sve moje

nedjelja, 20.08.2006.

Policija trenira strogoću, lo-lo, da ne bude sve kako ja hoću...

U subotu, 12.8.2006, na putu iz Ljubljane u Pulu, točnije: u Buzetu, upoznala sam dvije osobe. Druželjubiva sam i volim upoznavati nove ljude, ali ovaj put, na žalost, ne mogu reći da je to upoznavanje bilo ugodno. Radi se naime o našim divnim, hrvatskim policajcima koji nas, vozače i ostale putnike u osobnim vozilima, tako neumorno nadgledaju, provjeravaju i usmjeravaju. Možda bih to (ponovno) neugodno iskustvo mogla pripisati i tome, da mi je jedina želja u tom trenu bila fiziološkog značaja. Naravno, nisam mogla očekivati da će to i gospodin u plavom znati, pa sam ipak poslušno iz trake za skretanje lijevo ponovno prešla u desnu pa konačno stala na sredini raskrižja, krajnje desno, gdje su i sami stajali – njih dvoje. Uostalom, ni moja potreba nije mogla nadmahati »stop« palicu gospodina bez upozoravajućeg narančastog prsluka. Očekivala sam da ćemo brzo završiti jer me ništa nije brinulo; svi troje u autu bili smo vezani, brzina je bila prilagođena skretanju na benzinsku crpku, svjetla se pale prilikom paljenja auta, dokumenti su uredni… Kakogod, »plave košulje« nisu se složile s time. Da, dokumenti su bili uredni i obvezna oprema, prva pomoć, bila je prisutna, ali gospodinu J.L. to nije bilo dovoljno – on je želio provjeriti i naprednu prvu pomoć: aparat za gašenje požara. Naravno, to svaki vozač mora imati jer u slučaju da mu se, ne daj Bože, zapali auto, pojedinac mora biti dovoljno hrabar spašavati svoj automobil i zadržavati se što bliže da bude siguran da je učinio sve prije negoli sve zajedno eksplodira. Jedan za sve, svi za jednoga. U tom trenutku više nitko nije bio vezan: ja sam maknula svoj pojas kad sam izvlačila dokumente iz pretinca pod nogama, sestra kad je izlazila pokazati obveznu opremu (ipak je ona vlasnica auta) i dečko iza nas u pokušaju skretanja na benzinsku crpku ali ipak, par sekundi prerano. On je prvi zaradio kaznu. Svi pokušaji objašnjavanja o potrebama, skretanju, itd. nisu bili plodonosni. Dobro, možda bismo čak mogli reći da smo tu kaznu zaradili, jer pojas se skida kad se auto ugasi. Valjda. Bilo bi divno da priča tu završava. U međuvremenu pridružio nam se policajac s narančastim prslukom i valjda se osjetio uvrijeđenim – otkuda nama pravo objašnjavanja?! Otkuda nama uopće pravo sumnjati u objektivnost i legitimnost državnog organa?! Otkuda nama uopće pravo misliti?! Pa tu su plavi momci! U svom silnom razmišljanju, gospodin G.V. (s prslukom ali bez »stop« palice) prisjetio se da ni sestra, vlasnica auta, nije bila vezana na suvozačevom sjedalu. Nema veze. Nekim ljudima treba malo duže da absorbiraju i (očito) reproduciraju događaje. Ima nas svakakvih i svakako nije na meni da sudim o tome tko je kakav. To što su spomenuti momci bili drski i arogantni možda spada k opisu službe. Stvarno ne znam, pa se ne usuđujem tvrditi suprotno. Ali, pitam se kada i zašto ima pojedini policajac pravo prijetiti zatvorom osobama koje zaustavi radi redovne provjere prometa? Dok je J.L. (bez prsluka ali sa »stop« palicom) pisao nalog za prekršajni sud, mi smo iskoristili tehnološki napredak i slikali automobilske tablice radi detaljnog sadržaja pritužbe na što je G.V. počeo mahnito vikati i prijetiti zatvorom s argumentom da je slikanje policijskog vozila zakonom zabranjeno. Hm, osobno nisam čula za taj zakon, a nije ni suputnik koji ga je slikao. Stoga se pitanje koje je slijedilo nametnulo samo po sebi: »A gdje to piše?« G.V. nam je na to znao pokazati samo zakon o propisnom vezanju u vozilu. Nismo uspjeli saznati da li se smije slikati ili ne, ali ako se mene pita – to na kraju nije ni bitno. Bitna je činjenica da ni G.V. ni J.L. nisu znali reči ništa slično objašnjenju niti MOLBI da se slika izbriše. Jer, oprostite mi na velikim očekivanjima, ali zaista bih očekivala nešto poput: »Oprostite, slikanje službenog vozila nije dozvoljeno stoga Vas molim da sliku obrišete«. Eto, tako je oboje mojih suputnika zaradilo kaznu, prijetilo im se zatvorom i kaznom za DRSKOST (nisam znala ni da to postoji?!), da bi nakon svega toga još jedna absorbcija i reprodukcija dovela do zaključka da nismo imali upaljena svjetla. Da li moram dodati da smo se u tom trenutku družili već 30-ak minuta? Na odgovor kako se svjetla pale sama i da uopće ne postoji mogućnost da bi bila ugašena, naletili smo na još jednu nevjericu. Ipak, demonstracija je bila uvjerljivija od policajca. Da skratim: nakon dvije kazne, prijetnje zatvorom, pokušaja pripisivanja nedostataka kojih nije bilo, zaustavljanja još tri vozila slovenskih registracija koji su čekali 10min na legitimaciju koje nije ni bilo, nakon sat vremena konačno su nas pustili.
Benzinska pumpa u Buzetu prvo je stajalište nakon granice sa Slovenijom i ne znam da li smo ikad bili sretniji odmoriti se tamo. Nije odmor dugo trajao. Nakon manje od minute eto njih opet. Dečki su s druge strane ceste, provjeravajući promet, primijetili da smo parkirali na jedinom mjestu za invalide. Držeći čips i svu hormonsku »prvu pomoć« u rukama gospodin G.V. ljubazno nas je pozvao van. Ljubazno, jer ipak smo se usudili dati mu lekciju iz naših očekivanja. Baš smo bahati! Koliko sam ja smotana još bih bila izišla s punim rukama čipsa vani. Još bih bila optužena i za krađu. Dobro da je sestra »hladnokrvnija«. Ne znam, ljubazan poziv policajca djeluje mi nekako »bitniji«. Ponadao se mladić da će nam uzeti još 500kn. Nije mu uspjelo, jer imamo isprave za parkiranje na tom mjestu, no interesantno je bilo ono što je rekla prodavačica na benzinskoj crpki: »Uvijek to rade – zaustavljaju preko puta i onda vrebaju parkiranje pa dođu za tobom i još ti uzmu 500kn«. Dozvolila sam si citiranje i dozvoljavam si koju manju grešku, ali vjerujte mi, sadržaj je točan. Nema veze – dobili smo čips, vodu i sladoled, odmorili se i krenuli dalje prema Puli. Nije prošlo ni 5 minuta kad evo nam opet njih, vrlih mladića, iza grma sa spravicom za mjerenje brzine u rukama. Ne znam tko je koga očekivao, ali mi smo vozili prema propisima. Žao mi je momci, možda drugi put.
Unatoč nestašnom vremenu, u Hrvatsku i dalje pristiže veliki broj stranaca. Sav silni promet netko mora provjeravati, usmjeravati i nadgledati. Nitko nema primjedbe na to i dobro je tako. Porez se uostalom plaća zato da ljudi rade svoj posao. Ukoliko netko prekrši zakon, mora snositi posljedice. Kako su već odavno rekli puno mudriji od mene: čovjek je slobodno biće, ali tu slobodu uvijek u stopu prati odgovornost. Nego, što se događa kad netko stekne dojam da su sloboda i ovlast bezgranične?
Od tog susreta do Pule prešla sam mnogo osjećaja; od silnog bijesa do sreće jer sam loncu dala poklopac, pa od ljutnje na cijeli sistem do silnog smijeha nad glupošću zbivanja. Stoga, ne bih ovaj iscrpan tekst nazvala osvetom. Možda tek pozivom malog čovjeka da onaj veliki obrati pažnju. Jer, kolikogod se ljutila ili smijala nad svime, zapravo je tužno. Tužno da se ego pojedinca i posao sukobljavaju. Tužno da osobe koje rade s ljudima koji griješe nemaju nikakvo znanje iz komunikacijskih vještina. Tužno da se dlaka traži u jajetu argumentirajući to s (citiram spomenutog G.V.) »prolivenim mozgovima na cesti« koje policija gleda svaki dan ne pomišljajući da je u autu koje je zaustavio možda neki kirurg koji »proliveni mozak« pokušava ponovno spojiti s glavom. Tužno je da ego ne poznaje ljudske skromnosti i poniznosti, koja bi nekima možda djelovala bliže kad bih ju opisala s oprezom na to koga zaustavljaš – možda i nekoga tko je svoje greške svjestan pa nepotrebno vikanje i prijetnje nisu potrebne, već samo kazna i osmjeh. Malo ljubaznosti, vještine i bontona. Ništa više. Može i ono džepno izdanje.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv