repetitio est...
razvezat ćemo ukrasne vrpce
izvaditi tijela
iz
kutija
(i nagovoriti ih da budu naša
prvo makar samo forme radi)
pa pričekati da
postanu
mi
oni poluzaboravljeni
potkupljeni požudom
samo još malo gladniji
od gladi
ali
ipak
udaljeni
dok te moj jezik
ne pronađe
tamo gdje si se zaboravila
dok si me sanjala
(s licima drugih?)
i kao dopuštaš mi
da te pretražujem
jarko žutim dodirima
istražujem
...ulazim... i... izlazim...
dok se ti sve vi-še i vi-še
smanjuješ
i napokon
(p)ostaneš dovoljno
mala
za
pod
jagodicu prsta
(vlaž-na i (k)lizava)
i onda
(baš na pravom mjestu)
popucamo
već preteški
od dodira...uzdaha...čekanja na...
i zgrčenih, drhtavih bedara
p
o
t
o
n
e
m
o
nekako obrat_no
u in-verznim bojama
(u nama)
|