MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA


Get your own Poll!










"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.







Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

< studeni, 2009 >
P U S Č P S N
            1
2 3 4 5 6 7 8
9 10 11 12 13 14 15
16 17 18 19 20 21 22
23 24 25 26 27 28 29
30            

Lipanj 2011 (1)
Siječanj 2011 (2)
Prosinac 2010 (2)
Studeni 2010 (3)
Srpanj 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (4)
Travanj 2010 (1)
Ožujak 2010 (2)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (3)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (4)
Rujan 2009 (6)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (5)
Svibanj 2009 (13)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


...komentari ima ih/nema ih

design: Viky

font: ×

slika: ×

Opis bloga

Blog posvećen misterijima svijeta, kriptozoologiji, i parapsihologiji sve od Yetija, Ogopoga do NLO-a, duhova i puno, puno više. Uživajte i možda otkrijete nešto zanimljivo



Get your own Poll!



Linkovi

Blog.hr
Forum.hr
duh_vremena
Death Of A Planet
Na Rubu Znanosti
Na granici mogućega
Telekineza
Dnevnici-NLO-a
Para(ne)normalan
Plejade
Galaksija forum
Dokumentarci
fx-files
2012
UFO
BeyondTheSilence
Skriveno
serije, filmovi, knjige

Misteriji, Kriptozoologija i Parapsihologija

Atlantida:najveća misterija prošlosti

Bermudski trokut (prvi dio)

Bermudski trokut (drugi dio)

Bermudski trokut (treći dio)

Drevni astronauti

Divlja djeca

Egipatska magija

Fantomski otoci

Gospodari noći: vampiri

Loptaste munje

Ljudi u svemiru

Na Zemlji su živjeli divovi?

MISTERIJI

M’kele M’bembe i ostale nemani

Morska čudovišta (prvi dio)

Morska čudovišta (drugi dio)

Orang-Pendek

Paranormalna iskustva

Parapsihologija: potraga za šestim čulom

Parapsihologija: duhovni pratioci

Parapsihologija: levitacija

Parapsihologija: mentalne fotografije

Parapsihološki fenomeni

Paranormalni snovi

Prapovjesne nemani

Rapa Nui-Uskršnji otok

Sve o vješticama (prvi dio)

Sve o vješticama (drugi dio)

Tajanstvene pojave na Mjesecu

Tajne zvjezdanih prostranstava

Tajne Stonehengea

Teleportacija

Tunguska eksplozija (prvi dio)

Tunguska eksplozija (drugi dio)

Tunguska eksplozija (treći dio)

Ufo svjedočanstva

Ukleti jedrenjaci (prvi dio)

Unutar NLO-a (prvi dio)

Unutar NLO-a (dugi dio)

Vu-Quang-misteriozni jelen

Zagonetke čovječanstva: Egipat (prvi dio)

Zagonetke čovječanstva: Egipat (drugi dio)

Zagonetke čovječanstva: Egipat (treći dio)

Zagonetne pojave

Žrtve otmica (prvi dio)

Žrtve otmica (drugi dio)

Žrtve otmica (treći dio)

Yeti











četvrtak, 26.11.2009.

PARAPSIHOLOGIJA: POTRAGA ZA ŠESTIM ČULOM

Pobjedila je tema PARAPSIHOLOGIJA: POTRAGA ZA ŠESTIM ČULOM sa vaših 50% glasova

U POTRAZI ZA ŠESTIM ČULOM
Ljudski um posjeduje moći razumijevanja koje su izvan dometa pet čula. Fenomeni iz oblasti ESP su nepobitna činjenica za koju nauka još nije našla racionalna objašnjenja! Četrnaestogodišnji Stanley Kripner jako je želio jednu enciklopediju. Roditelji mu je nisu mogli kupiti, jer su bili voćari i zbog lošeg roda jabuka te godine ostali su gotovo bez novaca. Stanley je otišao u svoju sobu i rasplakao se. Nakon izvjesnog vremena počeo je da razmišlja o načinima kako da dođe do novca i misli su mu se okrenule ka bogatom ujaku Maxu. Odjednom, kroz glavu mu je prošla strašna misao: Ujak Max mi ne može pomoći, jer je umro!
Nakon mnogo godina Kripner - sada jedan od vodećih američkih istraživača parapsiholoških pojava kaže:
"U tom času sam začuo kako zvoni telefon. Majka se javila, a onda je počela jecati, jer joj je moj rođak rekao da se Maks iznenada razbolio
i da je upravo umro!"


TRI OBJAŠNJENJA
Tisuće ljudi su imali slična iskustva. Na neki čudan i neobjašnjiv način saznavali su informacije, koje su im stizale mimoilazeći uobičajne puteve. Tokom posljednjih pedeset godina istraživači to nazivaju terminom ekstra senzitivna percepcija - ESP.
Da bi objasnili taj nesvakidašnji fenomen do sada je izvedeno na stotine tisuća eskperimenata. Pa ipak, znanstvenici se nisu odmakli od početka. Ono što je postalo svima jasno jeste da ESP nije neki izolovani fenomen. Naprotiv!
Uzmimo, na primjer, Kripnerovo iskustvo. Postoje tri parapsihološka objašnjenja:
Telepatija: Moguće je da se dječakova svijest uključila u rođakovu
svijest i pročitala mu misli u trenutku dok se on spremao da im javi tužnu vijest.
Vidovitost: Sasvim je vjerovatno da je mladi Kripner posjedovao svijest
o ujakovoj smrti - osjetio je da se dogodila a da niije postojala nikakva komunikacija između njihove dvije svijesti.
Predskazivanje: Treća mogucnost je da je saznanje o ujakovoj smrt do njega pristiglo iz – budućnosti! On je na neki neobšanjivi način skočio u budućnost i spoznao šta će mu majka saznati iz telefonskog razgovora.
Postoji i četvrta mogućnost: umrli ujak je možda posmrtno komunicirao sa svojim nećakom. Da je to bio slučaj, Kripneru bi bile potrebne neka vrsta ekstrasenzorne moći da bi bio svjestan prisustva umrle osobe. Takva komunikacija se obično naziva sposobnošću medija i izvan je područja naucnog istraživanja ESP-a.


SLUČAK GOSPOĐE LUTER
Ljudi koj istražuju ESP, parapsiholozi, bave se vrlo složenom temom u okviru koje se moraju razmatrati mnoga alternativna rješenja, uključujući i ona iz konvencionalne nauke. Povremeno je teško odlučiti gdje se završava telepatija, a gdje zapoćinje vidovitost.
Rani istraživaći krajem XIX stoljeća počeli su skupljati i sređuju najupečatljivije slučajeve. Tako se pojavila knjiga svjedočanstava – uglednih sudaca, ljekara, advokata - koji su doživjeli neobična iskustva.
Među tim iskustvima se našao i slučaj gospođe Luter, žene profesora F. S. Lutera, glasovitog matematičara.
Gospođu je Luter jedna prijateljica upitala da li ima knjigu pjesnika Emersona. «Nemam!» - odgovorila je iskreno, ali je te noći sanjala kako tu knjigu poklanja prijateljici. Istovremeno, i prijateljica je sanjala kako od gđe Luter prima tu knjigu. Idućeg dana profesor je opazio kako mu žena prevrće po policama za knjige. U jednom trenutku, dohvatila je primjerak nekog časopisa i nasumice ga otvorila. Preko dvije stranice bio je ispisan naslov - "Emersonove kuće i prebivališta".
Takvi spontani slučajevi se događaju kad ih ljudi najmanje očekuju,
tako da se ne mogu objektivno izučavati, a čekanje da se ESP desi u laboratorijskim uvjetima je toliko rijetko i uzaludno kao da ste se odlučili na čekanje da vam grom udari u kuću ili da vam komad meteora padne u dvorište. Ali, skeptici su godinama lako odbacivali i spontane slučajeve, objašnjavajući ih slucajnošću. Zbog toga je bilo neophodno učiniti nešto kako bi se ESP postavilo na naučnu osnovu.

DR. RAJN DIJELI KARTE
Postalo je očigledno da postoje ljudi kojima su parapsihološka iskustva
relativno uobičajena, pa su istraživaći počeli izvoditi kontrolirano
testiranje s njima, pokušavajući da dokažu postojanje telepatije.
Pionir u ovom poslu bio je dr. Benks Rajn koji je sa svojom suprugom vodio prvi ESP projekat na američkom Sveučilištu Dyuk.
Rajnovi su prvobitno bili biolozi sve dok sredinom dvadesetih godina prošlog stoljeća zanimanje za paranormalne pojave nije postao njihov glavni interes. Zahvaljujući inicijativi profesora MacDugala bilo im je omogućeno da 1927. godine otpočnu znanstvena istraživanja. Tako je, prvi put u povijesti, parapsihologija dobila «pravo građanstva» i ušla u znanstvene laboratorije. Upravo dr. Rajn je stvorio termin ESP i tom fenomenu posvetio preko 50 godina života, sve do smrti 1980. godine.
Metod Rajnovih istraživanja ESP bio je da se ispitanicima daju zadaci pogađanja. Obilno su se služili špilom od 25 karata, koje su dijeljene na pet hrpa po pet karata, a svaka hrpa je imala razlilite simbole: zvijezda, krug, krst, vijugave linije, pravokutnik. Ove karte, nazvane Zenerovim kartama po imenu jednog od istraživaća izmiješane su, a onda ih je istraživač gledao jednu po jednu. U drugoj prostoriji primalac ili ispitanik bi pokazivao na simbole za koje je smatrao da ih onaj drugi gleda. Prema zakonu vjerojatnosti ispitanik bi obično pogodio pet od 25 karata. Povremeno, ako bi mu sreća bila naklonjena, mogao je imati i više od pet pogodaka, ali u drugim prilikama bi on slabije pogođao, tako da bi se u jednom produženom nizu testova rezultati izjednačili.
S druge strane, ako je ispitanik uistinu posjedovao ESP sposobnosti, rezultat bi bio natprosječan, a to je upravo ono što je dr Rajna interesiralo.


OTKLONJENE SUMNJE
Jedna od Rajnovih "zvijezda" bio je čovjek po imenu Lincmayer, koji je volio da ga se zabavlja dok pogada. Rajn bi ponekad, dok bi se vozili, zaustavljao automobil kako bi obavili testiranje na licu mjesta. Jednom prilikom Lincmayeru je pošlo za rukom ono što nije uspjelo nikome prije njega - da pogodi petnaest karata!
U eksperimentu pogađanja karata u Rajnovom automobilu izgleda da je Lincmayer čitao istraživaćeve misli. On je, također, učestvovao u testovima u kojima se od njega tražilo da pogodi kartu prije nego
što je okrene. Pošto niko nije znao o kojoj je karti bilo riječ, Lincmayer se, da bi pogodio, morao služiti vidovitošću. Pa ipak, njegovi su rezultati
bili znatno iznad prosječnih što je dokazivalo da Lincmayer odista posjeduje parapsihološke moći.
Tokom sljedećih deset godina, dr Rajn je istraživao moći pojedinih ljudi da sagledavaju budućnost. Od ispitanika je tražio da pogode unaprijed kakav će biti poredak Zenerovih karata kad se izmiješaju. Lincmayer je i ovdje postizao impresivne rezultate.
Kad je 1934. godine prvi put objavljen rad doktora Rajna, on je izazvao ogromno zanimanje javnosti. Mnoge njegove kolege, naučnici, nastojali su da otkriju propuste i greške u njegovim istraživanjima, ali je Rajn na sve njihove kritike dao zadovoljavajuće odgovore.
Ako ovdje nije bilo greške, razmišljali su skeptici, onda mora da je pogrešna Rajnova statistička analiza. Možda natprosječni rezultati, koje je bilježio, nisu bili manifestacija ESP-a vec statistički hir?!…
I ta sumnja je oklonjena 1937. godine, a otklonio ju je niko drugi do Američki institut za statistiku!

Nastavlja se...



~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 19.11.2009.

FANTOMSKI OTOCI

Pobjednik je tema FANTOMSKI OTOCI sa vaših 50% glasova

FANTOMSKI OTOCI
O misterioznim otocima, koji su se pojavljivali i nestajali, u prošlosti su se pričale najfantastičnije priče. Spominjale su se tajanstvene eksplozije i vulkanske erupcije, zli čarobnjaci i fantomi, bogovi mora i bića u misterioznim letjelicama, koja su otoke potapali na morsko dno!
Događaj se odigrao u prosincu 1956. godine i o njemu je pisala gotovo cjelokupna svjetska štampa. Oplovljavajući svijet u svojoj luksuznoj jahti “Laura Lee”, James i Helen Bryan su se našli u vodama Tihog ocena. Već danima su plovili mirnim Pacifikom kada su u kasni sumrak, na dalekom obzorju, ugledali obrise nevelikog južnog otoka. Iako nije bio ucrtan u brodskoj karti, to Bryanove nije čudilo, jer su znali da njihova brodska karta nije najnovijeg datuma. Osim toga, područje kojim su plovili vrvjelo je bezbrojnim otočićima.


NA OBALAM OTOKA
Kako se spuštala noć, odlučili su da prenoće u vodama ovog tihog pacifičkog otoka. Zbog toga su jahtu usmjerili u tom pravcu. Uskoro su uplovili u malu pješčanu uvalu, a kako im se činilo da otočić nije naseljen, bacili su sidra, odlučivši da se sutra pozabave istraživanjem unutrašnjosti otoka.
Uzalud je te noći James Bryan pokušavao da identificira otok. Niti na jednoj pomorskoj karti, kojima se služio, otočić nije bio registriran. Precizno je zabilježio njegov položaj, odlučivši svoje otkriće javiti National Geographic Cociety u Washingtonu kako bi se našlo u pomorskim atlasima.

Tu su noć James i Helen priuštili sebi malu svečanost. Večerali su na palubi jastoge koje su kupili na tržnici otoka Vivak, uz svijeću i bocu pjenušavog vina, diveći se tihoj južnoj noći i živopisnom otočiću po čijim su pješčanim plažama, i pjenušali blagi morski valovi. Dok je u njihovim krošnjama romorio blagi vjetar, visoke su se palme lagano povijale, zaklanjajući zvjezdano nebo.
Bryanovi su te noći otišli na spavanje ispunjeni prijatnim osjećanjima koja obuzimaju ljude što su otkrili novi dom.
Prva se probudila gospođa Helen. Sunce je već bilo odskočilo i ona je lijeno išetala na palubu kako bi pokupila nekoliko peškira koji su se sušili. Kada je postala svjesna da nešto nije u redu, zbunjeno je zastala. Svuda unaokolo prostirala se mirna morska pučina i nigdje na obzorju nije bilo one tihe uvale, niti živopisnog otoka sa visokim palmama pored kojeg su se usidrili predhodnog dana.


JUTRO BEZ OTOKA
Helen je gotovo vrisnula i u panici probudila Jamesa. Ali, sve je bilo uzalud. Sve što su mogli zaključiti bilo je da njihova jahta tijekom noći nije promijenila položaj i da su se, još uvijek nalazili na mjestu gdje su bacili brodska sidra. Ali, živopisnog otoka, međutim, više nije bilo.
Drugi slučaj još je neobičniji.

Početkom dvadesetog stoljeća, u vrijeme naglog razvoja tekstilne proizvodnje i velikih potreba za pamukom, mnogi su američki farmeri odlučili da gaje tu industrijsku biljku. Međutim, najkvalitetnije vrste pamuka zahtijevale su posebne uvjete i najkvalitetniji su plod davale na južnim otocima.
Pod pritiskom zainteresiranih farmera, američka se vlada obratila Japanu sa zahtjevom da zakupi nekoliko njegovih otoka za uzgoj pamuka. Uskoro je sklopljen posao. Japan je ustupio tri mala pacifička otoka. Međutim, kad su američki farmeri stigli na zadanu zemljopisnu širinu i dužinu, bili su nemalo iznenađeni, jer nisu uspjeli pronaći zakupljene otoke. Nigdje u blizini nije bilo ni traga o nekakvom kopnu!
Izbio je međunarodni skandal, pa je Tokio brzo reagirao. Poslao je svoju flotu da utvrdi da li uistinu postoje iznajmljeni otoci ili ne, ali ih ni japanska flota nije našla. Otoci su jednostavno nestali i niko nije znao objasniti što se dogodilo.

OTOK SEDAM GRADOVA
Kada su Mauri, pod vodstvom generala Tarika, 711. godine, provalili na europsko tlo i zauzeli današnju Španjolsku i Portugal, legenda kaže da su sedam katoličkih biskupa, s nadbiskupom iz Oportha na čelu, koji nisu željeli živjeti pod upravom osvajača, predvodili skupinu izbjeglica, što se ukrcala na nekoliko brodova, i otplovila na zapad. Priča kaže da su se, nakon lutanja, iskrcali na ovećem, živopisnom otoku na kojem su osnovali sedam gradova, kako su svom novom prebivalištu i dali ime.
O otoku Sedam gradova, međutim, od tog se trenutka pričaju kontroverze. Sljedećih stoljeća, mnogi ga moreplovci smatraju fantomskim, a u 12. stoljeću, znameniti arapski zemljopisac i kartograf Idrisi, piše o jednom otoku u Atlantiku, koji se naziva Bahelia, na kome je nekad ranije postojalo sedam gradova. No, taj je otok nakon toga isčezao i o njemu se sve do 14. i 15. stoljeća ništa nije čulo. Tada se na mapama talijanskih i španjolskih moreplovaca, u zapadnom dijelu Atlantika, pojavljuje otok Antilija sa sedam gradova neobičnih imena: Azaj, Ari, Haisos, Anzuli itd, a 1474. godine portugalski kralj Alfonso V poklanja kapetanu F. Telesu “Sedam gradova i druge otoke na Atlantiku, sjeverno od Gvineje”!
Nema sumnje da je tih godina otok Sedam gradova predstavljao istinsku misteriju. O tome svjedoči i zapis flamanskog pomorca Ferdinanda Dulmusa, koji je 1486. godine tražio dozvolu od portugalskog kralja da uzme u posjed taj otok ukoliko ga uopće pronađe, a španjolski ambasador na engleskom dvoru Pedro Ahala 1498. obavještava svoga kralja da su pomorci Bristola slali nekoliko ekspedicija u potragu za otocima Sedam gradova i Frislandom, ali ih nisu uspjeli pronaći!
Ostalo je nejasno da li su (i zašto) neki kartografi poistovječivali otok Sedam gradova s Antilijom. Poznato je da su europski zemljopisci iskreno vjerovali da Antilija postoji. Tako ju je 1492. godine Martin Bechaem, na svom znamenitom globusu, smjestio u Atlantik, uz napomenu da je “jedan španjolski brod bez ikakve opasnosti 1914. godine doplovio do njene obale”!
Antaliju su pominjali i drugi kartografi 15. stoljeća, a u pismu kralju Alfonsu V 1480. godine, pominje je i Kolumbo riječima “otok Antilija, koji je i vama poznat”. Kralj mu čak Antiliju preporučuje “kao dobro mjesto gdje će se na svojoj plovidbi zaustaviti i iskrcati na obalu”.
Koliko je poznato, Kolumbo se nikada nije tamo iskrcao, jer Antiliju nije našao, ali su po tom fantomskom otoku, kasnije, dobili ime Veliki i Mali Antili!


TRAGOM SVETOG BRANDANA
Irske su pomorske tradicije jedne od najstarijih u Europi. Još je irski kralj Nial, u 4. stoljeću stare ere, slao svoju flotu u borbu protiv nasrtljivih Rimljana. U Srednjem su stoljeću irski misionari smjelo polazili na neizvjesne plovidbe, kako bi na razbacanim otocima Atlantskog oceana sirili krščanstvo. O njihovim uzbudljivim plovidbama i danas pjevaju drevne irske “imre” (epovi), medu kojima je, kroz minulu povijest, daleko najpopularnija bila “Putovanja Svetog Brandana”.
O ćemu nam pripovjeda taj prastari irski ep?
Sveti je Brandan povjesna ličnost (484-577). Za svog dugog života postao je živa legenda. Putujući po sjevernim zemljama i otocima, širio je krščanstvo i osnovao je više samostana. Posebno je bio uporan u organiziranju ekspedicija, koje su tragale za Otocima sretnih, u zapadnom Atlantiku, koje mnogi i danas poistovječuju s legendarnim Avalonom, svojevrstnim rajom na zemlji.
U irskom epu “Putovanja Svetog Brandana” opisuje se uzbudljiva plovidba ovog misionara do neobičnog arhipelaga, udaljenog 40 dana plovidbe. Sa 17 svojih drugova, svečenika, Sveti se Brandan, iskrcao na živopisni kameni otok sa kojeg su se slapovi rusili u more. Tu su našli vodiča s kojim su se iskrcali na otok Ptičiji raj, ali su uskoro nastavili plovidbu i nakon tromjesečnog putovanja kroz maglu, stigli do otoka na kojem je Sveti Ailbe živio u velikom samostanu.
Irska Odiseja, kako bi se mogla nazvati “Putovanja Svetog Brandana”, opisuje vrijeme od više godina, u kojem se znameniti misonar iskrcavao i posječivao neznan broj živopisnih otoka, kojih danas nema ni na jednoj pomorskoj karti Atlantskog oceana. Boravili su na šumovitom otoku prepunom vinove loze, kojeg su nazvali Otok grožđa; odmarali se na Otoku ovaca; sretali ledene sante i promatrali otoke s vulkanskim kupolama. Na kraju su stigli do Obečane svete zemlje, bogate riznice voća i povrća “i svakojakog blagostanja”, gdje su proveli sedam sretnih godina. Sveti se Brandan vratio u Irsku u poodmaklim godinama. Uskoro je umro, navršivši 93 godine starosti.
Jedan cijeli zid u katedrali u Herefordu (Engleska) i danas prekriva velika zemljopisna karta svijeta iz 1275. godine. Na toj su karti registrirana i otkrića Svetog Brandana, pa je na mjestu današnjih Kanara, ucrtano “Sedam svetih otoka - otoci Sv. Branadana”. Na kasnijim se kartama ovi otoci sve rjede pominju, a u 18. stoljeću, otoci se javljaju pod imenom Kanari. Medu stanovnicima tih sedam otoka vjerovalo se da postoji i osmi otok, nazvan Sv. Boronda, i da je smješten oko 40 morskih milja od otoka Palme. Nekoliko je ribarskih ekspedicija 1721. godine tragalo za ovim otokom, ali njega više nije bilo na naznačenoj poziciji! O njemu se kasnije vise nikada ništa nije čulo!


OTOK MRTVIH DUŠA
Fantomski otoci, koji su u prošlosti izranjali i nestajali u moru, stoljećima su zbunjivali svjetske moreplovce i rasplamsavali maštu okorjelih fantasta. U lučkim krčmama, mornarskim klubovima, pa čak i u zvaničnim pomorskim predstavništvima i institucijama, o njima su se pripovjedale najrazličitije priče. Pominjale su se vulkanske erupcije i strašne eksplozije od “kojeg more kuha”, a nerjetko, poput predanja na pacifičkim otocima, pripovjedalo se i o neobičnim bićima sa morskog dna, bogovima mora, koji su izlazili na površinu, samo u vrijeme kada su neki otok željeli da potope i odvuku na dno!
Na Islandu i danas živi legenda koja kaže da se kroz tajni ulaz na vulkanu Hekla može stići u podzemne gradove, gdje još uvijek žive potomci jedne stare, visoko razvijene civilizacije. Te su gradove, prema tom predanju, izgradili bogovi mora, koji su došli iz nebesa i stoljećima bili neprikosnoveni vladari morskih dubina.
Na starim pomorskim mapama ucrtani su mnogi fantomski otoci, ali je posebno zanimljivo jedno, koje se minulih stoljeća javljalo i nestajalo u različitim dijelovima Atlantskog oceana. Nazivali su ga - Breasil, Brezil ili Brasil, a u njegovo se postojanje vjerovalo sve do 19. stoljeća.
Fantomski se otok prvi put pominje na Dulcertovoj mapi 1325. godine i smješten je u vodama, južno od Irske. Kasnije se o njemu govori kao o otoku koji okruzuje mirnu lagunu s devet otočića, a od 16. stoljeća Breasil “seta” vodama u blizini Sjeverne Amerike, da bi se u 18. stoljeću ponovo “vratio” na svoje staro mjesto, južno od Irske.
Prvo je organizirano traganje za “otokom koje se pojavljuje i nestaje”, zabilježeno 1452. godine, kada je portugalski moreplovac Diego de Teive upućen od strane princa Henryka da obiđe sjeverni Atlantik. U potrazi za Breasilom, portugalski je pomorac stigao sve do irskih voda, ali otok nije pronašao. Istu je sudbinu doživio i glasoviti kapetan John Lloyd, “najpoznatiji pomorac u cijeloj Engleskoj”, koji se poslije devet tjedana bezuspješnog traganja, iscrpljen, razočaran i poražen, vratio u rodni Bristol. Krajem 15. stoljeća organizirano je još nekoliko ekspedicija ali je sve bilo uzalud - otok Breasil je jednostavno isčezao!
Misteriozni se otok spominje i u irskim legendama. Povezan je sa starom keltskom pricom o devet otoka sto se iz mora izdizu svakih sedam godina i što nestaju čim im se približi neki brod. Predanje kaže da se našlo nekoliko ozbiljnih svjedoka, koji su, navodno, svojim očima vidjeli kada se Breasil pojavio iz morskih dubina. Zapanjeni su očevici, kasnije, tvrdili da su na tajanstvenom otoku zapazioli nekakva bića, nalik ljudima, koja su se kretala obalom, pa su pobozni ljudi tog vremena, vjerovali da na Breasilu žive duše nastradalih moreplovaca...
VULKAN HEKLA

CRNI ZEČEVI I ČARPBNJAK
Jedna druga irska legenda vezana je za otok nazvan Hi Brasil. U provinciji Minster postoji brdo “u kome je bila smjeŠtena nikad otkrivena grobnica ranoirskog kralja Konana, a u grobnici se nalazio ključ s kojim bi se, ukoliko bi ga netko pronašao, mogao iz mora ponovo da izdigne otok Hi Brasil”! Godine je 1680. zabilježena priča kako je neki Oly proveo šest-sedam godina na otoku Hi Brasil, a poslije povratka je mogao da liječi ljude od najrazličitijih teških i neizliječivih bolesti, jer se, navodno, za vrijeme boravka na zagonetnom otoku, nauČio vjeŠtini magije i medicine!
U zanimljivom djelu “Irski pjesnici, lutalice” navodi se podatak da je 1636. godine neki kapetan po imenu Rich, koji je isplovio iz Dublina, “uspio da otkrije Breasil, ali se nije mogao da iskrca zbog guste magle”.
Izvjesno je, ipak, da je jedini čovjek koji je uspio da se iskrca na ovaj tajanstveni otok bio irski moreplovac, skitnica John Nisbatt. Doplovivši 1674. godine u Irsku, on je pričao da je Breasil “velika crna stijena, na kojoj zive crni zečevi i jadan opasan čarobnjak, koji stanuje u velikom začaranom dvorcu”. Nisbatt je uspio odoljeti čarobnjakovoj magiji i pobjeći zahvaljući tome što je zapalio vatru, a vatra, kako je poznato, predstavlja snagu svjetla u borbi protiv snaga mraka.
Breasil je sporo umirao. Na nekim mornaričkim kartama zadržao se čak sve do kraja 19. stoljeća. Tek pri kraju 1873. godine, kada navigatori više nisu uspjeli pružiti nikakve dokaze o njegovom postojanju, brtanski ga je adminiralitet zauvijek izbrisao sa svih svojih karata.
Ali, kako se moglo dogoditi da su priče o Breasilu, otoku “koji iz mora izranja i nestaje”, dakle, fantomskom otoku, stoljećima zaokupljale maštu pomoraca i pomorskih velesila? Otkud i zašto?
Na ova pitanja nikada nisu nađeni adekvatni odgovori. No, umjesto toga, poznato je da je u prošlosti bilo još otoka koja su nosila sličan image kao Breasil. Jedan od njih bio je i - otok Bas.

Nastavlja se....



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

subota, 14.11.2009.

PARAPSIHOLOGIJA: DUHOVNI PRATIOCI

Pobjednik je tema PARAPSIHOLOGIJA: DUHOVNI PRATIOCI sa vaših 42%

KAKO STVORITI FANTOMA
Prikazanja, vjeruju mnogi istraživači, postoje samo u ljudskoj svijesti. Ali što je sa vještinom koju prakticiraju tibetanske lame, kad pomoću misli tako snažno materijaliziraju ono što misle, da to mogu vidjeti čak i drugi ljudi?
Uslovi na cesti koja je vodila prema Lasi, zabranjenoj prestolnici Tibeta, bili su gori nego obično, u zimu 1923. na 1924. Ipak, mali broj putnika, uglavnom hodočasnika koji žele da dožive pročiščenje posjetom svetom gradu i da vide njegovog polubožanskog vladara, Dalaj Lamu, probijali su se kroz ledene vjetrove i duboki snijeg. Među njima je bila i jedna postarija žena umornog lica i živahnih znatiželjnih očiju.
Žena je ličila je na siromašnu seljanku. Njena crvena vunena suknja i prsluk, prošivena jakna od jakove dlake, i kapa sa jagnječim prekrivačima za uši, bili su iznošeni i puni rupa. Na ramenu joj je visila stara kožna torba u kojoj je bilo nešto jecmenog brašna, suha slanina, čaj, užegnuti maslac, malo soli i vode. Sa crnom slijepljenom kosom namazanom jakovom mašču i tamno smeđim licem, uistinu je izgledala je kao tipična tibetanska seljanka. Kosa joj je zapravo bila sijeda, ofarbana kineskim mastilom, a ten joj je poprimio boju od ulja pomiješanog s kakaom i izmrvljenim drvenim ugljenom. Ova umorna žena zapravo je bila Aleksandra David - Nil, Francuskinja, koja je u cvijetu svoje mladosti, prije 30 godina bila zapažena operska pjevačica. U godinama nakon toga Madam David - Nil je putovala na neobična mjesta i doživljavala još neobičnija iskustva.


NESTVARNE FORME
Ova putovanja su uključila i poznanstvo sa neobičnim istočnjačkim čarobnjakom koji je je bio upoznat sa mnogim tajnim znanjima i vještinama tibetanske magije. Poznavao je tajnu «tumo učenja», neobično okultno umijeće koje je sljedbenicima omogučavalo satima da sjede goli usred snijega.
Najneobičnije od svega bilo je to što je Madam Devid - Nil, poput nekih tibetanskih lama, uz pomoć mentalnih vježbi i mantri, i sama uspjevala stvoriti tulpu - fantomskog (duhovnog) pratioca koji je nastao isključivo iz njene mašte, a ipak je bio tako snažno vitaliziran snagom njene vizualizacije i volje da je, s vremenom, postao vidljiv i drugim ljudima.
Da bi se shvatila priroda tulpe, čovjek mora biti svjestan da je misao – kao što to tvrde na Tibetu, nešto znatno više od jedne intelektualne funkcije. Tibetanci vjeruju da misao djeluje na «proizvode svijesti» koji prožimaju svijet materije na vrlo sličan način kao što kamen bačen u jezero stvara bezbroj kružnih talasa na vodenoj površini.
Obično su ovi talasici izazvani mišlju kratkog vijeka. Oni počinju nestajati gotovo istog trenutka kada su i stvoreni i ne ostavljaju trajne «ožiljke» na proizvod svijesti koja se penetrira u fizički nivo. Ako je, međutim, misao intenzivna i proizvod duboke strasti ili straha, ili ako je dužeg trajanja, ona se može pretočiti u trajniju misaonu formu.
Tulpe i drugi oblici misli ne smatraju se "stvarnim" od strane tibetanskih lama - ali prema njihovom shvačanju nije stvaran ni svijet materije koji nas okružuje. I jedan i drugi su nestvarni. Kao što jedan budistički klasik iz prvog stoljeća nove ere kaže:
«Svi fenomeni su prvobitno u svijesti i zapravo nemaju vanjskog oblika; stoga, kako nemaju oblika pogrešno je misliti da se išta tu nalazi. Svi fenomeni samo nastaju iz pogrešnih pojmova u svijesti. Ako je svijest nezavisna od ovih lažnih ideja, tada svi fenomeni iščezavaju…»


FANTOMSKA MJESTA
Ako su opravdana uvjerenja o oblicima misli, koja imaju tibetanski mistici i čarobnjaci, tada se mnoga događanja s duhovima, slučajevi lokaliteta sa snažnom «parapsihološkim atmosferama», lako objašnjivaju. Izgleda, na primjer, prihvatljivo da su se misaone forme, nastale žestokim i strašnim mentalnim procesima koji se odvijaju u mozgu jednog zločinca, pojačane stravičnim emocijama žrtve, godinama, pa čak i stoljećima mogli zadržati na mjestu gdje se odigrao užasni događaj.
Ovo bi moglo proizvesti snažnu depresiju i anksioznost kod onih koji posječuju ta mjesta "duhova" i, ako su misaone forme dovoljno žive i snažne, "prikaze" i ponovno dogadanje zločina, mogli bi ponovo "vidjeti" psihički senzibilni ljudi.
Ponekad, tvrde oni koji izucavaju okultne pojave, duhovi koji obilaze određena mjesta su tulpe, misaone forme koje je za sopštvene svrhe namjerno stvorio čarobnjak.
Postojanje izuzetno močnih misaonih oblika koji ponovno stvaraju prošlost, objasnili bi izvještaje posjetilaca starih bojnih polja širom svijeta koji su svjedočili da su bili svjedoci fantomskih okršaja koji su se desili prije mnogo vremena. Poprišta bitke kod Nasebya koja se odigrala 1645, za vrijeme građanskog rata u Engleskoj i napada komandosa na francusku luku Dijep 1942. godine, spadaju među bojišta na kojima se i dan-danas, s vremena na vrijeme, odigravaju čudne sablasne pojave.
Tulpa nije ništa više od jedne izuzetno močne misaone forme i po svojoj se prirodi ni po čemu ne razlikuje od prikazanja duhova. Međutim, tamo gdje se ona uistinu razlikuje od normalne misaone forme, jeste po tome što je nastala, ne kao rezultat slučaja ili nekog sporednog efekta mentalnog procesa, već kao rezultat namjernog čina ljudske volje.
Riječ tulpa je tibetanska, ali postoje stručnjaci u gotovo svakom dijelu svijeta koji vjeruju da su u stanju da proizvedu ova bića tako što prvo privuku i koaguliraju jedan dio "proizvoda svijesti" Univerzuma u jedan oblik, a zatim mu prenesu jedan dio svoje vlastite vitalnosti.
U Bengalu, postojbini indijskog okultizma, ta tehnika se naziva «krija šakti» (kreativna moć), i izučavaju je i prakticuju poklonici tantrizma, religijsko-magijskog sistema koji se bavi duhovnim aspektima seksualnosti, ubrajajući i Induse i budiste među svoje odane sljedbenike. Početnici "ljevorukih" kultova tantre - što će reći, kultova u kojima se muškarci i žene upuštaju u ritualni seksualni odnos u mistične i magijske svrhe - smatraju se posebno vještim u krija šakti. Ovo stoga što se smatra da intenzivno fizičko i cerebralno uzbudenje orgazma izaziva izuzetno snažne misaone forme.
Mnoge tibetanske mistične tehnike porijeklom iz Bengala, posjeduju vrlo snažnu sličnost izmedu fizičkih i mentalnih vježbi tantričkih jogija Bengala i tajne unutarnje discipline tibetanskog budizma. Tako se čini vjerojatnim da su Tibetanci prvobitno razvili svoje teorije o tulpama, i svoje metode kreiranja ovih čudnih bića, iz kruga onih Bengalaca koji su praktikovali «krija šakti».
Oni koji izučavaju tulpa-magiju počinju svoju obuku u vještini kreiranja misaonih bića tako što usvajaju jednog od brojnih bogova ili boginja iz tibetanskog panteona kao "glavno božanstvo", neku vrstu sveca-zaštitnika. U skladu sa budističkim vjerovanjem, tibetanski početnici gledaju na bogove s poštovanjem, ali im se ne dive. Mada bogovi imaju velike moći i mada su u izvjesnom smislu "nadprirodni", oni su isto toliko robovi iluzije i isto toliko zarobljeni točkom rođenja, smrti i ponovnog rođenja kao i obični ljudi.

STVARANJE "TULPE"
Tad se pobožnik povlači u osamljeništvo, u neko sklonjeno mjesto, i satima meditira o tom svom «božanstvu», poznatom kao «jidam». On kombinira kontemplaciju o duhovnim atributima koji se tradicionalno povezuju sa «jidamom», sa vježbama vizualizacije planiranim da u svijesti izgrade sliku «jidama» onakvog kakvog ga najčešće prikazuju na slikama i kipovima. Da bi se održala ova koncentracija na «jidamu» i da bi se obezbijedilo da u svakom trenutku budnog stanja postoji usmjerena odanost tom biću, pobožnik neprekidno ponavlja mistične fraze (mantre) povezane sa božanstvom kome služi.
On također formira «kjilkore» - simboličke dijagrame koji mogu biti bilo kojeg oblika - a za koje se vjeruje da su svetinja njegovom bogu. On će ih ponekad crtati mastilom u boji na papiru ili drvetu, ponekad će ih ugravirati u bakar ili srebro, a ponekad će ih iscrtati na podu prahom od raznobojnih minerala, kojim se za vrijeme godišnjih svetkovina iscrtavaju goleme mandale.
Priprema «kjilkora» se mora poduzeti sa pažnjom, jer i najmanje odstupanje od tradicionalnog uzorka povezanog sa određenim «jidamom» izuzetno je opasno i može dovesti neopreznog učenika u opasnost od opsjednutosti, ludila, smrti ili boravka od tisuća godina u jednom od "paklenih adova" tibetanske kosmologije. Zanimljivo je uporediti ovo vjerovanje sa idejom, u koju vjeruju mnogi zapadni okultisti: ako čarobnjak uključen u "zazivanje duhova" netočno nacrta svoj zaštitni čarobni krug, bit će rastrgan na komade!
S vremenom, ako se istruje na propisanim vježbama, učenik "vidi" svoj «jidam», u početku maglovito i nakratko, a onda trajno i sa potpunom - i ponekada zastrašujučom jasnočom.
Ali ovo je tek prva faza tog procesa. Meditacija, vizualizacija «jidama», ponavljanje mantri i razmišljanje o mističnim dijagramima se nastavlja sve dok se «tulpa» ne materijalizira. Tad posvečenik može osjetiti dodir stopala «tulpe» kad položi glavu na njih, može vidjeti oko tog bića kako ga slijedi dok se kreće, može čak voditi i razgovor s njim!




MISLI UČINJENE VIDLJIVIM
Na kraju, «tulpa» može biti spremna da napusti blizinu «kjilkh ora» i prati posvečenog na putovanjima. Ako je «tulpa» potpuno vitalizirana ona će tada često biti vidljiva i drugima osim onome koji ju je izazvao.
Aleksandra David-Nil priča kako je "vidjela" jednog ovakvog fantoma koji začudo, još uvijek nije bio postao vidljiv onom ko ga je stvorio. U to se doba gospođa David-Nil jako interesirala za budističku umjetnost. Zbog toga je posjetila nekog tibetanskog slikara koji se specijalizirao u slikanju "gnjevnih božanstava". Dok joj je prilazio, ona se zaprepastila kad mu je iza leđa ugledala zamagljen fantomski lik jednog od onih neprijatnih duhovnih stvorenja koja su običnom narodu ulijevala strah. Prišla je fantomu i ispružila ruke prema njemu; osjetila je kao da "dodiruje neki mekani predmet čija se materija ugibala na najblaži dodir".
Slikar joj je tada ispričao da se već nekoliko sedmica bavi magičnim ritualima, zazivajući božanstvo čiji je oblik ona vidjela, i da je proveo cijelo jutro slikajući njegov portret. Zainteresirana ovim iskustvom, Madam David-Nil je odlučila da se i sama upusti u stvaranje jedne «tulpe». Da bi izbjegla uticaj mnogih tibetanskih slika i predstava koje je vidjela na putovanjima, odlučila je stvoriti veselog, punačkog budističkog svečenika kojeg je u vrlo jasno mogla zamisliti.
Povukla se u isposništvo i nekoliko mjeseci posvečivala vježbama koncentracije i vizualizacije. Uskoro je nakratko, tek krajičkom oka, počela viđati svog budućeg duhovnog pratioca. S vremenom, on je postajao sve jasniji i životniji, da bi, na kraju, postajao sve vidljiviji, nerjetko se ponašajući nekontrolirano. On bi se, na primjer, zaustavljao da razgleda krajolik, kao što bi to učinio neki putnik; ponekad je gđa David-Nil osjetila kako se svojim ogrtačem očeše o nju, a jednom joj je rukom čak dodirnuo i njeno rame.
S vremenom, se «tulpa» počela razvijati na neželjen način. Postao je mršaviji, zločudniji, a ponekad neprijatan i drzak. Jednog dana neki pastir, koji je gđi David-Nil donio na poklon malo putera, vidio je «tulpu» u njenom šatoru i pomislio da se radi o pravom budistickom svečeniku. Bilo je jasno da je «tulpa» izmakla kontroli, pretvorivši se u nešto što je ona u svom dnevniku nazvala «dnevno-nočnom morom». Zato je odlučila da ga se riješi. Trebalo joj je šest mjeseci naporne meditacije da bi, napokon, u tome uspjela.

VUK PRED VRATIMA
U knjizi «Parapsihološka samoodbrana», objavljenoj 1930. godine, okultiskinja Diona Forcun priča kako je jedanput sasvim slučajno "prizvala" - vukodlaka.
Ovo zastrašujuće iskustvo doživjela je dok je bila ispunjena mržnjom prema nekome koje ju povrijedio. Ležeći u krevetu, mislila je na Fenrira, vuka-čudovište iz nordijske mitologije, kad je iznenada osjetila kako se pored nje, u krevetu, metrijalizira veliki sivi vuk.
Iz čitanja o misaonim formama, znala je da mora tu životinju smjesta staviti pod svoju kontrolu. Zato ju je snažno gurnula laktom u rebra i uzviknula: "Ako se ne budeš ponašao kako treba, morat češ dole, na pod" i gurnula ga s kreveta. Životinja je nestala kroz zid.
Međutim, priča se nije time završila, jer je jedan od ukučana rekao da je vidio vučije oči u uglu svoje sobe. Diona Forcun je shvatila da mora uništiti to biće. Pozvavši ga opet, vidjela je tanku nit koja ga vezuje za nju. Počela je zamišljati kako crpi život iz te zvijeri kroz ovu nit. Vuk je uskoro iščililo u bezobličnu sivu masu - i prestao postojati.

Nastavlja se...



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 09.11.2009.

EGIPATSKA MAGIJA

Pobjednik je tema EGIPATSKA MAGIJA sa vaših 46% glasova

VRATITI SE IZ MRTVIH
Najvažniji cilj prastare egipatske magije, ali nikako i jedini, bio je obezbijediti vječni život i vratiti se iz – mrtvih! O tome govore mnoga svjedočanstva...
Dvije karakteristike staroegipatske magije, koje možemo naći u zapadnjačkim obredima, sasvim lice na osnovni ton njenog duha. Čak i u doba Ramzesa II (prije više od 5000 godina), bilo je jako razvijeno vjerovanje u mistične Riječi Moći, baš kao i što je i magija smatrana toliko starom vještinom da se kao jedini njen poznati izvor uzimalo samo božansko otkrovenje. Postoji velika mogućnost da su neke od ovih riječi, koje su čak i tada bile sastavljene od nerazumljivih slogova, došle u Egipat kao posljedica osvajačkih pohoda nekih faraona u Mezopotamiju. Druge su, po svoj prilici, poticale iz nubijske magije.


MAGIJSKE MOĆI IMENA
Bilo kako bilo, da bi se duhovi i bogovi prisilili da poštuju njegovu volju, opsjenar je morao biti naoružan Riječima Moći i poznavanjem imena bogova. Na taj način on je mogao naređivati božanstvima, ma koliko ona bila moćna. Nije bilo nijednog izuzetka u pogledu broja i moći bogova koji su se mogli „obavezati" ili prisiliti da djeluju po zapovjedi čarobnjaka. U nekim se slučajevima čarobnjak, u stvari, toliko poistovječivao s moćima božanstva koje je zazivao, da se čak predstavljao njegovim imenom!
Proučavatelji srednjovjekovne europske magije prepoznače ovo u nekim postupcima zapadnjačkih verzija “Solomonovog ključa”, u kojima izvođaći s duhovima razgovaraju ne pod svojim imenom već kao Solomon.
Može se prihvatiti da su Riječi Moći slične semitskoj teoriji o Najvećem Imenu Boga, koje čak ni posvečenici nisu smjeli izgovoriti. Smatra se da su Egipčani s drugim narodima dijelili vjerovanje da je ime - ličnosti ili boga - bilo životno vezano za snagu, karakter i duhovni element imenovanog.
Magijsku riječ ili ime ne mora poznavati onaj ko je upotrebljava, ali ona svejedno ima svoju moć. Ovo vjerovanje možda nije nastalo u Egiptu, ali je u njemu ono sigurno bilo prisutno, kao i kod kasnijih čarobnjaka u mnogim zemljama.
U Luvru se nalazi pogrebni magijski papirus koji datira iz vremena Ramzesa II, a u njemu se javljaju varvarske riječi i imena: ,,O, Valpaga! O, Kemara! O, Kamalo! O, Amagoa! Uana! Remu! ..."
Budući da se slične riječi javljaju u većini starih magijskih spisa, vjerovatno nisu svestenicima značile ništa više nego što znače nama.
Na magijskom papirusu iz Harisa nalazi se postupak kojim zazivač, upotrebljavajući neka imena, poprima ulogu boga Amsua. Ovdje je, možda, ključ. Može se pretpostaviti da poistovečivanje čarobnjaka s duhom ili bogom u riječima ili molitvama, ima za cilj da ga učini tim duhom ili bogom. On je, barem, mogao verovati da može „pozajmiti" sve atribute i moći dotičnog božanstva, makar i nakratko.


DUŠA NASTAVLJA ŽIVOT!
Baš kao što su imena posjedovala magijsku snagu u odnosu na život na zemlji, tako se njihova moć zazivala i na pogrebnim svečanostima i upotrebljavana su u zamišljenim susretima između duše i bogova s onoga svijeta. Nijedna duša nije se mogla nadati da će dobiti ono što je zaslužila i da će biti primljena u raj dok ne bi bila ispitana do kraja, kao što je opisano u “Knjizi mrtvih”.
što je s balzamiranjem i piramidama koji su se smatrali značajnim u magiji starog Egipta? Postoji obimna literatura u kojoj su autoriteti poput Flindersa Petrija i Volisa Badza, detaljno opisali obrede i svrhu balzamiranja. Ukratko, smatra se da je razlog za očuvanje posmrtnih ostataka bio kontakt, ma koliko tanak, koji je postojao između duše (ka) i tijela poslije smrti. Vjerovalo se da će tijelo jednog dana uskrsnuti u svom prvobitnom (ali pročišćenom) obliku. Međutim, više je rašireno mišljenje da je mumija čuvana kao konačiste duše.
Obredi izvodeni s mumijom, kao što je ceremonija „otvaranja usta", odražavali su ono što će se duši dogoditi na onom svijetu. Bila je to, u stvari, neka vrsta magijskog oponašanja budućeg života duše. Isto tako, postojalo je vjerovanje da neki organi nastavljaju funkcionirati, doduše, u drugačijoj ulozi nego što su imali dok su pripadali živom čovjeku!
Ispisane su mnoge knjige u pokušaju da se dokaže da piramide simbolički predstavljaju i “Knjigu mrtvih” i “Knjigu iz Tota”. Izgleda da nema sumnje da dimenzije nekih piramida i njihov unutrašnji raspored, uistinu imaju veze s mističnim i magijskim pretpostavkama religije faraona. A da li su one ključ za rjesenje zagonetke, teško je reći. To je otvoreno pitanje.
Konvencionalni promatrači skloni su da simboliku piramida gledaju kao prirodne projekcije egipatskog vjerovanja i teologije, prije nego kao posljednje počivalište faraona-bogova. Prihvatiti drugačije mišljenje, bilo bi ravno pretpostavci da su egipatski duhovnici-čarobnjaci ili njihovi kraljevi imali namjeru da skrivena znanja prenesu budućim pokoljenjima što niukom slučaju ne bi moglo biti točno.
(knjiga mrtvih)

OŽIVLJAVANJE MRTVIH
Savremeni egiptolozi tvrde da ritualne magijske vještine datiraju iz predinastijskih, pa čak i praistorijskih vremena. Legenda kaže da je sem, sin Noe, došao u Egipat 190 godina poslije Potopa, i vladao je zemljom još 161 godinu. Tokom ovog perioda, tamo je cvjetala magija, a jevrejska tradicija tvrdi da je i sam Noa bio čarobnjak.
U egipatskim i grčkim spisima zapisane su bezbrojne priče o postupcima za oživljavanje mrtvih. Iako su Egipćani vjerovali da će tijelo oživjeti na drugom svijetu, ipak ima jasnih nagovještaja da su neki od njihovih magijskih obreda bili namijenjeni oživljavanju umrlog (leša), a neki pisani dokumenti govore da se jedna osoba mogla oživljavati više puta, a ne samo jednom.
Priča se da je nekom prilikom faraon Keops (Kufu) raspravljao o magijskim čudima sa svojim sinom Herutatafom. Sin je tada obećao ocu da će dovesti čovjeka koji može izvesti čudo oživljavanja onih koji ne samo da su mrtvi već im je čak – i odsječena glava!
Taj se čarobnjak zvao Teta, imao 110 godina i bio je upučen u najveće tajne poznatog svetilišta Tot. Ni danas nije jasno o kakvim se tajnama radilo, ali se zna da je jedna ekspedicija, u kojoj je učestvovao i faraonov sin, plovila niz rijeku Nil, zatim neko vrijeme pješačila dok nije stigla do Tetinog boravišta. Čarobnjak je prihvatio poziv faraona i uputio se u Dolinu kraljeva.
“Je li istina da ti oživljavas mrtve?!”- upitao je Kufu čarobnjaka.
Starac je odgovorio potvrdno i zatražio da mu donesu živu gusku. Pred kraljem joj je odsjekao glavu i položio je na jedno koljeno, dok je njeno tijelo položio na drugo. Potom je Teta izgovorio Riječi Moći. Tog časa su se glava i tijelo mrtve guske počele micati jedno prema drugome, sve dok se nisu spojile i tada – guska oživi i zagrakta! Teta je ovu majstoriju ponovio i s drugom vrstom peradi, da bi na kraju to uradio i s volom.


PJESAK KOJI PJEVA
U planinskom lancu El Meman, pored Crvenog mora, nalazi se Dzebel Narkus - Planina zvona. Njene stijene i oštre hridi tako su raspoređene da se čuje glasni šapat, kad vjetar puše iz određenog smjera. Ovo je vjerojatno razlog što su neka arapska plemena smatrala da su stari Egipćani mogli iz zemlje probuditi glasove proročanstava.
Mnogi čarobnjaci su tvrdili da šapat predstavlja glasove duhova koji čovječanstvu govore što da rade, a što da ne rade. U svakom slučaju, utisak na posjetioca, čak i u ovom vijeku, je - nesvakidašnji!.
Slično se priča i za egipatske svečenike koji su primali proročanstva od “pijeska koji pjeva”. Ovaj pijesak još „pjeva", a vjerojatno je nekad postojao pravi sistem tumačenja tih zvukova. U ovome možemo naći odgonetku izvora nekih magijskih vjerovanja faraonskog Egipta koja su došla preko Crvenog mora.
Pustinjski narod gaji razna praznovjerja vezana za “pijesak koji pjeva”, koja mogu biti stara koliko i egipatska. Ako se zvukovi čuju prije mladog mjeseca, to su dobri znaci za pleme: ako su poslije mladog mjeseca, znaci su loši. Drugi se zvuci odnose na putovanje koje će se dogoditi, a kad je o putu riječ, moraju uslijediti daljnja pitanja u pogledu vremena i mjesta odlaska. Mnogi Egipćani rekli su Idrizu sahu, da je jedan libijski dervis predskazao rat 1937. i da je upozorio Senusija da se pripremi za vojevanje u Zapadnoj pustinji. Prorekao je da će rat dovesti do oslobađanja od italijanskog jarma. Sve ovo - i još mnogo toga - čuo je navodno od – “pijeska koji pjeva”!
Pored Kom el Hetama, bedema pješčenjaka koji obilježava mjesto nekad čuvenih palata i hramova Amunofa III, nalaze se dva sjedeća kolosa. Jedan “pjeva” pri izlasku sunca. Neki kažu da “pjesma” vise liči na kidanje žica harfe. Za čudne zvuke postoje mnoga objašnjenja. Prema legendi, Kolosa je podigao Memnon koji je posjedovao nevjerojatne moći. Na čudnovat način liječio je bolesne, oživljavao mrtve, a pri izlasku sunca vjetrovi su se starali da neke riječi ponovlja i Kolos. Zbog toga su se, kažu, Memnon i njegovi visoki svečenici, prije i poslije svojih putovanja, obavezno savjetovali sa ovim Glasom...
Ovi fenomeni, koji su poznati u mnogim zemljama Istoka, vjerojatno su uzrokovani prirodnim faktorima, ili su lukavstva predašnjih naroda, smišljena kao dodatak magijskim obredima.

GLAS SUDBINE
Oko dve milje od Le Sesela, gdje je Napoleon presejko put između Savoja i Francuske, desilo se nešto što je s vremenom preraslo u vjerovanje. Kada su se radnici sreli usred tunela, odlučeno je da se zadnjih nekoliko santimetara probije pijucima. Kada je to učinjeno, začuo se čudan zvuk, nalik na bolno jecanje. Radnici su bili zbunjeni, a poslovođa je o svemu obavijestio nadležne vlasti.
Kada su o ovome obavijestili Napoleona, problijedio je, jer mu je jedan prorok rekao da će u budućnosti slijediti samo porazi ako bude čuo takav zvuk ili ako ga bude čuo neko iz njegove blizine.
Postoji, naravno, naučno objašnjenje ovog događaja. Međutim, okultista bi tvrdio da izvor fenomena ne mora biti natprirodan da bi vrijedio kao znamenje. No, kada je izvjesni Bejkvel istraživao priču o Napoleonovom tunelu, on je sve pripisao - temperaturnoj razlici na dva kraja tunela, ali se u istinu nikada nije ustanovilo da je upravo to izazvalo misteriozno - bolno jecanje.

Nastavlja se...



~ komentiraj (5) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 02.11.2009.

UNUTAR NLO-a (drugi dio)

NEVJEROJATNO PUTOVANJE
ADAMSKI, GEORGE:
Za ime Georgea Adamskog veže se najpoznatiji slučaj navodnog kontakta sa alienima. Adamski je rođen 1891. godine, ali je tek u 62. godini života, odnosno 1953. godine, publicirao priču o svom kontaktu sa bićima iz drugih svjetova. U knjizi "Leteći tanjuri nam dolaze", Adamski navodi da je od 1946. godine imao više puta priliku susresti se sa Vanzemaljcima.
Prvog aliena upoznao u 12,30 sati, u četvrtak, 20. studenog 1952. godine. Desilo se to u Kaliforniji, na području Desert Centra, deset kilometara prema Arizoni. Adamski i alien su komunicirali kombinacijom znakovnog jezika i telepatije. Adams se predstavio kao “profesor George Adamski”, iako ostaje otvoreno pitanje da li je uistinu nosio titulu profesora. Većinu svojih veza Adamski je uspostavio preko Mount Palomara, največeg svjetskog teleskopa, iako danas mnogi zlonamjernici tvrde da je njegova jedina veza sa Mount Palomarom bila ta što je služio hamburgere u turističkom kafiću na području na kojem je bila smještena čuvena opservatorija. Alien je, navodno, Adamskom objasnio da dolazi sa planete Venere, koju je Adamski nazvao sestrom planete Zemlje. I još nešto: Adamski navodi da je letećim tanjurom proputovao kroz Sunčev sistem, gdje je upoznao Marsovce, Saturnizane i Jupiterijance. Fantastični doživljaji Adamskog i danas imaju mnogo pobornika, iako su istraživanja demantirala većinu njegovih navoda. No, najveći problem je taj što je znanost nezainteresirana za provjeru većine njegovih tvrdnji, jer se znanstvenicima njegova priča čini krajnje nevjerojatnom.


NEVJEROJATNI DOŽIVLJAJI
OTMICE
Najspektakularnija svjedočanstva o ovom NLO fenomenu su ona o kojima govore očevidci, bilo da se radi o ljudima koji su samo opazili leteće tanjure, bilo da se radi o žrtvama alienske otmice. Tipični scenarij za ono što se u SAD naziva “obductions” obično je vezan za izolirana i nenastanjena područja, kroz koja noću sami voze i gdje bivaju napadnuti i oteti iz svojih automobila, te prebačeni u NLO-e. U letećim tanjurima, postaju žrtve čudnih medicinskih istraživanja, kirurških zahvata, maltretiranja i raznovrsnih eksperimenata.
Prema do sad prikupljenim podacima, bar kada su u pitanju SAD, u prošlosti su se otmice dešavale na najrazličitijim mjestima i u najrazličitijim vremenima dana i noći. Izuzetak ne predstavljaju čak ni strogo intimne spavaće sobe! Registrirani su čak i slučajevi kada su ljudi iz svojih kuća izvodeni kroz zidove, preko visoko izdignutih prepreka, na ulici, usred bijela dana... U jednom slučaju, navodi se da je neka mlada žena oteta tijekom zabave, u momentima kada se oko nje nalazio izuzetno veliki broj prijatelja i poznanika, od kojih su većina - ili bili nesvjesni ozbiljnosti cjelokupne situacije ili su bili paralizirani za poduzimanje bilo kakve akcije.
Nakon višesatnog ispitivanja i saslušavanja, žrtve su najčešće vračane na mjesto gdje su doživjele prepad, ali bi im prije povratka alieni, na neki neobjašnjiv nacin, dali amneziju tako da su njihova sječanja u svjesnom stanju bivala potpuno potiskivana. Sječanja na ono što su preživjeli, najčešće su ostajala pohranjena u njihovoj potsvijesti.
Zašto je to tako?
Neki znanstvenici vjeruju da trauma prouzrokovana otmicom i misterioznim eksperimentima u letećim tanjurima izaziva blokadu misli i sječanja. Ove se blokade, navodno, mogu oslobađati korištenjem kombinacije regresivne hipnoze (hipnoza sa sposobnošću vračanja u neke ranije vremenske periode), tako da osobe koje su preživjele “obductions”, ožive potisnuta sječanja na dramatične događaje koje su preživjele u NLO-u.


PRVI IZVJEŠTAJ
ANTONIO VILLAS BOAS:
Prvi izvještaj o prisilnoj otmici dao je Antonio Villas Boas 1957. godine, a o prvom iskustvu s korištenjem regresivne hipnoze izvjestio je 1961. godine bračni par Betty i Barney Hill, koje su neobično iskustvo doživjeli za vrijeme noćne vožnje. Od tog perioda zabilježeni su mnogi slični izvještaji, a u nekim se navode svjedočanstva u kojima su pojedinci navodili da su se zahvaljujući regresivnoj hipnozi nerijetko prisječali dramatičnih doživljaja, koja su im se desila tridesete ili četrdesete godine prošlog stoljeća.
Budd Hopkins je upoznao veliki broj ljudi koji su se pod hipnozom “sjetili” neobičnih detalja u koje je teško povjerovati, ali još teže ih je odbaciti. On smatra da takozvane "neistinite slike", ne mogu uvijek biti pod znakom pitanja. Očevicima je neophodno pružiti priliku da se “otvore” i da se prisjete i najmanjih detalja, a istražitelji se moraju prihvatiti i uloge psihoterapeuta.
I dok neki istražitelji stavljaju pod upitnik pravovaljanost podataka dobijenih putem regresivne hipnoze, nitko u SAD danas ne sumnja u terapeutske efekte ovog načina buđenja potsvijesti. Kathie Davis je u intervju datom 1990. godine, izjavila da je čak bila spremna poduzeti samoubojstvo da nije bilo Hopkinsa i njegove pomoći. Ona je navela da joj je bilo veoma teško da se sama nosi sa bolnim iskustvima doživljenim u jednom leteem tanjuru, te da joj je bila neophodna pomoć nekog psihoterapeuta kao što je Budd Hopkins.
Neobični slučaj Kathie Davis detaljno je opisan i u Hopkinsovoj knjizi "Neobični pozivi bića sa drugih planeta zabilježeni u šumi Copley". I još nešto, gotovo svi slučajevi otimanja ljudi od strane bića iz NLO-a razlikuju se svaka na svoj način.

CIA I FENOMEN NLO
ACUFF, JOHN:
U prosincu 1969. godine John Acuff je postao direktor NICAP-a, institucije koja se bavila istraživanjem fenomena letećih tanjura. Acuff je naslijedio majora Donalda E. Keyhoea, koji je prije toga pukovnik Josepha Bryana III smjenio s dužnosti sefa specijalnog CIA-nog Odjela za psihička istraživanja žrtva rata. On je uspostavio čvršće veze sa CIA-om i fenomenu NLO dao legalitet.
Acuffa je kasnije naslijedio Alan Hall, penzionirani detektiv CIA, koji je stvorio obiman dosije slučajeva koji nikada nisu znanstveno objašnjeni, a mnogi su godinama držani u strogoj tajnosti.

LEGALIZIRAO LETEĆE TANJURE
ADDONIZIO, HUGH J:
Među mnogobrojnim pojedincima kojima trebamo zahvaliti priznavanje postojanja fenomena letećih tanjura, svakako je i uporni američki kongresmen Hugh J. Addonizio. On je, nakon što je detaljno proučio izvještaje NICAP-a, 1961. godine javno osudio skrivanje od očiju javnosti podataka vezanih za viđenja NLO na nebu Sjedinjenih Država.
Njegova kritika izazvala je lavinu negodovanja američke javnosti, među mnogima i uglednih američkih intelektualaca, pa je fenomen letećih tanjura dobio “građanstvo” i postao temom kojoj se počelo pristupati na jedan drugačiji i mnogo ozbiljniji način.


SLUČAJ “MOIGNE DOWNS”
AKHURST, LESLIE:
Godine 1967. zabilježen je jedan od najzanimljivijih slučajeva iz dosjea letećih tanjura, poznatiji pod nazivom "Moigne Downs". Naime, jedan bivši oficir RAF-a, J. B. W. Brooks, naveo je u svom izvještaju da je primijetio neidentificirani leteći objekat. Leslie Akhurst je provjerio istinitost te tvrdnje kroz intervju sa Brooksom, u veljači 1968. godine.
Akhurts je, inaće, bio pripadnih Aviojedinice MOD S-4, koja je prva primila izvještaj s navodima da je nekolicina ljudi primijetila misteriozne letjelice. Zajedno sa kolegama, Akhurst je zaključio da je najvjerodostojinije objašnjenje slučaja "Moigne Downs", to što je ocevidac nosio optička sociva, što i jest bila istina, ali i ne dovoljno opravdanje teze da NLO nikako ne postoji.

PROMATRAČI NEBA
AERONAUTICNI (VOJNI) INFORMACIONI SERVIS:
Ovaj servis je smješten u Velikoj Britaniji, u londonskom Centru za kontrolu aviosaobračaja u zapadnom Draytonu, u Middlesexu. Prema službenom nalogu, kontrolori aviosaobraaja na Aerodromu, nadležni su da smjesta obavijeste odgovorne organe o eventualnim viđenjima ili radarskim registriranjima neidentificiranih letecih objekata.

ZNANSTVENA OBRADA NLO-a
ARGUMENTI CLODA POERA:
Francuski znanstvenik Clod Poer, dugogodišnji direktor Nacionalnog centra za kozmička istraživanja u Tuluzu, pokušao je otkriti da li uistinu postoje leteći tanjuri i da ujedno napravi neku vrstu standarda ili portre-robota ovih misterioznih letjelica.
Od 35.000 registriranih prijava, u kojima su očevici pred vlastima iznijeli svoja zapažanja o onome sto su vidjeli i čuli i neposredno doživjeli u susretima sa letećim tanjurima, Clod Poer je izvršio detaljnu selekciju i odbacio čak 34.000 registriranih slučajeva. Tisuću prijava uzeo je u obzir iz jednostavnog razloga što mu se učinilo da su argumenti izneseni u njima dovoljno čvrsti i oslobođeni uobičajene mašte i fantastike.
Pošto je sve slučajeve još jednom provjerio i obradio, pripremio je gradu za kompjuter koji je trebalo da izbaci tipične karakteristike letećih tanjura. Evo što je Poer ustanovio nakon kompjuterske obrade materijala.
Prvo, bez ikakvih diskusija, leteći tanjuri postoje. Oni su na stotine puta slijetali na slabo naseljena mjesta. Kada se gledaju danju, boja im je bljestavometalna, s otsjajem sunčevih zraka. Noću najčešće izgledaju žuto-oranz boje. Mogu biti u obliku diska, cigarete ili nekog drugog ovalnog oblika. Njihovo prisustvo češće se uočava noću (u 70 posto slučajeva), nego danju. U deset posto slučajeva primječuju se prilikom ateriranja, a u pet posto slučajeva pored letećih tanjura primječuju se i zagonetna bića koja njima upravljaju.
Gotovo je sigurno - smatra francuski znanstvenik Poer - da te enigmatične letjelice posjeduju veliku magnetnu energiju, koja često može ometati emisiju radija ili prekinuti radio-veze u avionima, a nekad i da izbaci iz upotrebe čitav sistem komunikacija u avionskim kabinama.
Također, kao sigurno može se uzeti da leteći tanjuri u Zemljinoj atmosferi mogu razvijati mnogo veću brzinu od 25.000 kilometara na sat i da mogu odjednom mijenjati pravac kretanja, što nijedna zemaljska letjelica nije u stanju!
Poer je još ispitivao jedanaest mjesta u Francuskoj na kojima su se, navodno, spuštali leteći tanjuri. Na jednom je mjestu čak naišao na svjež trag prizemljivanja ovih letjelica - na udubljenje u obliku tri skije - na osnovu koga je izveo računicu da su leteći tanjuri teški između pedeset i stotinu tona i dugački između dvjesto i tristo metara. Zanimljiva je i konstatacija francuskog znanstvenika da na mjestima gdje se leteći tanjuri prizemne, sljedećih godina ništa ne moze uspjevati, čak ni korov!

NLO SU VIĐANI I U PROŠLOSTI
ARHIVE
Tvrdnje da su leteći tanjuri proizvod masovne psihoze prouzrokovane čovjekovim letom u kozmos i velikim rivalitetom obavještajnih sila u vrijeme hladnog rata, istraživaći NLO-a suprotstavljaju izvještaje iz XIX stoljeća. Dvadesetog kolovoza 1880. član Francuske akademije M. A. Trekul navodno je vidio zagonetni zlatno-bijeli leteći objekat oblika cigare. Godinu dana kasnije, 22. srpnja 1881. godine, krstareći između Melburna i Sidneja dva sina princa od Velsa promatrali su neki leteći objekat, opišavši ga u knjizi “Krstarenje Bakantea”. Spominje se i zvanična izjava Aleksandra Hamiltona, farmera iz Le Roja u Kanzasu i bivšeg člana Predstavničkog doma SAD 21. travnja 1897. u kome trvrdi da je vidio čudni “zračni brod” kako leti nebom.
“Ako se pogledaju arhive vidi se da je travanj 1897. vrvio pojavama čudnih zračnih brodova u SAD”
Ovu temu završavam sa poznatom rečenicom

"The Truth Is Out There"

Nastavlja se...



~ komentiraj (8) ~ printaj ~ # ~

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se