< prosinac, 2011 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com




Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Discover Gabon


Image Hosted by ImageShack.us



Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.


..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Image Hosted by ImageShack.us

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.




Image Hosted by ImageShack.us
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht



Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie


Svijet u boci
13.12.2011., utorak
Proljeće je 13. u Decembru
"Što je prvo što ti pada na pamet kad se sjetiš rata?" pita me neki dan na kavi mlada Francuskinja, inače sasvim informirana i obrazovana osoba, ali ipak onoliko daleko od rata koliko ja od mogućnosti da jednog dana završim u saborskoj klupi. No dobro, žena provodi neko studijsko istraživanje o ratu i tome kako ljudi na ovim prostorima danas nakon toliko vremena gledaju na njega i kako uopće žive sa s njim i poslije njega. Ja uglavnom pokušavam objasniti da rat ne doživljavam kao neku "breaking point" u mom životu, nego "one experinece more" i da se trudim da ta do to ostane potisnuta uspomena i kako ga se ponekad sjetim, ali da zapravo ima toliko događaja poslije(i prije) njega koji su mi bili i značajniji i više me formirali i da su mi zapravo puno draže neke druge nataložene uspomene, koji ih imam više razloga sjetiti se i tako vrtim se u krug, pokušavajući to iskustvo ostaviti na razini dojmljivog, ali ipak odgledanog filma. Znam da moram o ratu, ali bi radije o dobrim koncertima.

A kad smo došli do ovog pitanja, dugo sam razmišljao što odgovoriti i zapravo nisam imao pojma , jer mi uistinu ne pada na pamet ništa određeno, jer mi pada ujedno i sve. Pa sam nakon dosta vremena onako lupio "coldness and darkness". I sad to sad uistinu za nekog promatača sa strane(srećom ne u bijeloj uniformi) može zvučati kao savršena efektna metafora za kraj razgovora. No, ustvari nije bile nikakve posebne metafore. Bilo je naprosto užasno hladno tih dana, oko -15 ispod nule, a kako je bila sredina prosinca i dani su bili kratki- bilo je uglavnom i mračno, pogotovo u banijskim šumetima. I to je zapravo to, od svih onih ovakvih i onakvih ratnih slika, o kojim sam već pisao pa ću se ovaj put suzdržati, pamtim na prvu banalnu metereološku činjenicu. To je zapravo dobro, jer nema ničeg naročito zanimljivog u ponavljanju. I zapravo tek na kraju razgovora mi je sinulo i to uz prijateljevu pomoć, da za koji dan nastupa 20-obljetnici najtraumatičnijeg i najdomljivijeg događaj iz tog rata, koji bi svakako trebao biti pamtljiv, ali eto sakrio se negdje u sjećanjima ovog sunčanog prosinca.

Kad smo se vratili te noći, znam samo da mi je mama rekla da bih trebao svake godine na sv. Luciju paliti svijeću jer me sačuvala. Naravno da nisam, ni tad ni ubuduće, iz nekoliko razloga. Prvo nisam vjernik, a ritual lišen kozmogonije se pretvara u vlastitu suprotnost, a drugo onakav smotan kakav jesam, nije isključeno da bih srušio tu svijeću ili je ostavio uplajneu preko noći, pa zapalio cijelu svoju kućnu biblioteku. I tako se taj 13.12 sačuvao u nekoliko neodređenih riječi kao što su Kupa, stodruga, izdaja, Novi Zagreb, i hladnoća. Ako mene pitate i više nego dovoljno. Ono što se događalo sa mnom i meni tih 20-godina poslije je čisti bonus.

A nekako je za taj 12. mjesec suđeno da obiluje zanimljivim obljetnicama u mom životu i nažalost ne uvijek baš toliko sjajnim uspomena. Recimo, prije koji dan je bila 10-godišnjica napada na Močvaru, gdje sam sudjelovao, naravno ponovo na strani napadnutih. Ima li neka bitka u kojoj ja neću biti na strani onih koji dobiju po piksi? Uglavnom, mirno smo gledali film o Milku Đurovskom i posljednjoj reprezentaciji bivše države, a skupini nezadovoljnih skinjara to nije bilo dovoljno patriotski i shvatili su to kao provokaciju, pa su upali u Močvaru, razbili svijetla, polupali stolice, flaše i nekoliko glava promatrača. I nestali na nasipu, bez da ih je itko ikad pokušao uloviti. No dobro, šta mi tu usred Zagreba, imamo gledat dokumentarne filmove o propalim fudbalerima, uostalom? Neki dan kad se povela rasprava o tome preko raznih foruma i fejsa, palo mi je na pamet ono krucijalno pitanje koje se na ovim prostorima tako često postavlja a glasi otprilike:" A gdje si bio 71, 91, 01..."
I koje obično postavljaju ljudi koji nisu nigdje bili, osim možda u špajzi.

Dobro je to pitanje zapravo, jer su sebi sadrži sve paradokse ovih prostora. Eto u prosincu 91 sam utvarao da branim domovinu, pustivši im da im pucaju po meni, kao što bi rekao Yossarian iz Kvake 22. A 01 sam mislio da branim svoja uvjerenja tako da gledam film koji hoću, o temi koja me zanima, u istoj toj "obranjenoj domovini" , ali sam ovaj put dozvolio da me tuku. Da domovina ne znači slobodu odavno znam, ali jer baš moram dobiti po glavi da bi mi se to dokazalo?

I znate što sam zaključio? U prosincu 2011 imam jedan puno jednostavniji plan- ja bih samo popio svoje pivo na miru. Znam da čak i to ovdje nije uvijek moguće obaviti toliko jednostavno, a kad bolje razmislim samo to sam htio i uvijek i posvuda, ali stvari se nekad naprosto ispriječe ispred tebe. Banijska šuma, četnici, prosutaški skinsi, Hrvati, Srbi, dušebrižnici, ovaj put molim vas htio bih da me ostavite na miru, ako je ikako moguće. Ja ja sam čak i 71, kao svaki pošteni jednogodišnjak rušio sistem iznutra -pasivnošću i tim oružjem se mislim koristiti i ove jubilarne 11. A prosinac je ionako umoran mjesec, otprilke kao trkač na 10.000 metara sa kraja kolone. Uredu, odradio je trku i to je neki uspjeh, ali na cilju je sav lipsao i nikakav, jedva diše i još mu nitko ne nosi cvijeće.

Dobro, možda bih ipak danas mogao upaliti svijeću, makar onu mirisnu, aromatičnu, njih bar imam. I to ne zahvaljući sebi, nego nekome kome je stalo, a kad pogledate stvari iz te perspektive onda je 20 dobivenih godina zapravo više nego solidan bonus, neki ga nažalost, nestali onog hladnog banijskog jutra, nisu dobili. Iz te perspektive uopće mi nije krivo što vani nije onako hladno kao prije 20 godine, nego su gotovo proljetne temperature i razvlači se sunce nad Zagrebom. Znao je Johnny što priča kao i uvijek. Zato sorry Amelie, nije da se posve ne sjećam rata, ali ga se ne sjećam više nego što je to potrebno, a to nije previše. Hladnoća i tama su uostalom samo riječi, dok ih ne osjetiš, a sunce godi starim kostima.
- 11:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se