SVID radio

četvrtak | 18.30

The Black Dog
Temple Of Transparent Balls
General Production Recordings, 1993.
Reizdanje: Soma, 2007.




Well-a-well-a-well-a-huh!

Ok, prošli četvrtak nadaleko poznata vegan-hostile emisijica BeatNocha nije haračila PGŽ-eterom zbog i-see-dead-people-(everywhere!)-blagdana, a mene nisu nikad više u životu svrbili prsti. Vatra je zanimljiva stvar kad se čovjek nađe u njenim kavezima, ali to nije za na blogu pisati. Pa, zato, koristim ovu priliku da kažem koju i još koju više o jednom „tajnom“ albumu elektronske glazbe koji je ovih dana doživio zasluženo reizdanje, ali i da vam, kako je ovaj txt u biti one-off, ispričam kako sam, recimo, prošlu srijedu konačno dočekao koncert po mojoj mjeri u ovom „našom“ rokerskom Neverenverlandu.

Maznuvši sigurno nedozvoljenu dozu MaxFlu-a za jednog tridesetjednogodišnjaka, kako bi uopće bio u stanju doći do Tete Rože na 3u1 Noć Vještica, odnosno kako su ga u promo spiki nazvali „svojevrstan festival post new wave, dark-elektro muzike s njenim najagilnijim predstavnicima u Hrvata…“, shvatio sam da je moja, danas već stara izjava da „bend ne bi bio demo da išta valja“ napokon spremna za recycle bin. Pošteno, shvatio sam to još pred dva-tri tjedna, ali gledajući trio Klaus na pozornici još jednom, potvrda je bila jasna ko, a šta drugo nego – dan.

Prvo je zabregački ManMachine (čovjek se zove Goran Uroić) pokazao da se naslušao Kraftwerka i inih dovoljno za tri života (molim ne shvatiti na loš način – čovjek je stvarno ufuran, tome uvijek treba skidat kapu, pa čak i kad je jako zima) i unatoč tome što je između pokoje dobre stvari uglavnom samo odgađao druge bendove, nisam se mogao odvojit od mantre „zašto-ovakvih-one-man-machine-bendova-nema-u-Rijeci?“. Mantranje se nastavilo i dok su Kimiko svirali svoje viđenje više post-rocka nego „indielectronice“ (kako je stajalo u najavi), da bi bilo prekinuto samo glupavom, ali fora zgodom kad je vaš niže potpisani recenzent pokazao kolki je nerd/geek osvojivši podložak za miša na Kimiko pogodivši da je obrada koju su upravo odsvirali „Crystal Lake“ od Grandaddyja. Evo, ko kaže da se slušanje mjuze ne isplati!? Bwlehe.

Btw, otprašili su taj „Crystal Lake“ baš kako treba.

A onda zid zvuka. Naime, već sam hvalio Klaus prije pa neću ponavljat da ne bi mislili da mi podmazuju bankovni račun, ali reakcije okupljenih i lijepo dugačak pljesak na kraju rekao je više nego što bi mogao ja sad sa literarno-glazbenim knedlima poput “rijetko viđena samouvjerenost“, „savršeni presence“, „najsvježiji bend Zaljeva“ i sličnim. Reći ću vam samo da imam majicu na Klaus i da je nosim po doma. Ne po vani jer je bijela, a ja uopće ne ličim na Damona Albarna kad nosim bijelo. Svašta.

Steve Albini je jednom rekao da su danas svi rok bendovi dovoljno pametni da bi bili sumnjičavi spram glazbene industrije. Nadam se da Klaus zna poslušati savjet svog idola i da će ostati ovako zadivljujuće nepokvareno pokvareni još dugo. Jer ko će inače „širit krvne žile“?

Nakon kulturološkog šoka za pankersko i hevimetal podneblje dragog nam Grada, drugi dan pokupio sam svoje postojanje u Flathill gdje sam se ugnijezdio glede dugačkog vikenda. Takvi odlasci uvijek uključuju kopanje po kutijama s kazetama (jel se sjeća neko tog medija?) pa su mi se (ok, toplo, toplo, sad se već približavam The Black Dog albumu) uši sjetile, a to moram podijelit s nekim, Jonah Sharpove izdavačke etikete Reflective i svih onih, danas definitivno prašnjavih izdanja kao što su „Emit Ecaps“ (1996.) Spacetime Continuuma, što je Jonahov čvrlj-čvrlj alias, ili „Homebrew“ (1995.) od Subtropica, odnosno Jakea Smitha. Kopajući još dublje u kartonsku kutiju na kojoj piše „Koestlin Keksi“ došao sam do „Parallel“ i „Spanners“, dva danas definitivno klasična albuma moderne elektronike, oba složenih od nepobitne činjenice s početka devedesetih – trija The Black Dog.

The Black Dog su, osim pjesme s Led Zepellin Četvorke i Winston Churchillove alegorije na tugu, bili grupa koju je 1989. osnovao Ken Downie sa Ed Handleyjem i Andy Turnerom. Kako nisu mogli izdati za nikoga pokrenuli su te iste godine The Black Dog Productions. E, sad, ima nekoliko The Black Dog izdanja vrijednih pažnje (albumi „Bytes“, „Parallel“ i „Spanners“), a toj se skupini izdanja konačno pridružuje i album „Temple Of Transparent Balls“, reizdan od strane Soma Recordsa i konačno dostupan kao cd izdanje.

„Temple Of Transparent Balls“ je manje poznat široj publici zbog toga što je bilo underground izdanje izdano od potpuno underground etikete, danas nefunkcionirajućeg GPR-a, odnosno General Production Recordingsa, nekolikogodišnjeg gurača imena kao što su Beaumont Hannant, Terrace a ponajviše The Black Dog. Originalno, ovaj album nije imao nikakve veze sa prozirnim kuglama (ili sa prozirnim mudima, priznajte da vam je to palo na pamet) jer se zvao „Temple Of Transparent Walls“, no zbog legalnih implikacija sa etiketom „walls“ su u jednom trenutku postali „balls“.

Kako je GPR propao 1996. kopije „Templea“ postale su teško nabavljive.

Ranije ove godine škotski label Soma Quality Recordings izdao je „Book Of Dogma“, dupli album koji na jednom mjestu okuplja album „Parallel“ i nekoliko ranih ep izdanja, a sad su to isto napravili i sa „Templom“, albumom koji je na neki način pravi debi ovog trojca.

Za razliku od mnogih stvari iz prošlosti, ovaj je album ostario vrlo dobro. Kristalna produkcija, bogati aranžmani, rudimentarni tehno, nesramežljive naznake hip hopa, uvijek ambijentalni sintevi, pojedina jazz rješenja i čvrsti flow, je li, tijek, kako hoćete, i dan danas čine ovaj album pravim pravcatim udžbenikom „Kako raditi bezvremensku elektroničku glazbu“.

„Temple...“ cijelo vrijeme pleše između jednostavnosti i majstorskih komplikacija, ritam je mali genijalac/nadareno dijete koje čas skače četiri kroz četiri a čas postaje čista matematika, furiozno se bori sa opuštenim, ne nedostaje ni Detroita ni Londona, a album jednostavno vozi od početka pa do čak i gitarskog kraja u „The Crete That Crete Made“, savršeno odražavajući ono što se danas naziva zlatnim dobom za elektroniku. Podsjećam, ta 1993. dala je još nekoliko odličnih albuma („Analogue Bubblebath 3“, „Orb Live93“, „Incunabula“, „Sheet One“ i još) pa se stvarno čini da je to bilo magično godište.

Uglavnom, „Temple...“ je oznaka jednog vremena, vremena kad je "elektronika za slušanje" postajala onakvom kakvom je danas znamo. Tomu se je vrlo korisno vračati. Ne samo kako bismo se podsjetili na bolja vremena (mada je taj pojam uvijek upitan jer je subjektivan) već kako bismo doživjeli komad glazbe koji je to doba napravio takvim i koji je, do danas, najčišća inspiracija koju „elektroničari“ u suvremenom kaosu stilova mogu crpiti.

1995. Ed Handley i Andy Turner napuštaju Kena Downieja (koji je, uz različite kadrovske promjene, nastavio izdavati kao The Black Dog) da bi pokrenuli bend Plaid, koji je, svojim mnogim odličnim izdanjima („Not For Threes“, „Rest Proof Clockwork“, „Double Figure“ ili „Spokes“, da spomenem samo neke, kao, bolje) jedna sasvim druga velika priča.

Ja mislim da je to sve što sam htio reći. Barem ukratko. Ono, htio sam još ubacit koju o „Veri Drake“ odličnom Mike Leighovom filmu kojeg sam konačno pogledao ovaj vikend, pa o Simian Mobile Discu čiji sam album „Attack, Decay, Sustain, Release“ opet konačno poslušao kako treba i još koju o Novom Listu i njihovom poimanju glazbenog novinarstva, ali... ...ili bi bilo previše teksta ili bi bilo previše bezobrazno.

Popis Prozirnih Kugli: Cost I, Cost II, 4.7.8., The Actor And Audience, Jupiler, Kings Of Sparta, Sharp Shooting On Saturn, Mango, Cycle, In The Light Of Grey, The Crete That Crete Made

Keep it unreal.

ek