subota, 19.04.2008.

Image Hosted by ImageShack.us


- Šutiš, zar opet, moja Sumnjo? Koliko će trajati tvoje nepovjerenje, kada misliš prestati okretati leđa? Tebi govorim, zar ti ono OPROSTI ne znači ništa...? Koliko još puta isto moram izgovoriti? Poslušaj, naša pjesma svira, čuješ li, tamo daleko, tamo iza umrlih šuma, tamo pored voštanih gradova... Čuješ li? Ako sada krenemo prema tamo, možda uspijemo pronaći onoga tko je stvorio melodiju kojom smo povezani. Hajde, dođi!

Podigla je glavu... u isčekivanju njena glasa izgubilo se vrijeme.

- Neću! - odgovorila je odlučno.
- Nećeš?
- Neću! - ponovno je odgovorila, ne maknuvši pogled u stranu. Bila je pomalo iritantna, hladna... Među nas se uvukla nervoza, zrak je poprimio ustajao miris, a riječi su požutjele po rubovima... Čekala je odlučno moj sljedeći potez, zadovoljna sama sobom, zadovoljna svojim nastupom..

- Šteta... Uvijek si se voljela dokazivati, a da nisi bolja, nikada nisi priznala.. Šteta što drugi nisu vidjeli tvoje veličanstvo i što nakon svog ovoga truda stojiš ovdje sama, na daskama praznine, sa osjećajem hladnoće u dlanovima... Zar nisi oduvijek željela publiku koja će ti zapljeskati? Nisi li? Pa pokaži mi je onda, ako je cijela ova vječnost bila potrebna da shvatiš da si zapravo nevažna...

- Nevažna?? - podigla je obrvu, glumeći nezainteresiranost, dok je duboko u sebi skrivala gorčinu svojih osjećaja, nosila njihovu težinu ne želeći odati koliko je zapravo krhka... - Griješiš! - odvratila je i okrenula leđa.

- Griješim li doista, moja Sumnjo? Zašto mi sada okrećeš leđa, ne možeš li i u ovome trenutku ostati jaka pa pogledati istini u oči, isto onako kako si i mene maloprije gledala izazivajući u meni nervozu i nelagodu?

Njena šutnja se činila kao vječnost i već je polagano prelazilo u naviku.. Vjetar u krošnjama drveća, nemir sakriven pod jezicima... a naša pjesma? Gušila se lagano u daljini, svakim je trenutkom postajala sve tiša i tiša.

- Izgubiti ćemo je... - rekla je nakon nekog vremena, još uvijek glumeći ljutnju.
- Izgubiti ćeš mene.. - odgovorim
- Možda... Ipak, ponekad ćemo se sresti, u prolazu samo... Prići ćeš mi i pitati me da li se znamo? Ali ja ću šutjeti, kao i uvijek do sada... Vođena znatiželjom mogu li ti još uvijek poljuljati osjećaje?

Uvijek sa tobom rame uz rame... dio tebe koji je teško izbrisati...

| 12:32 | Touch my soul... (16) | Posudi | : )

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se