|
Preko puta dvorišta, kroz vruć ljetni dan, niz izraubani prljavi asfalt prazne ulice, protrčala je Lejlina mama.
Lejla je bila djevojčica s kraja ulice, mali mršavi pas bespolnog izgleda i velikih očiju. Bezbojna. Igrale smo se s njom iz sažaljenja. Možda od straha da ne nestane potpuno i mi budemo odgovorne za to. Lejla je bila sjena svoje majke, a ta žena, koja je bila do tada Lejlina majka, u tom trenutku trčala je niz ulicu, bosonoga, u donjem rublju, duge smeđe kose koja u podivljalim suludim repovima lamata za velikim i teškim bijelim tijelom, nadrealno smještena u užeglo i pusto ljetno poslijepodne jedne sporedne ulice, kad su i fauni utihnuli.
Sjedila sam na stablu jabuke i pravila se nevidljiva. Dječje osmatračnice tada nisu mogle imati biblijsku simboliku.
Da nije bilo jednako zapanjene Andreje pored mene, možda u tu sliku ne bih vjerovala ni danas. Niti bih je prepoznavala svaki put kad bi se odnekud pojavile putene renesansne metrese obješene na zidove. Divlja tamna kosa i bijelo, meko tijelo. Ali uvijek u slici nedostaje žutog od ljetnog sunca i zelenog od krošnje na kojoj sam sjedila i ona zapanjena tišina kroz koju je protrčala. Ništa jezivo tada nije bilo u tome. Dapače, bila je lijepa. Strah od te slike nastao je tek kasnije.
Nismo nikom ispričale. Možda zbog Lejle, koja nam se otada činila još sjenastija. Ili zato što je slika bila na neki način poremećena i neprilična. Ili samo zato što smo je već tada osjećale kao tajnu.
***
E, a proteklo je puno vode od onda.
Kažem to namjerno tako da zvučim staro, jer sad vrlo malo sličim na onu djevojčicu. Samo kad me se gleda pravo u oči, a ja suzbijem nepovjerenje.
Bilo je situacija kad sam je gotovo odala.
Zatajila sam je. Kao i onda kad sam bila derle. Ne znam zašto se ljutim na sebe kad o tom mislim.
I onda kad sam sjedila preko puta onog koji je odlazio.
Promatrala mu ruke (baš u neskladu) i bljedunjavu crvenkastu kapljicu soka koju je razmazivao po stolu. Ništa strašno. Jedan prekid i suhe, grube, hrapave ruke koje raspisuju vlažnost na tamnoj površini stola, umjesto po meni. Kružno, nesvjesno. Onako kako se vole aureole bradavica, samo na krivom mjestu i u krivo vrijeme, mislila sam. Tekućina je izgledala kao sukrvica nakon ugriza u živo meso, moje, i gotovo da sam mogla osjetiti zube umjesto riječi negdje na svom ramenu, uz vrat, ljepljivi jezik niz grudi do hladnog, znojnog trbuha (onakvog kakav imaju zmije kad ih se ulovi i podigne u zrak, mislila sam), bilo je nemoguće vruće i željela sam toliko da je bol bila stvarna. No, ja sam samo mislila, i tada sam pomislila i na nju, koliko je morala biti hrabra i koliko luda tako trčati, a ja samo šutim. I mislim.
Pa onda, na primjer, poslije toga, ono ljeto nakon što je stari umro.
Onda kad su gorjeli borovi uz obalu, a ja sam i opet mislila kako je svejedno i čudila se čemu panika, smiješno, ustvari zgarišta stvaraju novu zemlju, moglo bi biti još i bolje. A sestra mi je rekla da se priberem jer se može poludjeti ako stalno idem u krug i to mi je bilo još smješnije i besmislenije, jer ona priča o meni dok gore borovi, a ja sam na zgarište tako i tako već navikla.
Htjela sam joj ispričati to o ovoj trčećoj da vidi kako ima i gorih stanja od mojeg i njezinog, ali nije mi se učinila dovoljno bliska i onda je došla tuga, vrijeme se kroz sve razvuklo kao dalijevski rastopljeni satovi, pa smo sve kao odrasli ljudi preboljeli, i opet nisam učinila ništa.
Jednom sam je se sjetila dok sam ležala u krevetu pored toplog tijela koje sam, bar sam tako tada mislila, sasvim voljela i uspoređivala koliko su nam velika stopala. I ta stopala su me podsjetila na njezina bosa i mogućnost da se moja zateknu onako u dodiru s asfaltom. Htjela sam upitati tijelo pored sebe budu li, ali bilo je umorno i mirno u zaspalosti, pa sam pomislila kako trebam više spavati noću, a manje misliti o glupostima i ni tada nisam rekla ništa. A kasnije sam to tijelo prestala voljeti i mislila sam, bilo bi glupo tako raditi dramu ni iz čega, kad gotovo da me nije boljelo. Sebično, možda sam mogla podijeliti.
A jednom tu priču čak nisam željela ponoviti niti sebi. Onda kad sam sjedila na podu i razvrstavala odjeću koju su djeca prerasla, a još je mirisala po njima. Pa sam razmišljala koga još volim osim njih, na onaj drugačiji način. I nisam se mogla sjetiti nikog, osim što sam se sjećala ljubavi kao zadaće iz matematike koju nisam napisala još tamo u srednjoj školi, i zbog koje još uvijek u snu markiram sa sata, jer znam da je to nešto što nisam odradila do kraja, neriješen zadatak koji se ponavlja sporadično, a ja još tražim pravo rješenje. I što ako me ono sve manje zanima, i brine me još samo nezavršenost, dok ga puštam da stoji, znak jednakosti u jednadžbi s dvije nepoznanice. I negdje duboko u sebi sam se gadno uplašila da neću nikad.
Zato sam si prešutjela, jer je bilo dobro tako sigurno ne osjećati ništa. Postojala je mogućnost da joj pozavidim.
Ma, ustvari samo hoću reći da zbilja znam zašto je trčala.
Onaj dan prije nego sam sišla sa stabla jabuke i počela previše misliti.
|
