LEKTIRE, LEKTIRA, NOVE LEKTIRE

MARCEL PROUST
Combray

1. Bilješka o piscu:

PROUST, Marcel (Pariz,10. 7. 1871. - 18. 9. 1922.), francuski književnik. Poteječe iz građanske sredine i već u mladosti pokazuje interes za mondeni život tzv. visokoga društva. Suradnik je Figaroa, pokretač časopisa Le Banquet (1892); A. France piše mu predgovor za knjigu Les Plaisir et Les Jours (1896). Slabo zdravlje primorava ga da se povuče, pa živi mnogo godina u izolaciji. U tišini radi na svojemu opusu. 1913 objavljuje Du chote de chez Swann. Njegov autobiografski roman Jean Santeuil (1952) objavljen posmrtno. Ta, i sva njegova ostala dijela pokazuju zajedničku atmosferu, povezuje ih bogata imaginacija njihova autora, a imaju i jednog zajedničkog junaka: Vrijeme. Vrijeme koje obara, ruši, mijenja svijet oko nas, neukrotiva sila koja nas podvrgava svome toku; vrijeme kao uzrok nestalnosti, vrijeme kao opsesija i bol zbog prolaznosti. Nastojanje da se vrijeme zadobije, da odabrana razdoblja potraju, da se izbriše granica između onoga što jest i onoga što je bilo inspiriraju Prousta, tragatelja za izgubljenim vremenom; tako je nastao njegov opsežni ciklus A la recherche du temps perdu.

Proust fautovski tuguje za trenutkom što prolazi, fiksira sunčane predjele jednoga djetinstva, mnoga lica u prolazu, pariške salone, sjedeljke, susrete, igre, rastanke i snove. On je kreator mitološkog djetinstva, Proustov vječiti mladić, analitičar, artist, lirik građanskoga komfora, tvorac izvanrednih metafora u čijem se traženju osjeća tipično francuska vibracija. Snagom imaginacije, Proust je obogatio svoju spiritualnu realnost, pokazao primjerom da umjetnik ne izmišlja nego otkriva: L’ artite n’ invente pas, il decuvre. Svojim djelom Proust je ostavio dubok trag ne samo u francuskoj već i u današnjoj europskoj književnosti. Proustov osjećaj za stil, za vrijeme, za minucioznost, za analizu najtananijih osjećanja obogatio je suvremenu francusku literaturu, a neki njegovi opisi pejzaža postaju duhovni zavičaj mnogih miljuna čitalaca.

Podaci iz: Enciklopedija leksikografskog zavoda, Hrvatski leksikografski zavod, Zagreb, 1969.

2. Društvo:

Riječ društvo nekako čudno zvuči kad se govori o svijetu koji nam je Proust naslikao. To je društvo sastavljeno od samih grupa pojedinaca, koji se kreću u uskom krugu svojih osobnih interesa, a s drugim dolaze u dodir samo onda kada su im ti drugi osobno potrebni. Najsavršenije osvijetljenje društva, visokog društva daje nam Proust na posljednjih dvadesetak stranica Vojvotkinje de Guermantes. Razgovor vode tri protagonista U traganju za izgubljenim vremenom: Swann, najprofinjeniji predstavnik kulture svoga doba, alter ego samog pisca, vojvoda de Guermantes, najsebičniji, najglupiji i načistiji predstavnik europskog plemstva i vojvotkinja Oriane, jedinstven primjerak stila, finese, šarma, površnosti i nehumanosti istoga društva. A za stvaranje njezina lika Proust se poslužio princezama, vojvotkinjama i groficama iz njegove najbliže okoline, jer Proust je svoja lica transponirao prema licima društva u kojem je živio.

Društvo romana U traganju za izgubljenim vremenom kreče se u zatvorenom krugu, koji ne obuhvaća ništa drugo osim svoje bogate četvrti u Parizu, jednog normadijskog dvorca i jednog luksuznog ljetovališta na normandijskoj obali. Članovi tog društva lišeni su svake aktivne volje i zato nesposobni da vrše bilo koju radnju koja bi ih vodila do nekog cilja izvan njih samih. Ta lica ništa neće i zato ništa ne rade, njihova budućnost ne ovisi o njihovu htijenju već o stjecaju okolnosti. Ni jedno od njih ne pokazuje neki napredak ili neki razvoj, ni jedno od njih ne vrši nikakve vanjske radnje tako da na kraju osjećamo potpunu dekadenciju Proustova društva.

Proustovo djelo isto tako nije ni tendeciozno ni moralno. Ono ne proučava vanjsku radnju već unutarnje činjenice, njegova se karakteristika nalazi u samoj mehanici ljudskog zbivanja. To je društvo koje se raspada bez obzira na bilo koji ljudski moral. No, ako kod Prousta nema vanjske radnje, ne smijemo zaključiti da kod njega nema dinamike, što bi ujedno značilo da nema života, jer njegovo djelo daje dojam veoma bogatog vrenja, u unutrašnjosti mehanizma sakrivenog ispod površine bića i stvari.

3. Slikar prostora i vremena:

U jednom pismu Proust kaže: “Što se tiče stila, nastojao sam odbaciti sve ono što diktira čisti razum, svu retoriku, uljepšavanje i gotovo sve homotične i tražene slike, da bih izrazio svoje duboke i autentične impresije i poštovao prirodni tok moje misli”.

Proust se služi bojama kao impresionistički slikar, stvarajući najprije ambijent koji obavija osjetila određenim svjetlom i tonom, te na taj način pruža uvjete za postanak čistih impresija.

Proust, osim što je slikar prostora, on je i slikar vremena. On nije poznavao sata, njegov se život odvijao izvan praktičkog vremena koje su ljudi ustanovili da organiziraju rad koji od njih zahtijeva socijalni život. On je u potpunosti raspolagao svojim vremenom i služio se njime samo za vlastita istraživanja. Proust nastoji posjedovati vrijeme u čistom stanju, osjećati se suvremenikom stoljeća i tako izbjeći smrt koja nije drugo nego fenomen memorije. Umrijeti znači ne imati više uspomena, znači pustiti vrijeme da pobjegne. Posjedovati vrijeme znači posjedovati prošlost, sadašnjost i budućnost. Posjedovati sve to, znači živjeti u istio vrijeme u jednom, drugom i trećem, i prema tome, ne živjeti ni u jednom potpuno. To je isto kao izbjeći sva tri i naći se izvan njih, tj izvan vremena.
Taj susret prošlosti i sadašnjosti jedna je od karakteristika njegova slikanja izvan svijeta, jedan od bitno proustovskih postupka. Ali Proust nije prvi uveo te skokove u prošlost da bi dao slici više reljefa. No tada su te usporedbe bile većinom paralele bez osjetnih dodirnih točaka. Prošlost je služila kao muzej uzoraka koji su piscu stajali na raspolaganju. Kod Prousta, naprotiv, prošlost je isto tako živa kao i sadašnjost, s tom razlikom da je u isto vrijeme poetičnija i slikovitija, jer nam otkriva proces postajanja sadašnjosti. Prošla se stoljeća pomiču i približavaju nama stvarajući sadašnjost.

4. Dinamične slike

Unutrašnjo neprekidno gibanje oživljuje dekor i prirodu: predmeti, sobe, gradovi, cvijeće, drveće i pejzaži žive, kao što živa lica; autorov stvaralački duh ulijeva život u neživi svijet u kojem stvari postaju individualne i ponašaju se ka živa bića.

Proustove dinamične slike i njegovo opisivanje predmeta vidimo na 158. i 159. stranici ovog romana. Te stranice poznate su zbog karakternih crta koje pojedinim licima daju njihovi monokli. Tako se npr. staklo monokla generala de Fraubervilla pretvara u jednu monstruoznu ranu, a monokl mondenog romansijera izražava njegov jedini organ psihološkog prodiranja i nemilosrdne unutarnje analize, dok markizu de Forstelleu monokl daje melankoličnu osječajnost u kojoj žene otkrivaju velike mogučnosti ljubavnih patnji.

Taj odejevni individualizam izražava naša različita duševna stanja, crte našeg karaktera kao i karakter epohe u kojoj živimo. Tako odjeća prestaje biti samo tkanina i suvišni ukras i postaje sasvim sastavni dio nas samih, naš vlastiti izraz.

U slikama prirode Marcel Proust najviše pažnje posvečuje cvijeću, drveću i moru. More, ta nepregledna snaga, to vječno gibanje, ta vječna promjena, našlo je u Proustu svog velikog pjesnika. Beskrajana i nemirna površina, koju su ljudi ukrasili brodovima, predstavljala je za njega princip mladosti: “(Mladost) je stanje prije potpunog ukrućenja i zato u društvu mladih djevojaka osjećamo ono isto koje osjećamo pred oblicima, koji se pred nama bez prestanka mijenjaju, koji se poigravaju s nestalnim oprečnostima i što nas podječa na neprekidno ponovno stvaranje primarnih elemenata prorode, koje vidimo kad smo na moru”.
www.sve-lektire.blog.hr

- 21:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

26.05.2009., utorak

Cid - Pierre Corneille

Pierre Corneille

Cid

Sadrzaj:
Himena,kci grofa Gormaza,ludo je zaljubljena u don Rodriga,sina don Diega.U njega je zaljubljena i dona Uraka,kastiljska infantkinja.Don Diego i grof se posvadjaju,te grof don Diega udari.Posto je star don Diego se ne moze odbraniti te poziva u pomoc svoga sina Rodriga.Rodrigo je zaljubljen u Himenu, ali mu je cast vaznija i od ljubavi i zbog casti i uvrede nanesene ocu ubija grofa Gormaza. Nakon toga Himena kod
kastilskog kralja Fernanda trazi kaznu za Rodriga iako je zaljubljena u njega. Don Diego salje Rodriga u boj protiv Maura da bi ga bar na kratko udaljio s dvora.Rodrigo je postavljen za vodju u tom boju. On sa svojom vojskom unistava Maure i slavno se vraca na dvor. Kralj ga hvali te ga stavlja pod svoje okrilje. Himena i dalje uporna u svojoj zelji da
osveti oca iziskuje od kralja da pusti Rodriga u dvoboj,a ona ce pobjedniku biti zena.Kralj je primoran prihvatiti te daje Himeni pravo da izabere covjeka koji ce braniti njenu cast.Himeni se odmah ponudi don Sancho kao covjek koji ce stati pred Rodriga da obrani njenu cast i Himena prihvaca don Sanchovu ponudu,koji je zaljubljen u Himenu. Mladici se susreucu u dvoristu dvora i Rodrigo pobijedi don Sancha. Himeni kazu da je Rodrigo mrtav te ona padne u nesvijest i time dokaze da je zaljubljena u Rodriga.Kralj na kraju kaze da je sramota s Himenina imena sprana te da se ona Rodrigo mogu vjencati.

Likovi u drami su: DON FERNANDO,prvi kastilski kralj
DONA URAKA,kastilska infantkinja
DON DIEGO,don Rodrigov otac
DON GOMEZ,grof Gormaz,Himenin otac
DON RODRIGO,Himenin dragi
DON SANCHO,zaljubljen u Himenu
DON ARIJA,kastilski plemic
DON ALONSO,kastilski plemic
HIMENA,don Gomezova kci
LEONORA,infantkinjina odgojiteljica
ELVIRA,Himenina odgojiteljica
PAZ,infantkinjin
Radnja drame Cid odvija se u Sevilji.Drama ima 5 cinova.Naslov originala je Le Cid.Rijec Cid na Maurskom
,prema Corneilleu znaci gospodar.

O piscu:
Pierre Corneille rodjen je u Rouenu 1606.godine gdje ce I umrijeti docekavsi starost,
zaboravljen i jadan.Francuski dramski pisac.Odgojen kod isusovaca;kao odvjetnicki sin ucio pravo i zivio od odvjetnicke sluzbe u Rouenu.Nakon prvih kazalisnih uspjeha,kardinal
Richelieu izdvojio je njega i jos cetvoricu dramaticara s nakanom da ih materijalno i moralno podupre u stvaralackim nastojanjima. Time njegov stavralacki kazalisni rad biva jos djelotvornijim.Djela su mu:Melita;Udovica;Cid;Cinna;Polijekt;Pompejeva smrt.Od djela
najvaznije mu je Cid (1636),u kojem slavi domoljublje i
primjenjuje Decartesovu filozofiju: duznost,volja i razum odredjuju postupak likova.

- 22:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

18.05.2009., ponedjeljak

BUKA I BIJES - William Faulkner

William Faulkner

BUKA I BIJES

O PISCU:

Wiljem Fokner (1897. -1962. ), američki pripovjedač I romansijer, dobitnik je Nobelove nagrade za književnost 1950. g. U književnosti se javio s pjesmama pod nazivom “Mramorni faun” (1924. g. ). Najbolji romani su: “Krik I bijes”, “Vojnikova plaća”, “Komarci”, “Sartoris”, “Utočište”, “Dok ležah umirući”, “Svijetlost u augustu”, “Absalome, Absalome”, “Idi, Mojsije”, “Uljez u prašinu”, “Rekvijem za redovnicu”, “Gospodske kuće”, kao I trilogija “Seoce”, “Grad” I “Palača”. Pored romana, Fokner je napisao I nekoliko novela I pripovjesti: “Svi piloti mrtvi”, te “Smrtna trka”.

KARAKTERISTIKE “NOVOG” ROMANA:

Karakteristike “novih” romana ili “moderne” književnosti izlaze iz klasićnih okvira književnosti 18-og stoljeća. U modernoj književnosti radnja kao I da ne postoji, što je za mnoge čitaoce bilo nerazumnoi teško za shvatiti. Mnogo više pažnje se posvećuje psihičkom stanju čovjeka, razmišljanju I osjećanjima, što se u suštini mnogo razlikuje od klasične književnosti, ali to nikako ne umanjuje književnu vrijednost modernog romana. U romanu moderne književnosti, mnogo više pažnje posvećuje se svijesti ili podsvijesti, da bi se najbolje otkrilo psihičko stanje jednog ili više karaktera.

OSOBINE FOKNEROVOG STVARALAŠTVA:

Svi Foknerovi romani sadrže, do kraja, nepovezane konce I nerazriješene ljudske odnose. Fokner je u svakoj knjizi stvarao jedan poseban imaginarni svijet, koji je nešto drukčiji od prethodnih I budućeh. On nastoji da književno izrazi tamu ljudske podsvijesti, što predstavlja pokušaj izražavanja psihičkih procesa I pojava, te titranje uspomena, slika, neostvarenih težnji, misli I osjećanja izvan racionalnog plana ljudske svijesti. Prihvatajući za književnu orijentaciju praćenje “toka svijesti” ili ljudska stanja podsvijesti, fokner pažljivo posmatra čovjeka I nastoji da otkrije najbitnije u njemu u trenutku radnje, kao I u njegovoj prošlosti. Gradić Jefferson, mjesto gdje se odigrava većina njegovih romana, odražava sve raspetosti Juga, prouzrokovane odvojenošću ljudi aparthejdom, koja upražnjavaju njeni stanovnici I bijeli I crni. Tu podjeljenost, ne treba shvatiti kruto ili doslovno. Kod foknera postoji čitav niz maglovitosti I dvosmislenosti, jer I jedna I druga rasa sadrže u sebi nizove slojeva ili potklasa, koje imaju posebne međusobne odnose. Društveni položaj ličnosti u Foknerovim romanima je krajnje iznijansiran, kakav je historijski I bio na Jugu, vrlo daleko od onog uobičajenog shematiziranog viđenja svih bijelaca kao bogatih plantažera, a crnaca kao najamnih radnika.

Roman “Krik I bijes”, nije posebno potimističan, bez obzira na dvosmislenost završnog dijela, u kome iracionalnos pobjeđuje logiku. Roman je slika intelektualno, moralno, emocionano I fizičko rasulo svijeta na prekretnici, oslobođenog ne samo većine bivših čvrstih tačaka, nego I sposobnosti za ljubav. Roman je ustvari metaforična slika cijelog svijeta na kraju treće decenije 20. Stoljeća. Roman “Krik I bijes”, prikazuje priču sa četiri različite prspektive raspadanja jedne južnjačke porodice. Američki Jug I gradić Jefferson, za Foknera nisu neke realističke slike, nego simboličko sredstvo u izražavanju sopstvenog viđenja svijeta, složenog mozaičnog portreta modernog čovjeka, njegovih otuđenja, padova, ali I istrajanog trpljenja, savladavanja naizgled nesavladivih prepreka. “Krik I bijes” jeste modernistički roman, jer nije tehnički proziran, I zato što upotrebljava stilske postupke koji slijede svoje komplicirane zakone, kojima se treba prilagoditi. “Krik I bijes” čine dvije stvari:
-poigravanje sa sviješću Benjija, Quentina I Jasona, te
-pričanje I prepričavanje jedne određene priče sa redoslijedom događaja koji vodi kroz 30. g. povijesti Compsonovih.

TOK DOGAĐAJA:

Roman “krik I bijes”, ispričan je u četiri dijela:
- Bakitina smrt
- Caddyna veza sa Daltonom Amesom
- Njezina udaja za Herberta Heada
- Rođenje vanbraćnog djeteta
- Poništenje braka
- Quentinovo samoubistvo
- Smrt oca
- Bijeg Quentin sa Jasonovim novcem
- Jasonov uzaludni pokušaj da je pronađe

KARAKTERIZACIJA LIKOVA:

Svi likovi u ovom romanu žive u jednom vrlo teškom vremenu. Svi oni su odrasli bez ljubavi, pažnje I razumijevanja, koje je praćeno jednim unutrašnjim rasulom. Počevši od majke, nesposobne da pruži svojoj djeci ljubav, zbogsvojih kompleksa koji proizilaze iz vremena u kojem je I ona odrasla, I koja želi biti dama, ali drži samo do forme. Zatim, neurotičan I romantičan, Quentin, koji odlazi na Hardvard da bi udovoljio želji svoje majke. On ima kodeks časti, ali ga svodi na pitanje sestrinog djevičanstva. Topla I divna Caddy, nezdrave senzualnosti, još kao tinejđer ostaje trudna, zbog čega se ubrzo udaje za za muškarca, koji je nakon saznanja da dijete nije njegovo izbacuje iz kuće. Dalje se susrećemo sa srednjim bratom Jasonom, koji je u ovoj knjizi foknerova najružnija ličnost. Opisan je kao čovjek koji voli samo sebe; čovjeka koji je predstavljen kao ženomrzac, koji takođe, čitavo vrijeme pati zbog ponašanja svoje sestre, I želi bar malo neke ljubavi od nje. Ali, ustvari on želi da se domogne položaja u banci. Međutim, neuspjevši da ostvari svoju ambiciju, on se sveti I sestri I njezinoj kćerki. Quentin je druga izgubljena žena u romanu, koja takođe ponavlja greške svoje majke, I koja je već samim svojim rođenjem bila osuđena na propast. Najmlađi sin, Benji, gluhonijemi idiot, star je 33. g. , ali sa duhovnim uzrastom trogodišnjeg djeteta. On nije svjestan vremena kao toka, nego ga doživljava kao cjelinu, u kojoj se različiti vremenski planovi miješaju I poklapaju. Tu je takođe još I Dilsey, junakinja romana I jedini vezni element obitelji Compson; predstavljena kao jedini pozitivni Foknerov lik. S obzirom na nesposobnost majke da se brine za svoju djecu, tu ulogu preuzima Dilsey. Uprkos sve njene brige, ljudske topline, vrednoće I vještine, Dilsey je svjesna da je raspad obitelji neizbježan. Ona je takođe I jedina Foknerova ličnost u ovom romanu koja nema problema sa vremenom.
Ni jedna od ovih ličnosti u romanu nema izgrađen kompletan I samostalan karakter, I svaka od njih ima svoje nedostatke.
www.sve-lektire.blog.hr

- 23:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

17.05.2009., nedjelja

Budi Svoj - Vinko Brešić

Vinko Brešić
Budi Svoj

Priređivač
Vinko Brešić je rođen 1952. godine, profesor je hrvatske književnosti na zagrebačkome filozofskom fakultetu, autor književnopovijesnih studija i eseja, članaka, recenzija i kritika te nekoliko knjiga (Dobriša Cesarić, 1984; časopisi Milana Marjanovića, 1990; Dragi naš Šenoa, 1992; Autobiographies by Croatian Writers, 1993; Novija hrvatska književnost, 1994.). Uz više izdanja djela hrvatskih pisaca sastavio je također antologiju hrvatskoga putopisa (Hrvatski putopisi, 1996.) i suvremenoga pjesništva o Zagrebu (Zabreg, 1996.).

Sadržaj
Ova zbirka pjesama govori o hrvatskom narodnom preporodu. Priređivač Vinko Brešić je od mnogobrojnih pjesnika XIX. stoljeća izabrao one tekstove koji najviše nadahnjuju i bude nadu. Ti pisci, pjesnici su bili nositelji hrvatskog narodnog preporoda. Njihovi tekstovi nadahnjuju hrvatski narod da se bore za svoju nacionalnost, domovinu i jezik.

Devetnaesto je stoljeće jedno od bremenitijih u hrvatskoj povijesti. Ispunjavaju ga mnogi značajni događaji koji su bili presudni za nacionalni opstanak i mnogi značajni ljudi koji su u njima sudjelovali. Središnje mjesto pripada razdoblju tridesetih i četrdesetih godina poznatome pod imenom ilirski pokret; ilirski je pokret bio samo središnji, aktivni dio jednoga znatno širega i dugotrajnijeg procesa nazvanoga hrvatskim narodnim preporodom.
www.sve-lektire.blog.hr

- 11:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

16.05.2009., subota

BREZA - Slavko Kolar

Slavko Kolar

BREZA

Bilješka o piscu: U ličnosti Slavka Kolara nova i suvremena hrvatska književnost dobila je prvog autentičnog i izvornog humorista.
Slavko Kolar rodio se 1891.. u Palešniku, pokraj Garešnice, a djetinjstvom je vezan za taj kraj kao i zavičaj svoje majke (Moslavina). Najpoznatija književna djela su mu dvije antologijske knjigepripovjedaka “Ili jesmo - Ili nismo” (1933) i “Mi smo za pravicu” (1936). Vrijedi spomenuti da su u tim knjigama i antologijske Kolarove pripovjetke i to: “Svoga tijela gospodar”, “Breza”, “Kriza”, “Mi smo za pravicu” i dr.
Slavko Kolar je umro 1963.g. u Zagrebu.

Mjesto radnje: Zaostalo selo u Hrvatskom zagorju

Vrijeme radnje: Prva polovica XX stoljeća

Tema: Težak život i smrt mlade žene Janice

Osnovna misao: Ako je netko koga volimo neizlječivo bolestan, treba mu posvetiti malo više pažnje kako poslije ne bi osijećali krivicu ako nam voljena osoba umre.

Lica: Janica, Marko, Mika, Kata, Jaga

Sadržaj priče:

Pokraj jedne šume na Labanbrdu pokraj sela binkovca živio je stari Mika Labudin, šef kuće broj 27. Mika Labudin imao je zlu ženu Katu. Oni su imali dva sina. Prvi je u vojsci, a njegova žena Jaga ništa ne poriče za njim. Drugi sin Marko samo je ljenčario,a njegova žena Janica bila je jako bolesna. Jedne hladne noći Janici je pozlilo. Stari Mika govorio je da joj nema spasa pa se Kata sa njim složila. Jaga je govorila to ti je žena,no Marka to uopće nije diralo. Janica je te noći rodila sićušnu djevojčicu kao pile, no ta djevojčica bila je glasna kao jare. Odležala je Janica par dana u krevetu,desetak dana hodala po kući, a onda je Kata potjera na pašu. Janici nije bilo baš najslađe, ali tko da viječno ratuje s tom babom. Dok je Janica pasla krave počela je padati kiša, ne ona blaga proljetna kiša, već ona jesenska hladna. Janica se vraćala kući. Kad je došla u kuću bila je sva mokra i blijeda, izgledala je prehlađena. Otišla je na internet i posjetila stranicu www.sve-lektire.blog.hr . Dolazile stare babe iz sela pa složno rekoše –“prehladila joj se krv.”- Dolazila je i baba Roža Ježovitka iz Grđijanke, pa i slavni Rok Ćuk. Oni su govorili i prigovarali kako god su najbolje mogli,ali Janici nije bilo suđeno da ozdravi. Umrlo joj i u to vrijeme dijete. Janici je bilo onda sve gore i gore. Oslabila je toliko da ni glave nije mogla podići pa ni žlice u ruci držati. Počela je buncati i fantazirati o nekakvim anđelima,cvijeću,muzici,o tamburašima, pa opet o svom mužu. Spremio se stari Mika Na put na Bikovski vrh. Izlazeći iz sobe, on je kritički priškiljio na bolesnicu Janicu, a onda skeptički i obilno pljucnuo, pa važno i zamišljeno zakimao glavom. Jednog dana Marko je krenuo na put u Ameriku. Janica ga je htjela vidjeti, ali onda Kata reče:”Otišao je on u Ameriku, neće tebe čuvati i gledati kako umireš”!... To je Janicu jako povrijedilo makar je ona buncala i fantazirala. Poslije 2 mjeseca došao Marko kući. Bilo je već kasno u noć, no Janica je još bila budna. Marko je zavirio u sobu gdje je Janica spavala. Janica ga pogledala i kaže:” Ti si sad otmjeni gospodin, a ja, što sam ja ?” Marko je vidio da ga žena više ne želi i pošao spuštenom glavom u drugu sobu. Cijelu je noć razmišljao. Vidio je da joj mora pomoći makar ga ona ne želi. Otkad se Janica razboljela, Mikina je kuća bila puna ljudi koji su oblilazili Janicu. A ona je samo željela vidjeti Marka, on s njom nije ni riječi progovorio otkad se razboljela. No sve su mlade žene većinom dolazile zbog Marka, a Janici su dodvoravale lažnom ljubaznošću. Kad je Janica vidjela da Marko ne želi doći, silno se rastužila. U tom trenutku njezine zjenice su se proširile i ona je izdahnula. U kući je nastala panika jer je Janica umrla bez svijeće. Sutradan je uprilićen skroman pokop.Osam dana nakon sprovoda, Marko je bio pozvan na svadbu kod Žugečića u susjedno selo.Marko je bio općinski lugar i samim time uvažena osoba. No, na svadbi Marko se napio i bio otjeran iz svatova. U želji za osvetom krenuo je kući po pušku. Na putu je imao priviđenje. U liku breze vidio je Janicu i jako se uplašio. Sutradan je želio posjeći drvo, no nije imao hrabrosti. Poštedio je brezu koja ga je kasnije uvije podsjećivala na sramotan odnos prema Janici za vrijeme njezine bolesti , ali i na sretne trenutke pune ljubavi koje je proveo s njom.
www.sve-lektire.blog.hr

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

13.05.2009., srijeda

Branka - August Šenoa

Branka

August Šenoa

Pisac
August Šenoa rođen je u Zagrebu 1838. i umro 1881. godine. Doba od 1865. do 1881. godine naziva se Šenoinim dobom jer ga je Šenoa obilježio značajnom djelatnosti u hrvatskoj kulturi. August Šenoa je pisao poeziju, prozu, dramu, kritiku, novinarstvo. Studirao je u Zagrebu, Beču i Pragu. Objavio je novinarske tekstove i pjesme u “Pozoru” i “Naše gore list”. Objavio je feljtone pod nazivom Zagrebulje i komediju Ljubica. Njegova poznata djela su Zlatarevo zlato, Seljačka buna, Čuvaj se senjske ruke, Branka, Prijan Lovro i Prosjak Luka.

Sadržaj
Branka je još kao dijete doživjela tragične događaje. Otac je pretukao majku na smrt te je on sam poslije poginuo u ratu. Ona je bila tvrdoglava, osjećajna, lijepa i pametna djevojka. Njezina baka ju je odgojila. Brankina najbolja prijateljica je bila Hermina kojoj govori svoje probleme. Branka joj je govorila o tome kako želi postati učiteljicom. Branka je odbila gospodina Marića, umišljenoga gospodina koji je poznavao poglavare u gradu, koji ju je zaprosio. Marić se je zbog toga svim silama trudio da Branka nigdje ne pronađe posao. Njezinu molbu nisu nigdje prihvatili. Ali je Herminin otac čuvši to odmah poglavarima objasnio kako je Branka djevojka koja ima talenta te je ona dobila posao u Jalševu. U početku joj je bilo teško, imala je puno neprijatelja koji su se protivili mladim ilircima, te su je htjeli što prije svrgnuti. Ali ipak su ju podržavali dobri ljudi, župnik, načelnika, načelnica i grof Belizar. Branka je “probudila Jalševo iz zimskog sna”. Između grofa i Branke se stvarala ljubav. Tako je grof Belizar na njegovoj zabavi u gradu zaprosio Branku. Ona nije odgovorila. Sutradan ju je savjetovao župnik, dobar starac, da slijedi srce. Tako je Branka odlučila udati se za grofa i postala groficom.

Ovaj roman govori o teškom životu jedne zagrebačke djevojke koja želi nešto učiniti za domovinu. Ona je htjela postati učiteljicom. Tako je dobila posao u Jalševu. Tamo joj je bilo teško jer su joj se neki ljudi protivili. Ona se ne obazire na njih i napreduje. Naučila je djecu osnove za život. U međuvremenu se i stvara ljubav između nje i grofa Belizara. Na kraju ona ipak pristaje postati groficom.

Mjesto radnje
Radnja se odvija u Zagrebu, središtu hrvatske kulture, te u Jalševu, gorskom selu koje je kulturno siromašno.

Vrijeme radnje
Sve se zbiva za vrijeme Hrvatskog narodnog preporoda (ilirskog pokreta), kada se počinje buditi Hrvatska.

Dojam
Ovaj roman budi u meni osjećaje prema domovini, govori kako smo svi mi dužni domovini za njezin napredak. Tako i Branka uvijek ima nade i svojim znanjem doprinosi narodu.

- 18:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

11.05.2009., ponedjeljak

Božanstvena komedija - Dante Alighieri

Dante Alighieri
Božanstvena komedija

Ponešto o piscu:
Dante Aliaghieri rođen je 1265. u Firenzi, a umro je između 13. i 14. rujna 1321. u Ravenni. Već kao mlad pjesnik istakao se u novom “slatkom stilu” (dolce stil nouvo), ali vrhunac svog stvaralaštva je za sigurno postigao “Božanstvenom Komedijom”. Od drugih njegovih djela ističu se “Novi život” i “De vulgari eloquentia”.

Najosnovnije crte fabule:
Dante se na polovici života nađe u šumi. Dugo luta šumom i izađe iz nje, te dođe do nekog brijega. Krene prema vrhu, ali mu put zapriječe gepard, lav i vučica. On krene natrag, ali dođe Vergilije i povede ga za sobom. Vergilije mu objasni da ga je poslala Beatrice, lik iz Danteovog romana Vita nuova. Vergilije vodi Dantea kroz pakao i čistilište u raj. Pakao je Dante opisao kao devet krugova. U svakom krugu nalaze se duše griješnika, a raspoređeni su po težini grijeha - što su grijesi teži to su krugovi niži i uži.

Prvi Krug
U prvom krugu - Limbu nalaze se duše nekrštenih. Njihove duše se ne muče i jedina muka im je neispunjiva želja da vide Boga. Tu se nalaze djeca i antičke ličnosti koje su se rodile prije stvaranja kršćanstva; Homer, Ovidije, Vergilije...

Drugi krug
U drugom krugu nalaze se duše ljubavnika, kojima vitla paklena oluja. Čuva ga Minos, a on ujedno i razvrstava teže griješnike. U ovom krugu Dante razgovara s Franceskom i Paolom, ljubavnicima iz Ravenne.

Treći krug
U trećem krugu muče se duše proždrljivaca. Njihove muke su da ih, polijegale po blatu, šiba kiša i snijeg dok ih Kerber, mitski čuvar Hada, rasčetvoruje.

Četvrti krug
U Četvrtom krugu su duše raspinika i škrtaca. Oni prsima guraju teške terete, a čuva ih Pluton.

Peti krug
Peti krug je krug duša srditih i žestokih, koji su zagnjureni pri vrhu, a ljeni se dave pri dnu. Čuva ih Flegija.

Šesti krug
To je krug krivovjeraca koji su zakopani u vatrenim grobovima. Ovdje Dante priča s Farinatom i Cavalcantiem.

Sedmi krug
Sedmi krug je podjeljen na tri pojasa. U prvom pojasu se nalaze nasilnici na bližnjega, a čuvaju ih kentauri, koji ih dok su uronjeni u Flagetont, rijeku od vruće krvi, gađaju strelicama. U drugom pojasu nalaze se samoubojice, koji su pretvorene u otrovno granje, te rasipnike, koji gonjeni Harpijama trče kroz šume samoubojica. U trećem krugu se na užarenom pijesku nalaze nasilnici protiv Boga, leže nepokretni nauzak, protiv prirode, moraju trčati i protiv rada, moraju sjediti. Ovdje Dante sreće Brunetta Latinija, protivnika prirode, njegovog učitelja i uglednog književnika, te mu on proriče da će biti prognan iz Firence.

Osmi krug
Metabolge ili zle jaruge, kako se još zove osmi krug pakla, sadržavaju deset rovova. U prvom rovu su zavodnici žena (njih bičuju đavoli), u drugom laskavci (zaronjeni u ljudsku nečist. U trećem rovi su simonisti - ljudi koji su prodavali ili kupovali crkvene časti, naglavce zabodeni u šuplju stijenu. Tamo Dante sreće Papu Nikolu III. U četvrtom krugu se nalaze vračevi i lažni proroci, koji hodaju unatrag, glave okrenute naopaku. U petom krugu su podmitljivci i varalice, zagnjureni u vrelu smolu, a čuvaju ih vrazi. U šestom krugu su licemjeri, prisiljeni da hodaju pod debelim pozlaćenim kabanicama. U sedmom rovu su lupeži koji trče progonjeni od otrovnih zmija. U osmom krugu se himbeni savjetnici, a među njima Dante sreće Odiseja, koji mu opisuje svoje zadnje putovanje. U devetom rovu su sijači nesloge, koje vrag ranjava mačem, a u desetom rovu su krivotvoritelji, kažnjeni strašnim bolestima.

Deveti krug
U deveti krug Dantea i Vergilija prenese div Antej. Taj krug je podjeljen na četri zone; Kain - zona izdajica rođaka, Antenori - zona izdajica domovine ili stranke, Tolomeja - zona izdajica gostiju, Guidecca - zona izdajica svojih dobročinitelja.
U središtu Kocita, ujedno i središtu zemlje, nalazi se gorostasni Lucifer, koji je do pola zaronjen u led. Ima tri glave, a ispod svake po par ogromnih krila kojima stvara hladan vjetar. U ustima su mu Juda, Brut i Kasije.

Vergilije se s Danteom uspinje uz Luciferove noge do južnog pola i stiže do južnog pola, gdje se po Danteovoj viziji nalazi čistilište u obliku brda.

Tema djela:
Tema je Danteova vizija trodnevnog putovanja kroz zagrobni život, tj. kroz pakao, čistilište i raj.

Simbolike:
Dante - simbol grešnog čovjeka
Vergilije - simbol mudrosti i razuma
Beatrice - simbol božanske milosti i objave
mračna šuma - simbol grešnog života

Struktura:
Božanstvena komedija se sastoji od tri dijela koji simboliziraju sveto Trojstvo. Svako dio se sastoji od 33 pjevanja, a “Pakao” ima jedno uvodno poglavlje tako da je ukupno sto pjevanja.
Strofe su sastavljene od po tri jedanesterca, od kojih se prvi rimuje s trećim, a drugi s prvim iz sljedeće strofe.

Karakterizacija likova:
Francesca je griješnica iz poravednih razloga, a njena duša je bez ikakve sumnje čišća od mnogih koje stižu u raj. Njezina želja da moli s Paolom za Dantea samo dokazuje njenui dobrotu i nepripadnost paklu.
Farinata je u neku ruku proglašen krivovjercem iz zlobe. Njegovi protivnici su u stvari pravi krivci koji bi trebali trpjeti u paklu. Farinata je plemenit, i iako je protiv Dantea po političkom uvjerenju, on ga moli da razgovara s njim.
Pierre delle Vigne (trnovito stablo) je još jedan od ljudi koji nisu zaslužili pakao. Njegovo samoubojstvo nije u stvari njegova krivnja, već krivnja njegove okoline. U suštini je on dobar čovjek, koji se našao na krivom mjestu u krivo vrijeme.
Papa Nikola III je, za razliku od prošla tri griješnika, osoba koja je u potpunosti zaslužila pakao. Njegovi grijesi se ne mogu opravdati ničim osim pohlepom.
Odisej je još jedan griješnik, čija djela ovise o kutu gledanja. Općenito je on lukavštinom uništio Troju, ali ako se cijela stvar pogleda iz ugla Grka, napravio je veliko i hrabro junačko djelo.
Alberigo del Manfredi je okrutan čovjek, koji je bio u stanju ubiti rođaka, samo zbog osvete. Njegovo djelo nije bilo opravdano i zato je zaslužio da ode u pakao.

Mišljenje o djelu:
Djelo je tajanstveno i mistično. U njemu se vide tragovi prethodnika i ljudi ondašnjeg vremena. Vrlo je naporno za čitanje, jer zahtjeva iznimnu koncentraciju i visok nivo opće kulture. Usprkos svemu tome nisam siguran da bi ovo djelo mogao proglasiti interesantnim. Sama ideja prolaska kroz čovjeku nedostupna mjesta je vrlo uzbudljiva, ali kompliciran stil je ipak učinio svoje i učinio ovo djelo nedostupno većini čitatelja.

- 15:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

09.05.2009., subota

Bitka kod Bistrice Lesne - Miroslav Krleža

Miroslav Krleža

Bitka kod Bistrice Lesne

Izdavac:
“Vijesnik”, Zagreb – 1990

Bilješka o piscu:
Miroslav Krleža rodio se 1893. u Zagrebu, gdje je završio pučku školu i nižu gimnaziju. Polazio je kadetsku školu u Pečuhu, a zatim poznatu vojnu akademiju Ludoviceum u Budimpešti, koju je bijegom napustio. Između prvog i drugog svjetskog rata pokretao je i uređivao razne časopise ( “Plamen”, “Danas”, “ Književna republika”). Krleža je kao novelist bio vezan za prvi svjetski rat i malograđanski rat. Zbirka pripovijedaka Hrvatski bog mars snažna je slika ratnog bezumlja i tragičnih sudbina ljudi. Osim ratne novelistike značajan je i ciklus Krležinih drama s ratnom tematikom Vučijak, U logoru. Umro je krajem 1981. godine. Ostala najveća djela su mu Na rubu pameti, Povratak Filipa Latinovicza , Zastave, Leda, U agoniji, Gospoda Glembajevi, Deset krvavih godina i drugo.

Bilješke tijekom citanja:
-na pocetku novele primjecujem težak nacin pisanja, dugacke i složene recenice koje mi je teško razumijeti
-opis nacina zivota rastuzuje me
-osjecam suosjecanje s “junacima”
-u pismima pred kraj novele vidim neku ironiju, vrlo su komicna
-osjecam veliko nezadovoljstvo i razocarenje jer nitko nije preživio

Doživljaj djela:
Djelo mi se nije narocito svidjelo. Teško je razumjeti ga, kratko je, a radnja otužna i skromna. Pisac opisuje jad i bijedu koju mi je teško razumijeti, opis je rijecit i bogat, ali pre realan i zahtjeva citatelja boljeg želuca.

Najlijepši ulomak:
Str. 29. – str. 30.
“Divizijski mrtvozornik Palcic…” “…pozdrav od Ljubice Jankic. ”

Tema djela:
Knjiga Bitka kod Bistrice Lesne opisuje hrabrost i jad slavnih junaka koji su poginuli u toj bitci.

Ideja djela:
Bez obzira na poraz ili pobjedu, rat je iz perspektive vojnika uvijek tragican. Hrabrost se kadkada i ne isplati.

Kratak sadržaj:
Pisac djelo zapocinja posvetom. Posvecuje ga šestorici palih domobrana i njihovom deseniku.
Nastavlja opisom teškog života u to doba te opisom sudbina šestorice domobrana.
Vid Trdak, jedan od domobrana, ostao je bez žene te sam sa svoje dvoje djece. Pred odlazak u rat traži pomoc od vlade u vezi s djecom koju nema kome ostaviti, no, kao i mngi seljaci tog doba nalazi nerazumijevanje i odlazi potišten.
Loborec Štef bijaše ponižen od kraljevske vlasti koja ga nije željela ni saslušati. Takav odnos u seljaku budi gnijev, mržnju, ali i veliku nemoc opiranju vladi.
Još jedan od poginulih domobrana doživljava nepravdu. Nakon teška ranjavanja ponovo ga šalju na bojište oduzimajuci mu šest tjedana odmora.
U trenucima borbe domobrani neprestalno misle o ucinjenoj nepravdi.
Matija Križ je tragokomican lik o kojemu se sve saznaje iz dva pisma koja su njegova jedina ostavština, a u njima se ocrtava sav jad i siromaštvo zagorskih seljanki.
Novela završava opisom bitke kod Bistrice Lesne. To je najtragicniji dio u kojem se mješaju blato, suze i krv. Svi domobrani pogibaju u teškim mukama doživljavajuci grozote koje ni jedan covijek nebi trebao doživjeti.

Mjesto radnje:
Selo u Zagorju i Bistrica Lesna.

Vrijeme radnje:
Bilo je to davne 914. za vrijeme vladavine Franje Josipa Prvog kada je bijednim hrvatskim selima i naseljima vladalo feudalno društvo.
www.sve-lektire.blog.hr

- 18:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

08.05.2009., petak

Bijesni Orlando - Ludovico ariosto

Ludovico ariosto
Bijesni Orlando

BIBLIOGRAFIJA PISCA: Ludovico (Lodovico) Ariosto rodio se 1474. godine. Bio je najveci pjesnik talijanske renesanse, usporedivan po plastici svojih slika i zivotnoj djelotvornosti, dakako u stihu, sa slikarima kao što su Giorgione i Tizian, rodio se u Reggio Emiliji. Sljedeci oca, koji je bio u sluzbi vojvoda d, ,Este, cijela se obitelj seli u Ferraru, gdje je Ariosto, uzivajuci zaštitu vladarske kuce, stekao klasicnu naobrazbu zajedno s vladarskim sinovima, zanimajuci se prije svega za pjesništvo, a zanemarujuci studij prava koji je upisao na nagovor oca. Otac mu je umro 1500. godine i tada završava lagano razdoblje Ariostova zivota jer je otada primoran skrbiti za majku i brojnu bracu.
Godine 1503. Postaje osobnim tajnikom kardinala Ippolita d,Este u cijoj je sluzbi ostao do 1517. godine. Te je godine stupio u sluzbu Alfonsa d,Este, vojvode od Ferrare. U razdoblju od 1522. do 1525. godine bio je guverner Garfagnane, provincije u Apeninima. Dvije godine kasnije potajno se, da ne povrijedi osjecaje vanbracnog sina Virginija, vjencao svojom dugogodišnjom ljubavi Alessandrom Benucci. Ludovico Ariosto umro je u Ferrari 1533.godine od tuberkuloze. Pored svog najveceg djela Bijesni Orlando, Ariosto je pisao i pjesme, u mladosti na latinskom jeziku po uzoru na rimske pjesnike, a kasnije uglavnom petrarkisticki intoniranu poeziju na talijanskom jeziku. Napiso je i pet komedija, cija se umjetnicka vrijednost ne moze mjeriti s njegovim najvecim djelom. Romanticni ep
Bijesni Orlando ( Orlando Furioso ) Ariosto je pisao od 1504. do 1514.godine. Djelo je objavljeno 1516. godine, a konacni oblik dobilo je u trecem izdanju 1532. godine. Spjev ima 46 pjesama u strofama od 8 stihova.
LOKALIZACIJA TEKSTA:Radnja se odvija u vrijeme imaginarne opsade Pariza. Nije navedeno vrijeme borbi, ali zbog spominjanja Karla Velikog kao povijesno poznate osobe moze se zakljuciti da se radnja odvija u VIII. stoljecu. Radnja nije locirana na samo jednom podrucju vec se premješta iz okolice Pariza i bojnog polja, preko Gibraltara u Afriku, a kasnije i na sam Mjesec.
ODREDENJE TEME: Sama fabula Ariostova epa nadovezuje se na viteški spjev Zaljubljeni Orlando ( Orlando Innamorato ) darovitog Ariostova prethodnika Mattea Marie Boiarda. Ariosto je ziveci u dodiru s vladarskom obitelji d,Este došao u doticaj s Boiardovim djelom (koji je svoj ep spjevao po nalogu vladarske obitelji), pa je i tema i konstrukcija fabule Bijesnog Orlanda zamišljena kao nastavak Zaljubljenog Orlanda.
Temu je vrlo teško odrediti, a ona se nastavlja od mjesta gdje je Boiardo stao- Angelica u bijegu od zaljubljenog Rinalda. Kroz djelo se ispreplice mnoštvo dogadaja i situacija, stvarnih (Karlo Veliki) i izmišljenih (Medoro) likova. Jedna tema koja sve te situacije i likove medusobno povezuje je u prvom planu zaljubljenost Orlanda i Rinalda u Angelicu te Orlandovo ludilo u nastupu bijesa i ljubomore.U drugom planu nalazi se ljubav Rinaldove sestre, franacke ratnice Bradamante prema saracenskom vitezu i junaku Ruggieru, te borbe za Pariz i cijeli niz sporednih tema.
FABULA:Podloga za razvitak fabule je imaginarna opsada Pariza oko koje Ariosto velicanstveno zapleo klupko dogadaja i zbivanja. Saraceni pod vodstvom africkog kralja Agramantea i spanjolskog kralja Marsilia u nastojanjima da osvoje Francusku opsjedaju Pariz. Na celu kršcanske vojske koja brani Pariz je franacki kralj Karlo Veliki. Njegova dva najsjajnija paladina (viteza) su Orlando i njegov rodak Rinaldo. Oni su obojica, kao i mnogi drugi vitezovi, zaljubljeni u kcerku velikog kitajskog kana Angelicu, koju je Orlando doveo s Istoka. Iako rodaci, Orlando i Rinaldo su veliki suparnici u borbi za Angelicu. Angelica je prije voljela Rinalda, ali nesreca je bila u tome što su oboje pili vodu iz magicnog izvora. Ona je pila vodu ljubavi, a on vodu omraze. Angelica je, povrijedena, kasnije pila vodu omraze, a Rinaldo vodu ljubavi. Tada zaljubljeni Rinaldo pocinje traziti Angelicu, koja mu, puna mrznje, stalno uzmice, kao i takoder zaljubljenom Orlandu. Videci kako njegovi najbolji vitezovi, a i mnoštvo drugih, obozavaju Angelicu, Karlo Veliki pokušava iskoristiti situaciju. Naime, odlucio je zadrzati Angelicu kao nagradu onom ratniku koji ubije više poganski Saracena, smatrajuci da ce Angelica kao nagrada dodatno stimulirati njegove vojnike. Medutim, Angelica, odbijajuci sve najslavnije vitezove na celu s Orlandom, uspijeva pobjeci i od tog trenutka pocinju brojne pustolovine za Orlanda i Rinalda, koji krecu u potragu za njom. Rinaldo, u bjesomucnoj potrazi potican velikom ljubavlju, dozivljava mnoge cudesne i fantasticne pustolovine. Videci da Angelica nije u Parizu zeli ju nastaviti traziti, ali Karlo Veliki mu nalozi da ode u Englesku i potrazi pomoc. U svom traganju ponovno dolazi do magicnog izvora i popivši vodu izlijeci se od ljubavi. Tako se rješavaju Rinaldove ljubavne brige i on je opet spreman pridruziti se ostalim vitezovima u velikim bitkama.
Paralelno s tom radnjom pratimo ljubavnu pricu o Bradamanti, ratnici i Rinaldovoj sestri, te saracenskom vitezu Ruggieru. Bradamante je silno zaljubljena u Ruggiera, a ni on nije hladnokrvan. Bradamanti je bilo prorokovano da ce ona i Ruggiero postati rodonacelnici i utemeljitelji obitelji d,Este. Spletom okolnosti Ruggiero dozivljava brodolom, ali ga je na nekom otoku spasio kršcanski isposnik, koji ga je ujedno i preobratio na kršcanstvo. Nakon brojnih peripetija, zapleta i raspleta, Bradamante i Ruggiero svojom zenidbom ispunjavaju prorocanstvo.
Za to vrijeme borbe za Pariz su sve zešce. Saracenski kralj Agramante podmece pozar u Parizu. Kada situacija izgleda bezizlazna i kada bi logicki bilo da Saraceni nadjacaju vojsku Karla Velikog, Ariosto pokazuje da su svi dogadaji plod njegove iluzije i poigravanja likovima i situacijama.Javlja se motiv cudesne kiše, koja uspijeva ugasiti pozar. U tom trenutku, ponovno se vraca Rinaldo i pomaze Karlu Velikom da nadjaca pogane i sprijeci osvajanje grada.
U pozadini tih dogadaja, Angelica, u svom bijegu pred zaljubljenim vitezovima, nailazi na ranjenog mladica, saracenskog pastira Medora. Angelica se zaljubi u Medora, cije je rane njegovala. Kasnije, simbolicnim urezivanjem svojih imena u koru drveta, njih dvoje se vjencaju.
Vratimo se sada na Orlanda. U svojim lutanjima on naide na drvo u kojemu su bila urezana imena Angelice i Medora. Videci to Orlando pomahnita, izbezumljen od ljubomore. U svom ludovanju dozivio je mnoge pustolovine. Prvo juri za Angelicom u Španjolsku, prepliva Gibraltar i dospije u Afriku. Obdaren je neranjivošcu i tu Ariosto uvodi motiv Ahileja, drevnog grckog junaka, koji je poput Orlanda poludio, ali od boli za izgubljenim prijateljem. Obojica su pocinili zlodjela iz osobne osvete. Orlando je ipak, osim velikih zlodjela i ubijanja neduznih seljaka u cijim je licima vidi Medora, ucinio mnoga junaštva. Orlando je na rubu propasti izjedan ljubomorom. Nakon tri mjeseca ludovanja, pojavljuje se plemeniti engleski vitez Astolfo, cijom pojavom Ariosto dovodi do vrhunca svoju maštu i fantastiku. Astolfo na krilatom konju odleti na Mjesec i tamo pronade Orlandov razum zatvoren u boci. Zbog svoje fanaticne ljubavi, Orlando je izgubio razum, koji je odlutao na Mjesec. Time Ariosto zeli pokazati snagu i velicinu Orlandova ludila, u kojem je Mjesec motiv velike udaljenosti kao što je Orlando daleko od razumnog covjeka. Sada se Orlando, osloboden ljubavnih okova, moze vratiti u borbu.
Astolfo prenosi borbu u Afriku, a Orlando ga prati i pridruzuje mu se u borbi. Natjeraju u bijeg Agramantea, koji kasnije pogiba. Ep se završava velikom bitkom za Pariz. Ona završava pobjedom kršcanske vojske Karla Velikog. Orlando i Rinaldo više ne luduju za Angelicom jer je ona s Medorom pobjegla na Istok.
Tako bismo sazeto mogli prikazati zbivanja u ovom konstrukcijski vrlo slozenom, ali umjetnicki neprocjenjivom Arostovu djelu.

ANALIZA GLAVNOG LIKA: Ariosto se koristi cijelom galerijom likova. Sve ih je prikazao vrlo plasticno i slikovito, no glavni lik Orlando potpuno je psihološki rašclanjen. Orlando je veliki i slavni vitez. Prikazan je kao covjek ogromne snage i energije. Orlando sebi prilagodava dogadaje, ponosan je, hrabar, a nadasve mudar, te potpuno gospodari svojim zivotom. No tada se pojavljuje Angelica. Orlando se zaljubi u nju, ali ona ga konstantno odbija, što smanjuje Orlandovo samopouzdanje. Prvi put u zivotu zeli nešto što ne moze dobiti. Ali kada ugleda urezana imena Angelice i Medora to slomi njega i cijelu njegovu psihu. Naime, Orlandov ponos je povrijeden. On, veliki, sjajni i ponosit vitez, Angelici je manje vrijedan od priprostog pastira. Angelica mu se, iz njegove perspektive, narugala, a on je ocekivao uzvracenu ljubav. Taj dogadaj je srušio cijelu njegovu osobu, koja je izgradena na casti i uspjehu. Tu se javlja Astolfo i ukazuje mu na njegove pogreške (ubijanje neduznih ljudi). Orlando shvaca da nije bio u pravu i da ne moze kontrolirati tude osjecaje. Polako mu se vraca razum i prestaje tako tragicno prihvacati dogadaje koji su prethodili njegovu ludilu.
JEZIK I STIL: Ariostov ep napisan je u strofama od osam stihova (oktave). Stih je pretezno dvanaesterac. U tom golemom djelu koje sadrzi preko pedeset tisuca stihova nailazimo na obilje stilskih figura i slikovitih motiva.
Neka od stilskih izrazajnih sredstava su:
Aliteracija: "Agrican za to kralj je Tartarije"
Poredba: "Zeljezne gdje da košulje i ploce
Izdrze udar ko po nakovnjima ? "
Personifikacija: "Tamo gdje šljem mu u val se uvali,
Niz vlazne prude silaziti stane."

Epiteti: ognjevito, kruta, radosno, strašan, suncani, zuti, zeleni, crveni, golo, lagan,
gustoj, tamnoj
Anafora: "Rad tebe smrt je svakoj bojnoj slavi,
Rad tebe cast za vojnika nesta,
Rad tebe hrabrost i krepost ostavi"
Polisindeton: "Glave, i plecke, i ruke i noge,
I stazu probi, kada pobi mnoge"
Metafora: "O, Ipolite, loze plemenite
Erkola grano, uzore svjetlilo"
U strofama ima mnogo opkoracenja i prebacivanja:
"Pitajuc cesto za nju, Orland krenu
Niz ravna polja il kroz šume luta;"

"Viteške igre moj otac zakaza
U Baion, bit ce pred godinu dana:
Naše se zemlje dobri glas pokaza,"
Kontrast: "One ih svojim plaštima odjenu,
S pleca ih skinu, ganute dobrotom,"
Pjesnicke slike:
olfaktivne: "Miris iz kose lijepe, njegovane,
Iz brade momka il iz ruha djevice,"
taktilne: "S krme ih, s pramca il s boka udara
Nestalna vjetra sila promjenljiva."
vizualne: "Zauvijek netko potone u more,
Izbaci vrtlog nad valove mnoge;
Plivaju neki, tu se glave bore,
Provire ruke ili gole noge."

auditivne: "Tu mnogi place, tu mnogi jauce,
Zaziva pomoc carstva nebeskoga"
Glavni motivi:
- motiv urezanih imena Angelice i Medora koji se time zele narugati Orlandu
- brodolom kao motiv zivotne prekretnice za Ruggiera, koji se nakon toga preobratio na kršcanstvo
- motiv Mjeseca kao metafora opsega Orlandova ludila
- Angelica simbolizira Orlandovu neostvarenu zelju te postaje uzrok njegovog bijesa i patnji
ZAKLJUCAK: Ne mogu reci da sam uzivao citajuci Bijesnog Orlanda. Zbog mnogih opkoracenja, prebacivanja i specificne konstrukcije recenica, u nekim mi je trenucima postajao potpuno dosadan i nerazumljiv. Djelo je vrlo teško za citanje pa sam na trenutke pomišljao da je Ariosto mogao umjesto epa napisati viteški roman. No, tada Ariostovo djelo ne bi imalo ovako veliku umjetnicku vrijednost. U stihovima najbolje dolazi do izrazaja Ariostovo umijece prikazivanja dogadaja, kombinacije razlicitih situacija i povezivanja likova. Na vrhunski nacin Ariosto i najvece fantazije (Astolfov odlazak na Mjesec), uspijeva prikazati kao normalnu pojavu.
Posebno me se dojmilo cetrdeset i prvo pjevanje u kojem je opisan Ruggierov brodolom. Pjevanje je krcato pjesnickim slikama, a prikaz utapljanja i nemoci ljudi u odnosu na prirodu jednom je rjecju genijalan. Tada mi je postalo jasno zašto se Bijesni Orlando smatra vrhunskim knjizevnim ostvarenjem.
www.sve-lektire.blog.hr

- 16:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

07.05.2009., četvrtak

Bijeg - Milutin Cihlar Nehajev

Bijeg - Milutin Cihlar Nehajev

Milutin Cihlar Nehajev rođen je 1880. godine u Senju, u doseljeničkoj češkoj obitelji. Njegov otac kao učitelj, došao je u Kraljevicu i oženio se Ludmilom Polić iz ugledne kraljevičke obitelji. Gimnaziju je pohađao u Kraljevici i Zagrebu, a studij kemije završio u Beču, gdje je stekao doktorat znanosti. Bio je gimnazijski profesor u Zadru. U Zagrebu radi kao novinar i književnik. Godine 1926. Izabran je za predsjednika Društva hrva
tskih književnika. Umro je u Zagrebu 7. travnja 1931. godine.
On je svestrani stvaralac: novelist, romanopisac, dramatičar, književnik i kazališni kritičar, prevoditelj, publicist, svestrano obrazovan
intelektualac (poznavatelj likovne i glazbene umjetnosti, poznavatelj prirodnih znanosti). U trideset godina književnog rada stvorio je pozamašan broj djela (novela, dva romana, drame, kritike i veliki broj članaka). Zanimao se i za hrvatsku političku prošlost. Nehajev pripada čelnicima hrvatske moderne, osobito svojim esejističko-kritičkim tekstovima i romanom Bijeg. To je jedan od prvih romana u Hrvatskoj književnosti u kojemu dolazi do značajne defabularizacije, pri čemu se pisac poslužio modernom tehnikom pisanja, pokušajem zatvaranja interesnog kruga na bitne probleme čovjeka. Pri tome sve drugo ostaje u drugom planu, a posebno nacionalna i socijalna motivacija.

Tema: Bijeg od svakodnevnog života i odluka o smrti.

Problematika koja se obrađuje:
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim zbivanjima.
- Retrospekcija događaja glavnog lika iz dana školovanja.
- Opis unutrašnjeg života glavnog lika koji je bio bujan i raznolik, bez silnih događaja sa mladenačkim dobom jakih kriza koje su udarile biljeg njegovom kasnijem naziranju na svijet.
- Rađanje sumnje da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života.
- Opis Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva).
- Opis nastupa inferiornosti prema životu koja se dade izvrsno složiti u «apsolutno istinite» ideje.
- Pribjegavanje alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve, trza iz ružne sadašnjosti.
- Smiješna istina o potiskivanim frazama o materijalnosti duševnih funkcija.
- Sjećanje na posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize.
- Napola rezignirani čovjek prisjeća se svoje ljubavi i zbivanja, koji su se isprepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada.
- Prevladava moderna pripovjedačka tehnika (autoanaliza).
- Psihološka razmatranja i priželjkivanje kraja života i smrti.

Struktura djela: Roman kao pripovjedačko sredstvo, kojim se lik predstavlja u prvome licu i služi se pismom i dnevnikom u oblikovanju romana. Roman našeg vijeka, psihološki, realistički, socijalni sa mnogo ustaljenog oblika i nove književne forme – defabulativni roman.

Književna vrsta: Roman.

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima se osjeća utjecaj Turgenjeva i njegovo opisivanje filozofije utučenih ljudi u malograđanskom životu, sa vječno istim brigama i nikakvim nadama, te praznim razgovorima o idealima i neizvjesnoj budućnosti. Netko za sve životne probleme pronalazi svoje gotove formule, no jedino je istina da se život ne da strpati u formule. Nadahnjivale su ga pjesme Nordsee od Heina u hrvatskom prijevodu, te Homerova djela. Veoma su mu se dojmila djela Tolstoja čiju je formu pisanja i on koristio.

Mjesto i vrijeme radnje: U Trstu krajem siječnja 1909. godine.

Likovi:
Đuro Andrijašević je mladi daroviti intelektualac koji studira u Beču da postane doktor. Njegov lik odražava raspoloženje jednog dijela mlade generacije koja se, mnogostruko obrazovana i puna snova, nije mogla potpuno snaći u konkretnim društvenim prilikama, već je naginjala skepsi i depresiji. Kroz njegov lik se izražava tragični nemir modernog čovjeka. Propast talentiranog čovjeka nije izazvan uskim prilikama provincijskog mjestanca u kojem živi, već je samo tragičan finale uslijedio nešto brže. On u svojoj duši nosi klicu sloma svojom jako razvijenom prevlašću misli i konstantne autoanalize. Ne predstavlja prosječnu ličnost, zamišljen je kao izraz tragičnih nemira modernog čovjeka, nervoznog, tjeskobnog i umornog, koji je ovu baštinu primio u nasljeđe, pa nije imao dovoljno snage, ni bioloških uvjeta, da aktivnošću ispuni život.

Bartol Andrijašević je Đurin otac i pomorski kapetan koji je plovio godinama po morima i na kraju je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici.

Toma njegov stric (bivši trgovac drvima iz Like) koji je bio bez obitelji i zavolio je Đuru kao svoje dijete i pomagao mu u školovanju koliko je mogao.

Teta Klara je ukazivala da će od Đure postati veličina i da se od majčine strane sva obitelj sastojala od duševno silno razvijenih ljudi, koji su više ili manje pustolovno završili život. Rekla je da će od dječaka biti ili nešto ili ništa.

Zora Marakova bila je kći doseljenog Čeha, ravnatelja tvornice u D. Stasita i koštunjava djevojka s licem opaljenim od sunca i zvonkim smijehom. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito.

Vera Hrabarova je djevojka i dobre obitelji koju su preporučali Đuri, darovita, završila gimnaziju, naučila govoriti tri strana jezika, svirala glasovir, a u društvu znala besprijekorno voditi konverzaciju. Bila je visoka, suha djevojka sa zlatnom kosom i mirnim zelenim očima.

Tošo njegov najbolji prijatelj, koji ga je uvijek razumio u teškoćama.

Jagan novi znanac, bio je nabit, nizak, debeo, kratko podrezane kose i plav, oštar brk činili su crvenu, dosta ćelavu glavu karakterističnom. Bijele, vodene oči i podbuhli obrazi govorili su da se ne bavi puno ozbiljnim poslovima, nego veći dio svog vremena provodi u krčmi. Tu je bilo njegovo carstvo. Po ulici se vukao tromo, pospano, gotovo plašljivo, kao da se stidi svog odrpanog odijela. A u krčmi, što je bila prostija, jače ga je dojmila. Bio je uman čovjek, nego što se na prvi pogled moglo zaključiti. Sa pregršt duhovitih paradoksa znao je braniti svoje mišljenje oštrom poraznom dijalektikom. Bio je kruta pijanica i navikao na neuredan život. Jeo je vrlo malo i to najprostija jela, a odijevao se više nego siromašno. Za prijatelja dao bi sve, pod uvjetom da se taj slaže s njegovim običajima kada se nazdravljalo.

Kratka bilješka o djelu:
Roman o mladom darovitom intelektualcu Đuri Andrijaševiću, koji piše pismo prijatelju Toši i u tom oproštajnom pismu sažima temeljne odrednice njegova života i koji se u sudaru sa životnom zbiljom slama, predaje se piću i završava samoubojstvom.

Sadržaj:
Mladi daroviti intelektualac Đuro Andrijašević je iz mjesta studiranja putovao kući, pa se tako prisjećao prohujalih godina i zbivanja. Toliko se naputovao u svom životu da je imao neku odvratnost protiv svakog putovanja. Prisjećao se mirnih dana i đačkih običaja kada se kretao između mjesta stanovanja, sveučilišnih zgrada i kavane. Bilo mu je lijepo studirati u Beču i kada bi zapao u tromost, ne brinući se ni na što i ne odgovarajući na materina pisma, sam sebi je govorio da treba svršiti studiranje za doktora i vratiti se u svoj rodni kraj. U Beču se govorilo da je svaki đak doktor za gazdaricu i kelnere, a kada zbilja dobije doktorat svi ga promaknu u profesora. Svaki puta kada bi trebao dalje putovati upravo je bio bolesno nervozan zbog dolaska u neku nesigurnu i strašnu neizmjernost, o beskućništvu i vječnom nespokoju. Prisjetio se kako su ga posljednji puta ispraćali Hrabarovi na put u Beč. Dok je čekao da vlak krene, njega je svaka minuta tako uzrujavala, da je bio prema svojoj zaručnici Veri upravo nepristojno hladan, što mu je ona u pismu prigovorila. Đuro je odgovorio i mučio se da joj objasni to svoje nesretno raspoloženje, ali ni sam nije mogao da nađe pravih riječi. Njemu se pričinjalo da u svakom odlaženju ima nešto užasno i tajnovito, kao da iza njega ostaje komad života koji nikada neće moći dostići. Hvata ga strah da će u onom drugom svijetu naći nešto nepoznato i novo na što se neće moći priviknuti. To je možda još iz djetinjstva, kada je svoga oca slabo viđao, koji je na kratko dolazio kući i uvijek neprestano odlazio, jer je tako zahtijevala služba pomorskog kapetana. Nakon dvadeset i pet godina potucanja po morima kapetan Bartol Andrijašević je dobio službu lučkog kapetana u Kraljevici, gdje je dosta nespretno obavljao službene formalnosti. Čim je sin dorastao do pučke škole dao mu je ispisivati liste o svjetionicima i barkama. Kada je otac umro, mati se preselila u Rijeku gdje je iznajmljivala sobe đacima. Dalje je u pismu nanizao nekoliko isprika koje je Vera rado primila, no gospođa Nina Hrabarova nije još dugo vremena mogla da razumije Andrijaševićevo ponašanje.
Putujući dalje bio je svjestan da ne radi lijepo što putuje u Slavoniju k prijatelju, a ne ide u Zagreb, gdje su sigurno računali da će kao doktor doći i službeno zaprositi Veru. Uistinu je da će oni pomisliti da on bježi od njih, a osobito stara će imati pravo. Bojao se da još nije spreman za taj trenutak, jer bi ga stara zapitala za zaruke. On je mislio dalje nastaviti nauke i prijaviti profesorski ispit, da nije umro taj nevoljeni stric Toma i ostavio zaduženu kuću, a svi su mislili da će iza njega ostati imetak. Andriješević je sve svoje misli izražavao riječima, tako je i sada misli gotovo glasno završio razgovor sa samim sobom. U dnu duše je znao da to nije rješenje, da sa Verom samo odgađa stvar i da o tome ovisi njena sreća. Prisjetio se da je u trećoj godini sveučilišta upoznao Veru i zaljubio se. Ona ljubav priznaje majci, dobiva dozvolu dopisivanja, inače pred ljudima sve mora ostati tajno. Predočio si je kao rješenje da mu Hrabarovi vrate obavezu i udaju Veru za nekoga drugoga. Uzalud je tu zadnju misao pokušavao otjerati. Ako bi se uzeli morao bi imati zaposlenje i nekakvu plaću i da li bi im ona bila dovoljna za život, jer profesorske plaće su male. Sve je to lijepo rekao svojoj budućoj punici, no ona je i dalje bila jako nepovjerljiva. Bilo bi najbolje sve prepustiti vremenu, kada bi se ticalo samo njega. Prisjetio se kako su profesori u gimnaziji potvrdili da takvog talenta kakav je on nije bilo za njihovog vremena u školi. Još jače se raširilo to uvjerenje kada su u omladinskim listovima počeli izlaziti neki Đurini književni pokušaji i pokazivao se kao sigurna buduća veličina. U Vijencu je izašao njegov prvi veći rad i svi su se čudili formalnoj savršenosti koju je imao taj početnik. Opčinila ga je želja za slavom i prvi književnički uspjesi dali su njegovom mišljenju novi pravac.
Praznike nakon sjajno položene mature proveo je u Kraljevici u kući strica Tome, koji je preko ljeta iznajmljivao sobe kupališnim gostima. Tamo je upoznao gospođicu Zoru Marakovu i njenog brata Marka. Mladići ubrzo postadoše vjerni drugovi na izletima i zabavama. Njihovim izletima se pridružila gospođica Zora i poslije par susreta Đuro je osjetio da njena blizina na njega djeluje neobično. Njegov pojam o ženi kretao se između dva kontrasta. Jedno je bila umilna djevojčica, vrijedna ljubavi, a drugo kao majka, požrtvovna i brižna. Nije bila baš lijepa, ali je sasvim suvereno istupala u društvu i svojim otvorenim načinom općenja začarala svoju okolinu. Odijevala se sa mnogo ukusa i uvijek bila spremna na svaki pothvat ako je s tim bilo spojeno nešto novo i osobito. Đuro je iz početka osjećao neku antipatiju prema njoj i nije mu se sviđalo što ona tako muškarački govori i radi. Instinktivno je osjećao da mu se ona ne uklapa niti u jedan njegov razred koji si je on stvorio u svojoj fantaziji. Zorina iskrenost razbila je brzo nepouzdanje i plahost i sve su se više družili. Đuro je Zori čitao pjesme i druga književna djela i nakon raspredanja sve se svršilo u ljubavi. Kao san bijaše ta ljubav. Đuro je pratio Zoru do usamljenih morskih rtova, gdje su mogli nesmetano usisavati sav čar naglo rođene ljubavi.
Nakon par dana su otišli Zora i njen brat i Đuro je osjetio grižnju savjesti na tu ljubav i propatio je do trenutka kada je trebao krenuti u Beč da se upiše na sveučilište. Osjećao se slabo da razmišlja o tome kako je postupio prema njoj i pokušao se izjadati u pjesmi u kojoj je htio opisati svoju slabost i tako je prvi puta osjetio da nema vjere u pisanu riječ. Prvi puta rodila se u njemu sumnja da je književnost vrlo malo vrijedna prema vrijednosti života. Napisao joj je pismo proklinjući je i u isti mah strašno i samilosno žaleći. U velegradu se Andrijašević preobrazio u drugog čovjeka i nakon prve navale boli radi jadnog završetka ove druge ljubavi dođe pokajanje. Čekao je danima neće li od Zore doći nekakav odgovor i tako se njihov roman nije nikako mogao završiti. Osjećao se vezanim za tu djevojku i nije znao kako da popravi što je skrivio pismom, poslanim u omaglici prvog razočaranja. Mislio je da se njena ljubav pretvorila u prezir, da ga ona drži kukavicom, slabićem, koji je uzmakao kada je došao čas ozbiljnih obaveza.
Izmučivši živce, izgubio je interes za nauku i stane tražiti načine da sam sebe ponizi još gore, misleći da više nije vrijedan života. Osjećao se i sam star, propao, nesposoban za bilo kakvu odluku, ranjen u duši i tijelu, kretao se u najgorim đačkim društvima i došao na glas pokvarenog čovjeka. Nije se javljao kući bojeći se da su i do njih doprli glasovi o njegovom životu. Ružna su bila ta vremena i došle su materijalne brige, neplaćeni računi, dugovi. Uloga očajnika postala mu je drugom naravi i stane se opijati iz noći u noć, da svoj nemir utopi u alkoholu. Izbjegavao je susret sa poznatim ljudima, da ne bi oni vidjeli kako je duboko i zauvijek propao.
Ipak je otišao kući i majka i stric Toma su očekivali da će im objasniti u što je protratio dvije godine boravka u Beču. Napisao je pismo drugu Toši iz gimnazije da ga ovaj pod bilo kojim izgovorom pozove u goste.
Otišao je kod prijatelja Toše i nakon nekog vremena se okanio svojih loših navika. Postepeno se oslobodio jadi i povjerio se prijatelju što ga je mučilo. On mu je rekao da je proživio normalno razočaranje u prvoj ljubavi i da je loše što je zapustio svoj književnički rad. Đuro je poslušao savjet i treću godinu studija upisao u Zagrebu. Počeo je objavljivati u novinama kritike i novele. Upisao se u glazbenu školu na nagovor gazdarice kod koje je stanovao, udovice majora R. Bio je uveden u kuću višeg činovnika Hrabara, bolje rečeno u kuću njegove žene. Kod prvih susreta nije mogao da prodre u Verinu dušu. Novi osjećaj ga je odveo dalje od očajanja zbog prijeloma sa Zorom, koji mu je postao daleka uspomena. Vera je bila lijepa pristala djevojka i njen izgled je pristajao uz sliku djevičanstva i netaknutosti koju bijaše zamislio. Sve snažnije je primjećivao da mu se Verina duša približava. Nevidljiva veza između njih dvoje sve se više stezala i Đurino uspavano srce stalo se buditi, kucati sve jače i hrliti njoj u susret. Ipak je Đuro uvjeravao sebe da je odviše star i grešan za tu novu, veliku ljubav i da se ne može izbrisati prošlost koja ga čini bezvrijednim pred Verinim zahtjevima. Povukao se u sobu i par dana si je ponavljao isu frazu: «Što se ti pokvareni, izmoždeni čovječe usuđuješ kao zločinac ulaziti u njen svijet! Tko ti daje pravo da djevici mutiš spokojnost duše?» Napisao je i objavio pjesmu u čijim stihovima je ispričao cijelu svoju ispovijest i plašio se pri pomisli da će Vera razumjeti njegovu pjesmu. Otišao je u svoj stan da je više ne vidi i napisao joj pismo, kako je ovo sve ludost i zločin što radi. Opisao je svoju ljubav prema njoj i svoj strah radi te ljubavi, te da je njegov život sagrađena na ogromnom razočaranju. Stiglo je pismo na brzinu napisano: «Ako vjerujete u me da mogu biti tješiteljica Vaših boli, ja sam spremna. »
Tako je Đuro otputovao prijatelju Toši i u prilikama odmora pisao dnevnik događanja. Slučajno je u novinama pročitao o imenovanjima i premještajima da je Zora Marak, učiteljica više pučke škole premještena na višu djevojačku školu u V. Tako je saznao gdje je završila Zora kao učiteljica, odgajajući djecu, s vremenom stara djevojka sa praznim domom. Teško je pomislio, kako je proživjela te godine. Da li ga je zaboravila i smirila se. Da li je zadržala uspomenu na našu ljubav, a to sigurno jest jer se nije udala i mora da ju to muči. Ružno je misliti na to, ali se ništa više ne da popraviti. Sjetio se kako je bio očajan nakon događaja sa Zorom i bio mu je jasan Nietzsche sa svojom anarhističkom mišlju o ubijanju samoga sebe (nadčovjek sam sebe žrtvuje, odričući se čovještva), a kod Shopenhauera ga je smetao njegov smisao za umjetnost, jer je gledao sve crno i nemilo. Tošo mu je rekao kako ga otac želi nagovoriti da se oženi za Diklićevu kćer, jer bi se onda dva susjedna imanja složila u jednu cjelinu. No on se zaljubio u njegovu Anku, koja nije ocu u računici. Tošo je učitelj sa stalnom plaćom i živi u obiteljskom životu sa Ankom. Kako malo treba da se ostvari ta sreća, ako se ima hrabrosti.
Došlo je pismo kojim Đuru pozivaju Hrabarovi da dođe. No gospođa Hrabar zna da Đuro treba položiti profesorski ispit, a za prijavu nema novaca. Tako će proteći godine, a Vera će biti u dvadeset osmoj i nema više čekanja za njenu udaju. Smislili su da razvrgnu zaruke i da ju udaju za nekoga drugoga. Premda gospođa mama nije znala da je Đuro upravo Veri za volju napustio pravni fakultet, u koji je bio upisan već četiri semestra i pošao na filozofiju samo da brže završi. No razmišljali su ako i završi studije treba se zaposliti. No imala je Vera i drugih prosaca, koji su svi bili besprijekorno odjeveni, u društvu duhoviti, muzikalni. Svi su muškarci živjeli u atmosferi odmjerene etiketnosti, govorili o kazalištu, literaturi. Andrijašević nije bio čovjek iz toga svijeta, nije mnogo govorio i ozbiljnije od ostalih je shvaćao svoje riječi. Kod Vere riječ «ljubav» joj nije dolazila na um. Svoje osjećaje tumačila je kao simpatiju, a kako je bila puna reminiscencija iz literarne povijesti o prijateljstvu duhovitih žena i genijalnih muževa, njeno poznanstvo s Đurom, umnikom i književnikom, dobivalo je za nju posebnu aureolu. Đurine pjesme, jasne i bolne ispovijesti ljubavi, doimale su se kod nje kao prava oluja. Nina je zadovoljno gledala kako njena kćerka pomalo dobiva navike gospođice koja više nije mlada. Mati je htjela svoju kćer vidjeti kao sretnu mladu gospođu, udatu za muža koji joj može dati bar ono na što je kod kuće naučena, no sve je više vidjela kako se udaljava od te budućnosti. Gospođa Nina je odlučila da ne popusti i svoju kćer oslobodi od upliva Andrijaševića. Majka se sjetila kako se obećala đaku iz škole, klonila društva, a on nema nikakvih obaveza. Nije završio studij, pripovijedao je o imetku od kojega nema ništa. Može reći da ga nije briga i onda će draga kćerka ostati neopskrbljena i biti velika žalost roditeljima pod stare dane.
Andrijašević je stigao u kuću Hrabarovih gdje mu je gospođa govorila da je njena kćer za udaju a on nema osiguranu egzistenciju i dok ne završi ne smije se dopisivati s Verom. Bilo mu je jako neugodno i postalo jasno da je u njihovoj kući suvišan, te da ga tjeraju zbog njegove nesigurne budućnosti. Pomislio je da što prije negdje pobjegne i preda se alkoholu kao jedinome rješenju iz nastale situacije, jer on opija, omamljuje i savladava sve. Njemu ne odolijeva ništa, nisu potrebne fantazije ni osjećaji, pretvara te u drugog čovjeka, trgne iz ružne sadašnjosti. Sa užitkom alkohola raste i ironija. Sav rad proteklih godina mu je bio besmislen, otopio je i piljio u dim od cigarete, gledajući sebe kao uboga prosjaka koji je bio lud i nadao se milosti od dobrih ljudi. Spopao ga bijes na samoga sebe, srdžba, očaj, lakovjernost, sulude snove.
Stigao mu je odgovor na molbenicu, da je namješten za suplanta u Senj. Nije javiti Veri, nego da ona vijest pročita iz novina. , te se uputi u svoje novo boravište. U školi je mnogo ljepše nego je očekivao, ima mnogo dosadnih i suvišnih stvari koje su spojene sa pedagoškim dužnostima (filozof sa šibom!). Bio je previše fino odjeven prema ostalim kolegama i u malom gradu ljudi slabo paze na toaletu. Prvih dana je rješavao statistike i popise, a kasnije je imao vremena da se bavi u laboratoriju. Ljudi oko njega nisu zli niti odvratni, ali su užasno prazni i jednaki. Svi gledaju jedan na drugoga, imaju jednake navike i sjetio se kada je i on živio tako mrtvo, bez osjećaja i monotono. Ali ono je bila posljedica duševne klonulosti, nemoći živaca nakon jedne krize. Svi ovi ljudi sasvim su normalni i nisu niti nezadovoljni. Ljudi se osjećaju mladi sve dokle ih ne uhvati u svoje kolo malograđanski život. Preporučili su mu da ne predaje u razredima previše pametno, nego da treba raditi samo toliko da ga ne mogu otjerati s posla. Teško je vjerovati u vrijednosti onoga što sam stvaraš, a radiš za druge. Od plaće koju dobije nije se moglo živjeti, pa je posudio od matere još novaca. I kako sada da se oženi, tj. da bježi iz zla u još gorje. Mladi ljudi zaljube se i ožene, dođu brige i oskudijevanja i gotov glad. Čežnja za Verom morila ga je jače nego ikada. Sve je više osjećao težinu obaveze što ju je preuzeo na sebe obećavši da joj se neće približiti dotle dok ne položi ispite. Uviđao je da će do tada proći više vremena nego je mislio. Svako dan donosio mu je nova razočaranja, jer je u školi bivalo sve dosadnije, otkada je morao napustiti svoj slobodni razgovor sa djecom i držati se suhe šablone zadavanja i ispitivanje lekcija. Materijalne brige su ga tištale svaki dan sve jače. Pomisao da će Vera biti njegova svakim danom se sve više udaljavala od njega. Gledao je oženjene drugove, njihovu bijedu, njihove navike, uviđao da ne može sada, a neće ni kasnije moći držati se na površini sa plaćom koju dobiva. Vera je polako za njega postajala nedohvatljivo biće, lagodan život u njenoj obitelji, navike ljudi koji imaju dosta da si priušte luksuza, te je uzaludno tražio izlaz. Pozajmljivao je novac od majke koja je sve teže shvaćala njegove potrebe, jer je on sad konačno stao na svoje noge. Odlazila je sve više u crkvu i udaljavala se od svijeta, te je svaki dan slabije shvaćala potrebe života. Stiglo mu je pismo od matere u kojem ga obavještava, da misli da je on završio nauke i da mu više ne treba slati novaca, niti više računati na ičiju pomoć, jer ima svoje zaposlenje i prima plaću. Zato je odlučila Tominu kuću sa nešto gotovine pokloniti opatičkom samostanu, za čeka će je opatice hraniti do smrti, a poslije smrti čitati vječnu misu za spas njene duše. Počeo je prekoravati sebe za taj događaj, jer je slabo obilazio mater osim kada je trebao novaca. To je nju sigurno boljelo i zato je tražila utjehu u crkvi. «Ako je kuća poklonjena, ne može tražiti gostoprimstvo kod matere. Baš je fatalno sve to. »
Jednoga dana je stigao brzojav od Vere, koja ga poziva da dođe. Pomislio je da ga se poželjela vidjeti, ali se tog trenutka kod njega pojavila spoznaja vlastite bijede i nemoći. Slabost, gotovo očaj, zahvati mu čitavu dušu. Andrijašević se u svojim osjećajima približavao njenoj boli i utapao se u tu bol, zajedno s Verom. Napola rezignirani čovjek prisjećao se njihove ljubavi, koji su se prepletali sa dojmovima sadašnjeg osamljenog, dosadnog, besmislenog njegovog života i beznadni položaj u kojem je sada. Đuro nije otputovao ni sutradan ni prekosutra. Bila su dva dana takve uzrujanosti, da mu se činilo da to neće moći izdržati i da će poludjeti. Tražio je kod svojih kolega novaca na posudbu, ali svi su također u teškoj situaciji sa već založenim mjenicama. Pokušao je kod ravnatelja, koji se službeno držao i izjavio da «nema naslova» za predujam, te ga nije dalje ni slušao i gotovo je pobjegao iz sobe. Treći dan je Đuro nakon uzaludnog trčanja, ponižavanja i muka, postao sasvim apatičan. Napala ga je takva tjeskoba, da se nije mogao ničim rastresti. Noći nije mogao spavati i napiše Veri pismo. Opisivao je svoj život, ali je pazio da ne ističe bijedu, naglasio je da preko ferija mora učiti za ispit, te je pisao riječi ljubavi koje mu se nisu tako često izmicale ispod pera i napokon ju molio da se strpi. List je poslao, ali ga treći dan neotvorenog dobije natrag. Napisao je pismo prijatelju Toši da ode u Zagreb i da preda pismo Veri, jer je gospođa Hrabarova prepoznala rukopis i odmah ga vratila natrag. Molio ga je da ide odmah, jer je bolestan od nemira i očekivanja.
Dobio je pismo od Toše koji ga obavještava da je pismo lutalo jer on nije bio u Zdencima nego kod oca koji se pomirio sa Ankom jer je rodila dečka. Bio je kod Hrabarovih i saznao da je Vera gotova učiteljica. Roditelji su zbog bolesti otišli u Štajersku na oporavak.
Da bi nekako suzbio tjeskobu koji puta je šetao sa dvjema učiteljicama Darinkom i Minkom. Đuro se na nagovor prihvatio posla da bude redatelj diletantskog društva i priređivali su đačke zabave. Đaci su u njemu vidjeli poštovana pisca i čovjeka «od imena». Najviše ga je zadovoljavalo što je bio u središtu neke, makar i male akcije, koja ga je uvjeravala o vlastitoj vrijednosti i popunjavala prazninu u duši.
U zagrebačkim dnevnicima iziđe poziv đačke grupe da se upišu u zadrugu radi popularizacije kulture i sa imenima priređivača. Iz toga nastane čitava bura negodovanja protivne stranke koji hoće rušiti temelje naše prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Afera he Đuru zaboljela i rasrdila, te odluči da se svemu tome izruga. Napisao je komediju Rat u Ždrenju a osobe na pozornici su se redale same od sebe, a fabuli je trebao kopirati događaj. Središte borbe je bilo između žaba i miševa. U prvom činu je išlo lako sa navalom ruganja, a u trećem činu mu je pofalilo ironije. Komedija se pretvorila u žalosnu sliku malograđanskog života i bez završetka. Tako je komedija ostala u ladici nedovršena. Ipak je predstava imala negativnog odjeka sve do biskupa.
Na ponovljeni nagovor je napisao novi komad Revolucija u Ždrenju koja se prikazivala u Zagrebu. Mislio je da će ga vidjeti i Vera, ali kada je pročitao nepovoljne kritike , jako se razočarao i upravo radi Vere bilo mu je strašno. Misao da nešto radi, da se trgne iz mrtvila, dolazila je sve rjeđe i sve više se opijajući.
Stiglo je pismo od Verina oca u kojem ga obavještava da nije ispunio obaveze za njegovu kćer i da mu vraća njegova pisma natrag i da to isto on učini sa Verinim pismima i da prekine sa svim uspomenama.
Đuro je zapao u još veću depresiju govoreći: «Ljubiti ne vrijedi. Ne isplati se. Vino je bolje od žene, kušaš ga i ako ti se ne sviđa, izbaciš, a žena ti sjedne na vrat. » Kod kuće su ga mučili vjerovnici. Gazdarici je bio dužan i tražila ga je svaki dan. Na povjerenje mu nitko ništa nije davao, hodao je sa potrganim cipelama i izderanim hlačama. Na Veru je rijetko mislio, što je ona morala pretrpjeti radi njega, prije nego je pošla za drugoga. Žalio je za izgubljenim životom i opijanje mu je postalo fizičkom potrebom. Dobio je od ravnatelja dopis da nije udovoljio propisima glede profesorskog ispita i da ga rješavaju službe namjesnog učitelja.
Napisao je oproštajno pismo Toši u kojem ga obavještava da je sasvim propao, dobio otkaz i da mu u krčmi iz milosti daju piti. Postao je propalica. Vera se udala, a on od života ne može pobjeći.
Tošo je došao u Novi da pokopa prijatelja, ali leša mu nigdje nisu našli, valjda ju je bura odnijela u dubine mora.
www.sve-lektire.blog.hr

- 13:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

06.05.2009., srijeda

Biblija - Apostoli

Knjiga Postanka
U početku Bog stvori Zemlju. Prvi čovjek bio je Adam kojeg je Bog stavio u vrt Eden. On je tamo živio i jeo sa svih stabala osim sa središnjeg. Tada Bog vidi da je Adamu dosadno te stvori ženu Evu. Ona je na nagovor zmije ubrala plod sa središnjeg stabla te je dala i Adamu. Tako ih Bog istjera iz Edena. Svijet je bio pokvaren pa Bog šalje potop. Taj potop je jedini preživio Noa. Njegov potomak je bio Abraham koji je imao ženu Saru i dva sina Ezava i Jakova. Na očevoj smrti Jakov prevarom dobiva očev blagoslov, te ga Ezav zbog toga kani ubiti. Zato Jakov bježi kod ujaka Labana. Zatim Jakov služi 7 godina Labanu za Rahelu. Tada Jakov bježi, a Laban kreće za njim. Na kraju Ezav oprašta Jakovu. Josip, sin Jakovljev, bješe prodan trgovcima. Kasnije dospijeva u zatvor, ali nakon što protumači faraonu sam biva pušten i nagrađen. On je dijelio žito i hranu 7 sušnih godina. Tako su i njegova braća došla kod njega po hranu. Kad im se Josip predstavio svi su počeli plakati jer su ga prodali, ali im je on oprostio.

Knjiga Izlaska
Faraon naređuje da se pobiju sva hebrejska muška djeca. Tada Bog poziva Mojsija da izvede izraelski narod iz Egipta. Faraon ne pušta Izraelce, tek nakon što umru svi prvorođeni, ali odmah kasnije kreće u potjeru za njima. Mojsije otvara more te izraelski narod prolazi, a faraon i njegova vojska se utapaju. Jahve se prikazuje Izraelcima te određuje svećenike. Aron, svećenik, od prikupljenog zlata radi tele, kao Boga, pa to razljućuje Jahvu koji šalje smrt, ali se ipak smiluje. Daje Mojsiju Deset zapovijedi. Počinje se graditi svetište, te se na kraju svetište i posvećuje.

Evanđelje po Ivanu
Ivan svjedoči da je Isus Sin Božji. Isus pretvara vodu u vino. Tako jednom ozdravi bolesnika u subotu te mu Izraelci pokušavaju suditi zbog toga. Zatim Isus hrani 5000 ljudi s nekoliko riba i kruhova. Izraelci dovode Isusu preljubnicu, pokušavajući ga osuditi, a on im govori da baci kamen prvi onaj koji je bez grijeha. Kasnije Isus ozdravljuje slijepca blatom i pljuvačkom. Tada Isus uskrsuje Lazara koji je već bio umro i bio pokopan. Zbog svega toga Izraelci doživljavaju Isusa kao prijetnju te organiziraju veliko vijeće sa Kajfom na čelu. Isus pere noge učenicima želeći ih zbližiti, da jedan drugome budu kao braća. Nagovješćuje im da će brzo otići, te da će brzo doći. Izraelci tada predaju Isusa Ponciju Pilatu koji naređuje da ga se bičuje. Zatim ga razapinju na križ, te ga zakapaju na židovski način. Kasnije je Marija došla na grob i vidjela da je kamen odvaljen, a grob prazan. Isus je uskrsnuo. On se kasnije ukazuje svojim učenicima među kojima nije bilo Tome koji u to kasnije nije vjerovao. Isus se kasnije prikazuje i njemu.
www.sve-lektire.blog.hr

- 16:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

05.05.2009., utorak

Bez trećega - Milan Begović

Bez trećega - Milan Begović

Stvaralački portret pisca i životopis:

Milan Begović rođen je 1876. godine u Vrlici. Srednju školu je završio u Splitu, studij slavistike i romanistike u Beču i Zagrebu. Službovao je kao profesor u Splitu, a kasnije je radio kao dramaturg i režiser u Hamburgu i Beču. Poslije je bio na mjestu ravnatelja Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Radio je kao profesor književnosti u Glumačkoj školi. Umro je 1948. godine u Zagrebu.
On je dramski pisac, novelist i romanopisac. Zbirkom pjesama predstavio se kao pjesnik erotskih motiva i hedonističkog shvaćanja života. Begović je dramski pisac i bavi se ljubavnim i bračnim temama. Dobar je poznavalac teorije drame i svoja je dramska djela oblikovao izgrađenom dramskom tehnikom.
Begović je romanopisac i ostavio je nekoliko romana, od kojih je najpoznatiji Giga Barićeva i njezinih sedam prosaca, koji je dramatiziran pod naslovom Bez trećega. Pisao je i novele, od kojih je najpoznatija Dva bijela hljeba.

Tema: Psihološka razmatranja na ljubomoru.

Problematika koja se obrađuje:
- Opis prilika i života ljudi koji se oblikuju u neposrednom odnosu prema društvenim i političkim zbivanjima.
- Oslikava se galerija likova iz dana prije prvog svjetskog rata, za vrijeme rata, te poratnog razdoblja
- Obrađuje se stanje Markove bolesne ljubomore koji se bavi mišlju da ga je žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće
- Pokušaj realizacije jedne tipične društvene drame – ljubomora na mogućnost nevjere
- Scenski oživljava poistovjećivanje lika Gige sa likom Laure ( Bez trećega – u agoniji)
- Sadrži mnoga objašnjenja, kao objašnjenje pojma ljubavi
- Intimne uspomene
- Dramaturška funkcija sjećanja
- Dramaturška funkcija šutnje
- Psihološka razmatranja

Struktura djela: Dramsko djelo sa psihološkim razmatranjima na ljubomoru, koja nije posljedica jednog fakta nego jedne dispozicije. Za ljubomoru između dvoje ljudi ne treba da postoji onaj treći, nego mogućnost – a to postoji uvijek u mislima onoga koji strepi za nekoga koga voli – da bi mogao stupiti u akciju bilo tko, tko bi mogao biti onaj treći. Ljubomora je kao i ljubav, tu ne treba trećega, dvoje je dosta.
Drama unatoč minucioznoj obradi pojedinih prizora i senzibilnoj razradi lika Gige, djeluje kao konstrukcija u kojoj nije ostvarena idealna harmonija između pojedinih rješenja i dramaturške cjeline. Mogućnost nevjere je kao teza prikazana kroz uzrok ljubomore s time što je akcentiran prethodnim upoznavanjem Gige i njenog života, koji u drami predstavlja samo pretpostavljanu ali ne i stvarno poznatu ekspoziciju. Begovićev smisao za humor koji nije pršav i glasan već dobrodušan, istančan i raznolik, katkada u uslovnoj povezanosti o piščevom imaginacijom. Njegova naklonost prema humoru je izražena u komediografskim tekstovima. Dok je u Krležinoj Agoniji postignuta maksimalna povezanost i uslovnost lica i prilika u kojima oni žive, pa je ta povezanost izražena u dramaturškim finesama u samoj zamisli i razradi drame, dok je u Begovićevoj drami čak i dramski intenzitet postignut artističkim putem kao što je psihološko nijansiranje dosta nategnuto i djelomično podložno čisto erotskim elementima. Tu se primjećuje da progovara pravi umjetnik koji osjeća i estetski vrednuje riječ. Pisani jezik lagano teče i ima svoj osebujni ritam i ponekad se dobiva utisak da u tom jeziku postoji nešto iracionalno i neuhvatljivo.

Književna vrsta: Drama.

Inspiracija iz sličnog djela: U svojim djelima lutao je bez prave orijentacije i kontinuiteta kao i mnogi drugi hrvatski dramatičari njegovog doba, ali je ipak uspio iskazati jedan svoj lični odnos prema dramskom. On se može predočiti pomoću paralele s Krležom i njegovim shvaćanjem dramskog. Dok je Krleža sav u jednom povišenom, ekstatičkom stanju, zaokupljen unutrašnjim lomovima pojedinca koji se dramaturški transformiraju u direktne sukobe s okolinom i društvom. Kod Begovića nema pravih i direktnih konflikata, već se nižu događaji koji pospješuju dramatsku radnju. U djelu Gospođa Walewska se osjeća utjecaj Ive Vojnovića, koji je vidljiv i u nekim drugim dramama koje su izrasle na kozmopolitskim ili čak pseudokozmopolitskom shvaćanju. Giga po svojim reakcijama podsjeća na Lauru i daje zavisnost o Krležinoj Agoniji.

Vrijeme radnje: krajem veljače 1926. godina.

Mjesto radnje: Radnja se događa u Zagrebu, u jednoj jedinoj noći, u jednoj prostoriji male barokne jednokatnice sa visokim parterom i mansardom, u Kuševićevoj ulici u Gornjem gradu.

Likovi:
Marko Barić bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji i nakon lutanja vraća se kući. U suštini one je zapravo ljubomoran pri pomisli da ga je za to vrijeme izbivanja Giga iznevjerila. On živi i kida se od ljubomore zasnovane na indicijama koje pohranjuje svojom bolesnom fantazijom.
Giga Barićeva njegova žena, koja po pojedinim svojim reakcijama podsjeća na Lauru. U njenom liku se afirmira specifičnost kompozicije koja nije realizirana naročito sretno i uvjerljivo.

Kratka bilješka o djelu:
Gigin suprug Marko uvojačen je i zarobljen. Bio je nekoliko godina u zarobljeništvu u Sovjetskoj Rusiji. Njegova ga supruga vjerno čeka, ali Markov povratak izaziva veliki sukob koji proizlazi iz ljubomorne sumnje. Begovićeva pažnja je koncentrirana na dosta namještenih detalja i zapleta, na Markovu ljubomoru, koja nema direktnog povoda. Marko je u suštini ljubomoran na mogućnost da ga je njegova žena iznevjerila dok je on izbivao od kuće. On živi i kida se u toj zasnovanoj ljubomori na indicijama koje pothranjuje svojom bolesnom fantazijom. Ponašanje Gige po svojim reakcijama podsjeća na Lauru.

Sadržaj:
I Čin
Na vratima kuće Gige Barićeve stajao je krupan, visok, muškarac u kabanici i šeširom na glavi, a u svakoj ruci držao je kovčeg. Bio je to Marko Barić. Ušao je u salon, ogledao se, kao da ne vjeruje sam sebi da je tu, gdje sada stoji. Sjedne u fotelju i reče: «Harašo!» Pod svjetlom lustera jasno se vidi njegovo naborano lice s velikom brazgotinom na čelu. Obrastao bradom, dugih kosa u svojoj ruskoj bluzi daje dojam ruskog čovjeka.
Dolazo Giga, iznenađena i radosna. Kada ga je ugledala ostane zapanjena, kao da ga ne prepoznaje: «Jesi li to ti Marko?» - prepoznavši ga poleti k njemu raširenih ruku.
A on reče hladno: «Jest, ja sam Marko! A vi gospođo, tko ste vi, ako smijem pitati?»
«Kakove su to šale?» - pita Giga.
Marko će: «Ja se ne šalim, i nije mi do šale, ali sada nisi više ona. Jest potpuno si druga. » I tako započne svađa.
Spočitnuo joj je što je odrezala kosu, te zbog telefonskog poziva dra. Mike. «Lukava si. Vrlo lukava. Ali ne treba bogzna kakove pameti da se odgonetne taj tvoj nedužni razgovor. I dala si razumjeti, da sam ja tu i da slušam kako se razgovarate. Divno! , divno!»
Giga: «I ti dakle misliš da je konte moj ljubavnik?»
Marko: «Pa vidim, čujem, znam, njušim do vraga! Sva mi čula to potvrđuju, sva u jedan glas!» Nije ga mogla razuvjeriti, govorila mu je koliko je patila. Imala je i svjedoke i dokaza kako je sve to drugačije, nego što on sada misli. Povede ga do vrata, otključa ih i reče: «Pogledaj. To je moja i tvoja bračna soba. Osam godina svake večeri otkrivaju se obje postelje, osam godina svako jutro se pokrivaju. Spremne ako se ti vratiš, a ja spavam na divanu. » Htjela ga je poljubiti, ali se on nije dao: «Misliš da sam idiot! Misliš da ne opažam što se sve događa od našeg posljednjeg poljupca i ovog današnjeg? A kakva su to usta danas? Tako ljube sve kokote od Amura do Volge i od Volge do Save. I ja sam prošao svoju školu. »
I svađa se nastavlja!
Goga je bila zapanjena njegovom brutalnosti. Da bi ublažila tu napetost upita: «Pa kaži mi gdje si bio, što si sve podnio?»
«U paklu!» - odgovori on – «lijepo je tebi bilo ovdje! Čak luksuz da spavaš na širokom divanu, a dvije čiste postelje čekaju tamo kad dođe netko da može leći uza nj. »
«Ti kada dođeš!» - odgovori Giga i ona dobije odgovor: «Ja ili tko drugi svejedno! U jednom sam paklu bio, u drugi došao!»
«Ni sa kim ja nisam ništa imala. U meni si uvijek bio živ i sve sam ih odbila. »

II Čin
Marko je nakon večere i pića izgledao zadovoljan. No, ne zadugo, opet ga je počela mučiti ljubomora: «Sve ostale patnje mogu se izdržati i sve bih mogao još jednom doživjeti i pregurati, ali samo da mi je bilo: «z n a t i» Iz ruskog logora ga je samo vukla želja da dozna: «što radi, kako živi i koliko je ona još njegova. »
«Isto kao i ja!» - reče mu ona. To je Marko htio da čuje i kod večere je on njoj obećao da se neće više vraćati na ono što je nekada bilo, da će pokušati zaboraviti.
Giga je već bila premorena i iznervirana, a on ju je ipak još mučio pitanjima. Iz ormarića je izvadila snop pisama: «čitaj ih, čitaj ta vatrena pisma!» Nije ih htio čitati jer on nije policijski činovnik i ne njuška po tuđim papirima. Razočarana, dala mu je do znanja da bi lakše odgovarala pred zakonom za bilo kakav zločin, nego njemu da prizna nešto što je on sam sebi iskonstruirao: «Znaš li što govoriš? Gdje su ti dokazi? Svagdje gdje god pogledaš!» - i on počne prevrtati po pismima. Iznenada opazi veliku kovertu i veliki složeni komad papira. Ispravi se i podigne zapečaćenu kovertu, iznenađen što je adresirana na njega. Bilo je to pismo od njezinog oca. Tada je počeo rastvarati onaj veliki papir, iako se ona protivila i tako sazna Marko da je to «Uvjerenje kojim je on Marko Barić proglašen mrtvim, nakon sveopće dugogodišnje potrage. » Bio je zaprepašten: «Taj akt ne smijem izgubiti. To je moja putovnica za ovaj svijet. Da se jedan mrtvac prošeta po asfaltu, koji je samo za žive rezerviran. Vanredan je to osjećaj!»
Priznala je da ga je dala proglasiti mrtvim, ali ga nije zakopala. Za nju je uvijek bio živ: «Marko ničija nisam, nisam ni sada, ni ikada prije, nego samo tvoja!»
No on se samo protegne i reče: «Sad će jedan sat. Vrijeme kada se mrtvi što se skitaju po svijetu vraćaju na svoj konak. Laku noć!» - i izađe i polako zatvori vrata za sobom, kao da zatvara jednu grobnicu.
III Čin

Giga ne leži, nego skupljena sjedi na divanu koji je pretvoren u krevet. Odjednom začuje kako je Marko zove glasom punim srdačnosti. Brzo ugasi lampu i ispruži se kao da spava. Bilo je već dva sata iza ponoći. Ona primijeti da se u vrijeme dok je bio u drugoj sobi u njemu nešto promijenilo, nekakav preokret, nije bilo više ni traga onoj njegovoj sumnjičavosti.
Bila je tužna, nije ga gotovo ni slušala dok je govorio, bojala se da ponovo ne započne sa svojim uvredama. No, Marko je bio sretan: «Sve je prošlo. Znaš, moći reći i biti uvjeren da govoriš nešto što je uistinu tako, ni san, ni nada, nego stvarnost, široka stvarnost, onda mi dođe da poludim od veselja!» I on počne da je miluje i nastavlja: «Imati te pod svojim rukama i osjećati da si tu, pored mene, onakva, kakovu sam te nekad izgubio, uistinu dođe čovjeku da rastvori prozore i da se razviče od sreće!» - zgrabi harmoniku, zasvira i zapjeva rusku pjesmu, te zapleše na ruski način. Gledala ga je zabezeknuta od te njegove razdraganosti i najzad reče: «Harašo!» A on i dalje pleše, pjeva i poskakujući. Iznenada skoči k njoj kličući: «Imam te! Moja si! Mislit ćeš da sam lud. Ali nisam. Sretan sam!»
«Samo budi sretan, dragi» - odgovori Giga – «hoću da me imaš dulje nego jedan dan». «Kao da si čitala ono pismo što mi ga je pisao tvoj otac. I on veli isto» - reče Marko – «On mi piše nešto što mi je potpuno otvorilo oči, što me je izliječilo. Sad vidim sve! I znam sve! I nisam više ljubomoran!» Kako njoj nije bilo jasno, što je njen otac mogao njemu napisati, što mu ona nije mogla reći, to joj Marko s frivolnim akcentom prošapne nekoliko riječi.
Ona se naglo digne s njegovih koljena, bez riječi, uvrijeđena i pođe prema divanu tiho plačući. Marko je bio iznenađen, jer je to bilo u pismu njezinoga oca – njemu. «Da, ali on nije znao da ću ja tebi vrijediti tek kada budeš imao u ruci nekakav dokaz, da sam ja onakva kakovu si me ostavio. »
Njegovo frivolno i obijesno držanje otkada je izašao iz sobe bilo je odraz njegovih misli. Trebao joj je vjerovati, a ne tražiti dokaze: «Zašto tražite od nas da budemo ono što vi niste?» «Tvoj otac je tako precizno istaknuo sve momente tvojega života i tako jasno prikazao tvoj karakter, da se ne može sumnjati u ono što je napisao» - govorio joj je Marko. I on ju pozove da pođe s njim. No ona nije htjela, on joj zakrči put podigne ju u naručje i ponese u spavaću sobu. Ona se otimala: «Ja se ne dam!» Izleti iz sobe sva usplahirena i bez daha: «Još se ne dam! Živa se ne dam!»
Marko stane pred nju i onako bijesan reče: «Sad te ne puštam! Ja sam ti muž, ja imam pravo ne te!»
«Pravo? Tko ima pravo na me? Nitko nema pravo na me, dok mu ja ne dam» - reče Giga.
Marko: «Kako to govoriš? Kao da je već netko imao to pravo?»
Giga: «Oh da, bilo ih je više! Zacijelo si pogodio da je i onaj advokat Mika moj ljubavnik. A liječnik? Još kao djevojčica bila sam luda za njim i kakove me je perverzitete naučio. »
«Lažeš! Lažeš!» - vikao je Marko – «uistinu si kolosalna glumica! To je tvoja taktika! Zašto bi se onda baš meni otimala?»
«Jer mi se gadiš!» - bila je Giga iskreno brutalna.
Kako se on njoj približavao, ona je odmicala i hitro dohvati revolver te ga uperi u njega: «Ne približuj mi se! «
«Ah što, ne bojim se ja toga. Ja te hoću i imati ću te!»
međutim plane revolver i on se sruši udarivši se u fotelju. Giga je nekoliko trenutaka stajala, a onda dođe do telefona i nazove : Dr. Mika. Ubila sam svoga muža!»

Podaci izvađeni iz: Pet stoljeća hrvatske književnosti, Matica Hrvatska «Zora» Zagreb, 1964. godina
Grafička oprema Majstorska radionica Krste Hegedušića, Zagreb – 1964. godina.
“Književnost 3”, Dragutin Rosandić, Profil International d. o. o. , Zagreb, 1998. g.

- 17:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

04.05.2009., ponedjeljak

Basne - Ezop

Ezop
Basne

Ezop (Aisopos, 6. st. prije Krista), grčki basnopisac, rodom iz Frigije u
Maloj Aziji, vjerovatno robovskog podrijetla. Pod njegovim imenom došlo
je do nas oko 400 basni, od kojih su mnoge vjerovatno dodali kasniji
priređivači. Koristeći se vješto starim temama i spajajući ih s oštrim
promatranjem ljudi i prirode, Ezop je stvorio basnu kao književnu vrstu,
davši joj oblik dramski komponirane pričice s ponajčešće tragičnim
završetkom i s poučnom poentom, koja je često dodana na koncu i u obliku
posebne poruke. Većina njegovih basni donosi slike iz životinjskog
svijeta - u čemu je naš najveći broj nasljedovatelja - ali mnogima su
protagonisti i biljke, predmeti, pojmovi, ljudi pa čak i bogovi. Život
je prikazan realistički vjerno sa svim nepravdama i bespravljima što u
njemu vladaju i po tome Ezopove basne nose u sebi elemente za ono doba
napredne društvene kritike; njihove poruke sadrže realnu filozofiju
čovjeka bogata životnim iskustvom, koji cijeni i ističe moralne vrline,
ali je ujedno svjestan da u životu i prirodi vlada pravo jačeg i
pametnijeg.

Ezopove basne pisane su u prozi jednostavnim i jasnim stilom, a posebnu
im draž daje fini humor kojim su protkane.

CVRČAK I MRAVI

U zimsko su doba mravi sušili žito koje je bilo od vlage nabreklo. Dođe
gladan cvrčak i stade od njih tražiti hrane. Mravi mu tada rekoše:
"Zašto ljeti nisi skupljao hranu?" On im reče: "Nisam imao vremena jer
sam krasno pijevao. " Nasmijavši se, oni mu rekoše: "Ako si u ljetno doba
svirao, onda zimi pleši. "

Ova basna je jedna od najpoznatijih Ezopovih basni, a govori o
posljedici marljivosti i nerada. Mravi su, za svoj marljiv rad tijekom
lijeta, bili nagređeni obilatom zimnicom, a jadni cvrčak nije dobio ni
zrno. On je svojom pijesmom uveseljavao život, bio je na svoj način
kreativan i nije se brinuo za budućnost, smatrao je i nadao se da će
ostali radoholičari ipak biti milosrdni prema njemu. No, pokazalo se da
oni koji su radili i previše cijene svoj dobitak zarađen mukotrpnim
radom, jer tako na neki način nadoknađuju divne dane provedene u
beskrajnim kolonama koje se prostiru gdje god se nađe nešto jestivo. Na
određeni način shvaćam i mrave, jer u ovoj basni nema pozitivnih i
negativnih likova, svi postupaju ispravno, makar bi cvrčak mogao za
sretan kraj dobiti zrno, a za uzvrat odsvirati mravima nešto iz svog
bogatog ljetnog repertuara.
Povlačeći paralelu između prirode, mrava i cvrčka, i naše životne
svakodnevnice, u ovoj basni možemo prepoznati i jedan karakterističan
ljudski način života. Ako uzmemo da mravi predstaljaju one radišne i
marljive ljude, koje se brinu za svoju budućnost, za budućnost svoje
obitelji i društva u cjelini, onda je cvrčak tipičan predstavnik
boemskog umjetnika, zaokupljen samo i isključivo svojim umjetničkim
radom i snovima. Na jednoj strani su materijalna dobra, bez kojih nema
gospodraskog prosperiteta i budućnosti niti za pojedinca niti za društvo
u cijelini. Kao njihova protuteža stoje umjetnička nadahnuća bez kojeg
također nema života, ali sada onog duhovnog što svako od nas nosi negdje
duboko u sebi, s tom razlikom da je intenzitet i potreba za takvim
duhovnim doživljajima kod svakog različit. Idelno bi bilo kada bi ove
dvije potrebe imali međusobnu ravnotežu, jer tada pri nadlosaku zime,
odnosno neizvjesne budućnosti kada za određene stvari može biti i
preksano, društvo bi savršeno funkcioniralo.

Poruka basne: Radi danas da imaš sutra

TRSKA I MASLINA

Trska se i maslina prepirahu o istrajnosti, mirnom držanju i snazi.
Premda je maslina grdila trsku da je slaba i da je lako svaki vjetar
previja ona ne pisne ni riječi. Kad nakon kratka vremena nastane žestok
vjetar, trska, koja se tresla i savijala vjetrovima, lako se spasi, a
maslina, jer im se opirala, bude iskorijenjena i skršena od sile vjetra.
Tako se maslina osramoti jer se ludo ponosila vlastitom snagom.

Trska i malsina predstavljaju dvije djevojke koje nemaju pametnijeg
posla nego ocjenjivati tuđu i precjenjivati vlastitu ljepotu, vjetar je
dečko koji ih želi prozreti i uvjeriti se u stvarnu postojanost i
ljepotu. Trska je ovaj put imala više sreće, fleksibilna i podatna
plesala je s vjetrom i prilagodila se njegovim vratolomnim hujanjima,
dok maslina, čvrsta u korijenu kao i u stavovima, ostala je malo
zatečena. Maslina je lijepa, s time se moramo složiti, ali iako krasna
ne smije biti uobražena i toliko samosvjesna. Trska je pokorno koristila
mogućnost savitljivosti, što joj je dar prirode, uspijela je iako tanka
i slabašna, oduprijeti se naletima vjetra. Ali trska nije nimalo
samouvjerena kao maslina i ne zna se zauzeti za sebe - maslina pak biva
iskorijenjena samo jer je korijen zakopala preduboko u zemlju, samo jer
je bila isuviše tvrdoglava i ponosna, pa ni njena "smrt" nije baš
pravedena. Isto je kao i kod ljudi - pokorni, poslušni ljudi, bez
previše mogućnosti vlastitog izbora savijaju se usporedno s nadređenim i
nastoje biti što bliži onome koji je veći, jači, koji je na vlasti, a
tvrdoglavi i samosvjesni filozofi čvrstog karaktera s razvikanim
činjenicama koje bi im mogle donijeti velike nedaće, samo za inat čvrsto
stoje pri svojim zamislima i tako stradaju. . .

ZID I ČAVAO

Zid, koji je čavao silom kidao, počne vikati: "Što me trgaš, iako ništa
zlo nisam učinio. " Čavao mu tada kaže: "Nisam ja za to kriv, nego onaj
koji me otraga žestoko udara. "

Baš kao i u stvarnom životu, sloboda čovjekova razmišljanja i postupaka
je ograničena. Zid nije ništa skrivio čavlu, no ovaj ga opet kida, čavao
ni kriv ni dužan biva udaran, no čovjek ga ipak pribija - možda i on to
radi predvođen nekim? Često moramo povrijediti nekoga ili okriviti ga
samo da bi spasili vlastitu kožu i osvjetlili obraz, ponekad smo čak i u
pravo. Sve se to odvija po nekom planu - nitko nije slobodan i sretan,
nitko nije podređen sam sebi - uvijek je tu netko drugi da ga hladnim
postupkom, bez ikakva razloga, spusti na zemlju. No to postaje naša
surova svakodnevnica, a mi se štitimo izvjesnom dozom imunosti prema
stradavanjima bez razloga i značaja.

STARAC I SMRT

Starac jednom nasiječe u planini drva i podigne ih na pleća. Kad je već
natovaren prevalio dug put, umoran skine drva i stane dozivati smrt.
Budući da je smrt odmah pristupila i pitala ga razlog zašto je zove,
starac reče: "Da to breme podigneš i naprtiš mi ga. "

Ovaj kolebljiv starac vjerno opisuje ličnost pravog neodgovornog
prevrtljivca. Da sam ja Smrt, odmah bi mu rekla da se s takvim stvarima
nije za šaliti, jer život vrijedi više od preteškog bremena na plećima.
On se toga sjetio malo prekasno, ali lukav odgovor sve je spasio. Draži
mu je život, bez obzira na stotinu drveća na njegovim leđima, bez obzira
na blisko suočavanje sa smrti. Jer bolje je osjećati, pa makar i bol, i
nadatiti se da će ta bol i prestati, nego prazno ležati u blatnoj raci u
zatvorenom crnom lijesu i tražiti dušu koja izgubljeno luta nebeskim
prostranstvima tražeći mir, spokoj, i jedan osjećaj koji se stvara samo
kad čovjek umre sretan, sa saznanjem da je život poživio u potpunosti.

ČAVKA I SOVA

Bilo je natjecanje u ljepoti i sve su ptice dolazile Zeusu da se
podvrgnu izboru, a Hermes je tumačio njegovu odluku. Prije toga
skupljali su se sve one na rijekama i jezerima i odbacivale loše perje,
a bolje čistile. Budući da čavka nije imala od prirode nikakve ljepote,
skupi kao svoj ukras ono što je drugima poispadalo. Jedna sova to prozre
i oduzme čavci svoje, a stane nagovarati i ostale da tako učine. Lišena
perja sviju, dođe čavka gola na Zeusovu presudu.

Sirota čavka! Mnogi ljudi bi učinili isto što i ona, samo bi malo pazili
s čijim se perjem kite. Grozno je kititi se tuđim perjem, ali ljudi
katkad nemaju drugog izbora! Jer zašto se ružne djevojke mažu bezbrojnim
kremama, odlaze na plastične operacije, mršave uz pomoć čajeva . . . Zato
da bi bile lijepe! One bi i dušu prodale za ljepotu i uopće im nije
stalo do načina koje koriste da bi preko noći postale princeze iz bajke.
One zapostavljaju sve drugo, misleći kako je ljepota nešto najvažnije na
svijetu, zanemarujući moguće posljedice i duhovne vrijednosti. . .

A osim svega, čavka se nije kitila tuđim perjem u najužem smislu riječi,
jer bili su to također nedostaci koje se druge ptice odbacile. Mudra
sova koje je ponekad i previše duboko razmišljala malo je postala
ljubomorna na snalažljivost ružne prijateljice koja je bar pred svjetlim
Zeusom željela dokazati da i ona može biti lijepa, pa je sova nagovorila
druge ptice da joj iščupaju perje. Štoviše, ako je pred Zeusa došla gola
znači da su joj ptice počupale i njeno vlastito perje.

Povucimo paralelu i uzmimo na primjer Pepeljugu, prašnjavu siroticu u
prnjama. Kad je trebala nabaviti haljinu za bal, miševi su joj uspijeli
donijeti odbačene stvari njezinih bogatih, oholih sestara, i od nekoliko
komada suvišne svile i od par perlica strgane ogrlice, napravili su,
svojim trudom, predivnu haljinu koja je na Pepeljuzi izgledala
prekrasno. No sestre, ljubomorne, kad su vidjele da je sve to ustvari
njihovo "smeće" krenule su prema njoj, uzele svaka svoje, ostavile je
opet u razderanoj ružičastoj svili i . . .

No čavka nema princa, ni dobre vile koja bi se smilovala nad njom. Ima
samo Ezopa koji je njezin postupak protumačio sa posve drugog
stajališta. . .
www.sve-lektire.blog.hr

LEKTIRE, LEKTIRA, NOVE LEKTIRE

30.05.2009., subota

CRNI MAČAK - EDGAR ALLAN POE

- 19:36 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

27.05.2009., srijeda

Combray - MARCEL PROUST

- 21:02 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Site Map

26.05.2009., utorak

Cid - Pierre Corneille

- 22:14 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Site Map

18.05.2009., ponedjeljak

BUKA I BIJES - William Faulkner

- 23:02 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

17.05.2009., nedjelja

Budi Svoj - Vinko Brešić

- 11:52 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

16.05.2009., subota

BREZA - Slavko Kolar

- 18:01 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

13.05.2009., srijeda

Branka - August Šenoa

- 18:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

11.05.2009., ponedjeljak

Božanstvena komedija - Dante Alighieri

- 15:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

09.05.2009., subota

Bitka kod Bistrice Lesne - Miroslav Krleža

- 18:07 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

08.05.2009., petak

Bijesni Orlando - Ludovico ariosto

- 16:43 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

07.05.2009., četvrtak

Bijeg - Milutin Cihlar Nehajev

- 13:48 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

06.05.2009., srijeda

Biblija - Apostoli

- 16:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

05.05.2009., utorak

Bez trećega - Milan Begović

- 17:45 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

04.05.2009., ponedjeljak

Basne - Ezop

- 23:38 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

03.05.2009., nedjelja

Basne - Ivan Andreljevič Krilkov

- 23:51 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map

02.05.2009., subota

Basne - Jean de la Fontaine

- 11:12 - Komentari (1) - Isprintaj - #

Site Map

01.05.2009., petak

BARAKA 5b - Miroslav Krleža

- 23:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Site Map