Svijetlocrno

subota, 18.03.2006.

Igra bez skrivača

Nisam bio bolestan, čak ni depresivan, jednostavno više nije imalo nikakvog smisla svake večeri paliti televizor pa onda prolaziti onu besciljnu rutinu druženja s daljinskim, listanja pornografskih časopisa i svega onoga što iz toga slijedi, sve do onog rezigniranog trenutka kad čovjeku zbog umora ili jednostavno odustajanja od sebe padne na pamet da je vrijeme za spavanje.

Izašao sam na balkon i vlažan noćni zrak me odmah malo omamio, bilo je u njemu mirisa dima iz dimnjaka obližnjih kućica koji guši podjednako otrovom svojih plinova i tugaljivošću sudbina onih iz čijih je peći odlebdio do mojih nosnica. I uopće nije čudno što sam u takvim trenucima pomalo mračan jer osjećam, ne bez straha, kako u mene ulazi nešto zbiljski sumorno i teško.

Iz smjera garaža na drugoj strani ulice začuo se iznenada zvuk nalik na kotrljanje konzerve, a nakon par sekundi i dubok muški glas koji je malo promuklo šaptao, a pratilo ga je žensko stenjanje. Pravi život, onaj uzbudljivi, uvijek dolazi neočekivano i bez najave! Slušao sam napeto ne znam ni sam koliko dugo, glasovi muškarca i žene ispreplitali su se poput njihovih meni nevidljivih tijela, i mada dosta tihi udarali su snažno po mojim bubnjićima i živcima. Da, treba zgrabiti i slomiti, uzeti na sebe davno izmišljeno mračno poslanje suca dovoljno odlučno da svako milosrđe postane besmisleno u susretu s neizbježnim. I još kad sam osjetio kako mi se onaj moj u hlačama propeo, nisam više imao ni jedan dobar razlog za čekanje.

Brzo sam obukao jaknu i u par koraka se našao pred zgradom trošne fasade u kojoj sam stanovao. Dok sam išao prema garažama osjećao sam kako mi je cijelo tijelo prožela ugodna napetost, a glasovi ono dvoje ljubavnika rasli su u mojim ušima. A onda tišina. Svjetlo iz malog dućana pokazalo mi je muškarčevu sjenu, odlazio je uskom stazom prema drveću iza garaža. Krenuo sam brzim korakom za njim i dok sam prolazio kraj garaža u mraku ugledah djevojku od nekih 18-19 godina kako zakopčava bluzu. Samo kratak pogled krajičkom oka, ne treba bespotrebno privlačiti njenu pažnju, neka uživa u svojoj iluziji da je dobra muškarcima pa će je oni zbog toga voljeti.

Muškarac je išao relativno sporo, bez problema sam ga mogao sustići, no nisam mu smio prići s leđa da ga prije vremena ne uplašim, zato sam skrenuo između topola i onda skoro potrčao preko travnjaka kako bih mu presjekao put prije no što stigne u domet ulične svjetiljke. Desnom rukom stiskao sam čvrsto ono što sam ponio u džepu, a trebalo je pomoći da ostvarim svoj naum baš onako kako sam to gore na balkonu na brzinu zamislio. I postalo mi je vruće, sve sam se više znojio, no tko bi sad na to mislio, trebalo se samo još više požuriti da mi muškarac ne izmakne.

Kad sam konačno prošao između zadnje dvije topole u drvoredu i istrčao na stazu ispred njega bio je zapanjen, a izraz iznenađenja na njegovom licu u stotinki sekunde pretvorio se u slabo prikriveni strah. Naglo sam usporio kao da razmišljam s koje da mu strane priđem, a desnu ruku sam i dalje držao u džepu jakne. Primjetio je to, po trzajima njegovih očiju vidjelo se da razmišlja o bijegu. Tada sam mu se obratio svojim najmračnijim glasom, "Dobra večer, čini se da sam konačno našao ono što već pola sata tražim". Zakoračio sam još korak prema njemu, tako da smo bili na otprilike samo metar udaljenosti, a on je sad već bez srama odustao od skrivanja svojeg straha pomiješanog s očajem i buljio netremice u smjeru moje desne ruke. Znao sam, to je pravi trenutak. Ruku sam vadio iz džepa jako polako, možda i cijelih pet sekundi, a tek u zadnjoj on je mogao vidjeti da u njoj držim kutiju cigareta. Kakvo jebeno olakšanje za tog jadnika, kad sam ga upitao "Imate li možda vatre?" promucao je nešto sasvim nerazumljivo, poput hropca, i izvadio upaljač. Još i sad umirem od smijeha kad se sjetim kako se lijevom rukom morao uhvatiti za desnu da smiri drhtanje!

Zahvalio sam mu i polako krenuo kraj njega, a nakon par koraka okrenuo sam se i vidio ga kako odlazi trčećim korakom. Bacio sam cigaretu, nikad mi nije bilo jasno što to ljudi nalaze u tom smrdljivom duhanskom dimu. Kad sam na putu kući prolazio kraj garaža primijetio sam da tamo više nema djevojke, šteta, mogao sam je pozvati k sebi na pivo, ipak smo ona i ja ove večeri bili nekakvi suigrači u igri toplo-hladno s onim njezinim idiotom. Da, samo na pivo, za ovu večer bilo je sasvim dovoljno uzbuđenja. Kad sam stigao u stan kutiju sa cigaretama vratio sam u ladicu kredenca i pritom primjetio da u njoj ima još samo 3-4 cigarete.

- 20:59 - Nešto ćeš se već sjetiti (11) - Uzmi si me za po doma - #

Dokaz

Kad su me kasnije pitali gdje sam i kako upoznao prof.dr. F.-a nisam se mogao sjetiti je li to bilo na prijamu povodom predstavljanja knjige jednog njegovog kolege ili u foajeu Lisinskog u pauzi koncerta nekog flamenco gitarista. No, nije to ni tako jako bitno, puno su važnije sve one godine koje smo nas dvojica proveli prvo samo kao dobri znanci, a kasnije i kao pravi, iskreni prijatelji. Zamislite samo, običan nastavnik povijesti u osnovnoj školi prijatelj je vrhunskog zagrebačkog psihijatra poznatog daleko izvan granica ove naše pomalo tužne domovine!

I upravo u tom razdoblju u kojem je mene i F-a. vezalo više no srdačno prijateljstvo odigrali su se događaji koje ću vam ispričati. Još u vrijeme dok smo bili samo znanci F. je objavio nekoliko vrlo zapaženih knjiga iz područja psihijatrije, "Snovi i bračni seksualni život" i "Traume modernog managera" bile su, bar u znanstvenim krugovima, pravi bestseleri, a vjerojatno su i kojem mojem cijenjenom štiocu poznate ako ništa drugo, a ono po čuvenju. Pa ipak, od izdavanja tih knjiga prošlo je već više od 10 godina, a F. nije objavio nikakav svoj novi rad. Utorkom i četvrtkom sjedilo bi obično naše malo društvo u Klubu književnika na nekadašnjem Trgu Republike i vrlo često razgovor se navraćao, nekad potaknut aktualnim događanjima, a nekad običnim asocijativnim tijekom misli jednog od nas, na temu F.-ovog nepisanja, pa bi, kad bismo popili koji viski previše, znale doći na red i razne lascivne primjedbe u pogledu njegovih brojnih ljubavnih veza (bio je okorjeli neženja) kao uzroka zatišju u njegovom radu, a ponekad bismo se sasvim opustili i razgalili te su padale i oklade o temi sljedeće F-ove knjige. F. se na te naše glupe pričice uglavnom samo smješkao, a kad smo jednom poprilično pretjerali sa zadirkivanjem, malo se namrštio, zamislio nekoliko trenutaka i rekao "Dečki, znam da je to za vas najobičnija zajebancija, no ipak ću vam reći: bit će to nešto zbilja, zbilja posebno!". A da je bio dobar prognozer pokazali su daljni događaji.

Otprilike godinu dana nakon tog našeg druženja kupio sam kao svakog jutra Večernjak i na 12. stranici ugledao naslov "Danas promocija knjige prof. F.". Iz teksta članka moglo se, po dobrom novinarskom običaju, saznati malo toga važnoga o knjizi, no zato su bila nabrojena imena članova tadašnjeg kulturnog i znanstvenog jet seta za koje se očekivalo da će biti nazočni događaju, kao i činjenica da je F. knjigu izdao u vlastitoj nakladi, obzirom da su mu je Sveučilište i Medicinski fakultet odbili sufinancirati, što je piscu članka vjerojatno bilo osobito zanimljivo jer je imalo neki, doduše još sasvim blagi, okus mogućeg sljedećeg zanimljivog skandala u znanstvenoj areni. Da, i bio je naveden naslov djela, "Porijeklo straha".

Nisam bio pozvan na promociju knjige, pa je, malo zbog uvrijeđenosti, a malo zbog toga što je bila poprilično skupa, nisam niti kupio. Zapravo, nadao sam se da će mi F. kad se sljedeći puta sretnemo objasniti sve što me je zanimalo, mislim pri tome na razlog zbog kojeg me nije pozvao na promociju kao i na sadržaj knjige, koju, usput rečeno, teško da bih imao strpljenja pročitati obzirom da je imala 497 stranica i bila, kako su izvjestili prvi površni recenzenti po novinama, napisana laiku prilično nerazumljivim znanstvenim rječnikom. No, nije sve išlo kako sam očekivao, ubrzo sam morao otputovati u tadašnju SR Njemačku zbog teške bolesti moje tete koja je živjela u Hamburgu. Par dana nakon mog dolaska teta je umrla, pa sam se, posavršavši prethodno poslove u vezi sa njenim sprovodom, vratio u Zagreb. A ovdje je već bio u tijeku skoro pa nezapamćen znanstveno-kuluturni skandal!

Novine su bile prepune pro i contra napisa o novoj F.-ovoj knjizi, s time da je ovih drugih bilo nasrazmjerno više. Kao što sam već rekao, nisam ništa znao o sadržaju knjige, pa sam počeo pažljivo čitati sve te članke i onda naposljetku shvatio: sporno je bilo 17 stranica (od 213. do 229.) u kojima je F. iznio teoriju prema kojoj su naši strahovi, osim što su posljedica raznih trauma i frustracija u razdoblju od rođenja do smrti, bili, bar u jednom dijelu, nasljeđeni iz prethodnih života koje smo proživjeli! Naime, bar koliko sam uspio shvatiti, F. je tvrdio da neovisno o tome jesmo li te živote proživjeli kao ljudi ili kao neka od životinja, nesumnjivo smo u njima doživjeli različite neugodne doživljaje koji su kod svakog živog bića uzroci nastanka straha, pa smo već prigodom dolaska na ovaj svijet sa sobom kao neki popratni teret donijeli i najrazličitije tko zna kada i kako stečene strahove.

Pokušao sam nazvati F-a da mu iskažem svoju podršku i prijateljstvo, međutim javila mi se samo telefonska sekretarica. I kasnije se uvijek ponavljalo isto, F, kao da je u zemlju propao! A kako i ne bi kad ga je stručna i laička kritika razapinjala po dnevnom i tjednom tisku, naslovi poput "Doktor znanosti ili vudu vrač?" i "Dr. F. se zalaže da reiki postane znanstvena disciplina!" bili su samo kapi u moru poniženja i uvreda njegovog znanstvenog i ljudskog digniteta. Dani su prolazili, već su se navršila dva tjedna otkad sam zadnji put razgovarao s F.-om kad me snašao novi, ovaj put zaista jeziv šok: na naslovnoj stranici Večernjeg jednog sam jutra ugledao naslov "Dr. F. izvršio samoubojstvo". Očiju zamagljenih suzama jedva sam uspio pročitati kako je F. posljednji dan, bolje rečeno, večer, proveo kod gospođice M.N., za koju sam znao da je njegova ljubavnica, i da je tijekom razgovora s dotičnom bez ikakvog povoda odjednom ustao od stola i kroz otvoreni prozor (bilo je ljeto) iskočio kroz prozor sa 7. kata te ostao na mjestu mrtav.

Kasniji naricatelji po novinama, a mnogi od njih bili su upravo oni koji su ranije vrijeđali i ismijavali F.-a, su svi redom u svojim komentarima i nekrolozima tragičan događaj pripisivali profesoroj duševnoj rastrojenosti zbog negativnih kritika njegove knjige i ugroze koja je zbog egzotične teorije iznijete u knjizi opasno zaprijetila njegovoj daljnoj znanstvenoj karijeri. Činilo se to dosta uvjerljivim, no nekako, ni sam ne znam zašto, nisam mogao povjerovati da bi se dobri F. samo tako slomio zbog raznih piskarala koja mu ni u kojem pogledu nisu bila ni do koljena.

A onda sam jednog dana u jednom ženskom časopisu pročitao intervju s M.N. Opisujući posljednje trenutke provedene s F. ona je novinarki izjavila "Pričali smo o tome kako ćemo za vikend otići na moju vikendicu, a u jednom trenutku čula sam kako moja perzijska mačka grebe po vratima sobe pa sam joj otišla otvoriti. Kad sam se vraćala prema stolu odjednom sam ugledala F.-a kako užasnuto gleda u mačku, a odmah zatim popeo se na prozor i iskoračio van. I što je najčudnije, cijelo je to vrijeme mahao rukama kao kad ptica maše krilima..."


- 20:51 - Nešto ćeš se već sjetiti (2) - Uzmi si me za po doma - #

Aritmetika

Snoopy je bio knjigovođa u firmi. Jednog dana kao pripravnica došla je u njegov ured raditi Anastazija, koja, sasvim slučajno, nije bila izgubljena ruska princeza, ali ipak bila je....bila je...e tu mi sad već ponestaju prave riječi kao da sam zapravo ja Snoopy.

I tako, gleda Snoopy u Anastaziju. Pa je gleda još malo duže. A onda se onako pošteno zagleda u nju, i tko zna što bi još tu bilo da se nije iznenada sjetio da mora zašiljiti olovku. A nakon što je to učinio prihvatio se izrade bilance kao da se ništa i nije dogodilo.

Navečer je bio umoran kao pas i slatko je zaspao, a sekundu prije toga pomislio je "Ona Anastazija...a možda ja nju volim?". I obzirom da je po svojoj prirodi naprosto morao kvantificirati sve stvari, rekao je još sam sebi "No dobro, nije to ništa opasno, volim je najviše 5 %!", a onda je zaspao.

Kad se ujutro probudio bio je strašno iznenađen samim sobom. Prisjetio se naime svojeg sinoćnjeg razmišljanja i pomislio "Bože moj, kako sam ja glup, otkud mi samo ona pomisao o 5 %. Ispod 15% tu neće ići!".

A na poslu je ovaj puta zaboravio zašiljiti olovku pa mu je šef prigovorio da su brojke u bilanci predebele, što nikako nije bilo dobro jer su samo još jače naglašavale iskazane gubitke. Opet je radio do kasno navečer, nije mislio ni na Anastaziju ni na svoju ljubav prema njoj, jedino što mu je bilo važno bila je bilanca. A uvečer u krevetu pomislio je "No, hvala Bogu, ipak se tu radi o nekakvoj pogrešci, samo bi mi još trebalo da se zaljubim..".

Ujutro si je skuhao crnu kavu i ispivši je kao i uvijek pogledao talog na dnu šalice pokušavajući odgonetnuti što mu to poručuje sudbina. Gledao je i isprva nije vidio ama baš ništa , a onda...protrljao je oči u nevjerici... pa nije moguće, piše 50%!!!

Bio je zbunjen, kako je moguće da se ti postoci samo tako mijenjaju iz dana u dan??? A na poslu mu je Anastazija donijela na stol hrpetinu papira s novim podacima za bilancu. I nasmiješila mu se bez nekog vidljivog povoda pa on do kraja radnog vremena nije više mogao prestati razmišljati o njezinom osmjehu. A onda mu je petnaestak minuta prije odlaska kući srdito prišao šef mašući s novom verzijom bilance koju mu je Snoopy sat vremena prije toga odnio u ured i rekao "Jeste li vi to poludjeli, gospodine Snoopy dragi, pa čak i naš portir zna da smo prodaju ove godine povećali za 7, a ne za 100 % !!!!".

Snoopy je sad već bio potpuno u šoku. "Što mi se to događa? Takve pogreške...a uvijek sam se pred svima hvalio svojom pedantnošću!". Došavši kući osjetio je kako ga trese groznica pa je morao popiti čašicu rakije od krušaka da smiri drhtanje prije odlaska na spavanje. A kad je konačno zaspao usnio je san u kojem je stajao ispod nekakve ogromne svjetleće reklame na kojoj je, kao naziv nekog filma ili što li već, pisalo velikim brojkama "150 %".

Sljedećeg dana na poslu nije ništa radio, samo je cijelo vrijeme gledao u Anastaziju i nešto mrmljao sebi u bradu. Srećom, šef je otišao nekim poslom pa nije mogao primjetiti to njegovo čudno ponašanje, a kad se vratio oko 15 sati i zatražio od njega najnovije obračune poslovanja, Snoopy mu je veselo rekao "Gospodine šefe, vjerujem da ćete se ugodno iznenaditi...". Šef ga je gledao u nevjerici "A čime to, moliću vas lijepo, jeste li možda postali čarobnjak pa ste uspjeli pokriti čitav godišnji gubitak?". "Ma ne", nasmijao se Snoopy, "ali siguran sam da do sada niste mogli ni sanjati da jedna cijela ljubav izražena u postotku iznosi ravno 200%!".

Kad je kasnije u psihijatrijskoj bolnici razmišljao o svemu Snoopy je bio posve siguran da je postotak koji je priopćio šefu bio točan. Jedino što se više nikako nije mogao sjetiti spada li taj podatak, kad ga se uvrsti u konačnu bilancu, u aktivu ili pasivu.


- 20:31 - Nešto ćeš se već sjetiti (1) - Uzmi si me za po doma - #

petak, 29.07.2005.

repetitio est...

razvezat ćemo ukrasne vrpce
izvaditi tijela
iz
kutija

(i nagovoriti ih da budu naša
prvo makar samo forme radi)

pa pričekati da
postanu
mi

oni poluzaboravljeni

potkupljeni požudom

samo još malo gladniji
od gladi


ali
ipak


udaljeni


dok te moj jezik
ne pronađe
tamo gdje si se zaboravila
dok si me sanjala

(s licima drugih?)




i kao dopuštaš mi
da te pretražujem
jarko žutim dodirima
istražujem
...ulazim... i... izlazim...

dok se ti sve vi-še i vi-še
smanjuješ

i napokon
(p)ostaneš dovoljno

mala

za
pod
jagodicu prsta
(vlaž-na i (k)lizava)




i onda
(baš na pravom mjestu)

popucamo

već preteški
od dodira...uzdaha...čekanja na...
i zgrčenih, drhtavih bedara

p
o
t
o
n
e
m
o

nekako obrat_no

u in-verznim bojama

(u nama)







- 18:30 - Nešto ćeš se već sjetiti (0) - Uzmi si me za po doma - #

ressu(e)rectio


postoji li neki trenutak
od zamrznutog sivila
u kojem se dodiri istroše

kože pog(r)ube
sluznice presuše?

(unatoč ljubavi?)



i zbog kojeg
zaboravimo

sve
obrišemo


osim (ponekih) riječi
presnažnih poput korova
na rubovima cesta
kojima mimoilazimo



(a možda ipak) poslije dolazi kiša
za kišobran
ispod kojeg najbolje rastemo


kao osmjesi


iz ničega


dok stojimo pred vratima
koja se otvaraju iz_nutra


mojim novim jezikom
na tvojim novim bradavicama





- 18:00 - Nešto ćeš se već sjetiti (0) - Uzmi si me za po doma - #

četvrtak, 28.07.2005.

tko će kome večeras ispričati priču za laku noć?

evo, recimo ja:


nekad si drugačija. nekad si ista. i pitam se kad zapravo postojiš, ili je možda okvir slike jedino što je stvarno?


a ja pokušavam obrisati prašinu svaki dan, radi onog ispod nje. znam, nije ona snijeg, ali ipak, da se to ispod ne smrzne. ili utopi.


kad izbrojimo sve korake, možda možemo početi brojiti iznova, neke nove koji će kad ih izbrojimo postati stari. tako to ide, i kraj ne postoji, osim kad ga zamislimo a to nam više nije smiješno.


i znaš ti bolje od mene tko te čuva kad odeš iza pospanih kapaka a ja ostanem sam. recimo: nemam drugog posla, ili, još malo preciznije: to je sve što bez tebe znam raditi.




- 19:59 - Nešto ćeš se već sjetiti (0) - Uzmi si me za po doma - #

Fata-morgana



No da, sve je zapravo samo pitanje udaljenosti. I perspektive. A nikada ne vidimo baš ono sve što bismo željeli (i trebali?) vidjeti.

- 12:52 - Nešto ćeš se već sjetiti (1) - Uzmi si me za po doma - #

<< Arhiva >>

< ožujak, 2006  
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    


Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • baš mi se i ne da opisivati

Linkovi

  • Idemo po redu:
    - jedna koja je pobjegla iz Louvrea
    - jedna koja nije ni riba ni žena
    - jedna koja pije krv a nije pijavica nego
    - i za sad je čisto dosta
CounterData.com

Alice in Wonderland
Alice in Wonderland Counter