SVID radio

četvrtak, 18.30

M.I.A.
Kala
Interscope, 2007.



Prije dvije godine čuo sam „Bucky Done Gun“ i pomislio – ovo je totalno odvaljeno! Da, baš tako, baš tim rječnikom! Ko to nama radi r'n'b, drugovi, kao spoj zvučnog terorizma i plesa? Šta nije „takva“ glazba, ono, u pravilu dosadna i predvidljiva? Ko je ova djevojka i zašto nije na vrhovima top ljestvica umjesto Beyonce i ostalog crnog sestrinstva?

U međuvremenu sam saznao da je to M.I.A. i da joj je pravo ime Maya Arulpragasam i da su joj i druge pjesme isto bombardiranje Dehlija, Detroita i Derryja i da uopće nije „mala“ jer ima, sad već – trideset godina i da definitivno ne propušta priliku u svoje pjesme uvaliti skoro sve što joj padne pod ruku, uho i mikrofon.

Gospodična Maya Arulpragasam rođena je u Hounslowu, Zapadni London, od roditelja sa Šri Lanke, što je ključni podatak jer njena prošlost je dominantni faktor za razumijevanje stvaranja i konteksta njene glazbe. Nakon njenog rođenja, kad je imala 6 mjeseci, Kala i Arular, Mayini starci odlučili su se vratiti kući na stari Ceylon, no, tata Arular (po kojem je nazvala svoj prvi album, Interscope, 2005.) priključio se Tamilskim Tigrovima jer je izbila frka (Singalezi i Tamili, koji su se na Lanku davno doselili iz Indije, godinama se spore oko prevlasti na otoku i Tamilske neovisnosti) pa su se mama i kći vratili kući u London.

Šri Lanka, njena krvava prošlost (i sadašnjost), indijske potlačene žene, engleska imigrantska priča, folklor hindu, budističkog i muslimanskog Trećeg Svijeta i njegova post i postpost i postpostpostmodernistička isprepletenost sa zapadnjačkom hemisferom – sve to tvori bazu za šarenilo i iščašenost njene glazbe.

Baš zbog toga „Kala“ (dakle, nazvana po majci) je čudna ploča, ako ništa drugo. Bez prestanka, od početka do kraja, M.I.A. (to joj je „estradno“ ime, povezano s pojmom „Missing In Action“) miješa, miješa i opet miješa sve što stigne. Ritmovi su plemenska varijanta engleskog i američkog hip hopa i r'n'b gruva i „napravljeni“ su od laveža pasa, pljuskanja vode, zujanja brzih automobila, repetiranja oružja, pucanja iz tog istog, orijentalne perkusije i još svakojakih neobičnih zvukova. Melodije su posemplane sa kojekakvih opskurnih bollywoodskih soundtrackova, puhači se ližu s gudačima, didžeridu dinsta ljutu australsku kapulu, djeca pjevaju i repaju, kokoši kokodaču, kase k-čingaju, sintevi bole i tako u nedogled. Putujući svijetom i promovirajući svoj prvi album M.I.A. je snimala zvukove, ljude, pjesme i plesove od Australije, preko Trinidada i Indije do Japana, kao kakva „field recording“ opsesivka sa Trećeg programa Hrvatskog radija i to se sve čuje na ovom „culture clash“ miš-mašu!

Tako u „Mango Pickle Down River“ imate priliku čuti kako zvuči prava australska, pače - aboridžinska hip hop mularija nazvana Wilcania Mob. To nije bilo dovoljno egzotično, pretpostavljam, pa ih je još dodatno i ispičala, pa jedan mali Wooloomooloo zvuči kao izdemonizirana i prehlađena dječja verzija Joe Pescija! U „Hussel“ možete čuti nigerijskog mc-ja Afrikan Boya koji u repu otvoreno priznaje da je ilegalni imigrant (!), dok u pjesmi „Jimmy“ imate filing kao da ste na premijeri novog bolly mjuzikla. Globalno selo kojeg M.I.A. s takvom lakoćom stvara, i glazbeno i tematski, tu ne staje. Tako u pjesmi „20 Dollar“ saznajemo da Kalašnjikov u Liberiji košta pišljivih, sramotnih i tužnih dvadeset dolara dok u podlozi bruji usporena bas linija iz New Orderovog plesnog klasika (i definitivno jedne od najboljih pjesama na svijetu) „Blue Monday“ a refren je lirično identičan jednom drugom klasiku, pjesmi „Where Is My Mind?“ (isto jedna od onih najboljih na svijetu) jedne grupe iz Bostona.

Citata i kulturoloških glazbenih hiperlinkova ima još. Prva na tracklistingu, „Bamboo Banga“ direktno citira Jonathana Richmana i njegovu „Roadrunner“, a izvrsna „Paper Planes“ posuđuje iz „Straight To Hell“ grupe The Clash.

Kad sam već kod „Paper Planes“ definitivno preporućujem slušanje jer jednostavniju producentsku foru koja pritom pogađa u srž više nego nečije cijele diskografije, nisam dugo čuo! Naime, semplovi pucnja iz vatrenog oružja, repetiranja istog i zveket blagajničke kase, metronomski ugruvani sa ritmom i spojeni sa dječjim pjevanjem („Some some some I murder/ Some some some I let go...“) rekli su sve što treba reći o tome zašto se vode ratovi i zašto se vode upravo tamo gdje je siromaštvo najveće. Ok, naravno da ova djevojka nije otkrila toplu vodu; svako, pa čak i oni koje ne zanimaju antiglobalističko-prosvjedno-vegetarijansko-političke pravde, zna da se ratovi vode oko šuške, no kad takvo rezoniranje doživite u refrenu jedne inače soft, ono, lowriderske pjesmice, onda je to prava mala genijalnost.

Ima tu još svega. Čak se i debeli Timbaland pojavljuje na zadnjoj pjesmi („Come Around“) sa svojim „c'mon baby girl wiki wiki wiki“ klišeima. Navodno je Timbaland trebao imati producentskih dodira na ploči ali se to, falabogu, izjalovilo. Inače, uz malu pomoć londonskog producenta Switcha, baltimorskog dj-a Blaqstarra i njenog bivšeg momka, filadelfijskog igrača Dipla, M.I.A. je autorica svega što čujete na "Kali".

Ono što je super je to da Arulpragasamka ne propovijeda i ne soli pamet, čime bi se vrlo lako mogla baviti s obzirom da joj teme zahvačaju u duboke probleme Afrike kao deponija starih lijekova sa Zapada i mjesta konstantnih ratova i teških epidemija (stih kao primjer: „Let me take you on a genocide tour/ let me take you on a trip to Darfur...“), pa onda probleme ženskih prava u Aziji i opčenito siromaštva i ostalih nevolja u Trećem Svijetu. Ona izbjegava i političko agitiranje. Umjesto toga dobijamo brutalni i realni status quo današnjeg „east meets west“ konflikta ali i prožimanja, i to umotan u inovativnu produkciju i alter-pop konciznost s nepobitnim filingom undergrounda.

„Kala“ je vrlo off, vrlo electro i vrlo nekomercijalna, na trenutke i gruba i na granici slušljivosti, a s nje se i dalje „skidaju“ singlovi, snimaju se spotovi, a M.I.A. ima solidnu prodaju čak i u Americi (gdje njeno lijeno pjevanje i repanje neki kritičari otvoreno prozivaju diletantskim, kao da nisu služili foru), izdaje za Interscope (definitivno A1 liga) i ljudi je vole. Možda je to zbog toga što je „Kala“ urnebesna mješavina britanskog klupskog osjećaja, imigrantskih začina, svjetske nepravde i uvijek neobičnih glazbenih rješenja. A možda i zbog toga što je njena vizija što želi i kako to želi – jasna, za razliku od mnogih drugih „komada“ na sceni.

„Kala“ može poslužiti kao inspiracija i pokazatelj da ne treba nužno slijediti komercijalne obrasce da bi se uspjelo, i isto tako – pokazatelj da ne treba raditi srcedrapateljske i band-aidovske ljige da bi se skrenula pozornost na ono što je John Lennon u „Glass Onion“ nazvao „to see how the other half lives“. Ako nije na to mislio, onda je sigurno trebao.

Ako hoćete world music koji je u doticaju s vremenom u kojem živimo – „Kala“ je album za vas.

Najbolje stvari: Hussel, World Town, Mango Pickle Down River, Paper Planes, 20 Dollar, Come Around

Ijuft, Vitomire, vid' šaren'la!: miauk.com

Arulpragasamka na Tjubu: Bird Flu, Boyz, Jimmy, i jedna stara, s prvog albuma, za na svadbe i rođendane - Bucky Done Gun.

Hvala na čitanju,
ek.