Voyager-nova generacija
ponedjeljak, 12.04.2010.
Svi putovi vode u Rim
Prema legendi Trojanski junak Eneja nakon pada i razaranja Troje dugo je lutao po svijetu - napokon je došao u Lacij gdje je osnovao grad Albu Longu i tu su njegovi potomci dugo vladali.
Kada je kraljevao Enejev potomak Numitor, s prijestolja ga je svrgnuo brat Amulije. Dao je pogubiti njegovog sina, a kćer Rea Silviju učini svećenicom Veste, boginju kućnog ognjišta. To je učinio jer je znao da se vestalke, svečenice ne smiju udavati, pa je vjerovao da će tako Numitor ostati bez potomstva koje bi jednom moglo zatražiti pravo na prijestolje. Međutim, u Silviju se zaljubi Bog rata Mars i silovao je Reu Silviju. Iz te avanture rodili su se blizanci Romul i Rem. Prema pisanju Plutarha Romul je umro 717. godine pr.Krista u dobi od 53 godine života. Prema tome možemo zaključiti da bi vjerojatna godina rođenja blizanaca mogla biti 771. Amulije je naredio da se dječaci utope u Tiberu, kako bi prekinuo Numitorovu nasljednu liniju.
Rob to učini,pusti korito u rijeku, ali val izbaci korito na obalu, i Romul i Rem se spase. U podnožju Palatina, jednog od 7 brežuljaka,čuvši plač djece došla je vučica Martia (Marsova vučica)koja je danas simbol grada Rima i nahranila ih je svojim mlijekom. Nakon nekoga vremena tuda je prolazio pastir Faustul i vidjevši djecu odnio ih je kući. Kako on i njegova žena Aka Larencija nisu imali djece, odluče ih posvojiti, a ona im da imena Romul i Rem. Tako su Romul i Rem odrastali među pastirima sve do svoje punoljetnosti.
Možemo pretpostaviti da je neka žena "slobodnog morala" brinula za blizance te se to kasnijim prepričavanjima pretvorilo u vučicu jer prema nekim tumačenjima Latini su izraz "lupoe" koristili za vukove i za raspuštenice. Ta je žena bila Acca Larentia, oženjena za kraljevskog svinjara Faustulusa, koji je prema legendi pronašao blizance. Vjerni kraljev sluga je blizance odgojio tajeći istinu o njihovom porijeklu. Dječaci su rasli, naučili čitati i pisati, te su među ljudima slovili kao vrijedni i časni mladići. Rem je uskoro došao u sukob s Amulijevim pastirima te završio među njegovim zarobljenicima. Faustulus je spremao akciju oslobođanja te je Romulu otkrio sve tajne porijekla. Nezadovoljni narod podigao je pobunu te ubio Amulija. Numitor je ponovno došao na vlast, a mladići su odlučili podići novo naselje u blizini mjesta na kojem su odrasli. No, Alba Longa učini im se premalenom te oni odluče osnovati novi grad. Dogovorili su se da tko ugleda više ptica, osnovat će grad. Tako su odluku prepustili bogovima. Romul se uspne na Palatin, a Rem na Aventin. Bogovi su bili skloniji Romulu te on tako ugleda 12, a Rem 6 ptica. Tako je Romulu pripala čast da osnuje grad. On uze plug i zaore brazdu oko Palatina. Izbačena je zemlja predstavljala zidine. Rem se zavidan bratu narugao i preskočio zid. Kako Romul nije mogao podnjeti da bilo tko nepozvan uđe u još nesagrađen grad napadne brata i ubije ga govoreći mu: Tako ubuduće propao svatko tko prijeđe moje zidove.Romul je grad sam dovršio 21. travnja 753. pr. Kr. i dao mu ime Roma. U to naselje primao je pastire iz okoline, lutalice i izbjeglice iz Lacija. Tako je Romul bio prvi kralj. Od te godine Rimljani računaju vrijeme.
Tada počinje vrijeme rimskih krajeva ali moramo znati radi objektivne povijesne istine ovaj period se uglavnom zasniva na rimskoj mitologiji. Pisana povijest iz tog vremena se ne može smatrati vjerodostojnom. Ovo vrijeme je poznato kao vladavina sedam rimskih kraljeva. Rim je u to vrijeme učinio znatan uspon u društvenom, kulturnom i gospodarskom razvitku. Građanstvo je podijeljeno na patricije i plebejce. Osnovan je Senat, svećenički i zanatlijski kolegij. Naselja na Palatinu i Kvirinalu spojena su u grad za čiju su obranu podignute zidine. Rimu je također priključena i Alba Longa. U ovo vrijeme su udarene osnove rimskog prava koje je bilo podijeljeno na -fas (božanske propise) i -ius (propise vlast i sudstvo). Na osnovu običaja se stvaralo pravo.
Plebejci su se bavili zemljoradnjom, zanatstvom i trgovinom, a patriciji stočarstvom.
Plebs podijeljen na trideset rodova koji su se nazvali tribus. Svi ljudi su podijeljeni prema imovini na pet klasa. Svaki tribus je davao po četiri centurije. Značajnu ulogu su imale i centurijske skupštine, sastavljene od plebejaca i patricija i u kojima je imovinsko stanje bilo važnije od porijekla. Bilo je propisano i minimalno imovinsko stanje (cenzus). Ovim svim reformama je Rim bio toliko ojačan da je preuzeo vodeću ulogu u pokrajini Latijum.
Posljednji rimski kralj Tarkvinije II. Oholi(Tarquinius Superbus) je protjeran iz Rima 509. pr. Kr. i time je završen period Rimskog Kraljevstva.
Razdoblje postanka i ranog doba rimske republike označava vrijeme osnivanja i osiguranja rimske države. 496. pr. Kr. Rimljani pobjeđuju Latine u bitci kod Regilskog jezera a 493. pr. Kr. stvaraju i ulaze u savez s federacijom latinskih gradova. U ovom razdoblju se i javljaju i prvi sukobi između plebejaca i patricija (prvi secessio plebis), gdje plebejci, zbog svog teškog položaja u gradu koji je pod vlašću patricija, odlučuju napustiti grad Rim i osnovati drugo naselje. Polovinom 5 stoljeća p.n.e. Decemvir objavljuje tablicu dvanaest zakona, čime se određuju prava rimskih građana.
U tom razdoblju Rim je igrao vrlo važnu ulogu u Latiju, pa je odmah nakon uspostavljanja Republike, Rim počeo sustavno provoditi politiku širenja svojih teritorija. Ipak, u tim svojim teritorijalnim pretenzijama, Rim je, na samom početku širenja, doživio i poraze. Najteži od njih je bio 387. pr. Kr. kada su grad zauzeli i opustošili Kelti. Grad se ubrzo oporavio i nastavio svoje širenje kako na jug tako i na sjever, pri čemu je došlo do oštrih sukoba protiv Samnita između 343. pr. Kr. i 290. pr. Kr.
Poslije 340. pr. Kr., Rimljani uspijevaju kontrolirati većinu gradova u području Latija. Od negdje oko 280. pr. Kr. poslije sukoba sa Pirom i pobjedom nad njime, Rimljani osvajaju i južnu Italiju, gdje su već stoljećima bili prisutni stari Grci i na taj način dolaze u dodir s njihovom kulturom. U cilju ostvarivanja i održanja kontrole na osvojenoj teritoriji, Rimljani počinju osnivati svoje kolonije i provincije, što opet vodilo ka stvaranju saveza s gradovima i plemenima s različitim pravima i privilegijama:
1. punopravni građani Rima (građani Rima, kolonija i već svrstanih plemena)
2. zajednice s rimskim građanskim pravima, ali bez prava odlučivanja
3. saveznici, koji su mogli zadržati svoje autonomije
Oko 270. g. p. Krista. Rim je osvojio cijelu Italiju. Rimljani su se potom borili u tri duga rata protiv Kartage, grada na obali sjeverne Afrike, a na kraju su preuzeli vlast u imperiji. Dublji jaz izmedu bogatih patricija (aristokracije) i siromašnih plebejaca (običnog naroda) doveo je do sudara izmedu političkih vođa i do uspona velikog vojskovode Julija Cezara (100-44. g. p.Krista). Cezar je 58. g. p. Krista. preuzeo vlast nad vojskom u Galiji (danasnje Francuska, Nizozemska i dio zapadne Njemačke) i oko 51. g. p. Krista. je osvojio čitavo područje. Vojskovođa Pompej je nagovorio Senat da naredi Cezaru da raspusti vojsku. Cezar je odbio i izbio je rat. Rat se završio četiri godine kasnije, kada je Cezar porazio vojsku koju su predvodili sinovi Pompeja u Španjolskoj. Cezar je postao vladar rimskog svijeta i proglasio se za "doživotnog diktatora".
Cezar postaje jedini vladar Rimskog imperija, što uzrokuje 15. ožujka 44. pr. Kr. atentat na njega, u Senatu, sa smrtnim ishodom, i to je početak trećeg rimskog građanskog rata. Cezarov bliski suradnik Marko Antonije i nećak Oktavijan se udružuju i pobjeđuju republikance 42. pr. Kr. kod Filipa, u Grčkoj.
Izgledalo je da se situacija iz 49. pr. Kr. ponavlja: Marko Antonije i Oktavijan dijele rimske teritorije ugovorom iz Brundizija na interesne sfere, Antonije vlada istočnim a Oktavija zapadnim dijelom. Međutim Antonije i njegova, bivša Cezarova, ljubavnica, Kleopatra počinju sanjati o velikom carstvu, čiji bi središte trebalo biti na istoku, što 32. pr. Kr. uzrokuje i prekid prijateljstva između njih dvojice. Pod utjecajem Oktavijana, senat objavljuje rat Egiptu i u odlučujućoj bitki kod Akcija 31. pr. Kr. Oktavijan protjeruje Antonija i Kleopatru u Egipat, gdje oni nedugo zatim umiru. Egipat postaje provincija pod izravnom vlasti budućeg cara Oktavijana. Oktavijan postaje samostalni vladar Rima i preuzima sve ovlasti od republikanskih institucija i 27. pr. Kr. osniva Rimsko Carstvo. On biva proglašen počasnim imenom August. Od svih republikanskih institucija ostavio je samo senat, ali je imao apsolutnu moć nad njime.
Kao car, August je hladnokrvno i efikasno uredio svoje carstvo; njegove su izuzetne sposobnosti velikim dijelom zaslužne što se Rimsko Carstvo održalo tako dugo. Uveo je standardizirani novac i poreze; izgradio je birokratsku strukturu od vitezova i slobodnjaka (bivših robova). Vojnicima je uredio mirovine.
Bio je vješt propagandist. Dobio je potporu rimske književnosti kad je postao pokrovitelj pjesnika Horacija, Livija i nadasve Vergilija. Da se svidi narodu, koristio je igre i posebne događaje koji su slavili njega i njegovu obitelj.
August je osnovao i prve profesionalne vatrogasce na svijetu, te je u Rimu uveo profesionalnu policiju.
Rimsko Carstvo je upravljalo svim heleniziranim državama na Sredozemlju, kao i keltskim područjima sjeverne Europe. Najveću teritorijanu ekspanziju doživjelo je u doba cara Trajana, koji je 114. prisvojio Armeniju i sjevernu Mezopotamiju, a 115. godine osvojio je i Adiabene, Babilon i Ktezifont.
NAŠI KRAJEVI
Nigdje nisu Rimljani do kraja uništili pokorene narode. Tako su i poslije cara Oktavijana u današnjim hrvatskim zemljama ostali prijašnji stanovnici: Iliri, Japodi i Panonci. K njima je samo pridošao četvrti narod: Rimljani. Odmah od početka rimskoga vladanja nalazimo u ovim krajevima šest legija, dakle od prilike 60.000 vojnika rimskih. Kasnije, kada je trebalo granicu na rijeci Dunavu čuvati od provale barbarskih naroda (Germana i Slavena), podvostručila se u našim stranama vojska rimska. Time je kod nas znatno porasao broj Rimljana, Treba naime poznavati uredbu rimske vojske. Svaki »legijonar« t. j. pravi vojnik, službovao je punih 20 godina, i to uvijek na jednom te istom mjestu. Vojnici stanuju u taboru, što ga sami sebi podigoše i utvrdiše jakim nasipima ili zidovima. No izvan tabora stoji »kanaba« ili trgovište. Ovdje stanuju obitelji (žene i djeca) onih vojnika iz tabora; osim toga nalaze se u »kanabi« svakojaki trgovčići, koji prodavaju robu za vojnike i njihove obitelji. Tako dakle uz vojničke tabore niču novi gradovi s rimskim žiteljstvom. Dok legijonar aktivno služi, dobiva od rimske države plaću, kojom uzdržaje sebe i svoju obitelj. No država mora se za njega brinuti i kasnije. Ta on je cijelu svoju mladost i muževnost dao državi. U zamjenu daje sada država svojim »veteranima« (isluženim vojnicima) komad zemljišta kao otpravninu, da ne stradavaju u starosti. Osim toga postaje svaki veteran pravim gradjaninom rimskim (civis Romanus). Možemo slobodno uzeti, da je na takav način svake godine u našim krajevima postalo nekoliko tisuća novih gradjana rimskih. Nije dakle čudo što se tečajem puna četiri vijeka silno umnožao broj Rimljana. Istodobno padao je u današnjim hrvatskim zemljama broj Ilira, Japoda i Panonaca. Evo razloga tomu pojavu. U rimskome carstvu nije vojnik smio služiti u svome rodnom kraju. Kod nas ponajviše služe vojnici, koji se rodiše u dalekoj rimskoj pokrajini Siriji. Naprotiv su Iliri, Japodi i Panonci bili prisiljeni, da rimskome carstvu služe kao vojnici u Siriji i Španjolskoj. Pošto se i u našim krajevima svake godine novačilo, odlazilo je mnogo Hira, Japoda i Panonaca u druge zemlje, gdje su tečajem 20-godišnje vojničke službe izgubili svoju narodnost, osnovali svoje obitelji, te se poslije toga prometnuli u prave gradjane rimske. Brojne rimske vojske u našim krajevima bijahu u mirno doba od velike koristi. U rimskoj naime vojsci vlada načelo, da vojnici moraju vazda raditi, jer ih država plaća. Kada dakle nema rata, onda vojnici izvode državne radnje i gradnje. Oni primjerice podižu nasipe uz rijeke; kopaju prokope i jarke, da se močvare isuše; peku opeke u vojničkim ciglanama; krče šume, da dobiju zgodne prolaze i drvenu gradju; zasadjuju plemenito voće i vinovu lozu; grade velike vojarne, hramove, skladišta, palače i javna kupališta; grade vodovode, kojima dovode zdravu i pitku vodu često iz dalekih izvora. Kako je u našim krajevima bila smještena trećina čitave rimske vojske, nije nikakvo čudo, da su ovdašnje legije dizale i careve na rimsko prijestolje. Tako su n. pr. carevi Decije, Klaudije, Aurelijan, Probo, Dioklecijan, Maksimilijan i Konstancije Klor porijeklom iz današnjih zemalja hrvatskih. Zato se u rimskome carstvu tečajem trećega i četvrtoga vijeka mnogo pazilo na javno mnijenje u ovim krajevima. Medju osobite dužnosti rimske vojske spadala je gradnja cesta. Današnje ceste po hrvatskim zemljama jedva se mogu prispodobiti s izvrsnim cestama, što ih nekada ovdje sagradiše Rimljani. Vojska je lomila kamen, gradila mostove, zasipavala prodoli i neprestano utvrdjivala ceste. Zato su Rimljanima ceste služile onako, kao što danas nama služe žejeznice. Rimske su ceste u prvom redu bile gradjene u strateške svrhe: da se naime po njima uzmognu brzo otpremati vojnici, bojne sprave i hrana za vojsku. Ipak su rimske ceste već od prvoga časa služile takodjer općemu prometu. Po njima ide rimska državna pošta, i to brže nego li kasnije diližanse u hrvatskim zemljama. Sve ceste iz naših krajeva vodile su preko Akvileje u Rim. Velik je promet po vodenim putevima, dakle po moru i rijekama. Rimski ratni brodovi plove po Savi, Kupi, Dravi i Dunavu, te u mirno doba služe i prometnoj svrsi. Radi svega toga razvila se ovdje znatna trgovina. Izvozila se stoka (poimence konji, goveda i svinje), zatim žito, vino, med, vosak, sir, kože, a ponešto i rude. Uvozilo se pak ulje i južno voće iz Italije, razne tkanine (svilene, vunene i platnene) iz Carigrada, pa mirodije, zlatnine, srebrnine i drago kamenje iz Indije. Po našim, krajevima promeću se trgovci iz istočnih i zapadnih zemalja prostranoga carstva rimskoga. U većim gradovima nalazimo tržne trijemove, koji trgovcima služe kao pazarišta. Lijepu takovu zgradu - sa krasnim redovima stupova - dao je n. pr. u Mursi (Osijeku) na svoj trošak podići senator G. Aemilius Homullinus, - Nešto nalazimo u našim krajevima takodjer industrije. Vojska je naime trebala odijela i oružja. Zato se kod nas uredjuju tvornice sukna, štitova, mačeva, sulica i bojnih sprava. Poznata je »dalmatika«, t. j. haljina, koja je sizala do koljena. U državnim tvornicama rade ponajviše robovi i kažnjenici. Lijepo se razvilo klesarstvo. Mnogo rimskih kipova, gradjevnih nakita i grobnih spomenika iskapa se po hrvatskim zemljama; medju njima nalazimo takodjer pravih umjetnina. Rimski klesari upotrebljavahu za svoja djela istarski, trogirski, hvarski i srijemski mramor. Treba spomenuti i rudarstvo, jer su Rimljani iz naših gora vadili zlato, srebro, olovo, bakar i željezo. Zato i nalazimo kovaonice novca po većim gradovima. A bilo je u našim stranama takodjer vještih zlatara, koji izradjivahu narukvice, prstenje, naušnice i druge nakite. U pogledu bogoštovlja vladala je ovdje u rimsko doba najveća šarolikost. Osim rimskih poganskih bogova štovahu se kod nas takodjer domaći (ilirski, japodski i panonski) bogovi; strani pak vojnici urediše ovdje takodjer sirsko, egipatsko i perzijsko bogoštovlje.
