the sun shall not smite I by day, nor the moon by night and everything that I do shall be upfull and right
15.12.2007., subota
jednom u životu ekipa se naglo rastaje. valjda to zovu odrastanje.
|
kuiš. ja nisam odrasla. a ipak mi se ekipa raspala ahah a smiješno je to baš. gledali smo i smijali se bilježnicama u koje smo zapisivali događanja naših bogato ispunjenih dana tijekom praznika kad smo još bili potpuni. kad smo bili ekipa. totalno ahah i waaa e koliko je ljudi došlo a isto tako otišlo. plaši me to e. imala sam namjeru bar na neko vrijeme ostavit te ljude jer mie tužno šo to nije ono šo je bilo i jer mi svako mjesto koje sam obožavala sad ide nakurac i naživce i nije više ljepo i sretno i nisam sretna kad sam tamo. al nemoguče je. sedamdeset posto njih nemari za mene i bolime kurac za to. al onaj ostatak mi je bitan. njih volim i dragi su mi. zato nemogu. danas smo pokušali spojit atom sa atomom da nastane molekula ahah al nije. odazvalo se samo onih trideset posto. jeli smo picu koju sam donjela od ručka i domačicu i pili smo socijalnu kolu i igrali smo neke mutave igre i pjevali smo glasnije od đuboksa i bilo je ljepo. kao nekad ahah samo oču za znate da če tih trideset posto uvijek bit moja ekipa. i onda kad nebude. jer ja volim šetat po gradu bez cilja. igrat partiju za partijom kejmsa. žicat pare i onda kupit veliki tvajs. prepričavat drugima doživljaje neke kul knjige. podjebavat druge. smijat se. radit poklone za rođendane. grlit se. podijelit mandarine sa svima koliko vas ima. svirat dok ostali pjevaju gore od mog brata. i tako nadalje patetično al ajde. ahahaha so šo sam štela reč. pa ono ako ima neko album ili čak sve od jacka johnsona nek mi posudi jer trenutno nevolim aleksu ahah i ona reklama znaš e ona za sladoled. baš me podsječa na mene kad sam mala bila. uvijek sam radila takve stvari. iako ni sad neznam upalit brisače na autu ahaha pada snijeg e. nevalja jedino to šo puše ful. ja volim kad onako tiho pada tako da ni neznam šo se vani zbiva i onda kuiš se ujutro probudim i pogledam kroz prozor i sve se bijeli. to sam obično radila kod dede i bake. deda je uvijek bijo žrtva. zvala bi ga van na grudanje i uvijek bi ga zajebala totalno. nebi trebala radit snjegoviča u dvorištu. sad ga vidim jednom u dvije godine i nije mi jasno kako je prije trčao zamnom i lovio me po dvorištu a sad nemože ni hodat. ahah baš da. nerazumijem još jednu stvar. nerazumijem kako moj brat nemože nikad pogodit vece školjku. jednostavno NE. lajk vece školjka nije nikakva šalica u koju poslužuješ čaj pa onako s visoka sipaš ahaha i ide mi naživce šo se probahatio odkad je punoljetan. al idalje je isti debil kao i onda kad je imao deset godina. samo malo stariji. aaa kuiš to vrijeme ful leti e. al glavno da umirem pet minuta prije zvona na kemiji i molim boga da ubrza vrijeme. kad i tih pet minuta prođe sve opet ide brže. jea praznici. uopče nemam ideju ša ču radit za praznike. i da. ta idila e ahaha kuiš smiješno. baš gledam onaj grad. ko na reklami od vipa. ahaha sve neš voono. ljudi polako al sigurno i svi su puni darova. svi neki djedovi mrazovi. sve svjetli. a lajk sad mi je smiješno i neznam kako da to uopče iskomentiram. samo se sjetim onda kad sam bila ko ona sva djeca šo ih je sram prič djedu mrazu da mu kažu ša bi oni htjeli za božič. to mi je bilo najljepše doba. kad bi prolazili korzom toliko bi me ti djedovi fascinirali da sam čak zaboravljala preskakat s kocke na kocku bez da stanem na crtu. ahaha smiješno i ironično baš. a neznam. nekako se nemogu nač s vremenom u zadnje vrijeme. doč če to sve na svoje. i onda ču skontat da sam odrasla.  volem |
