Radno vrijeme (2.dio)

Radno vrijeme (puno, nepuno ili skraćeno), nužno mora biti utvrđeno pisanim rasporedom, u dnevnom i tjednom trajanju, kako bi radnici unaprijed znali za razdoblja obveze radne angažiranosti i raspoloživo slobodno vrijeme, a poslodavac mogao planirati poslovne aktivnosti prema raspoloživom broju radnika i dinamici poslova. Raspored radnog vremena moguće je utvrditi posebnim propisom, kolektivnim ugovorom, sporazumom sklopljenim između radničkog vijeća i poslodavca ili ugovorom o radu, a tek ako isti nije uređen navedenim aktima o rasporedu odlučuje poslodavac pisanom odlukom. Prije donošenja takve odluke, jednako kao i u slučaju izmjene već postojećeg rasporeda, poslodavac obvezatno mora sprovesti postupak savjetovanja sa Radničkim vijećem (odnosno sindikalnim povjerenikom, ako Radničko vijeće nije utemeljeno) sukladno članku 149. st.3. t.7. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR, Nar.nov. 149/09, 61/11, 82/12) jer bi u suprotnom, takova jednostrano donesena odluka bila ništetna, uz prekršajnu odgovornost poslodavca, kažnjivu novčanom kaznom od 31.000,00 do 60.000,00 kuna za pravnu osobu i 4.000,00 do 6.000,00 kuna za odgovornu osobu i poslodavca kao fizičku osobu.
Poslodavac je dužan obavijestiti radnike na primjereni način (putem oglasne ploče, uručenjem pisane obavjesti, preko neposrednog rukovoditelja) o rasporedu ili promjeni rasporeda radnog vremena, najmanje tjedan dana unaprijed, osim u slučaju hitnog prekovremenog rada. Dnevni raspored morao bi biti utvrđen tako da radnik tijekom razdoblja od 24 sata ima dnevni odmor od najmanje 12 sati neprekidno, prema članku 53. st.1. ZOR (npr. ako radnik radi od 8 do 16 sati, nebi mogao početi raditi prije 4 sata idućeg radnog dana), uz iznimku kod sezonskih poslova kada dnevni odmor između dva dnevna rasporeda radnog vremena mora iznositi najmanje 10 sati neprekidno, ali pod uvjetom da se radniku, u svakom razdoblju od 8 dana, osigura zamjenski odmor u trajanju jednakom propuštenim satima odmora. Tjedni raspored radnog vremena mogao bi se odrediti do najviše šest radnih dana (kod maloljetnika do pet radnih dana), budući je člankom 54. st.1. ZOR propisano trajanje tjednog odmora od najmanje 24 sata, kojem se pribraja i dnevni odmor od 12 sati, dakle ukupno najmanje 36 odnosno 34 sata kod sezonskih radnika (kod maloljetnika najmanje 48 sati). Iznimku predstavljaju radnici koji rade u smjenama, koji zbog objektivnih tehničkih razloga ili organizacije rada ne mogu iskoristiti tjedni odmor u trajanju od 36 sati, ali im ZOR priznaje tjedni odmor od minimalno 24 sata neprekidno.
U pravilu se radno vrijeme rasporedom određuje u jednakim vremenskim razdobljima (najčešće 8 sati dnevno, 40 sati tjedno), ali je i od tog pravila, člankom 46. st.3. ZOR predviđena iznimka, isključivo kod smjenskog rada. Kod rasporeda smjenskog rada, puno ili nepuno radno vrijeme ne mora biti raspoređeno jednako po tjednima, već se u tom slučaju puno ili nepuno radno vrijeme utvrđuje kao prosječno tjedno radno vrijeme unutar razdoblja od 4 mjeseca, pri čemu odstupanje od punog radnog vremena ne smije iznositi više od 24 sata mjesečno, a radnik u takvom režimu može raditi do najviše 48 sati tjedno. Ukoliko je na kraju razdoblja od 4 mjeseca, prosječno tjedno radno vrijeme duže od punog ili nepunog radnog vremena, višak sati priznaje se i isplaćuje kao prekovremeni rad. Ovdje se dakle radi o vrsti preraspodjele radnog vremena (u praksi nazvane mini-preraspodjelom) kod koje nisu propisani strogi uvjeti kao kod preraspodjele propisane člankom 47. ZOR, o čemu će biti riječi u jednom od sljedećih postova. Radi jasnije predodžbe ovakvog rasporeda radnog vremena, navodim i jedan imaginarni primjer:
Prosječno tjedno radno vrijeme iznosi 40 sati tjedno, odnosno 176 sati mjesečno, slijedom čega prizlazi da bi fond sati na kraju četveromjesečnog razdoblja trebao iznositi 704 radna sata. Ukoliko je radnik prvi mjesec radio 190 sati (ili 14 sati više od punog radnog vremena), drugi mjesec 168 sati (ili 8 sati manje od punog radnog vremena), treći mjesec 188 sati (ili 12 sati više od punog radnog vremena) i četvrti mjesec 170 sati (ili 6 sati manje od punog radnog vremena), proizlazi da je na kraju razdoblja odradio ukupno 716 sati ili 12 sati više od prosječnog punog radnog vremena, zbog čega mu tih 12 sati treba isplatiti kao prekovremeni rad. Radnik pri tome ne smije raditi duže od 48 sati tjedno, odnosno duže od 24 sata mjesečno (u konkretnom primjeru 176+24 = 200 sati). Ukoliko bi radnik radio manje od prosjeka, odnosno manje od 704 radna sata u četiri mjeseca, poslodavac mu je dužan isplatiti plaću kao da je radio puno radno vrijeme (osim ako je do smanjenja fonda sati došlo uslijed krivnje radnika).
Potrebno je još naglasiti kako se maloljetnom radniku ( od 15 do18 godina starosti) raspored radnog vremena ne smije utvrditi duže od 8 sati tjedno, slijedom čega isti nebi mogao biti raspoređen na rad u okviru tzv. mini preraspodjele.