Pod ruševinom moga pogleda sanja čežnja,
sanjaju uzvici sa usana nepoznatih sjenki,
gube se tragovi u noći, kada ugasnu ulične lampe,
kada zatvore oči i pod mirisom zvjezda kada zaspi more.
Na žalu zaboravljenih riječi
još uvijek leži ona ista, stara barka
i kao da čeka, sa nadom u polomljenim rebrima,
na nekoga izdaleka, da joj udahne život, da ju preda valu.
Oslikani zidovi upijaju boje, mladost prolazi poput stranca,
a vrijeme kao bjesan pas pušten s lanca grize sate.
U prošlosti čeka djetinjstvo i s prvim koracima odrasta,
dok Sunce izgara pod oblacima, ostaje Tišina sama ispod hrasta.
|