SVID radio

utorak | 18.30

Manic Street Preachers
Send Away The Tigers
Sony 2007



Kad su 1968. pored mrtvog radijskog i televizijskog komičara i sveopće britanske broadcast legende Tonya Hancocka pronašli njegovo oproštajno pisamce, na njemu je, između ostalog, pisalo:

things just went wrong too many times.

Mnogo godina kasnije Richey Edwards, najpoetičniji eyeliner boy i najtragičnija anoreksično-alkoholičarska-i-općenito-supernesretna rock zvijezda u jednoj osobi, rekao je svojim frendovima u bendu da je to nešto najljepše što je ikad pročitao.

Mnogo godina nakon toga Manic Street Preachers, velške rock komunjare, svoj osmi album počinju stihovima…

there's no hope in the colonies
so catch yourself a lifeline
things have gone wrong too many times
so catch yourself a slow boat to china

...i duh pokojnog (da, davno sam se pomirio da Edwards ne pije cuba libre na nekom udaljenom otoku zajedno s Elvisom) Richeyja opet kruži Europom.

Lako je biti sentimentalan na ovakve citate, poveznice, sjećanja, pogotovo ako ste odrastali u devedesetima, kad je ovaj bend bio nešto najzanimljivije na sceni. Mješajući max factor, Clash, Gunse i književnost sa političkim pamfletaštvom i programatskim šokiranjima, te snimajući odlične, danas legendarne, albume, Manic Street Preachers svojim su priznanjem da je «samoubojstvo bezbolno» natjerali mnoge mlade i zbunjene da dožive svijet onakvim kakav zaista jest – sjeban do bola.

No, devedesete su odavno pasale.

Problem sa Manicsima je što su u posljednjih desetak godina postali mlaka voda. Njihova nemogućnost da se maknu od tih nekoliko samoreferirajućih točaka bila je, kroz godine, i njihova največa prednost ali i mana. Čini se da je sva svježina potrošena još davno, i kao da su im trud i muka kojom su se uspjeli othrvati mogućoj propasti nakon Edwardsovog «nestanka» (ovdje mislim na «Everything Must Go» iz 1996. koji i danas suvereno stoji kao spomenik mogućnosti da se skupi snaga nakon osobne katastrofe) isisali posljednja zrnca autentične kreativnosti zbog koje su nekad Manicsi i bili velik i bitan bend. Put nizbrdo, u biti, počeo je već negdje tamo na sredini tracklistinga «This Is My Truth Tell Me Yours» albuma. Nakon toga uslijedilo je konstantno blijeđenje davne snage koja je definitivno bila na vrhuncu sa nikad dostignutim «Holy Bible», albumom koji će ostati njihova definitivna Biblija i, kako bi rekao Winston Churchill u jednom slavnom govoru – their finest hour.

Gurnuvši sa strane «staračku» ili barem «srednje-godine» estetiku posljednjeg premekanog, prepop i preslabokrvnog albuma iz 2004., koji se tako nenamjerno ironično zvao «Lifeblood», MSP su ove 2007., čini se, našli način da se trgnu. Čini se da su prošlogodišnja dva solo albuma Jamesa Deana Bradfielda i Nickyja Wirea («The Great Western» i «I Killed The Zeitgeist»), dvojice glavnih autora u bendu, napravila dobar posao ili, ako hoćete, čiščenje. Čini se da su na iskustvu dva loša albuma, dvije dobre solo ploče, kubanskog iskustva i male pauze, Manicsi se odlučili vratiti onome što ih je proslavilo – politički osvještenom – relativno žestokom – melodioznom rocku za radio stanice na tragu «Everything Must Go» zvuka.

Iako «Send Away The Tigers» ima i dalje malo veze sa slavnom prošlošću (kolikogod to žele sugerirati fontom na naslovnici koji ruskim obrnutim slovom R evocira «Holy Bible» vremena) jer, ruku na srce, nije to ona sirova pank garaža pomiješana sa gustim stihovima koji vas mogu naučiti više o povijesti nego školski predmet koji se tako zove, dakle, bez obzira na sve to i takvo, ovaj album je najbolja stvar koju je ovaj bend mogao napraviti 2007.

Koncizan i fokusiran, pun političkih natuknica i hiperteksta, kako stihovnog tako i glazbenog, «Send Away The Tigers» zvuči zdravije nego što smo očekivali. Napisati takvu rečenicu, čak i meni, kao svojedobnom velikom fanu, čudno je, jer mislio sam da nešto tako afirmativno o ovim ljudima više nikad neću reći. Ali, eto, stalna samo mjena jest, izgleda.

Tema «Send Away The Tigers» albuma može se slobodno svesti na razračunavanje sa mladim buntovnim danima. Hidden track pravi je dokaz toga. Naime, uključivanje obrade Lennonovog post-Beatles klasika «Working Class Hero» na album, pa makar i kroz potrošenu instituciju tzv. «skrivene stvari» direktno je razračunavanje Manicsa sa svojim debi-singlom iz 1991., živahnom «Motown Junk» u kojoj je Bradfield tako punokrvno pjevao Richeyjev stih «I laughed when Lennon got shot». Odličan je to primjer za uočiti sazrijevanje jer, iako su pri svojim počecima doživljavali sebe kao poslanike koji će jednom za svagda uništiti taj prokleti rock'n'roll, normalan tijek evolucije pojedinca napravi svoje i čovjek se kad-tad mora smiriti i trezveno pogledati na svoju mladost.

Uostalom, citat (a oni su oduvijek bili slabi na citate) Wyndama Lewisa, britanskog slikara, na omotu kazuje «Kad je čovjek mlad obično je revolucionaran. Poslušajte sad o mojoj revoluciji.»

I dalje daleko od stare slave i force, no, pošteno gledajući daleko i od svih AOR pražnjenja tijekom zadnjih par albuma, «Send Away The Tigers» je definitivno najsuvisliji i najbolji MSP album u posljednjih deset godina. Sa samo deset pjesama i tridesetosam minuta trajanja, osmi album sinova velških rudara je povratnički na dovoljno uvjerljiv način. Sve u svemu, ništa spektakularno, jer kako rekoh pri početku – nisu više, nažalost, devedesete, ali lijepo je znati da još uvijek mogu zarokati.

Najbolje stvari: Sve su dobre, šta, osim singla/dueta sa Ninom Person iz Cardigansa «Your Love Alone» (na cijelom tracklistingu ponaša se kao dječji pop uljez) i glupave «I'm Just A Patsy» (u kojoj stih «Ja sam Oswald u Lee Harveyju» samo tužno podsjeća na bolju prošlost), a pogotovo od svih njih su dobre Rendition, Indian Summer, Second Great Depression, Winterlovers i Send Away The Tigers.

Uvijek ažurni što se weba tiče: www.manicstreetpreachers.com i www.manics.co.uk

Najduže ime nekog mjesta u Walesu: Llanfairpwllgwyngyllgogerychwyrndrobwllllantysiliogogogoch

Pozdrav,
ek.