|
- Buraz, kada prodje ovo sranje, onda cemo raspaliti rostilj do neba. Moj Kenan ce se igrati sa tvojom djecom, a mi cemo sa zenama uzivati u plamenu do neba.
- Raspalicemo rostilj, buraz, raspalicemo! Pizda ko pomene rat!
- Vazi, buraz! Pizda ko pomene rat!
Nabacismo ruku jedan drugom prevalivsi trinaesti kilometar, moj buraz i ja, trinaesti kilometar po snijegu koji nam se uvlacio u nase poderane vojnicke cizme. Pored nas je prosao starac sa djecakom od desetak godina. Starac je na svojim ledjima vukao vrecu brasna, a djecak je nosio ruksak koji je pucao na njegovim ledjima.
- Kako je vojsko?
- Merhaba, ljudino! - odgovorih njegovoj francuskoj kapi koju je nosio na sijedoj glavi.
- Zima. Nevolja. - rece spustajuci vrecu na put zameten snijegom.
- Otkud idete, ljudino?
- Aaaa... Otkud?! Iz Bugojna. Pjesice. Sta ces? Zivsti se mora.
- Dalek je put. Kuda idete? - upita Sakib.
- Do Drivuse. Tamo nas smjestili.
- A odakle ste? - upitah ja.
- Iz Skendera. - rece starac.
- U Drivusi su moji. - rece Sakib.
- Ciji si ti, sinko?
- Mehmedov. Mehmeda iz Mrkonjica.
- Aaaa... Mehmedov? Znam ja Mehmeda. Fini co´ek. Znam ga ja. Fina ste familija. A kako je ono tebi ime, sine dragi?
- Sakib.
- Eeee, moj Sakibe, imao sam i ja sina, bio stariji od tebe, ali prava momcina. Ubise ga zlikovci gore na Vlasicu kada smo prelazili za Travnik. - starac obrisa suzu - Zaklali ga na moje oci, sine dragi.
- Sta ´s, dido dragi?! - odgovori Sakib nakon duze sutnje. - Rat je. A svasta nam se dogadja.
- Eeeee, sinko dragi, ovo nije rat, ovo je plaho gore od rata. Ovo ti se insan okren´o protiv dunajluka. Vidis, ovo mi je unuk. Ost´o poslije mog Zaima. Hoce sa mnom za Bugojno, a daleko je do Zenice. Dje je jos Drivusa?! A zivsti se mora. Tamo mi je jos zena sa snahom i unukom. Jesti se mora. Gladna zima. - starac othuknu i izvadi kutiju “Veka” te nas ponudi sa cigarama. Ja sam sutio. - Odakle si ti, sine?
- Iz Prijedora, dido.
- Ufff... Prijedor?! Kod vas je narod plaho strad´o. Je li ti ziva familija, sinko?
- Jeste, dido. Ona najuza jeste. A ono dalje... Ima puno mrtvih.
- Eeee, moj sinko. Upamti sta ce ti dido reci. Onaj rat je bio majka prema ovome. Tada se znalo da odes od kuce i da ces se brzo vratiti, a ovo... Vise se ne zna ko pije , a ko placa.
- Jah, dido. - odgovorih, a da i sam ne znadoh sta bih mu rekao. Puno se jada nagledah, puno mrtvih, a on je u borbi sa svojom mukom,- sa unukom koji mu zamjeni sina.
Kada smo ispusili starac je nastavio put Zenice, a Sakib i ja prema Mehuricu. Nista se nije moglo izmjeniti. Rat je. Jebeni rat sa snovima o rostilju sa vatrom do neba.
- Buraz, kada se rat zavrsi doci cu do tebe u Prijedor pa cemo raspaliti rostilj kod tebe u avliji.
- Hocemo, buraz, rostilj do neba.
- Oko vatre ce se igrati nasa djeca, a mi cemo sa zenama da se veselimo... pjevacemo sta nam je na dusi...
- Pjevacemo sevdalinke, buraz, pjevacemo sevdalinke...
- I starogradske... Ti to volis, a vjerujem i tvoja zena.
- Hocemo, buraz, hocemo.
- Buraz, nista ne vrijedi ako ne nabavis dobre rakije.
- Za nas ce, buraz, biti najbolja kozaracka.
- Je li to ona mjesto hasafa? - nasmija se Sakib. U njegovom osmijehu od dvadesetdvije godine odzvanjao je sav njegov optimizam o bosanskoj sarenoj basti u kojoj plamti rostiljska vatra do neba.
Nastavismo nas put do Mehurica. Suteci i pjevajuci. Red sevdalinki na red starogradskih. Sve do pred sam Mehuric.
Nakon desetak dana zatekoh se sluzbeno u Zenici. Dok sam razmisljao o starcu is Skendera i njegovom unuku rekose mi da je na Vlasicu neprijatelj probio nase linije. Bio sam uznemiren. Ako su probili skroz onda, eto, ode i Zenica. Gdje cemo onda? Gdje ce starac iz Skendera sa svojim unucima, snahom i nevjestom? Pozurio sam do krajiskih ratnih predsjednistava da dogovorim pomoc za vojsku, pa cu onda odmah na Vlasic. Tamo su moji. Tamo je Sakib.
Mujo me presreo u hodniku i sa suzama u ocima upitao:
- Jesi li cuo za Sakiba?
- Sta je sa Sakibom?
- Poginuo.
Oko mene se okrenula cijela zemlja.
- Poginuo? Kako?
Nisam dalje slusao. Odlutah stazom rostiljske vatre do neba.
Snasao sam se za prijevoz i za nepunih dva sata bio u komandi. Tamo su mi pricali o tome kako su cetnici navalili sa tenkovima i tako probili nase linije. Sakib je bio u zemunici u kojoj smo prije nepunih petnaestak dana pili caj. Zezali se i pricali o vatri do neba. Morali su se povuci. On je krenuo niz padinu, od Meokrnja ka Jaruzi, i tu ga je pokosio rafal iz osamdesetcetvorke. Vidjeli su ga gdje pada. Vidjeli su kasnije kako njegovo tijelo bacaju put neba. Izivljavali su se nad mojim mrtvim Sakibom. Nisu postovali cinjenicu da je tijelo bilo samo,- da ga je napustila dusa. Moj burazer Sakib!
- Buraz, kada se sve ovo zavrsi raspalicemo rostilj do neba!
- Hocemo, buraz!
Svoju bol sam umirio tako sto sam pesnnicom razvalio ormar u kojem sam krio svoje zapise o nasim uspomenama.
- Hocemo, buraz, raspalicemo rostilj do neba. Tvoj Kenan ce se igrati sa mojom djecom.
- Nase zene ce divaniti o ... A mi, buraz... Ko spomene rat... Pizda ko izda...Vazi, buraz?
- Vazi, buraz. Pizda ko izda.
Behzad Cirkin
|
