PARAPSIHOLOGIJA: MENTALNE FOTOGRAFIJE

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

srijeda, 23.09.2009.

PRIČA O TEDU SERIOSU
Mogu li se misli fotografirati? Hotelski nosač iz Cihcaga, Ted Serios, uvjeren je da mogu, pa je do sada napravio stotine slika kao dokaz. Nazvao ih je - mislografijama!
Ted Serios je sjedio u hotelskoj sobi i okrenuo polaroid kameru prema svom licu. Fleš se upalio, a dr. Jule Azenbat mu je smjesta uzeo kameru i izvukao fotografiju iz nje. Umjesto da pokaže Seriosovo lice – gle čuda - pojavila se slika jedne zgrade.
Za Seriosa, hotelskog nosača, za kojeg tvrde da je alkoholičar i strastveni pušač (nikada ne gasi cigaretu), bila je to samo još jedna od njegovih čudnih parapsiholoških fotografija koje naziva "mislografijama". Ali, za dr Azenbata, izvanrednog profesora psihijatrije na Medicinskom fakultetu u Coloradu, bila je to upečatljiva predstava paranormalne moći, koju je trebalo znanstveno istražiti.

FANTASTIČNE PREDSTAVE
Kad je u aprilu 1964. godine odletio u Chicago na prvu sesiju eksperimenata sa Tedom Seriosom, Asenbat je bio gotovo siguran da će prisustvovati "nekoj vrsti mađioničarskog trika", kakvih je u prošlosti bilo napretek. Ipak, pojava polaroid kamere uveliko je olakšala kontrolu "mislografskih" slika i doprinijela da rezultati eksperimenata budu vidljivi u roku od nekoliko sekundi.
Istraživači, koji su radili sa Seriosom, donosili su svoje vlastite filmove i kamere; ponekad su čak i sami snimali fotografije sa kamerom upravljanom na tog parapsihologa - pa ipak, rezultati su najčešće bili vrlo neobični. Nisu na svim fotografijama bile slike; neke su bile neprirodno bijele dok su druge bile neobjašnjivo crne, mada su osvjetljenje i drugi faktori u sobi bili uvijek istovjetni. Povremeno su se pojavljivali i neki zamagljeni motivi, ponekad dio Seriosova lica, a ponekad prepoznatljivi predmeti iz sobe u kojoj su vršeni ekspeimenti.
Može li Serios uistinu utisnuti svoje misli na fotografije?
To je toliko nevjerojatno da od samog pocetka liči na lukavu prevaru. Da bi proizveo svoje začudujuće slike, Serios je u početku samo gledao u kameru. On bi ponekad koristio mali plastični cilinder čiji je jedan kraj pokriven običnim celofanom a u drugim prilikama on bi jednostavano zarolao komadić papira.
- Svrha ovoga, objašnjavao je Serios, jeste da ne bi prstima zamračio objektiv.
Njegovi kritičari, međutim, shvačaju to kao nešto što ima drugačiju svrhu i za njih to isto tako sumnjivo kao i - mađioničarev šešir.

POD SAVRŠENOM KONTROLOM
Dva izvještača, Carls Reynolds i David Azendrat, konstruirali su malu spravicu koja se mogla na taj način sakriti a koja je proizvela rezultate slične Seriosovim. Njihova priča objavljena u časopisu «Popularna fotografija» (listopad 1967.) dala je skepticima "dokaze" za kojima su tragali.
Asenbat i drugi istraživači zadovoljili su se time da spravica ne sadrži nikakvu skrivenu opremu. Oni su svi svjesni hipoteze o mikrofilmu, pa "spravica" Seriosu obično daju u trenutcima kada osjeti da može proizvesti paranormalnu fotografiju. Zatim mu se ona smjesta oduzima i pregleda snimljeni materijal. «Spravica» se u njegovim rukama ne zadržava duže od 15 sekundi i za to vrijeme je pod oštrom kontrolom.
Serios obično nosi košulju kratkih rukava ili se skida do pojasa, što mu onemogučava da bilo šta sakrije blizu svojih ruku. Osim toga, kažu istraživači, oni tako pažljivo kontroliraju eksperimente da je prevara naprosto nemoguća!
U brojnim prilikama slike su se pojavljivale i kad je neko drugi držao i "spravicu" i kameru, i kad se oboje moglo slobodno ispitati. Dva eminentna američka parapsihološka istraživača dr. G. Prat i dr Ian Stivenson, koji su izvodili brojne testove sa Seriosom, otvoreno tvrde:
«Mi smo poromatrali Teda u preko 800 pokušaja i nikad nismo primjetili da nešto petlja ili se sumnjivo ponaša prilikom snimanja mislografija!…"
Osim toga, dodaje dr. Asenbat, Serios nikada nije uhvačen ni sa kakvim skrivenim slajdovima ili mikrofilmovima. S druge strane, i sama priroda fotografija isključuje teoriju o prevari!

PUN POGODAK
Serios je pozvao istraživaće da sa sobom ponesu slike zatvorene u koverte, koje bi on pokušao paranormalno reproducirati na polaroid filmu. Prvom prilikom kad je Asenbat u jednoj hotelskoj sobi u Chicagu vidio Seriosa kako snima paranormalne fotografije, psihijatar je sa sobom ponio dvije slike zgrada moskovskog Kremlja, svaka stavljena između dva kartona i spremljena u zasebnoj debeloj žutoj koverti.
Jedna od slika koje je Serios proizveo na ovoj sesiji predstavljala je visoku, usku zgradu koju je jedan od prisutnih identificirao kao Vatrogasni toranj u Chicagu - karakteristično mjesto koje je moglo biti poznato i Tedu Seriosu . Kada se činilo da je ovo potpuno udaljeno od prave slike, Asenbat je bio vrlo impresioniran, djelimično radi toga što su neke slike i simboli na slici bili relevantni sa pravcem razmišljanja u njegovoj svjesti u tom trenutku.
Medjutim, nakon dvije godine, Asenbat je naišao na jedan drugi prizor zgrada Kremlja, ovog puta Ivanov zvonik, koji se samo djelimično vidi na jednoj od onih «mislografija». Tek tada je shvatio da on ima "lako uočljivu" sličnost sa Vatrogasnim tornjem. Serios je napokon ostvario pun pogodak.Međutim, dešavale su se i neobične stvari. U travnju 1965. Serios je proizveo 11 neznatno različitih «mislografija» nečega što je izgledalo da je staklena fasada neke radnje. Na jednoj od njih je pisalo "Stari zlatni dućan" i jasno se vidjelo napisano krupnim slovima. Dvije godine nakon toga to mjesto je prepoznato kao radnja - Wells Fargo Express Office. Asenbat kaže da se promjena imena nije mogla desiti kasnije od 1958. godine, a moguće i ranije. No, i pored nastojanja nije se uspjelo doći do bilo kakve fotografije te radnje iz njenih ranijih dana.
Mada Seriosove «mislografije» savršeno odgovaraju (osim imena) današnjem izgledu radnje, postoji neobična zamjena na jednoj slici slova "w" za "o", tako da stoji "The Wld Gold Store", "W" je točno tamo gdje bi bilo da je napisano "Wells Fargo".

Nešto slično se desilo sa slikom koja je prikazivala dva sprata jedne zgrade i neka slova pomalo zamućena, ali koja su se ipak mogla razaznati. Zgrada je prepoznata kao hangar Vazduhoplovnog odjeljenja kanadske konjičke policije, ali su na mislografiji uočene čudne greške u pisanju. Na Seriosovoj slici piše "Air Division Cainadain Moun ", umjesto «Air Division Canadian Mounted Police». Da je Serios na neki način koristio skrivene slajdove da napravi svoje slike onda bi riječi bile pravilno ispisane. Jedna druga, vrlo jasna «mislografija» pokazuje Viljemsove štale, preko puta zgrade opere u Sentral Sitiju. I na njoj je došlo do neobičnih grešaka. Cigle su izmijenjnog oblika, a prozori su – zazidani!
Zbog «mislografija» na kojima je izgledalo da je Serios fotografirao prošlost ili iskrivljenu stvarnost, dr Asenbat i neki drugi istraživači organizirali su eksperimentalnu sesiju 27. travnja 1967. u Prirodnjačkom muzeju u Denveru u kome su bili okruženi neolitskim i paleolitskim eksponatima. Nadali su se da ce Seriosova moć možda na filmu uhvatiti nešto što je staro nekoliko tisuća godina.

ČUDNA ZAMJENA
Serios je bio uvjeren u uspjeh i počeo se koncetrirati na prizor ćovjeka koji pali vatru. I doista, «mislografije» su zabilježile nekoliko neolitskih prizora, od kojih je najimpresivnija ona koja prikazuje Neandertalca u čućećem položaju. Međutim, leća Seriosove kamere nije zaronila u prošlost da bi zabilježila ovu sliku. To je odmah uočila profesorica H. Mary Vermington i rekla, da je to jako slično dobro poznatom modelu Neandertalca iz Fildovog prirodnjačkog muzeja u Chicagu cije se slike prodaju kao razglednice širom Amerike.
Što se desilo? Da li je Serios krivotvorio fotografije?
Detaljnom istragom, u koju su bili uključeni brojni eksperti, ustanovljeno je da je to bilo nemoguće, ali nije objašnjeno zašto je na Seriosovim fotografijama zabilježen prizor iz Fildovog prirodnjačkog muzeja, a ne iz Prirodnjačkog muzeja u Denveru.
Uskoro nakon ove sesije Seriosove parapsihološke sposobnosti su nestale i kroz godinu dana, mada je i dalje nastavio se podvrgavati eksperimentima, jedino što je mogao proizvesti bile su crne ili bijele slike bez raspoznatljivih figura.
Serios je gubio svoju moć i ranije - najduže na period od dvije godine - i činilo se kao da se radi o nekakvom upozorenju. Rekao je : "To je kao da se spusti zavjesa, i to ti je sve, burazeru."
Ali, možda je bilo upozorenja. Posljednja fotografija koju je pod nadzorom stručnjaka napravio u lipnju 1967. godine pokazala je sliku - zavjese koja se spušta!

To je bila priča o Tedu Seriosu-čovjek koji je spustio sve skeptike na zemlju.

Danas stavljam anketu u kojoj će biti 3 teme pa glasajte. Tema koja pobjedi će biti iduća predstavljena.

Natavlja se....

~ komentiraj (7) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	rujan, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30