Voyager-nova generacija

četvrtak, 04.05.2017.

Umro je drug Tito

04.05.1980. cijelu državu je pogodila vijest koja je mnoge šokirala, mnogi su mislili da je takvo nešto nemoguće, ali dogodilo se.
Umro je drug Tito.



U trenutku objave se igrao najveći nogometni derbi Jugoslavije između Hajduka i Crvene Zvezde koji je tada prekinut



Evo mali video da se osjeti kakva je to psihoza bila slično današnjim slikama iz sjeverne Koreje, ljudi su u Titu vidjeli oca, u zemlji u kojoj je religija zabranjena Tito je bio Bog, božanstvo.



On je umro, što će biti s nama. On je pokušao prodati iluziju da će i poslije njega biti isto



Njegova veličina je u tome što je znao iskoristiti sve što mu život pruža pa je balansirao između istoka i zapada, postao glavni globalni igrač, osnovao nesvrstane, zagovarao mir u svijetu, 1972 mu je za 1 glas izbjegla Nobelova nagrada za mir. Sahrana mu je bila najveći globalni događaj koji je okupio na jednome mjestu najveće svjetske lidere, moćnike svijeta koji upravljaju u tom trenutku svijetom. Svijet mu se poklonio



Za one koji imaju vremena malo duži video sa ispraćajem plavog vlaka i sahrane. Prvih nekoliko minuta je ispraćaj iz Zagreba, onda je Beograd.





04.05.2017. u 20:46 • 27 KomentaraPrint#

nedjelja, 02.04.2017.

drug Tito

Josip Broz je rođen 7. svibnja 1892. godine u Kumrovcu u Hrvatskom Zagorju. Otac mu je bio težak Franjo Broz, a majka Marija, rođena Javoršek, bila je Slovenka. Josip je bio sedmi od petnaestoro djece. U Kumrovcu je završio četverogodišnju pučku školu (1901.-1905.). U sljedeće dvije godine radi kao težak na imanju svojeg ujaka u Podsredi. Dolazi u Sisak 1907. godine s namjerom da uči zanat konobara, ali ubrzo odlučuje postati mehaničar. U razdoblju od 1907. do 1910. godine uči bravarski zanat i pohađa šegrtsku školu. Tijekom 1910. godine, u Sisku se ilegalno osnivaju sindikati, a u rujnu Josip Broz završava zanat i postaje bravarski pomoćnik. Odlazi u Zagreb, gdje se na dva mjeseca zaposlio u bravarskoj radionici kod Haramine u Ilici. Upisuje se u Savez kovinarskih radnika, i time također postaje i član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Tražeći posao, odlazi u Ljubljanu, Trst, pa ponovno u Zagreb, gdje je usavršio zanat kod poznatog majstora Augusta Knausa. U svibnju i lipnju 1911. godine sudjeluje u štrajku bravarskih radnika, koji je potrajao šest tjedana. Zatim se zapošljava u tvornici metalne robe u Kamniku u Sloveniji. Tu je, kao dobar gimnastičar, postao član "Sokola". Zatim radi u Čenkovu u Češkoj, pa u Plzeňu u tvornici Škoda, pa putuje Njemačkom i povremeno radi. U listopadu 1912. godine dolazi u Beč, a zatim u Bečko Novo Mjesto, saznavši da mu tamo živi stariji brat Martin (r. 1884.). Zapošljava se u u tvornici automobila "Daimler", u kojoj je radio i Martin, te postaje probni vozač automobila.
Rujna 1913. godine Broz stupa na odsluženje vojnog roka, prvo u Beču, a zatim na vlastitu molbu u 25. domobranskom puku u Zagrebu. Krajem 1913. godine upućen je u dočasničku školu i postao najmlađi vodnik u puku. Svibnja 1914. godine u Budimpešti je osvojio srebnu medalju na prvenstvu Austro-ugarske vojske u mačevanju. Bio je i dobar skijaš. Nakon izbijanja rata protiv Srbije, borio se na srpskoj bojišnici od kolovoza do prosinca 1914. godine. Siječnja 1915. godine njegov je puk prebačen na Karpate, na bojište protiv Rusa. Zbog jedne akcije predložen je za odlikovanje, koje poslije nije mogao uzeti jer je bio u zarobljeništvu. Kada je Tito 1967. godine posjetio Beč, željeli su mu uručiti to odlikovanje, ali je on odbio. Na sam Uskrs, 25. ožujka 1915. godine, biva teško ranjen kopljem jednog Čerkeza. Zarobljen je i punih 13 mjeseci leži u bolnici u Svijažsku, malom mjestu blizu Kazana. Dobio je i upalu pluća i jedva preživio. Uči ruski i čita mnoga djela ruskih klasika, naročito romane Tolstoja, Turgenjeva, Kuprina i drugih. Kad se oporavio, upućen je na rad kao mehaničar. Zatim je upućen na prisilni rad u uralski gradić Kungur, gdje ga zarobljenici biraju za zarobljeničkog zapovjednika logora. U veljači 1917. godine radnici su provalili u tamnicu i oslobodili zatvorenike. Pridružuje se jednoj boljševičkoj skupini. Ubrzo opet biva uhićen, pa bježi. U Petrogradu 16.-17. srpnja sudjeluje u velikim demonstracijama protiv Privremene vlade, koje su organizirali boljševici. Pokušava pobjeći u Poljsku, ali ga ulove i zatvore u Petropavlovsku tvrđavu. Ponovo je protjeran u Kungur, ali bježi u Sibir. Pridružuje se Internacionalnoj crvenoj gardi u Omsku, gdje je bio više mjeseci, ali bez borbe. Vjenčao se s ruskinjom Pelagijom (Pelkom) Belousovom, od koje će se razvesti 1936. godine. Srpnja 1918. godine Omsk osvaja Češka legija. Međunarodna brigada je razbijena, a Broz je pobjegao u stepu i zaposlio se kao mehaničar u selu nedaleko Omska, gdje je ostao dulje od godinu dana. Ujesen 1919. godine komunisti su ponovno osvojili Omsk i okolicu. Broz početkom siječnja 1920. godine zajedno sa suprugom kreće na tegoban put do kuće, kamo konačno stiže u rujnu. Broz se zaposlio u Zagrebu kao mehaničar i odmah se upisao u KPJ. Na izborima u studenom 1920. godine komunisti su osvojili 59 mandata i postali treća stranka po snazi u Kraljevini SHS. Kraljev režim to nije htio tolerirati; proglašena je tzv. Obznana, kojom je KPJ stavljena van zakona.
U Zagrebu je već 31. prosinca 1920. godine organiziran opći štrajk, u čemu je i Broz sudjelovao. Međutim, njihov je otpor brzo slomljen. U kolovozu 1921. godine mandati svih komunističkih zastupnika bili su poništeni. Broz je odlučio nastaviti djelovati u ilegali. Početkom 1921. godine naseljava se u Velikom Trojstvu kod Bjelovara i radi kao strojar. Ožujka 1923. godine Broz i skupina drugova iz Velikog Trojstva uspostavljaju kontakt s komunističkom organizacijom u Bjelovaru. Početkom 1924. godine izabran je za člana Okružnog komiteta u Križevcima. Sredinom 1925. godine Broz seli u Kraljevicu, gdje se zapošljava u brodogradilištu. Izabran je za sindikalnog povjerenika, čime se bavi sljedećih godinu dana. U ljeto 1926. godine Broz je na čelu štrajka u brodogradilištu, ali 2. listopada dobiva otkaz. Odlazi u Beograd i zapošljava se u tvornici vagona u Smederevskoj Palanci. Izabran je za radničkog povjerenika, ali već u ožujku 1927. godine dobiva otkaz. Ubrzo nakon toga vraća se u Zagreb i odlukom Mjesnog komiteta KPJ postaje tajnik Oblasnog odbora Saveza metalaca za Hrvatsku - njegova prva partijska funkcija. Odsjedio je mjesec i pol u Ogulinu zbog komunističke agitacije. Broz se vraća u Zagreb i preuzima svoju sindikalnu dužnost, te uz to i dužnost tajnika Saveza kožarskih i prerađivačkih radnika. U unutarpartijskim borbama nalazi sve više pristaša, prvenstveno među radnicima. Na konferenciji Mjesnog komiteta KPJ Zagreba 25. veljače 1928. godine izabran je novi komitet na čelu s Brozom kao generalnim sekretarom. Nakon ubojstva Stjepana Radića i hrvatskih narodnih zastupnika Atentat u Narodnoj skupštini 1928. u atentatu u Narodnoj skupštini, 20. lipnja 1928. godine, KPJ preko Nezavisnih sindikata, letkom koji potpisuje Josip Broz, poziva radništvo i građanstvo na masovne prosvjede a tim povodom i Pokrajinski komitet KPJ za Hrvatsku uputio je proglas seljaštvu na zajedničku akciju s radništvom. Broz je prisiljen prijeći u ilegalu, ali ostaje u Zagrebu i obavlja razne poslove za Partiju i sindikate. Biva uhićen 4. kolovoza 1928. godine ispred stana u kojem je pronađeno nekoliko bomba, po čemu je suđenje Brozu i drugovima, održano 6.-14. studenoga 1928., dobilo naziv Bombaški proces. Josip Broz je u fokus interesa boljševika došao nakon što je na Bombaškom procesu, na kojemu je bio optužen, izjavio u Zagrebu, 1928. godine: „Ne priznajem buržoaski /građanski/ sud, nego samo sud Partije! “ Kaznu služi u kaznionicama u Lepoglavi i u Mariboru, a zatim odslužuje još 3,5 mjeseca ranije kazne u Ogulinu. Broz u kaznionici dobiva posao majstora u električnoj centrali i povremeno se kriomice sastajao s komunistima iz Zagreba. Za njegova pomoćnika u centrali postavljen je Moša Pijade, s kojim je organizirao partijsku ćeliju. Početkom 1931. godine, zbog straha od bijega, Broza su premjestili u kaznionicu u Mariboru. Ožujka 1934. godine, Broz izlazi iz zatvora u kućni pritvor u Kumrovcu, ali ubrzo odlazi i počinje živjeti s lažnim dokumentima i promijenjenim izgledom - postaje "profesionalni revolucionar". Mnogobrojni vodeći jugoslavenski komunisti dobili su tridesetih godina 20. st. politički azil u Moskvi radi progona komunističke partije u europskim zemljama gdje su zbog svoje tajne terorističke djelatnosti radi pokretanja „Svjetske proleterske revolucije“došle pod udar zakona. Neki od njih nalazili su se u različitim oblicima suradnje s obavještajnim službama Sovjetskog Saveza. Tako je i Josip Broz uspostavio bliske, strogo povjerljive veze sa rezidentima sovjetske tajne policije i obavještajne službe NKVD koji u njegov kadrovski dosje upisuju ocjenu: „Zaslužuje naše povjerenje“. „Valter“ je kompromitirajuće podatke o svojim jugoslavenskim drugovima iznosio dvojici funkcionara sovjetske tajne policije NKVD koji su radili u aparatu Kominterne u Moskvi, Bugarinu Ivi „Špineru“ Karaivanovu, i Rusu „Jakuboviču“ (pravo prezime ostalo je nepoznato odnosno šifrirano). Josip Broz je svoju karijeru u komunističkoj partiji izgradio na krvi i mučeništvu svojih najbliskijih partijskih drugova, čak i na smrti svoje dvije zakonite supruge, prve i druge koje je također oklevetao jer su došle u nemilost staljinističkoga režima; kako ne bi ugrozio svoje pozicije u borbi za čelno mjesto jugoslavenske komunističke partije, javno ih se odrekao. Dok se odricao već strijeljane i mrtve svoje životne družice, Anne König, sve svoje drugove je pred Kominternom i sovjetskom tajnom policijom svjesno ocrnio, lagao o njima, oklevetao ih i sramno ih se odricao, iako je među njima bilo njegovih dobrotvora, kao generalni sekretar politbiroa CK KPJ, drug Josip Čižinski „Milan Gorkič“, ili Vladimir Čopić. „Valter“ se „Gorkiča“ naknadno odrekao, kad je ovaj već bio strijeljan od tajne policije u Moskvi, 1. studenog 1937. godine, i iako ga je ovaj bio preporučio za jedno od čelnih mjesta u jugoslavenskoj komunističkoj partiji. Oklevetao je i Vladimira Čopića koji je bio jedan od zapovjednika antifašističkih snaga u španjolskom građanskom ratu.
Čopićev pak brat bio je jedan od onih antifašističkih zapovjednika koji je ubijao ratne zarobljenike: socijaldemokrat Max Reventlow je posvjedočio da su republikanske brigade nakon proboja nacionalističkih oružanih snaga, prilikom povlačenja sa sobom povele i 500 ratnih zarobljenika; došavši u Kataluniju, zatvoreni su u dva zatvora, u Horti i Castellonu, čiji je komandant bio hrvatski komunist Čopić; prilikom dolaska prve skupine zarobljenika odmah je dao strijeljati njih 16; u tim je zatvorima pod Čopićevim vodstvom jedna komisija donosila smrtne presude bez ikakvog udjela pravosuđa; nakon bijega 50 zarobljenika, strijeljano je u znak odmazde drugih 50; mučenja su u tim zatvorima bila na dnevnom redu; njemački dragovoljac i poručnik Hans Rudolph bio je šest dana mučen: boljševici su mu slomili ruke i noge, iščupali nokte, i smaknut je 14. lipnja 1938. metkom u potiljak; nekoliko dana nakon toga je Čopić uhićen od republikanskoga režima pod optužbom špijunaže ali je spašen zahvaljujući intervenciji svoga brata, pukovnika Vladmira Čopića, i dvojice drugih vodećih marksista, Luigia Longosa i Andre Martysa. Dok su Hitler i Mussolini financirali snage generala Franca kreditima, SSSR je republikanskim snagama i ljevici slao oružje, ali ne za kredit nego za iznos španjolskih državnih rezervi zlata i za plaćanje na licu mjesta, i uz uvjet kontrole antifašističkih snaga od strane boljševika. Fanatični, ekstremni ljevičari - boljševici - su svojim terorom među republikanskim snagama, svojom isključivošću i staljinističkim čistkama među samim ljevičarima, marksistima, slabili i osramotili antifašistički front, a ista situacija iz Španjolske se ponovila 1941. i u Hrvatskoj gdje su glavnu riječ imali „španci“ odnosno politički komesari partizanskih odreda, jugoslavenski boljševici koji su svoj „zanat“ ispekli u španjolskom građanskom ratu gdje su naučili vještine terorizma i agitacijske propagande (laganje u velikom stilu, manipuliranje); ako baš nije svaki vođa ustanka iz CK KPH od 22. lipnja 1941. u Hrvatskoj bio „španac“ onda je imao svog savjetnika „druga španca“. Jedan od najgorih „španaca“ u Drugom svjetskom ratu na području Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Srbije bio je jugoslavenski boljševik Josip Broz koji je umjesto kompromitiranog nadimka i tajnoga imena „Valter“ uzeo drugo tajno ime „Tito“; on je bio glavni zapovjednik boljševičkih „proleterskih brigada“ „Narodno-osolobodilačkom pokretu“ (NOB) koji se u agitacijskoj propagandi nazivao „antifašistički“.

Prvi Brozov dolazak u moskovsku Kominternu bio je 1935. godine. Pod pseudonimom «Fridrih Fridrihovič Valter» je radio u Komunističkoj internacionali u Moskvi (SSSR) od 1935. do 1936. godine te je kao doušnik zloglasne i zločinačke sovjetske tajne političke policije i obavještajne službe NKVD bio izuzet od Staljinovih čistki, iako ni to nije bilo pravilo. Naprotiv, Josip Broz «Valter» sudjeluje u Staljinovim čistkama (odstranjenje ili lustracija osumnjićenih komunista iz javnog i političkog života, a najčešće fizička likvidacija nedužno osumnjićenih i optuženih komunista od strane Staljinovog režima) tako da se kumrovečki bravar u Moskvi bavi otpremanjem bivšeg «rukovodstva» KPJ pred streljački vod represivne sovjetske tajne policije NKVD kako bi se riješio konkurencije u borbi za mjesto šefa politbiroa CK KPJ. Jedan od prvih koji je pao kao žrtva Brozove izdaje bio je navedeni Vladimir Čopić, čovjek bez čije preporuke nikada ne bi dospio u Kominternu i u Moskvu. Nakon što je Josip Broz svojim boljševičkim gazdama preporučio jednog od osnivača i čelnika KPJ i ratnoga druga iz Prvog svjetskog rata Vladimira Ćopića (i na taj način mu se revanširao za Ćopićevu uslugu kada je pomogao da Josip Broz prvi puta dođe u Kominternu četiri godina ranije, 1935. godine), Ćopić na poziv Kominterne dolazi u rujnu 1939. godine u Moskvu gdje sa Brozom stanuje u hotelu Luks. Ćopić i Broz zajedno prisustvuju sastancima Kominterne na kojima Josip Broz gaji potajnu nadu da bi mogao zasjesti u fotelju generalnog sekretara politbiroa CK KPJ. Tih dana Staljinovi boljševici odlučuju provjeriti Brozovo baratanje osnovnim staljinističkim dogmama, i naređuju mu da s ruskog na srpski, slovenski i hrvatski jezik prevede Staljinovu „Bibliju“ („Historija Svesavezne komunističke partije (boljševika)“). U prijevodu mu pomaže Ćopić koji je puno bolje od Broza poznavao ruski jezik. U trenutcima kada je Ćopić završio prijevod Staljinove knjige biva od Brozovih gazda iz sovjetske tajne policije uhićen na prepad u sobi br. 58 hotela Luks u Moskvi. (Ćopićev prijevod bio je naknadno kreditiran kao Titov prijevod Staljinove knjige.) Nekoliko dana kasnije Josip Broz za prijevod ključnog djela boljševičke utopije dobiva visok honorar koji troši na kupovinu skupocjenog briljantskog prstena u jednoj moskovskoj zlatarnici, po jednom izvoru, a u Istanbulu po drugom izvoru. S prstenom na ruci Josip Broz kreće u Jugoslaviju, a njegov „drug“ Vladimir Ćopić ostaje u moskovskom zatvoru. Po povratku u Jugoslaviju Josip Broz svojega druga Ćopića proglašava „štetočinom“ i izbacuje iz KPJ. Mjesec dana kasnije su sovjetski boljševici strijeljali u Moskvi bivšeg političkog sekretara jugoslavenske komunističke partije, Vladimira Ćopića.
Svoga druga Josipa Broza je generalni sekretar politbiroa CK KPJ, Josip Čižinski „Milan Gorkič“, biranim riječima preporučio početkom 1935. godine Kominterni kada je pravomoćno osuđenom teroristu Josipu Brozu istekla petogodišnja zatvorska kazna u Lepoglavi, i kada mu je prijetila nova opasnost od progona kakve takve pravne države pa je 1935. dobio politički azil u Sovjetskom Savezu.

– On /Josip Broz/ predstavlja najbolji dio našeg radničkog aktiva – pisao je tada Čižinski Kominterni, i kao neka dobra vila uzeo u zaštitu svog štićenika iz Kumrovca:

„Prema njemu se nitko ne smije odnositi kao prema nekom sitnom činovniku nego kao partijcu koji će u doglednoj budućnosti biti jedan od stvarnih i, nadamo se, dobrih rukovodilaca naše partije.“

Zahvaljujući toj preporuci je Josip Broz dobio radno mjesto referenta u jednom odjeljenju Kominterne u Moskvi gdje je postao i doušnik sovjetske tajne policije kojoj je pisao tajna izvješća o pojedinim čelnicima jugoslavenske komunističke partije, koje je na taj način svjesno prokazivao i oklevetao, znajući da oklevetani mogu lako završiti pred streljačkim vodovima sovjetske tajne policije. Brozova izvješća nalaze se u spisu u arhivu Kominterne pod naslovom: Moj odnos s osobama koje su raskrinkane kao saboteri i neprijatelji naše partije
Kad je Josip Broz „Valter“ doznao što se dogodilo Čižinskom, da je, naime, 1. studenog 1937. strijeljan u Moskvi, bravar iz Kumrovca napisao je Kominterni:

„On je /Čižinski/ po mojem uvjerenju, učinio do danas najviše štete mojoj firmi“ /partiji KPJ/.

Boreći se iz petnih žila da naslijedi tu „štetočinu“, kako je u međuvremenu počeo nazivati svoga dobrotvora Josipa Čižinskog alias Milana Gorkiča, Josip Broz je 1938. godine, čim je ponovo došao u Moskvu, Staljinovim povjerenicima u Kominterni pisao:

„Već 1937. godine ja sam bio veoma nezadovoljan politikom Gorkiča. Nisam imao povjerenja u njega... Bio sam sumnjičav prema njemu“
Čudno da su baš svi oni jugoslavenski komunisti koji su bili kvalificirani za čelno mjesto generalnog sekretara politbiroa CK KPJ bili, ili „fašistički špijuni“, ili „trockisti“, a što je bila još teža optužba od etikete „fašistističkog špijuna“ jer je osnovač Crvene armije, Lav Trocki, postao najveći Staljinov oponent i disident komunizma toga doba, likvidiran u Mexicu, 1940. godine od strane tajnog agenta Staljinove tajne policije koji mu je u vrat zabio šiljak za led. Po svjedočenju nekadašnjeg Titovog najužeg suradnika i ratnoga druga, crnogorskog boljševika Milovana Đilasa, je zahvaljujući Titovim klevetama, od prijeratnih 2500 jugoslavenskih komunista u Sovjetskom Savezu smaknuto njih oko 800. Paradoks je ali povijesna istina da je više antifašista dao smaknuti staljinistički režim u Sovjetskom Savezu i Titov boljševički režim u Drugom svjetskom ratu i u poslijeratnoj SFR Jugoslaviji nego Hitlerov nacistički i Mussoliniev fašistički režim i njihovi saveznici!
Da bi ojačao svoju kandidaturu za generalnog sekretara politbiroa CK KPJ, „Valter“ je još u ljeto 1938. iz Pariza u Moskvu poslao svojega specijalnog izaslanika, sovjetskog obavještajca Kopiniča koji mu je iz Moskve počeo slati vrlo nepovoljne vijesti. Javljao mu je kako je upravo Petko Miletić, kojega je „Valter“ već odavno smijenio s vrha KPJ, dok je ovaj još bio u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, a potom „za sva vremena“ izbacio iz članstva KPJ, jedan od glavnih kandidata Kominterne za šefa jugoslavenske komunističke partije. Miletić se nakon izlaska iz zatvora uputio 25. srpnja 1939. u Moskvu. Žureći da što prije stigne u „prvu zemlju socijalizma“, kipio je od bijesa zbog nepravde koju mu je Broz „Valter“ nanio i koje su ga pogodile ravno u srce. Malobrojne Brozove pristaše u zatvoru u Srijemskoj Mitrovici, predvođene hrvatskim komunistom Andrijom Hebrangom, pokušale su na Miletića izvesti i oružani napad, a Broz će osobno zaprijetiti jednom Miletićevom pristaši da će mu „malo nategnuti rebra“. Za najpoznatijeg jugoslavenskog komunista se ipak na kraju izjasnilo 85, a Josip Broz i Moša Pijade jedva su sakupili desetak glasova.
Teške optužbe na račun Miletića stigle su u Moskvu prije nego se Miletić dokopao Moskve, 25. rujna 1939. godine kada je Crvena armija u dogovoru s Hitlerom već tjedan dana napadala Poljsku s istoka. Obavještajnim kanalima širene su o Miletiću klevete tipa „licemjer i lažljivac“, „frazer i neznalica“, „vješt intrigant i frakcijski maher“, „licemjer i lažljivac od glave do pete“... Miletićevo herojsko držanje pred jugoslavenskom policijom, slavljeno u ljevičarskim krugovima širom Europe, najednom je pretvoreno u kukavičko i izdjaničko ponašanje. „Nisam odao ni jednu partijsku tajnu, niti sam potpisao ma kakvu izjavu i makakav dokument u policiji“ - branio se Miletić. „Policija je – precizirao je on – krivotvorila moje izjave i unosila u zapisnik ono što ja nisam govorio da bi iznudila priznanja drugih.“ Ovu Miletićevu tvrdnju verificirali (potvrdili) su i vještaci grafolozi, ali to nitko nije htio uzeti u obzir. „Uostalom, poslije mog uhićenja policija nije uhitila nikog od onih s kojima sam radio“ - glasila je njegova obrana, koju nakon izrečenih kleveta o njemu više nitko nije uzimao u obzir. Na toj funkciji ostao je neprekidno do svoje smrti 1980. godine odnosno 44 godine. Kominterna, kojom je rukovodio komunistički diktator i tiranin Staljin, ovlastila je „Valtera“ da rukovodi djelovanjem KPJ u Jugoslaviji. Masakr Brozovih «drugova» u Sovjetskom Savezu odvijao se je po njegovu odobrenju. U izdaji Staljinu čelnike KPJ u Moskvi su Josipu Brozu pomagali jugoboljševici Edvard Kardelj, Milovan Đilas, Ivo Lola Ribar, Franc Leskošek i Josip Kraš.

„Valter“ „Tito“ je na čelo Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije došao odlukom Kominterne (Komunističke internacionale sa sjedištem u Moskvi). Na „V. zemaljskoj konferenciji KPJ“, održanoj u Zagrebu (Dubrava) od 19. – 23. listopada 1940. godine, je formalno potvrđena odluka Moskva od prije tako da su članovi KPJ „izabrali“ Josipa Broza - Tita za generalnog sekretara CK KPJ. Samo da podsjetim: SSSR je u vrijeme održavanja „V. zemaljske konferencije KPJ još bio u dobrim odnosima s Hitlerom, vezan uz Njemačku bilateralnim paktom. Staljin i Hitler zajedno su 1939. napali i podijelili Poljsku, i okupirali svaki svoj dio plijena. SSSR je mirno promatrao širenje granica 3. Reicha okupacijom jedne za drugom europske zemlje, ne protiveći se tome nijednom riječju, pa se ni u rezoluciji „V. zemaljske konferencije KPJ“ Hitler i nacizam ne napadaju. Komunistička partija Jugoslavije u vrijeme fašističke agresije Italije i Njemačke ne vodi antifašističku politiku, niti antifašističku propagandu.

Josip Broz -Tito imao je pet službenih (oficijelnih ) supruga, znači u vezi kojih postoje dokumenti o valjano sklopljenom civilnom braku dok je u svom životu bio u ljubavnoj vezi sa 16 žena (Josip Broz bio je uvjereni ateist). Poslije Drugog svjetskog rata se pjevalo: „Druže Tito, ja bi te upito, da l' se smije ljubiti po dvije?“ Sam Tito u istoj pjesmi odgovara: „Smije sedam, samo da si vredan. Pazi druže, da te ne utuže!“
Prva supruga Josip Broza bila je Ruskinja Pelagija Belousova Denisovna, koja mu je rodila sina Žarka. Pelagijina nasljednica bila je Njemica Anna König (Elza Johana Kenig) koja je nosila komunistički pseudonim (izmišljeno ime) „Lucija Bauer“, a Josip Broz ju je zvao nadimkom „Lusi“, i s njom je bio u braku od 1936. do 1938. godine. Anna König imala je iza sebe jedan nesretni brak s visokim funkcionerom Komunističke omladine Njemačke, budućim šefom istočnonjemačke zloglasne tajne policije STASI. Od svog drugog supruga Josipa Broza bila je mlađa 21 godinu, i upoznala ga je u moskovskom hotelu Luks gdje je 1935. boravio i Josip Broz koji je u centrali Komunističke internacionale nosio komunistički pseudonim „Fridrih Fridrihovič Valter“. Pod optužbom da je njemački špijun, Staljinova zloglasna tajna policija NKVD uhitila je Brozovu ženu 29. listopada 1937. godine, kada se „Valter“ nalazio izvan Sovjetskog Saveza.
Pod istom monstruoznom optužbom uhićene su u biti obje Brozove supruge, bivša i aktualna. U to vrijeme je u Njemačkoj na vlasti bio nacistički pokret Adolfa Hitlera i odnosi između dva ideološka oponenta, Staljina i Hitlera, bili su napeti s obzirom da je Hitler vodio antiboljševičku kampanju u 3. Reichu. Stoga su u Sovjetskom Savezu montirane optužnice za „izdaju“, da je netko „fašistički špijun“ i slično, bile u to vrijeme staljinističkih čistki na dnevnom redu, tako da je Staljin optužio više komunista kao „fašističke špijune“ nego sam Hitler. Nedužna Anna König strijeljana je na smrt, od strane tajne policije, u Moskvi, 29. prosinca 1937. godine. Njen suprug Josip Broz boravio je u vrijeme likvidacije svoje proskribirane supruge u Jugoslaviji i u Španjolskoj gdje je sudjelovao u radu Komunističke partije Jugoslavije, i u španjolskom građanskom ratu, da bi se 1938. godine vratio u «Meku» svjetskog komunizma, u Moskvu, i to kao kandidat za šefa politbiroao CK KPJ, od 1937. godine, nakon što je strijeljan šef politbiroa CK KPJ drug „Milan Gorkič“ odnosno Josif Čižinski Vaclarović. Pod težinom (lažne) optužbe, zbog koje je boljševički režim u Sovjetskom Savezu dao ubiti njegovu suprugu Lusi, Josip Broz „Tito“ se poput najveće kukavice ogradio od svoje vlastite zakonite žene koja je likvidirana u političkim čistkama.

Pod tadašnjim pseudonimom Kominterne „Fridrih Valter“ je Josip Broz dao 27. rujna 1938. godine izjavu izvršnom komitetu Kominterne o svojoj pokojnoj supruzi, napisavši na ruskom jeziku, da „Taj je brak velika mrlja u mom partijskom životu“. Pored toga kajao se „Valter“ Broz: „Mislim da moj brak s Lucijom Bauer mogu da iskoriste saboteri naše partije u borbi protiv mene“. Radilo se ujedno o izvješću Staljinovima agentima. Iako se iz Brozovih pisama svojoj supruzi iščitava da je svoju ženu Lusi cijenio, posebno stoga što je odgajala njegova sina iz prvog braka, optužujući prvu suprugu da je bila nemarna u odgoju njihova djeteta, Josip Broz se nije nimalo dvoumio da izda svoju suprugu, u trenutku kada još nije ni znao da mu je žena skoro godinu dana mrtva. Situacija kada se iz straha izdaje svoje vlastite „drugove“, čak i životnu družicu, svjedoči o totalitarnom sustavu zločinačkog komunizma koji pojedinca u tolikoj mjeri indoktrinira ideologijom da čovjek izdaje nedužna čovjeka pod izgovorom „napretka“ društva. Kod Josipa Broza se, međutim, radi i o njegovoj osobnoj beskrupuloznosti, bezobzirnosti i oportunizmu, kada je bio u stanju oklevetati vlastitu suprugu, sa ciljem da postane šef politbiroa CK KPJ, i da ne padne u nemilost staljinističkog režima kojemu je služio kao vjeran pas, do kraja svog života.
Sljedeća gospođa Broz bila je Herta Haas, bogata slovenska Židovka. S Titom se upoznala 1937.godine u Parizu kada je kao kurirka iz Zagreba u francusku prijestolnicu donijela falsificirane putovnice za španjolske vojnike. Ipak vezu su započeli tek nakon dvije godine i ubrzo su se vjenčali u Zagrebu. Nedugo zatim, Tito po zadatku odlazi u Beograd gdje započinje vezu s Davorjankom Paunović, zbog koje ostavlja trudnu suprugu. Herta je rodila sina Aleksandra-Mišu.

Nakon napada 3. Reicha na Sovjetski Savez 1941. je Tito po nalogu Kominterne osnovao Vojni komitet za pružanje oružanog otpora njemačkim okupatorima. Vrhovni komandant partizana Josip Broz, zvan u ratu „Tito“, je na Drugom zasjedanju jugokomunista u Jajcu (NDH/Bosna) izabran 29. studenog 1943. za predsjednika privremene vlade obnovljene Jugoslavije, a od svojih komunističkih drugova proglašen je i maršalom jugoslavenske armije.

Davorjanka Paunović, ratnog imena Zdenka, bila je Titov kurir i tajnica. Ova, više od dvije decenije mlađa, Titova ljubavnica i jedina žena za koju je on navodno rekao „Ja bez nje ne mogu“, prošla je s njim cijelu NOB epopeju što se odrazilo na njeno zdravlje. Umrla je od tuberkuloze pred sam kraj rata. Sahranjena je po Titovom nalogu, bez ikakve ceremonije, u dvorištu Belog dvora u Beogradu u koji se on uselio kada se rat završio. U vezi njene smrti i dan danas postoje mnogobrojne špekulacije.

O samoj komunističkoj revoluciji na području Jugoslavije sam pisao u posebnim temama. Ovdje ću samo kratko navesti ustanak protiv njemačkoga i talijanskoga okupatora izbio je svom silom 1941. godine na području Srbije i Crne Gore. U njemu su sudjelovali još nedovoljno razlučeni pristaše komunističkih partizana i srpskih rojalističkih četnika pod vodstvom pukovnika Draže Mihailovića. Taj je ustanak slomljen snažnom njemačko-talijanskom ofenzivom nakon koje su uslijedile teške represalije, kao i rat između partizana i četnika, skupina s nepomirljivim političkim ciljevima. Otada, sve do 1944. godine, Srbija i veći dio Crne Gore su ostali pod kontrolom četnika i pripadnika kvislinških režima (Nedić, Dimitrije Ljotić). Borba se prenijela na područje NDH, gdje su se od 1942. do 1943. godine vodile presudne borbe koje su odredile budućnost Jugoslavije u sljedećim desetljećima. Glavni je obračun bio između partizana i Mihailovićevih četnika, dok su kvislinški režimi i vojne postrojbe - ustaše, nedićevci, ljotićevci, lokalni četnici poput Đurišićevih i Pećančevih, balisti, razne lokalne milicije - ionako bili osuđeni na poraz zajedno sa silama osovine. Poraz četnika u bitci na Neretvi (svibanj 1943.) ih je izbacio s povijesne pozornice kao moguće gospodare u budućoj Jugoslaviji. Politički, najvažnije odluke su donešene 30. studenoga 1943. godine na zasjedanju AVNOJ-a u bosanskom gradiću Jajcu. Zaključena je zabrana povratka kralju Petru II. Karađorđeviću u Jugoslaviju, osnovana je privremene vlada, Tito proglašen za maršala i predsjednika nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije (NKOJ), te zacrtana budućnost Jugoslavije kao države sastavljene od federalnih republika. vještom politikom, Tito je uvukao dio predstavnika građanskih stranaka u svoj pokret (stvarajući time fasadu nadideološke naravi svoga esencijalno komunističko-totalitarnog pokreta); pridobio povjerenje Britanaca i Amerikanaca (kao i poštovanje Sovjetskoga Saveza), koji su uskratili pomoć četnicima i slomili otpor izbjegličke rojalističke vlade u Londonu, prisilivši ju na nevoljku suradnju (zapravo podčinjavanje) Titovom pokretu; te iscrtao granice budućih republika u kasnijoj Jugoslaviji - granice koje su postale međudržavnim granicama nakon raspada Jugoslavije u 90-im godinama 20. stoljeća. tijekom 2. svjetskoga rata Jugoslavija je imala velike gubitke, velikim dijelom kao posljedica međunacionalnih i ideoloških obračuna između "jugoslavenskih državljana". Josip Mrzljak, varaždinski biskup, naveo je da je Tito na Kapucinskom trgu u Varaždinu 20. svibnja 1945., u pratnji Koste Nađa i Aleksandra Rankovića, rekao građanima : »U Varaždin nisam došao službeno govoriti o politici, već da obiđem jedinice JA koje u okolici obavljaju važne zadaće na konačnom obračunu s hrvatskim smradom.« Profesor s američkog sveučilišta Stanford Piero Scaruffi uvrstio je Josipa Broza Tita među deset najvećih zločinaca 20. stoljeća. Scaruffi dokazuje Titovu odgovornost za ubojstva najmanje 570 000 ljudi. Još veće brojke ubijenih za koje je kriv Tito iznosi Gunnar Heinsohn, njemački profesor i sociolog sa sveučilišta u Bremenu.

Josip Broz Tito je iz rata izašao kao priznati državnik, vođa u antifašističkom ratu. Za Hrvatsku, zaslužan ne samo što su vraćeni dijelovi Dalmacije koje je Pavelić ustupio Italiji Rimskim ugovorima, nego i za to što su u sastav Hrvatske ušli Istra, Rijeka i kvarnerski otoci (u čemu su veliku pomoć pružili i tamošnjih katolički svećenici), te proširenje Slovenije. Po završetku rata zauzima ključne državne i političke položaje: predsjednik privremene vlade Demokratske Federativne Jugoslavije, vrhovni zapovjednik Jugoslavenske armije i ministar obrane, generalni sekretar KPJ.

Vladao je Jugoslavijom 35 godina balansirajući među protimbama koje je češće potiskivao, a katkad im dopuštao veći razmah, poglavito u razdobljima veće liberalizacije režima: komunistički centralizam i proklamirana nacionalna ravnopravnost, neovisnost Jugoslavije i uklopljenost u hladnoratovski poredak, jednopartijski totalitarizam i popuštanje stege zbog sve veće ekonomske ovisnosti Jugoslavije o zapadu, te postupnu liberalizaciju zbog rastuće populacije «gastarbajtera» ili radnika na «privremenom radu» u zemljama zapadne Europe.

U početnim godinama Titova se vladavina odlikovala doktrinarnom rigidnošću, radikalnošću (koja je ponekad nadmašivala i sovjetsku) i uklanjanjem ostataka građanskoga društva koje je smatrao zaprijekom ostvarenju potpune samovlasti. U tom sklopu treba gledati na sukob s Katoličkom crkvom, proces nadbiskupu Alojziju Stepincu, marginalizaciju građanskih političara poput Ivana Šubašića ili Milana Grola, te suđenje i likvidiranje vojno-političkoga protivnika, četničkoga zapovjednika Dragoljuba-Draže Mihajlovića. No, svojim je samosvjesnim nastupom i osobnim političkim projektima (potpora grčkim komunističkim partizanima, inicijativa o stvaranju "balkanske federacije" Jugoslavije i Bugarske, uz možebitni pristup Albanije i Grčke), te posebice inzistiranjem na državnoj samostalnosti Jugoslavije - koju Staljin bijaše nakanio, poput zemalja istočne Europe u kojima je instalirao komunističke poslušnike, pretvoriti u običnu sovjetsku guberniju - izazvao odijum i bijes kremaljskoga vlastodršca o čemu sam pisao u prošlom postu.

Nakon raskola sa SSSR ima podršku zapada i kreditima stvara u Jugoslaviji kult ličnosti, a u vanjskoj politici balansira između istoka i zapada, što nakon Staljinove smrti odgovara i jednim i drugim. Lipanj 1950. godine: govor u Narodnoj skupštini. Uvođenje radničkog samoupravljanja, uvedeno tržište roba, raspuštene seljačke radne zadruge. Decentralizacija, povećanje ovlasti republika, smanjenje represije, demokratizacija društvenog i političkog života.

Kasnije, u 1960-ima, uvodi niz gospodarskih i političkih reformi koje su za svrhu imale reduciranje nasilja državnoga aparata nad seljacima i inteligencijom, jačanje prava republika naspram državnoga centralizma, te uvedbu elemenata tržišnoga gospodarstva. U siječnju 1953. izabran je za predsjednika Republike. U tom je razdoblju Jugoslavija počela dobivati i vojnu i ekonomsku pomoć zapada, kao ohrabrjenje režimu nastaviti ulogu zaprjeke daljnjem širenju sovjetskoga utjecaja. Godine 1955., nakon Staljinove smrti i mlake sovjetske liberalizacije pod Hruščevom, Tito normalizira odnose sa SSSR-om.

Posljednja Titova zakonita supruga, Jovanka Budisavljević, 32 godine mlađa Ličanka, s časničkim činom majora, bila je najpoznatija i najeksponiranija njegova supruga. Vjenčali su se 1952. godine. Navodno je imala visoke političke i državničke ambicije. Bila je bolničarka i upoznali su se kad se drug Tito operirao. Navodno ju je Titu namjestio Aleksandar Ranković kako bi širio svoj prosrpski utjecaj. Razvijanje dozvoljenih prostora slobode u zemlji odvijalo se u ciklusima stezanja i popuštanja. Postepeno režim se ublažuje; priznaje se promašaj kolektivizacije i usvaja fleksibilnija politika prema selu. Dozvoljava se više osobnih sloboda. Ponovno stezanje označeno je uhićenjem Milovana Đilasa 1954. godine, pa onda opet proširenje smjenjivanjem Aleksandra Rankovića 1966. godine, pa stezanje obračunima s "liberalima", "tehnomenadžerima" i "nacionalistima" 1970.-1972. kada se ugušuje i hrvatsko proljeće.

Najznačajniji preokret dogodio se u vanjskoj politici: potaknut putovanjima i vezama s vođama novooslobođenih zemalja poput Indije i Egipta, Tito postaje jednim od osnivača i najutjecajnim državnikom pokreta nesvrstanosti - skupom izvanblokovskih zemalja koje su politikom aktivne miroljubive koegzistencije djelovale (bar djelomice) kao čimbenik smanjenja napetosti između zemalja NATO-a i Varšavskoga ugovora. Ideju međunarodne politike nazvane aktivna miroljubiva koegzistencija razvijao je od 1954. godine.

Prva je konferencija šefova država i vlada nesvrstanih zemalja održana 1961. godine u Beogradu, a Broz je sudjelovao kao najvažniji oblikovatelj globalne politike pokreta nesvrstanosti (koji je uključivao velik broj država Azije, Afrike i Latinske Amerike) na svim kasnijim konferencijama. Politikom mira i međunarodne suradnje stekao je svjetski ugled i svrstao se među ključne ličnosti svjetske politike.

Trezven, realističan način razmatranja međunarodnih odnosa, zahvaljujući kojem je postao jedan od najuglednijih svjetskih državnika, vidljiv je u intervjuu koji je 1973. godine dao Dari Janeković, govoreći o tada (a dobrim djelom i danas) aktualnim svjetskim krizama i događanjima: rat u Vijetnamu i Kambodži, izraelsko-arapski sukob, pripremanje Konferencije o europskoj sigurnosti i suradnji, djelatnost nesvrstanih zemalja, rat Indije i Pakistana, uspon Kine itd. Vodio je jugoslavensku državnu delegaciju na Konferenciji o europskoj sigurnosti i suradnji u Helsinkiju 1975. godine, te je sudjelovao na Konferenciji nesvrstanih u Havani 1979. godine, na kojoj mu je posebnom poveljom odano priznanje kao glavnom protagonistu pokreta nesvrstanih.

Daljnja demokratizacija jugoslavenskoga društva od sredine 1960-ih godina praćena je smjenom nekih od vodećih komunista stare, centralističko-sovjetske garde (npr. Aleksandra Rankovića na Brijunskom plenumu CK SKJ 1966. godine; primjer bar formalne demokratizacije je i promjena imena - iz "komunistička partija" u "savez komunista"). Nakon sovjetske okupacije Čehoslovačke 1968. Broz ubrzava ostvarivanje koncepcije općenarodne obrane koja ojačava obrambene funkcije republika i pokrajina. 1970. godine započinje temeljitu reformu federacije radi prenošenja saveznih ovlasti na republike, što se ostvaruje ustavnim amandmanima 1971. godine, a zatim i Ustavom 1974. godine.

Međutim, na vrhuncu sukoba zagovornika i protivnika demokratskih reformi, 1971. godine, na temelju procjene kako su reforme ugrozile ideološki i politički monopol Partije, no i pod pritiskom iz inozemstva (sovjetske demonstracije vojne sile na granicama prema Mađarskoj i Bugarskoj), staje na stranu partijskih konzervativaca i potiče slamanje nacionalno-reformskoga pokreta u Hrvatskoj («Hrvatsko proljeće»), nakon čega je pod policijskim i društvenim represalijama emigriralo više tisuća Hrvata. Nakon obračuna s Hrvatskom, uslijedila je smjena liberalnih političara u Srbiji, Sloveniji i Makedoniji - no, to nije poprimilo razmjere širokih represija kao u Hrvatskoj i među Hrvatima u Bosni i Hercegovini. Godine 1974. izabran je za doživotnog predsjednika Republike i doživotnog predsjednika SKJ.

Promjenama u ustroju Federacije nakon donošenja Ustava 1974. godine, te inicijativom za uvođenjem kolektivnih rukovodstava s ograničenjem mandata čelnih dužnosnika na jednu godinu, pokušao je uspostaviti ravnotežu među republikama i spriječiti borbu za vlast nakon svoje smrti.

02.04.2017. u 20:51 • 26 KomentaraPrint#

subota, 18.02.2017.

Raskol Tito Staljin

Nova Jugoslavija je stvorena i očišćena od klasnih neprijatelja, vlast su preuzeli radni ljudi na čelu sa KPJ koju predvodi maršal Josip Broz Tito. Povijest počinje od nulte godine tj 1945 nakon velike pobjede golorukog naroda protiv fašističkih okupatora i domaćih izdajnika. Svi koji drugačije misle su likvidirani i ušutkani, počinje nova era oslobođena zaostalosti prošlosti buržuazije i raznih praznovjerja vjera je skoro pa zabranjena, Bog je mrtav, radni narod očekuje procvat, razvojem znanosti će se definitivno dokazati da Boga nema, da je to jedna zaostalost prošlih vremena, pred nama su neviđeni procvat socijalističkog čovjeka po uzoru na SSSR, petoljetke se rade, kreće obnova. Kao što se drug Staljin pitao koliko to papa ima divizija gdje su mu, tako se i socijalistički čovjek divi njegovoj genijalnosti i neustrašivosti, novim pobjedama koje se očekuju, Amerika i Engleska bit će zemlja proleterska.

SSSR je prva socijalistička zemlja svijeta, pisao sam poseban post o komunizmu i oktobarskoj revoluciji, kada Lenjin stvara socijalističku boljševičku državu koja je bila ideal komunističkog pokreta koji je nastao kao odraz nezadovoljstva radništva sa iskorištavnjem radnika i nehumanim uvjetima za život radnika koji su jedva preživljavali dok su kapitalisti ostvarivali enormne profite, nešto slično kao danas. Temeljni ideolozi komunizma su Karl Marx i Friedrich Engels. Tako sam pisao u postu o komunizmu koji je negirao sve autoritete pa je odbacio Boga, stoga nije mogao ostvariti raj na zemlji već pakao jer tko god negira Boga dolazi od Sotone. To je papa i prepoznao i pisao enciklike o čemu sam pisao. Ali ovdje mogu istaknuti i još jednu marskističku tezu koja se zadržala do danas, da su narodi na ovim prostorima primitivni, za razliku od recimo kulturnih Nijemaca i Engleza i drugih zapadnjaka. Ta je teza preuzeta od Friedricha Engelsa koji je slavenske narode uvrstio u manje vrijedne i primitivne narode koji nisu ni do koljena Nijemcima i Mađarima. Karl Marx je posebno za Srbe ustvrdio da su "primitivci", a za Hrvate da su "kontrarevolucionari". I drugi narodi su u 19. st. izašli ispod kmetstva, kao Irci, pa ih Marx i Engels nisu etiketirali ali slavenske narode na Balkanskom poluotoku jesu etiketirali jer su imali predrasude i svoj marksizam temeljili na rasističkoj Hegelovoj filozofiji kojom se nadahnuo i Adolf Hitler.

U takvoj ideologiji bez Boga stvara se kult ličnosti, pa nakon Lenjina komunistički SSSR preuzima Staljin i čistkama se rješava svih nepoćudnih, on postaje Bog među komunistima. Čistke su bile takve da su se prijavljivali i supružnici međusobno i slani su u Sibir. U povijesti su te metode postale poznate kao staljinističke, slani su najbolji prijatelji i drugovi u Sibir, tko je god imalo bio sunmljiv. To su 30 godine 20 stoljeća. Josip Broz kodnog naziva Valter jugolsavenski komunist je tako napredovao što je prijavio svoje drugove i poslao ih u Sibir. On je kasnije postao poznat po imenu Tito. Tito je politiku učio od sovjetskih boljševika, i shodno tome se i sam ponašao kao boljševik, a uzor mu je do kraja života bio Staljin, i shodno tome se ponašao staljinistički otkad je kao šef zagrebačkog mjesnog komiteta komunističke partije 1927. ultimativno zahtijevao staljinizaciju KPJ, i time došao u fokus samoga Staljina; čim je nakon svoje robije došao u Moskvu, počeo je 4. ožujka 1934. pisati Staljinovoj tajnoj policiji karakteristike o vodećim jugoslavenskim komunistima u Moskvi. Kao bi povijest o njemu ispala bolje, dao je nakon Drugog svjetskog rata krivotvoriti ključne dokumente koje je sam pisao; krivotvorenje se u vrijeme Jugoslavije zvala „autorizacija“, tako da je Tito autorizirao sve ključne dokumente, kao na pr. proglas koji je pisao nakon napada Njemačke na SSSR od 22. lipnja 1941. kada je iz proglasa dao izbrisati ključnu riječ koja ga je kompromitirala, naime, izbacio je riječ koja ga je povezala sa činjenicom da je gotovo dvije godine podržavao pakt između Hitlera i Staljina od 23. kolovoza 1939. godine. (Izvorni dokument pronađen je u arhivu u Beogradu.)

Staljin je točno znao tko je njegov „Valter“. Znao je da je Valteru u listopadu 1944. uputio pomoć od gotovo pola milijuna vojnika Crvene armije koja je jugoslavenskog doušnika sovjetske tajne službe ustoličila na vlast u Beogradu. Ono što još saznajemo iz tajnih arhiva bivše Jugoslavije je, da je Tito nakon ustoličenja na vlast od Staljina dobio vojnu pomoć, a ta Staljinova pomoć Titu je uključivala blizu 500 borbenih zrakoplova i na stotine tenkova, topova i drugog ratnog materijala. Povijesna je istina da se Tito nalazio u Rumunjskoj kad je Crvena armija potisnula njemačku vojsku iz Beograda, i tek nekoliko dana nakon toga je Tito u čamcima ratne mornarice Crvene armije došao Dunavom u Beograd i preuzeo vlast, odabravši si dvorac Karađorđevića kao svoju rezidenciju.

Informbiro je bio savjetodavni organ komunističkih partija koji je osnovan 1947. godine sa sjedištem u Beogradu.Osnovan je četiri godine nakon gašenja Kominterne i sastojao se od koordinacionog tijela u koje je ušlo devet evropskih komunističkih partija: KP Jugoslavija, Bugarska, Mađarska, Rumunska, Francuska, Italija, Čehoslovačka, Poljska i SSSR


Važno je naglasiti da je osnovan u vrijeme produbljivanja razmimoilaženja između Sovjetskog Saveza i zapadnih sila u pogledu međunarodnih problema.Osnovni zadatak Informbiroa je bio da omogući organizaciju razmjene iskustava i informacija te koordinaciju djelatnosti komunističkih partija na osnovu uzajamne suglasnosti.
Međutim,stvarni ciljevi Informbiroa su bili drugačiji od onih službeno objavljenih. Staljinsko rukovodstvo je u Informbirou,kao ranije u Kominterni,prije svega vidjelo „instrument“ koji bi Sovjetima omogućio apsolutnu moć nad novonastalim pokretima i strujama u drugim socijalističkim zemljama.Informbiro je,u biti,trebao da bude sredstvo za širenje moći Sovjetske države u međunarodnom komunističkom pokretu,kao i u cijelom svijetu.

Rad Informbiroa je trebao da doprinese potpunom podvrgavanju socijalističkih zemalja državnoj politici SSSR-a.Također,to je značilo da će se Staljin i SSSR suprotstaviti svakoj komunističkoj partiji koja bi pokazala afinitet da svoju unutrašnju i vanjsku politiku vodi samostalno ili koja bi odstupila od bezrezervnog prihvaćanja sovjetskog iskustva.Neki od primjera su i miješanje SSSR-a u unutrašnje stvari KP Japana te pogubljenje političkih državnika u Mađarskoj i Bugarskoj.

Tito je bio veći staljinist od samoga Staljina, koji je htio stvoriti veliku Jugoslaviju, koju je Andrija Hebrang zahtijevao na zapovjed Tita od Staljina u Moskvi prilikom službenog posjeta jugoslavenske delegacije sovjetskoj, i koju je također htio i Staljin odnosno SSSR, ali ne pod uvjetom ratnog sukoba sa Zapadom.

Činjenica što je SSSR prvu atomsku bombu testirao tek 1949. godine, mjesecima nakon rezolucije Informbiroa protiv Tita iz 1948. godine, znači da se Staljin bojao da ga njegov aparatčik Tito ne gurne u ratni sukob sa Zapadom koji je raspolagao atomskim oružjem, za razliku od Sovjetskog Saveza u to vrijeme.

Tito je htio velikoj Jugoslaviji pripojiti Bugarsku i Albaniju, ali i austrijski dio Koruške i talijanski Trst, te se miješao u građanski rat u Grčkoj gdje je pomagao grčke komuniste u ratu protiv grčke zapadne vlade. To su sve bili opasni tenutci koji su prijetili eskalacijom sukoba između Istoka i Zapada, a Tito je bio savršen casus belli za Zapad da Sovjetski Savez izbriše u atomskom napadu; u to vrijeme već je zapadno zrakoplovstvo završilo kartografiranje Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, i određene su mete u obje zemlje, i da je Zapad htio, napao bi i Titovu Jugoslaviju i SSSR, i pobijedio bi u tom sukobu jer je raspolagao atomskim oružjem, a komunistička koalicija nije imala to novo čudesno oružje, tako da je pobjednik u slučaju sukoba bio unaprijed određen.

Međutim, Zapad nije htio taj sukob s Istokom, osim ako bi bio prisiljen, i stoga je Staljin poslao signal da smjenjuje svog aparatčika (rez. Informbiroa), i doušnika sovjetske tajne službe “Valtera“ (Josipa Broza - Tita) kako ne bi Zapadu dao alibi da raspusti Sovjetski Savez.

Tito pak, kako bi se obranio od Staljinove ubitačne kritike, izmislio je navodne tajne agente Sovjetskog Saveza, jednog Srbina, i jednog Hrvata, a taj Hrvat koji je izabran da bude žrtveno janje bio je Andrija Hebrang koji je optužen da je staljinist, iako je Tito među staljinistima bio najveći staljinist. (Titov motiv da “Sremca“ odnosno Hebranga izabere za žrtveno janje leži u činjenici da je Hebrang među komunistima u Hrvatskoj bio jako popularan, a srpski komunisti su imali strahopoštovanje prema njemu, te je Hebrang bio opasan Titov oponent u Jugoslaviji.)

Tendencija miješanja sovjetske vlade u jugoslavenske unutrašnje poslove odražavala se u nizu zahtjeva, od kojih je najdrastičniji bio da se formira sovjetska obavještajna služba u jugoslavenskim ustanovama. 18. i 19.3. 1948. SSSR je povukao sve vojne i civilne stručnjake iz Jugoslavije, odbija pregovore o zaključenju trgovinskog sporazuma i prijeti ekonomskim sankcijama.Rezolucija Inforbiroa 28.6. 1948. donosi "osudu jugoslavenskog rukovodstva".

Staljin je uveo ekonomsku blokadu Jugoslavije, sovjetska vojska je izvodila vojne vježbe uz istočne jugoslavenske granice a pokrenuta je i nova čistka komunističkih partija u istočnoj Europi kako bi se iskorijenio Titoizam. Albanija prekida diplomatske odnose sa Jugoslavijom te ističe pretenzije prema Kosovu, dok Bugarska iznosi teritorijalne pretenzije prema SR Makedoniji. Ovakav pritisak samo je otežala suša u Jugoslaviji 1950., kao i zategnuti odnosi prema Zapadu zbog pitanja Trsta, ali se SAD uključila te joj pružila pomoć u hrani u vrijednosti od 9,5 milijuna $.
Pomoć je nastavljena i idućih godina, kako bi se potkopao Staljinov pokušaj hegemonije u istočnoj Europi. Dokumenti iz povijesnih arhiva govore crno na bijelo da je Zapad, prije svega da su SAD upumpale u Titovu Jugoslaviju, ni manje ni više nego točno 102 milijarde US$. 102 milijarde dolara koje je Zapad na ovaj ili onaj način poklonio kao bespovratnu pomoć, kao što danas Izrael od Sjedinjenih Američkih Država dobiva svake godine najmanje jednu millijardu dolara bespovratne vojne i druge pomoći.
Nakon razlaza Staljina s Titom, SAD su Jugoslaviji dale 1952. bespovratnu vojnu pomoć od 500 ratnih zrakoplova, od toga polovica mlaznih, na stotine tenkova, topova i na tisuće tona pšenice i svake druge vrste pomoći. 1954 godine je Jugoslavija je potpisala Ugovor o specijalnoj vojnoj suradnji sa Grčkom i Turskom dvjema članicama NATO saveza. Na upit zamjenika Državnog tajnika SAD, kome bi se u slučaju sukoba priključio, Zapadu ili Sovjetskom Savezu, Titov izaslanik Koča Popović rekao je da ideološka razlika nije problem.

Tito je raskinuo odnose sa istočnim blokom te krenuo u stvaranje pokreta nesvrstanih. Zbog svoje pozicije između dviju strana u Hladnom ratu, Jugoslavija je usvojila politiku nacionalne samoobrane te premjestila tvornice oružja u središte države. Oko 500 jugoslavenskih komunista u SSSR-u odbilo se tada vratiti natrag u Jugoslaviju. I u samim redovima partije, oko 55.000 članova ili 12% same KPJ, je stalo na stranu sovjetskog Kominforma. Titov odgovor kako bi suzbio staljiniste u vlastitim redovima bio je oštar: oko 16.000 je poslano u radne logore, poglavito Goli otok, dok je 5.000 emigiriralo. Ukupno je oko 172.000 ljudi uhićeno u Jugoslaviji od 1948. do 1952.Tito je tako preživio, ojačao ugled Jugoslavije u svijetu te nadživio Staljina čak 27 godina. Velika pomoć bio je SAD, koji je Jugoslaviji dostavio moderno oružje, ali i Korejski rat koji je sovjetskoj vladi zadao dodatne probleme na istoku. Ovaj raskol se katkad uzima kao jedna od Staljinovih najgorih strateških grešaka: umjesto da je dao Jugoslaviji autonomiju, dao joj je mogućnost da postane suparnička komunistička država, te je otvoren put za druge verzije komunizma nezavisne o SSSR-u, pa i buduće pobunjenike u NR Kini. Tek nakon Staljinove smrti 1953., počela je normalizacija odnosa SSSR-a i Jugoslavije. Novi vođe sovjetske vlade, Nikita Hruščov i Mihail Gorbačov, su se kasnije ispričali vlastima Jugoslavije te okrivili Staljina zbog raskola.

Goli otok je zloglasni logor na istoimenom otoku za jugoslavenske političke zatvorenike osnovan 1949. godine po nalogu rukovodstva Komunističke partije i države. Izabran je zbog nenaseljenosti i nemogućnosti bijega. U logor su slani uglavnom komunisti osumnjičeni za sklonost da surađuju sa Sovjetskim Savezom nakon sukoba Staljina i Tita 1948. godine, to jest, kako se tada govorilo, "za suradnju s Informbiroom". Civili su na "preodgoj" u pravilu slani bez suđenja, administrativnom odlukom, dok se vojnim osobama sudilo na insceniranim procesima na kojima su osuđivani na najmanje tri, pa sve do dvadeset godina strogog zatvora.

Tretman koji su jugoslavenski komunisti organizirali svojim partijskim kolegama i suborcima 1940-ih i 1950-ih godina bio je ne samo brutalan, nego i moralno degradirajući.
Prvi logoraši stigli su na otok, točnije bili izbačeni iz broda na stijene jer nije bilo pristaništa, 9. srpnja 1949., ukupno oko 1200 ljudi. Prema procjenama na Golom otoku je bilo između 16 i 32 tisuće logoraša, od kojih je umrlo između 400 i 4000. Na Golom otoku bio je logor za muške, dok se na Svetom Grguru nalazio logor za ženske zatočenike. Najodgovorniji za formiranje političkog logora "Goli otok" bili su zapovjednik UDBE za Hrvatsku, general Stevo Krajačić i Edvard Kardelj. Jedan od zapovjednika logora bio je i narodni heroj Jugoslavije Ante Raštegorac.
Kada bi u gulag stigao novi logoraš, za "dobrodošlicu" su stari logoraši poredani u dvije kolone u špaliru te su novoga morali isprebijati do besvjesti. Oni logoraši za koje su stražari smatrali da nisu dovoljno jako udarali, morali su isto kroz "krvavu stazu".

Političke zatvorenike i disidente smatralo se opasnošću za Jugoslaviju, za socijalizam i za maršala Tita. Među zarobljenike su bili ubacivani agenti koji su stvarali grupacije. Tom su metodom poticana ubojstva na Golom otoku, kada su kažnjenici iz jedne skupine napadali one iz druge.

Svjedočanstvo zatočenika Vladimira Bobinca o Golom otoku:

"U čemu je strahota tog logora? U logorima u Njemačkoj, u Sibiru, u Hrvatskoj, u tim logorima ubijalo se tijelo, a u ovom se logoru ubijao čovjek u čovjeku. To je bila osnovna logika. Sada često čujem kako ljudi kažu da su imali nekoga koji je bio na Golom otoku, ali nikada nisu o tome pričali. Zato jer smo svi mi duboko pogođeni onim što smo ondje doživjeli. U nama je bio ubijen čovjek, to je osnovno. Straža je samo pazila da ne bi tko pobjegao, a mi smo se međusobno razračunavali. U tome je ta strahota. Svaki je kažnjenik, čim je stigao, morao ići na raport kod svojeg isljednika. Morao si obavezno skinuti kapu i ruke staviti na leđa. Prva greška koju bi kažnjenik načinio bila je osloviti svojeg isljednika "druže isljedniče". Tada bi dobio odgovor: "Nismo mi drugovi, ti si bandit, a ja nisam". Dolaskom na otok izgubio si vlastito ime i postao 'banda'. Druga je velika greška bila kad bi rekao isljedniku "Ja nisam kriv". To je bila velika greška, jer tom tvrdnjom uvrijedio si UDBU, ona znači hapsi nevine ljude. Na Golom otoku moraš shvatiti da si kriv i moraš biti zahvalan UDBI što ti je omogućila da shvatiš da si kriv i da ti je UDBA omogućila da okaješ svoju krivnju. To je bilo osnovno pravilo."
U Hrvatskom državnom arhivu postoji popis zatočenika koji je bila sastavila UDBA. Na tom popisu, za kojega se zna kako nije kompletan jer se u njemu ne navodi barem 28 imena i 3 osobe koje su potvrđeno bile zatočene na Golom otoku, bilo je ondje zatočeno 16.101 zatočenika i zatočenica (15.173 muškarca i 928 žena) koji su u postotku bili:
Srbi (44%)
Crnogorci (21,5%)
Hrvati (16%)
Makedonci (5%)
Slovenci (3,5%)
Albanci (3%)
Ostali (7%)

Sveukupno je po tom popisu na Golom otoku život izgubilo na razne načine (prirodna smrt, ubojstvo, samoubojstvo) 413 osoba.
Većina je zatočenika otpuštena s Golog otoka 1955. godine, nakon što su se u Beogradu svečano sastali i pomirili Tito i Nikita Hruščov, Staljinov nasljednik na mjestu Generalnog sekretara Komunističke partije Sovjetskog saveza. Većina vojnih osoba ostala je ipak zatočena u logoru još dvije godine. Dio zatočenika ostao je u logoru čak do 1960. godine. Kaznionica je na Golom otoku djelovala i nakon toga, te je ukinuta 1986. godine.

18.02.2017. u 22:18 • 7 KomentaraPrint#

subota, 24.12.2016.

Sretan Božić

Dragi blogeri i svi posjetitelji ovoga bloga želim vam zahvaliti za sve komentare koje ostavljate i čestitati Božić. U ovoj svetoj noći dok iščekujemo blagdan rođenja našega Gospodina Isusa Krista, neka vas sve zahvati Njegov blagoslov i milosrđe. On je alfa i omega, On je Početak i kraj, sa njim se povijest dijeli na 2 dijela, ali On dolazi tiho, nenametljivo, On nas sve voli, baš ovakve kakvi smo, slabi nesavršeni, grešni. On nas ljubi, On nam se daruje, On sve čini za nas, On nas ne treba, ali mi trebamo Njega, bez njega smo ništa, sa Njim možemo sve. Ovo je najradosniji blagdan, slavimo Njegovo rođenje, Njega maloga i slaboga, kojeg prvog prepoznaju pastiri, obični neuki pastiri, rađa se u štalici, za Njega nema mjesta u prihvatilištima kod ljudi od ovoga svijeta. Ima li mjesta za njega u našemu srcu, u svom ovom blještavilu oko nas, ima li mjesta za Isusa, da li nam je Isus potreban, da bi slavili Božić, da bi jeli, pili i zabavljali se..... Razmislimo o svemu, o smislu, Isus se ne nameće ni onda ni sada, On će opet u štalicu pa da ga prepoznaju neki neuki, ako već nema mjesta za njega u blještavilu oko nas. Ovaj blagdan je poziv da mu otvorimo srce jer On donosi radost, neizmjernu radost, iskonsku radost, ne lažnu, umjetnu. Veselite se sa ljudima oko sebe jer On nas je sve otkupio, zbog toga se rodio, nemojte to zaboraviti, nije on jedan od mnogih, On je jedini Bog. Živimo ga u svojim životima, širimo mir, mir Kristov.

LP i BB


24.12.2016. u 21:54 • 18 KomentaraPrint#

subota, 29.10.2016.

Blaženi Alojzije Stepinac

Nakon završetka II. svjetskog rata u Hrvatskoj je, kao i u čitavoj Jugoslaviji, vlast preuzela Komunistička partija zadojena boljševičkom ideologijom, osobito militantnim ateizmom. O tome sam već pisao i zločinima koje je učinila. U pretprošlom postu o padri Petru Perici je samo jedan primjer kako se nakon oslobođenja taj teritorij oslobađao i od inteligencije i svih onih koji nisu u skladu sa ideologijom marskizma, a glavni protivnik su bile vjerske zajednice jer religija i vjera je natruha prošlosti u novome prosperitetnom svijetu komunizma gdje nema Boga. Bog je mrtav. U prošlom postu sam pisao kako se riješilo hrvatsko pitanje jednostavno likvidirano i zabranjeno ikakvo spominjanje mogu slobodno reći genocida izvršenog na križnom putu. Više ne postoje nacije već samo klase a vlast je preuzela radnička klasa na čelu sa KPJ. Od svih vjerskih zajednica najveći problem je Katolička jer je ona univerzalna sa sjedištem u Rimu, na čelu joj je papa ( pravoslavne su nacionalne pa ih je lako iskontrolirati, a muslimani nemaku jaku organizaciju) . Zato je bio osnovni plan da se katolička crkva odvoji od Vatikana i proglasi narodnom a ne ovisnoj o stranoj buržuaziji. A buržuazija je ta koja iskorištava radničku klasu. Zato se udarilo na glavu Crkve u Hrvata zagrebačkog biskupa Alojzija Stepinca. Ali to je bio samo vrh udara jer se kao što sam pokazao preko padre Petra Perice prvo likvidiralo pa onda pregovaralo sa ostatkom. Sa obzirom na broj stanovnika u Hrvatskoj su komunističke vlasti pobile najviše svećenika od svih komunističkih država na svijetu. Ubijena su 663 katolička svećenika, među njima 88 bogoslova i sjemeništaraca, te 31 časna sestra, dakle nenaoružani i obrazovani ljudi, ali – klasni neprijatelji.

Stepinac kao vjerni Kristov apostol nije mogao zanijekati Istinu te je kao i dotada uvijek ostao Kristov i vjeran Crkvi kojoj je Krist poslao Duha Svetoga i Petra stijenu u vidu papa da je ni vrata paklena neće nadvladati do ponovnog Kristova dolaska. Cijeli je takav Stepinčev život. On je peto od osmero djece u pobožnoj i radišnoj obitelji Josipa i Barbare r. Penić. Rodio se 8. svibnja 1898. u selu Brezariću u župi Krašić, četrdesetak kilometara od Zagreba. Kršten je slijedećeg dana na ime Alojzije Viktor.
Pučku školu završio je u Krašiću, a od 1909. kao pitomac Nadbiskupijskog orfanotrofija pohađao je gornjogradsku klasičnu gimnaziju. Nakon 6. razreda prijavljuje se kao kandidat za svećeništvo.
Maturirao je 28. lipnja 1916. u skraćenom školskom roku, nakon čega je mobiliziran u austrijsku vojsku. Nakon šestomjesečnog časničkog tečaja na Rijeci bio je poslan na talijanski front kod Gorice. U bitkama na rijeci Piavi, u srpnju 1918. pao je u talijansko zarobljeništvo. Nakon zarobljavanja Stepinac je najprije poslan u mjesto Mestre kod Venecije, zatim u Feraru te naposljetku u mjesto Nocera u regiji Umbrija. Obitelj u Krašiću u to vrijeme dobila je telegram iz Italije, u kojemu ih se obavještava da je poginuo. Tih dana u Krašiću je vladala velika tuga za Stepincem, no ubrzo je iz zarobljeništva poslao brzojav preko Francuske u Krašić koji je glasio: „ Gesund gefagen; Zdrav zarobljen“. U zarobljeništvu se Stepinac bavio poljoprivredom, sadio je masline, ali i učio talijanski jezik.

Nakon što je još krajem 1915. srpska vojska doživjela poraz na bojištu, dio političara unutar Jugoslavenskog odbora razradio je ideju o osnivanju legije od zarobljenika mahom Hrvata, koji bi se borili za oslobođenje od austrougarske vlasti. Nakon početnog neslaganja između Srba i Hrvata u odboru, legija je sastavljena. Toj legiji 1918. pristupio je i Stepinac. Zaslugom jugoslavenskog odbora, tek je 6. prosinca pušten iz zarobljeništva i prebačen o Solun. Prilikom prijelaza u jugoslavensku vojsku priznat mu je čin potporučnika te je prebačen iz Soluna nakon vrlo kratkog vremena u Gnjilane, odnosno Prištinu, na Kosovu. U proljeće 1919. bio je demobiliziran, a 1920. promaknut u čin rezervnog poručnika.
Ujesen 1919. upisao se na Agronomski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, ali ubrzo napušta studij da se posveti poljoprivredi u rodnom selu. U isto se vrijeme aktivira u redovima katoličke mladeži. Po želji svog oca neko vrijeme razmišlja o ženidbi.
Ljeti 1924. napokon se odlučuje za svećeničko zvanje. Ujesen ga nadbiskup Antun Bauer šalje u rimski kolegijum Germanicum-Hungaricum te od 1924. do 1931. studira na Papinskom sveučilištu Gregoriani.
26. listopada 1930. u Rimu je zaređen za svećenika. Mladu misu je slavio u crkvi Santa Maria Maggiore, uz njega je njegov mlađi kolega i poslije njegov nasljednik na zagrebačkoj nadbiskupskoj katedri i prefekt Kongregacije za nauk vjere, kardinal Franjo Šeper.
U srpnju 1931. godine, kao dvostruki laureat iz filozofije i teologije, vraća se u domovinu. U punom je jeku u tadašnjoj Jugoslaviji vojna diktatura, uz osobito nastojanje vlasti da oslabi Katoličku Crkvu.
U nadbiskupskom dvoru obavlja službu ceremonijara. U nekoliko župa bio je kraće vrijeme upravitelj da razriješi sporove između vjernika i svećenika. U slobodno vrijeme se posvećuje karitativnom radu te nadbiskup Bauer na njegovu inicijativu 23. studenoga 1931. ustanovljuje dijecezanski Caritas.

Papa Pio XI. imenuje ga 28. svibnja 1934. nadbiskupom koadjutorom s pravom nasljedstva. Bio je tada najmlađi biskup na svijetu s 36 godina života i nepune četiri godine svećeništva. Na Ivanje, 24. lipnja 1934. zaređen je za biskupa u zagrebačkoj katedrali. Nadbiskup ga odmah uključuje u najintenzivniji pastoral prostrane nadbiskupije.
Nakon smrti zagrebačkog nadbiskupa Bauera 7. prosinca 1937. preuzima izravnu upravu zagrebačke nadbiskupije, a uskoro i predsjedništvo tadašnje Biskupske konferencije Jugoslavije.
Kao pastir Crkve zagrebačke nastoji se što češće izravno susresti s klerom i vjernicima diljem nadbiskupije. Promiče svestranu duhovnu obnovu, osobito euharistijsku i marijansku pobožnost. Na srcu mu je pastoral obitelji i mladih te što aktivnije sudjelovanje vjernika laika u Katoličkoj akciji. Zalaže se za dobar katolički tisak (pokrenuo je katolički dnevnik "Hrvatski Glas"). Potaknuo je izdanje novog cjelovitog prijevoda Svetoga pisma. Osniva mnoge nove župe, njih 14 u samom Zagrebu. Posvuda uključuje u izravni pastoral gotovo sve redove i družbe. U Brezovici osniva prvi karmel u Hrvatskoj. Sa svim hrvatskim biskupima zauzeto planira proslavu 1300. obljetnice veza Hrvata sa Svetom Stolicom (641-1941) što je zbog rata odgođeno sve do proslave na Mariji Bistrici 1984.

Za vrijeme II. svjetskog rata, nakon njemačke okupacije Jugoslavije uspostavljena je Nezavisna Država Hrvatska, oslonjena na sile osovine. Stepinac se u to vrijeme ne veže ni uz koju političku stranku ili pokret. Dosljedan u svom rodoljublju, ali nadasve vjeran pastirskom poslanju, sa svom slobodom i neustrašivošću javno osuđuje rasna, ideološka i politička progonstva. I u javnim nastupima i u tolikim pismenim interventima hrabro zahtijeva poštivanje svake osobe, bez razlike rase, narodnosti, vjere, spola i dobi. Vjeran Evanđelju, neumorno osuđuje zločine protiv čovještva i sve druge nepravde. Odmah po donošenju rasističkih zakona, već u travnju 1941. upućuje najoštriji prosvjed vlastima. Dana 14. svibnja 1941. nadbiskup Alojzije Stepinac je poslao poglavniku Paveliću prosvjedno pismo: »Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozovljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt.«
Spašavao je progonjene Židove, Srbe, Cigane, Slovence, Poljake, kao i Hrvate komuniste.
Već u prvim mjesecima nakon osnutka hrvatske države hitno intervenira i poručuje: "Po katoličkom moralu nikada nije dozvoljeno ubijati taoca za krivice, koje su drugi počinili." A 25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: "Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: "Oče naš koji jesi na nebesima!" I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?" Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, a kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz - da bi na taj način spasili svoj život - prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer "kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju".
Njemu su se sa svih strana utjecali siromasi i prognanici. Prihvatio je tristotinjak svećenika protjeranih iz Slovenije. Njegov je Caritas pomagao ne samo ugroženim Hrvatima nego i svima drugima: Srbima, Židovima, Slovencima, Poljacima itd. Zbog svega toga, a osobito zbog osuda fašističkih i nacističkih progona, postao je vlastima nepoćudna osoba. Posebno je odjeknula njegova propovijed na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. u zagrebačkoj katedrali. Tog je dana svijetom odjeknula propovijed zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u kojoj je žestoko i otvoreno osudio progone protiv Hrvata, Srba, Židova, Cigana, muslimana, te je napomenuo da je dužnost Crkve braniti osnovna ljudska i narodna prava. Njegova propovijed širila se svijetom, prenosili su je saveznički mediji, širili je partizani u šumi, a ustaše i Nijemci bili su bijesni. Njemačka obavještajna služba slala je tajna izvješća u Berlin. Evo dijela te propovijedi:
Odgovorit ćemo konačno i onima koji nas optužuju da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, Katolička Crkva je u nekim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A stanovište je kratko i jasno.
Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenito srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike, kao i europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Nema među njima bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja za koja vrijede riječi: u laži su kratke noge!
Katolička Crkva ne može priznati da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom. Mi ne možemo odobriti da se ubijaju nevini zato što je možda tkogod iz zasjede ubio jednog vojnika pa bio on i najplemenitije rase. Sistem strijeljanja stotina talaca radi zločina kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem koji nije nikada urodio plodom, niti može uroditi. Jer je sasvim sigurno, ako bi se ovakvim mjerama pokušalo napraviti red, da će mnogi i mnogi od onih koji su do sada slušali glas Crkve, makar izloženi teroru, pokušati konačno, također, potražiti spas u šumama. Neće li se onda opet ispuniti priča o pekaru i seljaku?
Vidim konačno upit vas tisuća koji ovdje slušate, a kakav onda poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, mi, žaleći nevolje i boli sviju, koji danas nepravedno pate, odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak koji je napisan, ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.
Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih.

O spašavanju Židova od strane Stepinca i drugih Hrvata za vrijeme marionetske NDH pozabavila se američka povjesničarka Esther Gitman, inače Židovka rođena u Sarajevu (koja je s majkom 1941. pobjegla), te je – u svojoj knjizi Kad hrabrost prevlada – pokazala na temelju dosada nepoznatih dokumenata Stepinčevu ustrajnost u spašavanju svih ugroženih, pa tako i brojnih Židova.O spašavanju Srba postoje također brojna svjedočanstva samih članova toga naroda. Neka bude dostatno ovdje napomenuti da se u montiranom procesu Stepincu od strane komunista 1946., u obranu Stepinčeve nevinosti dobrovoljno – usprkos opasnosti – prijavilo i više Srba, ali im komunističke vlasti nisu dopustile da svjedoče. Među njima je bio i pakrački srpsko-pravoslavni episkop Emilijan, srpski liječnici dr. Milutin Radetić, primarius sveučilišne klinike u Zagrebu, dr. Julije Budisavljević, i drugi.
Hitlerov je GESTAPO pripremio plan da ga ubije, a vlasti su više puta tražile da ga Sveta Stolica makne s nadbiskupske stolice u Zagrebu.
Kada je na pozornicu povijesti na ovim prostorima nastupila druga zvijer sa šest glava, komunistička Jugoslavija, koja je preko njega htjela stvoriti navodnu „Hrvatsku Narodnu Crkvu“, koja će biti odijeljena od Petrove stolice u Rimu, Stepinac je shvatio da je u igri neizmjeran ulog i da nema izbora. Shvatio je da komunistička ideologija, s ciljem lakše manipulacije narodom, želi razoriti njegov katolički i kršćanski identitet, ubiti dušu naroda. Zagrebački nadbiskup postao je svjestan da se preko njegove osobe prelama sudbina jednoga naroda i budućnost „jedne, svete, katoličke i apostolske Crkve“ na ovim prostorima. Stoga je odvažno i nepokolebljivo odlučio te doslovno rekao: „Ako treba, bolje je časno poginuti, nego sramotno ostati.“
Nadbiskup Stepinac bio je već 17. svibnja 1945. uhićen, u zatvoru do 3. lipnja. Već sutradan, 4. lipnja, sam ga je Tito u Zagrebu pozvao na razgovor. Iz toga razgovora, a osobito iz razgovora što ga je dva dana ranije Tito vodio s predstavnicima katoličkoga klera u Zagrebu, bilo je jasno da novi režim hoće "narodnu Crkvu", neovisnu o Svetoj Stolici. To je za Stepinca značilo dirnuti u srce katoličkoga jedinstva. Ubrzo se pokazalo da je na djelu planirani žestoki progon Crkve koji se okomio ne samo na biskupe i svećenike nego i na vjernike.
Razmahala se neviđena medijska kampanja protiv Crkve, posebno protiv nadbiskupa Stepinca. Ta će kampanja potrajati s različitim intenzitetom sve do povijesnog silaska komunizma s europske političke scene.
U rujna 1945. Stepinac je stoga sazvao Biskupsku konferenciju da razmotri novonastalu konstelaciju. Biskupi su 22. rujna izdali pastirsko pismo koje dokumentirano i hrabro iznosi sva nasilja i nepravde što ih je nova vlast počinila u ratno i poratno vrijeme protiv vjere i Crkve, ali i protiv slobode savjesti svojih građana. Uslijedio je još bjesniji progon, usredotočen na zagrebačkog nadbiskupa Stepinca. Počelo je i s tvornim napadima, kao npr. kamenovanje u Zaprešiću kraj Zagreba 4. studenoga 1945. Nakon toga je nadbiskup bio prisiljen da više ne izlazi po pastirskom poslu. U siječnju 1946. vlasti su preko novog papinskog izaslanika Hurleya čak zatražile da ga Sveta Stolica makne iz službe zagrebačkog nadbiskupa.

Nakon sve žešćih pogrda i napada na njegovu osobu, ponovno je uhićen 18. rujna 1946. te je 30. rujna izveden pred već montirani politički sudski proces. Znamenit je njegov govor pred sudom 3. listopada, koji nije samo obrana nego optužnica nepravednog suda i vjeroispovjest za koje je svetinje on spreman položiti i život.
Možda je najbolju obranu i svjedočanstvo dao pravoslavni svećenik koji je nakon rata otišao na službu u Pravoslavnu katedralnu župu sv. Save u New Yorku. Čujmo, na izvornom srpskom jeziku, što je on pod zakletvom izjavio:

„Ja, Andreja D. Dimitrijević, srpsko-pravoslavni sveštenik, koji sam posvećen u čin sveštenika 10. augusta 1953. g. u Sabornom hramu u Požarevcu (Srbija), izjavljujem pod zakletvom sledeće:

(…) Bio sam u drugom razredu gimnazije kada je suđen. Sav pravoslavni živalj kome je bilo stalo da se vera hrišćanska održi upirao je pogled i nadu u Njega, jer je On podgrejavao ono, u ono doba, što niko od pravoslavnih Srba nije ni mogao ni smeo.

Zato Ga s pravom mnogi, kao i ja, poštujemo kao velikog sveštenomučenika Crkve Hristove.

Ja lično sam dobro upoznat sa arhipastirskom delatnošću ovoga velikog Nadbiskupa, pa sam slobodan tvrditi o petnaestogodišnjici Njegove smrti i to da je za vreme rata štitio sve ljude koji su bili ugroženi od ratne stihije bez obzira koje su vere ili narodnosti bili.

Posedujem imena i dokumentaciju koliko je Njegova Eminencija pomogao za vreme rata ne samo Hrvatima, nego i Jevrejima i Srbima. On je prvi osnovao Caritas u Europi, ali to ne mogu objavljivati jer su te osobe u Jugoslaviji. Nadam se da će zagovorom kardinala Stepinca pred Bogom uskoro sinuti sloboda i Hrvatskom i Srpskom narodu, kada ćemo slobodno moći o ovome pisati i govoriti.

Napisah ovo, ne radi Njegove pohvale, jer: “Ko će maju venac plesti, kad mu ga je Tvorac spleo” (Njegoš), već radi pouke nas samih.

Prota Andreja Dimitrijević,Srpsko-pravoslavni paroh i Nastojatelj katedrale Sv. Save u Njujorku“ (Blaženi Alojzije Stepinac, glasnik postulature, god. XXI., br. 3.-4., str. 20-21)

„I ja ću poslati dva svoja svjedoka da, obučeni u kostrijet, prorokuju tisuću i dvjesta i šezdeset dana…“ (Otk 11,3).
Blaženi Alojzije bio je jedan od tih svjedoka u jednom apokaliptičkom povijesnom razdoblju, u kojemu je pred dvjema totalitarnim ideologijama i zvijerima neustrašivo branio Božja i ljudska prava, osobito onih najugroženijih, jer „Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždre dijete“ (Otk 12,4). Obje su ideologije propale, kao i njihove državne tvorevine, a Stepinac sve jače svijetli i ostaje svjetionik narodu i Crkvi.
Na temelju iznuđenih izjava i lažnih svjedočanstava, čak i krivotvorenih dokumenata, nevin je osuđen 11. listopada 1946. na 16 godina zatvora i prisilnog rada te daljnjih 5 godina lišenja svih građanskih prava.

19. listopada 1946. odveden je na izdržavanje kazne u kazneno-popravni dom u Lepoglavi gdje je bio do 5. prosinca 1951. Bilo mu je doduše dopušteno slavljenje mise i čitanje teoloških knjiga, ali je držan u potpunoj izolaciji, podvrgnut trajnim ponižavanjima i stresovima, a po svoj prilici i trovanju, što je uvelike narušavalo njegovo zdravlje. Po svjedocima u procesu za beatifikaciju bio je na popisu zatočenika osuđenih na likvidaciju.
Nakon 1864 dana provedenih u lepoglavskom zatvoru, 5. prosinca 1951. bio je premješten na izdržavanje preostalog dijela kazne u internaciju u rodni Krašić. U zatočeništvu, 12. siječnja 1953. imenuje ga kardinalom papa Pio XII. na što su vlasti prekinule diplomatske odnose sa Svetom Stolicom. Nije mogao u Rim ni po kardinalski grimiz, a po smrti Pija XI. ni u konklave, jer nije bio siguran da će se moći vratiti u domovinu, a htio je po svaku cijenu ostati sa svojim narodom.

U zatočeništvu, i dalje strogo izoliran, razvija apostolat pisanja. Napisao je na tisuće stranica propovijedi i drugih duhovnih sastavaka. Uputio je mnogim biskupima, svećenicima i vjernicima više od 5000 pisama od kojih je sačuvano oko 700. U pismima, kao čovjek žive vjere i nepokolebljive nade te potpunoga predanja Bogu, naslovnike hrabri, tješi i potiče, osobito na ustrajnost u vjeri i u crkvenom jedinstvu. I u tim pismima, kao i na suđenju i u cijelom zatočeništvu pokazuje iskrenu ljubav i prema onim osobama koje su ga progonile i nepravedno optuživale. Molitva za neprijatelje i praštanje svima stalna je tema njegovih izjava i pisama kao i triju oporuka.
Od proljeća 1953. godine kobno su se razvijale, već od Lepoglave, "policitemia rubra vera", tromboza nogu i bronhijalni katar. Bio je potreban sustavne bolničke njege, premda su liječnici, strogo kontrolirani od režima, činili sve što su mogli. Odbijao je svaku povlasticu liječenja koja bi mogla značiti da je pokleknuo pred nepravednim sucima i pred režimom te tako pokolebati kler i druge ljude u vjerničkoj izdržljivosti. Tako su sve teži bolovi postali dio njegova zatočeničkog života, ali je on to strpljivo podnosio sve do smrti.
Sveto je umro 10. veljače 1960. još za vrijeme izdržavanja nepravedne kazne. Umro je kako se to u mučeničkom rječniku kaže "ex aerumnis carceris" - od "zatvorskih tegoba", ali moleći za progonitelje i s Gospodinovim riječima na usnama: "Oče, budi volja tvoja!"
Njegov krepostan život i mučeničku smrt Božji je narod prepoznao i častio već za života, a osobito nakon smrti, unatoč komunističkim zabranama i progonima. Blaženim ga je proglasio papa Ivan Pavao II. u Mariji Bistrici 3. listopada 1998. godine. Iza glavnoga oltara zagrebačke katedrale gdje se nalazi grobnica zagrebačkih nadbiskupa pohranjeni su i zemni ostaci bl. Stepinca. Cvijeće i svijeće te zahvale za uslišane milosti po zagovoru bl. Stepinca neprestano rese taj divni prostor jer su hodočasnici prepoznali u njemu osobnog zagovornika kao i zagovornika cijelog hrvatskog naroda.

29.10.2016. u 21:49 • 47 KomentaraPrint#

utorak, 27.09.2016.

Pravda pobjednika

Rat je poguba ljudske naravi. U prošlom postu sam pisao o Padru Petru Perici nevinoj žrtvi zločina pobjedničke strane. Rat je najveće zlo koje čovjek čini, tako sam pisao o zločinima genocidne NDH kojoj je bio cilj istrijebiti srpski i židovski narod iz Hrvatske. Komunisti su dignuli boljševičku revoluciju po uzoru na 1918, a o tom dolasku boljševika i nastanku SSSR sam pisao poseban post. Komunizam fašizam i nacizam su 3 zla koja su 20 stoljeće učinili najkrvavijem stoljećem u ljudskoj povijesti kada je zlo došlo do punog izražaja. Ljudi su zavedeni idejom slobode odbacivanja autoriteta povjerovali komunistima da će svi ljudi biti slobodni. Vlast radnim ljudima radnici preuzimaju vlast od kapitalista te sva vlast ide proleterijatu narodu. Narod se diže u porobljenoj Jugoslaviji, protiv okupatora i domaćih izdajica. Pokret otpora pod vodstvom KPJ, komunističke partije Jugoslavije.
Od odluke o pokretanju ustanka u lipnju 1941. pokret je izvorno nazvan Narodnooslobodilački partizanski odredi Jugoslavije, NOPOJ) te je stoga ukratko bio poznat kao partizani. Unatoč činjenici da naziv partizani znači gerilsko ratovanje, partizani su koristili taj način borbe samo do 1944. Pripremajući oružani ustanak, KPJ je 27. lipnja 1941. ustrojila "Glavni štab Narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Jugoslavije", na čijem je čelu Josip Broz Tito. Tijekom jeseni 1941., svugdje je nametnuto ime "partizanski". 26. rujna 1941. Glavni štab NOPOJ preimenovan je u Vrhovni štab. Osnivaju se glavni štabovi (stožeri) za pojedine dijelove zemlje, pa tako i Glavni štab narodnooslobodilačkih partizanskih odreda Hrvatske. Glavni štab NOPO Hrvatske imao je pod svojim neposrednim zapovijedanjem pet operativnih zona uključujući Slavoniju sa Srijemom (bez Baranje), Dalmaciju do Neretve s livanjskim krajem i zapadnim dijelom Pelješca, poslije i istarske krajeve uključenu u FD Hrvatsku. Ostatak južne Dalmacije dolazi pod nadležnost GŠ NOPO Hrvatske ukidanjem nadležnosti Operativnoga štaba za Hercegovinu.
Prelazak s gerilske taktike na složenije oblike borbe obilježen je osnivanjem Prve proleterske narodnooslobodilačke udarne brigade,21. prosinca 1941.. Osnovana je kao postrojba sposobna djelovati gdjegod se ukaže potreba, te nije bila vezana uz pojedini teren kao što su bili gerilski odredi. Brigade su od početka pod snažnom kontrolom KPJ, s političkim komesarima u svim jedinicama.
KPJ je službeno odlučila donijeti odluku o pokretanju oružanog ustanka 4. srpnja, dan koji je kasnije u SFRJ slavljen kao Dan borca. Žikica Jovanović Španac ispalio je prvi hitac 7. srpnja, na datum kasnije proglašen Danom ustanka u SR Srbiji. 12. srpnja KPJ je proglasom pozvala narode Jugoslavije na oružanu borbu.
Članovi Glavnog štaba, uz Tita, bili su članovi Politbiroa KPJ: Milovan Đilas, Edvard Kardelj, Rade Končar, Franc Leskošek, Ivan Milutinović i Aleksandar Ranković, te istaknuti komunistički vođe Sreten Žujović, Ivo Lola Ribar i Svetozar Vukmanović Tempo. Uspostavljena je "personalna unija" između političkog i vojnog rukovodstva. Vojne funkcije su u tijeku cijeloga rata ostale podređene političkim ciljevima; civilnim organima vlasti gotovo uvijek je davana prednost. Od desetorice članova Glavnog štaba, jedino je Tito imao vojno iskustvo (kao vodnik u austro-ugarskoj vojsci). Ovaj nedostatak nadoknađen je kasnije postavljanjem vojnih stručnjaka (bivših dobrovoljaca u Španjolskom građanskom ratu i redovnih ili pričuvnih časnika JV) u niža tijela.

Na samom početku,partizanske snage su bile razmjerno male, slabo naoružane i bez ikakve infrastrukture. No, imali su dvije važne prednosti nad ostalim vojnim i paravojnim formacijama na području razbijene Jugoslavije: prva i najvažnija bio je mali, ali iznimno vrijedan kadar jugoslavenskih dragovoljaca iz Španjolskog građanskog rata; oni su bili jedini na području čitave Jugoslavije s borbenim iskustvom u modernom ratovanju, i to u uvjetima prilično sličnima onima Drugog svjetskog rata u Jugoslaviji. Druga prednost, koja se očitovala sve više krajem rata, bila je činjenica da partizani nisu bili zasnovani na nacionalnosti, već ideologiji, što im je donijelo barem nekakvu podršku na svakom području, za razliku od drugih postrojbi i vojski. To je omogućilo partizanskim postrojbama pokretljivost i široku bazu za novačenje.
Okupacijske i kvislinške snage su bile itekako svjesne partizanske prijetnje, protiv koje su poduzimali energične akcije čišćenja i čitave kampanje. One su u kasnijoj jugoslavenskoj historiografiji zabilježene kao Sedam neprijateljskih ofenziva.

Kapitulacijom Italije u rujnu 1943. partizani dobivaju novi zamah. Odmah zauzimaju većinu područja koja je prije kontrolirala Italija, preuzimaju naoružanje, skladišta, strjeljivo. Kratkotrajno je oslobođen i Split. Ospkrbljuju se i popunjavaju redove (pristupaju im čak i Talijani antifašisti) te se pred nastupanjem Nijemaca i snaga NDH povlače u unutrašnjost i na otoke. Uz pomoć angloameričkih snaga (koje su se u međuvremenu iskrcale na Siciliji i zauzele južnu Italiju) partizani se utvrđuju na Visu, gdje se smješta i glavni stožer. I drugi otoci su bili važna uporišta, a jedan po jedan oslobađani su svi otoci južne i srednje Dalmacije. Jadranom plovi britanska mornarica, iz zračnih luka u Italiji i s Visa djeluju saveznički zrakoplovi, koji snagama NDH i Nijemcima nanose teške gubitke. Održavanje pomorskih veza između Visa i luka Južne Italije (posebno Barija) bilo je redovito već koncem 1943. godine. Brodovi su prebacivali u Italiju partizanske ranjenike i zbjegove civila (više od 55 tisuća uglavnom staraca, žena i djece i 11 tisuća ranjenika), a na povratku su dopremali savezničku pomoć.
Sa savezničkom zračnom podrškom (Operacija Flotsam) i pomoći Bugarske armije i Crvene armije, u drugoj polovici 1944. NOVJ se okrenuo situaciji u Srbiji, gdje većih borbi nije bilo od sloma Užičke Republike krajem 1941. 20. listopada Crvena armija, bugarske snage i partizani su nakon teških borbi i djelovanja topništva zauzeli Beograd u zajedničkoj Beogradskoj ofenzivi. Do dolaska zime, snage NOVJ-a kontrolirale su gotovo čitavu istočnu polovicu Jugoslavije - Srbiju, Makedoniju i Crnu Goru, kao i veći dio Dalmacije. Nakon prosinačkih operacija, kojima je oslobođen Knin, oslobođena je i čitava Dalmacija. Pozivi vojnicima na drugim stranama na pristupanje NOVJ-u pojačali su broj prebjega iz Domobranstva u Hrvatskoj i BiH.
Početkom 1945. NOVJ je brojio 800.000 boraca te je uz pomoć Bugara i Crvene armije probila Srijemsku bojišnicu. Sarajevo je zauzeto početkom travnja, dok je NOVJ ušao u Zagreb 8. svibnja 1945. Nakon ogorčenih borbi oko Rijeke i prolaska kroz Istru, partizani su ušli u Trst dva dana prije angloamerikanaca.
Na oslobođenim područjima se stvara nova sovjetska republika po uzoru na SSSR, a kako je to u praksi izgledalo pokazao sam u prošlom postu sa primjerom Dubrovnika i padre Petra Perice.
Političko i vojno vodstvo NDH pokušalo se predati zapadnim saveznicima, kako bi izbjegli pokolj od strane pobjedničkih komunističkih partizana. Kod Bleiburga, međutim, britanski general Patrick Scott nije prihvatio predaju generala Ive Herenčića, nego je zahtijevao da se moraju predati Jugoslavenskoj armiji, čiji je predstavnik bio Milan Basta, politički komesar 51. vojvođanske divizije.

Za hrvatsku povijest i publicistiku danas zacijelo nema zamršenije i emocionalno obojenije teme od zbivanja na jugoslavensko-austrijskoj granici tijekom svibnja 1945. godine, kada su u tajnovitim okolnostima život izgubile stotine tisuća ljudi. Mnogi su pokušavali prodrijeti u duboko zakopanu tajnu, no uspjeli su samo donekle, jer su izvršitelji zločina nastojali obrisati svaki trag o svom zločinu, tako da nije ostavljen ni popis žrtava, niti su obilježeni grobovi. I dan danas seljaci prevrću kosti, vojne oznake, municiju i ostale jezovite ostatke tih dana na liniji Slovenj Gradec - Dravograd - Bleiburg.
Katastrofičnost i tragičnost ovih događaja je utoliko veća što su se zbila istovremeno s istom vrstom događaja koji su snašli Treći Reich. No težina je u tome što je Treći Reich odnosno Njemačka koja je pokrenula rat, preživjela to i nastavila postojati, dok je samostalna Hrvatska i zamisao o samostalnoj Hrvatskoj praktično zbrisana u domovini.

Hrvati su, time što je jedan dio njih sudjelovao u osovinskim vojnim postrojbama, stekli stigmu "profašističkog naroda", koja je, pojačavana srpsko-jugoslavenskom promidžbom za vrijeme socijalističke Jugoslavije i prešućivanjem činjenice da su Hrvati aktivnije sudjelovali u antifašističkoj borbi nego neki daleko brojniji narodi (kao i više nego bilo koji narod u propaloj Jugoslaviji), sprječavala i gušila ostvarenje hrvatskoga višesetoljetnoga sna o slobodi i samostalnosti.

U Jalti, na poluotoku Krimu, 4. veljače sastali su se Staljin, Roosevelt i Churchill - vođe najvećih savezničkih država antihitlerovske koalicije. Trebalo se dogovoriti o završetku rata i novoj karti poslijeratnog svijeta. Osim o sudbini Njemačke i odluci da se svi raseljeni ljudi podrijetlom iz SSSR-a moraju vratiti kući na Jalti se dosta razgovaralo i o Jugoslaviji. Za Jugoslavenske državljane je bila donesena izričita odluka da ne smiju biti predani Titovim partizanima - «čak ni ustaše» (o toj je odluci obaviješten i feldmaršal Alexander, glavni zapovjednik britanskih snaga u srednjoj Europi).
Staljin i Churchill su se dogovorili da na tom prostoru utjecaj zapada i istoka bude pola-pola. Staljin je, poznavajući prilike na terenu Jugoslavije, bio potpuno miran jer je znao da će Titov snažan komunistički pokret blokirati značajnija uplitanja Zapada na jugoistoku Europe. Saveznici su se dogovorili da se nova jugoslavenska vlada sastavi na osnovi sporazuma Tito-Šubašić, a da se poslije toga AVNOJ proširi uključivanjem članova bivše jugoslavenske skupštine koji se nisu ogriješili surađujući s neprijateljem. Na taj su način Saveznici htjeli ponovno oživiti svog 'balkanskog žandara' (Kraljevinu Jugoslaviju) kao i prije tridesetak godina kada su ga uspostavili kao predstražu za suzbijanje komunističke revolucije na Zapad.
Okolnosti britanskog izručivanja žrtava kod Bleiburga jugoslavenskim počiniteljima dugo su predstavljale dobro čuvanu tajnu, o čijim neugodnim detaljima najinformiraniji sudionici trajno šute, a dokumentacija - makar je riječ o akciji koja uključuje veliki broj vojnih postrojbi - je izrazito manjkava. Historiografija međutim prepoznaje da su se u zbivanjima 1945. na prostoru Austrije dogodile 'dvije kobne pogreške' - izručivanje Kozaka Crvenoj Armiji, te istovremeno izručivanje "Jugoslavena" snagama JA koje su notorno ubijale zarobljene "kvislinge". Obje 'kobne pogreške' vezane su uz istu osobu, Harolda MacMillana, opunomoćenog ministra pri glavnom štabu savezničkih snaga (kasnije promoviran u lorda Stocktona; McMillan je 1957. godine postao premijerom Velike Britanije).
Knjiga koja je dosad dala najcjelovitiju povijest događaja tijekom svibnja 1945. je "Ministar i pokolji", (1986.). Povodom knjige je u javnosti Velike Britanije nastala ogromna prašina, te je odlukom suda bila ubrzo zabranjena i povučena iz prodaje, pa čak i iz knjižnica. Autor knjige, grof Tolstoj, optužen je za klevetu te je u neobičnom i sumnjivom sudskom procesu, koji je bio zatvoren za javnost, osuđen na iznimno visoku "globu" od milijun i pol funti, k tome još milijun funti za plaćanje sudskih troškova. Bila je to najveća, ikad izrečena takva sankcija u Engleskoj, a vjerojatno i u cijelom svijetu.

Početkom travnja 1945. savezničke armije započele su svoj konačan masovni napad na njemačke položaje u sjevernoj Italiji.
Feldmaršal Harold Alexander, vrhovni saveznički zapovjednik na Sredozemlju hrabrio je svoje armije riječima: "…potreban je samo jedan snažan udarac da ih (Nijemce) se izbriše zauvijek. Došao je tren da krenemo u posljednju bitku koja će dokrajčiti rat u Europi…".
Taj snažan udarac započeo je 9. travnja, kada je Osma armija generala Richarda McCeerya strahovito bombardirala utvrđene položaje njemačke Desete armije, čije je desno krilo dodirivalo Jadran.
General von Vietinghoff potpisao je 29. travnja predaju svih snaga pod svojim zapovjedništvom, a taj je sporazum stupio na snagu 2. svibnja. Nakon predaje poražena vojska bježi prema Austriji. Istodobno napreduju prema Beču i Sovjetske snage.
Situaciju dodatno komplicira Tito koji je već ušao u austrijsku pokrajinu Korušku.
Sa zapada dolazi u taj dio Austrije britanska Osma armija na čijem se čelu nalazio general Sir Richard McCreery. Osma armija bila je sastavljena od dva korpusa: Trinaesti korpus bio je u blizini Titove vojske, a Peti korpus, na čelu s generalom Charlesom Keightleyem, okupirao je južnu Austriju preko jugoslavenske granice na sjeveru.
U taj se kraj sljevalo mnoštvo njemačke vojske i folksdojčera izbjeglih s istoka Europe, ali i vojne formacije njemačke vojske sastavljene od pripadnika drugih naroda, te pripadnika vojnih formacija s područja istoka i jugoistoka Europe koje su se borile na njemačkoj strani. Svi su oni - uz borbe s vojnim formacijama koje su ih progonile - bježali pred Rusima i jugoslavenskim komunistima, te su jedinu nadu u spas vidjeli u predaji Britancima i Amerikancima.
Sjedište brigadira Scotta, zapovjednika britanske 38. pješačke brigade, bilo je tada u Bleiburškom zamku, smještenom na brijegu koji dominira cijelim gradićem Bleiburgom.
Bliže gradića nalazi se prostrano otvoreno polje omeđeno niskim šumovitim brežuljcima.
Prema tom polju prilazilo je mnoštvo ljudi, njih sad znatno više od sto tisuća. Većinu tih ljudi činile su hrvatske trupe i civili, koji su kod Dravograda prešli granicu u nadi da će moći nastaviti dalje na zapad, do Klagenfurta.
No, sad su im se na tom putu ispriječile trupe brigadira Scotta, dok su se brojčano jake skupine Titovih partizana raspršile po šumama i zauzele prijeteće, iako još ne i aktivne borbene položaje. Hrvatske su trupe bile naoružane, a britanski stav je bio nepoznat. Brigadir Scott je zatražio daljnje upute: »…Tražimo da Osma armija hitno odluči hoćemo li prihvatiti predaju tih snaga ili ćemo zahtijevati njihov povratak u Jugoslaviju…»
Scott ubrzo dobiva odgovor i na temelju njega izdaje naredbu za izručenje “Jugoslavena“. Skupina viših hrvatskih generala krenula je u pratnji Britanaca na sastanak sa Scottom u Bleiburški dvorac. Scott je u dvorcu primio i vođu partizanskih gonitelja, komesara Milana Bastu («odlučnog mladića u ranim dvadesetim godinama željnog borbe s loše naoružanim i demoraliziranim Hrvatima» - prisjećao se Scott).
Scott je uspio nagovoriti Bastu kako je najprihvatljivije da uvjeri Hrvate neka odlože oružje i dobrovoljno se predaju. Sljedeći je razgovor Scott vodio s hrvatskim zapovjednikom, generalom Herenčićem, kojeg su Scott i Basta uspjeli prisiliti da prihvati bezuvjetnu predaju (u kojoj vojnici kojima zapovijeda Herenčić ipak dobivaju status ratnih zarobljenika, koje se ne smije mučiti ni ubijati), premda su Britanci sumnjali da će se sve riješiti pravedno kako je i obećano. Basta je pregovore zaključio ovim riječima: »Zahtijevamo bezuvjetnu predaju cijele vojske za jedan sat. Ako prihvatite, žene i djeca mogu se vratiti svojim kućama. Vojnici i časnici ostat će ratni zarobljenici, te ćemo ih povesti u Maribor gdje će im se suditi. Ako ne prihvatite uvjete za petnaest minuta, započeti će opći napad i vi se nećete imati pravo pozivati na međunarodne konvencije Crvenog križa.» Bitno je napomenuti kako su se pregovori u Bleiburškom dvorcu odvijali samo usmeno. Nije vođen nikakav zapisnik niti je potpisan bilo kakav dokument. General Basta uvjerava brigadira Scotta da će se sa svima koji se vrate u Jugoslaviju postupati ljudski i da se Hrvati nemaju čega bojati.
Makar se Herenčiću ta objava ultimatuma činila ciničnom prijevarom, shvativši da nema izbora, Herenčić je kapitulirao. Herenčić naređuje svojim trupama da bace oružje, zatim svoje ljude prepušta krvavoj sudbini, a sebe ubija.

Prema istraživanju grofa Tolstoja, bitnu ulogu u provođenju odluke o izručenju odigrao je Harold Macmillan, tadašnji britanski ministar za Sredozemlje pri glavnom štabu savezničkih snaga, kojeg je na to mjesto 1942. god. postavio Winston Churchill. O važnosti te svoje službe Macmillan kasnije govori: «Najznačajniji trenutak moga života bio je dok sam upravljao nepreglednim mnoštvom savezničkih interesa na cijelom Sredozemlju. Družio sam se s kraljevima, feldmaršalima, premijerima, predsjednicima…». Macmillan, kako se bližilo proljeće 1945. godine, postaje sve više zaokupljen problemom odnosa s novim režimom maršala Tita u Jugoslaviji. Četvrtog je svibnja zabilježio u svoj dnevnik da se «naglo razvija nova glavobolja-Jugoslavenske armije prodiru u Julijsku krajinu i Austriju-u žestokoj utrci s Osmom armijom». Macmillan je bio iskusan politički savjetnik War Officea (Britansko ministarstvo rata),te čovjek u izravnom dodiru s premijerom, kabinetom i Foreign Officeom (Britansko ministarstvo vanjskih poslova).
Prije bleiburške krize, britanske su snage su prihvaćale predaju manjih vojnih postrojbi koje su dolazile s jugoslavenskog područja, a britanski su stražari sprječavali partizane u njihovim pokušajima da se dokopaju Hrvata. No, od 15.svibnja nadalje, politika britanskog 5.korpusa prema zarobljenim Hrvatima drastično se promijenila. Politika poštivanja ratnih zakona pretvorila se u politiku suradnje i podrške komunističkom režimu.
Zaokret je počeo 13. svibnja kada je Harold Macmillan stigao u Glavni stožer Petog korpusa britanske Osme armije. Macmillan je prije toga 12.svibnja otputovao u sjeveroistočnu Italiju, u sjedište Osme armije, kako bi se s generalom McCreeryjem konzultirao o sve lošijim odnosima s Titom. Namjera mu je, navodno, bila obavijestiti McCreeryja o političkoj situaciji, te od stručnjaka na licu mjesta dobiti vojnu procjenu situacije.
U tom trenutku nastaje preokret u Macmillanovu planu. Umjesto da je, kao što je bilo predviđeno, otputovao u Napulj, on iznenada avionom dolazi u Austriju. Tamo je proveo dva sata u razgovoru s Keightleyem i suradnicima. Taj susret poznat je pod nazivom Klagenfurtska zavjera.Što se dogodilo na tom sastanku, može se zaključiti samo iz događaja koji su uslijedili, budući da Macmillan nikada nije otkrio razloge iznenadne promjene plana glede puta, kao ni teme diskusija koje su vođene s Petim korpusom. Prije Macmillanova dolaska zapisi ukazuju da Peti korpus nije imao ni namjeru, ni želju bilo koga predati. Po povratku u Napulj 14.svibnja Macmillan je uspio uvjeriti Alexanderovog izvršnog administrativnog časnika generala Robertsona da izda zapovijed o repatrijaciji Jugoslavenskih subjekata jugoslavenskim a Kozake sovjetskim komunistima.

Kasno te noći 14. svibnja američki politički savjetnik Kirk - nakon konzultacija s MacMillanom - poslao je svom Ministarstvu u Washington izvještaj sljedećeg sadržaja: »Danas popodne je general Robertson, izvršni administrativni časnik Glavnog stožera savezničkih snaga, zatražio od nas da se suglasimo s tekstom brzojava zapovjedniku Osme armije, kojom se ovlašćuje maršalu Tolbuhinu predati 28.000 Kozaka, uključujući žene i djecu, kao i velik broj disidenata-pripadnika jugoslavenskih postrojbi jugoslavenskim partizanima. Generalu Robertsonu je ministar Macmillan preporučio da tako postupi. Mi smo odgovorili da ne možemo dati suglasnost dok se ne obratimo našoj vladi. Izvršni časnik je izrazio nezadovoljstvo jer se nismo suglasili s njim, te je dodao da je suočen s teškim administrativnim problemom, stotinama tisuća ratnih zarobljenika, te se trenutno ne može zamarati tko bi bio ubijen ako se preda Rusima ili partizanima. Izjavio je da će on telegram poslati bez obzira na naše neslaganje. Stoga bi mišljenje Ministarstva o ovom pitanju bilo poželjno.»
Robertson je zapovijed zaključio uputom: »Sve ljudstvo za koje je utvrđena jugoslavenska nacionalnost, a koje je služilo u njemačkim snagama, treba razoružati i predati jugoslavenskim snagama.» Kopije zapovijedi poslane su šefu Glavnog stožera, generalu Morganu, koji je upravo krenuo na dužu misiju u sjevernu Italiju i Austriju.
Kirk nije znao da je tog popodneva (14. svibnja) u 14:30 general Robertson već odaslao zapovijed (FX 75383) Petom korpusu, odnosno Keightleyu da se 'Rusi' tj. Kozaci što hitnije predaju Staljinovim snagama. Ni jedna kopija te zapovijedi nije poslana na znanje Kirku, što znači da je cijela akcija provedena bez američkog pristanka. Ta je zapovijed služila kao temelj časnicima Petog korpusa za izvršenje repatrijacije zarobljenika i izbjeglica, koje su se provodile tijekom cijele druge polovice svibnja.
State Department nalaže Kirku 16. svibnja da uloži službeni protest AFHQ-u. Od Glavnog je stožera, Alexander tražio daljnje upute i pomoć pri «konačnom raščišćavanju prenatrpanog ljudstva u južnoj Austriji. Hitno tražimo uputstva za konačno razmještanje Jugoslavena i Kozaka. Ako bi ih se vratilo u zemlju podrijetla ,bilo bi fatalno za njihovu dobrobit…» Ministarstva vanjskih poslova Amerike i Velike Britanije potom se usaglašuju da je najbolje da postrojbe koje se žele predati britanskim i američkim snagama budu razoružane i poslane u logore u sjevernoj Italiji u kojima će biti podvrgnuti ispitivanjima. Sukladno tom stavu, upravo je sam Alexander 17.svibnja izdao zapovijed, poznata još pod nazivom 'Distone zapovijed' kojom se nalaže smještanje četnika i drugih jugoslavenskih zarobljenika i 'disidenata' iz Austrije u kampove u sjevernoj Italiji, kod Distonea, naravno ukoliko se oni ne žele sami predati 'svojim' vlastima, tj. Titu. Kirk je smatrao da je sada sve riješeno i da je sve u skladu s odlukama, te da ne postoji mogućnost repatrijacije bjegunaca. Stoga on 18.svibnja javlja američkom Ministarstvu vanjskih poslova da je Alexander izdao zapovijed koja je zamijenila Robertsonovu, te da jugoslavenski zarobljenici više nisu ugroženi.
No američki politički savjetnik je prevaren. Tek nakon dva mjeseca Kirk će otkriti da su zarobljenici već 16. svibnja 1945. godine predane Titovim snagama.

U međuvremenu se u Sloveniji provode masovni pokolji Hrvata, a oni koji tek stižu upućeni su Šestom odredu specijalnih snaga, specijalnoj jedinici koja je bila sposobna ispuniti osjetljive i tajne zadatke koji će ostati nepoznati uobičajenoj vojnoj liniji zapovijedanja. Jedinica je bila stacionirana na austrijsko-jugoslavenskoj granici, te je osigurala suradnju u predaji zarobljenika snagama JA na način da regularne britanske snage ništa ne doznaju o pokoljima. Umjesto u Italiju, zarobljenici su se slali Titovim trupama koje su potom preuzele 'pošiljku'. Za transport, kao i za sporazum s Ivanovićem bio je zadužen brigadir Toby Low (kasnije proizveden za lorda Aldingtona)
Franci Strle, slovenski partizan, novinar te viđeniji slovenski autor knjiga partizanske tematike u desetljećima komunističke vladavine opisuje događaje na Bleiburgu u svojoj knjizi "Veliko finale u Koruškoj" iz 1977. god. U toj knjizi prenosi on sadržaj intervja kojega je u pripremi knjige napravio (i o tome 1974. god. sačinio magnetofonski zapis) s generalomJNA Mićom Došenovićem, koji je u svibnju 1945. bio načelnik štaba 14. (slovenske) udarne divizije JA, čiji se jedan bataljun našao na Bleiburgu ("odbor 14. udarne divizije" je pokrovitelj objavljivanja te Strletove knjige iz 1977. god.):
"Na pitanje može li se pucanje na ustašku kolonu shvatiti kao topničku pripravu, kako se navodi u knjizi 'Završne operacije za oslobođenje Jugoslavije 1944. do 1945.' nasmijao se podrugljivo. 'Bože sačuvaj!', žestoko je rekao. 'Nikakve topničke priprave nije bilo, nikakve. Taj masakr, da ga tako nazovem, učinili su puškomitraljezi šarci. Naglašavam da smo imali idealne položaje i malu udaljenost, a pred sobom gomilu. To nije bio borbeni raspored, to je bila gomila zbijenog ljudstva na cesti i blizu cesti, vozilo do vozila i čovjek do čovjeka ..."
Partizan Jože Petrovčić (kurir u štabu 14. divizije, koji se vozio uz časnike JA koji su sudjelovali u pregovorima i naredili otvaranje vatre na "neprijatelja") također govori o mitraljeskoj vatri koja je otvorena jer nisu sve postrojbe na Bleiburškom polju bile izvjesile bijele zastave točno u od Britanaca zakazanom (kratkom, 20 minuta) vremenu, i iznosi da se "ustaše" nisu uopće branili. Mitraljeska vatra da je trajala čitavih petnaest do dvadeset minuta, nakon čega je glavnina "ustaša" istaknula bijele zastave i predala se.]Podatak o broju pobijenih u mitraljeskom masakru, F. Strle nije uspio pribaviti.

Vrijedi međutim opaziti da savezničke jedinice nisu odbijale pružiti zaštitu četničkim jedinicama i nisu njihove pripadnike izručivale Titovim snagama: nije do danas razjašnjeno je li to drugačiji tretman vojnika NDH bio vođen opasnošću za obnovu Jugoslavije koja je od te vojske mogla dolaziti, ili su možda krugovi oko jugoslavenske kraljevske kuće i izbjegličke vlade u Londonu uspjeli u nekim posredovanjima za korist "Kraljevske vojske u otadžbini".
Obzirom da je u svibnju 1945. komunistička Jugoslavija bila potpuno lojalan član sovjetskog bloka - do mjere da je 'istinski vladar Jugoslavije' bio je surovi i oholi generalmajor Kiselov iz sovjetske vojne misije u Beogradu, koji je drsko nadglasavao samog Tita u najsitnijim pitanjima jugoslavenske unutrašnje politike - vrlo je moguće da su sovjetske snage sigurnosti NKVD (kasnije KGB) utjecale i na postupanje Britanaca s "Jugoslavenima" koji su se zatekli na teritoriju Austrije. Kako su to otkrili špijunski skandali koji su uslijedili kasnijih godina, Sovjetski Savez je u Britaniji i Sjedinjenim Državama imao mnogo pomagača na visokim mjestima. O tom možemo još uvijek samo naslućivati iz izjave sovjetskog ministra državne sigurnosti Merkulova početkom lipnja 1945. o odnosima sa zapadnim savezicima: “…uzeli smo uzde u vlastite ruke. Njima nije drago što smo ih matirali, i sada su prisiljeni plesati na našu melodiju, kao posljednji pijun na ploči“.
Uostalom valja uzeti u obzir da je SSSR 1945. godine doista bio na vrhuncu moći, te je njegova golema vojska od sedam milijuna vojnika koja je doprla do Berlina, Praga i Beča bila sposobna smrviti sve pred sobom; zato je Merkulov zacijelo bio u potpunom pravu kada je izjavio da su velike zapadne sile u tom času prisiljene plesati na njihovu melodiju.

Masovne likvidacije izvršene su kod Maribora, Celja, Kočevja i drugdje u Sloveniji, a u Hrvatskoj u okolici Krapine, Samobora,Karlovca, Siska, Bjelovara i drugdje. Znatan broj ljudi pomro je od iscrpljenosti i zaraznih bolesti u raznim logorima koje su osnovale komunističke vlasti. Masovno stradanje trajalo je od svibnja do kolovoza 1945. godine. Opća amnestija proglašena je 3. kolovoza 1945., ali je ubijanja (iako u manjem obimu) bilo i kasnije.
Stradanje pripadnika poraženih snaga NDH i izbjeglih nevinih hrvatskih civila nakon izručenja Jugoslavenskoj armiji kraj austrijskog gradića Bleiburga 15. svibnja 1945. godine te put kojim pješice vraćani u logore po Jugoslaviji i putem iz zabave ubijani nazivamo križni put.

Glavni i idejni začetnik likvidacije hrvatskog naroda je masovni ratni zločinac Josip Broz Tito koji je zapovijedio cijelu ovu operaciju. To navodi i Simo Dubajić major Jugoslavenske armije koji je neposredno organizirao ubijanje barem 23.000 zarobljenika u pokolju na Kočevskom Rogu, te koji je o nizu zločina koje je počinio krajem II. svjetskog rata otvoreno progovorio u svojoj knjizi "Život, grijeh i kajanje" iz 2006. godine, a potom i u više intervjua za TV i pisane medije.
Tito je 26. svibnja 1945. u govoru pred građanstvom okupljenima na Kongresnom trgu u Ljubljani poručio: „Što se tiče onih izdajnika koji su se našli unutar naše zemlje, u svakom narodu posebice – to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je golemu većinu, a samo jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše zemlje. Ta manjina više nikad neće gledati naše divne planine, naša rascvjetala polja. Ako bi se to ipak dogodilo, trajat će kratko.

General JNA Ivan Dolničar u članku za glasilo KPJ "Borba" 1949. god. citira Saopštenje Ministarstva unutrašnjih poslova FNRJ iz iste godine, prema kojem je u operacijama na kraju rata "zarobljeno 341.405 neprijateljskih vojnika, od kojih je: '221.287 okupatorskih vojnika (zacijelo general Dolničar tu uračunava pripadnike legionarskih njemačkih postrojbi, poput 369. "Vražje" divizije, 373. "Tigar" divizije i 392. "Plave" divizije Wehrmachta, koji su uglavnom bili Hrvati) … i 120.150. kvislinških vojnika'.
Prema izvješću opunomoćenika OZNA-e Dimitrija Georgijevića načelniku te službe Aleksandru Rankoviću od 12. srpnja 1945. godine, u tada uspostavljenim logorima u Jugoslaviji bilo je vrlo mnogo zarobljenih vojnika poraženih vojski, među kojima bilo 81 tisuća Nijemaca, po nešto manje od tisuću Austrijanaca i Mađara, 12 tisuća Talijana, oko 500 četnika i oko 20 tisuća Hrvata - ustaša i domobrana. Obzirom da nema naznaka da su "zarobljeni neprijatelji" u to vrijeme puštani kućama, može se ocijeniti da je broj pobijenih doista drastičan - te se može govoriti o približno 100 tisuća pobijenih samo iz redova domobrana i ustaša.
U nekim slučajevima postoje temeljitija istraživanja o pobijenima: tako je prigodom izgradnje autoceste kod stratišta u Teznom pronađeni na potezu dužine 70 m posmrtni ostaci 1179 žrtava, za koje se u najvećem dijelu može reći da su vojnici NDH. Stručnjaci utvrđuju da je rov popunjen posmrtnim ostacima u dužini od 940 m, te procjenjuju broj ondje zatrpanih tijela na oko 15.000. Usprkos slabe očuvanosti kostiju, za neke od ostataka se sa sigurnošću može reći da pripadaju osobama ženskog spola. Istraživanjem se ustanovljuje da su u ubijanju zarobljenika sudjelovali vojnici 6. (istočnobosanske) brigade 17. divizije JA. U zatvorenom rudničkom oknu Huda Jama kod Laškog ekshumirano je 726 kostura, koji pretežno pripadaju ratnim zarobljenicima - Hrvatima, koji su bili živi zazidani u rudnik; pretpostavlja se da se ondje nalaze ostaci ukupno oko 3000 žrtava
Slovenski povjesničar Mitja Ferenc, koji na tim istraživanjima radi od godine 2001., iznosi u intervjuu iz 2005. godine procjenu da je na području Slovenije odmah poslije rata ubijeno više od 100.000 ljudi (uključujući Hrvate, Slovence, Nijemce i druge). Ta procjena ne obuhvaća ljude koji su na Križnom putu postradali drugdje u Jugoslaviji.

27.09.2016. u 18:51 • 29 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 15.08.2016.

Padre Petar Perica

Nakon nogometa sad ću malo i o ostalim segmentima koji čine život, a svi su oni u ovo burno vrijeme bili raspadnuti i pomaknuti. Ginulo se i ubijalo na sve strane. Danas slavimo Uznesenje Blažene Djevice Marije u Nebo. Častimo našu djevicu i našu kraljicu, žaštitnicu koja nam je u najtežim trenucima pomagala svojim zagovorom i koja nam stalno pomaže. Zato su njezina svetišta ispunjena puna hodočasnika, ona je naša majka, a svaka majka je nježna i suosjećajna ima lijepu riječ i utjehu, razumijevanje za sve naše pogreške, majka nas vodi na pravi put, slušajmo je. Njoj gradimo crkve, njoj pjevamo pjesme, naš je narod posebno časti, ima divnih pjesama, meni je posebno draga Zdravo Djevo, autora Petra Perice koji zaslužuje da ga spomenem na svome blogu. Rođen je 27. lipnja 1881. godine u Kotišini, kraj Makarske. Osnovnu školu pohađao je u Makarskoj. Poslije toga, školovanje je nastavio 1895. godine, u sjemeništu u Travniku.

Tijekom dugogodišnjeg isusovačkog školovanja, bio je aktivan u javnom radu. Nakon što je papa Lav XIII. zajedno sa svim biskupima svijeta 1899. godine, posvetio svijet Presvetom Srcu Isusovu, u Hrvatskoj je slijedeće 1900. godine bila pokrenuta inicijativa, da se hrvatska mladež još posebno posveti Srcu Isusovu. Povodom toga, bila je objavljena brošura u 30 tisuća primjeraka, u kojoj se našla pjesma Petra Perice "Do nebesa nek se ori" , koja je i danas jedna od najpopularnijih hrvatskih katoličkih pjesama. Početkom srpnja 1900. godine, održano je hodočašće velikog broja hrvatskih katolika u Rim. Pri tome su Petar Perica i Franjo Scholz uručili papi Lavu XIII., veliki umjetnički Album hrvatske omladine s preko 160 000 potpisa mladih.

Godine 1901., postao je isusovac. Novincijat je obavio u austrijskoj provinciji Velehradu pa se dalje školovao u Austriji i Bratislavi. Napisao je 1904. godine, pjesmu "Zdravo Djevo", koja je postala vrlo popularna katolička pjesma. Kao redovnik boravio je u Zagrebu, Travniku, Splitu, Šibeniku i Dubrovniku.

Tijekom rada u Splitu 1920.- ih godina duhovnik je udruga koje čine dio tadašnjeg hrvatskog katoličkog pokreta, među kojima i u Hrvatskom orlovskom savezu; u to se vrijeme živo dopisuje sa blaženim Ivanom Merzom (1896. - 1928.), tadašnjim predsjednikom Hrvatskog orlovskog saveza.

Od 1937. godine padre Petar Perica živi u Dubrovniku, gdje postaje superior tamošnje isusovačke zajednice. Na službi je u dubrovačkom biskupijskom sjemeništu.

Tada dolazi rat o kojemu pišem i u kojem sam rekao da se sve mijenja i gine se na sve strane. Reakcija veliku nepravdu prema radnicima početkom stoljeća pod utjecajem Marksa i Engelsa razvija se komunizam o čemu sam napisao poseban post. Nastanak boljševika i prve komunističke države SSSR koja niče iz revolucije i onda ima cilj revoluciju proširiti na cijeli svijet. Komunisti stvaraju raj na zemlji ukidaju Boga i sve ljude proglašavaju jednakima. Međutim one koji ne prihvaćaju takvo razmišljanje likvidiraju ili stavljaju u građane drugog reda. Tako su i u nas komunisti nakon što je Hitler raskinuo pakt sa Staljinom 22.06.1941 napadom na SSSR započeli boljševičku revoluciju po napucima SSSR. Naravno da je to u početku bilo vro slabo i neorganizirano ali bilo je i dosta iskreno jer mnogi su bježali od terora fašista i njihovih domaćih izdajnika, posebno potaknuti pričama o pravednom novom društvu. Kako je to bilo pisao sam u pretprošlom postu, partizani su bili jedna od vojski koja je ratovala, tu su bii i četnici , Talijani , Nijemci ustaše itd. U konačnici partizani dobijaju rat i tako k njima mnogi prelaze pogotovo četnici. Međutim KPJ koja vodi revoluciju po uputama druga Staljina mora provesti ideološku lustraciju, kako ne bi bilo grešaka u novom sustavu koji se priprema, sustavu u kojem narod vlada.
Sovjetski pisac Ilja Erenburg u vremenu Drugoga svjetskoga rata poručio je u duhu naredbe: »Ubijajte, ubijajte! Kod Nijemaca nema nedužnih, ni među živima ni među onima koji će se roditi! Izvršavajte upute druga Staljina gazeći zauvijek fašističku zvijer još u utrobi. Slomite silom oholost njemačke žene. Uzmite ih kao zakoniti plijen. Ubijajte, ubijajte, vrijedni vojnici Crvene vojske, u vašemu jurišu kojem se ne može oduprijeti.« Staljin je pak upozoravao da se neprijatelja ne može pobijediti dok ga se ne nauči mrziti. Njegove upute posebno je isticao Milovan Đilas: »Jedino mjerilo veličine ljubavi za narod jest danas dubina mržnje prema neprijatelju.« A neprijatelji su svi koji ne misle kao mi i koji nisu s nama.

Vojno-politički i geostrateški položaj Dubrovnika i dubrovačkoga područja, koje je pretežito ušlo u okvir NDH-a, ali su stvarnu vlast imali Talijani do pada Italije, rujna 1943., i Nijemci do listopada 1944. Nadalje, srbočetničke i partizanske interese nad tim područjem u želji da se grad i okolno područje uključi u Crnu Goru. Hrvatske nacionalne interese zastupala je gotovo isključivo Katolička Crkva, tako da su svećenici i vjernici bili glavna meta »osloboditelja«, ali do njihova osvajanja grada i talijanskih imperijalista. Tijek ratnih događaja Dubrovnik je odvojio od ostaloga dijela Hrvatske i kao takav stavio na pladanj organizatorima i provoditeljima masovnih zločina. Nemogućnost, ali i dvojbena želja za zaštitom hrvatskih prava u Dubrovniku od strane Velike Britanije i saveznika, o čemu svjedoči izvješće Evelyna Waugha, velikoga britanskoga književnika – katolika, o odnosu »osloboditelja« prema Katoličkoj Crkvi u Dubrovniku i Jugoslaviji.

Njemačke snage koje su bile stacionirane u Dubrovniku s malobrojnim ustašama napuštaju grad prije ulaska partizana. Partizanske jedinice bez ispaljenoga metka ulaze u grad 18. listopada 1944. godine. Riječ je o jedinicama 24. hercegovačke divizije koja je bila pod zapovjedništvom Vlade Šegrta i V. bataljunu Druge dalmatinske brigade, koja je bila pod zapovjedništvom Obrada Egića. 24. hercegovačka divizija bila je pretežito popunjena četnicima koji su na Titov poziv još 3. prosinca 1943. šajkače s četničkim oznakama zamijenili zvijezdama petokrakama. No to nije ništa neobično. U Zagreb su sljedeće godine ušle jedinice Koče Popovića, također s najbrojnijim presvučenim četnicima, dok su jedinice X. zagrebačkoga korpusa čamile izvan grada. Znamo kakav su krvavi pir te Kočine snage obavile u Zagrebu i okolici. Znalo se od Dubrovnika tko je na konju, a tko će se vući iza repa!

Vlado Šegrt postavlja Đuru Četnika za vojnoga komandanta Dubrovnika, a za zamjenika je postavljen Stevan Pečanac. Do 1943. oba u četničkim redovima! Bruno Vuletić, tada zamjenik komandanta II. dalmatinske brigade, nije smio ništa znati o vojnim akcijama prema Dubrovniku i događajima koji će slijediti. Ne znamo što bi se dogodilo da je Vuletić znao za detalje operacije, ali to je dobra ilustracija za status hrvatskih pripadnika u partizanskim vojnim jedinicama. Partizani ulaze u Dubrovnik s već pripremljenim popisima ljudi. Uostalom to će biti pravilo prilikom ulaska »osloboditelja« u bilo koje mjesto diljem Jugoslavije.

U Dubrovniku i širem dubrovačkom području evidentirano je 1096 žrtava. U likvidacijama je stradalo 745 osoba, od kojih su 672 bili Hrvati. Od njih 745 za čak 688 odgovornost izravno snose jugokomunisti staljinisti. Vojni sudovi donijeli su presude samo za 64 ili samo devet posto ubijenih osoba.

Prvo stratište koje su podigli »oslobodioci« bilo je ono na Orsuli, u noći 19./20. listopada 1944. samo dan nakon ulaska u Dubrovnik. Partizani su doveli 12 mladića, pretežno Konavljana, vezanih žicom, od kojih su jedanaest njih pogubili i bacili niz strmu stijenu u provaliju. Samo jedan od njih spasio se bijegom. Drugo stratište bilo je na otočiću Daksi gdje su na zvjerski način 25./26. listopada pogubljene 54 osobe, a među njima i pater Petar Perica. Dana 27. listopada na mjestima javnoga objavljivanja u Gradu osvanuo je plakat velikoga formata kojim je obznanjena tzv. presuda »u ime naroda Jugoslavije«. U obrazloženju je pisalo da se navedene osobe osuđuju na smrt. Presuda se temeljila na propisima Uredbe o vojnim sudovima NOV i PO Jugoslavije, od 24. svibnja 1944.! U potpisu je stavljen Vojni sud komande Južnodalmatinskoga područja, s nadnevkom 26. listopada 1944. Nikakvo ispitivanje ni suđenje nije održano, a vojni sud koji je potpisan uopće nije postojao. Jednostavno ljudi su uhićeni, prebačeni na stratište i pogubljeni. Fra Bonaventura Duda to je dobro uočio: »Strahote brojnih dubrovačkih građana, koji su pali kao žrtve partizanske vojske već šesti, sedmi, osmi dan nakon ulaska u Dubrovnik, osobito je uočljiva po samoj hitrini – uhićeni su već trećega dana nakon ulaska vojske u Dubrovnik – i po postupku, jer su likvidacije izvedene bez ikakva preslušavanja i ispitivanja; iz svojih domova u zatvor, iz zatvora na stratišta.« Tako je funkcionirala revolucionarna pravda.
Na okolnosti pokolja na Daksi baca svjetlo izvještaj tadašnjeg civilnog upravitelja "narodne vlasti" u Dubrovniku Ante Jurjevića Baje (1913. - 2001., 1953. god. odlikovan ordenom Narodnog heroja) od 25. listopada 1944. god.: riječ je o vrlo vrijednom arhivskom materijalu, koji baca svjetlo na okolnosti u kojima je moguće vršiti ovakve masovne ratne zločine nad civilnim stanovništvom.

Izvještaj ukazuje da su partizani osvojili glavni dio dubrovačkog područja bez borbi, izuzev što su jedinice partizanske XXVI. divizije presrele kolonu na povlačenju kod Stona, uz obostrane teške gubitke. Stanovništvo dubrovačkog područja nije bilo ni za ustaše, ni za partizane - ali se mnogo nadalo od Engleza, čijih je oko tisuću vojnika doista i bilo pristiglo u okolinu Dubrovnika. Izgleda da je prisutnost engleskih snaga donekle ograničila teror partizana nad lokalnim stanovništvom; izrijekom se u izvještaju kaže da će neprijatelje (misli se na civile koji su sumnjivi) nakon dolaska Engleza biti teže hvatati i ubijati: "...mnogi se kriju i ne može ih se otkrit a sad će bit i teže obzirom na saveznike koji će ih štititi".

U izvještaju se potvrđuje da nije bilo nikakvog suda nad ubijenim "narodnim neprijateljima", među kojima je bilo "8 popova, odnosno fratara": "...mi smo nakon streljanja objavili plakatom ali dosad ne sve samo tek sutra izlazi jedan dio u javnost a potpisali smo sud komande područja jer drugog nismo imali o ovome svemu dajte vaše mišljenje bilo kako bilo ubit ih se mora a za ove koji se kriju trebat će učinit sve da ih se uhvati" (interpunkcije u tekstu nema, jer je partizanski visoki rukovodilac Ante Jurjević bio polupismen).

Tako su partizani po oslobođenju koje se dogodilo 18.listopada u nedjelju 22. listopada iza 10 navečer uhitili Petra Pericu. Čuvši o partizanima koji su ga došli uhititi u kuću Družbe Isusove, pater Perica je kratko rekao: "Presveto Srce Isusovo, smiluj mi se. Ako je žrtva, pa neka bude, primam je!" Potom se brzo spremio, uzevši sa sobom svoj redovnički križ, sliku Srca Isusovog i Marijinog, te sv. Josipa. Spremajući se stalno preporučivo - kratkim zazivima Srcu Isusovom i Marijinom, te sv. Josipu. Nekoliko puta je ponovio da je rado spreman podnijeti žrtvu, zatražio oprost od u kući prisutne redovničke braće i od svih se oprostio.

U noći sa 23. na 24. listopada 1944. godine iz zatvora u samom Dubrovniku prevežen je sa većom grupom drugih uglednih građana Dubrovnika na obližnji otočić Daksu: njih pedesettrojica su ondje potom pobijeni u pokolju na Daksi, bez suđenja.

Zatočenici su na Daksi bili smješteni u staroj samostanskoj crkvi, odakle su ih tamničari jednog po jednog izvodili "u šetnju, dok ne dođe brod za Vis". Jedan od njih je svjedočio da su padru Perici skinuli haljine, za koje se on otimao ne želeći ostati gol. Nakon što su ga posve razodjenuli, potezali su ga za bradu i izrugivali mu se. Potom su ga bacili u jamu i ubili zračnom puškom za podvodni ribolov.

Nakon ekshumacije tijela ubijenih, DNK analizom su identificirani posmrtni ostaci Petra Perice, pa je nakon gotovo 66 godina, 26. lipnja 2010. dostojno pokopan uz svoju redovničku subraću na dubrovačkom gradskom groblju Boninovo.

Osnovna škola oca Petra Perice u Makarskoj nosi ime njemu u čast. Sudbina mučenika Petra Perice vezana je uz sudbinu brojnih dubrovačkih svećenika, vjernika, intelektualaca, đaka, radnika, studenata... Svećenici su bili na zubu »oslobodiocima« stoga što su dubrovačku mladež odgajali u duhu vjere i domoljublja, što su se isticali bogatim pastoralnim, propovjedničkim i kulturnim radom, što su brojna katolička društva: »Domagoj«, »Napredak«, »Gundulić«, »Braća hrvatskoga zmaja« i druga igrala istaknutu ulogu u duhovnom životu grada, što su bili prepoznatljivi po humanitarnom i socijalnom djelovanju u teškim ratnim prilikama, dakako i zbog svjetonazora koji se nije slagao s nasilnim nametanjem ateizma i u političkom smislu već evidentnoga staljinizma.

U duhu njihove vjere i kršćanske ljubavi po zagovoru Blažene Djevice Marije čije Uznesenje na Nebo smo danas proslavili molimo svakodnevno za dar mira našim srcima i ljubavi prema svakome, da odbacimo svaki grijeh a pogotovo grijeh mržnje i isključivosti i slavimo Krista Kralja i Njegovu majku na Nebo Uznesenu Blaženu Djevicu Mariju uz pjesmu Padre Petra Perice.

LP i BB

15.08.2016. u 20:52 • 17 KomentaraPrint#

nedjelja, 10.07.2016.

Nogomet u nas za vrijeme 2 svjetskog rata

Danas se igra finale europskog nogometnog prvenstva. Točno mjesec dana je trajala nogometna euforija, a uz nogomet čovjek ima i neke obveze pa onda su tu i ljetne radosti pa se odužilo od moga zadnjeg posta. S obzirom da je on bio malo duži i teži nadam se da ste uspjeli pročitati ( barem vi koji ne pratite nogomet), pa možemo nastaviti sa čitanjem bloga. Većina koja bude čitala već će znati tko je novi europski nogometni vladar. Sastaju se dvije reprezentacije država koje su u ovih mjesec dana uspjele izbjeći mnoge zamke i pokazale najviše izdržljivosti , upornosti, hrabrosti i kvalitete, stoga večeras očekujemo veliku svečanost u gradu svjetlosti i posljedni čin na ovogodišnje veliko natjecanje na radost ljepšeg spola.
Stoga ću i ja malo za kraj pisati o toj najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, a opet u skladu sa temama o kojim pišem. Nogomet ima tu čarobnu nit koja povezuje i koja se ukorjenjuje u ljude. U ljudskoj prirodi je želja za igrom, natjecanjem, dokazivanjem u odnosu na druge, brže više jače. To je inače odlika sporta ali jedino je nogomet univerzalni jer on se jednako voli i u Africi i Aziji Europi i Americi. Ta igra za razliku od ostalih je vrlo jednostavna a opet ima sve osobine koje ima i život, može biti brza spora ružna, novac je može iskvariti, može biti lijepa bez duše, može biti pragmatična, izvlači iz čovjeka ono najljepše ali može i ono najružnije, može se istaknuti pojedinac ali bez zajedništva nema ništa. Mali uvijek mogu dobiti velike, mogu biti prelijepe bajke, ali zna biti okrutna poput života. Ali kao što se u životu sve vrati tako i u nogometu, sve se vrati.

Nogomet je igra koja je od svog nastanka okupljala mase. Izmislili su je Englezi, pa proširili svijetom. Počela je kao radnička igra engleskih radnika u industriji 19 stoljeća. To je narodna igra kasnije se razdvojila u ragbi i nogomet. Zbog svoje društvenosti i jednostavnosti, a opet umjetnosti i kreativnosti, igra je privlačna širokim društvenim masama, ali i elitama. Tako je nogomet postao najvažnija sporedna stvar na svijetu, neki kažu nastavak rata drugim sredstvima. Igraju je najsiromašnija djeca dovoljno je uzeti 2 kamena za stative i neku krpenjaču loptu za naganjati, a obožavaju je prinčevi i kraljevi, ima nešto čarobno u toj igri koja pobuđuje strast, izvlači iz ljudi emocije.

Englezima je to nacionalni sport i oni su je usavršili i počeli krajem 19 stoljeća svoja natjecanja koja i danas traju pa su tako igrale i britanske reprezentacije: Engleska. Škotska, Wales, sjeverna Irska. Oni su učili druge kako se igra. Ostatak svijeta tek poslije početkom 20 stoljeća organizira neka natjecanja i zaljubljuje se u tu igru. Englezi koji su izmislili nogomet su bili svijet za sebe i u njemu su najviše napredovali, ali od ostatka svijeta nogomet se razvio u Europi i južnoj Americi. U Europi je u početku najbolja škola nogometa bila Češka, pa se tu onda prislanjala srednja Europa, nogomet je bio izraz napretka, tako je i u Jugoslaviju nakon prvog svjetskog rata došao preko Zagreba koji je bio srednjoeuropski grad, i u Zagrebu je osnovan nogometni savez koji je preimenovan u JNS i sjedište mu je preseljeno u Beograd zbog čega su hrvatski reprezentativci odbili nastupiti na 1 svjetskom prvenstvu koje je 1930 organizirano u Urugvaju, a gdje je reprezentacija Kraljevine Jugoslavije ispala u polufinalu.
Hrvatski igrači su bili glavni igrači reprezentacije i ujedno zagrebački klubovi su bili lokomotiva jugoslavenskog nogometa između 2 rata. Samo da napomenem Englezi nisu sudjelovali u tim natjecanjima jer su oni bili puno jači kao NBA u košarci. Tek iza drugog svjetskog rata se Englezi počinju natjecati i njihov poraz 1950 od SAD na SP kad su ih skroz podcijenili je najveće nogometno iznenađenje u povijesti. Od ostatka svijeta su u Europi najači bili Češka, kasnije Austrija i poslije Mađarska. Urugvaj je bio olimpijski pobjednik 1928 pa je stoga njemu dodijeljeno domaćinstvo prvog svjetskog prvenstva.

Građanski je bio jedan od najboljih nogometnih klubova u Kraljevini Jugoslaviji Osvojio je najviše jugoslavenskih nogometnih prvenstava, njih pet, te je uz BSK bio najuspješnija momčad u državi. BSK je beogradski sportski klub. Iz Zagreba su bili još Concordia i HAŠK, a iz Beograda još Jugoslavija. Još je prvenstvo dvaput osvojio i splitski Hajduk 1927 i 1929 godine. Osnivanjem banovine Hrvatske organiziralo se prvi put i prvenstvo Hrvatske. Prvak banovine Hrvatske 1941 je bio Hajduk ispred Građanskog. Tada se trebalo nastaviti natjecati za prvaka Jugoslavije ali počeo je rat.
Također je osnivanjem banovine počela igrati reprezentacija Hrvatske. Nogometna reprezentacija Hrvatske počela je nastupati već 1940. kao izabrana vrsta Banovine Hrvatske te je odigrala 4 utakmice. Prvu utakmicu reprezentacija Banovine Hrvatske odigrala je u Zagrebu 02.04.1940. protiv Švicarske i trijumfirala uvjerljivo, 4-0. Više od deset tisuća pristalica gledalo je tu utakmicu na stadionu Građanskog u Koturaškoj gdje se danas nalazi zgrada HEP-a. Prvi gol je postigao Florijan Matekalo, rodom iz Jajca. On je igrao utakmice za Hrvatsku samo 1940. godine, a nakon rata završio je u beogradskom Partizanu. Jedan gol je dao još Lešnik, dva Cimermančić. Prvu utakmicu Hrvatska je odigrala u sastavu: Glaser, Šuprina, Belošević, Jazbec, Jazbinšek, Kokotović, Cimermančić, Wolfl, Lešnik, Antolković i Matekalo. Svi igrači iz prve postave bili su članovi Građanskog. Izbornik je bio Jozo Jakopić koji je bio i trener Građanskog, a kapetan je bio Irko Kokotović za kojeg se isticalo da je pravoslavac. Te 1940. godine Banovina Hrvatska odigrala je još tri utakmice – u Bernu izgubila od Švicarske 0-1, u Budimpešti od Mađara izgubila istim rezultatom i u Zagrebu s Mađarima odigrala 1-1.
6. travnja 1941 godine napadom njemačkih i talijanskih postrojbi započeo je rat u kojem je njemačkim blitzkregom uništena i poražena Jugoslavija. Sile osovine osvojile su Jugoslaviju za 11 dana. Jugoslavenska vlada i vojska Kraljevine Jugoslavije, čiju je okosnicu činio srpski oficirski kadar, cvijet srpske vojske iz Prvog svjetskog rata, potpisala je kapitulaciju 17. travnja 1941. u Beču (kapitulacija je objavljena 18. travnja) i 345 tisuća vojnika vojske Kraljevine Jugoslavije palo je u ratno zarobljeništvo (elitne srpske jedinice, 'junaci s Kajmakčalana', podlegle su spremnosti Wehrmachta 1941. godine i odličnom Kruppovu čeliku njemačkih Panzera)
Na osnovi njemačke direktive br. 25 je 10. travnja 1941. uspostavljena Nezavisna Država Hrvatska (NDH) kojoj je Hitler govorom u Reichstagu u svibnju 1941. zajamčio opstanak, i zaželio Hrvatskoj dobrodošlicu u međunarodnoj zajednici.
Nedugo nakon uspostave NDH, HNS je 17. srpnja 1941. godine dobio pismenu obavijest o primanju u članstvo FIFA -e. U razdoblju od 1941. do 1944. godine, hrvatska nogometna reprezentacija je odigrala 15 međunarodnih utakmica od kojih četrnaest kao službena članica FIFA-e. Prvu utakmicu je odigrala 15. lipnja 1941. protiv Njemačke u Beču gdje je tada prvi put prije susreta svirana državna himna "Lijepa naša ". Od četiri odigranih prvenstava u Hrvatskom državnom razredu, samo su dva dovršena. U sezoni 1941./1942. je odigran samo jesenski dio prvenstva, a 1942. godine se prešlo na proljetno-jesenski sustav. Tadašnji izbornici hrvatske nogometne momčadi su bili Rudolf Hitrec i Bogdan Cuvaj. Oni koji pomno prate događaje iz tog vremena vole istaknuti podatak da niti jedna država za vrijeme Drugog svjetskog rata nije odigrala 15 utakmica kao što je to učinila reprezentacija NDH. Čak šest puta igralo se protiv Slovačke, a triput protiv Njemačke. Zapravo, prvu utakmicu reprezentacija NDH odigrala je protiv Njemačke u Beču 15. lipnja 1941. godine. Tog lipanjskog dana 1941. godine sraz Hrvata i Nijemaca pratilo je čak 40 tisuća ljudi, a Nijemci su unatoč hrvatskom vodstvu pobijedili s 5-1. Vodeći i jedini hrvatski gol postigao je Wolfl.
Hrvatska je taj dvoboj odigrala u sastavu – Glaser, Brozović, Dubac, Kokotović, Jazbinšek, Djanić (Lechner), Cimermančić, Wölfl, Kacian, Pogačnik, Pleše, a trener je bio Hitrec. U njemačkoj postavi isticao se velikan njemačkog nogometa – Fritz Walter, strijelac dva gola.
Povjesničari su našli podatak da je hrvatski reprezentativac Svetozar Lala Djanić odmah po dolasku u Zagreb iz Beča uhapšen zbog optužbe da je pomagao neprijateljima i u roku tri dana bio je ubijen.
Druga utakmica protiv Njemačke odigrana je u Zagrebu na stadionu Concordije u Kranjčevićevoj ulici, na današnjem stadionu Zagreba. Po teškim, snježnim uvjetima pred desetak tisuća gledatelja. Bilo je 2-0 za Njemačku. Treća utakmica protiv Njemačke odigrana je 1. studenog u Stuttgartu. I u toj drugoj utakmici protiv Njemačke, pred više od pedeset tisuća ljudi, reprezentacija NDH je doživjela isti poraz kao godinu i nešto dana prije u Beču – 1-5. Izbornik je bio Bogdan Cuvaj koji je prethodno zamijenio na klupi Jozu Jakopića koji se nešto bio opasno zamjerio vlastima, pa je jednostavno otišao u Švicarsku. Jakopić je sveukupno u četiri utakmice bio izbornik, Cuvaj čak 13 puta, a Rudi Hitrec i Bernard Hugl po jednom. Najčešće je kapetan bio Milan Antolković, sedam puta, Mirko Kokotović jednom manje, a kapetansku vrpcu nosili su i Ernest Dubac, Miroslav Brozović, Franjo Glaser i Ivica Belošević.
Posljednju utakmicu reprezentacija NDH odigrala je u travnju 1944. u Zagrebu protiv Slovačke i pobijedila 7-3.
Evo popisa svih utakmica reprezentacije NDH

1941

15.lipnja – prijateljska Njemačka – Hrvatska 5:1
8. rujna – prijateljska Slovačka – Hrvatska 1:1
28. rujna – prijateljska Hrvatska – Slovačka 5:2

1942. godina

18. siječnja – prijateljska Hrvatska – Njemačka 0:2
5. travnja – prijateljska Italija – Hrvatska 4:0
12. travnja – prijateljska Hrvatska – Bugarska 6:0
7. lipnja – prijateljska Slovačka – Hrvatska 1:2
14. lipnja – prijateljska Mađarska – Hrvatska 1:1
6. rujna – prijateljska Hrvatska – Slovačka 6:1
11. listopada – prijateljska Rumunjska – Hrvatska 2:2
1. studenog – prijateljska Njemačka – Hrvatska 5:1

1943. godina

4. travnja – prijateljska Švicarska – Hrvatska 1:0
10. travnja – prijateljska Hrvatska – Slovačka 1:0
6. lipnja – prijateljska Slovačka – Hrvatska 1:3

1944. godina

9. travnja – prijateljska Hrvatska – Slovačka 7:3

Za II. svj. rata igrana su 4 prvenstva NDH, ali su samo dva dovršena. U sezoni 1941–42. odigran je samo jesenski dio prvenstva (vodio je zagrebački Građanski), a 1942. prešlo se na sustav proljeće–jesen. God. 1942. prvak je bila zagrebačka Concordia, a 1943. Građanski. Prvenstvo 1944. nije završeno. Uz prvake, u ligaškome natjecanju za NDH sudjelovali su još HAŠK, Željezničar, Ličanin, Ferraria – iz Zagreba, Hajduk, Građanski i Radnik – iz Osijeka, Građanski, Zemun i Viktorija – iz Zemuna, SAŠK i Gjergelez – iz Sarajeva, HBŠK i Hrvoje – iz Banje Luke, Bata iz Borova, Zrinski iz Mostara i Zagorac iz Varaždina.

Splitski Hajduk se ovdje ne spominje jer je jednostavno Split pripao Italiji. Talijanska fašistička vlast je ponudila igračima i upravi da promijene ime u AC Spalato i da igraju Serie A. Igrači i Uprava su rekli odlučno NE, stoga je odlukom fašističkih vlasti klub rasformiran ukinut i zabranjen mu rad. Život pod okupacijom i tuđinskom vlasti je izazivao otpor kod naroda, koji nije prihvaćao zločinački režim.
Tako su igrači drugog splitskog kluba Splita svi otišli na ljeto u partizane. Pred večer 11. kolovoza 1941. iz Splita kreće naoružana jedinica, kasnije poznata kao Prvi partizanski odred. Velik broj ih je poginuo ili zarobljen nekoliko dana kasnije, 14. kolovoza u borbama kod sela Košute blizu Sinja. U Sinju su potom, odlukom prijekog suda osuđeni na smrt i strijeljani 26. kolovoza na predjelu Ruduša kod Sinja. Trinaest Splitovaca je izgubilo živote u redovima Prvog splitskog odreda.
U sjećanje na pale Splićane, podignut je na tom mjestu spomenik.
1943 Italija kapitulira i Split dolazi pod vlast NDH, koja se do tad već razvila u zločinački režim, kvinslišku tvorevinu nacističke Njemačke. Pokrenuta je inicijativa za uključenje Hajduka u nogometno prvenstvo NDH, međutim kompromitiranost vlasti NDH s prijašnjom trgovinom hrvatskim ozemljem (poglavito Splitom i dalmatinskom obalom), te samim karakterom zločinačkog režima rezultirala je odbijanjem Hajdukovih ljudi za sudjelovanje u prvenstvu NDH.
Hajduk je tajno obnovio rad na Visu na blagdan svetog Duje zaštitnika grada Splita 7. svibnja 1944. Obnovljen je kao Hrvatski športski klub. Ova je činjenica bila dugo skrivana. To je otkrio hrvatski športski kroničar Antun Petrić, da je Hajduk obnovljen kao Hrvatski športski klub Hajduk.
Mjesecima poslije Hajduk je bio HŠK, a tek nakon utakmice 13. kolovoza 1944. u Gravini, koji su igrali protiv Britanskog garnizona Ortanuova, igra pod novim imenom HŠK Hajduk - NOVJ. Poslije utakmice protiv Britanskog garnizona u Traniju 10. rujna 1944., Hajduk nastupa samo pod imenom Hajduk – NOVJ, odnosno s izbačenim atributom hrvatskog, HŠK. Djelujući pod tim nazivima, zajedno s igračima RNK Splita, ASK-a, šibenskog Osvita i naravno Hajduka igrao je sa savezničkim momčadima (momčadima klubova iz zemalja pod kontrolom Saveznika i savezničkim vojnim/mornaričkim momčadima) diljem slobodnih ozemlja Europe i Sredozemlja i pronosio slavu Hrvatske. NOVJ je znak da je klub narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije, i njegove utakmice i pobjede su jako dizale moral borcima protiv okupatora, ne samo partizanima u Jugoslaviji već i pokretima otpora u porobljenoj Europi. Budući da su Hajdukove pobjede dovele u pitanje ugled britanskog nogometa, britansko je vrhovništvo odlučilo sastaviti reprezentaciju svoje vojske od svojih najboljih igrača. Reprezentacija britanske vojske (British Army XI) i Hajduk su se sastali 23. rujna 1944. na najposjećenijoj utakmici tijekom drugog svjetskog rata u Bariju pred oko 50 tisuća ljudi. Hajduk je izgubio 7:2. U uzvratu koji je bio u Splitu, 26. prosinca 1944. godine, Hajduk je pobijedio vojničku reprezentaciju Velike Britanije što je tada u svijetu (za Hajduka i sad) bio veliki uspjeh. Pobijedili su rezultatom 1:0. Sudionici te legendarne utakmice u Bariju i Splitu bili su:

· Hajduk – NOVJ (Jugoslav National Liberation Army XI.): Petar Brkljača, Ljubomir Kokeza Jozo Matošić (kapetan), Slavko Luštica, Dušan Bjelanović, Branko Bakotić, Ivo Alujević, Ervin Katnić, Miljenko Batinić, Frane matošić i Ivo Radovniković
· Vojna reprezentacija Velike Britanije (British Services XI.): Renny (St. Mirren), Andy Beatty (Preston), Malpass (Fulham), Collier (Aberdeen), Stan Cullis (Wolverhampton), James Merphy (West Bromwich) Tom Finney (Preston), Bryn Jones (Arsenal), Georg Wilkins (Bredford), Jimmy Rudd (Manchester City) i Willi Strauss (Aberdeen)

Tijekom 1945 Hajduk kreće na turneju po Egiptu Palestini, Libanonu, Siriji i Malti. U svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, general Humbolt je u ime Charlesa De Gauella odlikovao Hajduk titulom počasnog kluba Slobodne Francuske.

Bijeli su se tako upisali na nogometnu kartu Europe, tamo gdje su već bili upisani Real, Barcelona, Milan, Inter, Juventus, Bayern, Olympique Marseille, Ajax i drugi velikani. Nijedan od tih klubova, međutim, nije napravio ono što je napravio Hajduk: nijedan nije odbio igrati po pravilima nove, nacističke Europe.
Niti je Barcelona odbila igrati španjolsku ligu kad joj je generalissimus Francesco Franco zabranio katalonski jezik i katalonske boje na grbu, prijeteći igračima smrću ako ne puste finale kupa Realu s deset razlike, niti je proleterski milanski Inter odbio igrati talijansku ligu kad mu je Duce promijenio slavno ime i krstio ga Societa Sportiva Ambrosiana. Nije veliki Bayern odbio igrati čudovišnu Hitlerovu Gauligu kad mu je legendarni trener Kurt Landauer, koji im je donio prvu titulu u povijesti kao Židov deportiran u Dachau, niti je Schalke 04 imao problem s povlasticama kad - kao “simbol Nove Njemačke”, pred kojim su umirali od straha svi klubovi Trećeg Reicha - nije izgubio nijednu jedinu utakmicu od 1935. do 1943. Nije veliki Ajax odbio igrati u okupiranoj Nizozemskoj, niti se veliki Olympique u poniženoj Vichyjevoj Francuskoj pridružio pokretu otpora: u svibnju 1945., na posljednjoj utakmici velike ratne turneje, titulom počasnog kluba Slobodne Francuske general Humblot je tako u ime Charlesa de Gaullea odlikovao mali, ali ponosni Hajduk iz Splita.
Po završetku Drugog svjetskog rata Hajdukova uprava odbija poziv da postanu vojni klub i presele u Beograd. Formiranjem nove vlasti novoga poretka vlast je htjela iskoristiti veliku popularnost Hajduka među antifašistima diljem Europe, pa da nastavi biti vojni klub po uzoru na CDK u sovjetskom savezu, kad su odbili to Hajduk ostaje narodni klub, a vojni vrh osniva vojni klub. Po uzoru na CDK vojni klub Crvene Armije ( danas je CDK CSKA Moskva). Klub se zove Partizan. On je osnovan pri 32 diviziji koja je pripadala zagrebačkom korpusu narodno oslobodilačke vojske Jugoslavije. Kako je sve centralizirano tako je taj vojni klub prebačen u Beograd po direktivi. Igrači su dovedeni na način da su mobilizirani koji nisu bili u partizanima i svi počeli igrati za vojni klub. Tako je pola reprezentacije NDH zaigralo za Partizan. Komunisti su kad su osvojili vlast jednostavno ukidali i zabranjivali rad klubovima koji su se natjecali u NDH ili u ostalim djelovima Jugoslavije igrali sa okupatorima. Nekima su mijenjali ime ( kao npr BSK su promijenili u OFK Beograd) neke su ukidali, ( npr Jgoslaviju u Beogradu, Građanski u Zagrebu).

Građanski, čuveni klub koji je davao većinu igrača za reprezentaciju NDH je rasformiran, arhive kluba su spaljene, a najbitniji igrači, i oni koji su igrali za NDH, transferirani su u Beograd, u Partizan. Meho Brozović, član dotad Građanskog i igrač NDH vrste morao je u Beograd. Sjećao se…
“Nas sedam-osam komunisti su mobilizirali: Šoštarić, Čajkovski, Bobek, Matekalo (strijelac prvog gola za Banovinu Hrvatsku, op. p.) i ja smo igrali za tim JA. Odmah po okončanju rata, u Beogradu je organizirano prvenstvo tadašnjih republika; armijski tim je igrao van konkurencije, ali je dospio do finala, gdje je poražen od reprezentacije Srbije s 1-0. Onda su od mene zatražili da ostanem u Beogradu. Tko je smio reći – neću. Mislio sam ostati godinu, pa se vratiti u Zagreb, ali sam ostao tri godine.”
U reprezentaciju NDH je bio pozivan i Stjepan Bobek, kao član Građanskog koji je odmah nakon svibnja 1945. godine morao otići u beogradski Partizan, klub jugoslavenske vojske. U razgovorima za novine Bobek, koji je umro u Beogradu, govorio je
Sređeno mi je da kao domobranski djelatnik igram za Građanski koji je tada bio jaka, prava momčad, a Bukovy bio prototip modernog trenera. Igrali smo prave utakmice, bio sam pozvan i u reprezentaciju, a ja sam bio oduševljen kako su me stare zvijezde Građanskog prihvatile“.

Zanimljiva priča išla je i dalje. NDH se raspala, mnogi igrači su opet završili po logorima, čak i Stjepanov brat Otto, a samog Štefa odmah su kao pravog igrača priključili momčadima JNA.
„Ja sam pripao momčadi KNOJ-a koja je nastupila na jednom beogradskom turniru. Na turniru šest republika i vojske ja sam igrao jako dobro, pa su me počeli nagovarati da pređem u vojnički klub koji se tada osnivao. Što sam mogao, ni danas mi nije žao, iako mi se tada nije baš išlo iz Zagreba. Kad si u vojsci uvijek biraš gdje će ti biti bolje, kao u životu. Mogao sam ići negdje u pustinju ili biti u Domu JNA i igrati nogomet. Kako je i Otto, moj brat bio u logoru, tako sam sve to iskoristio, pomogao Ottu, služio vojsku u Beogradu i igrao nogomet. Da, to je bio moj početak u Partizanu“, sjećao se Bobek.
Kako su komunisti počinjali novu eru, novi poredak tako su i osnivali klubove po cijeloj zemlji po uzoru na sovjetski savez, imena klubova su bila budućnost, sloboda, udarnik, dinamo, iskra, mladost ili geografski po gradovima.
U Zagrebu su osnovali Dinamo, u Beogradu je osnovana Crvena Zvezda, Tokom 1945 godine omladinci, članovi Ujedinjenog saveza antifašističke omladine Srbije, počeli su pripreme za osnivačku skupštinu jednog omladinskog fiskulturnog društva, sa ciljem da bude sastavljeno od raznih sportskih sekcija. U duhu tog vremena nosilo je naziv Omladinsko – fiskulturno društvo (OFD) koje će 4.3. prerasti u Crvenu zvezdu. To je većinom srpski klub, jer većina četnika je 1945 godine samo se prebacila u partizane.
Prvi prvak nove Jugoslavije je bio naravno Partizan 1947 godine, a u novoj ligi je pomalo formirana velika četvorka koja je vladala jugoslavenskim nogometom u sljedećim godinama, Partizan, Dinamo Crvena Zvezda, Hajduk.


LP i BB




10.07.2016. u 14:33 • 14 KomentaraPrint#

četvrtak, 26.05.2016.

Ante Pavelić i građanski rat u NDH 1941-1945

Za vrijeme 2 svjetskog rata u Hrvatskoj se vodio građanski rat. U prošlom postu sam pisao o NDH-Nezavisnoj Državi Hrvatskoj koja je praktički bila Hitlerova marioneta, stvorena u prilogu stvaranja novog svjetskog poretka na čelu sa 3 reichom i Hitlerom kao vođom. Malo sam zastao jer je kompleksna građa i mnoštvo detalja sudbina i tragedija koje su promijenile mnoge živote i uticale na budućnost, a mnogi su i danas zarobljeni u vremenu 1941-1945 godina, Odlučio sam još nešto napisati o toj državi, građanskome ratu i zlu koje je haralo ovim prostorima sa nadom da se nikad više ništa slično ne ponovi. U prošlom postu sam pisao o zločinima koje je provodila ta država sa ciljem istrebljenja Srba Židova i Cigana. Spomenuo sam zločine koje su počinili Srbi koji nisu mogli zamisliti ništa hrvatsko, a i pojedini komentatori su napisali detaljnije o četničkim zločinima. Mogli bi pisati i o drugim državama, npr Nedićevoj Srbiji u kojoj je Beograd postao prvi veliki europski grad očišćen od Židova, ali se više u svojim postovima koncetriram na hrvatsku povijest. Hitler je kao što sam rekao iskoristio potlačenost i poniženost hrvatskog naroda u tvorevini Velike Srbije nazvanoj Kraljevina Jugoslavija i darovao nam državu. To je hrvatski narod sa neskrivenim oduševljenjem prihvatio. Na čelo te države je kao što sam napisao postavljen Ante Pavelić nakon što je to odbio Vladko Maček.

Ante Pavelić rođen je u malom hercegovačkom selu Bradina kod Konjica na Ivan Planini, tada dijelu Austrougarske Monarhije. Njegov otac Mile, pružni radnik, i majka Marija doselili su se iz ličkog sela Krivi Put. U potrazi za poslom, njegova obitelj se prvo seli u Jezero kod Jajca, gdje Pavelić pohađa osnovnu školu, muslimanski mekteb. Tu je Pavelić slušao o muslimanskim običajima i lekcije koje su kasnije utjecale na njegov stav prema Bosni i prema bosanskim muslimanima. Nakon toga Pavelić pohađa isusovačku školu u Travniku, odrastajući u gradu gdje je većinsko stanovništvo bilo muslimansko. Kultura bosanskih muslimana odigrala je važnu ulogu u njegovoj kasnijoj političkoj karijeri. U Zagrebu Pavelić pohađa srednju školu. U ranim srednjoškolskim danima pridružio se Čistoj stranci prava i studentskoj organizaciji Frankovci, koju je osnovao Josip Frank, punac Slavka Kvaternika, austrougarskog pukovnika i budućeg ministra Domobranstva. Još je išao u školu u Senju i Karlovcu. Imao je često zdrastvenih problema, pa bi prekidao i nastavljao da bi maturirao 1910 u Zagrebu. Nakon mature upisuje se na Pravni fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Kad je završio pravo, pozvan je na odsluženje vojnog roka u austro-ugarsku ratnu mornaricu. Vojno liječničko povjerenstvo u Puli nije bilo sigurno je li bio sposoban za služenje vojnog roka, pa je poslan na rad u Šibenik, gdje je od kolovoza 1914. do ožujka 1915. radio kao zidar pri gradnji zgrade mornarice. Za to je vrijeme stanovao kod jedne židovske obitelji. Ponovno je krajem ožujka 1915. pozvan u Pulu, gdje je liječničko povjerenstvo zaključilo je da ipak nije sposoban za vojnu službu, pa je otpušten. U isto vrijeme postaje odvjetnički pripravnik Aleksandra Horvata, tadašnjeg predsjednika Stranke prava, gdje također dobiva i doktorat u srpnju 1915.

U vrijeme Prvog svjetskog rata, Pavelić je sudjelovao u aktivnom radu Čiste stranke prava. Kao zaposlenik i prijatelj Horvata, često je sudjelovao na važnim stranačkim sastancima, kasnije preuzima Horvatove dužnosti dok je on u odsutnosti. Godine 1918. Pavelić je završio odvjetničku pripravu kod Horvata i postao je samostalni odvjetnik. Nakon ujedinjenja Države SHS s Kraljevinom SHS 1. prosinca 1918., Čista stranka prava održava javni prosvjed. Hrvatski narod je bio protiv srpskog kralja, za kojeg nisu bili pitani, niti su najviše državne ovlasti pristale na ujedinjenje. Nadalje Čista stranka prava izražava želju Hrvata za republikom. Jedan je od utemeljitelja i kasniji predsjednik nove Hrvatske stranke prava. Nakon što je postao vođa stranke, Pavelić počinje zagovarati hrvatsku nezavisnost.

U to vrijeme, Pavelić je uhićen, zajedno s još nekoliko pripadnika Hrvatske stranke prava, zbog protu-jugoslavenskih djelovanja. Zastupao je sebe i svoje kolege, da bi na kraju bili pušteni. Dana 12. kolovoza 1922. u crkvi sv. Marka u Zagrebu, Pavelić je oženio Mariju Lovrenčević koja je, s majčine strane, bila Židovka. Marija je bila kćer Martina Lovrenčevića, također člana Stranke prava i poznatog novinara. U braku su dobili troje djece, sina Velimira i kćeri Mirjanu i Višnju.

Kasnije je Pavelić postao potpredsjednik Hrvatske odvjetničke komore.

Nakon što je izabran za člana Skupštine u Beogradu, Pavelić postaje pripadnik Hrvatskog bloka, nakon izbora održanih 1927. Pavelić također postaje osoba za kontakt Stranke prava s predsjednikom vlade Nikolom Pašićem.Pavelić je obnašao dužnosti stranačkog tajnika do 1929., kada kralj zabranjuje djelovanje svim političkim strankama. U govorima u Skupštini isticao je hrvatsku nezavisnost i protivio se srpskom nacionalizmu. Pavelić je bio očevidac atentata na Stjepana Radića u skupštini 20. lipnja 1928. godine. Preko svojih bečkih kontakta, Pavelić uspostavlja vezu s talijanskom vladom. Bio je manje uspješan u povezivanju s mađarskom vladom jer su se vlasti u Budimpešti plašile pogoršavanja odnosa s drugim europskim državama.
Pavelić je osnovao oružanu skupinu Hrvatski domobran, djelo kojim je otvoreno pozvao Hrvate na oružanu pobunu. Jugoslavenske su vlasti proglasile organizaciju nezakonitom i zabranile njezino djelovanje. Kada je kralj Alekandar proglasio Šestosiječanjsku diktaturu 1929., Pavelić odlazi u Italiju, da bi se kasnije preselio u Beč. Okolnosti su ga prislile da se ponovno vrati politici, iako je to pokušao izbjeći. Uspostavio je vezu s VMRO-om (Vanjska makedonska revolucionarna organizacija) i sastaje se s Makedonskim nacionalnim odborom. Sastanak je rezultirao Sofijskom deklaracijom u kojoj je suradnja ustaša i pripadnika VMRO-a postala službena. Pavelić je izjavio da naziv "ustaše" potječe od bosanskih muslimanskih pobunjenika koji su se protivili austrougarskoj okupaciji, a da je ustaška himna Ustaška koračnica zapravo pjesma bosanskih pobunjenika iz 1878.. Ta Sofijska deklaracija bila je od velike važnosti Paveliću i UHRO-i. Jugoslavija je protestirala Bugarskoj, a Paveliću je suđeno u odsutnosti i 17. srpnja 1929. osuđen je na smrt zbog veleizdaje zajedno s Gustavom Perčecom. Srpski nacionalizam u Jugoslaviji olakšao je Paveliću uspostavljanje ustaša – Hrvatske revolucionarne organizacije.

Kada su mu austrijske vlasti zabranile privremeni boravak u Austriji, Pavelić se seli u Italiju gdje s obitelji živi do travnja 1941. U Italiji je mijenjao mjesta življenja i živio pod lažnim imenima, a najčešće je koristio ime Antonio Serdar. Talijanske vlasti službeno nisu htjele priznati podršku ustašama ili Paveliću da bi zaštitile ugled, ali Pavelić je svejedno primao podršku od talijanskog fašističkog režima Benita Mussolinija, koji ih je vidio kao sredstvo za rušenje Jugoslavije i proširenje talijanske države na jadransku obalu. Mussolini je dopustio Paveliću da živi u Rimu i obučava ustaške paravojne jedinice koje su se spremale za rat s Jugoslavijom. Kasnije se velik broj Hrvata pridružuje ustašama zbog razočaranja srpskom politikom vođenom u Jugoslaviji. Rani pripadnici UHRO-a postali su visoki dužnosnici ustaškog režima nakon osnutka Nezavisne Države Hrvatske, Vjekoslav Luburić (zvani Maks), Jure Francetić (zvani Laszlo) i Rafael Boban.
Na sastanku u Spittalu u Austriji 1932., Pavelić, Gustav Perčec i Vjekoslav Servatzy odlučili su se na izvođenje malog ustanka. Ustanak je počeo u ponoć 6. rujna 1932. i poznat je pod nazivom Velebitski ili Lički ustanak. Vođa ustanka bio je Andrija Artuković, a ustanak je izvelo 20 ustaša s talijanskom opremom. Ustaše su napali žandarmerijsku postaju i povukle se na Velebit bez žrtava. Ovaj ustanak imao je cilj zastrašivanja jugoslavenskih vlasti od ustaške emigracije, to je Pavelić i obznanio 12. travnja 1941. Iako je ustanak bio malen, jugoslavenske vlasti nisu znale kolika je stvarna moć ustaške emigracije. Kao rezultat toga, povećana je opreznost.
Ustaše su kasnije izveli dva pokušaja ubojstva kralja Aleksandra. Jugoslavenski monarh je imao mlitavo osiguranje i nedostatak oružane zaštite, a Paveliću su njegove organizacijske sposobnosti pomogle da podmiti visoke dužnosnike u francuskom osiguranju za kralja. Uspješan atentat izveo je pripadnik VMRO-a Vlado Černozemski. Čelnik marsejske policije, Jouhannaud, nakon atentata, razriješen je dužnosti. Po drugi put, Pavelić je u odsutnosti osuđen na smrt, ovaj put od strane francuskog suda. Pod pritiskom Francuske, talijanska policija uhitila je Pavelića i još nekoliko ustaša 17. listopada 1934. Pavelić je pritvoren u Turinu i oslobođen u ožujku 1936.U zatvoru je Pavelić napisao roman Lijepa plavojka. Kao što sam već prije pisao tu se više radi o pavelićevom hvalisanju, a manje o njegovim orgnizacijskim sposobnostima u izvršenju atentata. Naime razočaran talijanskim odnosom prema ustašama, Pavelić se približava nacionalsocijalističkoj Njemačkoj, koja je obećala izmijeniti granice stvorene nakon Versajskog sporazuma. Smrtonosni atentat u francuskom lučkom sredozemnom gradu Marseilleu na srpskog kralja Aleksandra I Karađorđevića i francuskog ministra vanjskih poslova Louisa Barthoua idejno je osmislila njemačka nacistička tajna služba Sicherheitsdienst (SD) i vanjskopolitička služba nacističke stranke NSDAP tako da su odgovorni za javno smaknuće dvojice protunjemačkih državnika bili šef Sicherheitsdiensta (sigurnosne službe Njemačke tajne policije GESTAPO), Reinhard Heydrich (zločinac zadužen od Hitlera, Himmlera i Göringa za program "Endlösung" ili 'Konačno rješenje židovskog pitanja'), i nacistički ideolog i saveznik guvernera Engleske narodne banke, Mr. Montagu Normana, Hitlerov ideolog Alfred Rosenberg (glavni urednik nacističkog režimskog glasila 'Völkischer Beobachter'), uz glavnog odgovornog Adolfa Hitlera i njegova zamjenika Heinricha Himmlera.

Sicherheitsdienst je za nalog likvidacije francuskog ministra vanjskih poslova angažirao svog tajnog agenta Eugena Didu Kvaternika, njegova šefa Antu Pavelića, i makedonskog revolucionara Vladimira Georgijeva Černozemskog, zvan 'Vlado šofer' koji je bio tjelohranitelj od vođe makedonske revolucionarne protujugoslavenske organizacije VMRO, Vanča Mihajlova, za koju je njemačka vojna kontra-obavještajana služba Abwehr ocijenila da je najbolje organizirana urotničko-diverzantska organizacija toga vremena koja je na Zapadu imala biljeg 'terorističke' organizacije. Vladimir Georgiev je u Marseilleu ubio srpskog kralja i francuskog ministra, i na licu mjesta bio je likvidiran od strane tjelohranitelja francuskog državnika.
Izvršitelje atentata je u Marseilleu navodila njemačka agentica Melitte Wiedemann koja se tamo nalazila sa Georgijevim Černozemskim dok je Eugen D. Kvaternik, šef akcije s hrvatske strane, organizirao atentatorima, među kojima su bili hrvatski revolucionari iz ustaškog logora za vojničko-diverzantsku obuku u Mađarskoj i Italiji. Vođa ustaškog pokreta Ante Pavelić čak je u svojemu romanu 'Liepa plavka' aludirao na to da je marsejski atentat navodno isključivo djelo hrvatske protujugoslavenske organizacije ustaškog pokreta, tako da autor sugerira kako je plavuša u romanu navodno jedna Hrvatica, međutim, u stvarnosti je 'liepa plavka' njemačka agentica Sicherheitsdiensta, nacistikinja Melitte Wiedemann, a njen suradnik u organizaciji atentata je austrijski nacist Otilo Globočnik kojega je poglavnik NDH odlikovao na godišnjicu marsejskoga atentata 1944. visokim hrvatskim državnim odličjem što nije bilo po volji Reichsführera SS, Himmlera, koji je, kao i cijeli njemački nacistički vrh, nastojao zataškati ulogu Njemačke i Hitlerove vlade u likvidaciji francuskog 'arhitekta' geopolitike opkoljavanja Njemačke.

Na kraju listopada 1936. Pavelić je završio svoju studiju Hrvatsko pitanje (njemački: Die kroatische Frage) za njemačku diplomaciju. No, kako je u to vrijeme njemačka diplomacija trebala ujedinjenu Jugoslaviju, Pavelićeva studija ostavila je slab dojam na njih. Dan nakon što je izdana njegova druga knjiga Strahote zabluda (talijanski: Errori e orrori), zaplijenjena je, a ustaška djelatnost je zabranjena. Nakon sporazuma Ciano-Stojadinović, sklopljenog 1. travnja 1937., koji je normalizirao talijansko-jugoslavenske odnose, Pavelić je bio prisiljen izdati naredbu kojom raspušta ustaške jedinice i logore na talijanskom području. Nakon toga Pavelić živi u Sieni. Nakon što je Stojadinovićeva vlada pala 1939., pojačala je ustaška aktivnost. Njemačka je i dalje vidjela ujedinjenu Jugoslaviju, Talijani su dvojili, a Pavelić je bio čvrst u tome da se stvori hrvatska nezavisna država.

Dana 6. travnja 1941. Treći Reich izvršio je invaziju na Jugoslaviju. Nijemci su mislili da će slom Jugoslavije olakšati, ako stupe u vezu s Hrvatima i drugim neprijateljima kraljevskog režima. Kako je većina Hrvata podržavala Seljačku stranku, Nijemci su htjeli dati vodstvo nezavisne Hrvatske predsjedniku Seljačke stranke, Vladku Mačeku, što im se činilo bolje nego podržati ustaše, međutim Maček je to odbio i postavljen je Pavelić i njegov ustaški pokret. Dana 10. travnja 1941., doglavnik Slavko Kvaternik proglasio je Nezavisnu Državu Hrvatsku u ime poglavnika dr. Ante Pavelića. Dana 13. travnja 1941. Pavelić je stigao u Hrvatsku, a noć na 15. travnja 1941. provodi sa svojom ustaškom emigrantskom pratnjom u Zagrebu. Počeo je obnašati svoje dužnosti čelnika države i proglasio vladu. Nedugo zatim i njegova obitelj stiže u Zagreb.
Da bi dobila podršku svojih saveznika, NDH uvodi jednostranački sustav po uzoru na Njemačku i Italiju. Sve političke stranke su raspuštene. Mnogi Hrvati koji su htjeli pomoći u razvoju nove hrvatske države, zbog svojih političkih stavova su zatvoreni, među njima i Vladko Maček, koji je u početku bio zatvorenik Sabirnog logora Jasenovac, da bi kasnije bio u kućnom pritvoru, takva je situacija bila u NDH sve do završetka rata. Kako je Pavelić bio poglavnik i Ustaškog pokreta i Hrvatske, imao je apsolutnu moć. Kao dio kulta osobnosti kojeg je stvorio, Pavelić je predstavljan kao druga najvažnija osoba u hrvatskoj povijesti, istican je zajedno uz Antu Starčevića kao osloboditelj hrvatskog naroda. Razni pjesnici pišu pjesme posvećene njemu, nastaju slike i skulpture, najpoznatije su skulptura Antuna Augustinčića i portret koji je naslikao Ante Kaštelančić.

Iako je Pavelić proglasio svoju vladu 16. travnja 1941. sve važnije odluke donosio je sam. Sazvao je Sabor u veljači 1942., koji nije ostavio većeg utjecaja, a zadnji put sabor je sazvan u prosincu 1942. Odnosi s Njemačkom i Italijom bili su jedan od ključnih faktora u NDH, kako je i državni sustav napravljen po uzoru na te dvije države. Talijanski zahtjevi za Hrvatskom obalom narušavali su talijansko-hrvatske odnose. Zaoštravanje doživljava vrhunac Rimskim ugovorima kad je Hrvatska prisiljena odreći se dijela Dalmacije, Krka, Raba, Korčule, Biograda, Šibenika, Splita, Čiova, Šolte, Mljeta i dijelova Konavala i Boke Kotorske u korist Italije. Hrvatski prijedlog da Split i Korčula imaju zajedničku hrvatsku i talijansku administraciju Talijani su ignorirali. Pavelićevu unutarnju politiku nije prihvaćao veliki broj Hrvata zbog njegovog zatvaranja političkih neprijatelja i Židova, koji su bili prihvaćeni u hrvatskom društvu. Njemački utjecaj na Hrvatsku vodio je do donošenja zakona o zatvaranju Židova što je u narodu dočekano s nevjericom obzirom da su veliki broj visokopozicioniranih časnika Domobranstva činili Židovi, kao što su i supruge nekih ministara bile Židovke. Josip Frank, poznati pravaški političar i čovjek u čijoj je stranci bio i sam Pavelić, također je bio Židov do svoje 18 godine kada je prešao na katoličku vjeru. Među ustaškom logorima najpoznatiji je Sabirni logor Jasenovac, gdje je, prema pretpostavkama, stradalo od 70 000 - 80 000 ljudi. U početku je Ustaški pokret bio isključivo antisrpski, da bi se kasnije, pod utjecajem njemačke politike, pretvorio i u antisemitski.
Na sastanku u Berchtesgadenu, Bavarska u ranome lipnju 1941., Hitler je ohrabrivao Pavelića da prihvati slovenske useljenike i deportira Srbe u Nedićevu Srbiju. Njemački Führer također je izjavio da previše tolerancije može biti štetno i predložio Paveliću da vodi "pedeset godina nacionalno netolerantne politike" U sljedećih nekoliko mjeseci, ustaška je vlada deportirala oko 120 000 Srba.
Moramo znati da je tada u raspadu Jugoslavije dok se još uspostavljala NDH bilo mnoštvo naoružanih pripadnika seljačke garde ( Hrvata iz HSS) i četnika ( Srba koji ne priznaju raspad Velike Srbije) svi manje više naoružani, nabrušeni jedni na druge i s metkom u cijevi. Raspad postojećeg sistema bio je samo okidač da to eksplodira i da dođe do epidemije nasilja na lokalnoj razini. Evo stoga da ovdje navedem neke detalje o tim počecima. Dijelovi jugoslavenske kraljevske vojske u raspadu izvršili su u Bjelovaru od 9. do 13. travnja 1941. dvadesetak pojedinačnih ubojstava vojnika i građana hrvatske nacionalnosti, a na povlačenju iz Mostara ubili su 25 mještana Čapljine i okolice, četiri seljaka u selu Cim te spalili više desetaka kuća u selima Cim i Ilići pokraj Mostara. Četnici u savezništvu sa talijanima rade na rušenju NDH. U Hrvatskom Blagaju kod Slunja, u noći između 5. i 6. svibnja, četnici su ubili 5 članova obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo i dvoje malodobne djece. U istočnoj je Hercegovini 24. lipnja izbio tzv. četnički Vidovdanski ustanak, koji je prema srpskim izvorima polučio 123 poginula i 200 ranjenih hrvatskih vojnika. Dan iza, 25. lipnja, četnici su ubili 9 hrvatskih oružnika u postaji Lukavac kod Nevesinja, dok su 28. lipnja u Avatovcu u istočnoj Hercegovini poklali 47 Hrvata te zapalili sve kuće u tome mjestu. Prema srpskome publicistu Radovanu Papiću, partizanskom prvoborcu rodom iz Bileće, taj je ustanak «bio usmjeren protiv NDH i njezinih institucija». Krvavi pir nastavlja se 30. lipnja kad četnici pod vodstvom popa Momčila Đujića ubijaju više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga dana vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarima Derventa, Varcar, Vakuf i Zvornik. Istog dana na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdesetpet civila.
Episkop Dionisije na jednom mjestu navodi kako se pokolji nad Srbima događaji već po ulasku Nijemaca u Hrvatsku, oko 12-15.4, ali bez ikakvih konkretnih objašnjanja i podataka, da bi na drugom mjestu istaknuo da su se ubojstva Srba počela događati 25.6., nakon Pavelićeva uvođenja odredbe o kažnjavanju svih koji su počinili zločin protiv hrvatskih građana.
Beogradski episkop Valerijan piše u kolovozu 1941. zapovjedniku njem. vojske Denkelmanu (u Srbiji )memorandum u kojem mu se tuži kako su se zločini nad Srbima počeli događati već od 27. 6. 1941.
Francuski veleposlanik u ZG u svojim izvješćima iz travnja i svibnja nigdje ne spominje ikakve pokolje, spominje opsežna hapšenja običnih ljudi i srpskih uglednika, kako kaže "da bi spriječili ekscese četnika". Tek 4.6. izvješćuje vladu kako je čuo da se priča o mnogim pogubljenjima.
Kasche 3.5 navodi kako se osjeti da je mržnja na Srbe izuzetno velika
Pretpostavlja se da politička vrhuška NDH nije iz početka (kako to tvrde raniji interpretatori, vjerojatno navođeni tvrdnjama episkopata SPC-odmah u travnju) latila likvidacija vjerujući da će "srpski problem" riješiti drugim metodama- preseljenjem, i da se zapravo kraj lipnja i početak srpnja (početak organiziranja logora) mogu ispravno smatrati početkom pogroma Srba (pojedinačnih ekscesa u kaotičnoj zemlji bilo je od početka ali to ne možemo smatrati organiziranim i smišljenim pogromom od strane vlasti)

Prvi organizirani ustanak (ne računajući kaotično djelovanje raznih grupica ranije, što nije "ustanak") dogodio se u istočnoj Hercegovini u lipnju. Bježeći da spasu goli život, Srbi su se masovno našli u zbjegovima u šumama. Naravno, spontano se stvara organizacija - narodni odbori i oružane čete i odredi. Sredinom srpnja dolazi do masovnog ustanka, pri čemu se osvetnički bijes masa sručuje i na mnoge posve nevine Hrvate u područjima sa srpskom većinom. Slijedećih mjeseci među ustanicima dolazi do diferencijacije, s jedne strane na četnike koji isključive neprijatelje vide u ustašama i Hrvatima općenito (plus muslimanima) i koji počinju vlastite operacije genocida, s druge na komuniste, koji inzistiraju na borbi protiv svih okupatora i njihovih suradnika, te suradnji Hrvata, Srba i Muslimana u toj borbi. Iako su velika većina partizanskih boraca Srbi, vitalnu ulogu da je ova druga struja postigla prevlast imaju Hrvati-komunisti, koji dolaze uglavnom iz gradova. Komunisti su se počeli aktivirati nakon prekida savezništva sa nacistima 22. lipnja 1941 godine i napada Hitlera na SSSR operacijom Barbarossa o čemu sam pisao na ovome blogu. Oni na poziv Komiterne pokreću boljševičku revoluciju po uzoru na 1918 o čemu sam također pisao poseban post. Tu prihvačaju mnoge koji se protive zločinima ustaša i nacista i fašista. U prošlom postu sam pisao o blaženom Alojzu Stepincu i njegovoj nedvosmislenoj osudi zločinačkog režima NDH. Pisao sam o propovijedima zbog kojih su razmišljali da izvrše atentat na njega. Sada bih spomenuo i neke druge svećenike koji su sudjelovali u borbi protiv fašizma.
Fra Tomislav Rittig¸župnik crkve sv.Marka u Zagrebu (ne neke seoske crkve¸nego jedne od stožernih) bio čak član ZAVNOH-a¸htio osnovati u partizanskom pokretu "Ured čovječnosti" koji bi se bavio postupanjem prema ratnim zarobljenicima.Normalno da mu nije dozvoljeno.
Fra Alojzije Mišić mostarski biskup više puta Paveliću prosvjedovao zbog terora nad pravoslavcima
Fra Viktor Šakić župnik u Bihaću kod Artukovića prosvjedovao zbog terora nad pravoslavnima ¸te je smijenjen Ljubo Kvaternik kao vinovnik zločina
Fra Bosiljko Ljevar također župnik iz Bihaća 1972 mu je dodijelje Orden bratstva i jedinstva
Sa svim njihovim djelovanjem je bio upoznat banjalučki Jozo Garić koji ih je i savjetovao
fra Marijan Jakovčević istu stvar radio u Cazinu

biskup Smiljan Čekada dobio židovsko priznanje Pravednik među narodima zbog njihovog spašavanja u dr. sv. ratu
don Kuzma Šimunović na Dan žena 1944 na Braču ¸selo Gornji Humac nije htio napustiti svoj narod te je strijeljan od strane Nijemaca...
svećenik iz Ščitarjeva vlč Dragutin Jesih kojemu je Stepinac slao židove¸ubijen zbog spašavanja židova te je isto proglašen kao pravednik među narodima
zagrebački kanonik dr Pavao Lončar je Pavelića u svom predavanju nazvao pogrdnim imenima¸ osuđen na smrt¸pa mu kazna preinačena...
Sve to nije spriječilo oslobodioce da u svom nastupu ubiju 663 svećenik i 31 časnu sestru.To je daleko najveći broj u svim postkomunističkim zemljama¸ ali o tome u nekom sljedećem postu. Ovdje bih mogao još spomenuti dvojicu franjevaca koji su pristupili ustaškom pokretu te su iz franjevačkog reda izbačeni a to su fra Miroslav Majstorović i fra Ivo Guberina.

Na prostoru NDH se vodio krvavi građanski rat, mnoštvo vojski i interesa, Talijani žele Dalmaciju i destabilizaciju NDH, komunisti provode boljševičku revoluciju želeći stvoriti sovjetsku republiku, četnici čine pokolje nad Hrvatima i muslimanima, želeći obnoviti Veliku Srbiju, malo koaliraju sa partizanima, malo sa britancima pa malo sa Talijanima. Nijemcima je potreban mir zbog rata na istoku. Svaki vojnik im je bio potreban, a za NDH ih nije bilo puno ni briga dok Churchill nije izašao sa svojim "mekim trbuhom" i saveznici upali na jug Apenina sredinom 1943. Kad su vidjeli da je vrag odnio šalu, da Englezi čačkaju po Jadranu, da se priča o invaziji i da Pavelić nema snage obračunati se s pobunjenicima počeli su se jače angažirati oko situacije u NDH, potpuno podvrgnuli OS NDH svojoj komandi, uveli vojnu upravu, policijsku upravu itd. Nakon kapitualcije Italije problem nastaje Nijemcima zbog mogućih invazivnih djelovanja UK na Balkanu (u Istri, Dalmaciji i Peloponezu), i ne nužno vezano uz partizane jer su i one "lojalne" četnike smatrali igračima druge strane koji samo čekaju Engleze,naravno, partizani rade veće probleme pa su onda prvi na udaru.
Talijani su druga priča oni daju podršku četnicima, čak naoružavaju ustanike u Lici i Zap.Bosni 1941. Istovremeno otežavaju opremanje domobranstva o čemu lijepo svjedoči Kvaternik (odugovlačili sa plaćenim isporukama pušaka) i priječeći pristup protupartizanskim snagama u "čišćenju terena". Njima je destabilizacija NDH odgovarala, točnije ono što danas nazivamo održavanjem kontrolirane krize- nužnošću vojne intervencije opravdati zaposjedanje teritorija i uvođenje vojne uprave (što su pokušali sa okupacijskom zonom)
bio je to način ublažavanja neostvarenih želja iz Rimskih ugovora kada su se zadovoljili tek sa djelom dalmatinskog kopna a bacili su oko i na bosansku rudaču, pa kad nisu zbog Švaba mogli politički ovladati unutrašnjošću pokušali su nešto užicati preko vojske - pojednostavljeno rečeno, ponudili su se kao garant stabilizacije i pacifikacije a na kraju su na tom istom području njemačkim i NDH vlastima postali i veća smetnja od otvorenog neprijatelja. Nijemci su vodili politiku diplomatske i vojne korektnosti s Talijanima u NDH (na čemu je inzistirao Hitler zbog dobrih odnosa sa Mussolinijem). Tako su Nijemci za svaku akciju tražili/pitali Talijane za dozvolu što je često dovodilo Nijemce do ludila jer su Talijani počesto ignorirali ili otezali stvar.
Glaise von Horstenau je često upućivao žalbu u Berlin zbog ponašanja Talijana, a iz Rima su ga često optuživali da minira i omalovažava talijansku vlast u Hrvatskoj, za to ga je ponajviše optuživao talijanski ministar vanjskih poslova Galeazzo Ciano. Optužbe su išle do te mjere da su ga optuživali da općenito radi kontra Italije. Time su Talijani često Horstenau vezali ruke jer je Berlin išao na kartu dobrih odnosa.
Tražili su Nijemci (njemačka služba u Zagrebu) itekako da se Talijani priberu i počnu voditi savezničku politiku (česti su njemački prigovori zbog talijanske pasivnosti prema akcijama partizana i naoružavanju Srba). No sve je to bilo pomalo neuspješno zbog viših ciljeva Njemačke i Italije kao saveznika. Tek kasnije slomom Italije Hitler priznaje krivu politiku prema Hrvatskoj na korist Talijana (u razgovoru sa Horstenauom).
Jedan od većih događaja u povijesti Nezavisne Države Hrvatske bila je urota Lorković-Vokić. Ministar Mladen Lorković i vojni časnik Ante Vokić predložili su Paveliću da Hrvatska prijeđe na stranu anglo-američkih saveznika uz njegovo napuštanje vlasti, kako su Britanci zahtjevali. U početku Pavelić podržava njihovu ideju, no mijenja mišljenje nakon što ga je posjetio za područje hrvatske zadužen časnik Gestapa koji mu je rekao da će Njemačka s razvojem novih oružja ipak dobiti rat. Pavelić nakon toga odlučuje uhititi Lorkovića i Vokića, neke članove Seljačke stranke i časnike Domobranstva. Lorković i Vokić smaknuti su krajem travnja 1945. u zatvoru u Lepoglavi.
Kvaternik u svojim memoarima piše kako mu je u jesen 1944. došao na savjetovanje doglavnik Pavičić (u svom drugom posjetu imao je propusnicu za Hauptquartier i pozdravno pismo od Košutića), u vezi puča. Navodno, rekao mu je da rješenje vidi u odstupanju Pavelića, instaliranju HSSa i odstupanju svih koji su problematični, ponajprije rasova. Kaže, rekao je isto ono što je Paveliću sasuo u lice kad je išao iz NDH, da je glavni odgovorni za stanje u državi. Navodno je zbog tih poruka, nakon što je puč razbijen, ostao bez mirovine (blokirana mu hrana i novac iz ZG), a stan mu je oduzet i dan gen.Lohru što je ovaj odbio.
Već od ranije je u vezi s ljudima iz HSS, koji su u kontaktu s Lorkovićem. I to preko nekog Maričića. Maričić mu je iznio planove o dolasku HSSovaca na vlast, i da glavni problem nije u samom Paveliću koliko u Kacheu koji ga drži protiv vojnih vlasti Wehrmachta na čelu NDH. I da čak i njemački časnici krive Kachea za nered.
Maričić mu iznosi svoje opservacije kako se sam uvjerio u SZ Hrvatskoj kako Pavelić nema podršku seljaštva, i kaže kako je kontaktirao i bijele i crvene partizane. Bijeli napadaju transport s ciljem da onemoguće Pavelićevu vlast, imaju vezu s crvenim partizanima (Titovi) ali ne operiraju zajednički u vojnim pothvatima.
Kad ga Kvaternik pita da mu odgovori što misli ako prvaci HSSa dođu na vlast, hoće li se izbjeglice vratiti kućama, on odgovara da je siguran za sve bijele partizane s Kalnika i iz okolice Čazme da bi došli kući, kao i dobar dio crvenih iz okolice Pakraca.
Razgovor je opširno prenesen, uglavnom, Kvaternik mu daje podršku i podupire akciju HSSa, ali odgovara da u tom ne želi aktivno sudjelovati jer se osvjedočio kakvi su Nijemci i doživio velika razočaranja od njih (boji se rekacije Kachea jer zna da ovaj ima utjecaja u Berlinu i da mu Hitler vjeruje više nego ostalima u NDH, i da se sigurno ne bi odrekao blagodati koju mu Pavelić nudi, a kojima bi s novom seljačkom vladom morao doći kraj, te kaže kako ima dovoljno dokaza da pred Hitlerom može dokazati korumpiranost Kachea). Dakle, on se nudi kao nekakav savjetnik, "vanjski suradnik", ali ne želi nikakvu aktivnu ulogu pregovarača ili slično. Uputio je dotičnog Maričića na starog austrijskog kolegu, generala Lahousena, koji je imao jake veze za Balkan i preko kojega je mogao lako maknuti Kachea iz Zagreba. A taj se nalazio u glavnom štabu. Ovaj HSS-ovac, brbljava seljačka duša, Maričić mu je po povratku ispričao nevjerojatno iskustvo koje je proživio jer je putovao avionom, ali nije našao ciljanog generala pa je pismo od Košutića i Kvaternika ostavio "nekom malom mršavom" ( taj ubogi mršavac bio je adm.Canaris ) švabo mu je rekao da plan mora ostati tajna, a gdje je pismo završilo ne zna, navodno je vidio da ga uzimaju neka dva diplomata. Vratio se u Zagreb, sav sretan zbog obavljenog posla (kako piše Kvaternik), za par dana je čuo da je uhapšen. I tu završavaju svi Kvaternikovi kontakti s pučistima.
Kapitulacijom Italije su jako ojačali partizani. Tako možemo pogledati izvještaj komesara kada partijskom čelništvu govori o političkom stanju u Dalmaciji krajem 1943., pa kaže kako su partizanske jedinice brojčano narasle, kako je mobilizacija pučanstva u tijeku, da su se Dalmatinci zadovoljavajuće odazivali pozivu, među ostalim kaže, jer misle da je rat završio i da će napokon odahnuti i krenuti u mirnodopsku obnovu zemlje. Ljudi jedva da su imali i percepciju onoga što se stvarno događa u zemlji, kamoli u svijetu. ne svi, ali ovo nerazumjevanje okolnosti ipak upućuje da su postojali i neki manje poznati razlozi masovnog rasta partizanskih jedinica u Dalmaciji.

Postoje i poprilično česti slučajevi dezertiranja dalmatinskih partizana koji zabrinjavaju divizijske komesare i zapovjednike, kao i oblasne odbore, jer ljudi nisu htjeli u Bosnu, Bosna je naime izazivala popriličnu neizvjesnost i strah kod ljudi, nitko nije htio u klaonicu, i nisu htjeli ginuti dalje od svojih krajeva. Nakon pada Italije i oslobođenja Splita od njegovih građana u rujnu 1943 u gradu je zavladala euforija.Masu neiskusnih ljudi¸bez ikakve obuke se priključilo partizanima koji su tada ušli u grad i na prilazima Splita danima sprječavalo ulaz njemačkih jedinica u grad. Predsjednik splitskog vatrogasnog društva nakon završetka borbi izašao pred nastupajuće Nijemce u samom gradu.Čovjek je znao njemački ¸te im rekao da nije potrebito daljnje razaranje grada jer u njemu nema više partizanskih postrojbi. Poslije rata su ga partizani strijeljali zbog suradnje sa okupatorom,
1943 je na više mjesta izbio doslovno narodni ustanak, Istra, Slovensko primorje... u Istri je bilo preko 12000 ustanika koji naravno nisu imali nikakve šanse kad je na njih krenuo 2. SS oklopni korpus u operaciji Istrien koja je možda jedina uspješna njemačka operacija završena prije previđenog roka

Slična euforija je zavladala 1944 po Vojvodini i sjeveru Srbije, gdje nije bilo toliko borbi pa je bilo puno raje koja je naivno jurišala na rovove "poraženih" švaba.

Evo i detalja iz "situacijskog" izvještaja komesara VIII korpusa Šiljegovića poslanog komesaru glavnog štaba NOV i PO Hrvatske, ožujak 1944

Stanje na ostvrima također se povoljnije razvija. Skoro bezobzirne, krvave i oštre represalije koje su Niejmci primjenili na stanovništvo ostrva, stvorile su objektivno povoljniju situaciju da se razbije izvjestan oportunizam kod naroda u odnosu na Nijemce i oportunizam čak i kod nekih jedinica i odreda da se ne vodi borba, bojeći se represalija na stanovništvo i imovinu. Baš po pitanju ovakve oportunističke politike i po pitanju mobilizacije moglo se je konstatovati da ima nekih odgovornih drugova, pre svega na terenu, pa i u vojsci, koji svojim nereagiranjem na ovakve pojave pokazuju takve osobine koje ne mogu biti svojstvene pripadnicima revolucionarne i borbene organizacije tj. komunističke partije. Ovaj oportunizam kod tih drugova ne izražava politički neznanje već više nezdravost - nezdravo vaspitanje.

Četnici negdje "lutaju" između Osovine i Saveznika, i funkcioniraju više kao jedan nefunkcionalni "savez" grupacija sa dosta velikom autonomijom djelovanja. Nit je Draža imao efikasan nadzor i kontrolu nad četničkim "teritorijalcima"(u najboljem slučaju održavao je nekakve radio-veze s udaljenim zapovjednicima na terenu, i to ne stalne, no u realnosti oni su djelovali po svome i bili apsolutni gospodari na terenu kao Đujić npr.), nit svi oni otvoreno i srdačno surađuju s lokalnim vlastima NDH (to je nužno zlo za obje strane,vidi se to npr iz slučaja u zap.Bosni u ljeto 1942; a četnici to tumače kao prilagodbu okolnostima dok se pokret ne oznaži-kao u slučaju kada ustaške vojne vlasti 1944. od njih traže uklanjanje srpskih obilježja sa uniformi,grbova i trobojnica na što ovi pristaju,pravdajući to pred svojim ljudima i govoreći vojnicima da se strpe i prilagode, jer da će uskoro "doći vrijeme i za to"-misle na rušenje NDH i dolazak saveznika), nit su svi suradnici Nijemaca (uostalom Nijemci ratuju protiv dijela četnika), nit Nijemci vjeruju u lojalnost onih koji su ugovorno vezani uz njih.
Komplicirana je to tematika oko koje ne valja generalizirati. Sklapanju ugovora između NDH i četnika 1942. nije toliko presudan faktor nadmoći partizanskog ustanka (jer to NOVJ još nije, osim na prostorima gdje su oružane formacije NDH bile stvarno malobrojne zbog nekog trećeg faktora, kao npr. u tal.okupacijskoj zoni) već činjenica da su se vlasti NDH uvjerile da puno više koristi imaju od pragmatičnog nalaženja kompromisa s Srbima jer su uvidjeli da se baš ne mogu olako obračunati sa "nacionalnim srpstvom" u svojoj državnoj tovrevini. Zapravo dobrim djelom 1942. još u redovima ustaškog vodstva ni ne postoji toliko jasna podjela pobunjenika na crvene i kraljevske (kažem to na osnovu Kvaternikovih memoara).

Kako Nijemci gube rat sve više ima prebjega u partizane i tako jača partizanski pokret. Početkom rujna 1944. stanje u Dubrovniku i širem području krajnje je zamršeno. Grad drže Nijemci sa 369. pješačkim pukom iz 369. legionarske divizije. Tu su i postrojbe vojske NDH. Za razliku od svih hrvatskih gradova (osim Knina), tu je i četnička vojska Draže Mihailovića, koja tu legalno boravi kao u svom garnizonu i surađuje prvo s Talijanima, a potom i s Nijemcima i vojskom i vlašću NDH.

Pakleni četnički plan
U gradu je znalo biti čak do 1000 naoružanih četnika, tu dolaze, borave i sastanke održavaju brojni četnički vojvode i drugi časnici. Oko Dubrovnika je prvo Dubrovačka četnička četa, a onda i Dubrovački četnički korpus. Za kapitulacije Italije u rujnu 1943., izbjeglička vlada u Londonu imala je nakanu Dubrovnik predati četnicima Draže Mihailovića, ali Nijemci su ih preduhitrili i nakon Talijana okupirali grad i okolicu.
Sve to dobro zna Zagreb, vlada i vojni stožer NDH, ali nitko se tome ne protivi niti tjera četnike iz hrvatskog Dubrovnika. Zašto? Evo nekih brzojava koje su UNS-i u Zagreb slali špijuni agenti iz Dubrovnika. Agent šifre Bić 1101 31. prosinca 1942. javlja: Četnici po Dubrovniku slobodno šeću, nalaze se u hotelu "Pošta" gdje je i njihovo zapovjedništvo. Nalaze se i u Gružu kod Iličkovića. Na Srđu su postavili četničku zastavu koju su Talijani skinuli. Četnici po gradu pjevaju: "Od Topole do jadranske plaže, sve su straže đenerala Draže..."
Drugi ustaški agent, šifra Bić-1290, 27. listopada 1943. javlja Zagrebu: Dne 19. listopada 1943. poginuo je u borbi s partizanima četnik Đorđe Milojević iz Dubrovnika. Na sprovodu učestvovali svi Srbi iz Dubrovnika... U siječnju 1944. isti agent javlja: Sinoć, 8. siječnja 1944. četnici su nastavili pjevanje izazovnih i pogrdnih pjesama po gradu... Nešto iza toga isti javlja Zagrebu: Dubrovnik je prepušten na milost i nemilost četnika, koji uglavnom diktiraju Dubrovnikom... Narod želi da dođe bilo koja vojska pa bilo to i partizanska samo da se oslobodi od četničkog terora u Dubrovniku..

Uzaludna upozorenja
U jednoj depeši ustaški agent javlja Zagrebu da se u Dubrovniku nalazi oko 600 do 800 četnika što u vojničkoj odori, što u civilu... I na kraju evo još jedne depeše od 11. travnja 1944. u kojoj i ovo stoji: Koncem ožujka u Trebinju je obavljen sprovod jednog četnika koji je poginuo u borbama s partizanima. Mrtvački lijes bio je pokriven srpskom zastavom, a počast mu je odao vod Vražje divizije (misli se na 369. hrvatsku legionarsku diviziju, prim. N.A.).

Tito početkom listopada 1944., doznaje da Dubrovnik još nije oslobođen, i po povratku iz Craiove na Vis odmah šalje brzojavku članovima Vrhovnog štaba Aleksandru Rankoviću i generalu Arsi Jovanoviću, načelniku Vrhovnog štaba, da se najhitnije angažiraju 26. dalmatinska i 29. hercegovačka divizija i oslobode Dubrovnik. Na temelju toga štab 29. divizije izdao je zapovijed za oslobođenje Dubrovnika.
Po toj zapovijedi snage 29. divizije imaju napasti Dubrovnik preko Ivanjice. Od Konavla je poslana 2. dalmatinska brigada, ali su dva njemačka bataljuna bila kod Orahovog dola, zapadno od Dubrovnika. Tu je i Dubrovački odred, a u Konavlima Konavski partizanski odred. Izrazito teška, ali i uspješna borba za Dubrovnik vodi se od 16. do 18. listopada. Najveći uspjeh postiže 2. dalmatinska koja oslobađa Konavle pa Cavtat i 18. listopada od istoka prodire u Dubrovnik.
Dubrovnik je oslobođen 18. listopada 1944. Prvih dana slobode u Gradu nije sve teklo u najboljem redu. Prvo, čiji će biti Grad: hrvatski ili crnogorsko-srpski? Jer u vojnom pogledu sve istočnije od rijeke Neretve još od 1942. u nadležnosti je Hercegovačke operativne zone, a onda 2. crnogorskog korpusa.
Prekretnica nastupa kad Tito naređuje da se Dubrovnik stavi pod stožer 8. dalmatinskog korpusa. Za novog zapovjednika mjesta dolazi major Bogdan Pecotić s Korčule.
Pelješac Nijemci jako brane. Koncentriraju se najprije kod Trpnja, a onda kod Stona. Tri puta su jedinice 11. dalmatinske i 3. prekomorske pokušali osloboditi Trpanj. Pred Janjinom i Dračom pojavio se svježi njemački 370. puk iz 369. legionarske divizije. Olakšanje nastupa 16. rujna kada dvije čete legionara, pod utjecajem rukovodstva NOP-a, dezertiraju iz 2. bataljuna 370. puka i stupaju u 26. dalmatinsku diviziju i s njom idu do Soče.
Janjina je slobodna 18. rujna, a napad na Ston zaustavljen. Tu se javlja nova njemačka postrojba tzv. 19. bataljun iz regimente 999 koji dolaze iz Grčke, koju čine kriminalci i kažnjenici.
U ofenzivi 8. dalmatinskog korpusa za oslobođenje Dalmacije bitka za Vukov klanac, na putu između Stona i Metkovića, povela se u drugoj polovici listopada 1944. i jedna je od prvih većih bitaka na dalmatinskom području. Sukobila se glavnina njemačke 369. legionarske divizije i dvije dalmatinske brigade, 1. proleterska i 11. biokovska. Do bitke dolazi po Titovoj zapovjedi da se padom srednjodalmatinskih gradova krene na Dubrovnik, a prije da se presječe prometnica koja od Dubrovnika i Stona vodi prema Metkoviću i onda prema Mostaru ili Makarskoj i Splitu.

Bitka za Vukov klanac
Akcija počinje djelovanjem s Pelješca 1. dalmatinske brigade, koja se iskrcala kod Neuma i Kleka u Malostonskom zaljevu tijekom noći između 15. i 16. listopada. Desant je uspio i brigada se probila prema cesti Ston, Oštrikovac, Metković, jedinoj prometnici kojom se imala izvlačiti od Dubrovnika grupacija od skoro 5000 njemačkih vojnika i legionara. Neum je oslobođen, a onda i Duži, gdje su Nijemci pripremili cestu za rušenje kad se izvuku od Dubrovnika. Dalmatinski borci koriste to i ruše oko 2 km ceste. Odbijen je i napad njemačkih postrojbi od Metkovića i Opuzena, a bitka se povela za Oštrikovac, kao i za Ston.
Ston je uz velike gubitke oslobodila 11. brigada. Skupa sa 1. brigadom kod Oštrikovca se sudara s Nijemcima koji od Dubrovnika bježe prema Metkoviću. U krvavom srazu Nijemci se uspijevaju probiti do Vukova klanca, ali ne mogu dalje tenkovima i drugom tehnikom. Napadnuti odasvud 22. i 23. listopada 1944. daju se u bijeg, a dio stradava u Vukovu klancu. Iz Metkovića im nije mogla stići pomoć jer su napadnuti na teškom zemljištu. Glavnina njemačke 369. legionarske divizije tu nalazi smrt, izvuklo se tek malo vojnika i nešto ranjenika.
Poginulo je više od 2400 njemačkih vojnika a zarobljeno ih je više od 2000, uništeno je 12 njemačkih tenkova i zaplijenjeno 211 motornih vozila i 60 raznih topova. Prva i 11. dalmatinska brigada imaju 56 mrtvih i oko 260 ranjenih. Zapovjednik Grupe armije F, general pukovnik Löhr priznaje poraz i tvrdi da je 369. divizija potučena. Vukov klanac postaje sinonimom pobjede Dalmatinaca.

Nova vlast provodi boljševizaciju po uzoru na SSSR likvidirajući inteligenciju i time pokazujući kako će biti u novoj državi, ali o tome u sljedećim postovima. Pavelić vidi da Njemačka gubi rat i da Hrvatske oružane snage nisu u stanju odupirati se komunistima, Pavelić naređuje povlačenje prema Austriji. Tamo se trebao predati Britancima za koje je vjerovao da će, za razliku od partizana, prema hrvatskoj vojsci postupati po Ženevskoj konvenciji. Dana 6. svibnja 1945. Pavelić napušta Hrvatsku, a na granicu s Austrijom stiže 8. svibnja. Zbog njegovog napuštanja hrvatskih vojnika i civila u Rogaškoj Slatini, neki su ga hrvatski politički emigranti optuživali za kukavičluk i bijeg. Hrvatski vojnici i civili nastavljaju povlačenje prema Austriji. U povlačenju je sudjelovalo više od 100 000 Hrvata, a desetke tisuća je ubijeno tijekom komunističke ubilačke kampanje koju je povijest nazvala Pokolj u Bleiburgu i nakon toga Križni put. Svjestan činjenice da se slična sudbina mogla dogoditi i njemu, Pavelić je još 1944. svoju obitelj poslao u Austriju. Nakon rata im se pridružio i živio s njima u američkoj okupacijskoj zoni. Iako se Pavelić javio Američkoj obavještajnoj službi, ni Amerikanci ni Britanci nisu radili ništa po pitanju njegova uhićenja. Pavelić se preselio u Rim gdje su mu u skrivanju pomagali i svećenici Katoličke crkve, kako navode američki tajni dokumenti. Amerikanci ga i dalje nisu pokušavali uhititi. Tito i njegov komunistički režim optuživali su katoličku crkvu zbog pomaganja Paveliću i "anglo-američke imperijaliste" zbog pokušaja oživljavanja nacionalsocijalizma i rušenja komunističke Istočne Europe. Komunističke optužbe nisu bile neutemeljene, jer je Američka obavještajna služba koristila bivše fašiste i nacionalsocijaliste, pa tako i Pavelića, u borbi protiv komunizma.
Pavelić je u poratnom neredu preko Austrije i Italije, služeći se lažnim putovnicama, prešao u Argentinu gdje je 1956. osnovao Hrvatski oslobodilački pokret (HOP). Iako su američke i britanske okupacijske snage u Austriji znale sve o kretanju Pavelića, a njegov trag nije bilo teško pratiti, ništa nije učinjeno. Zapovijed pomoćnika zapovjednika glavnog stožera američkih snaga na mediteranskom ratištu za hvatanje Pavelića u Vatikanu glasila je na kraju Hands off (Ruke sebi), čime su Amerikanci dopustili daljnji bijeg Paveliću. Zahvaljujući Branku Benzonu, Evita Peron omogućila je Paveliću da postane vlasnik unosne argentinske tvrtke za izgradnju stanova. No, njegov ugled je bio slab ili skoro nikakav među ustaškim emigrantima (o antikomunističkoj hrvatskoj demokratskoj emigraciji da se i ne govori). Na njega su pripadnici UDBE izvršili atentat 1957. kojeg je preživio, nakon čega se seli u frankističku Španjolsku gdje umire 28. prosinca 1959. u Madridu. Uzrok smrti nije siguran, vjeruje se da je preminuo zbog posljedica atentata, dok su njegovi bliski prijatelji i obitelj tvrdili da je preminuo prirodnom smrću.

26.05.2016. u 15:21 • 33 KomentaraPrint#

subota, 09.04.2016.

NDH




U videu možete poslušati povijesnu objavu o obnovi Hrvatske države, dan koji je porobljeni i potlačeni hrvatski narod čekao i sanjao stoljećima. NDH je nastala u jeku Travanjskoga rata i sloma Kraljevine Jugoslavije, a proglasio ju je preko radija vođa domovinske ustaške skupine Slavko Kvaternik 10. IV. 1941. pošto je Vladtko Maček odbio ponudu Nijemaca da proglasi hrvatsku državu unutar osovinskoga sustava. Od svojega povratka u Hrvatsku 15. IV. 1941. do početka svibnja 1945. na čelu NDH bio je poglavnik Ante Pavelić, koji je kao vođa ustaškoga pokreta već od početka 1930-ih djelovao na rušenju Jugoslavije i uspostavi neovisne Hrvatske države. Stvaranje Nezavisne Države Hrvatske (NDH) dogodilo se sasvim slučajno, i to zbog državnog udara u Beogradu koji je organizirala britanska tajna služba kako bi Jugoslaviju, koja je ugovorom u Beču od 25. ožujka 1941. pristupila Trojnom paktu ili Osovini odvojila od Britanaca. Hitlera nije zanimalo Sredozemlje nego Atlantik i prostrane ukrainske i ruske ravnice i žitnice, te Kavkaz zbog svjetskih rezervi nafte. Balkan Hitlera uopće nije strateški zanimao, ali je područje Jugo-istočne Europe upalo u fokus interesa 3. Reicha britanskim angažmanom u Grčkoj iz koje je Royal Air Force držao u šahu naftna polja u Rumunskoj iz čije su se velike rafinerije opskrbljivale gorivom Hitlerove tenkovske divizije. Njemački, talijanski, madžarski i bugarski napad na Jugoslaviju 1941. bio je improviziran, dakle, ad hoc organiziran dok je napad na Grčku bio od Hitlera isplaniran zbog britanske vojske koja je tamo zauzela pozicije. Hitler je puč srpskoga generala Dušana Simovića u Beogradu shvatio kao razvrgavanje pakta i izdao je nalog za osnivanje jedne hrvatske države, i na taj način ponovio recept iz doba razbijanja Čehoslovačke 1939. kada je osnivanjem nezavisne slovačke države lakše razbijena Čehoslovačka, tako je uslijed napada na Jugoslaviju osnovana NDH sa čijim osnivanjem je lakše i brže razbijena Jugoslavija jer je akt o osnivanju NDH od 10. travnja 1941. izazvao šok u velikosrpskim redovima jugoslavenske vojske, i njen moralni slom, kao i kapitulaciju Jugoslavije.

Ustaše ne bi nikad došli na vlast da ih vojnom silom nije poduprla Hitlerova Njemačka dok fašistička Italija u osnivanju NDH nije odigrala značajnu ulogu, naprotiv, Mussolini nije imao pojma da će biti osnovana NDH koja mu je zbog aspiracija na drugoj strani Jadrana bila trn u oku. Također, mnogobrojni četnički pokolji u NDH, posebno 1941. i 1942. godine, ne bi se nikada dogodili, pogotovo ne u mjeri u kojo su se dogodili, da srpski četnici nisu imali podršku talijanskih fašista. Isto tako se partizanski pokret ne bi toliko rasplamsao u NDH da Pavelić nije većinu Dalmacije prepustio fašističkoj Italiji, i da Titov pokret nije imao podršku Staljina i Engleza.

Istovremeno s naredbom za napad na Jugoslaviju Hitler izdaje direktivu SS-Brigadeführeru Edmundu Veesenmayeru da na području budućih ostataka Jugoslavije pronađe pogodne osobe za rukovođenje novih, nacističkoj Njemačkoj prijateljskih država, koje će biti stvorene. Nijemci su smatrali da vodstvo te države treba pripasti HSS-u, najjačoj i najbolje organiziranoj stranci. Fašistička Italija svoje je povjerenje usmjerila ka ustaškoj organizaciji. Još potkraj ožujka 1941. održan je sastanak između Mussolinija i Pavelića.Mussolini je Paveliću dao do znanja da će Italija omogućiti Ustašama preuzimanje vlasti u Hrvatskoj, a Pavelić se složio s talijanskim teritorijalnim zahtjevima na jadranskoj obali. Njemački pak izaslanik Edmund Veesenmayer je za to vrijeme više puta kontaktirao Vladka Mačeka, nagovarajući ga da preuzme čelnu funkciju nove države, što je Maček odbijao, budući da je smatrao da će sile Osovine izgubiti rat. Nakon Mačekova odbijanja, i Nijemci su se složili da Pavelić i ustaška organizacija budu na vlasti u hrvatskoj državi.

Kraljevina Jugoslavija je kapitulirala 17. travnja 1941. godine, nakon svega 11 dana rata. Na području Hrvatske otpor nadolazećim talijanskim i njemačkim snagama je pružan samo u područjima s većinskim srpskim stanovništvom. Vrlo mali broj Hrvata se javio na proglas mobilizacije, što govori o raspoloženju prema Kraljevini Jugoslaviji.Hrvati u Jugoslavenskoj kraljevskoj vojsci nakon izbijanja rata masovno počinju dezertirati i otkazivati poslušnost. Buni se posada torpiljarke u Šibeniku, hrvatski piloti u Makedoniji, hrvatski vojnici u Đakovu i Vagnju, gdje dolazi i do okršaja s ostalim pripadnicima jugoslavenske vojske. 8. travnja otvoreno su se pobunile 108. pješačka pukovnija u Velikom Grđevcu i 40. dopunska pukovnija u Severinu. Uz pomoć Hrvatske seljačke zaštite zauzimaju žanadarmerijsku postaju u Garešnici, stižu u Bjelovar i pružaju podršku gradonačelniku dr. Juliju Makancu, članu ustaškog pokreta, koji istoga dana proglašava "uskrsnuće" hrvatske države.U Bjelovar sljedećeg dana stižu i vojnici iz drugih postrojbi, što je bio znak očitog raspada jugoslavenske vojske.Hrvatska seljačka zaštita se stavila na raspolaganje čuvajući javne ustanove i razoružavajući i zarobljavajući jedinice jugoslavenske vojske.Zaštita je čuvala javne zgrade, ceste i mostove, kao i vojna i druga skladišta, ali i privatno vlasništvo i osiguravala red i mir.Nijemci su generalno dočekivani kao osloboditelji. Njemačke i talijanske trupe zauzele su Sarajevo i Split tek 15. travnja, a kapitulacija snaga Kraljevine Jugoslavije uslijedila je 17. travnja.

10. travnja pripadnik domovinske skupine ustaškog pokreta, bivši austro-ugarski pukovnik Slavko Kvaternik, u dogovoru s njemačkim izaslanikom Edmund Veesenmayerom, proglasio je uspostavu NDH preko Radija Zagreb u 16 sati i 10 minuta, dok je njemačka vojska ušla u Zagreb sat vremena kasnije. Veesenmayer je ipak nagovorio Mačeka na izjavu kojom poziva svoje pristaše na mir i lojalnost novoj vlasti. Kvaternikov proglas i Mačekova izjava emitirani su na radiju. Istog dana izašlo je posebno izdanje dotad malo poznatih novina "Hrvatski narod", kojim se objavljuje uspostava NDH.

Poslije proglašenja NDH nije bilo ni dana bezvlašća jer su se sve institucije Banovine Hrvatske stavile na raspolaganje novouspostavljenoj državi. Vršitelj dužnosti bana Banovine Hrvatske, odjelni predstojnik Žilić, na kojega je Ivan Šubašić prilikom odlaska iz zemlje prenio svoje ovlasti, službeno je predao vlast Kvaterniku. Nakon proglasa o uspostavi NDH Slavko Kvaternik je upotrijebio stari banovinski administrativni aparat i potpuno se oslonio na postrojbe Hrvatske seljačke i građanske zaštite, koje su u Zagrebu raspolagale s oko 4.000 ljudi, a na čitavom području Banovine Hrvatske s oko 142.000 pripadnika.

Golema većina hrvatskoga naroda oduševljeno je dočekala slom Jugoslavije, no to nije imalo veze s nacističkom ili fašističkom ideologijom, već s činjenicom da je stanovništvo Hrvatske bilo duboko nezadovoljno političkom i društvenom situacijom u Jugoslaviji. Istovremeno se činilo kako je, nakon dvadeset godina borbe s beogradskim režimom, bez žrtava uspostavljena samostalna hrvatska država te je izbjegnut rat u kojem je dotada stradala velika većina Europe.
Nakon proglašenja NDH zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac je posjetio Slavka Kvaternika, a ubrzo potom i dr. Antu Pavelića. Crkva je redovno kontaktirala s onima koji stvarno imaju vlast na određenom području radi svoje pastoralne misije i zaštite vjernika. Ipak, vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj pozdravio je pojavu nove države, kako to nepobitno proizlazi iz poslanice nadbiskupa Stepinca, objavljene potkraj travnja 1941. Obraćajući se tom poslanicom katoličkim svećenicima u NDH, Stepinac im je uputio poziv na »uzvišeni rad oko čuvanja i unapređenja« hrvatske države. U nastavku nadbiskup kaže: »Mi vjerujemo i očekujemo da će Crkva u uskrsloj Državi Hrvatskoj moći u punoj slobodi naviještati neoborive principe vječne Istine i Pravde.«

Od ostalih visokih crkvenih dostojanstvenika naglašenu podršku NDH i poglavniku iskazivao je sarajevski (vrhbosanski) nadbiskup dr. Ivan Šarić. U svom pozdravu Paveliću on je posebno istakao da je s osnutkom NDH Pavelić »donio slobodu i nezavisnost hrvatskom narodu Bosne i Hercegovine«. Kasnije je pisao da »nikada Katolička crkve nije bila toliko zaštićena i u svojim nastojanjima za širenje istine toliko zagarantirana« kao u doba NDH.

U srpnju 1941, nakon prve konferencije katoličkih biskupa u NDH, delegacija na čelu sa Stepincem primljena je kod poglavnika. Stepinac je u pozdravnoj riječi izajvio da ga biskupi posjećuju »kao legitimni predstavnici Crkve Božje u NDH s obećanjem iskrene i lojalne suradnje za bolju budućnost naše domovine«. Takva je izjava kasnije bila protumačena kao otvorena podrška ustaškom režimu, premda je ona mogla značiti i samo iskazivanje korektnog odnosa Crkve prema novoj vlasti.

Crkva je imala dovoljno razloga da održava dobre odnose s novom državom, kao i obrnuto. Ustaški je vrh ulagao velike napore u dobivanje priznanja Vatikana, pa je Stepinac pomogao u uspostavi kontakata s papom Piom XII. Međutim Sveta Stolica nije nikada priznala NDH, i nastavila je održavati diplomatske odnose sa izbjegličkom vladom u Londonu.

U razdoblju od svibnja do listopada 1941. određene su granice nove države. NDH je u svoje područje uključila najveći dio nekadašnje banske Hrvatske. Granice prema Trećemu Reichu bile su određene u svibnju te su se uglavnom poklapale sa zapadnim hrvatskim granicama prije 1918. U lipnju je bila određena istočna granica prema Srbiji na Drini i Savi, a područje istočnoga Srijema sa Zemunom uključeno je u listopadu (ali je dio zemunskoga područja bio pod izravnom njemačkom upravom pa su Nijemci već od 1941. u Zemunu samostalno provodili policijske akcije). NDH je obuhvaćala cijelu Bosnu i Hercegovinu, a granica prema Crnoj Gori formalno je bila određena u listopadu. Pregovori oko granica s Italijom, koje je s hrvatske strane vodio isključivo Ante Pavelić, doveli su do potpisivanja Rimskih ugovora 18. V. 1941.Tim ugovorima je Italija sebi prisvojila veliki dio hrvatske obale, najveći dio teritorijalnog mora, pri čemu NDH uopće nije smjela imati ratnu mornaricu; istodobno pretvarajući NDH u monarhiju s talijanskim kraljem i zapravo talijanski protektorat (status kakav su tada imale i Kraljevina Crna Gora i Kraljevina Albanija) - stvorili su teško nezadovoljstvo među narodom, pa i među onima koji su bili skloni pristupati ustaškom pokretu. Neuspjela nastojanja ustaša da ishode kod Nijemaca (koji su prvih godinu dana zaokupljeni invazijom na SSSR i drže na području NDH samo manje vojne snage potrebne za osiguranje strateških željezničkih pravaca) potporu za zaštitu hrvatskih nacionalnih interesa vrlo su ozlovoljila Talijane, koji prije kraja 1941. godine zabranjuju ulazak vojnih snaga NDH u područje između Jadrana i linije Karlovac - Mostar i nastoje čvrsto okupirati to područje u suradnji s četnicima. Na području talijanske okupacije s vremenom nastaju velika područja pod kontrolom četnika i partizana (NOVJ, snage pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije, koji su započeli komunističku revoluciju nakon napada Hitlera na SSSR).
NDH je ustupila Italiji veći dio Dalmacije te dijelove Gorskog Kotara i Hrvatskog Primorja. NDH je dobila izlaz na more u kotarevima Novi, Senj, Crikvenica, te općinama Karlobag i Kraljevica (prvobitno pripojenima Italiji) te na području od Omiša do Dubrovnika. U sklopu NDH ostali su otoci Brač, Hvar, Pag, Šipan, Šćedro, Maun, Lokrum, Lopud i Koločep. Pavelićevo ustupanje Italiji područja s 400.000 stanovnika , velikom većinom Hrvata, ukljujučujući i grad Split izazvalo je ogorčenje ne samo među širim slojevima naroda, nego i među mnogim njegovim najbližim suradnicima. Nadalje, Rimskim ugovorima talijanska interesna zona u NDH podijeljena je na tri zone - prva je izravno priključena Italiji, dok su u ostale dvije Talijani vršili de facto ili de iure i civilnu i vojnu vlast, pogotovo nakon okupacije II. i III. zone 7. rujna 1941.
Granicu između NDH i Mađarske tvorila je rijeka Drava, no nije bila uređena ugovorom, jer se NDH nije htjela odreći Međimurja.Pavelić je prosvjedovao protiv okupacije, ali Treći Reich je stao na stranu Mađarske, budući da joj je obećao područja izgubljena 1918. kao nagradu za napad na Jugoslaviju., tako da je Međimurje ostalo pod mađarskom vlašću sve do oslobođenja 1945., kada ga zauzimaju jedinice NOVJ. Kako bi pokazala svoj stav prema mađarskoj okupaciji, NDH je osnovala i Veliku župu Baranja sa sjedištem u Osijeku, iako župa nije obuhvaćala nijedan dio Baranje.
Granica prema Srbiji označena je nakon konzultacija s Njemačkom zakonom donesenim 7. lipnja 1941. crtom stare granice između Austro-Ugarske i Srbije. Istočni dio Srijema je nominalno bio dijelom NDH, ali ga je iz vlastitih sigurnosnih i strateških razloga Treći Reich držao pod svojom upravom pod nazivom Ostsyrmien.
Granica prema talijanskoj marionetskoj Kraljevini Crnoj Gori određena je 27. listopada 1941. dogovorom s Italijom. Time je Italija izravno priključila južni dio Konavala s Prevlakom i mjestom Gruda anektiranom području Boke kotorske.

Velikosrbi su teško prihvaćali postojanje hrvatske države, već kod raspada kraljevske vojske su činili zločine. Dijelovi jugoslavenske kraljevske vojske u raspadu izvršili su u Bjelovaru od 9. do 13. travnja 1941. dvadesetak pojedinačnih ubojstava vojnika i građana hrvatske nacionalnosti, a na povlačenju iz Mostara ubili su 25 mještana Čapljine i okolice, četiri seljaka u selu Cim te spalili više desetaka kuća u selima Cim i Ilići pokraj Mostara.
Četnici u savezništvu sa talijanima rade na rušenju NDH. U Hrvatskom Blagaju kod Slunja, u noći između 5. i 6. svibnja, četnici su ubili 5 članova obitelji Jose Mravunca, među kojima je bilo i dvoje malodobne djece. U istočnoj je Hercegovini 24. lipnja izbio tzv. četnički Vidovdanski ustanak, koji je prema srpskim izvorima polučio 123 poginula i 200 ranjenih hrvatskih vojnika. Dan iza, 25. lipnja, četnici su ubili 9 hrvatskih oružnika u postaji Lukavac kod Nevesinja, dok su 28. lipnja u Avatovcu u istočnoj Hercegovini poklali 47 Hrvata te zapalili sve kuće u tome mjestu. Prema srpskome publicistu Radovanu Papiću, partizanskom prvoborcu rodom iz Bileće, taj je ustanak «bio usmjeren protiv NDH i njezinih institucija». Krvavi pir nastavlja se 30. lipnja kad četnici pod vodstvom popa Momčila Đujića ubijaju više od stotinu Hrvata u okolici Knina i Zadra, a istoga dana vrše pokolje Hrvata u Blažuju te u kotarima Derventa, Varcar, Vakuf i Zvornik. Istog dana na Sjetini na Jahorini, pod vodstvom Save Derikonje, zaklali su šezdesetpet civila.
U Istočnoj Hercegovini buna protiv NDH nastavlja se 17. srpnja kad četnici vrše pokolje u kotaru Ljubinje, u selima Dječ, Orahovica, Fatnica, Bjelan, Sakotići i Plana. Istoga dana četnici vrše pokolje i u kotaru Trebinje, te u selima: Begovići, Gornji Turani, Donji Turani i Staro Slano. Pod Đujićevim vodstvom četnici 26. srpnja ponovno kolju Hrvate u okolici Knina te u Donjem Erveniku (trideset poklanih Hrvata), Golubićima, Ugarcima i Komitama.
Istoga dana, u kotaru Bosansko Grahovo, četnici vrše pokolje u selima: Sarići, Špiranovići, Čuline i Kardumi te pod vodstvom Zlovođe kolju dvadeset jednoga Hrvata.
Izvršen je i brutalni pokolj 350 hrvatskih katoličkih hodočasnika koji su se iz Kosova kod Knina – gdje su svetkovali blagdan sv. Ane – vlakom vraćali u Drvar.

Četnici su presreli vlak, hodočasnike zarobili i svezali, te ih 27. srpnja pobili kod jame Golubnjače i bacili ih u jamu. S hodočasnicima je ubijen i drvarski župnik Waldemar Maksimilijan Nestor – prvi ubijeni svećenik u Drugome svjetskom ratu na području bivše Jugoslavije. O ovomu zločinu svjedoči i pripadnik partizanskog pokreta Stevo Babić:

«Bilo je svanulo sunce (27. srpnja 1941.) koje je obasjavalo cijelu okolinu. Četa se već spremala za pokret prema žandarmeriskoj stanici Trubar. Kada je četa stigla u reon Žitkovca pojavio se putnički voz, jer pruga na tom mjestu nije bila prekidana. U vozu nije primijećena vojska pa su ustanici propustili voz prema Vagnju. Na željezničkoj stanici Vaganj, Damjan Željković sa grupom starijih ljudi i omladinaca pokupio je sve putnike iz voza. Među njima se nalazio ustaša Marko Špiranović, katolički svećenik Petar Maks i neki trgovci.

Ova grupa je izvela iz voza strojovođu Lokšmita, čiji je sin tada bio član KPJ i nalazio se kod ustanika. Grupa Damjana Željkovića je na svoju ruku povela sve putnike ka Golubnjači i sve ih, bez ičijeg odobrenja postreljala».

Istoga dana zvjerski je ubijen i drugi katolički svećenik, Juraj Gospodnetić, župnik u Bosanskom Grahovu, koga su četnici izmasakrirali, a zatim ispekli na ražnju.

NDH je od početka bila ovisna o Trećem Reichu i fašističkoj Italiji, uz potporu koje je nastala, a predstavnici Italije snažno su utjecali na razvoj unutarnjih prilika i na državni ustroj. Uz to su na njezinu području bile stacionirane znatne postrojbe talijanskih i njemačkih oružanih snaga. Isprva su njemačke snage bile malobrojne, a tek je razbuktavanje rata na području NDH utjecalo na znatno povećanje njihova broja. NDH se nastojala uklopiti u osovinski »Novi poredak« ili »Novu Europu«, pa je pokušala uspostaviti takav unutarnji ustroj koji bi bio u suglasju s onim u Trećem Reichu i fašističkoj Italiji. Zbog toga je uvedena jednostranačka totalitarna diktatura s ustaškim pokretom (Ustaša – hrvatski oslobodilački pokret) kao jedinom dopuštenom političkom organizacijom. Sve ostale stranke i političke organizacije bile su zabranjene i raspuštene. Pavelić je istodobno bio poglavnik pokreta i državni poglavar. Formalno je državna vlada (prvu vladu imenovao je Ante Pavelić 16. IV. 1941) bila glavna ustanova izvršne vlasti, no sve je značajne odluke donosio poglavnik. On je od travnja 1941. do rujna 1943. bio i predsjednik vlade. U veljači 1942. bio je sazvan na zasjedanje Hrvatski državni sabor, no nije imao nikakva utjecaja na razvoj unutarnjih prilika. Od kraja 1942. sabor se u NDH više nije sastao.

Vanjska politika bila je u potpunome skladu s politikom Osovine, odnosno Trećega Reicha i Italije. NDH je u srpnju 1941. pristupila Trojnomu paktu. Priznale su ju osovinske države, a održavala je odnose i s nekim neutralnim državama. Sveta stolica nije nikada priznala NDH, jer je njezin veleposlanik bio pri izbjegličkoj jugoslavenskoj vladi u Londonu. Predstavnik Svete stolice u Hrvatskoj bio je izaslanik pri hrvatskom episkopatu, a ne kod vlasti NDH.
U skladu sa politikom Trećeg Reicha počelo je provođenje i rasnih zakona i svega kopiranog od nacista, s tim da su glavna meta istrebljenja postali Srbi. Politika Nezavisne Države Hrvatske prema nacionalnim manjinama i protivnicima režima je bila određena donošenjem dva zakona. Prvi je bio onaj od 17. travnja 1941. godine kojim se određuje da su osobe koje uvrijede hrvatsku naciju krive za veleizdaju, a jedina kazna za to je bila smrtna. Drugi važan nadnevak je 30. travnja i donošenje rasnih zakona.Dok su prema većini manjina - Srbima, Židovima, Romima, Slovencima i drugima provođene oštre mjere terora, deportacije, represije i diskriminacije, Nijemci su bili povlaštena nacionalna manjina, što je bilo osigurano nizom zakona i propisa. Zakonom donesenim 30. listopada 1941. Nijemcima se priznaju neograničena prava obzirom na uporabu njemačkog jezika i zastave u NDH. Osebujan je bio status Makedonaca, koji su u Bugarskoj - saveznici NDH - smatrani Bugarima.
Već tijekom prvih mjeseci donesene su brojne zakonske odluke koje su bile usmjerene protiv Srba: otkazi iz javnih službi, morali su napustiti sjeverni dio Zagreba, Zagrebom su se mogli kretati samo danju, određeno je da moraju nositi oznake sa slovom "P" za pravoslavni, naziv vjere je promijenjen iz srpsko-pravoslavna u grčko-istočna, zabranjena je ćirilica.Počelo se s popisivanjem Srba kako bi se potom lakše deportirali u Srbiju. Oko 175.000 Srba iz NDH je završilo u Srbiji tijekom prve dvije godine. Iz Hrvatske je organizirano deportirano 15.266 Srba.Ustaška politika terora (maltretiranja, progoni, masovna ubojstva, rasni zakoni) pojačala je otpor kod lokalnih Srba. Veći dio hrvatskih Srba priključio se partizanima, dok se manji dio (pogotovo s tromeđe Like, Bosne i Dalmacije) priključio rojalistima i ekstremnim nacionalistima, četnicima.

Koncentracijski logori, prvenstveno Jasenovac, također su ubrzo osnovani po nacističkom uzoru, a u njima su zatvarani, istrebljivani surovim postupkom ili sustavno likvidirani Židovi, Romi, Srbi i Hrvati (politički protivnici režima) . Masovna pogubljenja Židova započela su već u srpnju 1941.

Do jeseni 1942. većina Židova i Roma sa područja NDH bila je likvidirana, smještena u Jasenovac ili odvedena u nacističke logore, gdje će umrijeti ili biti ubijeni slijedećih godina. Nekoliko stotina Židova spašeno je zaslugom Katoličke Crkve (osobito nadbiskupa Alojzija Stepinca) ili pojedinaca koji su ih skrivali. Nekoliko tisuća spasilo se bijegom na područja pod vlašću Italije ili Narodnooslobodilačkog pokreta.

Slavko Goldstein navodi da je u travnju 1941. na području današnje Republike Hrvatske i Republike Bosne i Hercegovine bilo oko 39.500 članova židovskih općina, od kojih je oko 30.000 tijekom rata umrlo, ubijeno ili poginulo. (Tome treba dodati i Srijem, koji je također bio u sastavu NDH. Računa se da je oko 1.000 Židova pobijeno u koncentracijskim logoru Sajmište u Zemunu, kojim su upravljali Nijemci.)

Prema demografskim izračunavanjima Vladimira Žerjavića broj žrtava je nešto manji: između 25.800 i 26.700. Židovska virtualna knjižnica navodi da je u Jasenovcu ubijeno između 8.000-20.000 Židova s područja današnje Hrvatske i BiH, a oko 7.000 ubijeno je u inozemstvu (Auschwitz i ini logori).

20. kolovoza 1941. dolaze prvi zatočenici u Koncentracijski logor Jasenovac, koji će postati glavno stratište u NDH za Židove, Rome, Srbe i političke protivnike režima. Logor za židovske žene i djecu bio je u Loborgradu, osnovan 6. listopada 1941.

Sustavna likvidacija Židova započela je već u srpnju 1941. i nastavila se i 1942. godine, uz privremene mjere prividnoga popuštanja, nakon kojih slijede nove stroge zakonske odredbe, uhićivanja i upućivanja u logore, gdje su mnogi odmah smaknuti, a drugi postupno umirali u neljudskim uvjetima, uz stalno pojedinačno i periodičko masovno ubijanje. Mnogi su ubijeni i "na terenu", izvan logora. Od srpnja 1942. dio uhićenih Židova (uključujući i sve žene i djecu iz Loborgrada) upućivan je u nacistički logor smrti Auschwitz.

Nakon relativnog zatišja, u svibnju 1943. na inzistiranje Nijemaca uslijedio je posljedni val masovnih uhićivanja, koji je obuhvatio većinu preostalih Židova. Tada je u Zagrebu uhićeno oko 1700, a u drugim dijelovima Hrvatske oko 2500 Židova. Svi su predani Nijemcima i odvedeni u nacističke logore smrti. Pri tome je NDH za svakog iseljenog Židova uplaćivala njemačkom Reichu svotu od 30 maraka, kao prilog njemačkim naporima u »konačnom rješenju židovskog pitanja«.

Na teritoriju NDH (odnosno onom dijelu teritorija koji je pod kontrolom ustaškog režima i Nijemaca) na slobodi tada ostaje svega oko 1500 Židova, od koji je 1000 u mješovitim brakovima, a neki su proglašeni "počasnim arijevcima", te nekoliko stotina onih koji su se skrivali. No i mnogi od njih su kasnije ubijeni. Na područjima pod ustaškom vlašću rat je preživjelo svega oko 350 Židova. Pretežno su to bili ljudi iz mješovitih brakova za čiju se zaštitu uspješno založio nadbiskup Alojzije Stepinac, te 55 štićenika staračkog doma Lavoslav Švarc, koji su bili sklonjeni na crkvenom imanju u Brezovici kraj Zagreba. Stepinac je u veljači 1943. zaprijetio zatvaranjem svih crkava u Hrvatskoj ako se budu primjenjivali rasistički zakon na Židove u mješovitim brakovima (supružnike i djecu). Mnogi su od njih, međutim, osobito muškarci oženjeni "arijevkama", ipak ubijeni.

Vlasti NDH, proglašavajući sve koji se ne pokoravaju za četnike i odmetnike, uz druge represivne mjere, započele su akcijama masovnih pokolja cijelih sela. Prvi takav slučaj, organiziran iz Zagreba, desio se u selu Gudovac kraj Bjelovara, gdje su u odgovor na nekoliko oružanih incidenata, u kojima su poginula dvojica Hrvata, 27. i 28. travnja, pobijeni svi stanovnici sela, njih oko 180. Uslijedili su slični masovni pokolji na drugim područjima. Jedan od njih izveden je 13. svibnja u Glini, o čemu je vijest došla do nadbiskupa Alojzija Stepinca, koji je odmah prosvjedovao kod poglavnika Ante Pavelića.

Uz masovne pokolje "na licu mjesta", organizirane su i akcije čišćenja, tzv. "dizanja" čitavih sela, s odvođenjem svih muškaraca u Koncentracijski logor Jasenovac i druge logore. Organizatori su se nadali da će paralelna masovna prisilna iseljavanja u Srbiji prikriti pokolje.

Tijekom 1942., usprkos mjerama za ublažavanje državne politike prema Srbima, i dalje je bilo akcija masovnog ubijanja. Masovno čišćenje teritorija od svog stanovništva primijenjeno je sredinom 1942. u ofanzivama na području Banije i Korduna i Kozare. Mnogi su pobijeni na terenu, drugi odvedeni u Jasenovac i velikim dijelom pobijeni; dio je preseljen na područje Slavonije, na imanja ranije Srba ranije iseljenih u Srbiju; kasnije su mnogi ponovo seljenji, neki pobijeni. Mnogi su vrbovani za rad u Njemačkoj. Mnogi su izbjegli na teritorije koje kontrolira Narodnooslobodilački pokret i pridružili se partizanima.

To sve govori o naravi ove kvazi države koja nije bila ni hrvatska ni nezavisna ni država. Iako je počela lijepo, ali je zasnovana na zločinu i prodaji teritorija i svih ideala, bitna je bila samo vlast vodećim ljudima ustaškog pokreta, koji su brutalno iskoristili težnju naroda za slobodom i pravicom da bi namjestili sebi sinekure i glumili državnike, a bili su obični šljam koji je najveće zlo učinio vlastitome narodu, koji zadojen mržnjom najprije prema Srbima, a onda i drugima svima koji različito misle, skoro doveo vlastiti narod do istrebljenja, ono što su pokušali učiniti Židovima i Srbima zadesilo je naš hrvatski narod a oni su lijepo završili u Argentini i južnoj Americi.

U logore su zatvarani Srbi, ali i Hrvati koji se nisu slagali s ustaškom politikom (komunisti, HSS-ovci i drugi). Najveći logor u NDH bio je Jasenovac. Već 1941. bio je interniran, a potom i zatvoren u logoru Jasenovac, i sam predsjednik HSS-a Vladko Maček.

Ustaški zločini nad Srbima i drugima doveli su već u ljeto 1941. do rasplamsavanja ustanka, osobito na Kordunu i Banovini, u Lici i u Dalmatinskoj zagori. Prve partizanske odrede, isprva pretežito od srpskih seljaka koji su pobjegli u šume pred ustaškim pokoljima, organizirali su članovi Komunističke partije. Među srpskim ustanicima u Hrvatskoj bilo je i četničkih usmjerenja, s osvetničkim protuhrvatskim parolama i namjerama, ali komunisti su bili bolje organizirani i njihov je utjecaj među srpskim ustanicima u Hrvatskoj na kraju uglavnom prevladavao.

Dana 14. svibnja 1941. nadbiskup Alojzije Stepinac je poslao poglavniku Paveliću prosvjedno pismo: »Ovaj čas primio sam vijest, da su ustaše u Glini postrijeljali bez suda i istrage 260 Srba. Ja znam, da su Srbi počinili teških zločina u našoj domovini u ovih dvadeset godina vladanja. Ali smatram ipak svojom biskupskom dužnošću, da podignem svoj glas i kažem, da ovo po katoličkom moralu nije dozovljeno, pa Vas molim, da poduzmete najhitnije mjere, na cijelom teritoriju Nezavisne Države Hrvatske, da se ne ubije nijedan Srbin, ako mu se ne dokaže krivnja radi koje je zaslužio smrt.«

Povodom upućivanja "nearijevaca" u koncentracijske logore, Stepinac je 21. srpnja 1941. poslao poglavniku Paveliću dopis. »Pripominjem odmah, da sam uvjeren, da se ove pojave dešavaju bez Vašega znanja, a da će se jedva tko naći, koji će imati smjelosti, da Vas na njih upozori.«

»Čujem s više strana, da se tu i tamo nečovječno i okrutno postupa s nearijevcima prigodom deportiranja u sabirne logore, a i u samim tim logorima; što više, da od takva postpuka nijesu izuzeta ni djeca, ni starci, ni bolesnici. Znadem, da među tima, koji se deportiraju, imade u novije vrijeme i katolika konvertita, pa mi je to više dužnost, da se za njih zauzmem. (…) odnosne mjere, koje se u tom smjeru provode, mogle bi se provoditi, a da postignu potpuni učinak, na humaniji i obzirniji način tako, da se u čovjeku zaista gleda čovjeka i sliku Božju. (…) Slobodan sam da spomenem i neke pojedinačne stvari u smjeru ublažavanja postupka: a) da se upućivanje u logore vrši na taj način, da im bude omogućeno da spreme najnužnije stvari, da mogu urediti svoje najhitnije obveze i prema obitelji i prema službi, b) da se otpremanje ne vrši u prenatrpanim plombiranim vagonima, naročito ne na udaljena mjesta, c) da se interniranima daje dovolja hrana, d) da se bolesnima omogući liječnička njega, e) da se dozvoli otpremanje najnužnije hrane i omogući dopisivanje s obitelji.«

Zauzimanje nadbiskupa Stepinca za ljude, koje su ustaške vlasti progonile kao državne neprijatelje (naročito Židove i Srbe) Pavelić nije podnosio, pa je svoju netrpeljivost prema nadbiskupu na određeni način i iskazivao (npr. nepozivanjem Stepinca u protokolarnim prigodama kad je nazočnost predvodnika Crkve bila očekivana).

Ustaški tajni agenti držali su na oku crkvene veledostojnike i bili nezadovoljni njihovim držanjem. Izvještaj Ustaške nadzorne službe od 1. prosinca 1943. navodi:

»Zagrebačko svećenstvo riedko je kada pokazalo svoju odanost narodu i narodnim probitcima. (…) Zagrebački Kaptol je i danas iz tog razloga mrtva trublja, njegovi predstavnici mrtvi trubljači, jer su zakazali i ostavili na cjedilu hrvatsku narodnu borbu. (…) Oni niti danas nisu iskreni suradnici hrvatske vlade niti narodni borci, kao što je to slučaj sa klerom u Slovačkoj, nego su anglofili i jugoslaveni, a to je njihova najveća sramota. Treba naglasiti, da je danas zagrebački Kaptol sjedište promičbe upereno protiv njemačke vojske. (…) Isti krugovi direktno su negativno raspoloženi prema ustaškom pokretu.« Spominju uglavnom pojedince na nižem stupnju crkvene hijerarhije, ali također i »poznati govor nadbiskupa Stepinca«, tj. propovijed od 31. listopada 1943.
25. listopada 1942. u zagrebačkoj katedrali izjavljuje: “Svaki narod i svaka rasa, kako se danas odrazuju na zemlji, imade pravo na život dostojan čovjeka i na postupak dostojan čovjeka. Svi oni bez razlike, bili pripadnici ciganske rase ili koje druge, bili crnci ili uglađeni Europejci, bili omraženi Židovi ili oholi Arijanci, imadu jednako pravo da govore: “Oče naš koji jesi na nebesima!” I ako je Bog svima podijelio to pravo, koja ga ljudska vlast može nijekati?” Protivio se nasilnim vjerskim prijelazima, ali kad ih nije mogao spriječiti, daje kleru povjerljivu instrukciju: da one koji zatraže prijelaz – da bi na taj način spasili svoj život – prime u Katoličku Crkvu bez ikakvih uvjeta, jer “kad prođe ovo vrijeme ludila i divljaštva, ostat će u našoj Crkvi oni koji budu konvertirali zbog uvjerenja, dok će se ostali, kada opasnost prođe, vratiti u svoju”.
Evo za kraj dio njegove propovijedi na blagdan Krista Kralja 31. listopada 1943. u zagrebačkoj katedrali. Tog je dana svijetom odjeknula propovijed zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca u kojoj je žestoko i otvoreno osudio progone protiv Hrvata, Srba, Židova, Cigana, muslimana, te je napomenuo da je dužnost Crkve braniti osnovna ljudska i narodna prava. Njegova propovijed širila se svijetom, prenosili su je saveznički mediji, širili je partizani u šumi, a ustaše i Nijemci bili su bijesni. Njemačka obavještajna služba slala je tajna izvješća u Berlin, a ustaše su pak planirale odmah za vrijeme propovijedi izvršti atentat na Stepinca, pa su u zadnji trenutak odustale, ali su ga zato javno napadali i omalovažavali.
Evo dakle dijela te propovijedi:

Odgovorit ćemo konačno i onima koji nas optužuju da smo pristaše rasizma, jer kako vidite, Katolička Crkva je u nekim glavama za sve kriva. Mi smo svoje stanovište prema rasizmu definirali otkad rasizam postoji, a ne možda danas. A stanovište je kratko i jasno.
Katolička Crkva ne pozna rasa koje gospoduju i rasa koje robuju. Katolička Crkva pozna samo rase i narode kao tvorevine Božje, a ako koga više cijeni, to je onaj koji ima plemenito srce, a ne jaču pesnicu. Za nju je čovjek jednako crnac iz centralne Afrike, kao i europejac. Za nju je kralj kao čovjek u kraljevskoj palači upravo tako čovjek kao i zadnji siromah i ciganin pod šatorom. Nema među njima bitne razlike kao čovjeka. Jedan i drugi imaju neumrlu dušu, jedan i drugi su istog kraljevskog podrijetla, vukući svoju lozu od Boga Stvoritelja. To je rasna nauka Katoličke Crkve, a sve drugo su obična podmetanja za koja vrijede riječi: u laži su kratke noge!
Katolička Crkva ne može priznati da koja rasa ili narod, zato što je brojčano jači i bolje oboružan, smije počinjati nasilja nad brojčano slabijim i manjim narodom. Mi ne možemo odobriti da se ubijaju nevini zato što je možda tkogod iz zasjede ubio jednog vojnika pa bio on i najplemenitije rase. Sistem strijeljanja stotina talaca radi zločina kojem se ne može otkriti krivca, poganski je sistem koji nije nikada urodio plodom, niti može uroditi. Jer je sasvim sigurno, ako bi se ovakvim mjerama pokušalo napraviti red, da će mnogi i mnogi od onih koji su do sada slušali glas Crkve, makar izloženi teroru, pokušati konačno, također, potražiti spas u šumama. Neće li se onda opet ispuniti priča o pekaru i seljaku?
Vidim konačno upit vas tisuća koji ovdje slušate, a kakav onda poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak? Mi, osuđujući sve nepravde, sva ubijanja nevinih, sve paleže mirnih sela, sva zatiranja sirotinjskih žuljeva, mi, žaleći nevolje i boli sviju, koji danas nepravedno pate, odgovaramo ovako: Crkva je za onaj poredak koji je toliko star, koliko i deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak koji je napisan, ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.
Temelj je toga poretka Gospodin Bog, koji se ne gubi u paragrafima kao zemaljski zakonodavci, već je čitav poredak sažeo u deset riječi, deset zapovijedi Božjih.

09.04.2016. u 22:38 • 43 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< svibanj, 2017  
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Prosinac 2016 (1)
Listopad 2016 (1)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (1)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (1)
Prosinac 2015 (1)
Listopad 2015 (1)
Rujan 2015 (1)
Kolovoz 2015 (1)
Lipanj 2015 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (1)
Veljača 2015 (1)
Siječanj 2015 (1)
Prosinac 2014 (1)
Studeni 2014 (1)
Listopad 2014 (1)
Rujan 2014 (1)
Kolovoz 2014 (1)
Travanj 2014 (1)
Ožujak 2014 (2)
Veljača 2014 (1)
Siječanj 2014 (1)
Studeni 2013 (1)
Listopad 2013 (1)
Lipanj 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Travanj 2013 (1)
Ožujak 2013 (1)
Siječanj 2013 (1)
Prosinac 2012 (1)
Listopad 2012 (1)
Rujan 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Svibanj 2012 (1)
Travanj 2012 (1)
Veljača 2012 (1)
Siječanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (1)
Studeni 2011 (1)

Komentari da/ne?

Opis bloga

istraživati čudne nove svjetove, tražiti nove životne oblike i nove civilizacije, hrabro ići tamo gdje još nitko nije bio.

Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis

Forum.hr
Monitor.hr

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se