PARANORMALNI SNOVI

MISTERIJI I KRIPTOZOOLOGIJA

Get your own Poll!

"Najljepši je doživljaj susret s tajanstvenim. On je izvor svake stvarne umjetnosti i znanosti. Ko nikada nije imao ovo
iskustvo, ko nije sposoban ni za kakvo oduševljenje i ko ne moze da se zapanji od Čuđenja, on je isto kao mrtav. Njegove oči su zatvorene!"Albert Einstein

Šta o misterijama misli Arthur C.Clarke(moj uzor)
Tri vrste enigmi
Misterije se pojavljuju u toliko oblika i veličina da ih je gotovo nemoguće svrstati. Jedan je koristan način taj da ih podijelimo i nazovemo misterijama prve, druge i treće vrste
Misterija prve vrste je nešto što nas nekoć krajnje zbunjivalo, ali je sada do kraja protumačeno. U tu kategoriju idu gotovo sve prirodne pojave; jedan od najpoznatijih i najljepših primjera je duga. Prethistorijskom čovjeku ona je jamačno ulijevala strah, čak užas. Nije je uspio objasniti ni na koji način osim kao djelo neke nadmočne inteligencije; pročitajte u Knjizi postanka, kad Jehova govori Noi (Nuh a.s.) da ce nebo obilježiti svojim znakom...
Pravo objašnjenje duge moralo je pričekati potvrdu Isaaca Newtona da je »bijela« svjetlost zapravo mješavina svih boja koje se mogu odijeliti prizmom ili kapljicama vode koje lebde na nebu...
Još veće strahopoštovanje od duge izaziva aurora - polarno svjetlo i tek smo otkako je svanulo svemirsko doba saznali da nastaje od elektricitetom nabijenih čestica što ih izbacuje Sunce a Zemljino ih magnetsko polje zadržava u gornjim slojevima atmosfere. Još i sada valja proučiti
mnoge pojedinosti, ali u pogledu općih principa aurore nema više sumnje.
Dakako - a to će vam spremno potvrditi svaki filozof - nijedno »objašnjenje« nije konačno: iza svake tajne krije se neka druga, još dublja. Raspršivanje svjetla u spektar stvara dugu - ali što je svjetlost sama po sebi?...
Misterije druge vrste su nepoznanice koje još jesu tajnovite, premda za neke slutimo odgovore. Često je neprilika u tome što odgovora ima previše; bili bismo posve zadovoljni s bilo kojim od njih, ali nam se svi cine podjednako dobri. Najspektakularniji suvremeni primjer je, dakako, pojava NLO, za koju objašnjenja sežu od psihičkih manifestacija preko atmosferskih efekata do svemirskih brodova iz drugih svjetova - i, da bi stvari bile još zamršenije, lanac spremnih tumaca niže se od totalnih luđaka do trijeznih znanstvenika.

Druga je tajna, koja ne pobuđuje takve strasti, velika morska zmija. Većina bi zoologa posve spremno priznala da golema neidentificirana morska bića mozda postoje - i možda su, kao u slučaju resoperke (coelacantha) čak ostaci iz prethistorijskog doba. Ako još jesu prisutni, jednog bismo dana to morali moći dokazati.
Ako izuzmemo zlu sreću, većina se tajni druge vrste naposljetku riješi i prelazi u one prve vrste. Kao svjedok takvog razvoja naš je naraštaj imao najvecu srecu od svih dosadašnjih. Pronašli smo odgovore na pitanja koja su progonila sva ranija doba - na pitanja kojih su se rješenja nekoć činila sasvim nemogućim...
Ipak, ima nekih tajni koje će možda zauvijek ostati tajne druge vrste. To osobito vrijedi kad je riječ o povijesnim događajima; kad se dokazi jednom izgube ili unište, nema načina da ih obnovimo... Ako netko ne izmisli način kako da gledamo u prošlost - što je krajnje nevjerojatno ali ne i posve nemoguće - možda ih nikad nećemo saznati. Znanstvenici su sretniji od povjesničara, jer priroda ne uništava dokaze; sva pitanja koja postavljaju naposljetku dobiju odgovor.

Misterije treće vrste su najrjeđe i o njima se moze vrlo malo reći; neki skeptici tvrde da one čak ni ne postoje. To su pojave - ili događaji - koji se, čini se, ne mogu racionalno protumačiti; u slučajevima gdje kao objašnjenja postoje teorije, ove su još fantastičnije od samih »činjenica«.
Možda je stopostotna tajna treće vrste nešto tako strašno da je - čak i kad bi materijal postojao - čovjek radije ne bi upotrijebio u televizijskom programu. To je neobičan fenomen poznat kao spontano samozapaljenje.
Ima mnogo zabilježenih slučajeva poduprtih, kako se čini, nepobitnim medicinskim dokazima, da je ljudska tijela u vrlo kratkom vremenu progutala strašna vrućina koja je često doslovno netaknutu ostavila okolinu, pa čak i odjeću žrtve!

Ljudsko tijelo obično nije tek tako lako sazeci; zapravo, potrebno je prilično mnogo goriva da bi se ono spalilo. Čini se da nema načina da se ova tajna ikad riješi bez mnogo više dokaza - a tko bi poželio da ih bude?
Manje je zaprepaštujuća, premda ponekad vrlo zastrašujuća, misterija treće vrste Poltergeist (od njemačkog doslovno »bučan duh«). Premda treba kad su u pitanju paranormalni fenomeni biti poprilično skeptičan, zato što neobične pojave zahtijevaju i potvrde izvanredno visokog standarda, ipak ima upečatljivih dokaza da se mali predmeti bez ikakva fizička povoda mogu pomicati ili čak materijalizirati. Iza te pojave najčešće negdje nalazimo neko preosjetljivo mlado stvorenje i premda su mladi u pubertetu - preosjetljivi ili ne - savršeno sposobni stvoriti pakao posve neparanormalnim sredstvima, ta pojava - koja se uporno pojavljuje u tolikim kultura-ma i kroz tolika razdoblja - nagovještava da se neobične stvari ipak dogadaju...
Ništa nije važnije od uvjerljive demonstracije nekoga neobičnog događaja izvan granica prihvaćene znanosti; upravo takvim otkrićima znanje napreduje. Međutim, sve dotle dok nema neke prihvatljive teorije ili upotreblji-ve hipoteze koja bi pojavu objasnila, možemo o njoj reci malo što razborita. Malo što frustrira više od izoliranih enigma koje, kako se čini, ne dopuštaju nikakva racionalnog objašnjenja.
Ako doista postoje, tajne treće vrste brzo uznapreduju u tajne druge i naposljetku u one prve vrste. Savršen primjer za to je otkriće radioaktivnosti, pri kraju 19. stoljeća. Znanstvenike s kraja viktorijanskog doba iznenadilo je otkriće da određeni sastojci urana neprekidno emitiraju energi-ju. To otkriće nije bilo samo potpuno neočekivano, nego se i suprotstavljalo svemu što je tada o fizici bilo poznato. Međutim, ubrzo su bile utvrđene neprijeporne činjenice, što je u vrlo kratko vrijeme dovelo do prvoga pravog shvačanja atomske strukture.
Nema sumnje, svijet je tako neobično i divno mjesto da će zbilja uvijek nadmašiti i najbujniju maštu; uvijek ce biti nepoznatih stvari, a mozda i takvih koje ne mozemo spoznati.

Arthur C. Clarke

četvrtak, 03.09.2009.

Danas ću pisati o meni vrlo dragoj temi....o paranormalnim snovima.

PORUKE IZ DRUGOG SVIJETA
Mnogi veliki umjetnici i mislioci kažu da im inspiracija dolazi iznenada potpuno uoblićena. Što je izvor ovih unutarnjih poriva i koliko doprinose stvaranju genija?Snovi mogu otkriti ne samo budučnost, već izgleda i očite istine o današnjem svijetu. Mnoge današnje inovacije su se pojavile u snovima. Jedna od najpoznatijih imala je revolucionarni učinak na razvoj hemije. Godine 1863. mladi i daroviti njemački naučnik August Kekule, pisao je drugi tom rasprave o hemiji u kome se bavio problemom hemijske strukture aromatskih jedinjenja. To su supstance jakog mirisa koje su sadržavale vodonik i ugljik a dobivane su iz ugljenog katrana.

RJEŠENJE U POLUSNU
Najmanji djelić svakog jedinjenja zove se molekul: to je skup atoma, koji se može predstaviti vezan hemijskim "kukama", koje se zovu valentne veze. Sve te "kuke" su međusobno povezane i nijedna ne ostaje slobodna. Svaki tip atoma ima utvrđen broj valentnih veza. Ugljik ih, na primjer, ima četiri.
Kekule je već pokazao kako ugljikovi atomi mogu formirati lance koji čine "kičmu" složenih molekula. On je raščistio neke nedoumice, pokazavši da se atomi mogu vezivati duplim ili čak dvostrukim vezama.
Struktura jedne molekule se često mogla objasniti povezivanjem valentnih veza atoma od kojih je sastavljen. Ali, nikakva količina dovitljivosti ne bi mogla formirati lanac od šest atoma ugljika sa šest atoma vodika od kojih svaki ima samo jednu valentnu vezu, a zna se da je to sastav benzola, najjednostavnijeg od aromatskih spojeva.
To rješenje Kekuleu je došlo kada je bio u polusnu. Ugledao je molekul benzola kao neku zmiju koja se savila u krug i progutala vlastiti rep. Kekule se probudio i shvatio da se problem strukture benzola može riješiti ako šest atoma ugljika obrazuju prsten, sa pridodatim atomima vodika. Jedno ogromno područje, hemija prstenastih sastojaka se otvorilo pred njim i postalo osnovom uspješne njemačke industrije boja.

EKSPERIMENT U SNU
Još jedan naučni prodor vodi porijeklo iz sna njemačkog fiziologa Otta Levija 1921. On je izučavao prijenos signala duž nerava životinja. Gotovo 20 godina ranije, Levi je razmišljao da su hemijski procesi usko povezani sa mehanizmom transmisije nervnih signala, ali je s tom idejom učinjen mali napredak. Inspiracija je Leviju došla u snu:
«Noć uoči Uskrsa (1921.) probudio sam se, upalio svjetlo i našvrljao nekoliko zabilježaka. Onda sam ponovo zaspao. U 6 sati sljedečeg jutra palo mi je na pamet da sam tokom noći zapisao nešto jako važno, ali nisam bio u stanju da dešifriram to što sam napisao. Sljedeće noći u tri sata, ta ideja mi se vratila. Bio je to plan eksperimenta da se odredi da li je hipoteza o hemijskoj transmisiji nervnih nadražaja koju sam izrekao prije 17 godina bila točna. Smjesta sam ustao, otišao u laboratoriju i izveo jednostavan eksperiment na srcu žabe. Ti rezultati postali su osnov teorije o hemijskoj transmisiji nervnih impulsa…»
Levijevi eksperimenti bacili su novo svjetlo na način na koji se električni signali prenose nervima i izazivaju reakcije u mišičima - što će reći kako mozak kontrolira tijelo. Iz svog eksperimenta Levi je zaključio da kod žaba nervi ne stimulišu srce direktno; oslobadaju se specificne hemijske supstance na krajevima nerava koje modificiraju rad srca. Za svoje djelo o hemijskoj transmisiji nervnih impulsa, Levi je podijelio Nobelovu nagradu sa sr. Henri Deilom 1936. godine.
Johan Volfgang fon Gete, veliki njemački pjesnik, naučnik i filozof, izvještava nas da je u snu riješio mnoge naučne probleme i napisao pjesme. Francuski kompozitor Sari Nodje je komponovao kompoziciju «Lidija» u snu. Semuel Tejlor Koleridz odsanjao je čitavu poemu «Kubla Kan» i jednostavno je prepisao sljedećeg jutra. Međutim, kad ga je u «prepisivanju» prekinuo neki posjetilac, kraj poeme mu je iscilio iz sječanja.

IZUM U SNU
I industrijski su se izumi često javljali u snu, poput tehnike za pravljenje olovnih kugli, tako što se rastaljeno olovo kapalo u vodu sa visokih kula. Olovne kapi tokom pada postanu savršeno okrugle. Ova ideja pala je na um Jamesu Votu, konstruktoru parne mašine, u snu!
Švicarski paleontolog iz 19. stoljeća Luj Agasi dugo je vremena pokušavao rekonstruirati strukturu fosila neke ribe iz vrlo slabo vidljivih izmiješanih tragova u kamenu. Na kraju je zaključio da je to nemoguće.
U snu je, međutim, vidio je kompletnu ribu savršeno restauriranu. No, kada se probudio, san se izgubio prije nego što ga je zabilježio.
Sljedeće noći Agasi je sanjao isti san, ali mu je opet iscilio iz sječanja kada se probudio. U nadi da će sanjati kompletnu ribu naučnik je stavio pero i papir pored kreveta. Bio je nagrađen još jednim ponavljanjem sna i bio je u stanju nacrtati sliku fosila, dok je još uvijek bio u polusnu. Sljedećeg dana crtež nije impresionirao Agasija. Smatrao je da je po svemu nevjerovatan. Vratio se fosilu i počeo obrađivati kamen, koristeći svoju skicu iz sna. Na svoje iznenađenje otkrivao je nedostajuće dijelove fosila, za koje se ispostavilo da su upravo onakvi, kakvi su opisani u snu od prethodne noći.

DREVNE TAJNE
Izvještaj Društva za parapsihološka istraživanja iz 1900. godine opisuje kako je prof. Hilpreht dešifrirao riječi ugravirane na dva mala komada ahata iz drevnog Babilona. Prof. Hilpreht je jedne noći zaspao nakon što je satima uzaludno pokušavao da shvati značenje tih natpisa. Sanjao je da ga je neki mršavi svečenik predkršcanskog Nipura (sveti grad blizu Babilona) poveo u riznicu. Ušli su u sobu bez prozora u kojoj je bila velika drvena škrinja. Komadići ahata i lapis-lazulija su bili razbacani po podu. Taj svečenik je ispričao profesoru:
Kralj Kruigauzu (oko 1300. p.n.e.) je nekom priliko hramu u Belu poslao jedan ispisani zavjetni valjak od ahata. No, tada smo mi iznenada dobili naređenje da za kip boga Niniba napravimo par naušnica od ahata. Mi smo bili jako oslabljeni jer pri ruci nismo imali ahata. Da bismo izvršili naređenje, ništa nam drugo nije preostalo nego da dragocijeni zavjetni valjak isjećemo u tri prstena od kojih je svaki sadržavao dio natpisa. Prva dva su poslužila kao naušnice za kip. To su ova dva fragmenta koja su vam zadala toliko muke...
Profesorova žena je posvjedočila kako je pomenute noći vidjela svog muža kako iskače iz kreveta, juri u radnu sobu da pregleda dva komada ahata i uzvikuje: "Tako je, tako je!"

PAKT S ĐAVOLOM!
jusepe Tartini vodeći italijanski violinista iz 18. stoljeća, navodno je u snu napravio Ugovor sa đavolom. Njegov noćni duhovni posjetilac odsvirao je jedan komad na violini sjajnije nego što je Tartini ikada čuo. Kada je ujutro pokušao da se prisjeti tog komada, komponovao je sonatu koju je nazvao 'Đavolji triler', za koju su najugledniji muzičari tog vremena potvrdili da uistinu ima - đavolju težinu!
Po Tartinijevom mišljenju to je bila samo sjenka muzike koju je čuo u snu. Međutim, njegov Ugovor sa đavolom doveo ga je do svjetske slave i uspjeha.
Ova je priča možda nastala zbog događaja iz Tartinijeve rane karijere, kada je uhapšen zato što je oženio lijepu štičenicu arhiepiskopa od Padove. Njegova vještina na violini mu je doprinjela da mu arhiepiskop sve oprosti.

~ komentiraj (1) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

<	rujan, 2009					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30