< studeni, 2011 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30        

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com




Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Discover Gabon


Image Hosted by ImageShack.us



Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.


..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Image Hosted by ImageShack.us

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.




Image Hosted by ImageShack.us
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht



Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie


Svijet u boci
08.11.2011., utorak
Kako bi se trebale zvati ulice
po meni se ništa neće zvati....


Jedni su nezadovoljni imenom jednog lijepog trga, jer smatraju da se ne smije zvati po komunističkom diktatoru, čak i kad su posađene ruže za istog davno uvenule. Drugi pak žele ulicu beogradskog rockera, za kojega pak nitko nije sadio ruže, jer je eto nesretnik umro u vremena kad je cvijeće nicalo samo iz topovskih cijevi. Za jedno i drugo ima donekle argumenata, ali kad bolje razmislimo zaslužnika će uvijek biti više nego potencijalnih ulica za njih. Srećom, povijest je promjenjiva kategorija, pa uvijek postoji mogućnost da svi dođu na red. Pa čak i Milan Mladenović. Samo ruku na srce, da li bismo mu napravili bog zna kakvu uslugu kad bismo i dali ulicu. Jer što bi radio on pored tih svih mačeva u kamenu i anonimusa, za koje malo je tko od nas jedva i prelistao leksikon da bi saznao tko su i zašto su zaslužni, a kamoli nešto više od toga. Uostalom ja sam preko 20 godina živio u prilazu stanovitog Hribara, a da sam tek relativno nedavo saznao da je čovjek zapravo bio arhitekt, a ime mu ni danas ne znam. Srećom, nije Hrvoje.

Ah, blažena ignorancija. Neznanje je zparavo divna stvar, jer ako ne znate tko je bio nosioc imena vaše ulice, onda je možete slobodno i ignorirati. Čak i ako ste imali čast živjeti u ulici Mile Budaka.

To je kao s Trgom žrtava fašizma. Prije nego što je fašizam ubrao svoje prve žrtve, a znatno prije nego što će neki smatrati da ni te žrtve nisu bile dovoljne kako bi se po njima zvao trg, ime mu je bilo kao u nekom nadrealnom filmu Fritz Langa- Trg N. Izvrsno ime za neki fim noir- Ubojica sa trga N. Doduše, ustaška tajna policija se pobrinula da tih ubojstava bude što više, a tada se već gube elementi krimića i dobivaju obrisi tragedije, pa je tako i trg izgubio svoje romantično ime i godinama kasnije upao u prijepor oko imena, koji je završio, srećom na jedini ispravan način. Te postao simbolom onoga što na ovim prostorima najčešće obilježavaju ploče s imenima ulicama- kratkog i selektivnog pamćenja.

Mada naravno ima i genijalnih naziva ulica. Takve su npr. vodovodna, vatrogasna ili ventilatorska. Budimo objektivni vodovodi, vatrogasci i ventilatori su za prosperitet nacije puno značajnji od Višesalva, Zdeslava i Braslava, za koje smo jedva znali i da postoje, a kamoli da su se znatnije bavili komunalijima i infrastrukturom. A osim toga, teško da će doći takva vlast koja će imati nešto protiv vatrogasaca. Jer ne bi im bio koži da im uzmu ulicu, a onda im se posve slučajno zapale stranačke prostorije. Iako imam osjećaj da bi vatrogasci rado donirali svoju ulicu u zamjenu za moderniju opremu i bolje plaće.

A možete uvijek otići tamo Where the streets have no name. Pragmatični ameri nemaju ništa protiv toga da i ljude zamijene brojevima, barem tako kaže poučak s Wall Streeta. Iako ta ulica ima ime, samo bojim se da nije dobila ime po Watersovom remek djelu, nego nekom drugom zidu, kraj kojeg nisu nikog streljali, ali je posve sigurno dao svoje žrtve. No, tamo su od ulice češće avenije, a one su pak za moj ukus preširoke. A i sumnjam da postoji ulica Matija Gupca, što je, vjerovali ili ne, najčešća ime za ulicu (ili trg) u Republici Hrvatskoj. Solidan uspjeh za jednog kmeta, sigurno nije sanjao da će njegova pobuna jednog dana pobrati takav toponimni uspjeh.

No da se mi vratimo sam početak. Kako smo se početkom 90-tih uvjerili u istinitost onog grafita "I poslije Tita- Tito" činilio se da će naš život teći u zatvorenim krugovima, u kojem se iste ulice različito zovu(uostalom ondašnji trač je kazivao da Francek nije htio mijenjati ime trga Maršal Tita- ne zato jer mu je ovaj bio idol -nego jer ga "čuvao" za sebe). No i to je bila samo zabluda, naime doznali smo da se i ulice mijenjaju, ne toliko zahvaljujući rekonstrukcijskim radovima, koliko promjenama u nama samima. S druge strane, tada nismo mislili da bi nama omiljeni glazbenici ikad mogli dobiti ulicu, zaboga to je bilo rezervirano za Ferdu Livadića, Josipa Runjanina i onog trećeg koje nismo zapamtili jer smo markirali satove glazbenog. Naprotiv, imena ulica bile su uvijek odraz nečeg monumentalnog i prošlog, dok nam je glazba koju smo voljeli bila spas u toj spomeničkoj i historicističkoj kulturi, koja nas je odjednom počela okruživati. Jedini spomenik koji smo priznavali bio je slavni Hendrixov most, koji se kočoperi nad Savom, ubojita željezničko-rokerska kombinacija. Dobro i rokeri ostare, udebljaju se i neki umru tek u starosti, a time zapravo smanjuju svoju šansu da dobiju ulicu. I možda baš zato inicijativa za Mladenovićevu ulicu, jer u rock mitologiji još uvijek priznajemo više one koje su otišli mlađi, pa čak i kad ih hoćemo institucionalizirati. Iskreno, meni je skroz svejedno da li će Milan dobiti ulicu, dok god ga bude dovoljno često na play-listi, s ove ili one strane zemaljskih ulica. A kad sam nedavno bio na izvrsnom koncertu Discipline Kičme u Tvornici, gledajući Koju kako melje onaj bas- pala mi je na pamet legendarna izjava Keith Richardsa- "Biti živa legenda je dobro, ne zato što si legenda, nego zato što si živ". Ulice su ionako samo punktovi, a sjećanja varljiva, što povijest najbolje zna.

A kad smo kod toga, nedavno sam otkrio da ni početni Bregovićev citat u mom slučaju nije posve točan. Nedavno sam vozeći se pored parka ispred crkve u Sigetu zapazio da su ga preimenovali u " Park 102. Novozagrebačke brigade"( i za kojeg se naravno ne sjećam kako se prije zvao). Eto, paradoksalno čak i prije nego što sam umro postao sam, ipak jedan mali dijelić toponima u rodnom gradu. To vam je tako s ulicama koje pamte ruže, ali pamte i tenkove. Možda rokerima našeg odrastanja ipak treba prepustiti samo onaj nevidljivi prostor između, koji popunjava glazba.

A što se zaslužnika tiče, kad ponestane ulica, uvijek možemo početi imenovati zvijezde. Njih bar ima dovoljno.


- 11:28 - Komentari (11) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se