Chat Box






brojač posjeta ali od (17. listopada 2009.)





free counters

< svibanj, 2012  
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Svibanj 2012 (1)
Studeni 2010 (1)
Rujan 2010 (1)
Lipanj 2010 (1)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Siječanj 2010 (1)
Prosinac 2009 (2)
Studeni 2009 (3)
Listopad 2009 (5)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


...komentari ima ih/nema ih

Opis bloga

Ovo je blog o misterijama svijeta i kriptozoologiji,vjerojatno ce biti jos nesto...dajte i svoj komentar. hahazubo

Linkovi

Banneri:

Image and video hosting by TinyPic

Bez Bannera:

Svjetske Misterije

subota, 19.05.2012.

Zivot Ide Dalje

Ponovno se vidimo nakon dugo vremena,pozdravljam sve bivse kolege,i sve koji uspiju dolutati na moj blog,vidimo se,mozda u buducnosti opet nesto dode na ove stranice,hvala vam za preglede i sretno.
:)



~ komentiraj (0) ~ printaj ~ # ~

utorak, 30.11.2010.

Krikovi iz prahistorije-čudovišta iz dubina

Mnogi smatraju da jezera, mora i okeani skrivaju najveće misterije svijeta. Oni prekrivaju dvije trećine Zemlje i dosežu dubine od preko deset kilometara. Kakve se tajne skrivaju u plavom beskraju, teško je znati. Gledajući iz svemira naša planeta se doima gotovo veličanstvenom. Obavijena atmosferom i ukrašena plavicastim vodenim prostranstvima nije bez razloga dobio naziv - Plava Planeta !!! Više od dvije trećine njene površine prekrivaju rijeke, jezera, mora i okeani. U tom tihom i gotovo idiličnom svijetu, koji naučnici još uvijek nisu do kraja upoznali i istražili, kriju se mnoge nepoznate životinjske vrste, pa čak i prahistorijske nemani o kojima su se minulih stoljeća u mnogim krajevima svijeta ispredale nevjerojatne priče. Najpoznatije srednjostoljetne knjige o morskoj flori i fauni norveškog nadbiskupa i prirodnjaka Olafa Mansona, poznatijeg pod imenom Olaus Magnuss, koji je 1555. godine, objavio znamenito djelo "Historiju prirode Skandinavije", te "Historija životinja" Conrada Gessnera, koja je prvi put štampana krajem XVI stoljeća, i danas bude stanovito zanimanje naučnog svijeta. Obojica prirodnjaka u svojim su djelima, između ostalog, detaljno opisali i brojna fantastična morska stvorenja koja su, navodno, u prošlosti viđana na raznim meridijanima svijeta.

SAGA O KRAKENU

Za svoja djela dvojica prirodnjaka najvjerojatnije su koristili jednu, u njihovo vrijeme, veoma omiljenu legendu o moćnom krakenu, čudovištu sjevernih mora. Legendu je, izgleda, prvi lansirao biskup Erick Pontopidan iz Bergena, kojemu su ribari, često pričali o dramatičnim susretima s "najopakijom i najvećom morskom nemani na svijetu". Prema jednoj verziji, kracken je bio crna morska zmija, male glave, sjajnih živahnih očiju i debelog vrata, preko kojeg je padala duga, razbarušena kosa (ili griva), a prema drugoj, radilo se o mnogokrakom džinovskom čudovištu, koje je presretalo i napadalo čak i najveće nordijske ribarske brodove. Kraken je, navodno, bio više nogo fascinantnih dimenzija. Njegova dužina iznosila je više od šezdeset metara, a širina trupla preko šest metara. Isključivo se hranio kitovima, razbijao i uništavao ribarske brodice i borio se s jedrenjacima ! Njegovo pojavljivanje predskazivalo je dolazak "teških vremena", nagovještavao je nesreće i ratove, što i nije čudo, jer ih je u tom dobu bilo na pretek ! Sve skupa, kraken je bio strah i trepet sjvera, ali su Magnuss i Gessner u svojim zanimljivim djelima, ipak, najviše prostora posvetili čudovišnoj morskoj zmiji za koju su tvrdili da bi mogla biti duga čak i punih dvjesto metara. Morska ala je imala gipko pršljenasto tijelo, prekriveno svjetlucavim ljuskama, između kojih su navodno izbijajale rijetke dlake. Kada bi se ukazala iznad zapjenušale morske površine, sve što bi upamtili izbezumljeni ribari i moreplovci bile su blještave oci plamenocrvene boje!

"BILA JE ŠIROKA KAO BROD!..."

Upravo je takav opis morskog čudovišta dao kapetan Lorence van Veria, koji se sa ovom nemani susreo 1746. godine, dok je plovio pored norveških obala. Slično stvorenje, čudovišnih dimenzija, opisao je i misionar Hans Egede. Pojavilo se nenadano dok je plovio vodama oko Grenlanda : "Bilo je široko kao brod, a dugo više od tri brodske dužine !" - zabilježio je u svoj dnevnik Hans Egede. Morska je zmija, prema tvrdnjama Magnussa i Gessnera, svoje žrtve najčešce napadala u noćima punog mjeseca, a nije prezala ni od otvorenog napada na jedrenjake, lomeći ih i odvlačeći u mračne morske dubine, zajedno s njihovim zlosrećnim posadama. Međutim, ono što suvremene prirodnjake zbunjuje nije snaga i čudovišna velicina morskih ala, već tvrdnja da su njihova tijela bila pršljenasta. To, naime, kada su u pitanju živa bića jednostavno nije anatomski moguće ! Da li i danas u mračnim i tajanstvenim morskim dubinama žive opake morske zmije, koje su ledile krv i najiskusnijim moreplovcima srednjeg vijeka !? Šta je istina o "Oktopussu giganteusu", ogromnoj lignji koja se u prošlosti pojavljivala u raznim, najčešce, južnim morima, napadajući čak i jedrenjake, lomeći im jedra i odvlačeći ih na morsko dno !? Postoje li i danas morska čudovišta !? Da li ćemo ikada saznati odgovor !?



Misterije i neobjašnjivi fenomeni(3)



~ komentiraj (4) ~ printaj ~ # ~

petak, 03.09.2010.

Misterija Davida Langa

Dogodilo se to u jednom trenu, 23. Septembra, 1880. godine, sunčanog poslijepodneva na farmi Davida Langa, nekoliko kilometara od mjesta Galatin, država Tenesi, SAD. Sudbina je htjela da se ova misterija odigra u prijatnoj okolini. Langov dom je bila velika kuća od cigle i sastojala se od više dijelova, sva obrasla lozicom. Ispred je bio veliki pašnjak, koji je stoka uredno popasla a sada je posmeđio od dugotrajne ljetne suše. Toga poslijepodneva dvoje djece Langovih, osmogodišnji George i jedanaestogodišnja Sarah, igrali su se igračkom koju im je otac tog jutra donio iz Neshwilla - drvenim kolicima koja su vukli drveni konjići. Djeca su vukla igračku po dvorištu a roditelji su ih gledali. Gospodin Lang je pošao prema ogradi pogledati svoje konje sa kojima se je ponosio. Stao je uz ogradu i pogledao na svoj veliki džepni sat kada mu žena doviknu : "Vrati se brzo, Davide, htjela bih da me odvezeš u grad prije nego se dućani zatvore". David mahnuvši rukom reče : "Evo me za par minuta". Ali, nije se nikada vratio, jer je David Lang bio samo trideset sekundi udaljen od sastanka sa sudbinom, ma kakva da je ona bila ! Djeca su se prestala igrati jer su ugledala laku dvokolicu kako se približava iz daljine.
Dolazio je sudac August Pack koji im je uvijek donosio darove. Gospođa Lang je također vidjela dvokolicu, i David isto tako, jer je mahnuo sucu i krenuo prema kući. David Lang nije učinio vise od pet-šest koraka, kada je nestao na očigled svih prisutnih. Gospođa Lang je vrisnula. Djeca su ostala zabezeknuta. Svi su instinktivno potrčali prema mjestu gdje je Lang bio viđen posljednji put prije par sekundi. Sudac i njegov zet, koji je bio u dvokolici, potrčaše preko polja istog trena. Nije bilo ni grma ni stabla ni rupe koji bi narušavali površinu. Niti ikakvoga traga koji bi pokazivao što se desilo sa Davidom Langom. David Lang je nestao pred očima supruge, dvoje djece i dvoje ljudi u dvokolici.
Naknadna ispitivanja svjedoka pokazala su da su svi vidjeli iste stvari u isto vrijeme i na istom mjestu. Mjesni geodet je pregledao teren i izjavio da nema nikakvih podzemnih šupljina ni rupa te da je sav teren vrlo čvrst. Nikada nije bilo pogreba niti zadušnica za gospodina Langa. Njegova žena, koja je poživjela još mnogo godina, živjela je u nadi da će se on, David Lang, jednom vratiti. Najzad je dozvolila sucu Packu da iznajmi cijelu farmu osim pašnjaka ispred kuće. Pašnjak je ostavila da bude nedirnut dok je ona živa.
Koliko je bio čudan nestanak toliko je čudno i ono što je primjetilo dvoje Langove djece jedne tople večeri u Aprilu, 1881. g, sedam mjeseci poslije događaja. Djeca su zapazila da se na onom mjestu gdje je otac bio zadnji put viđen nalazi krug zakržljale žute trave od nekih pet metara u promjeru. Jedne večeri dok su stajali pored tog kruga jedanaestogodišnja Sarah je zazvala oca i na njihovo iznenađenje čuli su njegov glas koji je zvao u pomoć... ponovo i ponovo... sve slabije, dok nije utihnuo, zauvijek.


Misterije i neobjasnjivi fenomeni(2)



~ komentiraj (3) ~ printaj ~ # ~

subota, 26.06.2010.

Fantomska kuca

Geoff i Pauline Simpson i Lan i Cynthia Gisby putovali su automobilom kroz Francusku na praznike u Španjolsku. Navečer su odlučili pronaći hotel u kojem bi mogli prespavati i večerati. Došli su do hotela Ibis, ali sve su sobe bile zauzete, pa su tako krenuli dalje. Nakon kratke vožnje došli su do dugačke dvokatnice okrenute pročeljem prema autoputu. Putnici su se parkirali, a Len Gisby je prvi ušao u hotel. Našao se u dugačkoj prostoriji u kojoj je bio smješten bar. Onda se pojavio patron i rekao im da ima slobodnih soba. Hotel se parovima učinio dražeso, gotovo smiješno, starinski. prozori nisu imali stakla, plahte su bile od teškog platna, a umjesto jastuka podmetači. Sve je bilo uredni i čisto. Nakon večere pošli su na spavanje. Ujutro su doručkovali, a u hotel su ušli žena s psom i dva policajca. Žena je imala dugu haljinu, a policajci su nosili čizme, plašteve i visoke šešire. Uniforme su bile različite od onih koje su viđali putem kroz Francusku. Račun ih je šokirao, ali u pozitivnom smislu. Bio je nevjerojatno malen. Za večeru, pivo, noćenje i doručak za četiri osobe, platili su svega 19 franaka (manje od 2 funte). Nevjerujući takvoj sreći nastavili su prema Španjolskoj.Na povratku su se parovi opet tamo zaputili. Prošli su istom cestom, kraj hotela Ibis, isto onako kao i prije petnaest dana, ali ovog puta kao da je čitava zgrada nestala. Tri puta su se provozali tom cestom, ali ni traga hotelu. Morali su se zadovoljiti hotelom blizu Lyona koji ih je stajao 247 franaka - realna cijena za 1979. ali trinaest puta veća od one koju su platili u onom ljepšem hotelu, a sada, čini se, tajanstvenim. Tjedan dana kasnije, kad su filmovi iz aparata vratili s razvijanja, parovi su se još više začudili. I Geogg i Len su sigurni da su slikali žene na prozorima tog hotela, ali tih slika nije bilo. Nije bilo ni praznih kvadrata na filmu i brojevi su tekli bez prekida. Slika koji su slikali u tom hotelu nije bilo. Nestake su. Jesu li oni nekako otputovali u prošlost? Cynthia kaže da su joj mnogo ljudi govorilo da rupe u vremenu postoje i da se to baš njima dogodilo. 1983. Gisbyjevi i Simpsoni vratili su se u Francuku kako bi organizirali temeljitu potragu za nestalim hotelom. O tome su obavjestili mjesno turističko društvo. Njihov predstavnik je pročešljao čitavo područje i obavjestio da je našao kuću koja donekle odgovara njihovom opisu. Vlasnicu su M. i Mme Judges i ,premda to nije hotel, znali su primati putnike. Kasnije se taj predstavnik odvezao s jednim istraživačem, a on je zapisao da su išli istim putem kao i parovi. Zaustavili smo se kod benzinske pumpe i on mi je pokazao zgradu s druge strane ceste, koja se nije poklapala s opisom parovima. A ako je ovo ta kuća, gdje je onda odmorište i kameni zid koji bi morao nasuprot. Na ta su nam pitanja dali odgovor vlasnici benzinske pumpe. Pumpa je tek nedavno podignuta, a cesta je znatno proširena prije dvije godine. Ušli su unutra i počeli proučavati unutrašnjost kuće. Par je rekao da je kameno stubište s desne strane, a bio je u sredini između dvije prostorije. Na katu su bile dvije spavaće sobe s prozorima bez stakla, kupaonica s metalnim drškama za sapun, tačno kako je bilo 1979. Što se tiče smiješno malog računa, Mme Judges rekla je da vole pomagati i da ne vole biti sami, pa naplaćuju samo neznatnu, simboličnu svotu. Tada su bračni parovi povedeni u kuću, ali su oni nakon pričanja s vlasnicima i razgledavanja zakljućili da to nije hotel u kojem su proveli noć, te se vratili u Englesku, a misterija je i dalje ostala neriješena. Ako se dokaže da hotel u kojem su proveli noć ne postoji, to će biti jedan od najzanimljivijih slučaja u analizama psihičkih istraživanja. Ako se, pak, hotel pronađe, bit će to još jedan slučaj "mislokacije", odnosno kad vidimo neko mjesto, a poslije ga ne možemo pronaći.




Misterije i neobjašnjivi fenomeni(2)



~ komentiraj (14) ~ printaj ~ # ~

subota, 08.05.2010.

Prikaza u Kukuljanima

Malo, bijelo, sluzavo i svjetleće "neidentificirano" stvorenje, iako se već nekoliko dana ni ne oglašava, ni ne prikazuje, kod mještana sela uz Rječinu, ali i šire, izaziva veliku pažnju. Početne priče, u međuvremenu prepričane hiljadu puta, po sistemu narodne predaje doživjele su nesvakidašnje modifikacije, pa se o "neidentificiranom" već može štošta čuti, nerijetko i ono što nema nikakve veze s temeljnim događajem. A sve je počelo sasvim obično. Kukuljanske djevojčice i dječaci Gloria Zaharija (11), Darko Lukin (13), Boris Juretić (17), Andrea Vrabić (14), Jelena Juretić (12) i Virna Kukuljan (11), proveli su još jednu dosadnu subotnju večer na autobusnoj stanici smještenoj na ulazu u selo, svome omiljenom okupljalištu. I onda su, još uvijek ničim izazvani, ali i sasvim iznenađeni nagonom za štetnju, jer inače to im nije uobičajena radnja, odlučili oko 19.30 sati prošetati cestom u smjeru susjedne Trnovice. "I idemo mi tako, u prvoj grupi, Darko, Jelena i ja, a iza nas ovi drugi, kad odjednom na Batici ugledasmo nekakvu svjetlost koja dolazi iz šume. Okrenusmo se prema njoj i na jedno petnaest - dvadeset metara vidimo nešto bijelo, visine oko pola metra, sa glavom na kojoj su se vidjele samo oči koje su sad bile crvene, sad zelene, sad florescentno bijele kako kraj drveta stoji i gleda na nas. Darko je bio na dva metra od njega, on se skamenio, a mi smo vrišteći počeli bježati na cestu", priča Glorija. "Bježala je i ova grupa iza nas, to čudo je cviljelo, lupalo i grebalo s onim rukama gdje su mu umjesto prstiju bile kao kandže i sve je po boku klizilo za nama, jako pušući, svetleći i bijeleći se, kao da ga je neko cijelog posuo brašnom. Onda je i Darko nekako pobjegao, pao na cestu i počeo histerično vrištati, mi smo ga podigli i nekako pobjegli do autobuske stanice, a to je letjelo za nama. Mislim, letjelo, ma ne po zraku, već po zemlji, vuklo se po boku takvom brzinom da se ustvari vidjela samo ta bjelina kako klizi za nama. Od stanice smo pobjegli pred kapelicu, ludi od straha, ma to je sad došlo iz kanalčića koji između kuća vodi do tog šumarka, gdje smo ga prvi put i vidjeli. Onda smo pobjegli na drugi kraj sela - do malinice, a to je došlo za nama. Kad smo već bili ludi od straha, Andrea nam je rekla da to sjedi na ogradi od jedne stare kuće, odjednom je odljigavilo preko našega mostića i nazad u šumu. Ne mogu vam reći koliko smo se prestrašili, a trebalo je poći kući. Nekako smo došli, plašili smo se da nam niko neće vjerovati u to što nam se dogodilo, te nikome nismo tu noć ništa ni govorili", priča Gloria Zaharija. No, kako klinci rijetko što mogu sakriti roditeljima, a njihov strah bio je više nego vidljiv, roditelji su vrlo brzo saznali čitavu priču. "Moja Andrea je došla kući sva blijeda, na moje inzistiranje ispričala mi je čitavu priču.
Prvo sam joj rekla da prestane izmišljat, no kako nije odustajala čak sam joj i zaprijetila batinama, totalno iživcirana takvim glupostima. Ali, iz minute u minut njezin je strah rastao umjesto da se stišava i onda sam iznova zatražila da mi prepriča čitav događaj i shvatila sam da dijete ponavlja priču od riječi do riječi, tresući se kao prut i ja joj vjerujem. Tim više što su i ostala djeca roditeljima ispričala identičnu priču kaže Andreina mama Dunja, dodajući kako su tu čitavu noć psi bjesomučno lajali,osjećalo se nešto čudno u čitavom mjestu, a klinci koji su imali bliski susret s "neidentificiranim" spavaju s roditeljima, ni u ludilu ne pomišljaju na izolaciju u vlastitoj sobi. Kako je ostatak društva još bio u školi, Gloria nas je odvela do mjesta zbivanja i pokazala drvo iza kojeg je izvirio "bijeli stvor bez nosa i usta, s ogromnim raznobojnim očima i nogama koje kao da nisu noge nego umjesto stopala ima nešto okruglo" i na drvetu su lijepo vidljivi tragovi kandži, a ispod drveta dubok vodoravan trag kao da je netko vukao balvan. Vjerujte, jezovito, tim više što na kori drveta uistinu postoje tragovi nekakve osušene i skorene sluzi, a klinci se lijepo rekli da se "strašni mališan" ljigavi. U 14:20 pristigli su i ostali akteri priče iz škole, te smo upitali Darka što je to bilo. "A šta ja znam šta je bilo, strašno sam se uplašio, pa ja sam bio na dva metra ispred toga, to je cviljelo, lupalo, bljeskalo, a ja se nisam mogao pomaknuti. Još se bojim, još me je strah i mi, kad padne mrak, uopšte ne izlazimo iz kuća. Ne znam dali bi preživeli opet isto, i onda sam se srušio jeli od straha, od šoka ili nečega drugog. A znate šta, nama nitko ne veruje, ali to je stvarno bilo tako. Šta je to bilo, ni je sam ne znam, ali znam da sam ga vidjeo i čuo. Iduće veče smo vikali s ceste - mi te se ne bojimo, pokaži se, a ali se to se ni pokazalo već je iz šume lupalo, vriskalo i šta ti ja znam šta već ne". Da nisu samo djeca imala bliski susret s "nečim tim" potvrđuje i gospođa Ivka Kukuljan zvana Mičica koja je imala slično iskustvo krenuvši jedne noći u štalu… "Ušla sam unutra, kad ono s poda gdje je nekad bilo sijeno, čujem nekakvo puhanje, kao da neko kašlje, hripće, ali nije čovjek već nekakav glas, ne mogu vam opisat kakav, stravičan", govori Mičica i nastavlja, "nisam ja čekala da se to pokaže, nisam ga videla ali sam ga čula, pobjegla sam što sam brže mogla, baš ću ja vraga čekat. Čujte, uplašila sam se, ma strašno sam se uplašila, sad idem po danu u štalu, više po noći ne smijem, a nebi ni išla, nizašta na svijetu". Mještani spominju i vozača "Autotroleja", Ladislava, koji je također imao susret s "neidentificiranin". "Da ja sam čula da je Ladislavu dok je vozio autobus iz Martina za Lopače, odjednom nešto bijelo proletjelo preko ceste, te mu se autobus sam od sebe ugasio, svjetla su se pogasila i da ga je upalio tek kad je to bijelo nestalo. Šta je tu bilo ne znam, jer ja u autobusu nisam bila, tako se priča…", govori jedna vremešna stanovnica Kukuljana. Sve u svemu, i staro i mlado u Kukuljanima boji se mraka, psi laju već sedmicu dana nesmanjenim intenzitetom, čudni stanovnik šume trenutno se pritajio, osim što se lupom i svojevrsnim cviljenjem koje dopire iz šume s vremena na vrijeme izdaje. Mnogi priznaju strah, a neki odmahuju rukom kako su to sve izmišljotine. Nelagoda se uvukla u svaku poru seoca na izvoru Rječine, a da je stvar ozbiljno shvaćena potvrđuje i "izlazak na teren" načelnika općine Jelenje Branka Juretića, ali i pripadnika policije. Što je to što straši mještane još uvjek je nepoznanica, Kukuljani već desetak dana ne spavaju mirnim snom. "Mi nećemo spavati dok se ne sazna šta je to bilo", jednoglasni su u odgovoru mještani, neovisno kojoj starosnoj dobi pripadali.





Misterije i neobjašnjivi fenomeni(1)



~ komentiraj (8) ~ printaj ~ # ~

četvrtak, 08.04.2010.

Kotrljajuce kamenje u Dolini Smrti

Velika je misterija kako se kamen, težine prosječnog odraslog muškarca, može kretati sam od sebe. Već duže od jedne decenije, ova pojava je prava enigma. Misteriozno kamenje u Death Valley (Dolina Smrti) u Kaliforniji, se "kreće" po dolini koja je apsolutno nenaseljena. Dolina je prekrivena suhim blatom tokom ljeta, a ledom tokom zime. Mnogi geolozi su dolazili na ovo područje, kako bi otkrili uzroke pomjeranja kamenja.

Misteriozno kamenje u Dolini Smrti se kreće po ravnom tlu, ostavljajući trag iza sebe. Neki geolozi su došli do zaključka da se kamenje kreće kada je blato vlažno, a kamenje na sebi ima kapljice leda, a pri tome pomaže i vjetar. Međutim, ovo nije u potpunosti točno, jer se kamenje također kreće i tokom ljeta, kada je temperatura previsoka te je i samo kamenje veoma suho. Misteriozno kamenje ne samo da se kreće po ravnom tlu, nego i ostavlja plitke tragove na tlu.

Ovo kamenje je veličanstven fenomen u smislu da kamenovi "hodaju" jedan oko drugog, a posebno jer počinju da se kreću u partalelnim smjerovima.

Kako godine prolaze, svaki kamen pravi sopstvene, različite putanje. Neko kamenje pravi linearne zaokrete, drugo pak pravi ovalne putanje, dok ima i onih koji prave talasaste oblike. Niko nikada nije vidio kako se kamenje kreće i niko ne zna kojom brzinom se kreću.






port.ba



~ komentiraj (14) ~ printaj ~ # ~

petak, 08.01.2010.

Divlja djeca

KNJIGA O DZUNGLI
Moglo bi se reći da je to najpoznatija legenda u svijetu. Ona već skoro tri tisuće godina uzbuđuje maštu mališana i nadahnjuje umjetnike, koji uzaludno pokušavaju stvoriti djelo dostojno njenog fascinantnog sadržaja...
Vrijeme događaja: osmo stoljeće prije naše ere. Mjesto: obale talijanske rijeke Tibar. Glavne ličnosti: blizanci po imenu Romul i Rem. Sve ostalo je vec odavno poznato. Da ne bi postali nasljednici rimske krune, njihov djed, kaže možda najpoznatija legenda na svijetu, zli i pokvareni imperator, nareduje da se Romul i Rem pogube!
Saznavši za tu strašnu odluku, sirota majka čini što je u tim okolnostima mogla učiniti: svoje blizance stavlja u pletenu korpu, i prepuštajuči ih sudbini, pušta ih niz rijeku Tibar. Zahvaljujući riječnoj matici, korpa je plutala sve dok je na jednom sprudu nije pronašla brizna vućica, koja je zahvaljujuči majčinskim instiktima, pregladnjele mališane podojila, a zatim odnijela u svoj usamljeni brlog i othranila. Kada su odrasli, kaže legenda, Romul i Rem su osnovali najblistaviji grad antike - Rim!

PANIKA U NEW DELHIJU

Drugi slučaj je mnogo zanimljiviji, pa je stoga za vrlo kratko vrijeme postao udarna tema informativnih radio-televizijskih emisija, bulevarske stampe i svjetskih tabloida. Sredinom srpnja 2001. iz indijskog glavnog grada, novinari su javljali da indijska policija nema dovoljno vozila kojima bi intervenirala na svim mjestima odakle stižu panične dojave o susretima sa supersnažnim čovjekom-majmunom, koji je izazvao nezabilježenu paniku i histeriju u New Delhiju i njegovim prigradskim naseljima.
Posljednja žrtva tog čudovišnog stvorenja bila je trudnica koja je poginula dok je pokušavala pobječi, jer su susjedi počeli vrištati da se približava čovjek-majmun. Preživjeli očevici ispričali su policiji da je riječ o biću obraslom gustom dlakom, visokom izmedu 135 i 185 centimetara, s oštrim metalnim noktima, kacigom na glavi i raznim zavojima. The Times of India poveo je novinarsku istragu i ustanovio da su na tijelima mnogih ljudi, koje je napao divlji čovjek, ostale neobične ozljede. Neimenovani policajac otkrio je novinarima lista The Statesman sumnju da se radi o skupini maskiranih ljudi koji teroriziraju neuke ljude, a zamjenik sefa policije u Istočnom Delhiju, Manoi Kumar Lal, izrazio je svoju bojazan da bi medu stanovništvom moglo doći do tragične histerije.
To raspoloženje najdrastičnije je osjetio lutajući dugokosi jogin Jamir koji je tumarao ulicama kada je na njega nevjerojatnom silinom nasrnula razjarena rulja, brutalno ga premlatila i predala policiji vjerujuči da su uhvatili opakog čovjeka-majmuna.

Panika se širi a policija priznaje da je potpuno neuspješna u lovu na tajanstvenog divljeg čovjeka, koji je samo u jednoj noći, navodno, viđen na 50 različitih mjesta u glavnom gradu Indije. Policajac Suresh Roy, izjavio je novinarima kako je potvrđeno 12 napada u samo jednoj noći, čime je ukupni broj napada na ljude premašio 65. Večina prepada grozomornog divljeg stvorenja odigrala se u New Delhiju, Ghaziabadu i Noidi. Poričući da je policija dobila naredbu da puca čim vidi monstruma, Suresh Roy navodi da su liječnici prema ozljedama žrtava došli do zakljucka da opaki napadač nije ni životinja, a ni čovjek!
Bez obzira hoće li indijska policija ikada otkriti da se iza identiteta nasrtljivog i opasnog čovjeka-majmuna krije neki maštoviti psihopata ili će potvrditi da je riječ o divljem čovjeku, daleko najpoznatije priče o divljim dječacima, koji su odrasli u dzungli, medu divljim životinjama, svakako su one o Tarzanu i dječaku Mogliju, glavnom junaku jedne od najčitanijih knjiga svijeta - "Knjige o dzungli", engleskog književnika i nobelovca Rudyarda Kiplinga (1865-1936). Kako se o njima, njihovom nastanku i njihovim uzbudljivim avanturama, gotovo sve zna, nećemo se mnogo baviti njihovim interesantnim biografijama.
Ispričat ću vam neke druge, manje poznate autentične priče...


DIVLJI DJEČAK IZ FRANCUSKE
Ništa manje potresna nije ni priča o Victoru, divljem dječaku iz Avignona. On je, kažu ljetopisi, davne 1799. godine bio senzacija o kojoj se raspravljalo i na francuskom dvoru. Pronađen je u dubokim i neistraženim šumama južne Francuske i zacijelo je prvo divlje dijete u povijesti koje su proučavali europski znanstvenici. No, ni s Victorom nije išlo baš lako i bez poteškoča. Ubrzo nakon hvatanja, uspio je izmaknuti pažnji svojih čuvara i ponovo netragom nestane. Sljedečih se šest mjeseci krio u šumama Avignona, uspješno izbjegavajuči organizirane potjere i policijske zasjede. Uhvačen je u blizini sela St. Servena, u trenucima kada je onemocao od stalnog skrivanja, progona i gladi, tragao za hranom.
Nitko nikada nije saznao koliko je Victor dugo bio prepušten surovoj divljini, ali se moglo zaključiti da je tamo odrastao i stekao životinjske instikte. Preko vrata je imao dugu i opasnu brazgotinu, pa su francuski znanstvenici zaključili da je, najvjerojatnije, još kao malo dijete u polumrtvom stanju ostavljen u šumi kako bi izdahnuo.
Kada je uhvačen mogao je imati izmedu 11 i 12 godina i bio je visok oko 140 centimetara. Njegovo mršavo, ogrubjelo divlje lice neprekidno se gršilo, a svaki čas je trljao oči i opasno skrgutao snažnim zubima. Nije mogao mirovati na jednom mjestu, pa se u prostoriji kretao tamo-amo, poput kakve zarobljene zvijeri. Nije podnosio ničije društvo i svojim je oštrim zubima ujedao svakog tko bi mu se približio.
Victor nikada nije zaplakao, a njegovo lice bilo je bezizražajno - nikada nije odavalo unutarnje raspoloženje. Volio se kretati nag, nije podnosio nikavu odjeću, niti je želio da spava na krevetu ili na posteljini. Nije znao govoriti, niti je hranu prepoznavao po izgledu. Jeo bi tek pošto bi dobro onjušio ono što je pred njega stavljeno.
Prvih su se mjeseci o divljem dječaku brinuli službenici seoske uprave u Svetom Sernenu, ali kako se vijest o Victorovom hvatanju brzo pročula Francuskom, grupa pariških znanstvenika uputila je vlastima zvanični zahtjev da se "divlji dječak iz Avignona" obavezno prebaci u neku znanstvenu instituciju u kojoj bi se mogao podvrgnuti različitim testovima i detaljnim proučavanjima. Uskoro se to i dogodilo.

SMRT U USAMLJENOSTI
Kako nije govorio, siroti Victor je dospio u Nacionalni institut za gluhonijeme, a zadatak da o njemu skrbi dobio je doktor Jean-Marck Hutar, osječajan i plemenit znanstvenik, koji se, kažu, o Victoru brinuo kao o vlastitom sinu!
Sljedečih godina, divlji je dječak izrastao u stasitog mladića. Dr. Hutar ga je naučio "lijepom ponašanju", ali ga nikada do kraja nije uspio ukrotiti i prevaspitati. Naučio ga je da se odjeva, da se redovno kupa i održava higijenu tijela, da spava na krevetu, da se služi priborom za jelo i da jede istu hranu koju su u to vrijeme jeli i njegovi francuski vršnjaci. To je dalo povoljne rezultate. Victor je nakon nekoliko godina čak počeo pokazivati interesovanje i za društveni zivot, ali se ubrzo povukao u osamu, jer se nije mogao naviknutii na ceste zlobne primjedbe ljudi sa kojima se sretao.
Zahvaljujući plemenitom dr. Hutaru, Victor je naučio i pisati, ali nikada nije naučio točno govoriti. Doduše, znao je izgovarati mnoge riječi, ali nikada do kraja nije uspjevao sastavljati rečenice u osmišljene jezičke forme.
Zašto?
Na to pitanje dugo vremena nitko nije znao pravi odgovor. Tek u novije vrijeme znanstvenici su došli do jedinstvenoig stava:
- Svako dijete govor mora savladati prije svoje četvrte godine - smatra Burton Vajat, glasoviti američki stručnjak za razvoj djeteta na sveučilištu Harvard. - Ako ga do tada ne uspije savladati, pouzdano se može tvrditi da ga nikada nece točno govoriti!
Da li je to značilo da je Victor bio odbačen prije svoje četvrte godine i da je u divljini, među divljim životinjama, proveo najmanje sedam-osam godina?
Drevne francuske kronike kažu da je Victor umro usamljen, u domu umirovljenog dr. Jean-Marck Hutara i da nikada nije odgovorio na ovo pitanje. Iza sebe je ostavio i mnoge druge zagonetke. Među njima i onu, mozda najznačajniju - tko su bili njegovi roditelji, pod kakvim su ga okolnostima odbacili i koje su divlje životinje preuzele roditeljsku skrb nad "divljim djetetom iz Avignona"?!


http://4.bp.blogspot.com/_ED166hM3n0U/SKK-qnbNXVI/AAAAAAAACcE/FHP3KoA2QA4/s320/Nerije%C5%A1eni+misteriji+-+Divlja+djeca500.jpg





Izvor: svijetskemisterije.blog.hr



~ komentiraj (21) ~ printaj ~ # ~

petak, 18.12.2009.

Tasmanijsko cudoviste

Prije nekih 45 godina na mirnoj tasmanijskoj obali ljude je iznenadila divovska lešina kita. Kada je došla obalna straža, jedna policajka je shvatila da to ipak nije baš neki kit. Pozvala je lokalnog oceanologa T. Mayersa koji je već nakon nekoliko sekundi promatranja ustvrdio da to sigurno nije neka poznata životinja.

Ubrzo su došli i znanstvenici National Geographica koji su snimali reportažu u blizini. Oni su također se složili oko toga da to nije neka poznata životinja. Nakon tjedan dana su obavljene mnoge pretrage i obdukcije ali zbog raspada tkiva nisu bila moguća daljnja istraživanja.

Znanstvenici su mogli jedino promatrati kako se truplo raspada. To truplo je postalo i ostalo misterijem do danas. Punih 40 godina znanstvenici su diskutirali o truplu bez da su imali truplo. Ali 1998. godine događa se preokret. Dojavljeno je da se u tasmaniji nasukalo neko biće koje izgleda poput kita sa nogama i perajama. Dok su znanstvenici stigli na mjesto događaja u Tasmaniji “kit” je uginuo i počele su ga izjedati kojekakve životinjice.

Svejedno je bilo u boljem stanju nego ono od prije 40 godina. Bio je 5 metara dug a 2 metra širok, te je težio preko 4 tone. Bio je prekriven rijetkim bijelim dlačicama, a mozak mu se sastojao od 4 režnja. Zoolozi su ga smatrali primitivnim oblikom kita, dok su neki tvrdili da je to napredniji oblik riba ili gmazova iz dubina.

Sve je ostalo na tome dok se nisu umiješali ufolozi. Oni su na jednoj konferenciji izreklli mogućnost da je to truplo nekakvog izvanzemaljca, anime u tom području, zbog magnetske anomalije, je zabilježen velik broj pada nepoznatih objekata.



Izvor ljhg.bloger.hr


http://images.mirror.co.uk/upl/m4/jan2009/2/5/B21FD6E1-978A-3428-8EC02CDEAB1EB7AE.jpg



~ komentiraj (8) ~ printaj ~ # ~

ponedjeljak, 07.12.2009.

Zabe sa neba

Kroz povijest je bilo kisa u kojima bi se nasle pokoje zivotinje.Tko je god dozivio takvu kisu trazi objasnjenje.No iznenadujuce sto se objasnjenjagotovo ne mogu naci.Nista,na primjer,ne moze znanstvenike uzvrpoljiti jace od kise zaba,kakvu je dozivjela jedna Engleskinja 12.lipnja 1954.Tog poslijepodneva Sylvia Mowday povela je sina i kcer na izlozbu ratne mornarice u perivoju Sutton Coldfield u Birminghamu.Njezina prica:
"Kad smo razgledali izlozbu,uputili smo se u zabaviste na drugom kraju perivoja.Dok smo isli tamo,odjednom se digla jaka oluja.Pokusali smo stici do drvoreda,a moja cetverogodisnja kci rasklopila je crveni kisobran.Culi smo bubnjanje po njemu.Kad smo bolje pogledali,zaprepastili smo se.To su padale zabe.Padale su iz oblaka.Na stotine.Kisobran je bio zasut,nasa ramena pokrita,a kad smo pogledali uvis vidjeli smo da zabe padaju kao pahuljice snijega.Na oko pedeset cetvornih jardi zemlja je bila potpuno prekrita zabama.Bojali smo se koracati da ih ne zgazimo,bile su tako sicusne,duge oko 2 i pol. centimetra,zutozelene sa sitnim zutim mrljicama.Onakve kao kad se izlegu."
Kako se pokazalo Sylvia i njezina djeca nisu bili jedini svjedoci kise zaba.Takvu je kisu deset godina ranije u kolovozu također u srednjoj Engleskoj dozivio i John W.Pittman.On je sa zenom i takoder sa dvoje djece,malo sumnjivo:D,krenuo autobusom u malo naselje izmedu Tamwortha i Lichifielda .Dan je bio vruc,ali dok su se vozili cestom se spustila kisa zaba.Odjednom je cesta bila zasuta sitnim zabama,koje su se tamo mogle zateci jedino ako su pale s kisom.To se dogodilo blizu sela Hopwas(Skocives).
Nesto veci publicitet dobila je kisa zaba iz 1969.reporterka Veronica Papworth je napisala o tome:
"Dobro se sjecam,spremali smo se na neku veceru.Iznenadila na je nagla oluja.Vrata i prozori bili su otvoreni.Kisile su zabe.Stotine i tisuce zaba skakutalo je posvuda po podu,a zabe ne mozes tuci novinama .Cima bi smo ih izgurali van,one bi ponovno doskakutale u kucu .Grdno smo zakasnili na veceru,a kad smo nnaposlijetku stigli pronasla sam,na srecu,u svojim siroki hlacama dvije sicusne zabe koje koje su posluzile kao dokaz."
Mnogo se godina nije znalo sto reci za ovakve fenomene,a danas se smatra da je to posljedica tornada ili kakvih uragana,koji bi se dogadali uz rijeke i mocvare,i tako skupili nekakve zivotinje i bacili ih na drugo mjesto.




No sto reci za ovakve snimke,di se vidi nesto vece od samih zaba,ljudi stavljaju komentare da je ovo majmun ili nesto slicno...zelim cuti i vase misljenje o postu.



~ komentiraj (14) ~ printaj ~ # ~

nedjelja, 15.11.2009.

Vrazje stope

"Vrazje stope" pojavile su se u prekrasnom krajoliku engleskog okruga Devon doslovno prekonoci.Godine 1885. u sijecnju i veljaci vladala je osobito ostra zima,cak se u usce rijeke Exe bilo zaledilo.I dok su neki uzivali klizajuci se drugi su grdno patili ,u Torquayju su izbili neredi zbog nestasice kruha,opskrba je zatajila i mnogi su umrli od studeni.U petak 9. veljace,na mnogim blogovima pise 8. veljace sto je krivo,ali nista za to,znaci stanovnici sela i gradica uz Exu probudili su se i zatekli okolicu izgazenu neobicnim tragovima.Mnogima se cinilo da ih je povrh svih jada koje im je zima nanijela posjetio jos i vrag.
Godinama poslije zena iz Dawlisha objavila je ovaj izvjestaj."Tragovi su se pojavili u noci a kako je moj otac bio vikar odmah sutradan k njemu dosli crkvenjaci i zupljani,da ga pitaju sto on misli o tim tragovima kojih je bilo po cijelom Dawlishu.NIzali su se jedan za drugim u ravnoj crti,u obliku maliih kopita,ali su se u njima nazirali tragovi pandza.Jedan je trag osobito privukao svaciju paznju-vodio je ravno do zupnog dvora,ostali su pak vodili do visokih kamenitih ograda i nastavljali se s druge njihove strane.Mnogo ih je bilo po krovovima kuca,u svim dijelovima Dawlisha...Dobro pamtim te tragove i svoj strah jer sam bila dijete i bojala sam se nepoznate zvijeri koja mozda vreba negdje u blizini,a i toga da sluge nisu htjele izaci u mrak da zatvore vanjska vrata"
Mnogi su trgovci i drugi gradani krenuli naoruzani toljagama i puskama,gotovo citav dan slijediti stope.Kod okruga Mahmed,uzvodno uz rijeku general ja morao prekinuti objed i pogledati tragove u svome vrtu.Tragovi su vodili do vrtnih vrata i nastavljala s druge strane zidane ograde visoke gotovo 3 metra.Cijeli vrt je bio prekriven stopama.Jedav je bilo vrta u kojem nisu bili nadeni tragovi.Postoje nezamislivi tragovi koji su se pojavili na prozorskom limu na drugom katu,a kod Withycombe Raleigha neki je covjek pratio tragove pod grmove ogrozda i tu utvrdio da su usli u odvodnu cijev siroku petnaestak cm.i prosli kroz nju.
Anonimni dopisnik dao je misteriji izvjesce koje se najvise pamti,gdje je izmedu ostalog pisalo:"Taj je tajanstveni gost u parvilu prosao samo jednom uzduz ili poprijeko vrtom ili dvoristem,i to gotovo u svim kucama i u mnogim djelovima nekoliko gradova...kao i na imanjima rasutim po okolici.Taj je pravilan trag ponegdje prelazio preko krovova kuca i plastova te vrlo visokih ograda(jedna je bila visoka 5 metara),ne remeteci snijeg uz trag niti mjenjajuci duzinu koraka i nastavljajuci kao da zid nije bas nikakva prepreka.Vrtovi sa visokim ogradama,zidovima i zakljucanim vratima bili su jednako posjeceni kao i oni neogradeni i nezasticeni.Ako uzmemo u obzir udaljenost koju je trebalo prevaliti da bi se izgazio toliki prostor -mogu reci gotovo svaki vrt,farme,livade,sume-brzina kretanja morala je biti veca od 160 km.Ljudima je lako izrugivati se tim pojavama i tratiti vrijeme svakojakim tumacenjem,ali za sada nitko nije dao zadovoljavajuce rijesenje.Nijedna poznata zivotinja nije u jednoj noci mogla obici toliko podrucje i uz to pregaziti usce koje je siroko 3.2km."Jedan ribar prikladna prezimena Hook(udica)ispricao je da su tragovi pocinjali na žalu.
U malim devonskim selima zavladalo je veliko uzbuđenje i nemali strah.Svatko je cini se imao vlastitu teoriju o porijeklu cudnih tragova.Velecasni George Musgrave iz Raleigha objavio je s propovjedaonice da su to,ocigledno,tragovi klokana koji je nedugo pred tim pobjegao iz zooloskog vrta gospodina Fisha u Sidmeothu.Covjek koji je poslao dopis pod pseudonimom"Ornither"(pticar)tvrdio je da je posrijedi velika ptica,droplja velika,a neki seljak da su to macji tragovi otopljeni pa ponovno smrznuti,bas je seljak :D.Znameniti zoolog Richard Owen bio je misljenja da su to tragovi jazavca.Krastace,vidre i hromi zecevi su također bili osumnjiceni.Vecini ljudi tragovi su bili nalik na magarece,ali su se pitali kako bi magarac mogao u jednoj noci toliko puta pregaziti usce i uz to penjati se preko zidova visokih 3 metra,cak i visih.I na kraju gaziti po prozorskim limovima ili jos vuci se kroz cijevi siroke 15 centimetara.Nije nimalo iznenadujuce sto su se praznovjerni opredijelili za misljenje da ih je posjetio osobno vrag.

Ljudi ni danas nisu mnogo pametniji u pogledu porijekla "vrazjih stopa".Theo Brown misli da su ih izgazile razlicite zivotinje:magarci,konji s ostecenim potkovama koji bi stoga ostavili trag raskoljen poput papka sto je tako zastrasilo mjestane,ptice o cije se noge nahvatao led.Moguce je također da su neke od tragova-osobito one koji su se poslije pojavili napravili ljudi usijanom potkovom.Ima i teorija da su tragovi nastali strujanjem zraka ili vremenskim nepogodama.
Od tada pa nadalje je tek viđeno nekoliko slicnih tragova

Ovaj post,po meni najbolji do sada napisan je "by my self"uz malu pomoc Arthur C.Clarkove knjige "MIsterije svijeta" :D.Pa zelim cuti i vase misljenje koje su to stope bile,ili cije...

Image and video hosting by TinyPic



~ komentiraj (44) ~ printaj ~ # ~

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se