nedjelja, 23.04.2006.

VJERSKI FASIZAM












“Iz moje je tame izbila svjetlost i osvjetlila mi put.“
Kahlil Gibran


O fenomenu fasizma se do sada mnogo pisalo, ali su vjerske zajednice, institucije i sekte bile, po nepisanom pravilu, postedjivane javne kvalifikacije, tj. odredjenja kao ideoloskog izvora pojave fasizma. O fasizmu kao fenomenu najvise me je dojmila knjiga njemackog autora Ernsta Noltea „Fasizam u svojoj epohi“ koju toplo preporucujem na citanje. Gospodin Nolte je bio posmatrac pojave nacional-socijalisticke ideje u Njemackoj, njenog razvoja i svih pratecih strahota u tom razvoju. Zbog tjelesne retardiranosti biva postedjen mobilizacije, tako da je imao previse vremena za svoju zivotnu studiju. Uputna knjiga u ovom smislu je i „Bjekstvo od slobode“ Eriha Froma. U svojoj socijal-psiholoskoj studiji From objasnjava potrebu pojedinca da se prikloni odabranoj ideoloskoj/nacionalnoj/vjerskoj grupi u kojoj se u burnim vremenima osjeca, kao slabasna jedinka, zasticen. Tu zastitu grupe poistovjecuje sa zivotinjskim nagonima kojih se ljudska priroda, unatoc razvoju tehnologije i ljudske svijesti, nije potpuno oslobodila. Tako individuum biva satjerivan u stado/krdo/copor sebi istih. Mogao bih da nabrajam jos masu autora koji su se bavili ovim fenomenom, od Levi-Strausa, preko Wernera Kellera, Windelbanda, Puhovskog, Cohena, Adama, Mastinaka i ostalih, ali mi nije namjera da citateljstvo zamaram sa navedenim autorima, vec mi je namjera da priblizim znacenje misli koje iznosim kroz ovaj svoj mali traktat.

Ovdje ne zelim da se bavim pitanjem fasizma izmedju dva svjetska rata, kao uzroku posljedica nerijesenih svjetskih odnosa u periodu Prvog svjetskog rata, sto je u Drugom svjetskom ratu rezultiralo zastrasujucim razaranjima miliona ljudskih zivota, ljudskih dusa, ljudskih dobara. Rat na terenu bivse Jugoslavije, zajedno sa svim njegovim posljedicama jesu nase otvorene rane o kojima se ne moze govoriti a da se ne dozivi osjecaj dodavanja soli na svu bol koja izvire iz njih. Dobrana socijal-psiholoska studija ce svojom objektivnoscu potvrditi tezu da je psihologija pojedinca vjesto manipulisana od ideoloskih pokretaca koji su, zeleci po svaku cijenu osvojiti/zadrzati vlast, pojedinca uniformisali u odredjenu nacionalnu/vjersku grupu iz koje se beskrupulozno cijedila i poslednja kap krvi radi ostvarenja svojih „uzvisenih ciljeva“. Koliko su narodi sa podrucja bivse Jugoslavije bili vjesto ugurani u zrvnje politicko-populistickih igara ce se na tim prostorima sa velikom dozom objektivnosti govoriti tek u nekim buducim vremenima, kada rane zarastu, a oziljci rana dozive fazu svrbeza koji podsjeca na promjenu vremena i svu kolicinu nasih gluposti koje su bile pogodno tlo za manipulisanje. Oslobodjeni „komunistickog jarma“ svi su redom (i Srbi i Hrvati i Bosnjaci i Albanci i Crnogorci i Makedonci, pa cak i prepredeni Slovenci), kroz katarzu nacionalnog osvjescenja, trazili svoje puteve u Evropu, kroz sta se presretno talasalo i, na zalost, jos uvijek talasa, na iluzijama od naduvenih oblaka nacionalizama. Poceli smo otkrivati vatru i tocak na pragu dvadesetiprvog vijeka! Kada je pocelo trijeznjenje kroz fakat da oblaci nimalo nisu ruzicasti, vec krvavi, bilo je prekasno. Otkriveni tocak je neumoljivo gazio stotine hiljada nesretnih zivota. Trazio je naplatu cijene svoje svjezeotkrivene „mudrosti”! Rezultati istog su i te kako poznati! Razorena sela i gradovi, rasturena ognjista, koncentracioni logori, stotine hiljada mrtvih, milioni raseljenih, ... Oslobodismo se “Titinog jarma” i uplovismo u sopstvene jarmove. Razumljivo je to sto su mnogi jos uvijek presretni sto mogu vuci svoj jaram, bez obzira da od njih, de facto, nema nikakve vajde. Pod tim jarmom se moze, na zalost, samo vristati i rezhati na one druge koji su uzrocnici nestanka najmilijih i svih ostalih posljedica koje maloprije pomenuh. Tako je to! Nacionalisticko-fasisticki ideolozi stvorise fantom sliku neprijatelja u drugim redovima i osakatise mozak pojedinca kojem onemogucise da sagleda dio uzroka svoje nesrece u sebi samom. Stvoreni su tabori kolektivnih misli i osjecanja! Stvoreni su tabori pripremljenih djelovanja sa ciljem ostvarivanja sopstvene politicke moci. Od Srba/Hrvata/Bosnjaka se napravise stada/krda/copori! I onda nasta klanje! Isprobani fasisticki recept!

Vjera je u tom „nasem“ nesretnom ratu imala ogroman uticaj. Ovim ne zelim povrijediti vjerska osjeca vjernika koji kroz vjeru nalaze svoj unutrasnji sklad sa svojom okolinom, vec zelim napasti sve one koji se ogrcu plastom vjere i, izdizuci se od okoline, daju sebi za pravo da kazu da je njihova vjera „ispravan put“, a da su svi ostali putevi nesto sto nije Bogom dato. Ovim zelim napasti sve „vjernike” koji pljuju na Boga dajuci sebi za pravo preuzimanja uloge moralnog i fizickog sudca nad svojim zivotnim okruzenjem! Takvim svojim odnosom u ovozemnom svijetu potiru svu uzvisenost osnova i hriscanstva i Islama. Baveci se ovozemaljskim stvarima pozivaju se na dragoga Boga i Knjige iz kojih probiraju sebi odgovarajuce dijelove i, praveci od njih svoje konstrukcije, namecu volju svoje grupe/vjere/nacije drugima. Mnogi se tim nacinom odlijepljuju od uzvisenosti univerzalne Bozije misli/pouka/poruka i citatima iz Knjiga grade svoje “neosvojive” tvrdjeve koje, prema njihovom uvjerenju, mogu da razumiju samo ono koji pristupe/udju u zaslijepljenost njihovih ideolosko-vjerskih krugova.

Tretirani simptomi vjerske fasizacije potiru uzvisenost pouka novozavjetnog vjerovjesnika ljubavi kao kljuca za razrjesenje zemaljskih zala. Isusova (Isa a.s.) poruka “Ljubi bliznjeg svoga...” se ogranicava na ljubav prema bliznjem iz grupe, a zaboravlja se fakat da je on svjesna zrtva za dobrobit citavog covjecanstva. Muhamed a.s. je donio ljudima bozansku poruku za neophodnoscu trazenja sklada izmedju prolaznog zemaljskog zivota i univerzuma sedam nebesa. Od neophodnosti sklada izmedju hagigadskog (unutrasnji vjerski smisao) i serijatskog (upute na pravila ponasanja u ovozemaljskom zivotu) vjerskog ucenja, uzvisenost islamske misli/pouke/poruke se svede na trazenje svoga dobra u zemnom zivotu na sta se nalaze oslonci u serijatu. Zaboravlja se fakat da je od dragog Boga prvo stvoreno znanje (ar. ´ilm) i razum (ar. aql), pa tek onda sva ostala svojstva Univerzuma. Ovo prasvjetlo (ar. nur) je prva objava Muhamedu a.s. kroz Allahov nalog „Uci!”. Treba uciti da se ne bi bilo zaslijepljenim pored svih Bozijih dobara kojima smo nagradjeni, ali koje, kroz svoju sebicnu zloupotrebu, skrnavimo i izvore Bozijeg ucenja pretvaramo u sredstva svojih sebicnih zemaljskih ciljeva. Islamski mistici su shvatili da je put Uleme (Vrha teoloske islamske strukture) put kojima se prevaga uzvisenosti islamske misli okrece ka serijatskim pravilima, kao sredstvu manipulacije dolazenja do sebicnih politickih ciljeva. Al-Ghazali i El-Basri su medju prvima otkrili zamke tumacenja uzvisenosti Kur´anskih Bozijih poruka kroz prevagu ka serijatskom i upucivali na put univerzalne uravnotezenosti koja se sagledava i kroz sledeci citat iz Kur´ana Casnog: „...onaj ko dusu sacuva cistu, bit ce sretan, a onaj ko je zanemari, sigurno ce propasti.“. Cistota duse se nikako ne moze traziti kroz sebi ugodjavajuca pravila na ovom svijetu, vec kroz unutrasnje trazenje duhovnog smisla koje proizilazi iz unutrasnjeg vjerskog zivota usaglasenog sa pravilima ponasanja u ovozemaljskom zivotu. Kada zakoracimo na Sira-cupriju koja vodi ka onozemaljskom zivotu bicemo praceni melecima Muhkirom i Nehkirom koji ce odbrojavati ispravnost moralnih vrijednosti naseg zemaljskog bitka koja ce odlucivati o tome hocemo li svojim zaslugama u Dzenett (raj) ili pasti sa Sira-cuprije u Dzehenem u kojem ce nas docekati strasni pauk koji ce kaznom zderati nase zemaljsko postojanje od malog prsta.

Al-Ghazali u svom kapitalnom djelu „Vodic iz zabluda“ skrece paznju na cinjenicu da racionalisticki svjetovno trazenje puta ka Bogu, koje prizilazi iz serijatskog ucenja, nije nacin priblizavanja uzvisenom nalogu Bozije misli, vec je trazio povratak hagigadskoj stazi trazenja vjerskog smisla u srcu, cime se vjernik oslobadja losih karakternih osobina i opterecavajucih pravila ponasanja koja mu je nanosio nesklad koji je proizilazio iz tada prevagnutog seriatskog ucenja. Al-Ghazalijeva mudrost je u njegovom vremenu obezbijedila usaglasavanje sa stavovima tadasnje Uleme, cime je razvoju tadasnje islamske misli osiguran uspon i procvat sto se manifestovalo kroz siroku lepezu kulturoloskih i naucnih dostignuca tog vremena. Al-Ghazali je prekinuo sukob sufija sa Ulemom nalazeci zajednicku stazu na putu ka Bozijoj milosti. Kasniji razvoj sufijskog misticizma se sukobljavao sa serijatskom doktrinom na koju se pozivala Ulema, tako da imamo slucajeve, kao sto je to npr. arapski Spanac Ibn al-Arabi, koji su od strane Uleme proglasavani kao heretici „ispravnog odnosa ka Islamu“. Prema Al-Arabijevom ucenju je covjek cestica sveopsteg bitka kojeg nazivamo Bogom i to je osnova, po Al-Arabiju, hagigadskog odnosa koje ukazuje na jednocu bitka kroz Boga. Al-Arabijeva misao je od strane Uleme proglasena heretickom, jer ona narusava zemaljski poredak slijeda stvari u tadasnjem socijal-politickom i vjerskom okruzenju. Sufijski pristup je, unatoc otporu Uleme, bio osnovna potpora razvoja tadasnjeg Islamskog svijeta. Zahavaljujuci sufijskoj mudrosti je tadasnji Islamski svijet bio svjetlost napretka ljudske civilizacije. Tadasnja hriscanska Evropa je tonula u mraku inkvizicije vracajuci evropsku kulturu na nivo kojeg mozemo nazvati vandalskom vjerskom dogmom. Samo fakat da je taj uspon rezultirao neospornom cinjenicom da je Univerzitet u Buhari u sedamnaestom vijeku kulminirao u univerzitetski centar sa oko 20.000 studenata je rjecita sama za sebe. U Buhari su, pored studenata iz citavog tadasnjeg Islamskog svijeta studirali i studenti iz Rusije i Zapadne Evrope!

Razvojem turske moci opada znacaj ovog pristupa islamskoj vjerskoj vrijednosti. Turci su u Ulemi nasli potporu za ucvrscavanje svoje svjetovne vlasti, sto je ova vjesto iskoristila protezirajuci serijatski pristup kao stazu ka Bozijoj milosti i tako sebi i svojoj politickoj pozadini obezbijedjivali drustvene/socijalne/politicke pozicije. Zahvaljujuci osvajackoj zedji Osmanlija i kasnijem razvojem arapskog nacionalizma, luc napretka ljudske civilizacije biva prepusten hriscanskoj Evropi. Evropa je profitirala od vrijednosti antickih civilizacija koje su se brizno cuvale u bibliotekama Islamskog svijeta i na cijem je temelju nadgradjivana tadasnja Islamska nauka i kultura. Kljuc napretka biva prepusten talijanskom humanizmu i renesansi kao pocecima gradnje sadasnje Zapadne civilizacije. Retrogardan pristup uzvisenosti Islama u mnogim sadasnjim Islamskim zemljama su samo potvrda tezi da se mudrost istocnjacke misli prepustila Zapadu. Nad tim temeljima je sagradjeno zapadnjacko blagostanje, koje u surovosti svoje kapitalisticke pozadine kontrolise ostatak svijeta! Ne tako davni dogadjaji u Afganistanu su samo potvrda ove teze. Uloga zene je, npr., u pocecima sirenja Islama bila sasvim drugacija od one koju su nametali Talibani. Hazreti Ajsa, druga zena Muhameda a.s., je zena koja je, uslovno kazano, svojim ostrim umom i sirinom shvatanja koje proizilazi iz Bozijih objava, emancipirala tadasnji arapski svjetovni odnos prema zeni. Prema kazivanjima nekih savremenika nije bila sakrivana iza zakukuljenih resetkastih pendzera kakvima raznorazni danasnji macho-Talibani sakrivaju svoje zene. Taj arapski cvijet nije krio ljepotu svoje zenstvenosti! Istorija kaze da je u 656-toj godini na devi dojahala do poprista bitke izmedju sljedbenika Hazreti Alije, cetvrtog izabranog halife, stricevica i zeta Muhameda a.s. i njegovih protivnika, sa zeljom da izmiri muslimane. Najzesca borba se vodila oko deve gdje su protivnici hazreti Alije, Basranci, svojim zivotima stitili zivot ove velike zene. Po tome je ta bitka i dobila naziv “Bitka oko deve”!

Islamski svijet je u samim pocecima dozivio razdor Islamske misli. Nakon smrti Muhameda a.s. prva dva naslijednika (halife) bivaju birani “demokratskim putem” kroz shuru, tadasnji arapski izborni kremijum, cemu je preduslov bio da je izabranik bio iz plemena Kurejsa iz kojeg potice Muhamed a.s. Ubistvom treceg halife Osmana pocinje borba za svjetovnu vlast unutar samog Islamskog svijeta. Sukob izmedju pristasa hazreti Alije, koji nije bio iz plemena Kurejsi i njegovih protivnika oznacava podjelu Islamskog svijeta i Islamskog ucenja kroz prizmu svjetovne vlasti na shiitizam (sljedbenici stranke hazreti Alije) i sunitizam (sljedbenici stranke plemena Muhameda a.s.). Od tada se Islamski svijet, kroz svoje politicke borbe, razgaranavao na mnoge pravce koji su praceni raznim oblicima/formama pristupa Islamskoj duhovnoj misli. Unutar sunita su se vremenom razvili razliciti vjerski pravci (meshebi). Bosanski muslimani pripadaju hanefijskom meshebu, a, kroz skorasnji bosanski rat se, dolaskom mudzahedina poceo siriti vehabizam, arapski mesheb iza cijeg nalicja se u njegovoj primjeni prepoznaje arapski agresivni nacionalizam. Bosanski muslimani su zadrzali mnoge obicaje iz perioda slavenskog paganizma i naknadnog perioda pateranstva/bogumilstva, kao i ostalih hriscanskih obicaja (sedmine, ceteresnice, godisnjice, svijece,...), sto nikako ne znaci da su primjenjene forme odraz udaljavanja od vjerske sustine, vec, naprotiv, predsatavljaju samo odraz u formi kroz koju se sa punim pravom zadrzalo obicajno u odnosu na okolnosti bosnjackog nacionalno-vjerskog stasanja. To je bio trn u oku vehabijama koji su silom nastojali promjeniti bosanske hanefije. Poznati su slucajevi javnog napadanja hanefija, kamenovanja njihovih majki/zena/sestara koje hodaju gologlave i u suknjama, samaranja djevojaka po urbanim sredinama zbog nosenja mini-sukanja, zabrane tocenja alkohola po lokalima, premlacivanje imama sto u svom dzematu ne sprovode vehabijsku formu molitvenog klanjanja, itd. Taj princip se slomio o ostar bosanski orah, iako su njihove fasisoidne pristase, mada u omeksanom djelovanju, jos uvijek prisutne na bosanskom tlu.

”Od jednog muskarca i jedne zene stvoreni su razlicita plemena i razliciti narodi da bi se bolje razumjeli.”
Ajet iz Kur´ana

Islam je u svojoj osnovi izuzetno tolerantna religija. Prema islamskom ucenju musliman je duzan uvazavati sve sljedbenike Knjiga.
„Vama vasa, nama nasa vjera!”
“Nema prisile u vjeri!”

Dva navedena ajeta iz Kur´ana navode na tolerantnost, sto je jedan od bitnih faktora brzog sirenja Islama u periodu njegovog ranog razvoja. Turska je vlast u BeHa, bez obzira na njeno udaljavanje od hagigadskih islamskih temelja, kroz univerzalnost islamske misli obezbjedjivala nesmetano prakticiziranje hriscanske vjerske misli. Naravno da je, na zalost, u raznim razvojnim periodima turska vlast bivala surova maceha svojim hriscanskim “pastorcima”, ali se nikako ne smije zaboraviti cinjenica postojanja Vrhbosanske biskupije u okviru koje su franjevci cuvali vrijednosti postojanja srednjevjekovne bosanske drzave; da se u tursko vrijeme obnavljala Pecka patrijarsija; da se pravoslavlje prosirilo na bosanskom tlu naseljavanjem tzv. Vlaha koji su turskoj vlasti bili od pomoci u zastiti zapadnih granica stambolskog Carstva. Njegovala se dobrokomsijska tradicija u cemu je tolerantnost Islama imala znacajnu ulogu. Surovost svjetovne vlasti se manifestovala kroz zemaljska prava koja su privilegovanom turskom plemickom stalezu omogucavala nasilje kao sredstvo sprovodjenja svoje moci kojim su vlastodrsci okretali ledja islamskom vjerskom ucenju.

Netrpeljivost dijela Islamskog svijeta prema hriscanstvu nema veze sa izvorom Islamske misli. Tu je prevashodnu ulogu odigrala prevaga socijalno-ekonomskih prilika u savremenom svijetu u kojem se hriscanski Zapad imperijalisticki odnosi prema tzv. Trecem svijetu kojem, u velikoj mjeri, pripada i Islamski svijet. Neravnopravna raspodjela svjetskog kapitala je sudbonosni faktor usnopljavanja/fasizacije (lat. fashio = snop) raznih tzv. fundamentalistickih grupa i zemalja (Talibani, Hamas, zbivanja u Alziru...) koje predstavljaju nedovoljno artikulisani odgovor na socijalnu nepravdu u i prema Islamskom svijetu. Kapitalisticki ekspanzionizam podriva mnoge zemlje iznutra (primjer Saudijske Arabije i njenog pseudovazalskog odnosa prema SAD, primjer Alzira i neokolonijalne francuske podrske aktuelnim vlastodrscima, podrska SAD izraelskim vlastodrscima) cime se socijalni gnjev ovih grupa i zemalja usmjerava protiv Zapada koji se poistovjecuje sa hriscanstvom. Afganistan je prava slika i prilika socijalno-ekonomskih i politickih odnosa u sluzbi zapadnjackog ekspanzionizma. Osama bin Laden je zbog aktuelnih svjetskih zbivanja trenutno najtrazenija osoba na svijetu. Bio je sticenikom i ucenikom americke politike koja ga je, kroz vrijeme postojanja SSSR-a napravila svojim piunom u ondasnjim afganistanskim prilikama. Tada je citav Zapad glorifikovao pravdoljubivu mudzahedinsku borbu za slobodu do holivudske karikature od iste (ovdje se sjetih Silvestera Stalonea i Ramba IV), da bi nakon iscrpljujuceg rata i americke logisticke podrske, u kojemu su stasale generacije analfabeta, bila zakinuta svaka pomoc jadnom afganistanskom narodu. Afganistan je tonuo u sopstveni mrak prouzrokovan svjetskom politikom. Rezultat svega je bio razvoj talibanske moci koja je, pod plastom islamskog ucenja, odvela Afganistan u period otkrivanja tocka. Svijet o kojem govorim je svijet istocnjacko-orijentalnih tananih emocija prema kojem Zapad ni u tom dijelu, kroz svoju kaklulantsku hladnocu, ne pokazuje dovoljno razumijevanja. Ovdje govorim o nerazumijevanju zbog cinjenice da je stupanj prosvijecenosti u Islamskim zemljama, na zalost, na veoma niskom nivou sto je i te kako dobra osnova za raznorazne politicke manipulacije koje se ogledaju kroz razna aktuelna vjersko-politicka zbivanja u tom svijetu. Zapad svjesno igra na kartu unutrasnjih nesporazuma i netrpeljivosti u ovim zemljama, sto je vrlo riskantna igra, jer, ukoliko na povrsinu izbije neki Bin Laden koji je dovoljno mocan da se nametne kao Mahdi, vrhovni imam cijelom Islamskom svijetu, kojeg bi politicki ujedinio oko populisticko-politicke vjerske osovine kao pokretaca potiskivanog socijalnog bunta, onda bi se svijetom nadvila opasnost od rata kakvog se svjetska javnost uplasila kroz nedavna afganistanska zbivanja. Bio bi to „vjerski rat” u kojem bi vjera bila samo sredstvo za postizanje politickih ciljeva i podloga za fasisoidan odnosu ka ostalim socijal-politickim i vjerskim grupama/nacijama/drzavama. Ovo nema, da jos jednom napomenem, nikakve veze sa izvorima Islama, vec sa aktuelnim ekonomsko-politickim previranjima u svijetu.

” -E, dragi Beze, kad bi se svi vladali po Allahovom Zakonu
citav bi svijet bio sarena basta u kojoj se sem ljudskog
smijeha i pjeva ptica nista drugo ne bi culo. Ali to nas Allah
dragi iskusava svojom pravednom moci. Sve ce nas jednog
dana zajahat´ Muhkir i Nehkir na nasem putu do Dzebraila, pa
onda kakvu nam sudb´u na Sira-cupriji odrede nasa djela...
Jah... Hocemo l´ pasti pauku sto krece od noznog prsta ili
cemo zavrsit´ medju hurijama...”

(Iz nedovrsenog romana SVILENA, autora B.C.)

Hriscanstvo je, takodje, u svom dvomilenijumskom postojanju dozivljavao razne modifikacije i rasclanjavanja tako da je danasnje hriscanstvo predstavlja modifikovan oblik onoga sto je u svijetu poznato kao rano hriscanstvo. Isus se pojavio na Zemlji kao mesija koji ce svojom zrtvom iskupiti sve ljudske grijehe. Zrtvovanje kao temelj hriscanskog ucenja jeste motiv koji se provlaci kroz cjelokupnu istoriju orijentalne teokratsko-filozofske kosmicke vertikale. Svijet antike je covjeka izravnao sa svojim panteonom. Anticki ideal jeste covjek oslobodjen svih stega obzirnosti koje mu namece zemaljsko i bozansko okruzenje. Svijet orijenta stavlja covjeka u predodredjenu funkciju. Prolaznost ovog svijeta je ispunjena sudbinom koja nas vodi kroz predodredjene zivotne okvire nametnutih pravila ponasanja. Ovdje covjek ima svoju predodredjenu ulogu, cime mu se olaksava ovozemaljski zivot, jer je duzan slijediti pravila koja mu svojim odredjenjima ne prepustaju preveliku slobodu zadovoljavanja znatizelje kao iskonskog ljudskog grijeha kojeg poput repa vuce jos iz edenskih dana. Jabuku saznanja je anticki svijet trosio sa slascu i strascu. Nisu postojala pravila koja bi covjeka sputavala ka njegovoj teznji da se izdigne do ideala bozanskih moci koje su mu predstavljale zeljeni uzor. Prometejeva nesreca jeste cijena antickog boga koji je ljudima otkrio tajnu vatre. Covjek je ovim cinom stekao mogucnost “upravljanja svojom sudbinom”. Sloboda covjeka je postala uzviseni ljudski ideal. Kroz anticku mitologiju uvidjamo da su antickim bogovima pripisana sva ljudska svojstva, sa svim vrlinama i manama. Prisutni su i tragovi totemizma kroz koje se bogovima daju svojstva zivotinja. Anticka kosmogonija biva izraz antickih ljudskih sloboda kroz koje covjek antike trazi uzviseni dio sebe i mogucnosti neogranicenih ljepota koje nalazi u zemaljskom zivotu.

Ovdje sa namjerom suceljavam ova dva ideala, jer osnovne probleme savremenog covjeka, pogotovu onog sa bogatog Zapada, prepoznajemo u ovom sukobu. Covjek danasnjice se nalazi na vjetrometini naucno-tehnoloskih dostignuca i moralnih normi koje mu namece njegov izgradjeni eticki svjetonazor u kojem je i religija jedan od njegovih osnovnih stubova. Savremeni covjek se svjesno igra sa sudbinom citavog covjecanstva kroz raznorazna genetska i ostala istrazivanja, tako da ga njegova savjest plasi kaznom koju bi, poput Prometeja, morao da plati zbog preuzimanja funkcija samog Boga. Covjek danasnjice prelazi opasnu liniju kojom sebe “stapa sa Bogom”,- bogoocovjecuje. Anticki ideal predstavlja osnovni elemenat kojim se zapadno hriscanstvo oslobadjalo srednjevjekovnog mraka, ali, posto smo danas i te kako udaljeni od srednjevjekovnih inkvizitorskih normi, postavlja se izuzetno moralno pitanje pred buducnoscu ljudske civilizacije: „Qvo vadis, homo?” (Kuda ides, covjece?)

Ovaj odnos savremenog svijeta predstavlja osnovni podsticaj krize identiteta savremenog covjeka. Savremeno zapadnjacko potrosacko drustvo udaljava covjeka od osnovnih moralnih vrijednosti njegovog bitka, tako da se svijet danasnjice nalazi u sah poziciji samoproizvedenog hedonizma koji uveliko podsjeca na period sutona Rimskog carstva. Danasnji ekonomsko-politicki odnosi u svijetu nanovo postavljaju egzistencijalne sah-figure u pozicije prekomjernog bogatstva i hedonistickog sladostrasca sa jedne strane, sto podsjeca na beskrupulozno prebogate trpeze starih Rimljana, i svijeta gladnih nezadovoljnih potencijalnih buntovnika, sto podsjeca na pretke danasnje Zapadne civilizacije,- “divlja” germansko-romansko-slavenska i ostala plemena koja preplavise ondasnji Zapad na cijim rusevinama izgradise svoje danasnje civilizacije. Ovdje je naucno-tehnoloski razvitak bitan faktor koji podvlaci nuznu razliku izmedju ondasnjeg vremena i nase savremenosti. U vrijeme “velikih seoba naroda” nije postojala atomska bomba zajedno sa svim ostalim nus-produktima danasnjih hemijsko-fizikalnih otkrica. Da li nam predstoji skori smak svijeta?! Da li je nezasita ljudska zedj za saznanjem pokretac kraja ljudskoj civilizaciji? To su temeljna pitanja na koja covjek nalazi odgovore u moralnim okvirima koje namece religija. Biti bogougodan znaci ne pretjerivati u svom egoistickom trazenju smisla svog bitka izdizuci se iznad samog Boga i naloga koje nam je Bog poslao preko svojih izaslanika. Bog je u nama samima i oko nas samih. Bog je cjelokupna vaseljena i cjelokupno nedohvatljivo i neunistivo stanje svijesti u kojem je bitan elemenat neunistiva dusa. Covjek je dosegao razvoj svoje misli kojom moze zakinuti postojanje duse u ovom svijetu, ali je ona sama u svojoj neunistivoj univerzalnosti, kroz samog Boga, odredjena na vjecni bitak.

Ovaj izlet napravih da bih podvukao ljudski strah od samounistiteljskih ljudskih moci koja su kroz ljudski razum dar od samog Boga. To je pokretac svih strahova koji vode ka krizi ljudskog identiteta iz kojeg covjek trazi smisao svog ovozemaljskog postojanja. Taj strah je pokretac ka vracanju ljudskoj sustini, ali, na zalost, kroz razne devijacije i virusoidan elemenat kojeg covjeka udaljava od uzvisenih Bozanskih poruka sto covjeka usredsredjuje na ljudski sklad sa univerzalnom svijescu,- samim Bogom i svojim bogougodnim odnosom prema Njemu.

“Nema ucenika nad Ucitelja svojega niti sluge nad Gospodara svojega.“
(Evandjelje po Mateji, 9.10.24.)

Razvoj hriscanstva je ilustrativan primjer kao prilog ovoj tezi. U hebreistickoj monoteistickoj teologiji je uloga ljudskog roda, koji je u starozavjetna vremena lutao izmedju „Sodome i Gomore“, predodredjena kroz moralni bozanski nauk koji je u hebrejskoj Bibliji (Stari zavjet, TANAH) izrazen svojim vrhuncem kroz objavu na Sinajskoj Gori, gdje je Bog Mojsiju (Musa a.s.) iznio svojih Deset zapovjesti. Starozavjetni hebrejski covjek je trazio svoj moralni sklad sa bozanskim porukama i u tom trazenju se sukobljavao sa raznoraznim iskusenjima. U Knjizi o Jobu Bog na surov nacin iskusava ljudsku pravednost. Slijediti uzvisenost Bozanske misli jeste pretrpano iskusenjima u ovozemaljskom zivotu. Osnovni pokretac tih iskusenja jeste ljudska sebicnost. Ljudska zelja za posjedovanjem, vlascu, moci... U periodu ranog hebrejskog vjerootkrovenja centralni bozanski nauk je predstavljen kroz Toru, Pet starozavjetnih knjiga Mojsijevih kojima Bog odasla svoj Zakon kojim bi se ljudi trebali vladati u svom ovozemaljskom zivotu (Thorah, hebr. Zakon). Toru (Tevrat) nalazimo u modifikovanom obliku i u Bibliji i u Kur´anu. Za Jevreje je i Talmud, hebrejska zbirka religijsko-zakonskih odredaba i civilnog prava, jako bitna knjiga. U njoj je sadrzano sest Pravila ljudskog vladanja kojima se covjek priblizava Bogu.

Jedan od bitnih elemenata hebrejskog vjerovanja jeste vjerovanje u dolazak mesije koji ce svojom pojavom iskupiti ljudske grijehe i navesti ljudski rod na Pravi put kojim bi Covjecanstvo ostvarilo zemaljski ideal uspostave Univerzalnog kraljevstva ljubavi, pravde i mira. Ovaj pristup mesijanizmu se naziva i utopistickim, tajnom sifrom opste ljudske nade, i isti je preteca kako pojavi ranog hriscanstva tako i kasnijim socijalistickim/komunistickim idejama (komuna-drustvo ravnopravnih kakve nalazimo kroz sprovodjenje ove ideje kroz izraelske kibuce), ciji pokretaci dolaze uglavnom iz jevrejskog kulturnog miljea. Drugi pravac mesijanizma jeste onaj koji je prvoj polovini proslog vijeka, a na zalost i sve do danas, bio idejni pokretac jevrejskog cionizma,- ponovno uspostavljanje Carstva Davidovog.

Isus Nazarecanin (Isa a.s.) je bio Jevrej. Postoje interesantna tumacenja da je dolazio cak i u dodir sa budistickim monasima kod kojih je izucavao tajne ovog istocnjackog vjersko-filozofskog ucenja. „Ljubi bliznjeg svoga kao samog sebe!” jeste mesijanska formula koja je njegovim jevrejskim pristasama otvarala Vrata ka Univerzalnom kraljevstvu ljubavi, pravde i mira. Izvor vjere se nalazi u samom covjeku i ljudskom nepatvorenom srcu. Od svih njegovih savremenih i kasnijih sljedbenika, njegov Bozanski nauk, kroz uzvisenost bozanske plemenite misli koju je objavio ljudima i za koju se na kraju i zrtvovao, odredjuje ga kao Spasitelja covjecanstva. Tvoreci cuda svojim savremenicima dokazuje svoju mesijansku ulogu, a idejom o Univerzalnom kraljevstvu pravde, ljubavi i mira dize se protiv korumpiranih judejskih upravljaca i rimskih osvajaca koji su ondasnje Jevreje pritiskali svom silinom svoje tiranske vlasti. Gnjev izaziva i kod ondasnjeg svestenickog judejskog staleza koji ga zbog izazivanih cuda proglasi demonom i Belzebulom, vrhovnim djavolom. Zbog svog djelovanja biva osudjen od strane rismkih osvajaca na raspelo na krstu/krizu, a Poncije Pilat, njegov sudac, zeleci da se ogradi od neuvjerljivih dokaza Isusovih tuzitelja, dovodeci u sebi samom pod znak pitanja pravicnost svoje presude, simbolicno pere ruke „iskupljujuci se od svog grijeha“.
Koliko je primjera u savremenom svijetu, a i u ljudskoj istoriji, onih koji poslije svog nedjela diplomatski peru ruke od kolicine grijeha koje pocine nad nekim narodom/drustvom/pojedincem?!

U periodu ranog hriscanstva je bez kasnijih crkvenih dogmi praktikovano izvorno ucenje Isusa Hrista. Ljubav u kojoj je sadrzana bozanska poruka je spas za antickog covjeka koji je ogrezao u hedonistickom zlu svojih beskrupuloznih svojstava. Rani hriscani su bili misionari misli Hristovog spasenja kroz ljubav. Svojim altruisticko-bozanskim odnosom prema stvarnosti bivaju svedeni na ulogu stada jagnjadi koje su rimski vlastodrsci proganjali i ognjem i macem. Nasilje nije bilo odgovor na nasilje! Odgovor je bila uzvisena nebeska ljubav za koju se umiralo sa osmijehom. Skrivani po katakombama ti svojevrsni hriscanski „ilegalci” sire svoju misao koja u tadasnjem duhovno dezorijentisanom svijetu brzo uvecava broj pristasa. Starorimski istoricar Tacit opisuje kako je Neron svoju paljevinu Rima svalio na tadasnje hriscanske zajednice koje je, potom, na bestijalan nacin proganjao umotavajuci njihova tijela cak i u svjeze kozhe od odranih zivotinja, da bi ih potom, na “zadovoljstvo” gostiju u svom ljetnikovcu prepustao svojim krvolocnim psima. Iz holivudske produkcije nam je bliska slika stradanja ovih blazenih sljedbenika „iskupljenja ljudskog grijeha kroz ljubav” koje su u tadasnjim arenama, zabavistima za siroki plebs, bacali lavovima i tigrovima. Tadasnji hriscanski odgovor na tu surovost je bila ljubav sa kojom se spremno islo u smrt. A poslije?!

Institucija crkve je kroz svoj razvoj ovu ljudsko-bozansku plemenitost pretvorila u svoju suprotnost. Kao sto je serijatski odnos prema ovozemaljskom zivotu postao obrazac kojim su se uokvirivali mocnici Islamskog svijeta, tako je i hriscanstvo dozivjelo devijaciju kroz koju je u prvi plan izasao „ljudski grijeh” kojeg “od Boga dani” svjetovni mocnici mogu prati na ovom svijetu. Grijeh je ljudska pobuna protiv Boga koju treba kazniti. Iz ove crkvene dogme se razvi srednjevjekovna inkvizicija. Ne bih mnogo pisao o ovom periodu hriscanstva, vec bih za primjer uzeo pricu o Velikom Inkvizitoru kroz koju Dostojevski razoblicuje ovaj svojevremeni crkveni fasizam. U toj prici se u Spaniji, u Sevilji, u najmracnije doba inkvizicije, medju ljudima ponovo pojavljuje Isus Hrist. Vece prije njegovog pojavljivanja na lomacama biva spaljeno stotinu heretika o cijoj herezi je odlucivao Veliki Inkvizitor. Pojavio se „tiho i neprimjetno”, ali ga, za cudo, svi odmah prepoznase.

“On cuteci prolazi posred njih s tihim osmjehom beskonacne patnje. Sunce ljubavi gori u njegovom srcu, zraci Svjetlosti, Prosvijecenosti i Sile biju mu iz ociju, i, izlijevajuci se na ljude, potresaju njihova srca ljubavlju koja nalazi odziva. On pruza prema njima ruke, blagosilja ih, i ako se kogod dotakne njega, cak samih haljina njegovih, izlijeva se na njega ljekovita sila.”
(Dostojevski, Braca Karamazovi)

Isus opet stvara cuda. Slijepom nanovo vraca vid, ozivljuje mrtve i, bas u tom momentu nailazi Veliki Inkvizitor koji sve nijemo posmatra, znajuci da je to stvarno On, onaj u cije ime izrece tolike presude, izazva toliko jada paleci zive ljude na lomacama, ubijajuci Bogom danu ljudsku misao, ali ogrezao u svojim stavovima, naredjuje svojoj strazi da Ga zarobe. Okupljeni narod se u svojoj podanickoj poslusnosti sklanjao ispred straze oslobadjajuci joj put do „okrivljenika”, klanjajuci se kardinalu,- Velikom Inkvizitoru. Narod koji podsjeca na stado sa urodjenim instinktom polusnosti prema svom pastiru! U svom saslusanju Veliki Inkvizitor pripisa Isusu grijeh kojim “nema prava da dodaje bilo sta onome sto je vec kazao!”. Na njegovom ucenju je napravljena prizma svjetovno-duhovne moci, citav poredak iste, a sada se onaj koji je bio inspiratorom sredstva za tu moc pojavljuje i zeli sve srusiti, zeli sve vratiti nazad. Ne, On nema pravo na to! Svu je svoju moc predao papi kao svom predstavniku na Zemlji. Sta ima jos da trazi. Da rusi poredak?! Zbog tog grijeha Isus Hrist u ovoj slikovitoj prici biva nanovo kaznjen za isti grijeh, bunt protiv svjetovnog poredka u ime “tamo neke ljubavi” i biva ponovo razapet na krstu/krizu zajedno sa dva razbojnika. Na put prema svojoj novoj Golgoti biva pracen masom koja je bacala kamenice na njega. Ona ista masa koja mu je do juce od srece skandirala! “Covjek je stvoren kao buntovnik, a zar buntovnici mogu biti srecni?” U ovoj recenici je sadrzana citav smisao ljudske potrebe za redom koja biva izamnipulisana tiranijom koja namecuci svoj poredak ubija svaku slobodu ljudske misli. Isus (Isa a.s.) je bio onaj koji je nanovo preokretao svijet nagradjujuci ga mudrsocu bozanske harmonije kroz ljubav, pravdu i mir, mijenjajuci ustaljeni svjetski poredak sto izgradjenom svjetonazoru predstavlja grijeh kojim se rusi ustaljeni red kojim diktiraju mocnici. Zbog politike u tom svijetu se u ovom genijalnom romanu od Dostojevskog ponovo morao zrtvovati. Narod je i dalje trpio teror inkvizicije kroz svoju “potrebu zajednickog klanjanja”. Ljudska priroda jeste i takva da se rado poklanja onome sto mu se uvjerljivo predstavi kao neosporno cemu se u “sigurnosti” svog nacionalnog/vjerskog/ideoloskog okruzenja moze zajednicki klanjati. Taj segment ljudske prirode jeste kroz citavu ljudsku istoriju zloupotrebljavan i na njegovim temeljima su gradjena mnoga carstva u kojima jedinka biva zasticena kroz postojanje precesto uljuljkivajuce sigurnosti kroz fakat da biva da su “svi za-jedno”. U tome i jeste korijen fasisoidnog nacina razmisljanja. U faktu da je covjek sa pomucenom sopstvenom svijescu, koja u svom zdravom obliku jeste izraz univerzalnosti opste svijesti - samog Boga - dozivljava katarzu kroz potrebu zajednickog klanjanja, sakateci samog sebe za mogucnost zdravorazumnog prosudjivanja o tajni sebe u sveopstoj bozanskoj univerzalnosti.

“Eto ta potreba zajednickog klanjanja jeste najglavnije mucenje svakog pojedinog covjeka, kao i cijelog covjecanstva, od pocetka pamtivjeka. Da bi se svi klanjali bas jednom i istom, ljudi su unistavali jedan drugog macem. Oni su stvarali bogove i dovikivali jedan drugom: - Ostavite vase bogove pa dodjite da se poklonite nasima, inace smrt i vama i bogovima vasim! I tako ce to biti do skoncanja svijeta, cak i onda kada nestane bogova sa svijeta: svejedno, ljudi ce pasti na koljena makar i pred idolima.“
(Dostojevski, Braca Karamazovi)

Dostojevski vidi korijene fasizma kako u njegovom socijalno-ekonomskom okruzenju, tako i u samoj ljudskoj prirodi. Gladnik se klanja onome ko mu da kruha, ali je neosporna cinjenica da je ljudska priroda takva da, ukoliko neko posjeduje moc ovladavanjem ljudskom savjescu, tada je covjek spreman da baci i kruh svoj i da podje cak i za onim ko mu prevari i zbuni svijest. Ljudska tajna u kojoj lezi zedj za otkrivanjem svog bitka jeste podloga za razne ideoloske manipulacije. Zasto zivim? Za iznalazenjem odgovora na ovo esencijalno pitanje ljudske egzistencije covjek je sam, po svojoj prirodi, spreman i na mazohisticke rezove koji su u stanju da mu i do samounistenja pomute razum koji ga moze odvesti u privid sigurnosti od onoga sto jeste neka kolektivna misao.

“Nema niceg primamljivijeg za covjeka od slobode njegove savjesti, ali nema nicega ni mucnijeg.”
(Dostojevski)

Ta ljudska sloboda je dar Boziji, ali kada se ljudska priroda pobuni onda se na zemlju spusti mrak koji, kroz iluziju kolektivne sigurnosti, pruza iluziju kolektivne srece. U tom ljudskom trazenju za odgovorom na osnovna pitanja svog bitka krije se, po Dostojevskom, ljudska zamka koja covjeka moze da udalji od samog Boga.

Nemali je broj primjera u ljudskoj istoriji kroz koje sagledavamo odrodjenje plemenitih ideja od sebe samih. Rano hriscansko ucenje se vremenom, kroz svoje sprovodjenje u realnom ljudskom okruzenju, pretvaralo u suprotnost onoga za sta se Isus Hristos zrtvovao. Zbog toga je, kroz istoriju, svestenstvo trazilo pravila kojima bi se vjernici vracali na put koji vodi ka pravednom Kraljevstvu mira i ljubavi. To trazenje se cesto pretvaralo u sebicne potrebe zastite sopstvenih zemaljskih privilegija nad kojima ce se, nekako po jednolicnim obrascima hebrejskog „Davidovog carstva” ili islamskog “Serijatskog puta” hriscanski vjernici skretati od uzvisene sustine samog hriscanskog vjerovanja. U svojoj sebicnoj borbi za “ispravnost svog vjerovanja” ljudski rod ostavlja u svojoj istoriji tragove prepune krvi, sto nikako ne moze biti sustina ideje koja se namece od samog Boga. To je samo izraz sebicne ljudske prirode koja je pokretac mnogih ljudskih zala kroz koju covjek, u svojoj pastirsko-stadskoj prirodi, izrazava svoju neugasitu zedj nametanja svojih zakonskih i moralnih normi drugima. U tom pristupu nema nikakve tolerantnosti. To je pristup kojim ljudska sebicna priroda preuzima anticku ulogu boga koji se izjednacava sa covjekom. To iskljucivo usnopljavanje/fasizacija jeste korijen mnogih zala na ovome svijetu. A samo je Jedan koji nas budno posmatra i koji na kraju odlucuje da li je put kojeg smo izabrali, sa svim vrijednostima naseg zemaljskog djelovanja, put koji nam odredjuje Njegovu milost.


”Tada izadjose djavoli iz covjeka i udjose u svinje; i navali krd s brijega u jezero, i utopi se.”
(Evandjelje po Luci, 8.33.)




Autor: Behzad Cirkin

17:27 | Komentari (3) | Isprintaj | #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se