sve moje

nedjelja, 24.09.2006.

Palmers

U četvrtak sam bila na modnoj reviji Palmers-a. Sve u svemu: tragikomična noć povišenog testosterona.

Od 15ak djevojaka, jedna je bila zgodna. Šetale su pred nama i iznad nas (izdignuta pista) u tangama, ničim prekrivene. Sve je plesalo, visilo, treslo se ... Biti mršav ipak nije dovoljno. Ta jedna koja je bila zgodna, može svoju zgodnost pripisati lijepom licu i natreniranom tijelu. Osobno mislim da je taj promašaj potrebno pripisati isključivo Palmersu i ljudima koji su djevojke oblačili, tj. skidali. Izvrstan je bio izlazak kad su djevojke imale čarape - one ipak stegnu kožu i sve izgleda neusporedivo bolje - i onaj, gdje su imale pernati šal koji su držale u rukama spušten preko "pozadine". Dovoljno se vidjelo, dovoljno je bilo prikriveno. Diksretno - the way I like it most. Jer, užasno je kad gostu postane neugodno gledati, a koliko je djevojkama bilo neugodno ili nije, neću ni spominjati.
Nakon revije bio je socialising event - malo hrane (koje je nestalo u prvih 5min), puno šampanjca i šlag slovenskog društva. Svi ti neki ljudi koji su netko i nešto, koji pokušavaju biti netko i nešto i oni kojima je stil života "fake it 'till you make it". I među svima - moja sestra (koja je i dobila pozivnicu) te moja malenkost.
Tu sam večer "krštena" prvim izlaskom u taj neki "svijet" - networking. Nakon dvije izgovorene rečenice i 6 čaša vrhunskog Isteničevog šampanjca počele su padati laskave primjedbe o inteligenciji, zgodnosti, simpatičnosti, nekim budućim kavama, i budućim razgovorima ... Večer je završila nešto iza ponoći, nezaustavljivim smijehom, komentarom da boljeg liječenja vlastitih kompleksa već dugo, dugo nismo doživjele, vožnjom po sredini ceste (ups...) i dobrim vrućim burekom - sirnicom.

Ipak smo svi mi "naše gore list" ...

četvrtak, 21.09.2006.

Say - Tony

Sinoć je bio koncert u ljubljanksim križankama: Tony Cetinski. Moram priznati da je bio odličan. Na tren je pretjerivao u "forama" tipa "say Tony" ali ok, nek mu bude. Otpjevao je sve. Ali stvarno SVE: od "23. prosinca" preko "blago onom tko te ima" pa sve do "kad bi Bog noćas da ljubav...". Naskakala sam se, napjevala, naskenirala zgodnog kitarista, jos zgodnijeg klavijaturista, a bubnjar izlazi iz kategorije "zgodnijeg" jer bih ga vodila doma Bila sam sa 30-godišnjom sestrom pa valjda nije ni čudo da je iskrsnulo pitanje da li oni (bubnjari) sss...... sve rade u ritmu?
A back-vokalistica - zgodna mala. Zakon frizura, fenomenalan glas, sljedeća Nina Badrić. Aki i Nina su dobro odradili svoj dio. Iako, kako se ljudima da dolaziti gostovati na nečije koncerte zato da otpjevaju jednu pjesmu? Izlet u neki drugi grad? Ručak u nekom drugom restoranu? Ili samo odlično prijateljstvo i usluga ili dobar honorar? Za jednu pjesmu? S kartom od 19 eura i nisam baš sigurna.
Iznenađenje je bio neki (uf, opet zgodan!) dečko, Dalmoš, koji je gost i na Tonijevom cd-u, autor pjesme i ne znam ni ja što još. A Akiju se pridružila zgodna Makedonka K... hm, Kristina? Karmen? Karolina? Nemam pojma. Također - zgodna "mala". Prati trend pa je stavila rifle za broj premale, što i nije baš izgledalo trendovski - barem ne sa strane. Mršava je pa je bilo šteta da ju stežu i tako daju dojam kao da joj nešto visi sa strane i želi iskočiti iz rifli... iz Victoria Beckham rifli ... 600 eura po komadu. To znam slučajno jer mi je seka svjetski putnik pa je na jednom od putovanja skoro pala u nesvjest kad je to vidjela. A prepoznala ih je po, naravno, kruni na zadnjem džepu (ovo je više dodano zbog dečki da ne bi komentirali tipa kako do vraga cure i na 10 m znamo koje rifle nose konkurentice ). No, tko može može - neki mogu jer imaju toliko novaca, drugi kupuju originalne plagijate u robnoj kući u Vitezu blizu Sarajeva (sve po 20-30 maraka ), a treći na tržnicama po Banja-luci i Makedoniji Kao da će neka riba iz 15. reda na koncertu znati da je plagijat.

I to je to. Cure su vrištale, dečki su plesali, djevojčice su padale u nesvjest ... a žene smo se dobro zabavile

utorak, 12.09.2006.

Sve moje ...

Ima jedan mali ...
Ugledala sam ga prvi put prije 7 godina. On mene nije ni primjetio. Možda i bolje tako. Saznala sam naime da mu je tek 16.
Upoznala prije 6. Trebalo mu je malo vremena da me primjeti. Jedan je onih tipova koji se bave svojim poslom i ako se baš ne sudare s nekim nit ga ne primjete. (Ta je karakterna crta zapravo dokaz da mi ne manjka "zgodnosti" :) )
Zaljubila se prije 5. Nisam ja kriva što me primjetio prekasno - imala sam dečka. Prvog pravog. Prvog za kojeg su znali tata i mama. Barem da su saznali od mene. Frajer tipa "što bi takav radio sa mnom kad može imati bilo koju" ... eh, još se to i danas pitam. Još je i danas ... khm ... Ali, kako bi moja sestra rekla - intelektualni vakuum. Nije da je glup. Dapače. Jako sposoban i pametan dečko. Ali definitivno ne dovoljan za moje želje, ambicije, stavove, razgovore ... Ne, nisam više od njega. Samo sam - drugačija.
Prekinula prije 4. Nije išlo. Došao je u tuđu zemlju za mnom. Mlad. Dok se ne snađe živio je sa mnom i s mojom sestrom. Svatko u svojoj sobi. Ispao je više cimerski odnos. Mlad, možda prestrašen, a ja ... ja nikakva podrška. Zakazala sam u svemu što sam tražila od drugih. Ponovno sam pala na ono što oči vide ... dok smo došli do intelektualne faze, prošli su mjeseci. A onda sam pala na nešto, što sam mislila da tražim cijelo vrijeme. Ono, za što sam cijelim životom odgajana. Na ono, što se od mene očekuje. Sve to, bilo je premalo zanimljivo, premalo intrigantno. Zaželjela sam se ludosti. Koncerata. Smijeha. Zaželjela sam biti nekome malena.
Ponovno prohodala prije 3. Eto, uvijek sam išla za svojim željama. Zato sam i reciklirala toliko. Nikad uistinu nisam naučila.
Prekinula prije 2. Prestrašila sam se. Valjda ponovno. Zaželjevši se sigurnosti, tražeći ju na pogrešnom mjestu. Ne želim razočarati ljude koji vjeruju u mene i koji od mene puno očekuju. Možda sam igrala i na sigurnu kartu ... djelovao mi je - "sigurno". Barem sigurno po pitanju vjernosti (iako sama i nisam baš bila nekim uzornim primjerkom). Na kraju se ispostavilo da sam, opet, mislila krivo.
Ponovno prohodala prije 1. Sretna do dana današnjega. Još se koji put znam probuditi usred noći i pogledati ga. Samo da se uvjerim da je prava osoba uz mene. Ponekad se probudim pa se pitam tko me grli. Sretna sam kad vidim da je on. Zagrlim ga čvršće.
Noćas sam sama. U bolnici je. I ja ne mogu nikako pomoći. Mrzim taj osjećaj bespomoćnosti. Želim ga tu. Kraj sebe. Do kraja.

Uz njega sam sigurna u svim značenjima te riječi. Uz njega sam voljena i željena. S njim mi je zabavno, ponekad ekshibicionistično i često strastveno.

Sami ste shvatili - malo jesmo, malo nismo. Ali uistinu ne znam što bih bez njega. On je - sve moje.

petak, 01.09.2006.

Upravo sam pročitala Anđinu kolumnu na tportalu. Općenito mi se ne čini posebnom, ali ju često, jako često pročitam. Ako nije preduga. I zapravo, mislim da joj upravo to daje čar i upravo time zarazi ljude poput mene. Kolumna, gdje se autor ne trudi dokazati da je pametan i da je lumen za riječi iz riječnika stranih riječi. To, naravno, ne znači da je takav autor glup, dapače. Takav autor zna što želi reči svojim pisanjem. Da, to me zarazilo. Onaj osjećaj: "Pa i ja bih mogla to napisati." E da ... za raju ...
Kaže, kad je u noći tužna i ne može spavati, samo sluša muža kako diše i to ju smiruje. Nije prva koja to kaže. I neke moje prijateljice kažu isto ili slično. Ja kad sam tužna, ljuta, depresivna ili presretna i ne mogu spavati, a dragi pored mene spava ko top, mene to nervira ... Nervira, jer ne dijeli sa mnom to što u tom trenu proživljavam. A kako da se borim protiv sna?

<	rujan, 2006					>
P	U	S	Č	P	S	N
				1	2	3
4	5	6	7	8	9	10
11	12	13	14	15	16	17
18	19	20	21	22	23	24
25	26	27	28	29	30

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv