BISERJE RASUTO

Vlasic je oduvijek bila surova planina. U svojim njedrima je, od samih pocetaka ljudskog pamcenja, cuvala dva srca. Jedno je, kako kazu stariji, bilo srce materinsko, a drugo je, kako kazu stariji, bilo srce macehinsko. Sve je u Bozijim rukama,- govorili su stariji sto pamte kako svoja tako i tudja pamcenja u kojima su se krila vremena kada se medjusobno ratovalo i medjusobno zakopavalo u surovim vlasikim njedrima, kao i vremena kada se u ta njedra bjezalo od raznih osvajaca sto kroz razna bosanska vremena cesljase bosansku zemlju.

U turskom su se vaktu u tim njedrima krili hajduci i mnogi oni sto svoju materinsku sisu zagubise po maglovitim kotlinama vlasickog platoa. Kada bi Bozija milost suncem umivala vezirski Travnik odozgo bi stizala ljudska kletva pomijesana sa raznim ljudskim mukama. Do Paklareva bi doticale ljudske suze koje bi citav prostor ispunjavale vriskom.

Negdje desno od Babanovca nalazi se jedna stijena sa neobicnim imenom - Skocidjevojka. Surova je vlasika planina. Surovi su bosanski prostori.

Prica se da je u davna vezirska vremena u Travniku zivjela do tada nevidjena ljepotica koju siromasni roditelji udase za nekog ostarjelog agu koji je svoje imanje cerdao kockom i pijanstvom. Aga je u nekom tadasnjem ratu izgubio oko i citav mu je dunajluk bio kriv sto je na njega mogao gledati samo jednim okom. Zuhra se zvala mlada nevjesta. Zuhru su udali kako bi svojemu siromastvu produzili vijek trajanja, a Zuhrinoj mladosti dali djevojastvo kao tajanstvenog dozivotnog pratioca. Zuhra je bila mlada, njezna i sva nekako krhka - kao da ce je prvi vjetar sto se spustao iz pravca Paklenika odnijeti negdje daleko, daleko... Valjda su joj se i roditelji plasili te njene krhkosti te su je i zbog toga udomili u cvrstome aginom domu.

Nekoliko mjeseci poslije njene udaje umrije aga, a Zuhra osta netaknuta djevojka. Djevojka, a zena?! Djevojka, a udovica?! Osta Zuhra sama sa slugom Marinkom, mladicem sto ga aga davno zakupi od njegovog oca dok se ovaj sa stadom svojih i tudjih ovaca spustao od Meokrnja biljanskom dolinom i bjezao od zimske studeni vlasickog macehinskog srca. Marinko je bio okretan i bistar momak. Sluzio je pokorno svome agi, a kada ovaj umrije i samoj aginici. Rano je ostao bez matere i za njega je svaka zena bila izvor sjecanja na nasmijano materinsko lice. U svakoj marami koja bi prosla sokakom trazio je onaj vrsak kojim bi mu nekada davno njegova pokojna mati brisala njegovo umrljano djetinje lice. Marinko je bio kao nekakav jedar mehlem koji je lijecio svojim nevinim ocima sto su sijale iskrenoscu i nevidjenom dobrotom. Bio je nekako omiljen taj agin kjafir u svom svome komsiluku. A kada aga umre pocese sokacima da miulje razne pricice koje su vremenom od sitnih bujica prerastale u mahalske potoke koji carsiji zaprijetise poplavom. Cak i do samog vezira doprijese zajedljivi mahalski haberi o izmisljenoj kjafirskoj i udovickoj nevjeri. Mocni vezir naredi da Marinka vrate ocu u surovu planinu, a djevojci-udovici nadjose drugog zenika, nekog starog bega koji je nadaleko bio poznat po svojoj surovosti.

Kada je beg nakon prve bracne noci premlatio Zuhru, jer sa njenom mladoscu nista nije znao niti mogao otpoceti, Zuhra pobjeze za Marinkom u planinu. Nije ona bjezala vitkom stasu Marinkovom, vec bistrom oku njegovom i njegovoj dobroti kojom ju je u danima njene uklete samoce tjesio pricama o bistrim vlasickim potocima, socnim pasnjacima i cistom vlasickom zraku po kojemu se cini da je svaki covjek dio Boga i da je ono bozansko sakriveno u nama i da se ono probudi onda kada je covjek budan u svojoj svijesti da je ljudsko postojanje samo cestica samoga bozanskoga beskraja u kojemu se treba bozanski vladati i nikome zla ne misliti. Bjezala je Zuhra od svog zla svoga ukletog djevojastva nebeskoj dobroti sto je poput dzenetskih mirisa izranjala iz Marinkovih prica. Pricali su kasnije vlasicki cobani kako su ih vidjali po usamljenim vlasickim zabitima gdje su se skrivali samo medvjedi i vukovi. A onda jednog dana, nakon par godina, u Travnik snesose sasijeceno tijelo Marinkovo. Naisla na njega tog proljeca vojska vezirova sto je po Vlasicu ganjala hajduke. Kazu da su ga spazili dok je brao sumske jagode, sto se dalo zakljuciti i po tome sto je njegov gunj, sasiven od vucijih koza, bio sav umazan krvlju iz cije skorusensoti su promaljale bobice ovog slatkog sumskoga voca. Za Zuhru se nista nije znalo, a jednog dana, negdje krajem proljeca, ispricase cobani kako su je vidjeli - niko to nije ni mogao biti do li ona - kako se popela na jednu vlasicku stijenu i poletjela u provaliju kao da je htjela poletjeti put neba. Kada su je nasli jos je bila ziva.

- Moga sina… Moga sina… Odnijeli su vukovi…

To su joj, prema kazivanju cobana, bile njene poslednje rijeci.



Proslo je nekoliko godina od tada. Zuhra i Marinko su samo kakokad bivali pominjani po vecernjim sijelima. U narod se uvuklo neko cudno sazaljenje nad njihovim sudbinama.
- Bog sve zna i Bog sve odredjuje. Nase je da budemo pokorni Njegovoj volji.
- Ehhhh… Bozija volja su bili i nasa Zuhra i nas Marinko…
- Ehhhh…

Tako se odrzavalo sjecanje na usud ovo dvoje nesretnika.

Jednoga dana, nakon dugo godina, neki franjevci donesose u Travnik pricu o tome kako su u Vlasic planini sreli nekog mladog cobana koji ima cudnu sposobnost govora sa zivotinjama i biljkama, a da, Boze nas dragi sacuvaj od raznih vrazijih izazova, sa ljudima i ne zna pricati. Kazu da su im cobani ispricali kako su ga kao dijete nasli pored mrtvog tijela vucice koju su ustrijeljili prilikom svoga lova. Cvilio je nadjeni djecak pored mrtve vucice. Cvilio i zavijao poput, Boze me prosti, kakvoga vuka, a na njega kao da se i samo nebo milostivo smijesilo sa svom svojom beskrajnom milosti. Rastao je u tisini planinskoj nadjeni djecak i samo je ponekad znao nocu zavijati na mjesec i tako se, kako kazu cobani, molio na svoj cudan nacin samome Bogu i zahvaljivao na Njegovoj milosti i kroz sami izraz tuge koja se promaljala iz njegovog zavijanja.

- Allahu dragi, kakvi li su to sejtani?! – kolao je zamor travnickim mahalama.

Franjevci su u svemu tomi prepoznali poziv od samoga Boga i krenuse put planine ne bi li ovo Bozije cudo preobratili u svoju vjeru. Nasli su ga pored jednog starog cobana kojemu je umirucu dusu obasipao mehlemom svoga mislostivoga pogleda, dok su se oko njegovih nogu salitala razna cetvoronozna Bozija stvorenja sto pobjegose kada ugledase ove nenadne goste. Mladic je bio vec u godinama u kojima je sav zarastao u bradu i u njegovom pogledu vidjese milostivo lice sa svojih crkvenih slika te mu se pokorno poklonise i vratise svome samostanu u kojemu su se jos predanije obracali Bogu i svim Njegovim cudesima.

- To je On poslao ovoga mladica kao opomenu da prestanemo sa grijesima u kojemu se kupa citavo covjecanstvo! To je Opomena!

Kako li su samo bile skrusene ove molitve franjevacke?!

Carsiju kao da je zahvatio potop usred kojeg njeni mjestani napravise dvije ladje sa cijih su se bedema uzajamno optuzivali:

- Dijete je musko i hriscansko je,- otac mu Marinko bi krsten u samom samostanu Svetoga Ive! Njegova milost je dar od same milosti presvete djevice Marije koju je ova prilikom krstenja spustila svojim blazenim pogledom na njegovog oca.

- Dijete je rodjeno od matere muslimanke, a za oca mu se i ne zna… Mozda i nije bio Marinko, vec se to Allahovom voljom neki Dobri spustio u ljudski lik njegovoga oca koji mu je podario njegov zivot.

Rastakala se tako carsija svojim pricama u kojima uzavri sva punoca bosanskog lonca koji se krckao jos od davnih pateranskih dana, koje na nama tajanstven nacin odlijetese i do samog Samarkanda u dalekoj Persiji,- do nekog ucenog alima i hafiza. Uputi se cuveni alim i hafiz u daleku zemlju Bosnu kako bi svojom ucenoscu i mudroscu okoncao ovaj hriscansko-muslimanski spor. U ovome je zadatku prepoznao vrhunsko djelo svoga zivota.

Kada ga je na socnim vlasickim pasnjacima ugledao nas mladic sa bradom, on je u toj bradi vidio bradu ucenosti i mudrosti od mnogih ashaba poslednjeg Bozijeg poslanika. Kada mu je prisao i rukovao se sa njim citavim njegovim bicem je prosla neka uzvisena milost kroz koju je prepoznao sebe kao sicusnu cesticu Milostivog. Kada je krenuo da izgovara napamet naucene molitve iz usta mu se prolomio samo uzdah nakon kojega je nicice pao na zemlju i nakon obavljenog namaza umjesto uobicajene dove prozborio:

- Allahu dragi, velika je i nesebicna Tvoja milost! Obdari i moje sicusno postojanje ovakvom miloscu kako bih je prenosio dalje kao vrhunsku spoznaju svoga zivota!


Behzad Cirkin

- Buraz, kada prodje ovo sranje, onda cemo raspaliti rostilj do neba. Moj Kenan ce se igrati sa tvojom djecom, a mi cemo sa zenama uzivati u plamenu do neba.

- Raspalicemo rostilj, buraz, raspalicemo! Pizda ko pomene rat!

- Vazi, buraz! Pizda ko pomene rat!


Nabacismo ruku jedan drugom prevalivsi trinaesti kilometar, moj buraz i ja, trinaesti kilometar po snijegu koji nam se uvlacio u nase poderane vojnicke cizme. Pored nas je prosao starac sa djecakom od desetak godina. Starac je na svojim ledjima vukao vrecu brasna, a djecak je nosio ruksak koji je pucao na njegovim ledjima.

- Kako je vojsko?

- Merhaba, ljudino! - odgovorih njegovoj francuskoj kapi koju je nosio na sijedoj glavi.

- Zima. Nevolja. - rece spustajuci vrecu na put zameten snijegom.

- Otkud idete, ljudino?

- Aaaa... Otkud?! Iz Bugojna. Pjesice. Sta ces? Zivsti se mora.

- Dalek je put. Kuda idete? - upita Sakib.

- Do Drivuse. Tamo nas smjestili.

- A odakle ste? - upitah ja.

- Iz Skendera. - rece starac.

- U Drivusi su moji. - rece Sakib.

- Ciji si ti, sinko?

- Mehmedov. Mehmeda iz Mrkonjica.

- Aaaa... Mehmedov? Znam ja Mehmeda. Fini co´ek. Znam ga ja. Fina ste familija. A kako je ono tebi ime, sine dragi?

- Sakib.

- Eeee, moj Sakibe, imao sam i ja sina, bio stariji od tebe, ali prava momcina. Ubise ga zlikovci gore na Vlasicu kada smo prelazili za Travnik. - starac obrisa suzu - Zaklali ga na moje oci, sine dragi.

- Sta ´s, dido dragi?! - odgovori Sakib nakon duze sutnje. - Rat je. A svasta nam se dogadja.

- Eeeee, sinko dragi, ovo nije rat, ovo je plaho gore od rata. Ovo ti se insan okren´o protiv dunajluka. Vidis, ovo mi je unuk. Ost´o poslije mog Zaima. Hoce sa mnom za Bugojno, a daleko je do Zenice. Dje je jos Drivusa?! A zivsti se mora. Tamo mi je jos zena sa snahom i unukom. Jesti se mora. Gladna zima. - starac othuknu i izvadi kutiju “Veka” te nas ponudi sa cigarama. Ja sam sutio. - Odakle si ti, sine?

- Iz Prijedora, dido.

- Ufff... Prijedor?! Kod vas je narod plaho strad´o. Je li ti ziva familija, sinko?

- Jeste, dido. Ona najuza jeste. A ono dalje... Ima puno mrtvih.

- Eeee, moj sinko. Upamti sta ce ti dido reci. Onaj rat je bio majka prema ovome. Tada se znalo da odes od kuce i da ces se brzo vratiti, a ovo... Vise se ne zna ko pije , a ko placa.

- Jah, dido. - odgovorih, a da i sam ne znadoh sta bih mu rekao. Puno se jada nagledah, puno mrtvih, a on je u borbi sa svojom mukom,- sa unukom koji mu zamjeni sina.



Kada smo ispusili starac je nastavio put Zenice, a Sakib i ja prema Mehuricu. Nista se nije moglo izmjeniti. Rat je. Jebeni rat sa snovima o rostilju sa vatrom do neba.


- Buraz, kada se rat zavrsi doci cu do tebe u Prijedor pa cemo raspaliti rostilj kod tebe u avliji.

- Hocemo, buraz, rostilj do neba.

- Oko vatre ce se igrati nasa djeca, a mi cemo sa zenama da se veselimo... pjevacemo sta nam je na dusi...

- Pjevacemo sevdalinke, buraz, pjevacemo sevdalinke...

- I starogradske... Ti to volis, a vjerujem i tvoja zena.

- Hocemo, buraz, hocemo.

- Buraz, nista ne vrijedi ako ne nabavis dobre rakije.

- Za nas ce, buraz, biti najbolja kozaracka.

- Je li to ona mjesto hasafa? - nasmija se Sakib. U njegovom osmijehu od dvadesetdvije godine odzvanjao je sav njegov optimizam o bosanskoj sarenoj basti u kojoj plamti rostiljska vatra do neba.


Nastavismo nas put do Mehurica. Suteci i pjevajuci. Red sevdalinki na red starogradskih. Sve do pred sam Mehuric.



Nakon desetak dana zatekoh se sluzbeno u Zenici. Dok sam razmisljao o starcu is Skendera i njegovom unuku rekose mi da je na Vlasicu neprijatelj probio nase linije. Bio sam uznemiren. Ako su probili skroz onda, eto, ode i Zenica. Gdje cemo onda? Gdje ce starac iz Skendera sa svojim unucima, snahom i nevjestom? Pozurio sam do krajiskih ratnih predsjednistava da dogovorim pomoc za vojsku, pa cu onda odmah na Vlasic. Tamo su moji. Tamo je Sakib.

Mujo me presreo u hodniku i sa suzama u ocima upitao:

- Jesi li cuo za Sakiba?

- Sta je sa Sakibom?

- Poginuo.

Oko mene se okrenula cijela zemlja.

- Poginuo? Kako?


Nisam dalje slusao. Odlutah stazom rostiljske vatre do neba.


Snasao sam se za prijevoz i za nepunih dva sata bio u komandi. Tamo su mi pricali o tome kako su cetnici navalili sa tenkovima i tako probili nase linije. Sakib je bio u zemunici u kojoj smo prije nepunih petnaestak dana pili caj. Zezali se i pricali o vatri do neba. Morali su se povuci. On je krenuo niz padinu, od Meokrnja ka Jaruzi, i tu ga je pokosio rafal iz osamdesetcetvorke. Vidjeli su ga gdje pada. Vidjeli su kasnije kako njegovo tijelo bacaju put neba. Izivljavali su se nad mojim mrtvim Sakibom. Nisu postovali cinjenicu da je tijelo bilo samo,- da ga je napustila dusa. Moj burazer Sakib!




- Buraz, kada se sve ovo zavrsi raspalicemo rostilj do neba!

- Hocemo, buraz!


Svoju bol sam umirio tako sto sam pesnnicom razvalio ormar u kojem sam krio svoje zapise o nasim uspomenama.


- Hocemo, buraz, raspalicemo rostilj do neba. Tvoj Kenan ce se igrati sa mojom djecom.

- Nase zene ce divaniti o ... A mi, buraz... Ko spomene rat... Pizda ko izda...Vazi, buraz?

- Vazi, buraz. Pizda ko izda.



Behzad Cirkin