|
„Ljubav je zakurac.“ konstatira Franjo pijan ko majka. I pljune mi u zdjelicu s kikirikijem. Baš ono, pljune. Kao kad žvačeš duhan. Seljačina.
Pravila sam se da ne vidim i stavila kuhati knedle sa šljivama. Nemam običaj prestati nekog voljeti zato što mi je pijan zapljuvao kikiriki ili kad usred noći pokaže da je papak. Znam ga milijun godina i ko brat mi je. Malo blesav, ali brat. Samo, sad mi opako tare živce.
„Da ti zovem taksi?“
„Jel bi išao k tebi da hoću doma?“
„Došao si jer te cura spucala, jer sam ti blizu i jer si u kurcu. Mogao si pozvonit i kat ispod.“
„Ajd sad i ti malo budi kuja.“
Zakolutam očima, ali prešutim. Voda je zakuhala. Franjo jede kikiriki, to me raspoloži jer kurca ne kuži da se upravo kažnjava za seljačiju. Reći ću mu sutra.
„Di ti je frajer?“
„Ah. Drugi put. Sad tebe saniramo.“
„Opet se frčeš s nekim samo da ne spavaš sama. Šta je, ševio bi, al ne zove?“
„Odjebi. Nije to.“
Pogledam na sat, tri i dvajst. Knedle isplivavaju na površinu. Raskuhane, blijede. Tu i tamo u kipućoj vodi zavrti se šljiva, podsjeti me na ono kad je stari kuhao janjeću glavu, pa su iz vode virile oči.
„Jebote, knedle izgledaju ko leševi.“ nacerim se. Koji film.
„A.“ prigušeno, u rukav.
Pogledam ga. Umirio se. Slegnuo na stol. Ćelava glava mu se bjelasa pod slabim svjetlom iz kuhinje, cigareta dogorijeva sa strane. Mršav, krakat, izgleda kao onaj lutak na napuhavanje koji onako vijori na koncertima, samo ispuhan. Inače me podsjeća na stećak.
„Jel ti zlo?“
„Je.“
„Jako?“ zabrinem se hoće li stići do wc-a.
„Jako. Od svega.“ I ne zbljuje se, ali se rasplače. Ko beba. Četiri banke u dupetu, a plače ko kad klinci izgube igračku. Samo pijanije. Jebemti, postajem prestara za ovo. Što sad? Da ga zagrlim?
Zagrlim ga. Budala, sav se objesio na mene. Slini mi u majicu i jeca. Zaboravim da je papak i tapšem ga majčinski. Skoro je četiri ujutro, stojim s tanjurom mrtvih knedli u rukama i tješim ogromno alkoholizirano dojenče koje je upravo izgubilo vjeru u ljubav (dok opet ne poševi neku triput za redom i pomisli da je to vrh svijeta), hladno mi je za noge, ujutro radim, nemam love za režije i S. me nije nazvao već tri dana. Nakon što smo se ševili.
I tako zatulimo dvoglasno u bezrezervnom samosažaljenju. Jebena patetika.
Onda smo još malo slinili, bili najjadniji na svijetu i gutali hladne knedle. Ustvari nam je bilo skroz dobro, jer smo se oboje osjećali na onaj način šugavo kako se znalo osjećati u pubertetu. Mogla bih se zakleti da nas je čist pomladilo.
„Znaš, ljubav je zakurac.“ kažem Franji. Vani sviće.
Izgleda puno normalnije, rastrijeznio se. Sve izgleda normalnije, onako, kao grad poslije kiše.
|
