< lipanj, 2014  
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Bućan doca
Da bi se svijet u boci uzgojio potrebno je nataknuti bocu na njega dok je još u fazi embrija. Bocu potom dobro zatvoriti kad svijet uđe u fazu punoljetnosti. Otvoriti samo u posebnim prilikama, kao što je najava kataklizme ili selidba u drugu galaksiju. Ne tresti bocu previše. Čuvati na suhom i hladnom mjestu. Na kraju podijeliti s prijateljima.

Web Counter
Web Counter
Uvrede osobne prirode kao i nemoralne ponude slati na

vonsmile@gmail.com




Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Discover Gabon


Image Hosted by ImageShack.us



Linkovi
Blog.hr
Forum.hr
Monitor.hr

Zapisi drugova po blogu a i šire
dnevnik munjenog jarana
birokratsko hrabro srce
tata riba i njegova mlađ
zvonarica generacije
snoopy đevojka
rocker u dijaspori
naš čovjek u Kini
Kaco 24cm
sada tera, a nekoć shund
mladi pivoljub
milou generacijo moja
maxturbacije i druge perverzije
onaj koji zna poTREFit
xavier osloboditelj
neživo povrće
đed od niti sto
kosjenka sometimes loves regoch]
lokum rahat za uz kahvu
šarli, stara škola
kad me sad nije šlagiralo
žaklina vs. ralje života 2
derza i smiješne zgode
izričiti protivnik baneta
kućna athena on the air
ex-urednik erotskog magazina
dobrica sa zlim željama
žensko od kojota
marchelina od matejushke

Svi smo mi Luka Ritz
Ovaj post je nekako nadrastao sam sebe. Kako je rečenica iz njega dobila svoj samostalni život, ponavljajmo i dalje taj apel, na dan kad su uhvaćeni Lukine ubojice, ali i nadalje, kako bi ostala kao upozorenje koliko smo nezaštićeni od nasilnika u svijetu kojem živimo. Te kao nada da će se jednom ipak nešto promijeniti.


..kad se jedan od njih u Seleukiji pojavio
u prvom večernjem času
prerušen u vitkog i prelijepog mladića
s radošću božanstva u očima
crne i mirisne kose
prolaznici zurili su u njega
pitali se da l iko ga zna
i dali on sirijski je grk ili možda stranac
ali neki što pažljivo gledahu
razumješe i pogled svrnuše
a kad se on pod stupovljem izgubi
medj` sjenama i svjetiljkama večernjim
odlazeć u četvrt koja noću
tek oživi s orgijama i razvratom
svim vrstama pohote i bluda
pitahu se koji od njih bi to mogo biti
i zbog kakve to sumnjive požude
silazi na seleukijske ulice
s onih veličanstvenih božanskih staništa

Image Hosted by ImageShack.us

Što je čovjek stariji to se više hladi. Kao zvijezda.




Image Hosted by ImageShack.us
Ploče voli, jer ga svaka na nešto podsjeća
by Dragan Todorović


Free Image Hosting at www.ImageShack.us
Nije lopov onaj ko pljačka banke,nego onaj ko ih osniva
bv Berthold Brecht



Što više jedeš, više sereš
by Woody Guthrie


Svijet u boci
02.06.2014., ponedjeljak
Džepni vodič za bjegunce
Svatko od nas u jednom trenutku pomislio je na mogućnost bijega. Nekad bježimo na brzinu, nekad pomno isplanirano, ali uvijek bi trebalo ponijeti nešto sa sobom, makar najnužnije, a to je uvijek najbolje strpati u džep, jer osim što je najpraktičniji nosač stvari, s vlastitim džepom nekako smo najprisniji.
Što treba imati u džepovima prilikom bijega, kazat će nam ovaj mali vodič.



Kada biste bježali doslovno, dramatično kao u kriminalističkim filmovima iz 70-ih godina, sve što biste morali imati u džepu je nekoliko sitnih kovanica, kako biste u bijegu od opasne bande koja vas proganja mogli naći prvu telefonsku govornicu te nazvati nekoga povjerljivog, sigurno ne policiju (možda od nje i bježite), da vas negdje pokupi. Ako biste im umakli, još bi vam ostala koja kovanica za partiju flipera i pjesmu iz džuboksa u obližnjem baru gdje ste se sklonili i gdje svatko gleda svoja posla. Ili još bolje u nekoj sumnjivoj panonskoj krčmi, zamagljenih prozora, gdje ordinira namrštena konobarica u Borosanama i gdje se gemištima ispire ravnodušnost dana. Naravno, kovanice dobro dođu i da se plati piće nakon nekog usranog, ali zbog bijega na kraju uzbudljivog dana, iako u tom slučaju jedna čaša obično nezaustavljivo povlači drugu, a onda kovanice više nisu dovoljne. Problem s kovanicama je što su najčešće u džepu na unutrašnjoj strani sakoa, koji je česta meta i džepara. Bjegunci očajnički trebaju džepove, a oni su najčešći izdajnici, čak i kad su prazni.

Današnji, manje romantični bjegunci zato imaju mobitele, za koje nisu potrebne kovanice. Potrebno je samo dovoljno novca na računu i spremljeni pravi brojevi. Ipak, mobitelima je lako ući u trag i brzo se prazne, a nespretno je bježati s punjačem u džepu. Bjegunac koji sjedi u kafiću i čita dnevne novine uz kavu, čekajući da mu se napuni mobitel, djeluje u najbolju ruku djeluje neozbiljno. Tko u bijegu ima vremena za kavu? Kava je simbol ukorijenjenosti, privrženosti jednom mjestu, smirenog mementa, rekli bi korporativni slogani „trenutka za sebe“, a bjegunac koji ima vremena za sebe nema razloga bježati od bilo čega. Možda eventualno za onu užurbanu „coffee to go“ , kako bi prebrodio krizu manjka sna, između dva bijega.

High-tech bjegunci osim toga imaju u mobilnim uređajima i navigacijske karte, a onaj koji prilikom bijega koristi google maps uvijek zna gdje se nalazi, a bjegovi bez povremenog gubljenja nisu uopće uzbudljivi.
Ima i drugi tip bjegunaca, oni koji nose tzv. „unučiće“ u džepovima. To su male flaše žestokog alkoholnog pića, obično Badelovog „mirogojčeka“, votke ili čak domaćeg ruma za kolače. One su namijenjene bjeguncima koji u bijegu ne vole prelaziti preveliku kilometražu, tek do obližnje samoposluge ili dežurnog kioska. Bježati nužno ne znači otići na Sjeverni pol ili na Tahiti, dovoljno je pobjeći od sumornog nedjeljnog popodneva, koje bi inače proveli s djecom, suprugama i što je najgore - sami sa sobom.

Svaki bjegunac koji drži do sebe u džepu uvijek ima i otvarač za boce.

Naravno, uvijek postoji mogućnost da ste bjegunac avanturističkog tipa, onaj koji jedini pravim bijegom smatra bijeg od civilizacije. A pod civilizacijom obično mislimo na naporno susjedstvo. Ti nose odjeću s puno džepova, poput onih ribarskih prsluka i cargo hlača. Tada u džepove možete natrpati apsolutno sve što vam treba za jedan pošteni bijeg, od švicarskog nožića, šibica, preko udice i flaksa namotanih na stiropor, pa sve do nekoliko konzervi mesnog nareska i pašteta (ako ulov bude slabiji), kao i priručnika za preživljavanje u prirodi. Doduše, takvim bjeguncima džepovi brzo otežaju, pa obično i bijeg bude na jednokratnoj bazi i završi otprilike na istom mjestu gdje se na koncu nađu i oni bjegunci s početka - u nekoj pitoresknoj krčmi. Svaki bijeg treba neko krajnje odredište, a najbolje je kad ono radi do sitnih jutarnjih sati.

Poseban vid bjegunaca u džepovima prilikom planiranja bijega nosi staromodni crni adresar. Iako imaju mobitel, ovaj adresar je nešto više od toga, tamo su adrese ljudi s kojima su izgubili kontakt prije više od 20 godina, a oni su međuvremenu otišli u Australiju ili Novu Kaledoniju, i jednom im davno poslali adresu koju su brižno zapisali, ako se i oni jednom za takvo što odluče. Taj bijeg je naravno uvijek u fazi vječite pripreme, za prekooceanski let je potrebna avionska karta, za nju treba puno novaca, pa se potencijalni bjegunac na kraju osjeća prestaro i klimavo za takav put, a i muče ga sumnje da bi tamo na drugom kraju svijeta trebalo i raditi, od čega se pomalo odvikao. Imati u džepu adresar sa starim, sada već sigurno promijenjenim adresama je zapravo samo dobar podsjetnik na nebrojene tuđe mogućnosti.

Neki su bjegovi samo kratkotrajne utjehe. Za njih je potrebna tek kreditna kartica u džepu, ako već nema gotovine. I velika površina shopping centra u kojem se možete gubiti i pronalaziti koliko god puta poželite.

Neki bjegunci u džepu nose neki suvenir, znamen, koji će ih stalno podsjećati na mjesto s kojeg su otišli. To je zapravo vrlo paradoksalna situacija, želite pobjeći od nekog (ne nužno mjesta), a nosite sa sobom nešto što vas veže za njega. Kamenčić iz obližnjeg jezera, autić koji ste voljeli kao klinac, fotografiju drage osobe. Nečiji sitan poklon. Takvi bjegovi ostavljaju gorkoslatki okus nedovršenosti, jer nekad nije bitno što nas čeka, nego ono što se ostavlja.

Postoje i oni pravi bjegunci od zakona koji sa sobom nose oružje. Oružje je uglavnom preveliko za džep, pa takvi, srećom, neće zauzeti previše mjesta u našoj priči.

Mnoge stvari koje imaju u džepovima bjegunci imaju i svi ostali, oni kojima bijeg nije na pameti. Džepni asesoar za sve prilike: upaljač, cigarete ili duhan za namatanje uz koji idu obavezni papirići za filtere, možda i malo drugih supstanci za pušenje, kladionički listić (a o čijem ishodu ovisi koliko daleko ćete otići), poneka zgužvana novčanica, već spomenute kovanice, posjetnica nekog auto-salona za koju nemate pojma kako se tu našla, jer nemate namjeru kupovati auto, katkad i kondomi za one koji se, često uzalud, nadaju da bi uskoro mogli bježati u paru. I svakako kućni ključevi s privjeskom koje ste kupili od gluhonijemog prodavača, ako se ipak poželite vratiti. Džep bez ključa je gotovo uvijek dokaz da se radi o bjeguncu koji ne blefira.

Novčanik namjerno nije spomenut u ovoj priči- priručniku. Naime, novčanici s uredno složenim dokumentima i novcem nekako ne priliče bjeguncima, jer ljudi skloni slaganju stvari u pretince obično su manje skloni bijegu, iako je to možda samo varka. Čovjek koji putuje s novčanikom u prednjem džepu nije bjegunac, nego turist, a turisti su poznati po tome da u džep spremaju najčešće uspomene, a svaki pravi bjegunac se grozi uspomena kao samog vraga. Uspomene su nekad teže od kamenja i pritišću džepove, a takvo što je prilikom bijega jako nepraktično. Prilikom bijega se nosi samo nužno, a ne postoji veći balast od uspomena.

Što bi trebalo spomenuti za kraj, kao osobito važno, što bjegunac ne smije zaboraviti strpati u džep, ma koliko žurio?

Oni racionalniji, pa i pesimističniji reći će da svakako morate imati neki osobni dokument, kako bi vas, ako vam se, ne daj bože, putem dogodi ono najgore, mogli identificirati. Anonimne bjegunce vole samo crne kronike.

Ali ipak, da ne završimo vodič u crnom tonu, reći ćemo da je možda najvažnije, uz sve važno i nabrojeno, staviti i neki besmisleni predmet, nešto što ste na brzinu prvo zgrabili kad ste krenuli, plastičnog Indijanca, igraću kocku ili figuricu Monopolyja, pikulu, džepni kalendar od prije dvije godine, istrošenu olovku ili nevažeće kovanice nestalih država.

Čisto da vas podsjete kako je u bijegu, kao i u džepu, a možda i životu, najljepše ono nepredvidivo i posve nepraktično.







- 09:31 - Komentari (8) - Isprintaj - #
30.04.2014., srijeda
Kino "Prvi maj"
On pobjeđuje sam protiv svih ali znaj,
još samo na platnu kina "Prvi maj"


Najbolje što se moglo dogoditi ovogodišnjem prvom svibnju jest da bude siv, kišan i tugaljiv, jer bi u svakom drugom slučaju iznevjerio sam sebe. Jer, da slučajno osvane sunčan, (kako se uzaludno nadaju rascvrkutani i prekomjerno raspoloženi voditelji "Dobro jutro Hrvatska" dok dave dežurnog metereologa, prizivajući radosti ritualnog roštiljanja), zasigurno bi privukao i disperziranu radničku klasu u Maksimir na grah, a onda bi tek imali razloga da padnemo u prvosvibanjski blues.

Možda zato što i ta radnička klasa, koja je idući u raj, skrenula negdje krivim putem i izgubila se u bespućima povijesne zbiljnosti, gotovo više i ne postoji, barem ako je vjerovati statistici. Pa bi prvomajska proslava više nalikovala nekom poganskom ritualu, poput okupljanja Druida na Stonehengu. Ili sesiji prizivanja duhova. Njačešće iz boce jeftinog kiseliša.

Ili možda zato što su do svih instrumenata sindikalne borbe za prava istih tih fantomskih radnika, sindikalni čelnici odlučili ove godine "pokazati vladi crveni karton", kao da je vlada pod ingerencijom UEFE, pa će zahvaljući tom kartonu, kao Mandžukić, preskočiti sljedeću utakmicu ili bar nadolazeće izbore. Što će biti sljedeće godine- dosuditi im jedanesterac? Samo uz takve vođe- realizacija je slaba, i prosječni golman im skine udarac. Čak i "Panenku".

A pravog razloga za blues imaju i oni građani, najčešće umirovlejnici, ali sve je više i drugih, koji u toj simboličnoj porciji graha, zapravo ne vide nikakvu simboliku nego upravo ručak za taj dan, koji im puno znači, jer kada pokriju režije i osnovne potrebe sa onim što dobivaju, uistinu ne ostaje puno. A i tko zna možda je ova zadnja prilika da pojedu taj grah kao ljudi, jer bi, sukladno najavama vladajući od sljedeće godine i djelljenje graha moglo ići na outsourcing. Ma štogod to značilo. Vjerojatno da će dijeliti jednu konzervu "k-plus" na 4 osobe, bez prava na repete. Kobasicu dobije svaki stoti, a dobitnik se odlučuje-lutrijom, Kako bilo, njih će teško i kiša spriječiti, jer želudac nije metereopat.

Kad smo kod vladajućih, njih na maksimirskom ukazanju ionako vjerojatno ne bi bilo, čak i da grane sunce na prozorčiću. Uostalom neradni dan je,a zašto bi oni bili drugačiji od nas i odricali se prva na zasluženi odmor, koji je u korijenu svih ljudskih prava. Maksimir ili skrivena hvarska uvala, u konačnici je ipak svejedno. Ili možda ipak nije?
Sigurnije je ipak pod strehom.

Doduše kiša teško da može spriječiti moguće ukazanje gradonačelnika koji je na reveru u stanju nositi bilo što, pa tako i karanfil ili sv. Antu, Tita ili Tuđmana, ovisno među kojom vrsti bedaka, pardon građana, se obreo. Glavno da je kutlača kojom dijeli grah dovoljno velika.

Opozicija bi se zato mogla ukazati u vidu nekog domoljubnog dušebrižnika, koji će naravno kritizirati predstavnike vlasti, koji nisu došli i koji ne brinu za radnike, što će se naravno promijeniti kada oni (opet) dođu vlast i kada se počne dijliti hrvatski grah, a ne ovaj makedonski ili, ne daj bože, srpski. A kada dođu, u Maksimiru ih naravno više neće biti, jer u prirodi se stvaro odvijaju ciklički, to smo već naučili? Ili možda ipak nismo? Možda će i oni ostati pod strehom, ne riskirajući upalu pluća?

Crkveni predstavnici ionako neće biti u Maksimiru, jer crvena boja na njih djeluje alergijski, pa se siroti pod onim skutevima počnu znojiti i kašljucati. Zato će, na sigurnom, pričati nešto pričati o Josipu radniku koji je od posljedica svog rada umro prije otprilike 2000 godine, vjerojatno od azbestoze, i nikom zapravo nije skroz jasno, zašto bi nas baš on trebao zanimati. Nekako sam prilično siguran da će na trpezi, pardon zadušnici za Josipa, koja će se poslije pripremiti za uzvanike neće biti graha, a ako i bude, teško će se zalijevati jeftinim kiselišom iz plastične trolitrenke, za koju je sad već onaj mitski radnik, teško odvajao od plaće tijekom cijele godine.

Kiša bi mogla potjerati i obične rekraeativce. To su vam oni ljudi koji uvijek izmigolje na svaki nagovještaj lijepog vremena, imaju potrebu svima reći da je lijepo vrijeme i da baš uživaju u običnoj šetnji ili vožnji biciklom, a pogotovo ako ih to pitaju reporteri središnjih informativnih emisija, pa već to je razlog da se mi ostali veselimo kiši. Što ne znači da RTL vjerojatno neće složiti reportažu naslovljenu "Prvomajska kiša pokvarila lijepo vrijeme".

Kome bi još kiša mogla pokvariti raspoloženje?

Liniću, jer će okolni štandovi i kiosci ostavriti znatno manji fiskalni promet, pa će slaba prodaja šećerne vune i masnih lepinja ozbiljno ugoziti planirano punjenje budžeta.

Predstavnicima manjinskih stranki koji se još uvijek nadaju da će zaraditi svojih warholovskih 5 minuta, koje bi jednom trebalo kapitalizirati u 5 %.

Estradnim zvijezdama u usponu ili estradnim zvijezdama u padu(u sredini ionako najčešće nema nikog), koji će propustiti priliku da zarade skromni honorar, i konačno nahrane svoj prateći bend duplom porcijom graha.

Zaštitarskim agencijama, koje bi bile angažirane da spriječe da okupljanje oko porcije graha prijeđe u spontano "okupljanje naroda" nakon kojeg bi se krenulo k Markovom trgu. Iako je to, malo vjerojatno, jer iza punog želuca se slabo djeluje,a i na Markovom trgu nema nikog. Praznik je. A zaštitari su najčešće tu, da se ljudi međusobno ne potuku oko tanjura graha.

Te eventualno samim radnicima, ako je još koji preostao u ovoj društvenoj raspodjeli, skriven negdje na dekici, zaboravljen i odbačen u grmu onkraj maksimirske šume. Poput prazne konzerve lovačkog nareska.

I zato, kiša koja inače djeluje depresivno, ove godine je čist zgoditak. farsa će biti manja, a neku konzervu graha za skuhati valjda imate u špajzi, ako ništa ritualno otvorite onu 29. Novembar, zalihu iz prošlog režima.

Pa se zamotajte doma, nakon jela otvorite bocu svog omiljenog kiseliša, isključite informativne program i pustite si neki film ili cjelodnevnu seriju. Npr. "Igru prijestolja".

Jer, u jednu budite sigurni :
"Winter is coming".


- 10:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #
07.03.2014., petak
Kad smo najbolje živjeli ili svi moji vladari
Neki dan sudjelovao sam u nekoj raspravi, a gdje li drugdje, nego na nečijem facebook zidu, a tema se vrtila oko iracionalnosti nostalgije za određenim vremenskim periodom(konkretan povod bila su sjećanja na 80-te, potaknuta koncetom Simple Mindsa), odnosno koliko nam se naknadno neki period čini bolji, značajniji, ljepši, u odnosu na neka druga životna razdoblja. Raspravljući s ljudima na samoj temi, došli smo do zaključka da osjećaj da si bio sretan ili nesretan u nekom vremenskom razdobllju, često ne mora biti povezan s ekonomskim faktorima ili da ga je općenito teško opisati u nekom "mljerljivom" smislu(na što ću se još vratiti poslije), nego vlastitom percepcijom kojom "prigrlimo" neko razdoblje. Nostalgiju najčešće izaziva puki žal za vremenom kad smo bili mlađi, a biti mlad je i inače dobro, pa smo se lakše nosili, sa svim izazovima koje razdoblje nudi. Kako se na na ovim razdobljima sustavi i vlasti mijenjaju razmjerno brzo i često dramatično, odlučio sam probati opisati dekade kako sam ih ja doživio(a koje se jako dobro preklapaju upravo sa tim nekim prijelomnim trenucima u političkom i povijesnom smislu, a meni su pak osobno zgodne jer sam rođen na "okruglu" godinu). Odnosno da vidim kako sam u kojoj dekadi "kohabatirao" sa sustavima i vladama koji su se mijenjali, i po čemu ih, nakon svega, s vremenskim razmakom, pamtim. I koncetrirat ću se na naše podneblje, jer usporedba nas i svijeta u nekom periodu, bi me predaleko odvela.

Krenimo, a kako li drugačije, nego redom.

SEDAMDESETE ( PLAVA MARŠALSKA UNIFORMA I CRVENI GUSAR)

Na početku je, naravno, uvijek drug Tito. Odnosno plava maršalska uiforma, prva slika koju pamtim, kad je otac, među prvima u naselju, donio televizor u boji i kad smo ga upalili, u društvu probranih susjeda. Godina je 70- i neka, a što bi uostalom i moglo biti na TV-u osim nekog privrednog uspjeha ili gusarskog filma u jutarnjem programu za vrijeme zimskih praznika(Burt Lancaster u valjda-crvenim tajicama). Sedamdesete su baš tako počele crno-bijelo, a boja se najviše razlila poslije preko livada zagrebačkih Utrina, u sretnom i ispunjenom djetinjstvu, kojemu je, recimo, bilo posve svejedno što nas petero živi u malom stančiću. Djeca nisu bića nesvjesna ekonomskih potreba jer vole jesti, vole da im je toplo, i da su sigurna, ali ipak, uspomene na djetinjstvo vrlo rijetku su vezane uz razmišljanja o ekonomskim faktorima vremena, osim, naravno, kod onih koji su bili rođeni u osobito teškim i siromašnim vremenima. Pa ipak bilo je to vrijeme našeg prvog auta, prvog stana od firme, prvog solidnog namještaja, prvih puteva u Trst, prve svjesnosti o materijalnom uporištu boljeg života. I prvog grafita "Sex Pistols" u mom haustoru, koji me dugo vremena prilčno zbunjivao.

Ah da vladar. Maršal je u to vrijeme već bio star, uglavnom je landrao po svijetu i pričao one svoje dosadne uspomene, uvaljen u fotelji dok bi pušio cigare. Uglavnom su nam pumpali glavu da je papinski nepogrešiv, ali nisam siguran koliko sam kao dijete o tome razmišljao. Danas nisam od onih koji će mu davati nadrealna i božanska svojstva, bio jest sposoban državnik, dobro je balansirao između istoka i zapada, postavio osnove proizvodne ekonomije u dotada seljačkoj zemlji, očuvao mir na području koje ima nekoliko demona u boci, ali isto tako ima njegovih zasluga zašto je taj demon utekao, jer je neke probleme poput nacionlanih pitanja samo pometao pod tepih i micao ljude, koji su mu govorili gdje bi mi moglo buknuti i što mu se ne sviđa.

U svakom slučaju, znam gdje sam bio kad je umro(vraćali smo se sa trodnevnog izleta iz Solarisa u Šibeniku), ali ne sjećam se da sam kao 10-godišnjak bio previše tužan radio toga, vidio sam reakcije ljudi oko mene, rasplakane nogometaše i radnike, ali kao da je mi je dječačka čista recepcija govorila da tu ima i puno usiljenosti. Par dana kasnije, grupa klinaca vani na Utrinskoj livadi raspravljaju kako su sad sve novine morale ići u crnom tisku i sa Titovom slikom, a neki fakin se usudio prokomentirati "A što će sad imati Start-golu Jovanku?" Srećom odrasli nas nisu čuli, oni sve shvate puno dramatičnije.

Tako pamtim i ja svoje 70-te. Dječački i nedramatično, i kao dobro razdoblje ispunjenog djetinjstva. A ubrzo sam saznao što znači i grafit sa zida, što je postalo bitnije u sljedećoj dekadi.

OSAMDESETE(KOLEKTIVNO PREDSJEDNIŠTVO SFRJ I ŽIVOT U RITMU MUZIKE ZA KOSOVSKI PLES)

E da, slijedi dekada koju svoju nostalgičnu zrelost, doživljava valjda otkako je završila,a nema ni namjeru jenjati, toliko da u tome postaje pomalo i cirkusantski smiješna, koliko je već razvlače po umornim radio stanicama, Kako smo živjeli? Pa naravno da je bilo sjajno, ići u srednju školu, kupovati sve te ploče, slušati sve te bendove, gledati sve te filmove. Vladar iz prethodnog ulomka i simbolički je crko na riječkom koncertu Zabranjenog Pušenja, i ostavio prostor otvoren. Pa je tu bilo neko smiješno savezno izvšno vijeće, pa je bila gospođa Plalnic, koju smo uz stabilizaciju, redove za limun i deterdžent, zapamtili više manje po vicevima, kao i onima o Miki Špiljaku. pa je bio tu Branko Mikulić, za kojeg pmtim da je jedini dosada premijer čija je cijela vlada(dakle ne on sam) dala kolektivnu ostavku. A mi smo se onda baš taj dan napili- ne zato, jer nas je bolio đon za sirotog Branka, nego jer je bio kraj srednje škole, ocjene su bile zaključene i nekako smo i mi simbolički trebali obilježiti kraj jednog razdoblja. Onda je došao Ante Marković, kratko prijelazno razdoblje koje mnogi danas smatraju zlatnim, ali ja sam ga proveo u JNA, i osim što sam primjetio da na sve strane niču duty free shopovi, nisam primjetio neku razliku, sve dok jednog trenutka na šibenskoj rivi(tamo sam bio u vojsci) nisam primjetio jedan detalj, ali koji će ipak obilježiti onu tek nastupajuću dekadu. Ali da se vratimo na 80-te, politički bilo je to doba konfuzije, pomalo i anarhije, a onaj neki tip u srpskoj skupštini i demonstracije na Kosovu su nam se naivno, činile kao nešto posve daleko i nama nevažno, sve do možda o nesretnog slučaja Kelmendi.
Jer sve što je važno nekako naknadno shvaćaš, otprilike onaj osjećaj kad prisustvuješ zadnjem Štulićevom koncertu u Zagrebu, tamo 87, jer si markirao matematiku, i poslije ti kažu da je to dio povijesti, a ti poslije pomisliš da prije samo lijepa uspomena.

U svakom slučaju 80- te su ekonomski i politički bile vrlo varljivo razdoblje, ali za ploče sam uvijek imao. Tada mi je to bilo dovoljno, ali da danas, kao ekonomski samostalna jedinka živim u njima mislim da ne bih bio toliko nostalgičan za tim periodom, svoj toj dobroj glazbi usprkos. Jer dobre glazbe, vjerujte, uglavnom ima, uvijek, a ko tvrdi suprotno stari je prdonja. Hoću reći, koliko volim 80-te, isto toliko su mi i dobrano dosadile.

DEVEDESTE( FRANJOLAND ILI NIKAD U POVIJESTI TOLIKO PUNO LJUDI NIJE CUGALO ZA TOLIKO MALO NOVACA)

Dickens bi rekao: Bile su to najbolje godine, bile su to najgore godine. I nema boljeg opisa 90-tih, uistinu. A na šibenskoj rivi je osvanula hrvatska zastava, naravno.

Ekonomski, mojoj familji su to bile uglavnom jako loše godine, i po prvi put u životu osjetio sam što znači izaći iz okvira zagarantirane ekonomske sigurnosti. Pa opet, na svoj bizaran način, živjelo se sto na sat: Nikad tako dobrih tuluma, zafrkancije, cuganja u parku, potpuno odvaljenih i nadrealnih izalazaka, iako bi najčešće izašli kao za sad otprilike 30 kuna. I dolazili doma, u njaranije jutarnje sati iz najskrivenijih kuteva grada, za koje niko pri zdravoj pameti, ne bi ni znao da postoje. Jedan dio tih godina proveo sam i u ratu, taj osjećaj zna pomaknuti malo osjećaj o vrijednosti života, ali nekako ne mislim da je to ono što me je definiralo kroz to razdoblje, i taj dio odrađen je u nekom polusnu. Naime to je bilo razdoblje u kojem sam, sad već nešto stariji i pametniji, prvi put bio stvarno ljut na sustav i prvi put da sam vladara i kliku koje na vlasti uistinu mrzio.I da zapamtio sam gdje sam bio kad je umro, gledao sam neki glupi horror film i probudio ostale ukućane, kad su ga, po starom dobrom socijalisičkom običaju prekinuli sa koncertom klasične glazbe. I čudno, usprkos svemu, valjda sam bio dovoljno zreo, da zbog te smrti nisam osjećao nešto posebno dobro ,niti mi je bilo lakše.

Zanimljivo sad kad gledam na Tuđmana, u stanju sam čak blaže i trezvenije suditi o njegovoj "ostavštni", nego što sam to činio onda. Mislim jest da je kriv za jedan velik dio nacionalistički eskapada(iako trebat uzet u obzir da su mogli doć još gori) i iako je napravio temelj totalne propasti ekonomije, ipak je, u neki aspektima uspio očuvati osnovnu funkcionalnost države, pa čak i temelje socijalne države. Ako ništa, bio je zadnji državnik s nekakvom recimo vizijom, o njoj bi se itekako dalo raspravljati, i nije da sam ju dijelo s njim, ali eto, bio je donekle dosljedan, što naravno ne znači da sam ga naknadno zavolio. Nek ostane tamo u 90-tima, skupa s njima.

Da razdoblje bittersweet 90-tih, doba Nirvane, jeftinog vina u parkovima i maštanja o slobodnijem društvu. ponekad imam osjećaj da se vraćaju, što nije dobro, jer ništa što se vrati, u suštini, nije dobro, Heraklit je to.

DVIJETISUĆITE(PAZI DA NE POŽELIŠ DEMOKRACIJU, DA NE BI POŽALIO)

Eh, 2000-te, što ti je neko razdoblje bliže teže ti ga je racionalno objasniti. Svakako da su mi Mesić i Račan bili svjetonazarno draži od nabrijene hadezeovštine, ali realpolitika ubrzo učini da svaku vlast gledaš istom optikom. Sad tu slijedi jedan paradoks, iz kojeg je i nastao ovaj teskstić,a to je da sam ja u životu najbolje živio,( s ekonomske strane) u doba, kako ja to volim reći- zrelog sanaderizma. A to svakako ne znači da sam, sačuvaj bože, ikad volio Sanadera, ili ga smatrao dobrim vladarom. No tada sam radio dva posla, oba solidno plaćena, neke stvari su se ekonomski stabilizirale i, mogao sam npr. jednokratno posegnuti na bankomat da otputujem u Irsku, London, ili čak na Island i da to praktično ne osjetim, a da ne govorim o tome, da mi platiti koncert ili skuriti par sto kuna na dobar izlazak, nije činio neki problem. Da li to znači da sam tada bio sretniji, u odnosu na sad kad su mi prihodi znatno plali, i nisam bio opterećen kreditom u švicarcima? Teško, 2000-te su mi važne jer sam doživio osobnu afirmaciju u nekim stvarima koje su me zanimale i dokazao sebi da sam u njima dovojno dobar, i to je najbolje, što sam izvukao iz njih. Ostala je činjenica, da sam tad imao više novaca, uopće ne znači da bih se vraćao u taj period, naprosto zato, jer ga danas doživljavam kao iz one pjesme Nationala- Fake Empire, doba lažnog napuhanog balona, u kojem kratko jesmo živjeli bolje, ali što nam posije debelo dolazi na naplatu. To je i razdoblje u kojem sam polako počeo shvaćati da su svjetonazorske razlike šarena laže za naivne, kao i direktna demokracija. Načelno i dalje sebe doživljavama nekakvim ljevičarom, doduše više salonskog tipa, ali debelo svjestan toga da je kapital pojeo sve oko sebe i sve sveo na brutalnu politiku preživljavanja. A Račana, Sanadera i Kosoricu, možda je sad teško satvljati u isto ravan, ali vjerojatno će za 20-godina kad se bude pisalo o njima biti slično kao i s mojim osvrtom, na 80-te: doba konfuznog vakuma.

DESETE( MENI JE IPAK NAJDRAŽI POČETAK)

I tako smo sada tu gdje jesmo, ekonomski mi je teže, ali emocionalno i životno, ipak ovo doživljavam stabilnijim, zrelijim i boljim periodom,a i neke vrijednosti i prioriteti su mi se promijenili. Što nas vraća na sam početak teksta, da osobno zadovoljstvo ne mora korespondirati sa ekonomskom stabilnošću sustava i vremena u kojem se nalaziš. I sve je to imalo svojih čari- djetinja naivnost 70-tih, trčanje u izlog Jugotona 80-tih, razigrane pijane klupe 90-tih. "High Life" 2000-tih, ali kako je to već rečeno na ovom blogu, čovjek je soba u koj se nalazi. O ovome "vladaru" ni ne bih, toliko i vrijedi, riječ jest o nespoobnom, bahatom tipusu, samo što nisam siguran da vidim nekoga iza, koji bi nas mogao odvesti u zemlji gdje rastu lizalice na drveću, jer Evropa to očigledno nije. U tom smislu treba stisnuti zube, raditi na vlastitoj viziji sebe i živjeti npr. "Your own private 10´s". A nostalgiji prepusti da se lagano pretopi u crno-bijele boje, kad još nisam znao koje je boje maršalska uniforma.




- 12:13 - Komentari (15) - Isprintaj - #
07.12.2013., subota
Nekoliko novih definicija braka.

Eto, skupina nabrijanih jurišnika, u prijevodu oko milju ljudi od kojih njih barem pola nije razumjelo pitanje, a druga polovica (koja po starom hrvatskom običaju gura nosinu gdje joj nije mjesto-u tuđi krevet), uspjela je ugurati brak kao ustavnu kategoriju, te ga definirati po svom shavćanju. Nama ostalima, te šutljivoj većini, koji uglavnom smatramo da je brak nešto što se tiče samih njegovih protagonista- a nikako ne popova, župljanja, država i babetina s bolesnim ambicijama, ostaje da se tješimo da definicije ionako opisuju samo formu, a nikad supstancu nekog pojma, te da ljudski odnos nisu upsjeli definirati na tako veliki mislioci kao što su barun Spinoza, Jerry Sinfeld i Bruno Šimleša. a kamoli to može Ustav.

No, kao malu protutežu, evo vam nekoliko mogućih alternativnih definicija braka koje bi se jednako tako mogle ugurati jednog dana u Ustav, možda i sve, kad dođe nego normalnije i veselije doba. Slobodno nadodajte neku svoju, pogotovo ako imate iskustva na tom polju.

1. Brak je zajednica dvije osobe, od kojih jedna zauzima lijevu, a jedna drugu desnu kreveta, osim u slučaju ako se drugačije ne dogovore ili ako, u situacijama definiranim različitim stupnjem nesuglasica ili hrkanjem jedne strane, spavaju u odvojenim prostorijama.

2. Brak je zajednica dvije osobe, koje se obvezuju zajednički djeliti daljinski upravljač, osim u danima velikih sportskih događaja kao što su svjetska prvenstva, evropska prvenstva ili olimpijade, kada jedna strana ima privremeno pravo prvootkupa.

3. Brak je zajednica dvije osobe koja služi kao idelano opravdanje za subotnji nogomet, nedjeljnju pivu, srijedovno kartanje, utorkovnu trač partiju i povremenu ponedeljkovnu beznačajnu nevjeru.

4. Brak je zajednica dvije osobe od kojih je jedna više u pravu. To pravo se obično mijenja sukladno tendenciji ko ima volje prvi odustati od daljnje rasprave, kako bi na miru pogledao novu epizodu Igre prijestolja.

5. Brak je zajedica koja je tak tak, a ako je naročito uspješna, onda je samo tak.

6. Brak je zajednica u kojoj se sve odluke donose zajednički izuzev onih koje se donesu kad jedna strana nije prisutna.

7. Brak je zajednica barem dvije osobe, koji povremeno stupaju u seksualne odnose, iz nekad rekretaivnih, rijeđe prokreativnih, a najčešće bez razloga.

8. Brak je zajednica dvije osobe, od kojih je jedna neurednija.

9. Brak je zajednica dvije osobe, koja je time čvršća, što je financijski međusobno ovisnija.

10. Brak je zajednica minimalno dvoje ljudi, koji ionako nemaju šta pametnije raditi u petak uvečer.

11. Brak je zajednica dviju osoba s valutnom klauzulom na 20 godina.

12. Brak je zajednica dviju osoba u kojem se nesuglasice riješavaju na dva načina. A) Vikom. B) Šutnjom. (Pokušaj da ustavno definira i treća mogućnost C) Dogovorom zasad još nije naišla na veliko odobravanje većine.)

13. Brak je zajednica dvije osobe, u kojima jedna strana zaboravi često upravo tu činjenicu.

14. Brak je zajednica dvije osobe koja nije zadana, nije definirana, nije monolitna, nije metafizička i nije vječna, nego je pokušaj dvoje ljudi da grade zajednički svoj život, bez da im iko išta nameće kao normu.

Te na kraju, ali ne i zadnje.....

15. Brak je sve ono što zajednički napravite od njega bilo to dobro ili loše(a ima i jednog i drugog), bez obzira zove li se tako ili nekako drugačije. Sve ono drugo, što vam pokušavaju nametnuti, što se vidi izvana i kako bi ga htjeli opisati, je drek na šibici pa tako i ustavna definicija.
- 10:30 - Komentari (22) - Isprintaj - #
13.08.2012., ponedjeljak
Kako sam zavolio olimpijske igre i prestao da brinem(bar na dva tjedna)



Olimpijske igre su ljeto. Većina nas pamti neki trenutak u vremenu vezan uz neku neku svoju prvu olimpijadu (poslije su me naučili da je olimpijada zapravo sve ono što se događa dok nema igara, a sama natjecanja zovu se olimpijske igre), mali dječački moment trajno urezan u sjećanju. Ja se sjećam kako sam čekao spori čamac koji je doplovljavao u jednu rapsku uvalu oko kolovoškog podneva donoseći u radničko odmaralište NIŠPRO-a „Vjesnik“ dnevne novine (naravno, besplatne) , te kako su ih potom odlagali na jedan kameni zidić. Bile bi razgrabljene u svega par sekundi, ali ja sam zahvaljući tome što sam bio mali i mogao igrati „nisko“ uvijek ugrabio svoj primjerak Sportskih novosti. A potom bi pažljivom predanošću čitao izvješataje s igara, s posebnim naglaskom na listu medalja, a posebno mi je srce titralo kad bih vidio da se Jugoslavija kočoperi negdje visoko, možda čak među prvih desetak zemalja ili tu negdje blizu. Olimpijske igre su i televizor bez daljinskog na terasi istog tog odmarališta usred popodneva dok isti taj dječak gleda kvalifikacijsku trku veslanja ili pregled hrvačkih natjecanja, dok se drugi kupaju. Olimpijske igre su sve to i...

Možda bi se trebalo vratiti unatrag na jedne igre koje su se održale dok još nisam bio rođen. Svatko od nas ima svoje scene s igara koje su nam se osobno usjekle u pamćenje, ali neke pamtimo svi, a jedna od najpoznatijih su stisnute pesnice s rukavicama podignutih u zrak dvojice crnih trkača na pobjedničkom prijestolju u Mexico Cityju 1968. Ta dvojica su Tommie Smith i John Carlos, osvajači zlatne i brončane medalje u utrci na 200 m. Taj „pozdrav“ postao je već arhetipski, zna se da su njime Carlos i Smith htjeli skrenuti pažnju na prava i položaj crnaca, u godini u kojoj se događali rasni nemiri u SAD-u i u kojoj je ubijen Martin Luther King. Ono što je mnogima promaklo kada se sjećaju te scene je da je na postolju (kao i uvijek) i treći čovjek. Ovdje je on također važan, riječ je o Australcu i bijelcu Peteru Normanu, osvajaču srebrene medalje, koji nema uzdignutu pesnicu, ali ima bedž kojim također podupir e bitku za ljudska prava te se na taj način pridružio njihovom protestu. Ono što je također manje poznato je da je Norman, baš kao Carlos i Smith očekivano u SAD-u, imao poslije strahovitih problema u Australiji, da nije išao na sljedeće igre iako je i dalje bio i najbrži Australac, pa čak da nije bio pozvan na otvaranje igara 2000. u Sydneyu, iako je njegovo vrijeme istrčano u toj utrci još uvijek australski nacionalni rekord. A to nas vodi već do onog drugog dijela priče o igrama i olimpijadama, izvan jednostavnog svijeta gdje neki klinac opčinjeno gleda tablicu medalja, mutnog svijeta gdje ordiniraju tipovi u sivim odijelima, funkcioneri i političari, poput tadašnjeg predsjednika MOO-a Averyja Brundagea, rasističkog pizdeka koji nikad nije ovoj trojci oprostio što su svojim protestom izazvali minutu nelagode na meksičkom stadionu. Jer igre ne bi smjele izazivati nelagodu, zar ne? Jedna od tih mitskih scena bit će i ona na sljedećoj olimpijadi u Munchenu gdje će s balkona olimpijskog sela izviriti jedna maskirana glava, scena koja nas je naučila da igre ipak ne stoje onkraj zbiljskog svijeta, jednako mučna i upozoravajuća 40 godina kasnije, dok gledamo igre u Londonu, sa svim tim silnim osiguranjem potrošenim da bi se ljudi osjećali barem dovoljno sigurno.

No sad bih se opet malo vratio na onog dječaka i njegove tablice osvajača medalja. Prvih igara koje se u magli sjeća bile su montrealske, najviše zahvaljući Matiji Ljubeku, simpatičnom brki koji je veslajući „kleknuo od napora“ , kako je to svojedobno izjavio jedan tv komenator, a koji je kasnije ubijen u besmislenoj porodičnoj svađi, dokaz da olimpijci često završe kao tragični likovi. Ono što već dobro pamti je Moskva, najviše zahvaljući košarkašima koji su pobijedili favorizirane Ruse i pomalo neočekivano uzeli zlato. A možda i zato što je na njegovom zidu još uvijek maskota tih igara (zašto više ne rade simpatične maskote?) originalni medo Miša, kojeg je mami u to vrijeme donijela neka delegacija iz Moskve. Bojkot u to vrijeme još nisam razumio do kraja, iako su me već naučili da se Amerikanci i Rusi ne vole previše, što me čudilo, jer su u ratnim filmovima uvijek bili na istoj strani. Moskva je i stari crno bijeli tv prijemnik kod bake u Lici i kasnonoćna atletika, uz koju bi obično zaspao, nekako otprilike u vrijeme kad bi Sebastian Coe i Steve Ovett ulazili u cilj. U Los Angelesu dječak već malo kuži stvari i nekako mu je jako drago kad američka publika najviše pozdravi jugoslavensku i rumunjsku delegaciju dok ulaze na stadion u svečanosti otvaranja, jer jedine od socijalističkih zemalja nisu sudjelovale u bojkotu. Iz današnje perspektive onoga što se događalo u 90-ima izgledat će čudno da su baš te dvije zemlje važile za najnaprednije u socijalizmu, ali povijest piše i čudnije paradokse. Nema veze, LA nas je naučio da su igre showbizz i da će se duže od osvajača medalja pamtiti onaj lik koji je letio pomoću čudne naprave na leđima na otvaranju, predstavljajući je kao letjelicu budućnosti, iako 30 godina kasnije ljudi još uvijek ne lete naokolo, bez obzira što se činilo da nam malo fali. Seul nije imao bojkot, ali imao je Bena Johnsona, koji je bio olimpijski heroj na samo jedan dan. Dječak koji je skoro postao čovjek je bio time jako razočaran, jer mu se sviđala Johnsonova nabusitost i način na koji je trčao za razliku od Lewisove galantne mekoće pobjeđivanja, no eto, Lewisu će ostati počasti i povijest, a Johnson je kasnije postao redikul iz vijesti na zadnjim stranicama novina, kad mu je neki klinac na aerodromu ukrao torbu, a ovaj ga nije uspio stići. Ali kao što smo već vidjeli, usud često ne voli olimpijce.
A onda, začudno brzo, u samo jednom olimpijskom ciklusu, kad je dječak već dovoljno odrastao, promijenio se sadržaj olimpijskih tablica i tražila se neka druga država među osvajačima. Nekako te igre mogu sažeti u samo jedan trenutak, a to je kad je u polufinalu košarkaškog turnira Volkov ispromašivao slobodna bacanja, a Belostenjin promašio zicer za pobjedu ZND-a (ime države koje postoji samo za olimpijske igre, nije li to divno) u zadnjoj sekundi, čime je Hrvatska ušla u legendarno finale sa SAD-om, gdje je Arapovićev ples na obruču za jedino vodstvo Hrvatske postao jedan od rijetkih momenata u nacionalnoj memoriji koji je svima jednako drag. Mislim da je to bio jedan od rijetkih trenutaka u žiivotu kad sam bacio petardu i zamahnuo zastavom, dijelom zbog iluzije da u nečemu sudjelujem, a dijelom zbog činjenice da je uvijek gušt tući Ruse, ma kako se zvala zemlja za koju navijaš. Tada je još to nekako bilo važno, ali neće proći puno do momenta kad je dječak, koji to više nije bio, počeo shvaćati da je nosilac medalje isključivo onaj koji ju je i osvojio, a ne svi MI koji bi se htjeli utopiti u tom uspjehu. I tablice i burze medalja postajat će sve nevažnije.

A onda su mi olimpijske igre postajale sve nekako sve bljeđe, jer kao što smo rekli na početku - igre su ljeto. A ljeto u mladosti je značilo i puno više drugih sadržaja. Najčešće bih bivao na nekom škoju, često jako daleko od tv-a ili tek u nekom kafiću uz pivo prateći pokoju rukometnu utakmicu ili naravno - atletiku. Ne mogu reći da mi je baš svejedno, zatitram na svaki dobar napad rukometaša ili vaterpolista, užasno mi je krivo zbog smrti hrvatske košarke, ali nikako da se prislim da padam u trans zbog medalje u streljaštvu ili taekwandou. Atlanta, Sydney, Atena i Peking mi se povremeno stapaju u jedne igre, a tablicu medalja davno sam prestao pratiti. Naime, osim što su funkcioneri u sivim odijelima uvijek htjeli uvaliti sebe u tuđi uspjeh, nastala je i otužna priča u sukcesiji davno osvojenih medalja, kao da one ne pripadaju isključivo onima koji su ih časno izborili. Tako Hrvatska prebraja svoje osvajače medalja u prijeratnim igrama,kao da su npr. oni igrači iz rukometne momčadi koja je osvojila zlato u LA-u to učinili neovisno o igračima iz drugih republika, a Srbija se poziva na nekakvo sukcesijsko pravo i pravno nasljeđe, iako te medalje treba ostaviti onoj upokojenoj zemlji koja se zvala kako se već zvala, kakva god ona ostala u našem sjećanju. To sve skupa i mene ne ljuti toliko, jer eto od tuđih medalja nemam ništa, ali jako razočarava onog dječaka s početka priče, koji se grabao za novine na kamenu naivno misleći da u istom trenutku, kao i on, cijeli svijet bulji u tablice osvajača.

Ovo ljeto sam ipak u Zagrebu i začudo - prilično revno pratim igre. I bez obzira na sve još uvijek navijam za rukometaše i vaterpoliste, mada mi još uvijek srce najviše zaitra kada Bolt projuri kroz cilj kao metak čitajući novine ili Rudisha, sudeći po imenu, naše gore list, onom famoznom lakoćom pobjeđivanja sruši još jedan svjetski rekord. Za tablice me nije briga, uostalom ako uzmemo kriterij po kojem se broj medalja dijeli s brojem stanovnika, najveća sportska sila na cijeloj kugli je Grenada. I nikako se ne mogu saživjeti s posvojnom zamjenicom „mi“ kad je riječ o osvajačima medalja. No na kraju ću vjerojatno duže pamtiti otvaranje u kojem su svoje mjesto našli Harry Potter i James Bond, Floydi i Pistolsi i pomalo mrzovoljnu facu kraljice Elizabete, nego sve te čudne discipline u kojima smo (vidite li kako sam brzo zaboravio obećanje iz prošle rečenice?) osvajali medalje.

Igre je tako lako voljeti, isto onako kako je lako biti ravnodušan prema njima. Igre su ljeto, a olimpijada je sve ono između. Olimpijada su i ljudi u sivim odijelima, vrdoljaci i mateše, odbori za prisvajanja tuđih uspjeha, lobiji, novci, kukavičluci, ratovi i nacionalizmi. Igre su šarena i skupa laž koju volimo, jer smo mislili da smo nadrasli sve ono iz olimpijade, pa nam ostaju samo igre da potvrdimo svoju plemenitost. Mi kroz njih.
A ta plemenitost se javi tek povremeno, u vidu slike gdje Peter Norman stoji kraj Carlosa i Smitha dajući im podršku i zna da svijet ne voli uvijek pobjednike. Kad su ga mnogo godina kasnije pitali o svemu, govorio je da je imao sreće biti na pravom mjestu u pravo vrijeme, iako je to bio trenutak koji mu je upropastio sportsku karijeru. Ali da bi bio velik, moraš najprije biti dovoljno mali. Ipak, jedan dječak više ne čeka novine na kamenu, možda i zato što mu je dovoljan jedan klik miša da dođe do tablice osvajača. A opet to ne čini, jer svijet više pamti statistiku od Petera Normana. Slijede dočeci, euforije i nekoliko dana slikanja s pobjednicima i u onim sportovima za koje mnogi od nas nisu ni znali do jučer da postoje. Zatim tišina koja pripada bezličnima i olimpijadi. Do novih igara, novog ljeta.

- 18:30 - Komentari (6) - Isprintaj - #
03.05.2012., četvrtak
Čovjek koji je ubio Slobodana Miloševića
Dana 03.05.1987., čovjek po nadimku Kuga, inače moj poznanik, potpuno neometan od strane nadzornih službi, glumeći da je zaposlenik službe održavanja, ušetao je u zgradu Centralnog komiteta saveza komunista Srbije i ispucao cijeli šaržer u predsednika CK Srbije, druga Slobodana Miloševića. Velike mrlje od krvi probile su ispod košulje i začas zaflekale bezlično sivo odijelo, a Slobodan Milošević je samo nekoliko puta teško zagrgljao, ne uspjevši ništa reći. Kuga je potom svladan i odveden od strane organa bezbednosti, a drug Milošević u kritičnom stanju hitno odvezen u pravcu bolnice, ali je smrt uslijed teškog ranjavanja nastupila još u kolima hitne pomoći. Nakon toga, za novog predsednika CK Srbije izabran je drug Ivan Stambolić, a Kuga je odveden pred sud, što će postati najpraćenije suđenje u povijesti SFRJ, spektakularnije od onog Andriji Artukoviću. Iako se u početku činilo da će Kuga biti zasigurno osuđen, jer djelo nije ničime negirao, te dobiti doživotni zatvor, tijekom suđenja došlo je do kopernikanskog obrata.
Naime, obrana je zamolila tužiteljstvo da kao ključne olakotne dokaze uzme opsežne video materijale pod nazivom „Ratovi na području bivše SFRJ 1991.-1995. “ te „Poraće u regiji od 1996. do danas“. Materijali su zavedeni u sudski registar pod brojevima UR-176 i UR- 234, a njihova prezentacija i projekcije trajali su punih 96 sati, pred vidno šokiranim svjedocima i sudskim vijećem.
Naime, materijali su sadržavali jasne i neoborive dokumentarne snimke o tome što bi se dogodilo da je Milošević ostao na vlasti, uključujući potresne slike iz Vukovara, Dubrovnika, Sarajeva i Srebrenice. Također su tu bili materijali koji nedvosmisleno pokazuju kako bi izgledao dolazak nacionalista na vlast i u drugim saveznim republikama, te posljedice dugogodišnjeg vladanja istih- od međunarodnih sankcija do devastacije domaće industrije i posvemašnjeg raspada ekonomije. Uz njih je uredno predočen i popis imena budućih poginulih, nestalih i ranjenih na svim stranama tijekom rata, među kojima su se mnogi zabrinuti građani prepoznali.
Na sudsko vijeće ovi materijali su izazvali tzv. nirnberški efekt, a potom je, ako je i bilo ikakve dileme, ona potpuno nestala, te je svima, osim nekoliko najtvrdokornijih predstavnika Miloševiće struje, bilo jasno kako optužba mora biti hitno odbačena. Moj, gotovo mogu reći, prijatelj Kuga je oslobođen, a presuda je glasila da je atentat u skupštini-kako su ga već kolokvijalno nazivali, počinjen za opće dobro. Od tada su Kugino djelo zvali- atentat iz čovječnosti.
Što se dalje događalo, svima vam je poznato. U svim saveznim republikama održani su prvi višestranački izbori, na kojima su pobijedile umjerene građanske stranke, najčešće u koaliciji s bivšim reformiranim komunistima, pa je tako u Hrvatskoj pobijedila Koalicija narodnog sporazuma skupa sa SDP-om, dok je u Srbiji na vlast došla mlada liberalna struja. Potom je slijedio miran raspad Jugoslavije po tzv. čehoslovačkom modelu, a sva granična pitanja riješena su multilateralno, bez velikih intervencija Zapada. Potom su i sve bivše savezne republike, sada već zavidno ekonomski prosperitetne države, zajedno ušle u EU, u prvom valu proširenja, a Slobodana Miloševića jedva se tko i sjećao. Doduše, i Kuga je pomalo ljudima blijedio iz sjećanja, ali tako je to, kada vlada prosperitet, nikom ne trebaju heroji. Ipak, naciju i regiju ponovo je potresla vijest da je Milorad Stefanović zvani Kuga, inače po nacionalnosti Srbin, rođen 07.06.1956. u Puli, umro 23.09. 2007., u svojoj 52. godini od posljedica karcinoma na plućima, u mirnom kućnom okružju, kako je uostalom i živio dotad, kao običan službenik, bez ikakvih državnih povlastica. Bio je to najveći sprovod u povijesti Republike Hrvatske, govor je održao osobno predsjednik Republike Miko Tripalo, a došle su delegacije i obični ljudi iz svih bivših republika SFRJ. Na sprovodu su se za tu priliku prigodni okupili i svi originalni članovi EKV-a , njegove omiljene grupe i odsvirali akustičnu verzije njemu najdražnih pjesama „Zemlja“ i „Samo par godina za nas“. Potom su svi spontano zapljeskali, te se vratili svojim poslovima, školama, fakutetima i životima koji obećavaju.
Iza njega je ostala žena i troje djece.
Na području bivše Jugoslavije točno 78 ulica i 19 gradskih trgova nosi ime Milorada Stefanovića- Kuge.

AUTORSKA NAPOMENA: Ovu pričicu poslah na recentni natječaj za kratku priču na Facebooku, a kojemu je glavni sponzor ugledni proizvođač kave. Tema natječaja je- "zbližavanje". Nakon nekoliko dana nazvao me jako simpatični i ljubazni gospodin koji je izjavio kako je on iz tamo nekog natječajskog komiteta i da je njima moja priča super, te da imam "potencijal", ali da sam fulao temu. Na to sam ja rekao da je tema zbližavanje- a ja govorim o zbližavanju naroda bivše SFRJ u kondicionalu. Na što je on isto tako ljubazno odgovorio "Pa da-ali nisu oni tako baš zamislili". Ali da napišem neku drugu priču svakako. Što mi svakako ne pada na pamet.U svakom slučaju priča je ispala iz konkurencije, a ja jedino i dalje nikako da dokučim na što proizvođači kave misle kad kažu-"zbližavanje"?
- 10:20 - Komentari (10) - Isprintaj - #
23.03.2012., petak
Pijesak pjesme



Idealna radio stanica trebala bi biti uglavljena u prostorno- vremenskom vakumu, u trenutku u kojem pjesma koja vam je zbog nečega posebno sjela, počinje uvijek iznova, ali svira samo taj jedini put. S obzirom da je ovo definicija van prostora, vremena i poglavito pameti- možda bi je trebalo definirati kao živi pijesak u pješčanom satu, kad ga okrenete, vremenski interval je isti, ali vaš doživljaj je ipak malo drugačiji. Što je dobro, jer pjesme su tu da se troše. Kao i vrijeme.

Ono s čim treba biti posebno oprezan je da trenutak u kojem ugasite radio, mora biti svakako prije nego što su počele vijesti.

Jer tamo znate sve- Linić steže remen, Čačić steže vrat, Kosor steže pamet, Sanader steže Prodanovića, Turudić Sanadera, Sanader Turudića. Cijena benzina dostiže nebeske visine, Natanyahu igra potapljanja brodova s Ahmadinedžadom, a Obama je i dalje bijela ovca. Večernji tv dnevnik je poslovična kazna za sredovječnost. Sredovječnost je kazna za predaju. Predaja nastaje kad smo zaglavili s pjesmom negdje oko sredine onog sunčanog sata. Ili kad pomislite da su sve pjesme već odavno odsvirane i otpjevane i da nemate više nijednu na zalisi, s kojom bi mogli nešto započeti.

Ipak, ako ste dovoljno lukavi neke još uvijek mogu poslužiti, iako su pohabane i stare. Možda baš zato.

Recimo van lijep proljetni dan, sunce vam tuče ravno u oči, samo ljudi su nekako sjebani, fasade oronule, a jedino što blješti osim sunca su duga ružna švapska imena banka na reklami i vi se pitate jeli ovo najbolje što smo mogli i zar je to zaista sve što smo dobili nakon svih tih odlslušanih pjesama. ili njima usprkos. No svijet ne definiraju pjesme, one ga samo okružuju. Pjesme su pijesak vremena.

Recimo neki dan pjevušim u sebi cijeli dan "Whole Wide World" skoro posve zaboravljenog Erica Wrecklessa. Ne znam kako je počelo, samo mi je prostujalo glavom i više se je nisam mogao(ni htio) riješiti. I sad reći ćete kako vam može pomoći pjesma o tipu koji traži imaginarnu djevojku na Tahitiju, Bahamima, pa ko Brangelina diljem svijeta i uporno je traži dok je ne nađe, što uopće nije izvjesno i nakon što pjesmu ponovite tisuću puta. Zapravo pomislite koliko bi siroti Eric sigurno bio efikasniji da je bogati bankar, koji bi se uputio direktno na Tajland i tamo našao sve što treba, po posve razumnoj cijeni. A Eric traži i traži, čak i sad kad je osatrjeli roker, podrtina i šlapa, ali jebi ga, mora...pjesma tako želi.

Mora, jer se pjesma uglavila u onom sunčanom satu, pa se okreće neprestano ponavljajući trenutak, naravno nikad ga ne ponovivši. Sve je u vrtnji. Dovoljno je što se je poželjeli pjevušiti, što vam je došlo da popijete orošeno pivo dok ste je čuli ili možda poslati u materinu sve(ako već niste) i zasjeli na prvu klupu, oboružani melodijom kontra dosadnog popodneva , nečim neuhvatljivim poput vremena u pijesku, ali najkonkretnijim što imate, dobrom starom pohabamom pjesmom. Pohabane pjesme za pohabane ljude, kud ćeš bolje.

Nekako se onda i sumorni grad okružen neonsko finacijskom pticom grabljivicom čini boljim mjestom. Jer na sreću postoji na hiljade takvih feelgood pjesama, kao sitna,a li ipak efikasna zaštita od svakodnevnice i sitnih odumiranja. Treba sačuvati trenutak i treba ga pustiti da prođe istovremeno. To je najbolje što možeš dobiti od svake pjesme. Vi samo kao na nekom virtualnom džuboksu ubacite neku svoju, umjesto Wrecklessove zarazne poskočice i vidjete ćete da stvar funkcionira. Barem na trenutak, a to je najbolje što možete dobiti.

Pjesme su zakrpe na sivom odijelu svakodnevnog života, uglavnom beskorisne, ali čovjeka razvesele svojom nezgrapnošću. Pijesak pjesme još je neuhvatljiviji od onog pijeska vremena, samo što je još finiji.


- 11:37 - Komentari (7) - Isprintaj - #
24.02.2012., petak
Rum, saksofoni i malo slobode.
Oni znaju cijenu svega i vrijednost ničega.


Prije otprilike mjeseca dana u Kanadi je umro veliki češki pisac Josef Škvorecky. Kako je riječ o čovjeku čije je pisanje izrazito djelovalo na mene u formativnoj dobi, a svakako ga obožavam i danas, i to u toj mjeri da skrušeno moram priznati da jedna od mojih moja prvih priča, koja je svojedbno pobijedila na jednom natječaju, a koju i danas ljudi zbog nekog razloga pamte, bila u jednom pasusu neskrivena posveta malom detalju iz "Inženjera ljudskih duša". No, ostavimo citate i detalje po strani, ionako su sve male priče dio jedne velike, a ako već i "kradeš", radi to od najboljih. U tom trenutku htio sam mu napisati jednu posvetu, ali sam odustao, možda zato što su zapisi ovdje sve češće bivali prigodnički orbituariji, a se ovaj moj blog polako počeo pretvarati u post mortem dnevničke zapise, a to je nešto što nikako ne bih htio. Uostalom, ponovit ću ono najotrcaniju frazu - velika djela nikad ne umiru i zapravo tek nekad nakon dosta vremena shvatimo da njihova aktualnost nikada ne prestaje. Nažalost, njihovu upozoravajuću jednostavnost rijetko shvatimo od prve.




Pa ću prije nego što se vratim na češki humor i srednjevropsku sentimentalnost , na zvuk bas saksofona koji melankonično odjekuje nad malom češkom provincijom, na zlatni Prag i na vrijeme jazza i tenkova te sna o slobodi(vječnog sna o jebenoj slobodi, koja se uvijek događa nekom drugome), malo zastraniti s jednim drugim također pokojnim književikom, iz potpuno drugog miljea i skroz druge polazišne točke. Koje se uvijek naravno dodiruju.

Riječ je o legendarnom gonzo novinaru i piscu Hunter T. Thompsonu , čije sam
"Dnevnike Ruma" nedavno čitao, a zatim i gledao ekranizirane(upravo igraju u zagrebačkim kinima, zdušna preporuka). Kako ćemo od Škvoreckog doći do Thompsona objasnit ću vam poslije, najbolje da krenemo - od sredine. Prividno Thompsonova knjiga priča o ničemu drugome doli brutalnom opijanju(kako i sam naslov govori) i besciljnom bauljanju od točke A do točke B, najboljem sportu ikad izmišljenjom za muškarce- tumaranju. Pijanom tumaranju, ako ćemo iskreno. Glavni lik je Paul Kemp, za kojeg nijeg teško otkriti da je riječ o autorovom alter egu, a koji dolazi raditi na Portoriko kao dopisnik N.Y. Timesa. S obzirom da je rad za neko portorikansko dopisništvo bio i početna Thomsonova točka u karijeri, jasno je da je riječ o biografskom detalju, naravno pomalo literarno pretjeranom, ali čiji niz suludih alkoholnih epizoda nije teško predočiti ni u stvarnom životu pogotovo ako se poznaju Thompsonov lik i kasnije djelo. Ali pustimo malo alkoholne eskapade na stranu, o čemu zapravo govore „Dani Ruma“?




Priča je smještena u rane 60-te, uoči Kennedyijeve pobjede na izborima, a govori o jednom procesu koji smo mi spoznali puno kasnije, kad smo se riješili naših“ inžinjera ljudskih duša“ . A tada smo dozvolili pobjedu „gmazova“ o kojima govori Thompson, a pri tom to nikako nisu oni iz blenatvih Ickeovih knjiga, iako kao metafora može imati sličnosti.
Izraz gmaz upotrijebio sam zato što ih natripani Hunter tako vidi nešto kasnije u „"Strah i preziru u Las Vegasu“, ali to bi bilo već pomalo zastranjenje, riječ je ipak o toplokrvnim bićima, nažalost. Kemp(ili Thompson) ih zapravo titulira puno direktnije- na kraju ulazeći u netom zatvorenu štamapariju, pomalo svjestan već unaprijed izgubljene borbe, kad kaže „Osjećaš li taj miris- to je miris gadova“. Nije teško shvatiti tko su gadovi- bankari, osiguravatelji, korporativci, građevinari i slična žgadija. Jer pijano bauljajući po otoku Thompson je svjestan procesa usred kojeg se našao, u trenutku kad bijesni kapital stavlja svoje ruke na otok i beskrupulozno otima od domaćeg stanovništva zemlju i obalu, a cijele otočiće pretvara u privatne plaže na kojima domaće stanovništvo nema ni pravo pristupa, te raznim trikovima i štosevima(najviše banalnim-korupcijom), zaobilazi zakone i devastira obalu izgradnjom ogromnih hotela, u kojima će ljetovati priglupi debeli američki turisti skloni kuglanju. Normalno je da takvi beskruplozni likove jedini strah imaju od nezadovljnog osiromašenog stanovništva i „kastrizacije“ otoka i mogućnosti da ostanu bez svojih na prevaru izgrađenih novčanih ekspozitura, tumora svijeta koji ne samo ne razumiju nego i uništavaju.
I neprilagođenih tipova poput Kempa. Pa otuda i ovaj početni citat, koji je u originalu od Oscara Wildea i zapravo se odnosi na cinike, ali ga Kemp izgovara misleći upravo na sustav protiv kojeg će se na svoj specifičan način uglavnom bezuspješno boriti sljedećih 40- tak godina. Tu će bitku izgubiti, kao što se znalo u početku, što će dokazati njegov zadnji ultimativni čim kojim je završio osobni rat, ali ipak će ostati jedno sjajno umjetničko svjedočanstvo, ako ništa o tome kako izgleda „slobodni“ svijet kad ga rasčetvoriš iznutra, pa čak i pod djeovanjem raznolikih opijata.

A sloboda je najopasnija kad je izvoziš drugome, u to smo se već uvjerili.

Pa ćemo se sad vratiti na nama nešto bližeg Škvoreckog i zapitati se što je on mislio o tome, mada je i njemu vjerojatno bilo sve jasno, s obzirom da je zadnjih 40-tak godina života proveo na „slobodnom“ zapadu. Škvorecky koji je u mladosti bio neuspješan tenor saksofonist(pa tako nazvao i autobiografiju), u ranim danima imao je samo potrebu glupirati se i svirati jazz te, naravno, ganjati cure, kao što već doliči mladićima te dobi, ali uskoro će se suočiti s glupošću totalitarizma, koji će u svemu navedenom vidjeti opasnost po svoju opstojnost. Kao i Thompson, Škvorecky također ima svog literanog alter ega –koji u malom češkom provincijskom mjestu snatri o boljoj budućnosti, pokušava svirati i ljubiti i time otkriva svoj prostor osobne slobode. Nažalost, to će biti prekinuto prvo dolaskom rata i fašizma, a potom komunizma i staljinizma. Kako li je gordo tada mogla zvučati riječ sloboda za dvadeset(i kusur)godišnjaka koji je htio samo fukati i svirati. Dobro, ako ne ide ni s jednim od toga, uvijek možeš pokušati pisati, makar i u izgnanstvu. Mnogo godina kasnije, u već navedenim „Inženjeru ljudskih duša“ Škvorecky će iz svoje slobodarski hladne kanadske perspektive napisati :“Uspoređujem ovu panoramu s Hradčanima i čini mi se lijepšom , ali objektivno gledano vjerojatno je ista. Zemlja je svugdje lijepa: Ljepša je ondje gdje se više ništa ne odgađa za budućnost, jer ne mora, između ostalog i zato što od budućnosti ne ostaje mnogo“.

Da, zanimljive su te dvije perspektive, toliko različite, a opet iste. Nesretni Škvorecky otišao je na zapad u potragu za svojom slobodom i prividno ona je ostvarena, mogao je slobodno stvarati, svirati(što više nije ni pokušavao), a vjerovatno više nije ni ganjao žene s obzirom da je tamo već stigao kao ozbiljan oženjeni čovjek u godinama, ali ostavimo tu spekulaciju njegovoj intimi. Hunter T. Thompson od početka je bio dio tog svijeta, dapače izronio je kao njegov najekstremniji produkt u doba hipijevske, šezdesteosmaaške, slobodarske i ine druge revolucije, iako je, čak i prije nego što je cijeli taj poket(ako je to uopće ikad bio) krenuo, u samom njegovu osvitu priznao poraz, osjećajući miris gadova. Jer miris gadova je zapravo miris novca, a sloboda je samo skup izvozni proizvod.
Zato valjda postoje pisci: Da bi bježali, u alkohol ili na zapad, na hladni sjever ili topli Portoriko, u glazbu ili dekadenciju. Uvijek u suprotnom pravcu i vraćajući se na isto mjesto.

Pa ipak koliko god prividan bio miris slobode, ona je ipak sveprisutna. Ja je osjećam svaki put kad začujem zvuk saksofona, pa pomislim kako je morao zvučati nad Hradčanima, nad okupiranom Češkom, i kako je negdje taj narančasti valjajući zvuk još uvijek negdje jezdi nad Pragom svaki put kad netko pročita neku priču Škvoreckog i kako sloboda zpravo nije subjekt, nego čin, neprestano otkrivanje istih strahova i njiihovo prevladavanje. U „Sjajnoj sezoni“ glavni junak nakon još jednog ljubavnog neuspjeha baulja po ulici usred noći i začuje zvuk saksofona. Tada se osjeti tužnim, ali nekako „lijepo tužnim“ i ta sintagma mi zapravo najbolje opisuje osjećaj iz njegovih knjiga, da povremeno vas obuzmu tugom, ali nekako lijepom i to je ono najviše što od slobode možete dobiti. Kao i svako dobro umjetničko djelo.

A nevezano za to, tamo u toplim morima, debeli Amerikanci još uvijek vode svoje debele žene na kuglanje, potpuno nesvjesni kako su tamo nekad plovili Drake i Crnobradi. U jednom ogorčenom pismu koje je Thompson pred kraj života uputio Hughu Hefneru, indirektno priznanje poraz jedne makar ideje slobode koju je njegova generacija imala, ustupajući mjesto konzervatinom i korporativnom duhu. Nažalost, po ogorčenom tonu pisma, nekako se moglo naslutiti da će skončati samoubojstvom, razočaran upravo konačnom pobjedom „gadova“, ali opet ne usudim se dijagnosticirati konačne uzroke jednog ipak intimnog čina.
Svakako ono što je ostalo su paradoksi suvremenosti: Na prvi pogled sve je u redu- u ime slobode debeli Ameri danas mogu u Prag, a turisti iz istočne Evrope na Karipske otoke, ako imaju love- naravno. Baš kako je naveo Škvorecky u onom svom sjetnom pismu iz Kanade, svijet je uvijek jednako lijep svugdje, ako nema straha od budućnosti. Mada se iskreno nadam da sve započete bitke, bilo Thompsonove ili Škvoreckog, nisu konačno izgubljene, pa ni dobivene, nego da je to proces koji moramo uvijek iznova prolaziti, kako nas miris gadova ne bi pratio svuda gdje krenemo. Radije biram blago kotrljanje tenor saksofona, makar i loše odsviranog, čak i ako vas čini tužnim.



- 13:33 - Komentari (5) - Isprintaj - #
15.12.2011., četvrtak
Rekvijem za tešku industiju
It's just a rumour that was spread around town
A telegram or a picture postcard
Within weeks they'll be re-opening the shipyards
And notifying the next of kin
Once again
It's all we're skilled in
We will be shipbuilding


Elvis Costello "Shipbuliding"

We used to built shit in this county

Frank Sobotka
"Wire"

<


Sjeća li se neko ilustracije oca u jednom od starih socijalističkih udžbenika iz pretpostavljam -hrvatskog jezika? Bila je i prateća pjesmica ili mala priča iz perspektive njegova sina, otprilike o tome kako ocu izgledaju osmijeh, oči, srce i ruke, nisam siguran za druge organe. Pritom mu je jedna ruka bila naglašeno predimenzionirana, kao da čovjek boluje od nekog karikaturalnog gigantizma, te naravno položena na srce, baš kao što su poslije činili sljedbenici jedne sekte koja se dočepala vlasti. A u krilu mu je naravno taj nasmijani sin, koji ga s ponosom opisuje. Meni je ta ruka doduše djelovala pomalo jezivo, jer nijedan otac kojeg sam znao nije imao ruku kao Veli Jože, niti sjedio u kućnom okružju u radničkom kombinezonu. No, ideja je bila da je ponosnom i nasmijanom radniku baš sam rad stvorio veliku ruku i toplo srce, pa je tako socijalistički suptillno glorificiran u udžbeniku.
Working class hero za domaću upotrebu, blue collar pater familias. Skoro ti je krivo što ti otac nije tvornički radnik.

Poslije smo nekako heroje u kombinezonima potisnuli iz sjećanja, došlo je vrijeme u kojima su riječi poput "tvornica" "radnik" i "proizvodnja" postali gotovo atavizmi, tek povremeno ubačeni u upotrebu od strane nekog natmurenog analitičara u tv studiju, koji uzalud cvili kako nam bez produktivnosti nema spasa. No, iako nam je to svima jasno, nitko ne zna što bi to trebalo proizvoditi, a što već ionako davno nismo prestali. Uz to, dolaze Kinezi.

Povod ovog teksta je jedna vijest koja, pored svih ovih uglavnom otužnih u ovoj blaziranoj zemlji, prolazi gotovo nezapaženo iako je u suštini jedna od onih iz "teške kategorije", otprilike kao tankeri koje smo također prestali proizvoditi. Riječ je o tome da ovih dana sisačka željezara definitivno odlazi pod ključ i da će više od 900 ljudi u roku od najkasnije 3 mjeseca izgubiti posao. Dobro, reći ćete- radnici na ulici, zašto da se tomu čudimo nakon 20 godina neproizvodne demokracije, no gledajući sinoćnje kasne vijesti, nekako me posebno deprimiralo. Možda zato što ovih dana gledam Žicu, pa na primjeru Baltimorea vidim kako apokaliptično izgleda jedan zaboravljeni postindustrijski grad, a pada mi na pamet i "Full Monty" sa napuštenim velškim čeličanama, no nekako mi se ne čini izvjesno da će se zaboravljeni sisački radnici posvetiti karijeri chippendale stripera. Naime, iako stara fraza kaže da je svaki kraj ujedno i novi početak- neki krajevi su naprosto definitivniji od drugih. Kada umre tvornica ili škver- to je jedna impresivna smrt koja iza sebe ostavlja samo građevinski kostur i hladnoću napuštenog pogona. Kada ste vidjeli tvornicu koja se obnovila ili tvorničke dimnjake koju su ponovo počeli sukljati vatru jednom kad su se umorili od nje? Tvornica nije zmaj, iz odrezane glave ne raste druga. Ako ima sreće godinama kasnije možda će se pretvoriti u galeriju, prostor za nadobudne alternativce ili skvot. A možda i onako poluraspadnuta postane "zaštićeni spomenik kulture" , neprocjenjivi komad "industrijske arhitekture", ali tvornica se nikad ne reinkarnira u tvornicu, njena smrt je nokaut teškaša, kada padne bubne jako u pod ringa i ostane tamo ležati. Nema tu bezbolne smrti, tišina nakon tvorničke buke jeziva je i ispunjena konačnošću.

No prazne zgrade ili ono što je ostalo od njih- poput zagrebačkog "Paromlina", "Gorice" ili "Jedinstva" ipak još dugo ostanu kao podsjetnik. Ono što vizura grada ne pamti su radničke kolone na kapiji, sneni mamurluk u zoru, život u iščekivanju pauze za ručak i pokoja skrivena "bombica u džepu". Ono što Povijest pamti, tek kao puku činjenicu, je onaj neodređeni moment kada sve to nestane, obično jedna ili dvije rečenice u istim onim udžbenicima, ali za nešto stariju djecu- "tvornice su se tad počele zatvarati, a mnogo ljudi je ostalo bez posla". Ono što se ne bilježi je onaj trenutak kad izraubani radnik uzima svoje rješenje o otkazu gledajući u pod i postajući svjestan da su sve to bile potrošene godine. Teški rad, baš kao i siromaštvo, nije pretjerano romantičan, osim možda u filmu "Flashdance", ali je ipak pragamtičan, osigurava život omeđen nekim ritmom i smislom, pa i -ako se poslužimo dnevnopolitičkim rječnikom -"ostvaruje rezultate". Iza teškog rada ostaje teški hod i pognuta leđa, a nadžive ga samo praznina i hala, koja će prije ili češće godinama kasnije dobiti svoju prenamjenu. Izbora ima nekoliko najčšeće pobijeđuju narkomani ili kultura. U rijetkim slučajevima to je spomenik radu, kojem zapravo i ne treba spomenik, on je samo sredstvo kojim se osigurava opstanak, sve dok ne postane suvišan. I dok ne nađemo druge načine.

Nije to naravno prvi slučaj umiranja tvornice, niti ovdje ni drugdje i nije to počelo jučer, pa ni prije 20 godina. Diljem svijeta propadaju industrijske zone, a najrapidniji slučajevi su oni u SAD-u gdje gradovi poput Detroita ostaju praktički bez cijelih četvrti, koje uskoro postaju pravi gradovi duhova. No šta kad se to dogodi u zemlji od niti 5 miliona stanovnika? Možete li zamilsiti cijeli jedan Sisak kao mrtvo mjesto na mapi? Što će se dogoditi kad svi mali gradići, a takvih je ovdje ipak najviše, postanu nalik napuštenim igralištima za djecu? Hoće li biti kao neke baltimorske četvrti rasadnici kriminala i čemera? Imam dojam da već sada u dobrom dijelu Hrvatske u mogim mjestima ionako nema ničega osim frizeraja, kladionica i kafića. Kao da se ljudi ujutro ošišaju i obriju, popiju kavu i ulože 10 kuna, pa im onda ostaje samo da ubiju dan prije nego što vide kako će večeras proći Tottenham. Hoće li takvi gradovi dobiti svoje baltimorske "uglove" ili već jesu? Pravo pitanje iz one pjesme nije više "gdje je nestao čovjek" nego "gdje je nestao radnik" i zašto sam sad ja odjednom ( a koji sam u prozivodnji radio davno, samo preko student servisa na mjesec dva) postao ovako melankoničan zbog definitivnog kraja pojma radničke klase, kad je on već davno započeo, samo se približava svom završnom nokautu?

Ne znam, možda zbog olakog suočavanja s tom viješću u kasnom večernjem dnevniku. Propala je još jedna tvornica, slegneš ramenima, gasiš svoj lcd televizor, uvlačiš se u krevet i kažeš curi ili sebi u bradu "kome još trebaju metalni radnici" pa zaspiš, misleći na svoje brige. Nema više oca s gigantskom rukom, nema proizvodnje, nema brodova. Zrak nad gradovima postaje čišći, a hale koje imaju posebnu sreću se ostakljuju, ostale gube staturu, cigle i sjećanje. Pomisliš da je "industrijska arhitektura" šminkerska glupost i da bi tvornicu čim se ugasi trebalo srušiti, poravnati i pustiti da raste korov. Ako bude sreće, industrijska zona se možda jednom vrati na početak i postane pašnjak
Tako bi se brže riješili teških misli da smo radili uzalud svo vrijeme. Teške boje za tešku industiju, Bare je pogodio. Uz to, dolaze Kinezi

Naša krivnja je što smo dozvolili da otpušteni radnik i ugašeni pogon bude samo vijest na večernjim vijestima, Krivnja radnika je mnogo veća i bolnija, a sastoji se u tome da je mislio da se može preživjeti isključivo teškim radim, te da se ne može postojati ako ne proizvodiš. Nažalost prevarili su se i utoliko su krivi, a jedina usluga koju im možemo napraviti je da iza njih porušimo sve propale pogone, da nas ništa ne podsjeća na taj promašeni povijesni koncept. Za poslove koje danas radimo, ionako su nam dovoljne ruke normalne veličine.
- 12:30 - Komentari (4) - Isprintaj - #
13.12.2011., utorak
Proljeće je 13. u Decembru
"Što je prvo što ti pada na pamet kad se sjetiš rata?" pita me neki dan na kavi mlada Francuskinja, inače sasvim informirana i obrazovana osoba, ali ipak onoliko daleko od rata koliko ja od mogućnosti da jednog dana završim u saborskoj klupi. No dobro, žena provodi neko studijsko istraživanje o ratu i tome kako ljudi na ovim prostorima danas nakon toliko vremena gledaju na njega i kako uopće žive sa s njim i poslije njega. Ja uglavnom pokušavam objasniti da rat ne doživljavam kao neku "breaking point" u mom životu, nego "one experinece more" i da se trudim da ta do to ostane potisnuta uspomena i kako ga se ponekad sjetim, ali da zapravo ima toliko događaja poslije(i prije) njega koji su mi bili i značajniji i više me formirali i da su mi zapravo puno draže neke druge nataložene uspomene, koji ih imam više razloga sjetiti se i tako vrtim se u krug, pokušavajući to iskustvo ostaviti na razini dojmljivog, ali ipak odgledanog filma. Znam da moram o ratu, ali bi radije o dobrim koncertima.

A kad smo došli do ovog pitanja, dugo sam razmišljao što odgovoriti i zapravo nisam imao pojma , jer mi uistinu ne pada na pamet ništa određeno, jer mi pada ujedno i sve. Pa sam nakon dosta vremena onako lupio "coldness and darkness". I sad to sad uistinu za nekog promatača sa strane(srećom ne u bijeloj uniformi) može zvučati kao savršena efektna metafora za kraj razgovora. No, ustvari nije bile nikakve posebne metafore. Bilo je naprosto užasno hladno tih dana, oko -15 ispod nule, a kako je bila sredina prosinca i dani su bili kratki- bilo je uglavnom i mračno, pogotovo u banijskim šumetima. I to je zapravo to, od svih onih ovakvih i onakvih ratnih slika, o kojim sam već pisao pa ću se ovaj put suzdržati, pamtim na prvu banalnu metereološku činjenicu. To je zapravo dobro, jer nema ničeg naročito zanimljivog u ponavljanju. I zapravo tek na kraju razgovora mi je sinulo i to uz prijateljevu pomoć, da za koji dan nastupa 20-obljetnici najtraumatičnijeg i najdomljivijeg događaj iz tog rata, koji bi svakako trebao biti pamtljiv, ali eto sakrio se negdje u sjećanjima ovog sunčanog prosinca.

Kad smo se vratili te noći, znam samo da mi je mama rekla da bih trebao svake godine na sv. Luciju paliti svijeću jer me sačuvala. Naravno da nisam, ni tad ni ubuduće, iz nekoliko razloga. Prvo nisam vjernik, a ritual lišen kozmogonije se pretvara u vlastitu suprotnost, a drugo onakav smotan kakav jesam, nije isključeno da bih srušio tu svijeću ili je ostavio uplajneu preko noći, pa zapalio cijelu svoju kućnu biblioteku. I tako se taj 13.12 sačuvao u nekoliko neodređenih riječi kao što su Kupa, stodruga, izdaja, Novi Zagreb, i hladnoća. Ako mene pitate i više nego dovoljno. Ono što se događalo sa mnom i meni tih 20-godina poslije je čisti bonus.

A nekako je za taj 12. mjesec suđeno da obiluje zanimljivim obljetnicama u mom životu i nažalost ne uvijek baš toliko sjajnim uspomena. Recimo, prije koji dan je bila 10-godišnjica napada na Močvaru, gdje sam sudjelovao, naravno ponovo na strani napadnutih. Ima li neka bitka u kojoj ja neću biti na strani onih koji dobiju po piksi? Uglavnom, mirno smo gledali film o Milku Đurovskom i posljednjoj reprezentaciji bivše države, a skupini nezadovoljnih skinjara to nije bilo dovoljno patriotski i shvatili su to kao provokaciju, pa su upali u Močvaru, razbili svijetla, polupali stolice, flaše i nekoliko glava promatrača. I nestali na nasipu, bez da ih je itko ikad pokušao uloviti. No dobro, šta mi tu usred Zagreba, imamo gledat dokumentarne filmove o propalim fudbalerima, uostalom? Neki dan kad se povela rasprava o tome preko raznih foruma i fejsa, palo mi je na pamet ono krucijalno pitanje koje se na ovim prostorima tako često postavlja a glasi otprilike:" A gdje si bio 71, 91, 01..."
I koje obično postavljaju ljudi koji nisu nigdje bili, osim možda u špajzi.

Dobro je to pitanje zapravo, jer su sebi sadrži sve paradokse ovih prostora. Eto u prosincu 91 sam utvarao da branim domovinu, pustivši im da im pucaju po meni, kao što bi rekao Yossarian iz Kvake 22. A 01 sam mislio da branim svoja uvjerenja tako da gledam film koji hoću, o temi koja me zanima, u istoj toj "obranjenoj domovini" , ali sam ovaj put dozvolio da me tuku. Da domovina ne znači slobodu odavno znam, ali jer baš moram dobiti po glavi da bi mi se to dokazalo?

I znate što sam zaključio? U prosincu 2011 imam jedan puno jednostavniji plan- ja bih samo popio svoje pivo na miru. Znam da čak i to ovdje nije uvijek moguće obaviti toliko jednostavno, a kad bolje razmislim samo to sam htio i uvijek i posvuda, ali stvari se nekad naprosto ispriječe ispred tebe. Banijska šuma, četnici, prosutaški skinsi, Hrvati, Srbi, dušebrižnici, ovaj put molim vas htio bih da me ostavite na miru, ako je ikako moguće. Ja ja sam čak i 71, kao svaki pošteni jednogodišnjak rušio sistem iznutra -pasivnošću i tim oružjem se mislim koristiti i ove jubilarne 11. A prosinac je ionako umoran mjesec, otprilke kao trkač na 10.000 metara sa kraja kolone. Uredu, odradio je trku i to je neki uspjeh, ali na cilju je sav lipsao i nikakav, jedva diše i još mu nitko ne nosi cvijeće.

Dobro, možda bih ipak danas mogao upaliti svijeću, makar onu mirisnu, aromatičnu, njih bar imam. I to ne zahvaljući sebi, nego nekome kome je stalo, a kad pogledate stvari iz te perspektive onda je 20 dobivenih godina zapravo više nego solidan bonus, neki ga nažalost, nestali onog hladnog banijskog jutra, nisu dobili. Iz te perspektive uopće mi nije krivo što vani nije onako hladno kao prije 20 godine, nego su gotovo proljetne temperature i razvlači se sunce nad Zagrebom. Znao je Johnny što priča kao i uvijek. Zato sorry Amelie, nije da se posve ne sjećam rata, ali ga se ne sjećam više nego što je to potrebno, a to nije previše. Hladnoća i tama su uostalom samo riječi, dok ih ne osjetiš, a sunce godi starim kostima.
- 11:00 - Komentari (14) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se