Svemirske Pjesme
07.10.2008., utorak
Ti... Tko na ovom svijetu podnosi samoću I hoda bez nade, snova, danju i noću? Tko podnosi da bude žalostan, bijedan I osjeća kao napušten nesretnik jedan? Tko podnosi da nema bar svojeg druga I tumara bezumno kao jednosmjerna pruga? Tko podnosi da nema dragih prijatelja… I bude praznog duha i bez pustih želja? Tko podnosi da ga zaposjedne jad i tugaA I da mu put do cilja neprestano vijuga? Tko podnosi da zbog banalne prepreke plače I na svaku zapovijed kao sužanj skače? Tko podnosi da ga umjesto uma, noge nose I nada, snovi, osjećaji da mu se uvijek kose? Taj nema nikakve šanse napustiti zlo na vrijeme I skinuti sa sebe prošlost kao teško breme! Svemir Putnik |
05.10.2008., nedjelja
M a r i n a I J a
Zašto si oklijevajući, stidljivo pokraj mene sjela Dok sam te s čežnjom u oči zaljubljeno gledao ja? Osjećajući strast u nama nisi se pomaknuti smjela Uplašeno, drhteći što iznad nas čarobni mjesec sja! Zašto si nježno spustila glavu na moje rame Dok je moja duša strepila što ćeš učiniti dalje Očekujući buru u srcima našim, neke nove drame Koje nam nada i osjećaji svoje poruke šalje! Zašto si svoje ruke savila oko mog struka Dok je moja ljubav jačala sve više prema tebi Pitajući se što će biti sa mnom ako tvoja ruka Ode nekud dalje neželjeno privučena k sebi… Zašto si svoje sočne usne privukla na moje Dok sam ja prihvaćao tvoje poljupce vrele Osjećajući da nam se od tada sudbine kroje Da su se u neminovnoj sreći napokon srele! Zašto si iznenada samo nama na tome stala… Dok sam ja mislio da tako će biti do našeg kraja Grlih te nježno predosjećajući zvijezda je pala… Žalosno, sudbine su nam stale pred vratima raja! Svemir Putnik |
