Naknada štete u radnom odnosu

Radni odnos po prirodi stvari, u zavisnosti od dinamike i intenziteta obavljanja poslova, povezan je sa mnogim rizicima uslijed kojih obijema ugovornim stranama (poslodavcu i radniku) može biti nanesena šteta. Naknada štete nastale u radnom odnosu ili u svezi s radnim odnosom regulirana je glavom XIII. Zakona o radu (članci 99. - 103., dalje. ZOR), uz supsidijarnu (pomoćnu, dodatnu) primjenu odredbi općeg propisa obveznog prava, odnosno glave IX. (članka 1045. - 1109.) Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05, 41/08 i 125/11, dalje: ZOO). Odgovornost za nastalu štetu različita je za radnika i poslodavca pa tako radnik odgovara po načelu tzv. subjektivne odgovornosti dok je temelj odgovornosti poslodavca za štetu nanesenu radniku tzv. načelo objektivne odgovornosti.
Šteta je prema definiciji iz članka 1046. ZOO umanjenje nečije imovine (obična šteta), sprječavanje njezina povećanja (izmakla korist) te povreda prava osobnosti (neimovinska šteta). Subjektivna odgovornost radnika za štetu nastalu na radu ili u svezi s radom, pretpostavlja prethodno utvrđivanje stupnjeva krivnje za nanesenu štetu, odnosno namjere ili krajnje nepažnje. Namjera je takva vrsta krivnje kod koje onaj koji uzrokuje štetu (štetnik) postupa svjesno i hotimice, znajući za moguće posljedice štetne radnje dok krajnja nepažnja postoji kada štetnik ne upotrijebi niti onu pažnju koju bi upotrijebio svaki prosječan čovjek. Radnik dakle ne odgovara poslodavcu za štetu nastalu uslijed obične nepažnje (kada u svom radu ne upotrijebi onu pažnju koju bi upotrijebio naročito pažljiv i savjestan čovjek), što je u neku ruku i logično jer su radnje sa štetnim posljedicama obične nepažnje česte u radnom odnosu, a u radno intezivnim djelatnostima gotovo svakodnevne.
Kada štetu uzrokuje više radnika, svaki odgovara za onaj dio štete koji je uzrokovao, a ako nije moguće utvrditi pojedinačnu odgovornost svakog radnika u nastanku štete, smatrat će se da su svi radnici podjednako odgovorni i štetu naknađuju u jednakim dijelovima. Ukoliko je više radnika uzrokovalo štetu kaznenim djelom počinjenim s namjerom, odgovaraju za štetu solidarno, odnosno svaki od radnika odgovara za cjelokupnu štetu bez obzira na svoj udio u njezinom uzrokovanju. Naknadu štete koju na radu ili u svezi s radom, namjerno ili zbog krajnje nepažnje radnik uzrokuje trećoj osobi (npr. vozač javnog preijevozničkog poduzeća koji ošteti parkirani automobil i sl.), oštećenik može potraživati direktno od poslodavca kao pravne osobe, ali je u tom slučaju radnik dužan poslodavcu naknaditi iznos naknade isplaćene trećoj osobi. Pravo poslodavca da zahtijeva od radnika povrat naknade troškova popravljanja štete, zastarijeva za šest mjeseci od dana kada je šteta popravljena.
Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se predvidjeti određene štetne radnje i paušalni iznosi naknade štete uzrokovani tim radnjama, kada bi utvrđivanje visine štete uzrokovalo nerazmjerne troškove (izolacija određenog predmeta ili područja za potrebe vještačenja, troškovi izvansudskog i sudskog postupka i sl.). Ako bi bilo izvjesno da je šteta uzrokovana štetnom radnjom u takvim slučajevimaobjektivno veća od unaprijed predviđenih paušalnih iznosa naknade, poslodavac može zahtijevati naknadu u visini stvarno pretrpljene i utvrđene štete. Ipak potrebno je naglasiti da i u slučaju utvrđivanja paušalne naknade u kolektivnom ugovoru ili pravilniku o radu nije moguća izravna naplata automatizmom nastanka štete, već je poslodavac i u takvim slučajevima dužan dokazati da je šteta nastala namjerno ili uslijed krajnje nepažnje radnika.
U praksi je čest slučaj da poslodavci naknadu utvrđene štete naplaćuju jednostranom uskratom isplate plaće ili njezina dijela odnosno uskratom isplate naknade plaće ili dijela naknade plaće, protivno članku 88. ZOR, budući je svaka takva uskrata nezakonita bez prethodne suglasnosti radnika pri čemu radnik takovu suglasnost ne može dati prije nastanka samog potraživanja (drugim riječima radnik ne može dati suglasnost unaprijed već kod sklapanja ugovora o radu, potpisivanjem izjave prije nastanka buduće štete i sl.). Kolektivnim ugovorom ili pravilnikom o radu mogu se utvrditi posebni uvjeti i način smanjenja ili čak potpunog oslobađanja od dužnosti naknade prouzročene štete, posebice u slučajevima kda bi naplata naknade štete radnika dovela u oskudicu, odnosno nemogućnost podmirivanja osnovnih životnih potreba za sebe i svoju obitelj.
Odgovornost poslodavca prema radniku za štete nastale ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi rada, prosuđuje se prema općim propisima obveznog prava (već spomenuti ZOO) i odredbi članka 15. Zakona o zaštiti na radu (NN br. 59/96, 94/96, 114/03, 100/04, 86/08, 116/08, 75/09 i 143/12). Tim je člankom jasno utvrđeno da poslodavac za štetu uzrokovanu ozljedom na radu, profesionalnom bolešću ili bolešću u svezi rada odgovara radniku po načelu objektivne odgovornosti, na koju ne utječu propisane obveze radnika u području sigurnosti i zdravlja radnika. Objektivna odgovornost pretpostavlja odgovornost poslodavca za štetu bez obzira na krivnju poslodavca pa i kad nje nema, temeljem činjenice vlasništva stvari ili obavljanja djelatnosti od kojih postoji povećani rizik nastanka štete u radnom odnosu ili u svezi s radnim odnosom. Poslodavac se iznimno može osloboditi odgovornosti za nastalu štetu ako dokaže da ista potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti (viša sila), odnosno ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom radnika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći ni otkloniti. Poslodavac bi se mogao osloboditi dužnosti naknade štete radniku i ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba, koja tada odgovara radniku solidarno s poslodavcem, razmjerno težini svoje krivnje (pri čemu se trećom osobom ne smatra osoba kojom se poslodavac poslužio pri uporabi stvari ili obavljanja djelatnosti, npr. kooperanti koji obavljaju posao po nalogu izvođača, ne smatraju se trećim osobama).