petak, 14.01.2005.

PTICA DUSE

Duboko, duboko u nama stanuje dusa.
I jos niko je nije vidio,
ali svako zna za njeno postojanje.
I svako zna sta je u njoj.

U dusi,
u njenoj sredini,
stoji jedna ptica
na jednoj nozi.
Ptica duse.
Ona osjeca sve
sta mi osjecamo.

Ako nas neko povrijedi,
bjesni ptica duse tumarajuci u nama
tamo i vamo, na sve strane
i sve je boli.

Ako nam neko pokazuje svoju ljubav,
skace radosno ptica duse;
mala, vesela poskocica,
naprijed i nazad,
tamo i vamo.

Ako nas neko zove imenom,
ptica duse osluskuje taj glas
zato jer zeli znati
da li se u tom glasu krije pakost ili ljubaznost.

Ako je neko zao prema nama,
ptica duse se smanjuje
i biva nijema i tuzna.

Ako nas neko prigrli,
ptica duse u nama
postaje sve veca i veca,
sve dok nas u potpunosti ne ispuni.
Tako joj dobro tada ide.

Duboko u nama skriva se dusa
i jos je niko nije vidio,
ali svako zna da je ima.
I jos niko,
jos nijednom bi da
rodi se covjek bez duse,
jer dusa smugne u nas
kada bivamo rodjeni
i nikada nas ne napusta,
nijedne sekunde,
tako dugo dok god zivimo.
Isto ko sto ne prestajemo disati
od naseg rodjenja do nase smrti.

Sigurno zelite znati
od cega se sastoji ptica duse.
To je sasvim jednostavno.
Nju ispunjava mnostvo ladica.
Te ladice ne mozemo
jednostavno otvoriti,
jer svaka je pojedinacno zakljucana
i ima svoj sopstveni kljuc.
Ptica duse je jedina
koja otvara te ladice.
Kako?
I to je sasvim jednostavno:
sa svojom nogom.

Ptica duse stoji na jednoj nozi.
Drugu drzi, dok je mirna,
skupljenu uz stomak.
Sa tom nogom okrece kljuc
ka onoj ladici
koju zeli otvoriti.
Povuce drsku
i sve sto je unutra
izlazi na vidjelo.

I posto sve sto osjecamo
jednu ladicu ima,
ptica duse ima mnostvo ladica.
Postoji jedna ladica za radost
i jedna za tugu.
Postoji jedna ladica za ljubomoru
i jedna za nadu.
Postoji jedna ladica za razocarenje
i jedna za ocajanje.
Postoji jedna ladica za strpljenje
i jedna za nestrpljenje.
Isto tako i za mrznju i za gnjev i za pomirenje.
Jednu ladicu za ljenost i jednu za prazninu.
U jednoj ladici se cuvaju
najtajnije tajne.
Ta se ladica skoro nikada ne otvara.
Postoje takodje i druge ladice
pred kojima sami imate svoj izbor sta cete da stavite unutra.

Ponekad smo ljubomorni,
a da i ne znamo.
Ponekad nesto kvarimo,
kada u stvari zelimo biti od pomoci.
Ptica duse nas ne slusa uvijek
i dovodi nas ponekad
u poteskoce...

Moze se razumjeti
da su ljudi razliciti,
posto imaju razlicite ptice duse.
Postoje ptice
koje svakog jutra
otvaraju ladicu radosti.
Tada su ljudi radosni.

Ako ptica
otvori ladicu jarosti,
tada je covjek ljut,
a ukoliko ptica
ne zatvori tu ladicu,
covjek ne prestaje biti ljut

Ponekad se ptica ne osjeca dobro.
Tada otvara zle ladice.

Ukoliko se ptica osjeca dobro,
onda otvara ladice koje nam prijaju.

Neki ljudi cuju pticu duse cesto,
neki veoma rijetko.
Neki je cuju
samo jednom u zivotu.
Zato je dobro
ako osluskujemo pticu duse
koja je duboko, duboko u nama.
Mozda kasno uvece,
kada je svuda tisina.



Michael Snunit, hebrejski pjesnik
(sa njemackog prijevoda hebrejskog originala od Mirjam Pressler preveo B.Cirkin)








11:48 | Komentari (0) | Isprintaj | #

ponedjeljak, 10.01.2005.

BISERJE RASUTO by Behzad Cirkin

Biser Prvi
Od embriona porodom dobijamo bebu koja se njeguje
kako bi progovorila i prohodala kao dijete.
Dijete se klese i vaspitava u covjeka.
Covjek hoda sam po zemlji.

Biser Drugi
Ljudska dusa place istom mjerom zbog prevelike tuge i prevelike srece.
Razlika je u tome da je plac zbog prevelike tuge nerijetko nijem.


Biser Treci

Kada ljubav slobodno i svjesno sama sobom koraca mozemo je nazvati zrelom ljubavlju.
Ko dozivi takvu ljubav taj dodiruje tajnu univerzuma.

Biser Cetvrti
Ne zaboravi da nekad valjan savjet moze otkloniti brdo koje zaslijepljuje vidik
zbog kojeg nam i jednostavan put postaje lavirintom.

Biser Peti
Izadji sam u neki obliznji sumarak, setaj satima, trci, vristi... ali sam...
Tek kada se premoris vrati se sebi!

Biser Sesti
Tako je! Svako od nas je, nakon Boga dragoga, iskljucivi gospodar svojega zivota. Niko drugi!
Za svako djelo u svome zivotu odgovaramo sami. Niko drugi!


Biser Sedmi

Meni se mozes uvijek pozaliti i pohvaliti.
Kod mene mozes sakriti mnoge tajne i biti siguran da ih niko nece naci.
Zato sam ti prijatelj.

Biserje rasuto
Svi mi putujemo zajedno uzivajuci jedno u drugome.
Do gdje cemo stici kazace nam zvijezde.

Uhvaceni biser
Koliko smo uistinu lijepi
Mozemo vidjeti u bisernom ogledalu
svojih sopstvenih dijela.

Nebeski biser
Sta je jedan list u olistaloj sumi?
Sta je olistala suma bez lista?
Vrhovi Himalaja pokrivaju Nebo.
Nebo spava na vrhovima Himalaja.

Ceznjivi biser
Pogledi u noci dvoje zeljenika u jedan se pogled spajaju.
Pogled ceznjivoga se utapa u horizont.
Horizont spaja Zemlju sa Nebom.

Ljubavni biser
Nebo se okrece
Jastuk se prevrce
Na carsafu se zalijepio uzdah.

Stegnuti biser
Grcevito stezem Nebo
Moj plac cuju vjetrovi daleki
Kapi vode cine svako more morem
Od kapi vode nastali su okeani
Od zrna volje nastasmo
Zrna vjecnosti ispiraju kapi vode

Mrtvi biser
Krilima crnog labuda
Smrt me zove
Niska biserna
Rasu se
U duboko more

Erotski biser
Lijepim svoje misli
po tvojoj kozi.
Snovima svojim
krcim put ka tebi.
Vulkani nasih osjecanja
paraju puteve do neba.
Sisas palac
lezeci
u mome
krilu.


Biser zdravih pluca
Istinski
vazduh
je
uvijek
negdje
pred
nasim
vratima.
Trebam
proci
kroz
vrata
da
bi
istinski
udahnuo.
Tezak
korak!


PUT
Sve sto srecemo samo je otvorena mogucnost za nastavak puta.


Biser sna
Kao san
Spustas se
Na vjedje moje
Na krilima
Plavoga vjetra
Letim
Visoko


Moc bisera
Nerijetko se mnoge stvari u zivotu
cine drugacije nego sto one to jesu,
jer svi mi rado
sanjamo.

Biserni biser
Dobar provod predstavlja
zaborav svakodnevnice
uz potpuno opustanje
misli i osjecanja.


Usamljeni biser

U posledje vrijeme
se osjecam jako usamljenim.
Ubija me ona opaka samoca
iznutra.
Nisam sam,
ali sam usamljen.


Skromni biser

Da naslonim glavu na tvoje rame,
pa potom
neka i umrem.
Vise mi od toga i ne treba.

Biser horizonta
Rodila vas je Zemlja kroz ljubav sa Nebom.
Nebo prekriva Zemlju po kojoj hodate.
Ceznjivi snovi o Nebu vracaju nas Zemlji.
Ljubavni cin koji nestaje u horizontu.


Biser vremena
Vrijeme je najmjerodavniji sudac i najokrivljeniji zlocinac, kazu stari Kinezi.
Ne treba trcati pred vremenom, kazem ja.


VJECNI BISER
(Biser posvecen mojoj djeci)
Moja dva oka jesu moje Sunce i moj Mjesec.
Jedan dan je Sunce zensko i ima carobni pogled kao moje lijevo oko,
a jedan dan je Sunce musko i ima vragolasti pogled kao moje desno oko.
Kako dan ne moze bez noci,
tako ni Sunce ne moze bez mjeseca.
Jedno se potvrdjuje u drugom.
Ja hodam snagom vjetra kojim se mjeri ljubav.
Snagom vjecnih mjena dana i noci.
Ciklicni krug kojim se nestaje u vjecnosti.


Moji snovi su paperje sto tece iz moga srca,
a nestaje tamo gdje se dusa spaja sa Beskrajem.




Vrijeme je prazan prostor,
kojeg ispunjavaju tek događaji, misli i osjećaji.



Postoje dvije vrste ljudi - budale i oni koji se trude da to ne budu.


Svi smo mi samo SAN jednog APSOLUTNOG SNA
ciji je izvor u nama samima, a kraj u Beskraju.



BOSANCIMA
Ko ne voli Bosnu ne voli ni onaj drugi razlicitiji dio samog sebe. Bosna nije samo zemlja, vec je ona ideja o ljubavi skupa razlicitih i jednakih. Svaki onaj ko pokusa srusiti tu ideju kad tad slomije zube o tvrdu zemlju Bosnu!!!


Ne govori o mirisu cvijeta kojeg ne poznajes!


Vrisak koji odzvanja tisinom najdalje se cuje!!!


UMJETNICIMA
Onaj koji umije raspoznati svoje unutrasnje boje, u milionima njihovih kosmickih nijansi, spada u red NEBESKIH UMJETNIKA iz cijeg svakog daha izvire duga raznobojna sa milionima unutrasnjih vibracija uz ciju pomoc dodirujemo UNIVERZUM!!!


Co´ek neke stvari nikad ne skonta - CAK NI ONDA KADA SE DESE!!!


JAKI RASTU U SAMOCI!
BOL TJERA U SAMOCU!!
SAMOCA NAS CINI BOLJIM I PLEMENITIJIM!!!



IZVINJENJE jeste PRIZNANJE ODREDJENE KRIVICE!
O, Poncije, sta li sam danas zgrijesio?!




Sveta mjesta su samo privid mogucnosti LIJEPOG LETA.
Pravi LET se desava uvijek na najskrovitijim mjestima nas samih.




~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

Na pocetku bi RIJEC... Sta je na KRAJU???

a što je KRAJ....kako izgleda...gjde se nalazi...a riječi uvijek ostaju...

Kazu da je kraj neka BESKRAJNA RUPA, mada ja ne vjerujem u to!!! Rijeci ne ostaju. One su poput pahuljica koje nestaju u dodiru sa eterom. Djela su ta koja su ljudski pokusaj dodira sa vjecnoscu.


LIJEPA RIJEC poput ptice prhne u Nebo i leti sve do prvog KRIVOG PUCNJA!!! Rijeci treba u ljepoti njegovati, a ljepotu treba djelima graditi. Samo ispravnim djelima ljepotom svojom ptice lete.



Sami sebe vidimo tek kroz stvari izvan nas, a stvarno se nalazimo u nama samima. Jasna je nasa potreba kroz potvrdu u drugima, ali se ne treba slijepo razbacivati tom potrebom prije nego u samom sebi ne nedjemo dovoljno jako uporiste!










10:37 | Komentari (4) | Isprintaj | #

Ljubav je izvor Neba

Ljubav je izvor Neba
Strast je podnozje ljubavi
Kada ptica zivota prhne iz svoga gnijezda
Leti do Neba
Spusta se do podnozja
Kada padne ispod
Njen je kraj

Letite ptice
Suze oba moja oka
Kao dva vodoskoka
Gore
Gore
Visoko
Nek vas vidjet moze
Samo Veliko Oko
Do Neba
Visoko


Behzad Cirkin






08:29 | Komentari (0) | Isprintaj | #

srijeda, 05.01.2005.

BRATSKA

Brate crni
Brate zuti
Brate bijeli
Brate neznani
I daleki
Pohrli s nama
Tamo
Gdje Sunce
Ne zalazi
I gdje
Svaka pjesma
Jednako zvuci
Ako je pjesma
Puna ljubavi


Behzad Cirkin

15:46 | Komentari (1) | Isprintaj | #

OPOMENA

(Pjesmu posvecujem sjenima
svog brata Sakiba)


Napih se zemlje Bosne
i do sledeceg uzdaha
utolih svoju zedj

Pomilovah rijeku
okupanu
obalama bosanskim
i kriknuh put neba

Zaogrnuh se
kosama djevojackim
davnih uspomena

Izvrnuh proslost
kroz oci mrtvih
i zaplakah

Zemljo
grudo
oranico
uzdanico

Iznad brda
kanu
suza
k´o kamen
skocidjevojke

Sjecanje vene
medju sjenkama
ispod nasih nogu

Zemljo
grudo
oranico
uzdanico

Behzad Cirkin






15:45 | Komentari (0) | Isprintaj | #

NEBESKO

moje srce je
rana otvorena
po kojoj se gnijezde
razne ptice
sto ostase
bez gnijezda

i placu
i urlicu
trazeci
svoju pticu

lete ka suncu
a gore
oblaci tmurni
dole
zelene livide

ljubav
na trapezu neba
sto proteze se
prema vjecnosti

Behzad Cirkin






15:44 | Komentari (0) | Isprintaj | #

JUTRO

Jutro je
Lijepo i cisto
Kukurikanje pijetlova razbija lavez pasa
Strahovi noci ispiraju se u jutarnjem suncu

Godinama hoda razdvojen
vid moja dva oka
Lijevim okom tebe vidim
Desnim okom sebe pratim

Zatvorene tulipane
budi sunce
Na ruzinom trnu lomi se
jutarnja rosa

Ka srcu vodi put mog lijevog oka
i sudara se sa dodirom desnog
Jutarnja svjezina ispira moje misli
Godinama je trajao put naseg susretanja

Jutro je
Umivene staze proslosti utapaju se
u jasnoci novog dana
Iza noci osta samo lavez uplasenih pasa

Jedno lijepo jutro
O, vi skoro probudjeni
Umiveni suncem i cistotom
ovog lijepog jutra


Behzad Cirkin







15:37 | Komentari (2) | Isprintaj | #

utorak, 04.01.2005.

SVILENA

Svojom novom pricom nastojim izmjesati meridijane i
paralele, vjere i kulture, trazeci kroz iste odgovore na pitanja o
ravnotezi zemaljskih i nebeskih odnosa ljudskog zivota kojeg,
ukoliko se uravnotezi, istinski popunjava jedino ljubav kao
uzviseni smisao istog. Radnju sam smjestio u prostor sesnaestog
vijeka kojeg saram zgodama glavnih junaka Svilene i Karabega.
Karabegov zivot u okrilju stambolske moci u kojem blasfmeno
trazi smisao svom zivotu kojeg proteze i u Bosni sa Azrom,
tudjom zenom, zbog cega mu biva odredjena kazna velikim
pohodom za Indiju gdje biva zarobljen od Portugalaca od kojih
ga kao roba otkupljuju trgovci svilom.

Na putu svile upoznaje Svilenu koja ga upucuje u tajnu
velike ljubavi kojoj se predaje svim svojim bicem. Za njim
tragaju stambolski mocnici i kada ga nalaze...Ostalo cete citati
kada zavrsim cijelu pricu. Interesuju me, radi daljnje razrade radnje,
vasi utsici o mom vodjenju iste. Mozda ce vam se „kineski
pocetak“ uciniti neskladnim u odnosu na „osmanski nastavak“,
ali mi je to i namjera radi zatvaranja yin-yang/Mars-Venus
cjeline „Price o Svilenoj“.


Behzad Cirkin






SVILENA


“Blago je jace od grubog
Voda jaca od stijene
Ljubav jaca od nasilja.“

H. Hesse



Zvali su je Svilena. Rijetko je ko u Sjevernom kanatu
Tien Shana znao otkud joj taj nadimak. Ne zna se ko je pronio
glas, zadivljen njenom zemnom ljepotom, kako joj mjesec bi
kumom sto joj pri rodjenu presjece pupcanu vrpcu, a babinja
vodena vila Dobra, koja je potom okupa u Srebrnom jezeru.
Da su njen prvi plac pozdravile gore udahnuvsi joj snagu svojih
visina, a da su je gorski vjetrovi koji se spustaju do jezera, da bi
za jutarnju rosu nagrabili vode, umotali u poluvidljivu koprenu
jezerskog plavetnila od koje je nekad davno, prema starim
kazivanjima, nastala svila. Sretnici su je vidjali na Srebrnom
jezeru u kojemu je umivala svoje kestenjaste oci sto njenom licu
darovase izraz nevinosti i dobrote jedne kosute. Kasnije bi pricali
kako njen pogled smiruje cak i gorske staze po kojima se susrecu
svakojake zvijeri i nemani. Kako se svojim glasom takmicila sa
pjevom mnogih gorskih ptica. Kako je njen osmjeh razbijao snagu
hladnih zimskih vjetrova sto donose brda snijega od kojih niko u
u citavom kraju danima ne bi mogao mrdnuti.

Svilenoj je njena ljepota bila krletka zbog koje se
sklanjala u osamu u kojoj je trazila onu neprolaznu ljepotu
Svemoci koja visi iznad sviju nas.

Zivjela je sa roditeljima koji su redovno palili mirisljive
stapice pred kucnom statuom Bude, moleci se za dusu sina kojeg
su posjekli divlji ratnici sto su u njihovu dolinu upadali iz pravca
sjevernih gora kanata Mansur kana.




“Ono sto covjek voli
u to ce se pretvoriti:
u Boga ako voli Boga,
u blato ako voli blato.”

Nepoznati sufujski mistik



Njega su zvali Karabegom. Valjda zato sto je pri rodjenju imao
kosu crnu kao ugarak sto ga premazase zejtinom. Bio je sinom
mocnog vezira Ibrahimpase sto krvavo ugusi poslednje bune u
Egiptu i time ucvrsti vlast velikog padisaha, pa potom prosiri
granice Velikog Carstva sve do Basre koju su umivale vode
Persijskog zaliva. Kao dijete je rado slusao oceve price o velikim
pohodima i o cudnoj zemlji Bosni odakle je korijen vukao njegov
otac. Kao mladica su ga opsjednule pjesme starih pjesnika cije je
tekstove dobijao od cuvenog alima i kadije Abu Suuda. Visok,
zgodan i lijep mladic nije odolijevao carima Hajamovog
pjesnistva cije je stihove nastojao pretociti u svoj zivot. Noci
bluda i pijanki su jedno vrijeme postale svakidasnja praksa tako
da ga mocni vezir, njegov otac, za kaznu posla na jednogodisnju
sluzbu u Bosnu, odakle je za silnog padisaha Sulejmana
Pravednog trebao dostaviti podatke o tom dijelu mocne Imperije
kako bi se i tamo uvelo reda i zakona.

Cudan je bio svijet bosanski u to vrijeme. Vjere otaca pomijesana
sa paganskim obicajima dobili su novu dimenziju kroz uticaj nove
vjere sto je sirila svoju moc pridobijajuci nove sljedbenike trudom
da pravednoscu unese reda u novoosvojene dijelove Carstva. U
jednom hanu kod Srebrenice Karabeg bi docekan licno od
tadasnjeg guvernera sandzaka bosanskog, velikog Gazi Husrev-
Bega. U to vrijeme su prilike u granicnim predjelima Carstva bile
vrlo rovite. Stalne upade uskoka sa ugarske strane je trebalo
suzbiti, granice ucvrstiti i izvrsiti pripreme za daljnje sirenje
turske moci ka Zapadu. To je bilo moguce jedino sa
uspostavljanjem cvrstih zakona u Carstvu, cime bi se stvorio red
kao preduslov daljnjim osvajanjima.

O velikim planovima unutrasnjih promjena u zemlji bosanskoj
Gazi Husrev-Beg je pricao, poput nekog stidljivog mladozenje
kojem se spremaju po mladu, sa zajapurenim licem i ozarenim
ocima. U svojim vizijama vec je vidio dzamiju, medresu,
biblioteku, hamam, hanove koje uvakufljuje svojemu Saraj´vu
o kojem je govorio kao o svojoj nevjesti:

- To je carsija koja raste. Svakim danom k´o da osvane neko
novi... K´o da je dragi Allah upleo tu svoje prste kako bi
unutra zastitio sve dobronamjernike...

Karabegove misli su bile daleko kod Cerkeskinje koju je obljubio
prije mjesec dana iza kapija Topkapi-saraja u kojemu je bio centar
svog njemu poznatog svijeta. Cerkeskinja je nosila u sebi neku
izazovnu divljinu kojom je ogrtala svoj ples opcinjujuci njime sve
na dvoru Velikog Sultana. Kao opijum je djelovao njen tanani
struk kojim se divlje uvijala, po ritmu muzike po kojem je igrala
kao da joj od istog zavisi njen zivot.

- Uf, ta snaga...Taj zanos... Uf....Uf...Uf... – othukivao je u
svojim mislima Karabeg.

- I hanove treba graditi... Da se dobronamjerni gosti imaju gdje
okrijepiti. – govorio je Husrev-Beg.

- Kako joj je meka i gladka njena koza?! A bradavice k´o dvije
jagodice... Allahu dragi, kako li darova jednoj kaurkinji toliku
ljepotu? – mucio se u svojim mislima Karabeg.

- Saraj´vo ima skoro cetir´ hiljade domacinstava i to je najveca
carsija u ovom dijelu Carstva – nastavio je Husrev-Beg, kao
da svoje planove iznosi samom Sultanu, kojemu ce
Ibrahimpasin sin prenijeti sve njegove zelje i planove.

- Kud bas da naidje Sultan kada sam joj pokazivao Bab-i-Sadet,
kapiju iza koje blista od Allaha predodredjena padisahova
moc. Iz Ars Odacija je izlazila abaidska delegacija sa kojom je
moj babo vec ugovarao ucesce u Velikom pohodu za daleku
Indiju. Oni su od Padisaha sa mudrom poniznoscu izmoljevali
nove privilegije svojemu Egiptu sto im ovaj odobri.
Velika je Sultanova moc i pravedna...Odista velika! – tonuo je
Karabeg u svoje misli dok su prilazili prevojima planine
Romanije.

- U devedes´ i tri mahale je podijeljena carsija. Pored
vjeroispravnih ima i citavo naselje kaura, uglavnom raguskih
trgovaca, neka ih, Allah ih dragi sacuv´o... – nastavljao je sa
svojeg vranca Husrev-Beg. – Svi cemo mi jednog dana
otvarati svoje sahare sa cefinima i dragome Allahu preko
sirah-cuprije na istinu!

- Da, tako je Beze! – odgovori Karabeg i nastavi k´o za sebe –
Allah voli raznolikost u svojoj basci. Da je ne voli ne bi je
takvom napravio. Svemocan je Jedini, dragi moj Sandzak-
Beze, zaista Svemocan... Kakva li je to nauka u kaurskim
zemljama sto vele da vjeruju u Jedinoga, a progone svakog
ko ne misli da je Isa alejhiselam, Boze me oprosti, Boziji sin?
Tamo zive inasane spaljuju na lomacama, a nas optuzuju
da smo varvari.

- E, dragi Beze, kad bi se svi vladali po Allahovom Zakonu
citav bi svijet bio sarena basta u kojoj se sem ljudskog
smijeha i poja ptica nista drugo ne bi culo. Ali to nas Allah
dragi iskusava svojom pravednom moci. Sve ce nas jednog
dana zajahat´muhkir i nekir na nasem putu do Dzebraila, pa
onda kakvu nam sudb´u na sira-cupriji odrede nasa djela...
Jah... Hocemo l´ pasti pauku sto krece od noznog prsta ili
cemo zavrsit´ medju hurijama... Muhkirova dobra strana neka
kod nas prevagne, dragi Beze – osmjehnu se Husrev-Beg i
pojaha konja naprijed da zapovjedi konacenje prije nego kroce
na Romanija-planinu koja je bila puna hajduka. Ne bi on, ne
daj dragi Allahu, da se ovom velikom gostu nesto desi i time
naskodi njegovom Saraj´vu.

- Eh, dragi Husrev-Beze! Ja kao da sam svoju sira-cupriju vec
pres´o i kao da sam vec medju hurijama. Jes´, dragi Beze, ona
je za mene bila k´o hurija... Ta Cerkeskinja... Uff... I babo je
bio sa sultanom kada sam vidjen... Sultan se prijekorno
osmjehnuo ceskajuci svoju mudru bradu u prolazu ka Diwanu,
gdje su ga vec cekali uglednici sa kojima se trebao savjetovati
o pomoci nasoj braci koje portugalski kauri proganjaju u
Indiji. Boze dragi, kao da nismo svi od jednog Boga?! Na
lomacama paliti zive ljude... Ufff...

Kao da je citao Karabegove misli, vrativsi se, Husrev-Beg
nastavi:
- „La ikrahe fi din“, kaze Kur´an Casni, a sefardi koji u
Saraj´vu vec imaju skoro i svoju mahalu pricaju o uzasima
kojim ih protjera spanski kralj Filip Drugi, a biskup Valencije
proglasi istrebljenje nase brace svetom crkvenom duznoscu.
Kakva je to vjera koja se namece prisilom?!

- Oni misle da vjeruju, oni ne razmisljaju, kaze Abu Suud.
Najveci Allahov dar, nasu svijest o nama samima kao sitnim
cesticama Njega Jedinog, bacise pod noge umisljajuci sebi da
su njihova prava od Boga. Pred njihovim djelima Isa
alejhiselam, na kojeg se pozivaju, suti u dzenetu. Njegova
iscjeliteljska ljubav je prenerazena njihovim postupcima
kojima se pozivaju na njegovo i Bozije ime! – mudro nastavi
Karabeg.

- Kod nas i cifuti i hristijani imaju sva prava koja smo im duzni
obezbijediti kao sljedbenicima Knjiga Bozijih. Ujaci se
nesmetano okupljaju u svojim samostanima, a zivlju
pravoslavnome pomazemo u obnovi njihovih manastira.
Saraj´vo ce biti drugi grad na svijetu u kojem ce se prema
Nebu nesmetano izvijati sve bogomolje sljedbenika Knjiga.

Husrev-Beg je nastavio sa svojom vizionarskom pricom o
Saraj´vu, a Kara-Beg se vratio svojim mislima o Cerkeskinji,-
njenim bradavicama i oblinama. Grijeh je ljudski, a prastanje
Bozije! Da je samo znao da ce naici Padisah i njegov babo ostao
bi sa njom u kuhinjskom traktu Topkapi-saraja, u kojeg ju je
uveo, prolazeci ulazom kojeg su koristile sluge. Tamo je osjetio
sav zanos miloste njenog davanja koji ga sejtanski natjera da
izadje u Veliko dvoriste i pridje kapiji Blazene srece. O, sreco, sto
okonca na Bab-i-Sadetu?! Sta li je sa njom? Od tada je nije vidio!
Odveli je, po babinom naredjenju, sultanovi janjicari. Kako li se
samo smjeskao Chaseki, janjicarski zapovjednik sto ga isprati do
njegovih odaja gdje je do kasno u noc cekao dolazak svog
mocnog babe Ibrahimpase. A kako li je samo ovaj bio ljut.
Vjerovao je da je njegovoj ocinskoj milosti izbrisan svaki spomen
na istu. Prvo mu je prijetio da ce ga poslati u daleku Indiju sa
brodovljem kojim bi trebao obici cijelu Afriku, a potom se
milostivo osmjehnuo kazavsi mu da je sa mocnim Sultanom
dogovoreno da putuje za Bosnu. Mozda tamo nadje i kakvu
priliku kojom bi ukrasio babine stambolske dvore.

Kolona je na ulazu u Saraj´vo docekana masom znatizeljnika koji
su je sa neskrivenim odusevljenjem pozdravljali mahanjem ruku i
usklicima. Prolaz mahalama do Husrev-Begovih dvora bi
popracen zvucima defova, zurli i sargija kojim su okupljenu masu
uveseljavali saraj´evski Cigani iskazujuci pritom zahvalnost svom
Husrev-Begu zastitniku i postovanje njegovom uvazenom gostu.
Djeca su trckarala u svojim haljetcima oko kolone o kojoj ce
kasnije, kad odrastu, nastati price koje se pretacu u legendu.
Prolazeci kroz Sarace iza jedne kujundzijske radnje Kara-Beg
ugleda zensku figuru koja ga svojim stasom podsjeti na
Cerkeskinju. Samo sto mu se ova ucini nekako zanosnijom i
ljepsom, sto li zbog carolije atmosfere doceka, sto li zbog njenog
zara koji je spao sa lica, otkrivajuci iz daljine njenu hurijsku ljepotu
iz koje su svijetlila dva smaragda od dragulja
njenih ociju, a mozda opet bi presudan zamaman uticaj
Hajamove poezije sto grijesno slavi postojanje dzeneta i u
ovozemnom zivotu.

- Ko li je ona ljepota? – upita svog domacina nadglasavajuci
buku koja ih je okruzivala.

- To je Azra, hanuma naseg Salihage, junaka iz Mohackog rata.
Za svoje zasluge je nagradjen finim posjedom i blagom i to
licno ahdnamom od velike milosti silnog padishaha. Jadan je
ostao bez noge u bitki za Mohac u kojoj se pokazao pravim
gazijom cije podvige pjesmom slavi cijelo Saraj´vo i pola
Bosne. – i kao da je citao njegove grijesne misli dodao – U toj
se basci ne trazi Sunca, dragi Kara-Beze.

Karabeg ga nije cuo, sto li zbog graje, a sto zbog njegovog uzora
Hajama. Kroz glavu mu odjekivase njegovi stihovi:

„Zbirka poezije i burence vina
Komad suha kruha, nijema tisina
Ja i ti sami, oko nas pustinja
To je carstvo, a ne kruna od rubina“


Zaista je bio veliki sanjar Karabeg koji je zivot dozivljavao kao
leprsavi let leptira sto, leteci sa cvijeta na cvijet, trazi zivotne
ljepote i zivotni smisao.


Nije bilo lako mladom begu, nesviknutim na drzavnicke poslove,
sagledati pravo stanje stvari u tadasnjim bosanskim prilikama.
Najvise ga bunilo taj sarenoliki bosanski svijet iz kojeg i sam
vuce korijene, u cijem mu je razumijevanju od pomoci bio
veliki Sandzak-Beg Husrev. Ne snalazeci se u postavljenim
zadacima trazio je duhovno zadovoljstvo kod sejha sufijskog reda
oblizne tekije koji ga je upucivao u tajne haqiqe, unutrasnjeg
duhovnog bitka, pri cemu se cesto pozivao na El Basrija i
al –Ghazalija koji su mu, kako je tvrdio, bili duhovni ucitelji.
U trazenju unutrasnje staze koja priblizava Uzvisenome dervisi
njegovog reda su putovali kroz molitve koje su ponavljali u
nekom iznutra nametnutom ritmu koji ih je dovodio do transa
u kojem su se osjecali povlastenim primaocima Bozije milosti.
Karabeg ih je posmatrao kako potvrdjuju ponistavanje svog
ovozemaljskog bitka probadajuci sopstveno tijelo iglama ciji cin
je oznacavao potpunu predanost milosti Allaha dzellesanuhu.
Svoje razgovore sa sejhom je dugo nosio u sjecanju, sto ce mu u
kasnijim danima velikog iskusenja muka kroz koje je prolazio biti
od velike pomoci.

- „Ispravno misljenje i poboznost najbolja su djela. Ko svoj
zivot po njima uredi, sigurno je da ce se spasiti.“ – citirao je
sejh velikog El Basrija – Ispravno misljenje je kao ogledalo u
koje se rastavljaju dobra od hrdjavih djela. Ko se osloni na
ispravno misljenje, spasice se, a ko ga zanemari, propasce.“

Utonuo u misli o kazanome, vracajuci se kasno u noc iz tekije,
Karabegovu paznju je privukao komentar jednog od momaka iz
pratnje:
- Ufff... Kako je dobra!?

Pogledao je u pravcu momkovog pogleda i vidio Azru. Onu Azru
u cijoj se basci ne trazi Sunca.

Instinkt leptira je prekrio El Basrijev savjet kako se „nikada ne
treba osamljivati sa tudjom zenom“, te osjeti pijanstvo kao nakon
nekog gorkog vina sto ga udari direktno u mozak poput
Hajamovog stiha „Gorko je i zabranjeno, al´ je meni slatko“.

Azra se provlacila mahalom krijuci se u nocnoj sjenci ograda
tudjih dvorista. Bila je uplakana i kao da je bjezala od necega sto
je proganja poput crnog sejtana. Karabeg otpusti momke i potrca
za njom.
- Cekaj!

Azra usplahireno ubrza korak.

- Cekaj, ne boj se! – doviknu za njom Karabeg, milujuci je
glasom poput mjesecine koja obasja uplakano Azrino lice.
- Ne bojim se ja tebe, plemeniti Beze – lomeci ruke odgovori
Azra – Pomislila sam da je neko od njegovih momaka.
- Cijih momaka, jadna zeno? – osvrcuci se pogledom po pustoj
mahali rece Karabeg.
- Salihaginih momaka, mocni Beze – sa nekim unutrasnjim
vriskom odgovori Azra.
- Sta se desilo? Gdje je Salihaga? Zasto da bjezis od momaka
sopstvenog muza? – poput topovskih djuladi su odjekivala
Karabegova pitanja u Azrinim usima.
- Duga je to prica, uzviseni Beze... – Uh, jadna ja... Trebala bih
poci, jer ako nas neko vidi svasta ce pomisliti... Salihaga bi
ubio i mene i mog starog oca... Znam ga ja... – zavrsi Azra
nekako odsutno, bjezeci pogledom u pravcu oceve kuce koja
se krila odmah tu u sokaku iza coska. Snebivala se odlazeci u
cudu otkud joj ta sloboda govora pred nepoznatim covjekom.

Krila je eto skoro godinu i po dana Azra svoju muku. Njen otac
Omer, konvertirani pateran, je u hanu na Mejtasu izgubio kockom
citav imetak od prgavog beznogog gazije Salihage. Bilo je te noci
veselo drustvo u kojem je, uz pratnju carsijskih Cigana, pjevala
cuvena Hajrija. Zapio se Omer rakije i onako polupijan, sto od
rakije, sto od Hajrijinog glasa i zvukova defa i sargije nabadao za
sevdahom kojeg je, kao dugogodisnji udovac, vidio u zamamnim
Hajrijinim grudima, sto su svojom velicinom pritiskale stidljiv
otvor na njenoj crvenoj haljini od svile, preko koje je prebacila
pozlacenu brokatnu tuniku sto je prikrivala njene debele kukove.
Po carsiji se pricalo da je bila ljubavnicom velikog kadije koji na
nju nije stedio blaga, tako da je njen vrat kitila trostruka niska
bisera, a na glavi joj ponosno sijali dukati.

Kisa pada, trava raste,
Gora zeleni;
I gora se s listom sasta,
A ja nejmam s kim.


Njen sevdah, popracen hunjkanjem kroz nos, je izlazio iz duse.
Handzija, noseci bokal rakije u jednoj ruci, a u drugoj pregrst
meze, joj u prolazu dosapnu nesto, na sta ona kimnu glavom i
pjevajuci krenu za njim. Za njom i njenim sevdahom krenu i
nesretni Omer. Iznenadio se kada je u pokrajnoj odaji za stolom
ugledao Salihagu sa jos nekim uglednijim ljudima iz grada. Sofra
ispred njih je bila jos uvijek puna, a vazduh je opijao miris hasisa
koji se dimio iz njihovih cibuka. Kockali su. Handzija dopuni
sofru i ugledavsi Omera povice:
- Sikter! Ko je tebe zvao ´vamo?!

Salihaga se prvi nasmija, a njegovom smijehu se pridruzise i
ostali. Bilo je veselo gledati krezubog Omera kako se uvija za
zamamnom Hajrijom.
- Ma, pusti ga... I on je ziv insan. – kroz smijeh popracen
suzama rece Salihaga.

Handzija izadje, a Omer osta k´o na zeravici Sudnjeg dana ne
znajuci kuda sa svojim nogama. Pored njega su svirali Cigani,
a Hajrija se uvijala poput debele zmije oko aga, nastavljajuci sa
svojim sevdahom.

Ako Bog da, pa ozdravim,
Onda cu ti doc’,
Samo ce nas kabur zemlja,
Rastaviti moc’!


- Sjedi, Omere! – rece jedan poznat glas u kojem Omer
prepozna sina kazandzije Alage.
- Ma sjeo bih ja, ali kako cu u tako visoko drustvo?! – zbunjeno
ce Omer, na sta se svi za sofrom grohotom nasmijase, a
Omerovom glavom projezdi misao sta bi rekao Alaga da sada
vidi sina jedinka u koga je polagao svu nadu spremajuci se na ahiret.
Eeeee, ´nolka radnja i ´nolko gazdinstvo!? Uhh...

- Ma, kada ti se veli da sjednes,- sjedni! – suzbijajuci smijeh
zapovijednim tonom rece Salihaga, na sta se prepadnuti Omer
jos vise uvuce u sebe.
- Dobro, dragi aga, kad je tako sjescu, ali ja neimam cime vas
ugostiti.
- Veceras si ti nas gost – smijeskom mu odgovori Salihaga – ali
ako hoces s nama igrati, mozes zaloziti svoje imanje.
- Dje cu ja sa svojim imanjem medju vas, milostivi aga? -
prepadnuto ce Omer – Neimam ja imanja kojim bih mog´o
za vasu sofru.

Ovo jos vise uveseli prisutno drustvo nad cijim se smijehom
nadkrilio hunjkav Hajrijin glas.

Knjigu pise vjerna ljuba Hasan-agina:
“Eto knjige, Hasan-aga Biogradlija:
Dvore sam ti sagradila, sve se bijele;
Kceri sam ti poudala, sve za kadije.


- Dobro, de ne kukaj – rece sin Alagin – ona basca i avlija
vrijede, a ni kuca nije za bacit´.

Zatitra srce u Omera. Sa koliko jada je zaradio za tu kucu ? Is´o je
na Pestu ratovat´ za silnog padishaha i tamo se domog´o nekog u
cupu zatrpanog blaga kojeg je nanova na drugom mjestu zakop´o.
Kada je nakon skoro godinu dana zavrsila vojna kod kuce je
zatek´o samo Azru, dok mu je zenu i sina uzela kuga. Neka ih
Bozija milost prati na Sudnjem danu !

- Ma, dobro, de... Neka si ti sjeo sa nama, a za ostalo cemo
lako! – namignuvsi ostalima nasu Salihaga Omeru rakiju.

- Zlo je alkohol, veliko zlo! – cesto je kasnije, sjecajuci se te
noci, odhukivao Omer.

Uhvatila ga rakija pod svoje, rakiji pomogla sevdah-Hajrija, a age
k´o lesinari navalile... Udarali su ga direktno u srce, na njegov
ponos cijem izazovu nije mogao odoliti i krenu u igru sa svojim kismetom.
Tek kada je sve izgubio, sa uzarenim ocima je zelio
zaloziti i sopstveni zivot samo da povrati imanje.

- Ma, dje bi mi zivot siromaha?! – zajedljivo rece Salihaga
- Bila bi to velika grijehota! Nego, rece Naim da imas
prelijepu cerku...

Omer u sebi prokle Alaginog sina sto otkri tajnu o njegovoj
preostaloj uzdanici, ali zar zelje za povratkom izgubljenog imanja
prelomi nesto u njemu i on rece:
- Da, imam!
- Pa zalozi nju – mirno rece Salihaga.
- Dje cu rodjeno dijete, veliki aga? Haram je to.
- A dje ce ti dijete zivjet´ - zajedljivo ce kroz zube Salihaga.

Ostali su sutnjom pratili sta se desava. Ucinilo im se da je
Salihaga malo pretjerao, ali im je moc pica pomijesanog sa
opijumom i sevdahom pomutila moc zdravog rasudjivanja.

- Nego, imam ja jedan prijedlog za tebe. – zagonetno ce
Salihaga.
- Kakav, ago? – sa nadom ocajnika ce Omer na sta mu Salihaga
odgovori
- Ti meni daj ´cer za zenu, a ja cu ti povratit´ sve sto si izgubio.

Omer je izgubljeno zurio pred sebe. Glava mu se ucinila
kosnicom misli koje se medjusobno sudaraju trazeci izlaz
iz nemile situacije.

- Kako cu cerkom trgovat´?
- Gdje cemo oboje zivjet´ ako nam uzmu imanje?
- Kakva li je njena sreca pored ´vako nesretna oca?
- Ko li ce je sceti bez miraza?
- Ovo je ipak aga i to dobrostojeci! Bice obezbijedjena za cijeli
zivot!

Uhvatio se za poslednju misao kao davljenik kojemu je u
poslednjem momentu baceno uze kojim se vrati u zadimljenu
pijanu ladju u kojoj su sve oci bile uprte u njegov odgovor.
- Nije to laka odluka, Salihaga – nekako ce vec prisnije Omer –
ali eto ti moja cerka, a ti mi povrati imanje.
- Hajrija, dajder nesto za mladozenju – usta Salihaga ne svoju
jedinu nogu, oslanjajuci se na scap koji se izmace i on se
skoro srusi da mu ne bi Naima koji je sjedio do njega.

Salihagino lice se na to za trenutak smraci, ali mu radost povrati
hunjkava ljepota Hajrijina glasa.

Djevojka je suncu govorila:
“Jarko sunce ljepsa sam od tebe!
Ako li se tome ne vjerujes,
Ti izadji na nebo ravno,
Ja cu izac’ za goru, na vodu,
U ljepoti da se ogledamo"


Ta noc zapecati Azrinu nesrecu koju je Omer pokajnicki svake
noci zalijevao rakijom. Ni tu ne nadje utjehu. Dusa mu se trgala, a
kada je cuo haber da je Salihagi u Mohackom boju pored noge
uzeta i muskost... Srce mu se zivo trgalo i on je svakim danom
kopnio nad cerkinom nesrecom.

- Neka je bez noge i neka je prgava pijanica, ali da joj za
zabavu moze bar darovat´ dijete koje bi umanjilo njenu
nesrecu – pekla ga je njegova savjest – Neka je duplo stariji
od nje i nek je bez one jedne noge... Jedna noga...Pih!
Ko da je to vazno?! Ali, ona stvar... Boze dragi kako li sam
pred tobom grijesan?!

Vidjali su ga kojekad nocu kako vice na Mjesec sto skroz ne
rastjera tamu nad Saraj´vom.

Pricalo se da je poludio od zeta i rakije.

Svi su ga redom sazalijevali, a nesrecnoj Azri se
podsmijevali sto onako mlada pored ziva co´eka nema muska
pored sebe. Carsija ko carsija, gladna tudjih muka i nesreca!

Niko nije sanjao sta se sve odigravalo na cardaku Salihage.

Karabeg odmah sutradan nalozi jednom pouzdanom slugi da
ispipa koji je od Salihaginih momaka najmeksi i da mu ga
dovede. Proslo je desetak dana od toga, Saraj´vom je palilo
uzareno julsko Sunce, kada mu jednog popodneva, taman kada se
spremao sejhu u tekiju, javise da jedan Salihagin momak ceka
pred kapijom da bude primljen kod mocnog stambolskog Bega.
Karabeg odmah posla po njega. Momak je bio sav zut u licu,
ispijen od nesanih noci, sa podocnjacima ko fildzanima i sa dva
krnja crna zuba u gornjem dijelu vilice.

- Treb´o si me, mocni Beze.- progovori momak zenskim
glasom.
- Za sta je stvoren insan? – zagonetno ce Karabeg.
- Ne znam, mocni Beze. – odgovori zbunjeno momak.
- Kako ti je ime?
- Mehmed, mocni Beze.
- Odakle si rodom?
- Od Biograda.
- Imas familiju?
- Otac je poginuo za vrijeme Beckog rata, a mati presvisla sto
od bolesti, sto od tuge... Tamo su u onoj sirotinji ostala dva
brata... Sestre se poudale nedje u Makedoniji...
- Rece da ne znas zasto je insan stvoren, moj Mehmede?!
- Ne, ne znam, mocni Beze.
- Za vjecnost, Mehmede. Za vjecnost.
- Ne razumijem, mudri Beze.
- Ovaj zivot je samo usputna stanica na putu za vjecnost,
Mehmede.
- Mudro zboris, Beze! – sav zbunjen odgovori Mehmed ne
znajuci sta li ovaj stambolski Beg smjera sa njim. U njegove
kosti se uvlacio strah.
- Od nas samih zavisi gdje cemo u toj vjecnosti biti. Gdje bi ti
zelio, Mehmede?
- To je Bozija volja, veliki Beze.
- Jeste Bozija volja, ali dragi Bog nagradjuje i kaznjava za djela
koja svako od nas nacini na ovome svijetu. – rece Karabeg
hraneci papigu koju je sa sobom donio iz Stambola.

Mehmed nije znao sta da kaze. Sjedio je podvijenih nogu pred
velikim Begom, sav obliven znojem, sto od zege koju je u
zamracenu begovu odaju unio s vana, a sto zbog neizvjesnosti
koja se poput kakve zle kobi nadvila nad njim.

- Nego, Mehmede, bi li ti volio u Stambol na sluzbu? Za dobru
platu!
- Ko to ne bi volio, mocni Beze?! – kao osinut nekom blazenom
nadom odgovori Mehmed.

Tako Karabeg kupi od Mehmeda sve pojedinosti o uzasu koji
se krio iza kapije Salihaginog cardaka. Saznao je detalje o onoj
noci kada jadni Omer prevarom izgubi imanje. Saznao je kako je
Azra dovedena na cardak poput kakve lovne divljaci koja je
izbezumljenim pogledom trazila izlaza iz svoje iznenadne
nesrece. Saznao je za njenu zavjetovanu sutnju u kojoj je
strahovala ne samo za svoj zivot, nego i za zivot svoga oca, a
kojom je krila kako je njen muz, u svojoj nemoci da joj bude
istinskim muzom, napijajuci se dovodio svoje momke u njihovu
spavacu sobu i nasladjivao se svojim pijanim pogledom prizorom
njihovog uzivanja u njegovoj zeni u kojem sam osakacen nije
mogao ucestvovati.

- O, dragi Boze! Kako jedan insan moze biti
tako odvratnim,- odvratniji od kakve divlje zivotinje koja bi i svoj
zivot dala da zastiti svoje... A on, insan...

Karabeg je izasao napolje kako ne bi povratio u tjeskobi prostora
kojeg je pritiskala Mehmedova prica.

Mehmed mu je poslije rekao da je nakon prve takve noci Azra
htjela skociti u bunar, ali da su je uhvatili i svezanu zatvorili u
konjusnicu gdje je sa rupcem u svezanim ustima ostala dva dana
bez hrane i vode. Kada su joj doveli oca, pijanog do besvijesti,
i zaprijetili da ce ga na njene oci onako pijana zaklati Azra se
slomila. Sa nijemim vriskom se povinovala tom nevidjenom
uzasu. Njene oci bi ponekad odavale zacetak ludila sto se krilo
pod plastom njene posrcuce ljepote.

Salihbeg ju je jutrima nakon takvih seansi nazivao kurvom, tukao
je, sto je ona trpila... Sve do onog dana kada je smogla odvaznost
ocajnika koji nema vise sta da izgubi; one noci kada se srela sa
Karabegom i pobjegla kuci.

Od te se noci u Omerovoj kuci niko danima nije vidjao.
Scucurena cerpicusa je pred svojom mahalom skrivala tajnu
Azrinog i Omerovog bijega.

Salihaga je obecao silnu nagradu onome ko mu uhvati zenu i
njenog oca, ali niko se nije javljao.

Nasli su ih nakon mjesec dana negdje na Divicu kod Zvornika.

Cijelo Saraj´vo, nemajuci pojma o svemu sta se desavalo iza
kapije Salihaginog cardaka, sa zajedljivom je znatizeljom
iscekivalo kakvu ce kaznu odrediti Salihaga svojoj zeni i svom
puncu.

- Da su bar trazili da je pusca, ne bi bilo grjehota.
- Mozda su ga i pokrali onako beznoga?!
- Letjece glave oboma!

Sva se licemjerna carsijska milost okrenula gaziji Mohackog rata.

Karabeg je, plaseci se da od zla ne napravi vece zlo, zapitao za
savjet sejha povjeravajuci mu tajnu za koju su sem njega znali
duvarovi odaje u kojoj je jos uvijek osjecao onaj nesnosan
pritisak Mehmedove price, i sam jadni Mehmed ciju su
odrubljenu glavu nasli na padinama Bjelasnice, dok se ostatku
tijela izgubio svaki trag.

Sejh je samo sutio. Nakon punog sahata sutnje progovori:
- Veliki El Basri je rekao da ce „ovaj narod biti u dobru i pod
Allahovim dzellesanuhu okriljem sve dok dobri u njemu ne
budu samilostivi prema zlikovcima, dok dobrocinitelji ne
budu velicali razvratnike i dok uceni ne budu tezili
upravljacima...“

Karabeg nije saslusao ostatak odgovora svog prijatelja, sufijskog
mistika, vec je u svojoj glavi kovao zamisao.
- Oteti! Treba je oteti! Zar da onakva ljepota da strada od
pritajenog zlikovca?!

Vrativsi se u svoje odaje sazva svoje momke i dade im unaprijed
pola nagrade da na Romaniji naprave zasjedu koja bi licila na
prepad tamosnjih hajduka na strazu koja je sprovodila ono dvoje
nesretnika. Sam je sa pratnjom, pravdajuci se Husrev-Begu da ide
da vidi kako u provinciji zivi raja, odjahao do Visegrada u kojem
je cekao da mu dovedu Azru sa ocem.






„Preko mora plovi
oblacje sve.
Jato ptica plovi
Smijehom u daljinu.“

Li Tai-Po




Lagano je pirkao vjetar sa vrhova planinskog masiva Tien Shana.
Kao da je nevidljivi Qin postao instrumentom opsteg Jedinstva
sto rasipa svoju blazenu milost koja tjera na meditaciju. Svilena
se umila u vodi Srebrnog jezera i okrenula glavu ka
najizdignutijem vrhu Nebeskih planina. Vjecni led kojeg su
natkrilili oblaci sto pretacu svoje forme u zaletima nevidljivih
nebeskih vjetrova pozivao je na lebdenje sa opstim smijeskom.

Poput lastavice poleti misao iznad vode Srebrnog jezera, proleti
preko vrhova Tien Shana, i zaustavi se negdje iznad oblaka u
jednolicnom ponavljanju skrovitog dijela unutarnjeg bivstva.
- Ommm... Ommm... Ommm...

Umivena dusa je uplovljavala u svoj unutarnji univerzum i, cisteci
se, isplovljavala u opste Jedinstvo u kojem se stapala. Tako
okrepljena mantrom lagano je uranjala u novi dan svoje
materijalne prolaznosti.

Vracajuci se sumskom stazom kuci Svilenoj se prostru koprena
sjecanja na mjesto Guilin u cijoj blizini se nalazilo rodno
selo njenog oca. U mislima joj je plovila rijeka Ling Qu po kojoj
klize mali splavovi od bambusovog drveca kojim ribari, uz
pratnju kormorana, obezbijedjuju hranu gladnim ustima u
egzoticnoj idili okolnih sela. U sjecanje joj izbi svecana povorka
sa proslave javljanja Prvog mjeseca u kineskoj novoj godini, sto
se poput zmijolikog zmaja protezala ulicama Guilina.

Zvuci oboe i udaraljki odzvanjaju u usima njenih misli.

I kasnovecernja pjesma djevojaka, umotanih u radosne boje
svojih tradicionalnih haljina, tumarala je putanjom od njene
svijesti do nabreklih bradavica njenih nedavno napunjenih
sesnaest godina. Na bozansku milost otvaranja procvalog
pupoljka lotosa podsjeti pjesma koju izvi iz korijenja svojih
sjecanja, te je razli po krosnjama sume kroz koju je prolazila.

Pada kisa zrelih sljiva.
Jos ih samo sedam zrije.
Da ljubavnik lijepi dodje
Po me, dok jos vrijeme mi je!


Da je brat ziv mozda bi sa ocem ove godine putovali za Guilin.
Ali...

Svilenin otac Lu An je nekad bio guverner Njegove nebeske
uzvisenosti cara Liu Chena iz vladajuce dinastije Ming, u provinciji Junnan.

Mongolska dinastija Yuan, koja kroz dva vijeka svoje tiranske
vladavine naselila u tu oblast muslimanske trgovce i duhovnike,
udari temelj postojanja muslimana u toj juznokineskoj provinciji.
Dinastija Yuan je svoj dvor oplemenjavala islamskim ucenjacima
iz Buhare koja se u to vrijeme zacinjala kao centar svjetske
univerzitetske moci.

U kasnijim vijekovima su junnanski muslimani bili neophodni
radi svojih trgovinskih staza kojima su, pored trgovine svilom
i porculanom, u svijet muslimanskog Zapada izvozili i kinesku
govedinu.

Predstavnici neba, carevi iz dinastije Ming, omogucavali su
kineskim muslimanima pravo na najniza cinovnicka mjesta u
hijerarhiji svoje vlasti. Kao beznacajna politicka manjina
muslimani se povijaju okolnostima koje namecu mocnici.
Strpljenje postaje carobna rijec kojom su se branili od progona i
nestanka. Svoje bogomolje su gradili u stilu budistickih pagoda,
bez minareta cija je gradnja zabranjena carskim dekretom. Ezan
se ucio u unutrasnjosti dzamije koja je oslikavala islamsku kulturu
kakvu susrecemo bilo gdje u svijetu, mirnu, dostojanstvenu, sa
dekorativnim oblicima arapskog pisma kojim su se islikavali
Kur´anski ajeti po zidu. U ulaznom dijelu sa unutrasnje strane
dzamije na zidu je visila ploca sa ispisanim mudrostima Nebeskog
cara. Svi vjernici koji kroce u prostor dzamije morali su se
pokloniti pred tom plocom kao pred svojim Bogom. Strpljenjem
su zaobisli tu teskocu. Kod poklanjanja Carskoj ploci celom nisu
dodirivali pod kao pri namazu.

U kineskom pogledu na svijet covjek je u svojoj prirodi dobar,
tako da samo vladavina zasnovana na vrlini moze da osvoji srca
ljudi. Vrhovnom nacelu drustvene pravde, ji, se dolazi ispravnim
ponasanjem, li, i ocuvanjem pouzdane vjere, sin. Plemenit covjek,
cuncu, je onaj koji moze pokazati da je ovladao lijem kroz svoje
dobre namjere, djen. Utvrdjivanjem prirodnog poretka stvari
izbjegava se stvaranje nereda u drustvu koje oznacava
narusavanje kosmickog poretka. Iz musko-zenskog nacela yanga
i yina, koji oznacava kosmicku teznju za uravnotezenoscu,
proisticu sve stvari i svi odnosi. I sam vladar, ukoliko nije dobar
prema svojim podanicima, narusava tu bozansku ravnotezu cime
izaziva velike nesrece. Tada narod raspolaze bozanskim pravom
na pobunu.

I desilo se! Desila se velika pobuna kojoj su kao znak predhodile
velike poplave od kojih su stradale obe zetve na riznim poljima.
Nisu se pobunili kineski muslimani osudjeni na strpljivost, vec
njihove komsije iz susjedne provincije Guangxi, odakle se plamen
pobune prenio na Hunan i Guangdong, a ubrzo potom zahvatio i
citavu oblast ispod rijeke Jangtsekiang. Centar pobune je bio u
Guilinu.

Te 1528-me godine Kinu su zahvatile poplave koje su pustosile
zemlju sve od tokova i slivova Zute rijeke (Huang He) i Velike
rijeke (Jangtsekiang), pa sve do Crvene rijeke koja protice kroz
Vijetnam. Tropski cikloni sa Pacifika su prodirali svom snagom u
unutrasnjost Kine, nanoseci sa sobom kise od kojih je izgledalo
kao da se i samo nebo pretvorilo u ogroman vodopad pod kojim
nema opstanka. Citave pokrajine su nestajale pod vodom. Potop.
Nesreci se nije vidjelo kraja. Iza potopa dolaze kuga i ostale
bolestine. Neko je zemljom pronio glas da je od samog vladara
narusena bozanska ravnoteza i da se to gnjev boziji sasipa na
njegove podanike radi opomene. Ravnotezu treba ponovo
uspostaviti.


U dogadjajima koji su prethodili pobuni Kapija nebeske cistote
Zabranjenog grada je imala vaznu ulogu bez cijeg se razjasnjenja
ne bi shvatio citava bujica dogadjaja sto je uslijedila. Svoju
nebesku nedodirljivost carevi iz dinastije Ming su ostvarivali tako
sto su vladarske obaveze prepustali drzavnim sekretarima sa
kojima su komunicirali putem evnuha, jedinih muskaraca koji su
imali pristupa u unutrasnjost Zabranjenog grada. Carevi su
vremenom postajali dvorski usamljenici, a ne vojskovodje, tako
da su gajili prisne veze sa evnusima koje su poznavali od svojih
malih nogu. Na taj nacin je formiran stalez privilegovanih,
mocnih evnuha, kojih je bilo na hiljade i koji su preuzimali
upravljanje mocnom Tajnom sluzbom koja je svojom mrezom
zastirala citavo Carstvo. Bili su prezreni jer su bili uglavnom
sjevernjaci, dok je masa sluzbenika koje su imali kontrolisati
dolazila sa juga.

Prodajom polozaja, iznudjivanjem mita, zavadjanjem cinovnika i
terorom nad njima evnusi su u Carevini stekli ogromnu moc.
Bilo je to doba politickog razvrata u kojem su mocnici metodama
pritiska i korupcije gomilali svoja bogatstva, dok je narod
zivotario na rubu gladi. Za samog Liu Chena se govorilo da je
prije svrgnuca nakupio evnuskim kanalima oko sedam hiljada
tona srebra.

Lu An se nicim nije uplitao u tok pobune, zeleci time zastititi
interese stanovnistva Yunnana. Njegova odluka je bila zasnovana
na cinjenici da je bozanska pravda u vidu poplava zaobisla
Yunnan, te stoga nema razloga za uspostavljanje nebeske
ravnoteze nad yunnanskim prostorom. To mu nisu mogli oprostiti
njegovi susjedi, a i iz Zabranjenog grada je vrsen pritisak da se
pomogne carskoj vojsci.

Poplave su prosle. Rat je bjesnio. Poput pozara je zahvatio sve
prostore juzno od Velike rijeke. Guilin je postao centar
pobunjenickog svijeta. U grad su sa sjevera pristizale kolone
izbjeglica, trazeci zastitu od nemilosrdne odmazde mocne carske
vojske. Pricalo se kako su rizina polja na sjeveru prepuna leseva
kojima se hrane pacovi. Vladala je opsta glad. Psi i macke nisu
bili sigurni da nece zavrsiti u loncima svojih vlasnika, a djeca su
lovila gustere i zmije. Vodje pobunjenika su morale uvesti reda u
taj nered, pa se tek onda okrenuti neprijatelju sto je poput strasnog
zmaja dolazio sa sjevera. Neko predlozi da se obrate za pomoc u
Yunnanu. Lu An je “nas”. Njegov neutralan stav treba postovati,
ali mozda bude spreman pomoci izbjeglice.

Lu An je pristao posto je na rubnim podrucjima njegove
provincije doslo do nereda u kojima su potekli potoci krvi.
Njegove straze su zeljele sprijeciti izbjeglicku navalu iz
provincije Guangxi, ali su oni nocu upadali u sela i tamo otimali
sve sto je za hranu. Ukoliko bi naisli na otpor sravnili bi selo sa
zemljom. Nije ni cudo. Gladni su poceli jesti pacove sa rizinih
polja.

Sa sjeveroistoka u Yunnan se slise rijeke staraca, zena i djece.
Sa sjeverozapada iz Sechuana priblizavala se carska vojska sa
namjerom da prolazom kroz Yunnan, spustajuci se uz korito
rijeke Nanpan Jiang i obronke tamosnjih planina dodju do iznad
samog Guilina, razbiju pobunjenicke snage, a njihove vodje
pogube.

Sukob kao da je bio vodjen nevidljivom nebeskom rukom.

Lu Anove uhode otkrise carsku vojsku, dojavise mu o njenom
kretanju, na sta on posla izaslanike da pregovaraju. Pregovori su
se sveli na ultimatum povinovanja nebeskoj carskoj moci, ucesce
u ratu na strani Cara i izrucenje svih sumnjivih elemenata
Njegovoj carskoj pravednosti. Cak su i samog guvernera, posto je
bio rodom iz Guilina, optuzili za izdajstvo. Da nije tako ne bi
primao pobunjenicke izbjeglice, vec bi se odavno stavio na stranu
pravednosti nebeskog cara. Lu je iskoristio vrijeme pregovora da
pripremi svoje jedinice i kada je dobio od pobunjenika pomoc u
vojsci, oruzju i barutu, napravi zasjedu u gornjem toku
Jangtsekianga koji dodiruje Yunnan.

Bitka je bila zastrasujuca. Rijekom su plovili lesevi ljudi i konja.
Carska vojska je bila iznenadjena dobro pripremljenom zasjedom.
Prvoga dana je pet puta pokusavala da probije pobunjenicke linije
iz kojih je dolizilo mnostvo strelica, vatre i raketa sto su svojim
vatrometnim dejstvom unosili paniku medju konje i ljude. Luova
strana se borila snagom ocajnika koji nema sta da izgubi.

Noc nakon bitke je bila jeziva. Tisina koja je dolazila iz mraka
bila je puna prijetnje. Nebo su parali krici ranjenih ljudi i
zivotinja. Oko je gorjela suma pretvarajuci citav prostor u
sablaznu igru pozorista sjenki.

Sa nijemom zebnjom se docekao dolazak jutra. Sunce sa
planinskih vrhova dodavalo je citavoj krvavoj atmosferi svoje
jutarnje rumenilo.

Tokom Velike rijeke se prolomio ratni poklic.

Koordiniranim napadom carske snage probijaju desno krilo
odbrambenih linija i stjerase branitelje sa brda u dolinu lijeve
obale gdje se vodila borba oci u oci. Ocajnik na ocajnika! Lu An
iz pozadine uvede rezerve, razbi carsku vojsku, potisnu preko
Velike rijeke i time osigura pobjedu.

Tu bitku je Yunnan dugo pamtio.

Lu Anove misli ispuni neizvjesnost. Sta sada? Rat?! Kolike su
nase stvarne snage za nastavak rata? Sta ako Car pobijedi? Sta
ako pobunjenici pobijede? Pobunjenici?! I sam sam pobunjenik.
Trebam porodicu skloniti na sigurno. Najbolje u ljetnikovac na
Mekongu!

Kolona vojske se vracala kroz planinske predjele Yunnana. Usput
su nailazili na grupe muslimanskih izbjeglica sa pretovarenim
jakovima i kamilama.

- Kuda ce ovaj svijet? – upita Lu An pratioca koji je upravo
razgovarao sa jednim muslimanom.
- To muslimani napustaju Yunnan – odgovori pratioc – ratnici
iz Guangxsia su im spalili sela.
- To je los znak. Progonom nevinih se ne uspostavlja nebeska
ravnoteza.


Lu An se smrknuo i odlucio da odmah po povratku u rezidenciju
posalje zenu sa djecom i pratnjom u mekonski ljetnikovac.





Gdje jos ima zelen list?
Gdje dan bez dugotrajnog hoda?
Gdje je covjek kog ne vode
Da granice daleke brani?

Shi King



Lu An je odmah saopstio Suncanom Cvijetu svoju odluku.
Za porodicu je bilo opasno ostati u rezidenciji. Suncani Cvijet,
razumna supruga i brizna majka njihovo petoro djece, odmah se
dala na pakovanje stvari za put. Sedmogodisnja Svilena nije
razumjela svu ozbiljnost desavanja pa je bezbrizno jurcala
oko majke i starijih sestara sto su pomagale pri pakovanju. Kada
joj je dosadilo otrcala je u dvoriste, sjela pod breskvino stablo
i zovnula Kabula, afganistanskog psa koji je svoju plemenitost
potvrdio onda kada su oni divlji ratnici, sto su dosli kada je njen
otac bio u ratu na Velikoj rijeci, oteli Chunga, Chung je bio pas
rase Chow Chow, sa nebeskim darom tjeranja zlih duhova i
cuvara hrama Budhe koji se nalazio iza paviljona u ogromnoj
basti prijestolnice. Od Chunga su kasnije nadjene samo kosti,
dok je on, jadan, zavrsio u stomacima onih divljih ratnika.

Upad ratnicke horde u prijestonicu vodje pobunjenika su
isplanirali kao mjeru zastrasivanja kojom bi razbili dilemu Lu
Ana oko nastavka rata.

- U vrijeme kada se kroz nas oglasava volja Neba svako ko nije
sa nama je protiv nas! – glasio je moto pobunjenika.

Vodje pobunjenika su bili vecinski Han Kinezi. U Junnanu su,
pored kineskih muslimana, zivjeli i narodi Zhuanga, Miao, Yi,
Yao, Tuji i Hani. Tu vrijednost sarenila naroda, kao znak
uravnotezenosti kape nebeske, ugrozi pomucena svijest
pobunjenickih vodja.

Prijestonica guvernera Yunnana nalazila se na obali jezera Dian
Chi. Jos za vremena davne dinastije Han, u trecem vijeku po
zapadnoevropskom racunanju vremena, formirano je oko
prijestonice gradsko naselje koje se nekad zvalo Yunnan, a danas
Kunming.

U planinskim visinama, u kraju vjecnog proljeca, pored jezera
Dian Chi, odmarala je Svilena svoje prenapregnute misli ispod
breskvinog stabla.

Kabul, ogromna, slatka pseca pojava, sa dugom dlakom i vitkim
stasom, snaznom celjusti i ukosenim zlatnim orijentalnim ocima,
legao je mirno pored nogu Svilene. Dobila ga je kao stene na
poklon za svoj peti rodjendan. Iz njegove afganistanske
prapostojbine su ga donijeli tamosnji trgovci svilom i govedjim
mesom.

Rasli su zajedno. Zajedno su otkrivali tajne ovog svijeta.

U Svileninoj glavi se protezala misao kako su oboje nastali od
istog prapocetka. Njena djecija fantazija, potpomognuta
budistickim ucenjem, govorila joj je kako su nekad i ona i Kabul
trebali biti leptiri, a kada su trebali da se izlegu iz larvi od kojih se
pravi svila, upali su u jezero u kojem ih proguta ogromna stuka u
cijem tijelu su se gurale duse nekog starog orijentalnog ratnika i
princeze iz Himalajske kuce snijega. Svadjali su se.

- U svojoj ratnoj spremi ne mozes osvojiti moje vrhove! – rece
princeza.

- Sta bih ja radio na tvojim vrhovima?! Tamo je uvijek hladno.
– mudro odgovori stari ratnik.

- Tamo gdje ja stanujem nalazi se mjesto sa kojeg mozes vidjeti
citav svijet.

- Sta bih ja od gledanja, moje je da osvajam!

- Samim osvajanjem ne mozes sagledati osvojeno. Ja sve to
vidim.

- I sta vidis?

- Kako su obicni ljudi cudni?! Osvajaju i kada osvoje ne vide
osvojeno, vec bi dalje da osvajaju. Bitno je moci sagledati
osvojeno. Bitno je dati oku vremena, jer zivot vas obicnih
ljudi je takav, sve vam zavisi od vremena.

- Da tacno je, ja nemam vremena, a ova stuka sto nas proguta...

- Ha-ha-ha... Vidis, ja mogu izaci bez problema, ali ja bih da
vidim sta kaze stukina dusa. Ja bih da razumijem... Ljudi za
razumijevanje nemaju vremena... Nikada necete shvatiti sta u
sebi krije dusa?! – razocarano doda himalajska princeza.

Stari ratnik je sutio.

- Da li si ikada pomilovao neciju dusu? – upita princeza .

- Eeee, koliko sam ih ja milovao... Kako li su samo poskakivale
poda mnom?! Poslednja je bila u Samarkandu...

- Opet ne razumijes. – prekinu ga princeza – Vi ljudi milujete
kratkotrajno. To je vasa greska. Ta greska nastaje iz zabluda
koje vam onemogucavaju da spoznate ono sto je i kod vas
vjecno, a to je vasa dusa. Samo su rijetki dosli do te spoznaje,
a kada su dosli, ostali ih nisu razumjeli.

U tom momentu uletjese dvije svilene bubice i tresnuse o noseve
himalajske princeze i starog orijentalnog ratnika.

- Sta je sad ovo? Ko ste vi? – zauzevsi prijeteci gard upita ostro
stari ratnik.

- Zar ne vidis da su to samo dvije obicne svilene bubice? – kroz
smijeh ce himalajska princeza.

- Nikada se ne zna?! Neprijatelj nikada ne spava. Treba biti na
oprezu. – mudro zakljuci stari ratnik.

- Ha-ha-ha... Kako ste cudni vi ljudi? Vi i u malim svilenim
bubama trazite neprijatelje?! Sada se ne cudim sto vam je
tamo napolju tako lose. Ne umijete da gledate i ne vidite ni
ono sto posjedujete i sto vam je pred samim ocima, a vec
krecete u daljnja osvajanja.

Stari orijentalni ratnik, da li umoran od ratovanja da li uvjeren
iskrenoscu princezinih odgovora, predlozi sklapanje primirja.

- Ha-ha-ha... Vi ljudi sklapate primirje kako biste se odmorili za
nove bitke. Nikada necete shvatiti znacaj ociju u vasim
kratkotrajnim zivotima.

- Ha-ha!? – sa ironijom se stari ratnik – a sta je sa slijepcima?

- Niko od onih kojima je darovana dusa ne moze biti slijep, jer
sa dusom se moze vidjeti sve... I dusa ima oci! Treba samo
progledati.

Stari ratnik upita da li i svilene bubice imaju dusu, a princeza
odgovori da se njihove duse tek radjaju, te uze jednu od bubica
i proguta je.

- Napolje cu izaci sa dusom ove svilene bubice. Ako ti uzmes
dusu ove druge, pomocu ti da izadjes. Jedini uslov je
da mi budes vjeran.

U bezizlazu svog stanja stari ratnik pristade, proguta svilenu
bubicu i osjeti sum jezera po kojem je lebdila stuka.

- Kako li sam nesretna. – cu stukin glas – srecu sklada mojeg
jezera pokvarise ovo dvoje sto se vec danima svadjaju u mojoj
utrobi, a ja, luda pomislila kako ce da me nahrane...

Rekavsi to stuka ih oboje ispljunu i oni se nadjose na obali jezera.

- Sta je ovo? Gdje mi je moja strasna sablja? Gdje je moja
ratnicka odora? – zapanjeno ce ratnik kojeg himalajska
princeza pretvori u psa.

- Kao covjek nista ne bi vidio od onog sto ti zelim pokazati.
Kao pas ces vidjeti sve ono za sta su ljudi slijepi.

- Ali... – htjede da odgovori stari ratnik, pa zalaja.

- Ljudi ne znaju postovati znacaj vijernosti, a pas to zna. – kroz
zvonak smijeh odgovori princeza. – Samo vjerni otkrivaju
tajnu gledanja.






Pojavi se istina, a nestade lazi; ukaza se istina, i od tada se laz i
neistina nece vise pojaviti niti povratiti.

Hadis




Karabeg je je nijemo posmatrao kako janjicari ubiru danak u krvi
mocnom sultanu.

- Allahu dragi!!! – rece sa uzdahom – Gdje ce im duse?!
Uhhhh...

Pred njim se ukaza lik mocnog padishaha sa pogledom koji je
zario plemenitoscu, sijedom bradom koja je sijala mudroscu i
glasom koji je odisao ostrinom. Tek sada je shvatio taj nesklad
izmedju sultanova glasa i njegove plemenite prirode.

- Ko li izmisli nemilosrdne zakone sto djecu odvajaju od
matera?!

Pogled mu se spusti u avliju seoske kuce u kojoj je neka zena,
sa licem iskrivljenim od bola, grebala po licu janjicara koji joj se
otimao. Drugi janjicar joj pridje sa ledja i osinu je drskom sablje
po tjemenu. Od toga se jadnica prostru po konjskoj balezi koju
konji ove nesretne posjete prosuse skoro na samom kucnom
pragu.

- Gradimireeee.... Siiineeee.... – roptala je jadna zena kao da ce
istog trena ispustiti dusu.

A on, Gradimir, djecak od svojih desetak godina, bio je sav
zbunjen, izgubljen, prestravljen...

Nije mu bilo jasno sta hoce ovi silni vojnici sa ogromnim
brkovima i sabljama. Njihovi bijesni konji su samo pojacavali
strah od kojeg se scucurio u sepetu sto ga je nosio neki konj sa
ogromnim ledjima. Ocima punim straha, tuge i uzasa, u citavoj
gunguli koju su stvarali konjanici jasuci ukrug, trazio je svoju
mater.

Kada je ugledao onako krvavu pred kucnim pragom, na jastuku
od konjske balege, izdigao se iz sepeta i prodorno povikao:

- Maaaammaaaaa.......

Od tog se povika Karabegu sledi krv u zilama.

Janjicar kojemu je mati izgrebala lice dojaha do Gradimira i opali
mu takav samar od kojeg se strovali nazad u sepet iz kojeg se do
samog izlaza iz sela nije pomaljao.

- Vjera ljude oplemenjuje, a vlast kvari. – odhuknu Karabeg
tjerajuci ispred ociju lik mocnog sultana.

Citav prizor mu se izgubi u magli iznenadnih suza.

Sakrio je pogled od pratilaca medju crne oblake koji su
nagovjestavali nevrijeme.

Kroz munju ciji je bljesak dopirao sa planinskog vrha, sto se
prostirao ispred njegovih ociju, ugleda nevjerovatan prizor.

Vidio je lice neke cudne djevojcice kako trci za nekim cudnim
dugouhim psom. Vidio im je samo glave, a znao je da trce. Iznad
glava je visila neka cudna svjetlost. U cudu je slusao simfoniju
nevremena, zvonkog smijeha djevojcice i jasnog laveza psa. U
cudu se iznenadio kada je iz te polifonije provalio grom. Prenuo
se i pogledao na put ispred sebe.

Horizont je gutao kolonu janjicara pracenu jaukom onih sto
ostaju.

Nebo je prijetecim crnilom pritislo prasinu sa puta u kojem je
vidio neke nejasne pokrete, neki kovitlac pun krvi, suza i uzdaha,
sliku koja kao da je dolazila iz nekog sasvim nepoznatog svijeta
ili vremena.

Okrenuo se Zajku, svom vjernom pratiocu i rekao:

- Onaj ko po prasnjavom putu prospe tudju krv, tudje suze i
tudje uzdahe bice poklopljen crnim oblacima iz kojih ce kisa
od prasine da napravi blato, vjetar od suza osvetnicku ruku, a
grom od uzdaha oko zadovoljstva.

- Da, Beze. – odgovori Zajko tek tako, samo da nesto kaze, a u
stvari nista nije razumio.

- Satrace nas nevrijeme i nestacemo u blatu, dragi moj Zajko –
nastavi Karabeg kao za sebe i ugleda neku lelujavu sliku koja
se sa vjetrom borila za opstanak.

Vidio je ogromne kaljuge na putu u kojima su nestajali konji i
njihovi osioni jahaci. Pravda neba je poklopila zemlju
osvetnickom tamom.

Figura mocnika puce poput glinenog goluba i nesta u blatu.

Nevidljivo oko je zadovoljno posmatralo sa neba.
Pratio ga je lavez psa i zvonak djeciji smijeh.

- Gradiiiimiiirrr....Gradiiiimiiirrrr....- jecala je zena u svojoj
avliji.

Karabeg sidje sa konja, pridje zeni, iz caksira izvadi ogoman
svileni rubac kojim obrisa zeninu glavu od balege i krvi. Potom se
izdize i, gledajuci u oblake iz kojih je promaljala kisa, odmota
bijelu calmu sa svoje glave, skide je i njome previ ranjenu zeninu
glavu.

- Graddiiiiimiiirrrr.... Gradiiimiiiirrrr- odjekivalo je u njegovoj
unutrasnjosti, ne kao glas ocajne majke, vec kao neka visa
zapovijest koja se sa kisom slijevala u skrovite dubine njegove
duse.

- Gradiiimiiiirrrr.... Gradiiimiiirrrr...Gradiiiiii....miiiirrrrr...





Gdje god se krenem, zlo i samo zlo!
Nesreca moja golema posta, sto pravo j´ spoznat ne mogu.
Svom Bogu vapih, lica mi ne pokaza.
Boginju moju zazvah, glavu ne podignu ona.

Nepoznati akadski pjesnik




Lu An je jasuci zagazio u Crvenu rijeku. Osluskivao je njen sum i
posmatrao njenu maticu prekrivenu ljudskim lesevima. Sa obale
ga je posmatrala njegova pratnja.

Lu Anove oci skrenuse ka bambusovoj sumi na obali, nesto oko
dvjesta metara uzvodno od pratnje, u kojoj je njihanje stabljika
otkrivalo necije prisustvo. Izjaha na obalu i taman da izda
naredjenja pratnji ugleda kako Kabul jurisa ka sumnjivom mjestu.
Za njim je trcala Svilena.

- Kabul! Kabul! Vrati se! – ali Kabul nije slusao.

Lu An osinu konja po sapima i pojaha za Svilenom. Iza njega su
jahali njegovi vjerni pratioci.

- Svilena, vrati se!

Svilena se smijala. Medju bambusovim drvecem krio se veliki
panda. Nezainteresovano ih je posmatrao zvacuci bambus.
Njegove oci izgubljene u crnim flekama njegovog krzna, kojim je
nekad davno neko isarao njegovo snijeznobijelo krzno, ocarale su
Svilenu. Kabul je mirno lezao kraj njenih nogu. Odustao je od
borbe sa velikim medvjedom pazeci vjerno na svoju malu
gospodaricu.

- Svilena, odmah se vrati u kolonu! – rece ostro njen tata.

Nije navikla da bude tako grub prema njoj i nosena nekim
djecijim zanosom uz zvonak smijeh potrca prema obali.

- Uhvati me! - kraj njenog vragolastog povika zavrsi u Crvenoj
rijeci.

Bez daha je posmatrala prizor pred sobom. Kabul zalaja par puta
pa i on utihnu. Rijecna struja prevrnu omanje tijelo u kojem je
mogla vidjeti nepoznatu djevojcicu kako je posmatra ukocenim
ocima.

Kolona je prosla kroz selo yunnanskih muslimana koje je neko
sravnio sa zemljom. Ispred jednog zgarista mukala je krava
zovuci vlasnika da je oslobodi tereta nabreklog vimena.
Niko se nije odazivao. Samo su negdje na kraju sela tugeljavo
zavijali psi trudeci se da svojim zavijanjem odagnaju crni dim
koji se po laganom vjetru peo u nebo. Ispred njih je lezala gomila
ugljenisanih kostiju iz koje su provirivali ostaci ocnih duplji i
zgrcenih prstiju sto kopaju po zemlji. Pored njih, u samom
korjenu, gorio je jedan tresnjin panj.

Lu An ocima prelista kolonu i zastade pogledom na Kabulu oko
kojeg su se, poput grozda, scucurile Svilena i njene tri sestre. Iz
njihovih ociju se prolamao vrisak.

Lu Anovu glavu ispuni mudrost bozanske nauke. Okrenuo se
svojoj unutrasnjosti i molio se. Iznutra je dopirao uzviseni odjek
koji se lomio iznad ugljenisanih leseva.

- Sjeti se i ti da si poput njih i zato ne ubij niti uzrokuj pokolj!

- Svih svojih djela svako je nasljednik.

- Oni u kojih nema milosrdja nece dostici svijet bogova.

Prociscenog uma dize pogled ka zalazecem Suncu na cijoj stazi
razazna jato ptica sto se kretalo u pravcu neba.

- Pravda se ne provodi silom, ali ovako nesto se moze sprijeciti
samo silom. – zakljuci Lu An.

Voda je zuborila opominjuci.

Lu An uputi glasnike sa pozivom na pripreme za rat.





„Ako hoces dici se visoko,
Na jednom stanovistu budi;
I tu stani poput cvrste stijene

Arif Hikmet



Saraj´vo je zbunjeno primilo vijest o hajduckom prepadu na
Romaniji. Cime ce se sada nasladjivati zajedljiva carsijska
milost?! Govorilo se da je sto hajduka napalo pratnju i da je Azra
oteta, a Omer da je podlegao ranama zabijenim od kursuma
jednog pratioca. Pobunio se u svom ludilu, ponesen iznenadnim
napadom i nekim sjecanjem iz pestanskog rata, i tako skoncao.
Od citave pratnje osta ziv samo Rasid. Njega su hajduci pustili
kao opomenu Saraj´vu da se ne dize put Romanije. Hajduka je
dosta, a i Romanija je prevelika. Puna staza i skrovitih bogaza.

- Nisu nasli nikakva blaga?!
- Sto su Azru oteli?
- Jadni Salihaga!

Tako se tih dana hranila carsijska milost.

Karabeg je cekao svoje momke u jednom hanu uz samu Drinu.

Handzija se cudom cudio kako jedan silni beg, sa takvom
pratnjom hoda bez calme na glavi. Kada su momci stigli i doveli
Azru sa mrtvim Omerom posla jednog varoskog momka za
Saraj´vo sa vijescu o ovim neobicnim desavanjima.

Karabeg je bio sav zbunjen pri susretu sa Azrom.

Ona je bila sva blijeda, izgubljena, razjedena od boli zbog svih
desavanja. Jos i ta nesretna pogibija oca?! Iza jedne stijene, na
jednom zavojitom romanijskom prijevoju, ko iz zemlje izronise
neki divlji konjanici, sa crnim calmama preko lica tako da su im
samo oci izvirivale, opkolise pratnju masuci vjesto u zraku svojim
dugim krivim sabljama i trazise od pratnje da im mirno predaju
zarobljenike. Pratnja je bila sva zbunjena njihovom nevidjenom
vjestinom, ali, kada su dosli sebi, uskomesala se, jedan poteze
kuburu i opali. Jedan od napadaca pade sa konja nasta ostali
navalise i sasjekose ostale pratioce. Omer je bio sav zbunjen i
kada primjeti, ili mu se samo ucinilo, da jedan od pratioca krece
sabljom ka Azri, jurnu silovito, kao ponesen nekom nevidljivom
snagom i obori Azrinog napadaca sa konja. Ovaj se otkotrljao u
jarugu kraj puta, a Omer jurnu za njim. Tada iz jaruge sijevnu
vatra i Omer pade prvo na koljena, zagleda se u nebo prema
kojem je sirio svoje zilave staracke ruke, pade na trbuh, pa licem
okrenutim zemlji skliznu u jarugu.

- Kako si? – upita Karabeg Azru.
- Daaa... – odgovori izgubljeno Azra.

Napadaci sasjekose Omerovog ubicu, a Omera natovarise na
konja jednog od mrtvih pratilaca. Jedan je pomagao ranjenom
napadacu da se popne na konja i onda primjeti da se u siblju
podno jaruge nesto mrda. Odjaha tamo i nadje Rasida kako je od
straha zario lice u mahovinu drveta koje je izranjalo iz siblja.
Kada mu je naredio da krene pred njim Rasid se rasplakao i molio
da ga ne ubije. Iz njegovih caksira je bazdio svjez ljudski izmet.

- Zao mi je zbog tvog oca... – rece Karabeg.
- Bozija volja... desilo se... – nesto pribranije ce Azra.

Svi su se napadaci do bola u trbuhu smijali Rasidovoj nezgodi.
Pustili su ga da javi Saraj´vu da im nije bila namjera da prospu
krv i da se sve desilo zbog ispaljenog prvog hica, mada je u
sukobu uvijek neciji hitac prvi, ali da im prenese da je svaka
potjera uzaludna i da ce na istu odgovoriti jos gorom mjerom i...
svasta su jos rekli, ali to vise nije ni bilo vazno. Babo je mrtav i
nepoznati napadaci je vode u nepoznatom pravcu...
- Jesu li moji momci bili pazljivi prema tebi? – upita Karabeg.
- Da, jesu, mocni beze. – uz drhtaj odgovori Azra.

Kada su zamakli u sumu prisao joj jedan od pratilaca i rekao joj
da se nista ne boji, jer se jedan silan stambolski beg stavio u njenu
zastitu.

- Tvom ocu cemo sutra iza podne klanjati dzenazu. – rece
samilosno Karabeg.

- Hvala ti, beze! – odgovori zahvalno Azra.

Otkud da se neki beg interesuje za njenu sudbinu? Povjerovala je
da su svi ovi dogadjaji samo san i da ce vec sutra biti, zajedno sa
babom, utamnicena u saraj´vskoj tvrdjavi. Kakvu li ce im kaznu
odrediti? Da li da kadiji kaze cijelu istinu? Ne, nece se moci.
Pukla bi bruka saraj´vom i ne bi ocu mogla od stida na oci.

- Idi odmori se malo, trebace ti. – kaza Karabeg.
- Hvala ti, milosni beze! – kaza Azra i odgega se prema svojoj
odaji za handzinicom. Za njom osta trag vihora potiskivane
boli.

Karabeg naredi momcima da Omerov les odnesu u gulsuhanu i da
efendiju posteno nagrade za sutnju o sutrasnjoj dzenazi.

- Handzijo! – viknu Karabeg handziju.
- Bujrum, plemeniti beze, bujrum... – ulizivacki doleprsa
handzija.
- Dajder mi donesi najboljeg vina sto imas. – kaza Karabeg kao
da ce vinom isprati i janjicarsku kolonu i Salihagu i zluradi
smijeh chasekija kada mu odvedose Cerkeskinju.
- Imam najboljeg u kraju. Ostavio sam za naseg agu od onog
sto mi ga donesose trgovci iz Raguze.
- Ne bih trebao piti, ali... – nekako kao da se pravdao kaza
Karabeg, po prvi put u svom zivotu.
- Nije to nista, plemeniti beze, vino jeste haram, ali nekad
zalijeci dusu... Ako je nevolja velika, onda ce i dragi Allah
oprostiti. – lukavo odgovori handzija uputivsi svoj ispitivacki
pogled u dubinu Karabegovih ociju.
- Mnogo je jada na ovom svijetu. Mnogo nepravdi. Pitam se
nekada da li to sve dragi Allah zna.
- Zna on, zna... U to je veliki haram sumnjati!
- Kako onda dopusta svu ovu ljudsku nevolju?
- Nije to od Njega, mocni beze. Sve je to od insana... A insan ti
je krhka biljka sto se olako povija... Nekada se i slomi, ali sve
je to Allahova volja. Takvu nam je bascu od dunajluka satkao
nas svemocni Gospodar.
- Nepravda je to, dobri covjece, velika nepravda... – odhuknu
Karabeg nalijevajuci u pehar vino iz butelje sto donese
handzijin momak.
- Kakva je muka, beze? – znatizeljno ce handzija.
- Asik, asik je velika muka... I opsta ljudska nesreca! – odsutno
ce Karabeg ispijajuci prvi gutljaj raguskog vina.

I krenu Karabeg sa pricom. Pijuckajuci slatkasto ragusko vino
pricao je o svojoj Cerkeskinji, o Salihbegu i Azrinoj nesreci, o
Gradimiru i svom drugom licemjerju ovoga dunajluka. Raspricao
se do kasno u noc ispraznivsi citavu butelju.

Handzija ga je sirom otvorenih ociju slusao i pazljivo upijao
svaku njegovu rijec. Sam je dosipao begu vino, a onda poce sipati
i u svoju mastrafu iz koje na pod prosu vodu. Sjetio se onog
momka sto ga posla za Saraj´vo, pa mu bi zao. Ali sada je vec
kasno. Nemajuci snage da prizna svoje izdajstvo odgega u
podrum po jos jednu butelju vina.

- A kakav je to asik kod tebe muka? – po povratku ce handzija –
Govoris o Cerkeskinji k´o o samoj huriji, a ovamo dovodis
Azru?!

- Cerkeskinja je ideal ljepote citavog naseg dunajluka. Robinja
mocnih sto svoju silu istresaju na slabijima odlucujuci o
njihovom kismetu. Ja taj dunajluk volim svim svojim bicem, a
on je tako izranjavan da me sve njegove rane bole. U svoj
mojoj dusi i u svom mom tijelu. Nevjerna je dunajlucka
ljubav, nevjerna... Predas joj se citavim svojim bicem, a ona ti
srce para ko razbijenom srchom... Para i svakim tvojim
pokretom ti se zabada sve dublje u srce dok ne dopre i do
samog srca od srca. Onda je sa nasim dunajlukom gotovo.
Onda se selimo na ahiret. Covjek seta po dunajluku misleci da
je ziv, a ono ziv mrtvac. Jedes, spavas, boris se... Radis kao da
ces sve dunajlucko pokupiti u svoju magazu, a onda ti srcha
dodje do onog unutrasnjeg srca kojeg ne cujemo kako kuca.
Kao i da ne postoji. A ona... Cerkeskinja... Ona je
pobunjenicki igrala svim svojim srcem... I u njenoj igri se
vidjelo srce od srca... Zato su je sklonili sa ovog dunajluka da
ne bude opomena drugima... Da drugi ne bude ono svoje
skrovito srce... Mnogo je lakse kada se dise u ravnodusnosti.
Jedes, spavas, iz navike grlis i ljubis... A svaki je insan znao
iskreno ljubiti... Samo to ne odgovara dunajluku. Dunajlucki
je trpjeti i raditi. Od iskrenih poljubaca ostane samo navika sa
dunajluckom obavezom prema potomstvu koje unaprijed
osudjujemo na dunajluk. U svojoj dusi sam se ozenio
Cerkeskinjom, a kada su je odveli zarekao sam se da se nikada
vise necu zeniti iz inata dunajluku. Tek ako dodjem do necijeg
srca u srcu onda... I tada cu razmisliti. Veliki je osvetnik
dunajluk. On ne prasta olako nevjernost usadjenim navikama.
Mislim da to necu dozivjeti.

Karabeg ispi naiskap pehar sto mu ga nasu handzija.

- Sta je sa Azrom, mili moj beze? Otkud sve to sa Azrom? Nista
vise ne razumijem.

- Azra je ideal ljudske vjernosti. U prvi mah mi se ucinilo da u
njoj vidim lice Cerkeskinje, i pozeljeh je, onako dunajlucki,
ali kada saznah za svu njenu nesrecu... Mislio sam na pocetku
da je njeno tijelo samo dunajlucka utjeha u kojoj cu
zaboraviti, ali... Sva njena nesreca odvi puteve do sakrivene
unutrasnjosti, do samog srca od srca... Morao sam joj pomoci!
Suteci je trpjela svu svoju nesrecu iz djetinje ljubavi prema
svom jadnom ocu kojeg je dunajluk upropastio. Tolika
vjernost u ljubavi?! To nije od ovog dunajluka.

- Kakve su ti namjere sa Azrom, moj beze? – nekako sazaljivo
upita handzija.

- Namjere? Nikakve. Hocu da je izvucem iz ovog njenog
dunajluckog kazana, a za ostalo neka ona odluci.

- I nista vise?

- Nista vise.

Handziji nista ne bi jasno. Izvinio se begu, duboko mu se
klanjajuci, te odgega polupijan ka svojoj handzijinici da sa njom
zadovolji dunajlucke navike.

Dzenaza je protekla sasvim mirno. Pored efendije, Karabega i par
njegovih momaka tu je bio jos samo handzija.

- Je li ovaj nas brat ostao nekom nesto duzan? – upitao je
efendija.

Svi su sutjeli.

- Hocete li mu halaliti?
- Hocemo!
- Hocete li mu halaliti?
- Hocemo!
- Hocete li mu halaliti?
- Hocemo!

Poslije klanjanja dzenaze odnesose tijelo mrtvaca do mezara,
proucise dovu i zatrpase ga zemljom. Iznad mezara se nadvila
kruska oskorusa sa koje poletje stiglic, nestajuci iza krosnje
negdje medju oblacima. Sa kruske se cuo pjev drugog stiglica.
Ucinilo se da to zanosna Hajrija ispraca Omera svojim opojnim
sevdahom van svih nepravdi ovoga dunajluka.

Kada su se vratili pred hanom vidjese grupu lijepo obucenih
konjanika. Karabeg u njima pozna Husrevbegove ljude. Pretrnu.
Sigurno sve zna. Ali kako? Otkud?

Handzija smugnu u han izdajuci naredbe o ugoscavanju vaznih
gostiju.

- Dobri beze, nosimo ti haber od Husrevbega. Moli te da se ne
vracas u Saraj´vo, jer moze izbiti buna. Narod se uznemirio, a
i glave su pale. Kazu kako da cuvaju mocno Carstvo kada
stambolski begovi donose hajduciju. Jah, dobri beze, belaj.

Karabeg je sutio.

- Husrevbeg je sve saznao. Kaze da razumije tvoju plemenitost,
al´ cijelo Saraj´vo se diglo na noge i trazi svoju pravdu. Htjeli
su i u potjeru, ali ih je Husrevbeg smirio svojom mudroscu.
Obecao im da ce se pobrinuti da pravda bude zadovoljena.

Karabeg je gledao u paukovu mrezu sto je visila u cosku plafona.

- Azra mora natrag, a ti bi trebao sacekati da Husrevbeg vidi sa
Portom sta dalje. U pitanju je tvoja licna sigurnost. Sutra ce
sabahom doci ceta janjicara radi tvoje bezbjednosti.

Karabegovim licem predje laki smijesak kada primjeti da se
ogromna muha zunzara saplela u mrezu.

- Da ides dalje Husrevbegu ne bi bilo drago. Salihaga ima
dobrih prijatelja kod Arnauta, pa bi moglo izaci i na gori belaj.

Pauk izadje iz svog skrovista umotavajuci mrezom nesretnu
muhu. Zujanje krila je postajalo sve slabije.

- Ja cu sa pratnjom konaciti ovdje, pa bi nakon sabaha trebao za
Saraj´vo. Sa Azrom.

Od muhinog zujanja osta samo trzaj. Bila je gotova.

Karabeg je mislio kako je u zivotu dosta toga kao u paukovoj
mrezi. Insan je nemocan da se mrdne svojom voljom jer je
uhvacen i unaprijed osudjen na desavanja kojima se ne moze
oduprijeti. Prvo Cerkeskinja, a sada i Azra. Mases nemocno
krilima koja ti drugi kidaju.

- Ehhh... Paukova mrezo od mog zivota! – kaza Karabeg.

Glasnik ga je cudno pogledao. Nije razumio smisao Karabegovih
rijeci. Pomisli da je beg odlutao u stranu s mozgom, pa nastavi.

- I sta kazes, plemeniti beze?

- Nista. Neka bude Allahova volja. – odgovori Karabeg.

- Dakle sutra nakon sabaha. Do tada je Azra tvoja. – rece
glasnik uvijajuci znacajno desni brk vrhovima prstiju ispod
kojih se promaljao seretski osmijeh.

- Jah! – odgovori Karabeg, ustade i odseta do svoje sobe.

Unutrasnjost hana je bila sva od drveta. Popevsi se uz stepenice
Karabeg od skripe starih dasaka ne primjeti da ga iza jedne grede
posmatra Azra. Taman kada je htio zatvoriti vrata od sobe susrete
se sa njenim pogledom.

- Sta radis tamo?

- Cekam na tebe, milostivi beze.

- Sta cu ti ja? – rece Karabeg nekako ljutito, ljuteci se na
samog sebe, svoju nemoc i na paukovu mrezu u kojoj je vidio
sebe kako poput one zunzare uzaludno pokusava zamahnuti
krilima.

- Dobro, beze, onda odoh ja... – odsutno odgovori Azra.

Tek sada je procitao svu nemoc njene situacije. Do tada je sebicno
razmisljao o svojoj poziciji, o svom ocajanju i o svemu onome sto
ga slijedi od mocnog padishaha i oca mu Ibrahimpase. Njegov
pogled pade na Azrino tjeme i zaplete se negdje u uvojcima njene
kose. Azra kao da je osjetila taj pogled.

- Sta ce biti sa mnon, mocni beze? – prolomi se pitanje poput
krika sa lomace.

- Ne znam. – odsutno ce Karabeg.

- Pomozi mi, mocni beze! Ne daj da me vode za Saraj´vo!

Azra ne izdrza svoje ocajanje, privi se uz Karabega trazeci u
njegovom skutu svoje utociste, svoju nadu, svoj spas.

Karabeg je stajao sav zbunjen. Ukocio se. Nije disao. Osjecao se
kao da je zaronio u dubine Crnog mora i taman kada je osjetio da
je negdje na dnu, ponestalo mu zraka, te se snaznim trzajem tijela
vinuo put vodene povrsine. Kada je osjetio da ga iznad vode
miluje sunce ugledao je Azrine uplakane oci. Ah, te oci! Ah,
kosuto proganjana! Prokleti zivote!

Nije odolio virovim Azrinih ociju. Obgrlio je privlaceci snazno
njene uzburkane grudi svojim ceznjivim prsima. Ceznja. Ceznja
je pravi izraz za ono sto je osjecao. Ceznuo je za divljom
slobodom prkosne Cerkeskinje, za Azrinim pogledom iz kojeg ga
je sa zebnjom gledala skrivena kosuta, za onom stazom kojom
odvedose Gradimira i oblacima sa kojih su ga gledale glave
cudesne djevojcice i kudravog psa. Osjecao je u grudima golem
bol kojim je oslobadjao potiskivani dio sebe. Uzdahnuo je tako
duboko kao da ce nanovo zaroniti u potragu za najljepsim
biserom Crnog mora. Poljubio je Azrino celo, njene uplakane oci,
njenu kosu, vrat, usne. Poput malog djeteta je ponavljao istim
redom sve svoje poljupce. Kao da se bojao da nesto ne preskoci,
da mu nesto ne pobjegne na njegovoj putanji do crnomorskog
dna.

Onda je osjetio da ga vuce neka podvodna struja, da ga poput
cudovisne hobotnice obavija oko struka, vrata, nogu. Kako se
njeni kraci sire i nadimaju, a onda popustaju da bi mogao nanovo
zahvatiti zraka.

- Ovdje nas neko moze vidjeti. – rece, pa je povuce u sobu.

- Ali, beze... – Azra je htjela da opravda svoju zelju.

Iz nje je izbijala glad za zivotom. Iz nje je prolamala skoljka sto u
sebi krije najljepsi crnomorski biser. Predala se sa krikom zeljnim
slobode, gladnim samog sebe i potvrde vrijednosti sopstvenog
zivota.

- Beze, neeee... – zadrhta kosuta u njoj.

Karabeg se izmace i zagleda u ponore njenih ociju. Iz njih je
plamatala vatra. U njima je vidio nezasitu zedj. Otvorio je svoja
usta i sklopio nad njenim napajajuci je sokovima sto izviru iz zila
njegove usne duplje.

Azra je jecila od do tad nepoznatog zadovoljstva. Tiho, poput
kosute sto se boji da svojim glasom ne navuce neku od skrivenih
sumskih opasnosti. Prevrtala je ocima kao da u njihovim
dupljama trazi svoje skriveno nebo.

To kod Karabega jos vise rasplamsa strast za bozanskim
davanjem, za komadom dzeneta prokradenim na ovaj svijet.

Kada je svukao ugledao je oziljke po njenom tijelu. Ljubio ih je sa
suzama. Oboje su plakali. Od srece,zadovoljstva, tuge, ocaja.
Onda je ona njega skinula. Pazljivim pokretima, kao da svlaci
cedo rodjeno, kao da je akterom nekog bozanskog rituala koji se
odvijao pod svjetlom skrte mjesecine koju je soba upijala kroz
pendzere.

Gledali su se klececi na koljenima jedno ispred drugog. Gledali.
Sutjeli. Nijemo plakali.

Onda je on desnom rukom dodirnuo njenu lijevu bradavicu.
Drhtali su. Lijeva ruka je skidala suze sa njenog lica. Riknuo je
poput bika ranjenog u spanskoj areni, o cemu su mu pricali
saracenski gusari. Riknuo je i prigrlio je svom snagom uz svoje
tijelo. Upijao se u nju, prodirao u dubinu njenog tijela, trazio
ocima put u dubinu njene duse u kojoj je osjecao blazenstvo
sedmog neba.

- Sta ce biti sa mnom, beze? – vrisnu Azra od srece, od
zadovoljstva, od tuge, od ocaja.

Karabeg je jos jace privi uza se osjecajuci grcevit plamen koji je
vibrirao medju njihovim nogama, u njihovim stomacima, srcima,
dusama.

Kroz njihove glave u isto vrijeme prsnu vulkanska erupcija cija
uzarena lava zaslijepi njihove poglede. Karabeg je vidio milione
suncevih zraka sto paraju njegovo sedmo nebo i negdje na samom
izvoristu kako, poput svile na vjetru, medju zrakama leprsaju
glave nepoznate djevojcice i nepoznatog psa.

- Allahu dragi!!! – stegnuto vrisnu Karabeg.

Azra je drhtala okupana u znoju. Uranjala je svoj pogled u
njegove maljave grudi. Noktima je grebala cilim koji je upijao
znoj sto je kapala sa njihovih tijela.

Karabeg se izvali na ledja, tik do Azre i nasloni svoju glavu na
njeno tjeme. Drzali su se za ruke, milovali vrhovima prstiju, zurili
u tavanicu po kojoj su nocne sjenke carale nekim cudnim
crtezima.

- Azra. –tiho ce Karabeg.

- Da, moci beze! – u njenom glasu se osjecao miris njenih
uzburkanih grudi.

- Kazacu momcima neka spreme sve za bijeg.

- Kuda cemo bjezati, beze?

- U Raguzu. Tamo ima trgovaca koji ce za dobru platu uraditi
sve.

- Raguza je blizu, beze. Brzo ce nas naci.

- U Tunisu imam prijatelja kod kojih mozemo zivjeti. Abdu
Rahmanovog sinu sam spasio zivot kada je mogao da se ugusi
u Crnom moru. Njihovu ladju su potopili gusari i ...

- Jah... – nekako mucno uzdahnu Azra.

- Sta je? Zasto tako uzdises?

- Nista. – odgovori Azra. Niz lice su joj kotrljale suze.

Karabeg se izdignu, pogleda njene uplakane oci i stade
poljupcima otirati njene suze.

- Ne, beze, ne mogu ja to. Ti si sin mocnog pase i tebe ceka
velika buducnost. Uz samoga sultana. Ne bih mogla izdrazati
kada bi mi samo jednom prigovorio da si zbog mene...

- Ali, Azra...

- Ne, beze, do neba sam ti zahvalna na tvojoj milosti i tvojoj
ljubavi, ali ...

- Azra, draga moja Azra...

- Ne bih mogla uciniti tako sto. Moje mjesto je u Saraj´vu.
Husrevbeg je milostiv i naci ce mi pravednu kaznu...

- Ali, kaznu za sto?! Sta je tvoj grijeh, cista suzo moja?

- Nema grijeha, beze, imaju pravila o koja se ogrijesih.

- Ali tebe su zlostavljali...

- Znam, beze. To ja najbolje znam.

Oboje usutjese svjesni svoje nemoci i citave bijede od ljudskih
pravila sto sakate ljudske zivote i sabijaju ljudske duse.
Ostatak noci su proveli suteci, milujuci se, gledajuci se, ljubeci se.
Toliki izliv njeznosti Azra je prihvatala kao dar od Boga za sve
pretrpljene muke i nije se niceg stidjela. Ponasala se poput
Kreolke oslobodjene iz mucnog ropstva, gladne svih zivotnih
zadovoljstava. Mjesec je milovao njihova naga tijela, a u sabah,
kada je sunce pocelo da namice dnevnu svjetlost, u rumenilu tog
prizora Azra i Karabeg su u Drini prali svoja tijela. Iskrali su se iz
hana ne bi li oteli komad novog dana za njihovu kratkotrajnu
ljubav. Njiihove uzavrele koze je zapinjala hladna voda.

Karabeg je oblacio svoje haljine posto se obrisao carsafom kojeg
je iz hana iznio pod miskom. Azra je pored Drine cesljala kosu.

Misli. Njegove misli. Lepeza satkana od snova i vjerovanja.
Krhka lepeza za zivotnu surovost. Zasto li su ljudi takvi? Zasto se
sabijaju u smrdljive kazane frustracija svojih promasenih
uvjerenja o zivotu? Zasto sebi ne daju slobodu misli o sebi kao
cestici, jednakoj medju mnogima u svom ovom ogromnom
bozijem davanju? Pred lice mu izroni lik mudrog Abu Suuda
kojeg upita da li smo odista pred Bogom svi jednaki? Da li nas
dragi Bog vrijednuje samo po nasim djelima ili ... Ako je tako
zasto nas stavlja u ovakva iskusenja? Ljudi razlicito vjeruju u
Njega. Zasto dopusta ljudima izdizanje u svom uvjerenju u
ispravnost svog pristupa. To uvjerenje je ipak ljudsko, a ovo
bozije davanje je od samog Boga.

Zagledao se u daleku prasinu koja se dizala na putu.


Je li se neki covjek moze uzdici svojom vjerom u ispravnost svoje
vjere, svog ubijedjenja i raditi onakve stvari kao sto ih je radio
Salihaga ili...

U njega je ulazio cudan nemir. Prasina na putu se priblizavala.

Je li se i silni padishah uzdigao u svom uvjerenju o ispravnosti
svojih postupaka, pa zato sebi dade za pravo da otima djecu od
njihovih matera?

Oblak prasine je bio sve blizi.

Kada se ja izdignem iznad drugih sa svojim uvjerenjem o svojoj
ispravnoj vjeri i postupcima koje opravdavamo tom vjerom,
tada se narusava nebeska ravnoteza koja je dar od samog Boga.
Ravnoteza koja jeste sami Bog. Ljudi su sebicni u svojim
uvjerenjima. Svi mi imamo prava na svoju vjeru i svoje zablude, a
samo je Jedan koji nam moze suditi. Pricao je Abu Suud kako su
u Judeji Isa alehiselama nazivali sejtanom. Mislili su da postupaju
ispravno kroz svoja uvjerenja pa ga razapese, Boze me sacuvaj,
na krstu. Danas oni isti koji slave njegov krst pale zive ljude na
lomacama?! Boze dragi, kako li je insan sitan u svojim
zabludama. Napravio je kuce u kojima se ljudi okupljaju moleci
se Bogu dragom, neka bozijih kuca, neka, ali se iz tih kuca
progovara sa medom na usnama i sa krvavim rukama. Allahu
dragi!!! Gdje li je tvoja svemoc?

Karabeg pogleda u nebo i ucini mu se da medju oblacima lebde
glave one cudne djevojcice i onog cudnog psa.

Nismo jednaki niti mozemo biti. Bog nas takvima stvorio. Ali
kroz bozansku ravnotezu, kroz svemoc neba sto je jednako za sve
nas mozemo govoriti o velikom ljudskom bratstvu sto se prostrlo
bozijom voljom po citavom svijetu. Za to je potrebno malo vise
razumijevanja i mnogo vise tolerantnosti. Na to covjek nije
spreman. Na to nije spremna njegova sebicna priroda. Priroda
koju covjek utvrdjuje svojim uvjerenjima o ispravnosti svojih
postupaka pozivajuci se na izvor bozije mudrosti. Svasta se
desava u ljudskim glavama. Svasta se lomi po ljudskim dusama.

Karabeg prepozna u prasini sto je dolazila putem grupu konjanika
i okrene se da upozori Azru.

Zanijemio je. Na jednoj grani je vidio okacen carsaf koji mu
nametnu privid drhtavog Azrinog lika nakon kupanja u studenoj
vodi. Azre nije bilo.

- Azra. – progovori bojazljivo, ko za se Karabeg, pa onda pusti
kroz svoja usta vrisak – Azraaaaaaaaaa....

Matica Drine je nosila svileni rubac kojim je nocas brisao njene
suze. Jutros joj ga je dao na poklon.

- Azra! Ne, Azra! Zasto, Azra? Obecala si mi da ces...
Azraaaaaaaaaa...

Drina je skrto zuborala. U sebi je mudro sakrila sav Azrin ocaj.
Svu njenu izgubljenost i nemogucnost da se uhvati u kostac sa
zivotnim pravilima koja izmislise bogobojazni ljudi.

Konjanici su bili svjedocima Karabegovog vristanja nad
rijekom. Beg koji place?! Kako li je to odzvanjalo u njihovim
glavama?! A, on... On je drhtao nad Drinom uranjajuci pogled u
drugu obalu gradeci svojim pogledom cupriju slicnu onoj koju ce
ljudski neimari, bas na tom mjestu, sagraditi u neko skorije
vrijeme.

Njegova cuprija se otegla do neba. Vidio je Azru kako odlazi sa
dva meleka na svojim ramenima. Sira-cuprija usadjena nad
sudbonosnom Drinom i Azra sa muhkirom i nekirom na
ramenima. Iznad njih je, smjeskajuci se, lebdio melek Dzebrail
otvarajuci Azri dzennetska vrata.


Na najvisem vrhu svjetlosnih brda u svojim snjeznim odajama lezala je himalajska princeza. Umorila se od lutanja svijetom i borbe sa vjetrovima. Tog dana je porinula svoje pahuljasto tijelo u dubine plavetnila jezera Yumco. Nije osjecala dah vjetra sto je milovao po njenim obnazenim nogama. Utonula je u misli o daljinama sto zovu u izazov. Njena koza je osjecala strujanje svemira. Njena sjena je lunarila po oblacima. Zapela joj misao negdje u skrivenom pretincu sto osjeca svu bol zemnog zivota. Vidjela je jastuk prepun paperja na kojima pocivaju okrvavljene glave onih sto osudise na zemno postojanje.

- Zasto je stvoreno nebo?
- Za sanjanje.
- Zasto je stvoren svemir?
- Za teznju.
- Zasto je zemlja tako teska?
- Radi sve tezine sto nosi sa sobom.
- Cemu sva ljudska patnja?
- Radi srece sto dise skrgama skrtosti.
- Nasto sva nevolja ovog svijeta?
- Radi prosvijetljenja prolaznih u tom svijetu.
- Sta je to ljubav?
- Privid srece.
- Kako to da je osjecamo tako snazno?
- Da bi se uzdigli iznad prosjeka onog sto stvarno osjecamo.
- A sta je to sto stvarno osjecamo?
- Bol pri radjanju. Bol pri zivljenju. Bol pri umiranju.
- A kako da se oslobodimo od tih boli?
- Spajajuci svoju dusu sa nebom.
- To je stanje kada umiremo?!
- Ne! To je stanje kada se ponovo radjamo.

Himalajska princeza se okrenu ka najvisem vrhu svog carstva i uroni pogled u vjetar koji je vitlao maglenu prasinu sto se dizala u nebo i nestajala medju zvijezdama. Kraj nje je lezao njen kudravi pas koji je tuzno cvilio nad nesrecnom prolaznoscu zemnog zivota.














16:33 | Komentari (0) | Isprintaj | #

BALADA O MRTVOJ MACI ZVANOJ KISHA

Kisha je padala
Kada je Kisha nestala
U zelenu travu
Sakrila je glavu
Oblak je jedan
Gledao kishu kako kishi
I rekao je kishi
Hajde brishi
Hajde brishi
Hocu da se igram
Sjenkom svojom
A ne mogu u nazocnosti tvojom
Sunce si mi otjerala
Kisho kishna kishice

Sa prozora jednog
Kishu je gledala
Tuzna djevojka
Sto Kishu je dozivala
Kisho moja jedina
Gdje si se izgubila
Maco moja premila
Da te nije kakva ala zgazila?
Ili voda odnijela?
Maco moja ljubljena!

Kisha i Kisha su hodile
Po nebeskim stazama
Jedna je tiho padala
I prozore moje ljubila
A druga se Nebu uzdizala
Iz tuznog oka djevojackog
Kisho moja Kishice
Sudbo moja sudbinice

(za Merimu i njenu Kishu, 12.10.2004.)


Behzad Cirkin









14:49 | Komentari (3) | Isprintaj | #

UZJAHA JA KONJA NEJAHANA

uzjaha ja konja nejahana
divljeg i snaznog
te krenuh
u zemlje
dalekog
sjevera

konjicu nejahani
cuvaj snagu
svoga kasa

umorice te
zemlje ledene
istrositi
putevi daleki
zaboraviti
pasnjaci
socni
i
izvori
bistri

po kojima si
snagu svoju
natakao
dok sam ja
svoju dragu
ljubio

Behzad Cirkin












14:48 | Komentari (0) | Isprintaj | #

TEBI

Ptica plamena
Umiva tvoja ramena

Strijelom probodoh
Mrak

Bol i vrisak

Mjesec umiven
Suncem

Nebo krvari

Digoh pogled
U nevidljive daljine

Moje misli se odmaraju
U tvojim mislima

Moje grudi snivaju
Na tvojim grudima

Moj osmijeh miluje
Tvoje oci

Umorno klonuh
Pod ogrtac Neba

Hodam spavajuci
Sanjam hodajuci



(Napisano na komadu papira nakon naseg prvog susreta)


Behzad Cirkin















14:47 | Komentari (0) | Isprintaj | #

NEVIDLJIVA ZENO

Zvacu te san
A san nisi
Zvacu te dom
A moj dom je
U srcu mom

Nevidljiva zeno
Kazi
Sta tvoj osmijeh
Na mojim usnama
Trazi
Da li si samo
Utjeha
Ili vjecna ljubav
Sto je vjecno dozivah
A sve do sada je
Ne sretoh

Nevidljiva zeno
Ne budi mi san
Od snage sna
Mozak se pomraci
Pomiluj me po glavi
Ko na javi
Ko na javi

I usnama svojim
Mojim usnama sapni
Tajnu svoju kojom me
Opijas
I pijan ja dane provodim
Citajuci ti
Dusu
Tijelo
Ko da hodam
Po vodi

Nevidljiva zeno
Snu moj najdrazi
Proburazi mi srce
Sabljom svoga srca
I sada na tom mjestu
Neka cudna azdaha kuca
Ritmove sto opijaju me
Snagom svoje ljepote
I kada hocu da zaspim
Strah me je
Hocu li ustati
Bez te dobrote

Nevidljiva zeno
Mila azdaho
Srca moga
Nek nam milost Neba
Bude sve sto nam
U zivotu treba

Zvacu te san
A san nisi
Zvacu te dom
A moj dom je
U srcu mom

Behzad Cirkin














14:45 | Komentari (0) | Isprintaj | #

ZIMSKI SAN

Kovac srece je od pahulje skovao kap koja se spusta niz tvoje lice i gnijezdi u tvome srcu.

Hiljade vodoskoka prozimaju milijarde kapi sa tvoga lica i zabadaju se u mome oku.

Cudesne su putanje ljudskih srca.

(B.Cirkin, zima 2003/04)










13:50 | Komentari (0) | Isprintaj | #

Vojnikova pjesma

Kud si krenuo, vojnice?

Tebi sam posao
Majko.

Kud si krenuo, sine?

U tvoj zagrljaj
Oce.

Sta te nosi ovamo?

Tvoje usne
Draga.

Zasto sutis?

Obgrlila me
Tama.

Zasto places?

Krenule su vojske.
Negdje daleko
Vode se bitke.

Cemu se nadas?

Svaki moj put
Vodi ka
Nebu.

Prije ga nisi imao?

Nije bio
Tako
Plav.


Behzad Cirkin























13:48 | Komentari (0) | Isprintaj | #

UNA MOSTARSKA

Zvala se je Una
On se zvao Muhamed

- Mogu li da dodirnem tvoju kosu, Uno?
- Mene su u nogu pogodili… Za sina ne znam.. Ostao je na cesti..
- Mogu li da dodirnem tvoju kosu, Uno?

Muhamed je umirao.

-Mogu li da dodirnem tvoju kosu, Uno?

Una je imala Sunce u kosi.
Sa dugim pramenovima do pola ledja.

-Mogu li da dodirnem tvoju kosu, Uno?

Zvala se je Una.
On se zvao Muhamed.

- U mom dvoristu pred zgradom
jednoj djevojcici je metak prosuo mozak.

- Mogu li da dodirnem tvoju kosu, Uno?

- Otac njen je mrtvu u papucama do bolnice nosio.
Vjerovao je u njen zivot.

- Mogu li da dodirnem tvoju kosu, Uno?

Zvala se je Una.
On se zvao Muhamed.

Muhamed je umirao.

- Kako se zoves?
- Muhamed.
- Lijepo ime, Muhamede.
- A ti? Kako se ti zoves?
- Una.
- Lijepo ime, Uno.

Muhamed je umirao.

Una je sanjala djecaka sto se u pjesku igrao
Pravio je kule do Neba

Muhamed je gledao u njenu kosu
Uz njene pramenove se dizao Suncu

Blijesak od gelera je lezao kraj njegovog srca
Penjao se nebeskom spiralom u Beskraj

Una je vidjela sina okupanog lokvom njene krvi
Iza usiju njenih ostao je vapaj

- Mogu li da dodirnem tvoju kosu, Uno?
- Mene su u nogu pogodili… Za sina ne znam… Ostao je na cesti…
- Mogu li da dodirnem tvoju kosu, Uno?

Zvala se je Una
On se zvao Muhamed

Behzad Cirkin


(Ova pjesma je sjecanje na mostarsko ljeto hiljadudevetstotinadevedesettrece godine. Una zivi sa muzem i dva sina negdje u svijetu, a Muhamed je negdje na Nebu.)





















13:37 | Komentari (0) | Isprintaj | #

SUTKO


„O, majcinske drage muke,
svete ste!
Nagradi ih, dragi Boze,
majke sve!
Velike su bolne muke,
njih znaju dobre majke sve,
dok covjeka radjaju!“
Safvet Basagic


Slusajuci Chopenov Notturno posmatram stablo tresnje koje se opire vjetru sto joj kazuje da
nastupa vrijeme jesenjeg odumiranja. Vjetar uporno mrsi kose lisca tresnjinog stabla i povija
grane koje se sagibaju pred dolazecim danom. Oblaci kao da su stali objeseni nad panoramom
sto se razliva pred pogledom. U daljini se plava brda kupaju radjajucim suncem. Sa obliznjeg
brijega crkveni toranj se obraca Nebu i moli za zastitu svih onih koji se trude da kroce po putu
pravednosti. Snop sunceve svjetlosti puce po crkvenoj fasadi, ali se brzo povuce sklanjajuci
svoje oci pred prijetecom kisom.

Nedelja je. Ljudi u ovom malom austrijskom gradicu jos uvijek spavaju. Neki sanjaju snove
o novcu, slavi, novom autu, odmoru na Karibiku, boljem zivotu,- nedovoljno svjesni ljepote
Bozijeg davanja sto im svakodnevno izmice izmedju prstiju. Neki prozori su zamagljeni
snovima filmskih iluzija zvanih Hoolywood. Iz nekih snova progovara potreba za vjecnom
ljubavlju, a u nekim se ljubav pretvara u tren ljudskog postojanja. Neki kreveti su pretvoreni
u bojna polja u kojima odzvanjaju ratovi, stradanja, pogibije... Necije sobe nisu dovoljno
velike za bijeg od onih sto proganjaju.

Asim, desetogodisnji djecak iz Bosne, je do skora u ovom gradicu sanjao svoje snove nad
kojima je strazario njegov vjerni pas Kadmo. Ptice koje pakuju krila put juga su odzvanjale
u Asimovim snovima. Njemu je ovaj svijet bio hladan, nejasan, svijet iz kojeg izvire potreba
da se ode negdje gdje ce naci nekoga ko ce razumjeti njegovu potrebu da se smije u proslom
vremenu i da place nad sadasnjim. Asimov tata je odletio u nebo prelazeci preko minskog
polja dok je cuvao san svog trogodisnjeg sina Asima i cetvorogodisnje cerke Elvire. Asim se
jos uvijek sjeca kako je nagovarao mamu da se, zajedno sa Elvirom, uhvate za ruke, pa da
krenu preko minskog polja kako bi sa tatom zivjeli negdje na nebu. Mama ga nije poslusala,
vec je jos vise plakala, a on je zbog svega toga bio strasno ljut. Tada je navukao na sebe
mantil sutnje i sutio je u svakoj prilici tako da su ga ostala djeca, ogrubjela u vihoru
bosanskog rata, sa posprdnjom zvala Sutko.

Asim sve to nije primao ka srcu. On je gradio svoj svijet uz ciju ce pomoc savladati minsko
polje sto vodi ka nebu u kojem zivi njegov tata. Kada je, tamo negdje krajem rata, dosao
daidza Hamed iz Austrije nagovarajuci mamu da krenu sa njim, da je sredio sve papire,
da je to bilo dosta tesko, ali da se on snasao, da je mama mlada i da u Austriji moze da radi,
da moze i da se uda, jer je dragi Bog propisao ljudske sudbine i nije ljudsko opirati im se...
Sve to Asim nije ozbiljno shvatao... nije razumio... opirao se svojim djecijim
nerazumijevanjem... Jedino se nadao da ce u toj Austriji naci minsko polje koje ce ga odvesti
do njegovog tate!


Kroz maglu uspomena odzvanjao je cesto u Asimovoj dusi put ka zemlji austrijskoj u kojoj ce
ostvariti svoj san. Silne kontrole sa nepoznatim cikama u uniformama sabijale su ga jos vise
u prostore njegovih unutrasnjih potreba. Tada je prvi i poslednji put u zivotu vidio more.
Posmatrao je galebove koji su ga sa visina hrabrili u njegovom letu:

– Sta je to nebo?
– Kada smognes snage da rasiris sopstvena krila reci ce ti se samo.
– Da li odozgo vidite sve?
– Mi dosta toga vidimo.
– Vidite li sve sto je na nebu?
– Sve dokle nase oci dosezu i dokle nas snaga nasih krila nose.
– Da li na nebu zivi Bog?
– Da! On je sa nama.
– Je li Bog zaista tako pravedan kako kaze moja nena?
– On je pravedan prema pravednima, a surov prema nepravednima.
– Da li me Bog moze cuti.
– Moze. On cuje sve sto dolazi sa zemlje i sa neba.
– Je li On Vas prijatelj?
– Jeste. On je prijatelj svim pravednicima.
– Hocete li mu reci da me odvede do moga tate?! On zivi gore negdje na nebu!
– To ga mozes i sam moliti, ali... uci se da mases sopstvenim krilima koja ce te kad-tad
odvesti na nebo... do tvoga tate...

Galebovi su nestali za okukom koja je putnike autobusa ljudi punih nadanja o zivotu bez
ratnih mora odvukla put krivudavih planinskih prevoja. Asim se tada, na svoj bezazleni
djeciji nacin, po prvi put u svom zivotu molio Bogu, moleci ga da mu podari snazna krila
koja ce ga „kad-tad“ odvesti na nebo u kojem zivi njegov tata.

Pocetak zivota u Austriji je bio dosta mucan. Kod dajdze Hameda su dolazili nepoznati ljudi
koji su ga milovali po glavi govoreci „jadnik“ sto ga je pogadjalo, jer zasto bi on bio jadan
kada je nasao svoj put i kada je saznao ko mu i sta mu na tom putu moze pomoci. I dalje je
samo sutio. Sutnja je postala sastavni dio njegovog zivota ciji govor su razumjeli samo
njegova mama i sestra Elvira koja se dosta lako uklopila u carobni svijet barbika kojima se
igrala sa svojim novim prijateljicama.

Onda su u dajdzin stan poceli dolaziti cike i tete koje nije nikako razumio. Govorili su njemu
nepoznatim jezikom za kojeg je vremenom postao ubijedjen da ce mu, ukoliko ga nauci,
pomoci u jacanju njegovih krila kako bi sto brze mogao da leti.... U tim razmisljanjima je
nalazio neku novu slast koja se pretvarala u strast za zivotom koji ce da probudi sve ostale
koji ne razumiju njegove zelje za letom... za nebom.... za putem kojim ce ga Bog odvesti do
neba njegovog skrivenog sna...

Mama je nocima plakala, jer je cula ujnu koja je dajdzi nabijala na nos:

- Dokle cemo mi izigravati Caritas?
- Kada ce vec jednom naci posao?
- Zbog nje i njene sirocadi necemo ove godine moci na more... a i svojima sam obecala
doci... treba spremiti miloste... dole je potreba veca...
- Mlada je i zdrava... Neka ide raditi...

Asim nije razumio ujnu zasto tako prica o mami. Nije razumio ni dajdzu koji je stalno sutio
i kada ostane nasamo sa Asimom, otpijajuci ne zna se koju casicu rakije odhukivao i plakao.
Dajdzin sin jedinak je pocetkom rata ubijen u nekom logoru i to ga je dotuklo. Od tada je
dosta pio, a ujna je u kuci vodila glavnu rijec.

- Jednog dana ce puci moje srce, Asime!
- Ljudski zivot je jedna velika nula, Asime!
- Ko ce sve ovo razumjeti, dragi moj Asime?!

Asim nije razumio sve sto mu je dajdza govorio, ali ga je posmatrao svojim krupnim
kestenjastim djecijim ocima u kojima je dajdza nalazio utjehu svojoj potiskivanoj boli.
Po nevinoj djecijoj glavici je odzvanjalo pitanje kako moze ljudski zivot biti nula kada ce
jednog dana on naci svoj put po kojem ce mahati svojim snaznim krilima uz pomocu kojih ce
jednom letjeti zajedno sa svojim tatom?! Ne, Asim nije htio razumjeti svoga dajdzu. Sutio je.

Teta Kristina je radila u Karitasu i skoro svakog dana je dolazila u dajdzinu kucu donoseci
Elviri i Asimu poklone. Nekada je to bila samo kesa bombona, ali nacin na koji je teta
Kristina davala taj poklon imao je za Asima caroban ucinak koji je tetu Kristinu, u njegovoj
djetinjoj pameti, pretvorio u galeba sa krilima i suncanom kapom koja je govorila da je dragi
Bog poslao teta Kristinu da Asima uci umjetnosti letenja. Boze dragi! Cuda?! Prve Asimove
izgovorene rijeci nakon toliko vremena su bile ponovljene za Kristinom koja mu je, upiruce
njegov kaziprst u njegove grudi, ponavljala:

- Ich heiße Asim. *

Svi su se cudili, dragom Bogu zahvaljivali, a mama je, sa suzama u ocima ljubila teta Kristinu:

- Neka te dragi Allah nagradi...neka ti ovo ukabuli... neka te prati Njegova milost na tvom
putu prosvjetljenja...

O ovom dogadjaju se brzo proculo i mnogi su, poznati i nepoznati, dolazili da vide ovo cudo.
Asim je bio zbunjen. Mama nije znala za tajnu kojom je dragi Bog poslao Kristinu da ispuni
njenu zadacu...hmmm... ni ostali ne znaju... Nije ni vazno... Vazno je da je krenulo... Asim se
od toga dana osjecao nekako jacim, a kada mu je teta Kristina za Bajram donijela veliku
knjigu sa slikama raznih zivotinja sa cijele kugle zemaljske, on se najradije zadrzavao na
dvjema stranama na kojima je bilo kristalno jasno nebo po kojem su krstarili galebovi,
prkoseci svojim snaznim krilima strujama vjetrova koje su ispunjavale prostor iznad morskog beskraja.

- Möwe...
- Die Möwe...*
- M-ö-w-e...

Citala je teta Kristina, a Asim je poslusno ponavljao za njom.

U Asimu se vremenom otkrila cudna sposobnost govora u unutrasnjem i govora u spoljasnjem
svijetu. Razmisljao je jezikom kojim je govorila njegova mama, njegov daidza, ujna, nena...
A govorio je jezikom kojem ga je ucila teta Kristina. Njegov unutrasnji govor se odrzavao
kao potreba da ne zaboravi jedini jezik koji razumije njegov tata, a novi jezik kao neophodan put ucenja da mase sopstvenim krilima. U obdanistu je bio prihvacen „onako“, jer nije
razumio neke igre koje su igrala ostala djeca sto nisu znala kako je to lijepo letjeti kao galeb.
Povlacio se u sebe i svoju komunikaciju zadrzavao na nivou neophodnog. Vaspitacice su ga
hvalile kao mirno i dobro dijete, ali nekako odvise povuceno. Sve to Asimu nije smetalo.
On je rastao u svom unutrasnjem svijetu.

Prije nego ce krenuti u skolu mama je konacno dobila svoj prvi posao. Teta Kristina joj je
pomogla da se zaposli kod nekog debelog gazde koji je drzao neku gostionicu u kojoj se
do kasno pilo i u kojoj je mama morala prati sve ono sto oni koji prepiju povrate. Asim je to
slusao sa razgoracenim ocima, ali, posto je mama bila zadovoljna zbog posla, citava prica
o usranim i ispovracanim klozetima mu je vremenom postala dijelom svakodnevnice prema
kojoj svi mi, u slicnim okolnostima, imamo odnos „to je tako i... mora se...“

Konacno su iselili iz dajdzinog stana. Teta Kristina im je pomogla pri seljenju. Tog dana je
dajdza bio nekako mrgodan... tuzan... pomiren sa sudbinom...

- Neka, vala, hajte i vi za vasom sudbinom!

Ujna nije krila svoje zadovoljstvo:

- Eto, vidite, i vama je Bog dao vasu nafaku... Mi smo vam pomogli koliko smo mogli,
a sada je, eto, sve na dobro ispalo. Niko od svoje nafake nije pobjegao!

Mama se zahvaljivala:

- Nikada vam ovo necemo zaboraviti!

Kada je teta Kristina upalila minibus i kada su zamakli skrecuci desno na sledecem raskrscu,
mama je krila suze radosnice koje su odzvanjale tugom, nemoci i rezignacijom iz koje je
narastala snaga kojom se borila za svoj zivot i zivote svoje djece. U sebi je osjecala narastanje
svijesti o snazi svoje licnosti koja jeste osnova za svaki normalan ljudski zivot. Elvira je
pjevusila pjesmu „Svijet je lopta sarena“ od „Crvene jabuke“. Asim je sutio, a teta Kristina se
andjeoski smjeskala zadovoljna sto je jos jedna bosanska familija stala na noge u njenoj
domovini koja je mnogim slicnim sudbinama pruzila neophodno utociste iz kojeg su se
radjali njihovi novi zivoti.

Stan je bio dovoljan njihovim potrebama, oko sezdeset kvadrata, i u njemu su, nakon boravka
kod dajdze Hameda i zlocudne ujne, nasli svoj spokoj. Mama je brzo ucila njemacki jezik.
Elvira je, koja ce ove godine da krene u drugi razred osnovne skole, vec vladala njemackim
jezikom kao maternjim. Asimu je njemacki jezik i dalje bio osnovno sredstvo komunikacije
sa spoljasnim svijetom. To je mamu jos vise nagonilo na ispunjavanje Bozijeg zavjeta kojeg
je Jedini prenio Muhamedu, svom poslednjem vjerovjesniku, u kojem se nalaze potreba za
ucenjem kako se ne bi bilo slijepim pored rodjenih ociju.

Asima je nakon prvog dana u skoli kod kuce cekalo jedno malo klupko koje se savijalo oko
njegovih nogu. Bilo je to stene Cocker Spaniella kojeg mu je za taj veliki dan poklonila teta
Kristina. Mama se zbunjeno smjeskala, a Elvira se vec uveliko igrala sa Kodmom, kako su
vec nazvali vlasnici odgojilista te vrste plemenitih pasa novog Asimovog prijatelja. Mama je
bila protiv psa „u kuci“, kako su vec nalagala pravila zivota mentalnog sklopa podneblja iz
kojeg je dolazila, ali je, kada je teta Kristina objasnila da zivotinje imaju izuzetno pozitivan
uticaj na psiholoski razvoj djeteta, dala svoju saglasnost novom stanaru za njegov ostanak.
Nadala se da ce mali Kodmo pomoci njenom sinu, koji ju je svakim danom svojim izgledom
sve vise podsjecao na poginulog muza, u nalazenju cvrstog oslonca na zemlji izvlacenjem
iz svijeta fantazija u kojima je ovaj zivio. Brizna majcinska ljubav rusi sve granice.
Njeni strahovi iz rata da se djeci nesto ne dogodi su pretvoreni u strahove da se jedini
muski potomak familije Latic ne utopi u tezini negativne spirale njegovih ratnih trauma.

Prosle su godine u kojima je vrijeme lijecilo mnoge rane. Tako se bar cinilo i sa Asimovim
svojevrsnim autizmom. Postao je dosta otvoreniji, igrao se sa Kodmom i Elvirom, setali su se
po obliznjem parku uz pratnju budnih ociju svoje majke, dijelili osmjehe radosti sa ostalom
djecom prema kojoj je Kodmo zracio svojom magnetnom privlacnoscu,- citav svijet se
nekako preokrenuo... Kao da je proljece. Mama je bila presretna. Stalno se zahvaljivala teta
Kristini za poklon od carolije koju je zavoljela, ruzno je mozda reci, kao rodjeno dijete. Ubrzo
je nasla, zahvaljujuci dobrom poznavanju njemackog jezika, novi posao koji joj je pruzao
sanse napredovanja. Bolje se zaradjivalo... Vise se moglo...

Ove godine, negdje pocetkom juna, u gradic u kojem smo donedavno Asim i ja bili komsije,
dodje cirkus u kojem su se mogla vidjeti razna cuda. Ukrocene divlje zvijeri, klovnovi,
akrobate... Mama je odvela Elviru i Asima na predstavu, a Kodmo je ostao sa teta Kristinom.
Kada je krenula carolija Asim je sjedio kao ukopan na svom sjedistu. Citavo prisustvo magije
upijalo ga u svoj svijet. Klovnovima se smijao kao sto se djeca smiju odraslima kada cine
gluposti sto ih ne bi cinila ni djeca; sa strahopostovanjem je posmatrao tetu koju su slusali
ukroceni lavovi i ciku kojeg su slusali ukroceni tigrovi; hod po zici tanane kosooke djevojcice
koju su zvali Dzenifer ga odusevio; tacka sa zonglerima jos vise; nastup slonova...
konja...majmuna... Sve ga je to zajedno uvlacilo sve dublje u svijet neke novootkrivene
fantazije sa kojom se identifikovao kroz svoju dugogodisnju potrebu bijega od stvarnog
svijeta kojeg surovo reziraju odrasli.

A onda... Onda je dosla tacka... Ne, to nije bila tacka u sklopu cirkuske predstave, vec je to
bila iluzija koja se kroz svoje izvodjenje pretvarala u stvarnost... Svjetla su pod cirkuskom
satrom oponasala radjanje novog dana. Sunce se promaljalo svojim crvenilom pod uticajem
nevidljive ljudske tehnike... Cuo se sum mora... Na podu cirkuske arene je leprsala plava svila
oponasajuci morske valove gonjene nevidljivim ventilatorima. Sve se pretvorilo u caroliju.
Na vrhu cirkuske satre se pojavio covjek koji je letio poput galeba nad prividom tog plavetnog
prostranstva. Izvodio je razne akrobatske trikove kojima je mamio druge galebove da se
pridruze njegovom letu... i onda su se pojavili oni... galebovi... Ljudi-galebovi... Letjeli su
visoko pod cirkuskom satrom, pa se onda u skladnom letu obrusavali na lelujajucu plavetnu
svilu oponasajuci svoj lov, treptali u zaljubljenim parovima u medjuprostoru cirkuske satre,
te se potom odvajali, pa potom ponovo zajedno letjeli da bi im se nakon izvjesnog vremena
pridruzili novi mali ljudi-galebovi sa kojima bi se zajedno vinuli u sam vrh cirkuske satre
gdje su nastavljali harmoniju svoga zajednickog leta. Citavu lelujajucu igru svjetlosti i
akrobatike pratila je zamamna muzika sto se u rediteljskoj cjelini ove tacke pretvaralo
u zasebnu caroliju kojoj je odusevljena publika skandirala.

Asim nije dogledao ostatak predstave. On je ostao u toj caroliji.

- Ipak je moguce!
- Treba se posvetiti ovome, pa ce onda dragi Bog uslisati moje zelje.

Donio je odluku da postane akrobata, te je sledeceg dana prosetao sam sa Kodmom do parka
u kojem se nalazio cirkus i pitao ciku na ulazu kako on moze da radi kao akrobata. Pricao mu
je je kako ce on jednog dana znati da leti kao galeb i da zato zeli da zivi u cirkusu, kako je
njegov tata gore na nebu i kako ce ga moci redovno posjecivati kada bude naucio da leti...

Zbunjeni cuvar nije znao sta da odgovori ovom cudnom i dosta inteligentnom djetetu.
Odgovorio mu je:

- Nema problema, kada naucis da letis poput galeba, dodji da razgovaramo i ja cu te odvesti
do direktora koji ce te sigurno primiti. Postaces megastar!!!

Asim nije u potpunosti razumio znacenje rijeci „megastar“, ali se zadovoljno vracao kuci
otkrivajuci u sebi svoj plan „ucenja umijeca leta galeba“. Uvece se, kada su mama i Elvira
zaspale, molio Bogu:

– Dragi Boze, daj mi snagu da razmasem svoja krila kojima cu moci letjeti po nebu.
– Boze mocni, daj mi moc da naucim letjeti!
– Boze darezljivi, daj mi dar kojim cu sa neba mahati mami i Elviri pokazujuci im koliko
sam sretan, jer mogu pricati sa svojim tatom.
– Boze pravedni, daj da zajedno uvjerimo mamu kako se na nebu krije nase minsko polje
preko kojeg cemo, drzeci se za ruke, mama, Elvira i ja zajedno otici do tate.
– Boze veliki, molim te da cujes ovu moju molitvu i da je ne zaboravis! Ja sutra krecem
na put ka nebu, tebi i svom tati.

Za doruckom niko nije slutio kakve namjere se vrzmaju po Asimovoj glavi. Rekao je da ce
u skolu krenuti ranije i da ce Kadma ostaviti kod teta Kristine, da ce poslije skole malo ostati
kod nje i da ce tek negdje nakon rucka doci kuci. Mama se nije protivila, skoro ce kraj skolske
godine, a Elvira je ionako htjela kod drugarice. Kada se tamo negdje oko pola sest mama vrati
sa posla, spremace veceru dok ce djeca, po obicaju, moci gledati svoj omiljeni crtani film
o Bart Simpsonu. Asim je pri rastanku bio nekako neobicno sretan, pjevusio je neku pjesmu
koju je nedavno naucio u skoli sto je mamu izuzetno veselilo. Nedavno je sredila bosanske
pasose odricuci se statusa azilanata i ovog ljeta planiraju prvi put, nakon toliko godina, da odu
svojima u Bosnu. Elvira se radovala, a Asim je zbog toga bio nekako cudno uznemiren.
Dijete je jos pod pritiskom ratnih uspomena, govorili su prijatelji, ali ce ga i to proci kada se
nadise svjezeg bosanskog zraka i kada ga izumiva ono nase jako juznjacko sunce.
Mama je sa pjesmom u srcu otisla tog jutra na posao.

Asima dugo niko nije vidio. Zna se samo da je mama toga dana do u kasno vece uspaniceno
trazila sina po gradu i da je, uz pomoc teta Kristine koja joj je saopstila da od dogovora sa
Asimom nije bilo nicega, otisla u policiju koja se dala u potragu za izgubljenim djecakom.
Nisu ga nasli. Potraga je trajala danima. Ni Kadmu nije bilo ni traga ni glasa. U gradu su
kruzile price o nekoj bandi koja se u poslednje vrijeme motala u okolini i koja je otimala
djecu za potrebe seksualnih perverznjaka negdje sa sjevera Evrope. Njihov stan se pretvorio
u kosmar uzasniji od onog ratnog. Dolazili su opet znani i neznani ljudi i nudili pomoc
sutnjom sto saosjeca, informacijama sto navode na neka nova ludila, izlazom u bezizlazu...

Sedmog dana su djeca u obliznjem parku prepoznala Kadma i dovela ga Laticima. Kadmo je
bio na ivici svojih mogucih snaga, sav izranjavan i zaprljan, sa tragovima cetinara u svojoj
dugoj dlaci boje bijele kafe. Mama je izbezumljeno trazila odgovor o Asimovoj sudbini
u njegovim skoro umirucim ocima. Kadmo je nemocno sutio upijajuci svoju njuskicu
u mamino krilo u kojem je tiho cvilio placuci nad nekim prezivljenim uzasom nepoznatom
ljudima koji su se stiskali oko njega. Teta Kristina ga odvela svom prijatelju veterinaru koji
ga je uspio povratiti u zivot.

Prosla su tri dana od Kadmovog povratka kada su na vratima njihovog stana pozvonila dva
nepoznata covjeka sa uznemiravajucim izrazima na njihovim licima.

- Gospodjo Latic, na nasu iskrenu zalost moramo Vam saopstiti da smo pronasli tijelo
Vaseg sina Asima pod padinom Velike stijene koja se izvija iznad Mjesecevog jezera.
Vas sin se, najvjerovatnije popeo sumskom stazom do te stijene, uzverao na nju,
pa potom izvrsio samoubistvo.

„O. majcinske drage muke, svete ste...“ Uzasno prodoran krik koji se prolomio zgradom
je cak i kod mnogih iz susjednih zgrada izazvao jezu. Mama je pala u nesvijest, a Elvira se
hropteci gusila u suzama na svom krevetu. Dajdza Hamed, koji je cijelo ovo vrijeme proveo
kod svoje sestre, je nemocno posmatrao citav prizor govoreci:

- Jednog dana ce puci moje srce, Asime!
- Ljudski zivot je jedna velika nula, Asime!
- Ko ce sve ovo razumjeti, dragi moj Asime?!

Teta Kristina je poslije pricala kako joj je Kadmo jedne noci otkrio tajnu o Asimovom letu.
Asim se, sav zanesen svojom iluzijom, nakon prospavane noci u cetinarskoj sumi u kojoj su
se grijali stiskanjem svojih tijela, popeo na Veliku stijenu iznad Mjesecevog jezera, zagrlio
Kadma i hrabrio ga da se pridruzi njegovom letu do neba na kojem zivi njegov tata. Kadmo
ga je posmatrao masuci repom, nakrivio svoju glavicu iz koje se ocrtavao cockerovski
kraljevski profil i sa vjernim podrzavanjem posmatrao svog malog gospodara nesvjestan
na kakav se to let sprema Asim. Kadmo je pricao kako se Asim izdigao i protegao svom
duzinom svog djetinjeg tijela, rasirio ruke ka nebu na kojem se promaljalo Sunce tvoreci
cudnu igru svjetlosti koja se mijesala sa carobnim zvukovima koje je pravio vjetar svojim
orkestrom od jezerske vode, krosanja cetinarske sume i visine kobne litice koja se izvijala
put neba.

– Boze dragi, ja sada posjedujem snagu kojom mogu da letim.
– Boze pravedni, daj mi otvori svoj put kojim cu ispuniti ono sto onda, kada sam bio
sasvim mali, nisam mog´o!

Asim je sa rasirenim rukama, poput galeba siroko rasirenih krila poletio put neba. Igra
svjetlosti je u Kadmovim ocima napravila caroliju u kojoj je on vidio presretno Asimovo lice
kako se izvija put Sunca iz cijih zraka je doletio drugi galeb koji ga je prvo dugo milovao
pogledom, potom dijelio sa njim njeznosti dodira otvorenih krila, a onda su se u paru otisnuli
put neba. Pravili su raznorazne akrobatske spirale svojim letom. U jednom trenutku se cinilo
da su se upili jedno u drugo i da na nebu leti samo jedan galeb. Izvijajuci se po plavom
horizontu zadovoljno su pustali svoje piskutave krike sto zovu u daljine sto omamljuju.
U jednom casu se ucinilo da je nebo pretvoreno u vasionu iz kojeg dolazi ogromno jato
galebova koje ih odvede u neke nepoznate beskraje prostore iz kojih se niko ne vraca,
jer je tamo sve sto se dodirne i vidi blazena sreca.

Kadmo se naginjao nad liticom prateci svojim bezazlenim psecim pogledom odlazak svog
prijatelja, te je, izgubivsi kontrolu nad svojim tijelom, potonuo u bezdan koji se pruzao ispod
litice. Dugo je lezao u nesvijesti i kada se probudio... Ostatak Kadmove price je poznat.
Procitali su ga svi oni koji su ga vidjeli kada se pomolio u parku gdje su ga prepoznala
komsijska djeca.

Za teta Kristinu je gradom pronesena prica kako je skrenula sa uma nakon nesretnog slucaja
sa malim Asimom. Mama je sredinom jula, zajedno sa Elvirom, otisla za Bosnu i od tada se
nije vratila. Dajdza Hamed, koji ju je odvezao, kazivao je kako se ona ne zeli vise vracati, jer,
ako je dzehenem uvijek negdje drugdje, onda je to bolje da bude na onom prostom bosanskom
terenu. Rodna gruda joj je uzela muskarca kojeg je voljela svom silinom svog postojanja,
a zemlja austrijska iskreni plod te ljubavi. Dugo se kasnije moglo cuti kako je redovno
posjecivala dvije humke koje su se, kao u zagrljaju, pruzale jedna pored druge na obliznjem
brijegu na kojem se nalazilo mjesno mezarje.
....................................................................................................................................................

Chopenov Notturno sto se razlijeze kroz tjeskobu mog malog stana milovao me po usima
u kojima je odzvanjala misao kako, zaista, mnogi ljudi nisu svjesni ljepote Bozijeg davanja
sto im svakodnevno izmice izmedju prstiju.

Eh, moj Asime!
Eee, iluzijo sto se razbijas o kamen svakodnevnice!


~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~~

* Zovem se Asim. (njem.)
** Galeb (njem.)

















13:12 | Komentari (0) | Isprintaj | #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se