SVID radio

Nazvala me cura iz T-coma u srijedu i pitala hoću li doći na tiskovnu konferenciju sutradan u hotel Jadran na Pećinama povodom početka turneje Electronic Beats "Splish Splash" Club Tour koja će se održati u šest klubova na obali. (Malinska - Crossroad, Novalja - Aquarius, Zadar - The Garden, Dubrovnik - Hotel Belvedere, Brač - Hacienda i Prosike - Porat). Zanimalo me što se iza toga bombastičnoga naslova zapravo krije. E pa krije se nešto jako dobro! Popularni njemački DJ Ian Pooley i njegovi prijatelji odlučili su doći malo na Jadran i uz umakanje u naše čisto more usput zabavljati dio naroda koji se tu zatekne. Rekao sam joj da stižem.
Četvrtak popodne, atrij 'Jadrana', probrano društvo novinara iz nekoliko europskih zemalja (Nizozemci, Njemci, Mađari... i nas nekoliko iz Hrvatske) te jake korporativne snage T-coma iz vjerovatno isto toliko europskih zemalja. Bitan događaj za njih jer ipak su organizatori. Trebalo bi početi svaki čas.
No prije toga počujte nekoliko uvodnih riječi o Ianu Pooleyu. Kao DJ i producent na sceni egzistira već dobra dva desetljeća iako njegovi autorski diskografski koraci datiraju 'tek' iz sredine 90-ih. U elektronsku se glazbu zaljubio još kao gimnazijalacosluškujući ritmove koji dolaze iz dalekoga i hladnoga Detroita, a opet toliko bliske i tople. Nakon odličnoga uspjeha prva dva albuma, ponude za remixiranje i produkciju pljuštale su sa svih strana, ali isto tako i savjeti raznih izvršnih direktora glazbenih kompanija na koji bi način trebao usmjeriti svoju karijeru. Srećom, Pooleya je bolilo dupe za karijeru, više je bio zainteresiran da radi ono što voli jer kad se već njemu sviđa, naći će se još netko kome će to biti milo. Odabir je bio pravi, klubska scena zadnjih 10 godina je nezamisliva bez njegovih stvari i remixeva koje uspješno radi i danas. Dapače, za snimanje zadnjeg albuma 'Souvenirs' otišao je toliko daleko, u sferu u kojoj se njegovi kolege neće nikada naći. I to ne govorim samo simbolički, već i zemljopisno. Preselio je svoj studio na Novi Zeland, dovukao velikane bossa nove, soula, ali i pregršt domaćih australskih glazbenika i bacio se na posao. Eto tako to on radi.
Silazimo do dvoranice gdje nas čeka Ian, kad gle, s njime sjedi i Tonka, također etablirani DJ. Njegov prijatelj. Krećemo. Kako biraju klubove? Uglavnom na preporuku prijatelja. Budući da je već osam godina prošlo otkako je prvi put posjetio Hrvatsku, dobro zna gdje će nastupiti i što ga očekuje. Ljude iz Electonic Beats koji organiziraju ovu turneju poznaje već dosta dugo vremena (valjda ih drži za frendove) i s njima je primjerice prošle godine bio u Barceloni te su mu ta iskustva i dojmovi ostali u dobrom sjećanju. Na svom Internet siteu poziva sve da ga dođu slušati, po čitavoj jadranskoj obali gdje će nastupati sa svojim prijateljima. Ne, nisu to lažni prijatelji od prije dva mjeseca ili godinu dana, već momci koje pozna još iz rane mladosti. Prisutni Tonka i Boris Dlugosch su mu omiljeni sparing partneri, ali ne ultimate fight već ping-pong pajdaši. '87 su otkrivali zajedno elektroniku i ulazili u prve projekte.
Raznih je danas vrsta i podvrsta plesne glazbe ali ono šo nikako ne može razumijeti jest kako netko još uvijek može slušat Goa Trance jer osim što je dosadan, vuče sa sobom čitavi stil življenja, njemu neshvatljiv. Više od 30 minuta te muzike, ne probavlja se. Ispravio se nakon čuđenja jedne mlade novinarke i dodao- 20 minuta. Drži da je dosta važno pohoditi zabave drugih mu kolega te to i čini plešući među običnom publikom. Ne sjedi u VIP prostorima. Na upit vašega reportera što trenutno slušaju kada su u vlastitim automobilima jer čini mi se iz vlasitog iskustva da je to dosta intiman trenutak kada možeš kozumirati nešto samo po tvom guštu, Ian kaže da mu u autu prži soul i funki glazba. Tonka je malo dugačijega ukusa, sluša alter rock. Ne njemačke izvođače, uglavnom britanske, Arctic Monkeys i sl. Rijetko im se događa noćna mora svakoga DJ-a, a to je da im publika suflira što žele čuti, tj. rijetko im predlažu glazbene brojeve. Em je u klubovima dosta bučno pa ih ne čuje (ponekad još pokažu na zaslonu mobitela naslov pjeme), em je publika danas dosta sofisticirana. U Berlinu nema nikakve šanse za tako nečim, a hvale i hrvatsku publiku kao izuzetno profinjenu. Scena tj. klubovi su danas dosta globalizirani, a da publika ne priča materinjim jezikom ne bi ni znali u kojoj su zemlji. Doduše postoje još uvijek neke razlike u reakcijama. Istočna Europa je otvorenija po pitanju emocija. Neki dan su vrtili u Poljskoj gdje je publika bila skoro pa euforična. U Nizozemskoj i Njemačkoj su ljudi dosta razmaženi. Sve su već vidjeli i čuli pa im je pomalo i dosadno. Na postavljenu paralelu između Hrvatske kao možda nove Ibize, Ian Pooley teško skriva prezir prema tom mondenom turističkom odredištu mladih Europljana. Tamo nije bio već godinama i smatra da nije dobar put kojim oni kroče. Karta za ulaz u klubove ne smije koštati 50 eura te čaša pića otprilike isto toliko. Zabava treba biti dostupna svima.
I još štošta su nam dečki jučer ispričali na više neformalnom druženju nego tiskovnoj konferenciji, ali mislim da sam izdvojio ono najbitnije. Želimo im ugodan boravak kod nas, dobru hranu, lijepo vrijeme i iste takve žene. Ako ste u prigodi, pohodite neke od njihovih party-a, a razlog, dva ili tri više nude i Boris Dlugosch, Felver i Howard Donald koji im se priključuju na turneji.
Bok dečki, dođite nam opet u Hrvatsku, kako oni kažu trenutni 'Hot Spot' europske klupske zabave.

Dražen Zima