< kolovoz, 2012 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com




Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Discover Gabon


Image Hosted by ImageShack.us



Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.


..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Image Hosted by ImageShack.us

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.




Image Hosted by ImageShack.us
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht



Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie


Svijet u boci
13.08.2012., ponedjeljak
Kako sam zavolio olimpijske igre i prestao da brinem(bar na dva tjedna)



Olimpijske igre su ljeto. Većina nas pamti neki trenutak u vremenu vezan uz neku neku svoju prvu olimpijadu (poslije su me naučili da je olimpijada zapravo sve ono što se događa dok nema igara, a sama natjecanja zovu se olimpijske igre), mali dječački moment trajno urezan u sjećanju. Ja se sjećam kako sam čekao spori čamac koji je doplovljavao u jednu rapsku uvalu oko kolovoškog podneva donoseći u radničko odmaralište NIŠPRO-a „Vjesnik“ dnevne novine (naravno, besplatne) , te kako su ih potom odlagali na jedan kameni zidić. Bile bi razgrabljene u svega par sekundi, ali ja sam zahvaljući tome što sam bio mali i mogao igrati „nisko“ uvijek ugrabio svoj primjerak Sportskih novosti. A potom bi pažljivom predanošću čitao izvješataje s igara, s posebnim naglaskom na listu medalja, a posebno mi je srce titralo kad bih vidio da se Jugoslavija kočoperi negdje visoko, možda čak među prvih desetak zemalja ili tu negdje blizu. Olimpijske igre su i televizor bez daljinskog na terasi istog tog odmarališta usred popodneva dok isti taj dječak gleda kvalifikacijsku trku veslanja ili pregled hrvačkih natjecanja, dok se drugi kupaju. Olimpijske igre su sve to i...

Možda bi se trebalo vratiti unatrag na jedne igre koje su se održale dok još nisam bio rođen. Svatko od nas ima svoje scene s igara koje su nam se osobno usjekle u pamćenje, ali neke pamtimo svi, a jedna od najpoznatijih su stisnute pesnice s rukavicama podignutih u zrak dvojice crnih trkača na pobjedničkom prijestolju u Mexico Cityju 1968. Ta dvojica su Tommie Smith i John Carlos, osvajači zlatne i brončane medalje u utrci na 200 m. Taj „pozdrav“ postao je već arhetipski, zna se da su njime Carlos i Smith htjeli skrenuti pažnju na prava i položaj crnaca, u godini u kojoj se događali rasni nemiri u SAD-u i u kojoj je ubijen Martin Luther King. Ono što je mnogima promaklo kada se sjećaju te scene je da je na postolju (kao i uvijek) i treći čovjek. Ovdje je on također važan, riječ je o Australcu i bijelcu Peteru Normanu, osvajaču srebrene medalje, koji nema uzdignutu pesnicu, ali ima bedž kojim također podupir e bitku za ljudska prava te se na taj način pridružio njihovom protestu. Ono što je također manje poznato je da je Norman, baš kao Carlos i Smith očekivano u SAD-u, imao poslije strahovitih problema u Australiji, da nije išao na sljedeće igre iako je i dalje bio i najbrži Australac, pa čak da nije bio pozvan na otvaranje igara 2000. u Sydneyu, iako je njegovo vrijeme istrčano u toj utrci još uvijek australski nacionalni rekord. A to nas vodi već do onog drugog dijela priče o igrama i olimpijadama, izvan jednostavnog svijeta gdje neki klinac opčinjeno gleda tablicu medalja, mutnog svijeta gdje ordiniraju tipovi u sivim odijelima, funkcioneri i političari, poput tadašnjeg predsjednika MOO-a Averyja Brundagea, rasističkog pizdeka koji nikad nije ovoj trojci oprostio što su svojim protestom izazvali minutu nelagode na meksičkom stadionu. Jer igre ne bi smjele izazivati nelagodu, zar ne? Jedna od tih mitskih scena bit će i ona na sljedećoj olimpijadi u Munchenu gdje će s balkona olimpijskog sela izviriti jedna maskirana glava, scena koja nas je naučila da igre ipak ne stoje onkraj zbiljskog svijeta, jednako mučna i upozoravajuća 40 godina kasnije, dok gledamo igre u Londonu, sa svim tim silnim osiguranjem potrošenim da bi se ljudi osjećali barem dovoljno sigurno.

No sad bih se opet malo vratio na onog dječaka i njegove tablice osvajača medalja. Prvih igara koje se u magli sjeća bile su montrealske, najviše zahvaljući Matiji Ljubeku, simpatičnom brki koji je veslajući „kleknuo od napora“ , kako je to svojedobno izjavio jedan tv komenator, a koji je kasnije ubijen u besmislenoj porodičnoj svađi, dokaz da olimpijci često završe kao tragični likovi. Ono što već dobro pamti je Moskva, najviše zahvaljući košarkašima koji su pobijedili favorizirane Ruse i pomalo neočekivano uzeli zlato. A možda i zato što je na njegovom zidu još uvijek maskota tih igara (zašto više ne rade simpatične maskote?) originalni medo Miša, kojeg je mami u to vrijeme donijela neka delegacija iz Moskve. Bojkot u to vrijeme još nisam razumio do kraja, iako su me već naučili da se Amerikanci i Rusi ne vole previše, što me čudilo, jer su u ratnim filmovima uvijek bili na istoj strani. Moskva je i stari crno bijeli tv prijemnik kod bake u Lici i kasnonoćna atletika, uz koju bi obično zaspao, nekako otprilike u vrijeme kad bi Sebastian Coe i Steve Ovett ulazili u cilj. U Los Angelesu dječak već malo kuži stvari i nekako mu je jako drago kad američka publika najviše pozdravi jugoslavensku i rumunjsku delegaciju dok ulaze na stadion u svečanosti otvaranja, jer jedine od socijalističkih zemalja nisu sudjelovale u bojkotu. Iz današnje perspektive onoga što se događalo u 90-ima izgledat će čudno da su baš te dvije zemlje važile za najnaprednije u socijalizmu, ali povijest piše i čudnije paradokse. Nema veze, LA nas je naučio da su igre showbizz i da će se duže od osvajača medalja pamtiti onaj lik koji je letio pomoću čudne naprave na leđima na otvaranju, predstavljajući je kao letjelicu budućnosti, iako 30 godina kasnije ljudi još uvijek ne lete naokolo, bez obzira što se činilo da nam malo fali. Seul nije imao bojkot, ali imao je Bena Johnsona, koji je bio olimpijski heroj na samo jedan dan. Dječak koji je skoro postao čovjek je bio time jako razočaran, jer mu se sviđala Johnsonova nabusitost i način na koji je trčao za razliku od Lewisove galantne mekoće pobjeđivanja, no eto, Lewisu će ostati počasti i povijest, a Johnson je kasnije postao redikul iz vijesti na zadnjim stranicama novina, kad mu je neki klinac na aerodromu ukrao torbu, a ovaj ga nije uspio stići. Ali kao što smo već vidjeli, usud često ne voli olimpijce.
A onda, začudno brzo, u samo jednom olimpijskom ciklusu, kad je dječak već dovoljno odrastao, promijenio se sadržaj olimpijskih tablica i tražila se neka druga država među osvajačima. Nekako te igre mogu sažeti u samo jedan trenutak, a to je kad je u polufinalu košarkaškog turnira Volkov ispromašivao slobodna bacanja, a Belostenjin promašio zicer za pobjedu ZND-a (ime države koje postoji samo za olimpijske igre, nije li to divno) u zadnjoj sekundi, čime je Hrvatska ušla u legendarno finale sa SAD-om, gdje je Arapovićev ples na obruču za jedino vodstvo Hrvatske postao jedan od rijetkih momenata u nacionalnoj memoriji koji je svima jednako drag. Mislim da je to bio jedan od rijetkih trenutaka u žiivotu kad sam bacio petardu i zamahnuo zastavom, dijelom zbog iluzije da u nečemu sudjelujem, a dijelom zbog činjenice da je uvijek gušt tući Ruse, ma kako se zvala zemlja za koju navijaš. Tada je još to nekako bilo važno, ali neće proći puno do momenta kad je dječak, koji to više nije bio, počeo shvaćati da je nosilac medalje isključivo onaj koji ju je i osvojio, a ne svi MI koji bi se htjeli utopiti u tom uspjehu. I tablice i burze medalja postajat će sve nevažnije.

A onda su mi olimpijske igre postajale sve nekako sve bljeđe, jer kao što smo rekli na početku - igre su ljeto. A ljeto u mladosti je značilo i puno više drugih sadržaja. Najčešće bih bivao na nekom škoju, često jako daleko od tv-a ili tek u nekom kafiću uz pivo prateći pokoju rukometnu utakmicu ili naravno - atletiku. Ne mogu reći da mi je baš svejedno, zatitram na svaki dobar napad rukometaša ili vaterpolista, užasno mi je krivo zbog smrti hrvatske košarke, ali nikako da se prislim da padam u trans zbog medalje u streljaštvu ili taekwandou. Atlanta, Sydney, Atena i Peking mi se povremeno stapaju u jedne igre, a tablicu medalja davno sam prestao pratiti. Naime, osim što su funkcioneri u sivim odijelima uvijek htjeli uvaliti sebe u tuđi uspjeh, nastala je i otužna priča u sukcesiji davno osvojenih medalja, kao da one ne pripadaju isključivo onima koji su ih časno izborili. Tako Hrvatska prebraja svoje osvajače medalja u prijeratnim igrama,kao da su npr. oni igrači iz rukometne momčadi koja je osvojila zlato u LA-u to učinili neovisno o igračima iz drugih republika, a Srbija se poziva na nekakvo sukcesijsko pravo i pravno nasljeđe, iako te medalje treba ostaviti onoj upokojenoj zemlji koja se zvala kako se već zvala, kakva god ona ostala u našem sjećanju. To sve skupa i mene ne ljuti toliko, jer eto od tuđih medalja nemam ništa, ali jako razočarava onog dječaka s početka priče, koji se grabao za novine na kamenu naivno misleći da u istom trenutku, kao i on, cijeli svijet bulji u tablice osvajača.

Ovo ljeto sam ipak u Zagrebu i začudo - prilično revno pratim igre. I bez obzira na sve još uvijek navijam za rukometaše i vaterpoliste, mada mi još uvijek srce najviše zaitra kada Bolt projuri kroz cilj kao metak čitajući novine ili Rudisha, sudeći po imenu, naše gore list, onom famoznom lakoćom pobjeđivanja sruši još jedan svjetski rekord. Za tablice me nije briga, uostalom ako uzmemo kriterij po kojem se broj medalja dijeli s brojem stanovnika, najveća sportska sila na cijeloj kugli je Grenada. I nikako se ne mogu saživjeti s posvojnom zamjenicom „mi“ kad je riječ o osvajačima medalja. No na kraju ću vjerojatno duže pamtiti otvaranje u kojem su svoje mjesto našli Harry Potter i James Bond, Floydi i Pistolsi i pomalo mrzovoljnu facu kraljice Elizabete, nego sve te čudne discipline u kojima smo (vidite li kako sam brzo zaboravio obećanje iz prošle rečenice?) osvajali medalje.

Igre je tako lako voljeti, isto onako kako je lako biti ravnodušan prema njima. Igre su ljeto, a olimpijada je sve ono između. Olimpijada su i ljudi u sivim odijelima, vrdoljaci i mateše, odbori za prisvajanja tuđih uspjeha, lobiji, novci, kukavičluci, ratovi i nacionalizmi. Igre su šarena i skupa laž koju volimo, jer smo mislili da smo nadrasli sve ono iz olimpijade, pa nam ostaju samo igre da potvrdimo svoju plemenitost. Mi kroz njih.
A ta plemenitost se javi tek povremeno, u vidu slike gdje Peter Norman stoji kraj Carlosa i Smitha dajući im podršku i zna da svijet ne voli uvijek pobjednike. Kad su ga mnogo godina kasnije pitali o svemu, govorio je da je imao sreće biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, iako je to bio trenutak koji mu je upropastio sportsku karijeru. Ali da bi bio velik, moraš najprije biti dovoljno mali. Ipak, jedan dječak više ne čeka novine na kamenu, možda i zato što mu je dovoljan jedan klik miša da dođe do tablice osvajača. A opet to ne čini, jer svijet više pamti statistiku od Petera Normana. Slijede dočeci, euforije i nekoliko dana slikanja s pobjednicima i u onim sportovima za koje mnogi od nas nisu ni znali do jučer da postoje. Zatim tišina koja pripada bezličnima i olimpijadi. Do novih igara, novog ljeta.

- 18:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se