|
...GORE
Pogledam ga uvis. Ima bar tri metra, majkemi. Kad nije ljut ima skoro dva, ali sad se napuhao na tri i ohoho. Pa sagnem glavu, baš onako kao što to čine krivci.
Tišina škljocne zubima, negdje taman pored moje žile kucavice.
Nožnim prstima na parketu ocrtavam mali krug. Onaj prvoškolski, grbavi. Tim načinim uzemljenje za nervozu, koja otklizi kroz pore u beton pa niz susjedin strop do dva kata ispod. Tamo žive narkići. Neka im, oni su navikli.
„Daj pogledaj u mene kad ti pričam. Gdje sad zujiš?“
„Znaš da su se narkići od ispod pred dva dana potukli, bila je i murija?“ – prebacim na hinjeno.
„Mislio sam da raspravljamo o nečem.“ Dignem pogled do njegove brade. Pod lusterom je.
„Morala sam ti to sad reći. Da ne zaboravim.“
„Izbjegavaš.“
Skrećem desno do zida u sliku nekog futurističkog pejsaža. Sunce je naslikano ljubičasto.
Izbjegavam.
„A gle. Moglo bi postati još i gore?“ – mrmljam sebi u bradu u razini njegovog meniskusa.
Osjećam da se naginje nad mene, ali nemam volje pogledati do kud dopire.
„Imaš nešto u kosi.“ kaže Regoč.
Otpliće. Prilično nježno za nekog tko zauzima cijelu sobu. Možda ipak pretjerujem.
„Uvijek može gore.“ –pa se spusti do mog uha, a sjena koja mu je bila skliznula niz balkon i razlila se po kvartu povuče se s dvije susjedne zgrade koje je prekrivala i zaustavi tik do nas.
DOLJE...
Ležali smo tamo dolje u travi i žvakali slamke (motreć brke skakavcima). Sunce je silazilo i osim toga nije se dešavalo baš ništa.
Da smo pogledali niže od plavog iznad, vidjeli bi kako su nam stopala zagrebala u ocrtani rub polja pšenice. Da smo bili vizionari, rekli bismo da je u nizinama godina plodna za uzgoj kruha.
Nismo rekli ništa. Dobre volje, tamo dolje, šutjeli smo i žvakali slamke.
...GORE
Noću, kad ne mogu zaspati, na stropu se ocrtava svjetlost iz farova automobila koji prolaze ulicom. Danju su na stropu grbice i paučina.
Uglavnom se zateknem kako gledam u strop kad previše razmišljam. Često uopće ne primjetim što ima gore, ali se desi da pomislim prolazi li upravo netko poznat ulicom. Tada najčešće, onako usput, znam primjetiti da sam sama.
Ne znam što je gore: misliti, a ne vidjeti, ili vidjeti, a ne misliti.
DOLJE...
Stvar je takva da ne pripada nigdje.
Ni u kafić, ni u sobu, ni na ulicu. Ali, stvari ne mogu visjeti u zraku, treba ih nekud smjestiti.
Prelazimo na dječje igralište. Prazno i tiho i pošljunčano kao plaža.
Sjedam na spušteni dio klackalice, bez utega s druge strane, i sjedim tako dolje i razvežem i gestikuliram divlje, dirigent sam na O Fortuna i noć je i šljunak škripi pod nogama i ja pričam i pričam dok on sjedi na svom zidiću i dok pričam, šuti i gle, osmijeh, zbilja, osmijeh neki, otkud, a ja o usponima i padovima sjedeći tako u podnožju klackalice, sva u filmu, down & under...
Pa ušutim. I zbilja, smije se. Šuti. Šutim. Spustim ruke. Glazba utihne. Klackalica miruje.
„Šta?“
„Kad tako sjediš, vide ti se gaćice.“
Brzo silazim s klackalice i povlačim haljinu prema dolje.
I onda još pet minuta nakon toga razmišljam je li to bilo dobro ili loše.
Guska.
|
