nepodnošljiva lakoća blogiranja

Koliko smotan moraš biti da se porežeš pri brijanju i to na britvicu koja ima zaštitu?
(Dogodilo mi se već stoti put i sad mi curi krv kao blesava.)

Koliko blesav moraš biti da ti se ne da učiti za doktorat koji si želio upisati i koji ti još pri tom masno plaćaju roditelji?
(Ne brini mama, učim svaki dan, nakon što mi ponestanu sve druge stvari za raditi, čak bih i tavan spremala da je u neredu.)


Koliko gladan moraš biti da bi se ustao u tri i dvadeset i u polu snu doslovno progutao dvije šnite kruha s margarinom?
(Noćas me probudila glad, točnije probudilo me zavijane vlastitog stomaka.)

Koliki srećković moraš biti da te baš jedan dan kad se ne javiš u školu traže i zovu, a ne mogu pronaći tvoj broj?
(Taj srećković danas sam ja.)

Koliki maher s novcima moraš biti da ti se barem jedan mjesec dogodi da na vrijeme platiš račun za mobitel?
(I ovaj su mi mjesec poslali poruku upozorenja da podmirim dugove, a jesu brzi, svaki mjesec šalju mi taj upozoravajući sms sve ranije i ranije.)


Koliki karakter moraš biti da izdržiš i ne pojedeš cijelu kutiju sladoleda koja stoji u zamrzivaču?
(Veliki, veliki i još mi uvijek uspijeva.)


Koliko blesavih pitanja možeš smisliti, pitanja na koja ili znaš odgovor ili ti odgovor nije ni potreban?
(Tisuću, pretpostavljam.)

Koliko dugo trebaš podgrijavati grah da se ugriju i svinjske nogice u njemu?
(Dugo, jako dugo, pogotovo ako su nogice velikog obujma.)

Koliko puta. za gore navedene nogice, možeš reći da su nogice kad su u biti noge?
(Četiri.)

Koliko u hrvatskom jeziku postoji unutarnjih razlikovnih obilježja?
(11 pari.)


Koliko je sati?
(14:38)

Sinoć sam primila mejl od prijateljice, mejl je bio poprilično dugačkog sadržaja, a glavna stvar koju mi je prijateljica željela reći je da se posvađala s jednom drugom prijateljicom. Jedna mi je rečenica zapela za oko, a glasila je nešto poput: " Nisam ja više klinka pa da se svađamo oko gluposti." Nakon što sam pročitala taj mejl u glavi mi se stalno vrti pitanje jesmo li zaista prestari da se svađamo oko gluposti, a samim time i prestari da gubimo stare prijatelje i pokušavamo uspostaviti prijateljstva s novima?
Činjenica je da smo što smo stariji mnogo svjesniji svih svojih stavova i potreba, da su nam kriteriji pri odabiru svega, odjeće, cipela, zavjesa, a kamoli pri odabiru prijatelja viši nego prije, kada si mogao svoje vrijeme dijeliti s bilo kim.
Prijatelji, prijateljstvo...
Često nas svađe s prijateljima potresu jače od svađe s bilo kim drugim. To je vjerojatno zato što nam prijatelji ili prijateljice znače mnogo više od svih. Samo je s prijateljima moguće uspostaviti onaj poseban odnos i samo se prijateljima mogu reći stvari koje se ne govore, baš nikome drugom, a samim time upravo su prijatelji i prijateljice one osobe koje poznaju svaku sferu našeg razmišljanja i oni su ti koji su nas vidjeli i u dobrim i u lošim fazama našega života.
Tijekom svog života imala sam mnogo prijatelja, ali kako nas je život vodio na različite strane, malo pomalo smo se udaljavali, a danas, nažalost, od tih prijateljstava imam hrpu slika i prekrasnih uspomena i tu i tamo neku kavu, ako se nađemu pretrpanim rasporedima. Takve su stvari normalne, kako nam se interesi u životu mijenjaju, mijenjaju se i ljudi koji nas okružuju. Ipak sada, kad sam odrasla mogu sa sigurnošću reći da u mom životu postoje prijatelji i prijateljice za koje sa nadam da će zauvijek tu i ostati.
Kada shvatiš da nitko, pa ni ti, nije savršen postane ti lakše prihvatiti svaku manu svojih prijatelja, jer te mane dolaze u paketu s hrpom vrlina zbog kojih si se i odlučio družiti s nekom osobom.
Svaki je čovjek lik na ovaj ili onaj način, a nakon dugogodišnjeg prijateljstva ti likovi postaju karakteri i kada jednom odlučiš nekome pokloniti svoje srce i povjerenje i zvati ga prijateljem, zaista ne vjerujem da postoji toliko veliko sranje da vas razdvoji, ako je prijateljstvo iskreno i pravo i ako postoji ljubav, prijateljska ljubav, netko će nakon svađe prvi popustiti.
Popustiti, kao da je teško popustiti kad razmisliš što sve možeš izgubiti zbog trenutka gluposti. Nije lako pronaći prave prijatelje, a kada ih nađemo, ne bismo ih smjeli tek tako pustiti.
Ništa ne oplemenjuje život kao pravo prijateljstvo i kao osoba koja te razumije i bez riječi i koja je tu za tebe uvijek.
U današnje je vrijeme teško pronaći osobu koju možeš zamoliti da ti istiska prištić na leđima, a ako takvu osobu imate, nazovite ju danas i recite joj: " Hvala ti što postojiš!"

Da poguramo komentare!

"O uzbrujana stenjtrbubo"

Vrijeme nekako postoji, neprimjetno, iako su ga svi svjesni ono kao da tapka svoj ples ne obazirući se unaokolo, bespoštedno prolazi, svima jednako. Jedina i nepobitna činjenica vezana za vrijeme je upravo ta da prolazi, a samim time da će i jednog dana proći. Ne znam kako je situacija s vama, ali ja se osjećam kao da se nisam niti malo promijenila od vremena kada sam o mnogim stvarima počela razmišljati, kada sam postala pravim sudionikom svog života.
I sada sam se odjednom našla pred tim apsurdnim zidom čuđenja pred kojim se pitam kako je moguće da je u mom životu prošlo toliko vremena, a da se ja nisam ni malo promijenila, odnosno da nisam ostarila?
Od kada sam si prvi put postavila to pitanje počela sam polako, ali upečatljivo primjećivati sigurne znakove starenja, za koje sam sklona vjerovati da su univerzalni i da mogu vrijediti za gotovo svaku individuu na ovom svijetu.

1. Izlasci i druženje s prijateljima, gotovo uvijek se svedu na klopu.

Prije bismo se subotom svi našli i onda bismo prije izlaska zasjeli kod nekoga u stan, donijeli hrpu cuge, odvalili glasnu muziku i cugali. U stanu smo ostajali najčešće do dvanaest pola jedan, a do te točke izlaska već bismo se svi dobro ponapijali te smo najčešće zagrljeni pjevali stare hitove ili bismo svi plesali oko stola. Kada bismo došli van, plesali bismo do fajronta, drugim riječima dok nas izbacivač ne izbaci. Muzika na koju smo plesali i koju sviraju dj-i u našem omiljenom klubu, bila je sva odreda vrlo visokog bpm-a ( break beat, drum and base i tome slično). Kada bi nas izbacivač sve čoporativno konačno uspio izbaciti, nismo išli kući, a ne nikako. Onda bismo svi otišli kod prijatelja u stan i nastavili uživati do jutra.
Nemojte me shvatiti pogrešno, još uvijek mi to tako radimo, ali sve se više pojavljuju izlasci s ekipom koji se svedu na roštiljanje ogromne količine mesa te jedenje iste, do te granice da ama baš ništa ne ostane, nakon čega slijedi ispijanje par čašica piva i onda šta drugo na pun želudac, već u krpe. Ili se pokupimo na vikendicu na kojoj muškarci vrte prase na ražnju, a žene donose razne salate francuske, šopske, zelene, kupus salate i onda se skupe u kuhinji da narežu kruh pripreme tanjure i neizostavnu jabuku za prasetova usta. Kada se prase konačno skine s ražnja onda muškarci stanu oko praseta i slijedi neprestano bljeskanje bliceva fotoaparata, nakon čega se svi najedu prasetine. Budući da uz prasetinu jako dobro ide, a što drugo nego pivo, kada se malo nazujimo slijede neizostavne igre s papcima, repićem, ušima, a sve je to popraćeno bljeskanjem fotoaparata.


2. Kupovanje piđama u Penić tekstilu

Piđame ljudi moji. Tko još nosi piđame zasigurno ne netko tko je vitalan, mald i zdrav i sigurno ne netko kome nije problem spavati u majici Žuja je zakon okrenutoj naopako. Piđame kupuju žene koje noću žele biti sigurno zaštićene od svih vremenskih nepogoda i koje su čak i pri odlasku u krevet u razmišljanju kako iskombinirati majicu i još nešto na noge. E, pa onda lijepo da se riješe tog problema takve osobe kupuju piđame. Jedna je stvar kupiti piđamu, ta je stvar sama po sebi već simptomom starenje, ali kada osoba ode u Penić tekstil i izabere si prekrasnu kariranu piđamicu, posljednji ljetni krik, i kad još za tu piđamicu da sto kuna, e onda je to dragi moji i više no zabrinjavajuće. Ljetna piđama? Paradoks, ljeti u piđamama spavaju samo babe.

3. Izgovaranje rečenica tipa: To je bilo prije ohoho godina.

Kada se nađeš u situaciji da izgovoriš rečenicu:" Tu sam tetovažu napravila prije osam godina." Ili :"Prvi sam se put poljubila prije dvanaest godina." Ne možeš, a da si ne kažeš, Jebote jesam matora, jednostavno ne možeš jer se taj komentar nameće sam po sebi. Zar ne?

4. Kad ti dijete na ulici kaže :"Teta jel imate možda sat?"

Teta, ma kakva prokleta teta. Osjećaš se kao da ti je petnaest, maksimalno šesnaest i onda ti dijete od nekih sedam godina na ulici iz čistog mira kaže teta, oslovljavajući te još pritom sa vi, kako i doliči kada se obraćaš starijim tetama.

5. Kada uhvatiš sam sebe da u svakodnevnu komunikaciju ubacuješ mudre izreke.


Razgovaraš s nekim, sasvim normalo, o svakodnevnim temama i odjednom ti iz usta krene neka stara mudra izreka za koju misliš da jednostavno u tom trenu savršeno potkrepljuje neku tvoju priču. Pa odjednom čuješ sam sebe kako govoriš: " Tko pod drugim jamu kopa, sam u nju pada." ili nešto kao "Teško ti žabu u vodu natjerati." ," Kud svi Turci tu i mali Mujo.", " Tko tebe kamenom,a ti njega kruhom." Čuješ sam sebe i ne vjeruješ da zvučiš vrlo nalik svojoj baki s kojom si često razgovarala dok su starci bili pretrpani poslom.

6. Koristiš se izrazima i taktikama svoje mame, koje su te dok si bio dijete izluđivale.


Ako me je nešto nerviralo dok sam bila dijete bio je to odgovor moje mame na pitanje gdje mi je nešto (torba, majica, lutka...), a to nešto nikako u neredu svoje sobe nisam mogla pronaći. Ne znam pogađate li, ali taj je odgovor glasio: " Tamo ti je gdje si ostavila." Kvragu, da znam gdje sam to nešto ostavila sigurno te ne bih ni pitala. Taj toliko točni, a ujedno i toliko iritirajući odgovor uvijek mi doslovno izleti iz usta kada Dragi nešto traži po kući. Mislim, gdje mi je, gdje mi je! Pa tamo gdje si ostavio.
Isto me je tako izluđivalo kada bi mi mama rekla da obrišem ili operem suđe, a ja sam tada baš radila nešto drugo i bila bih ga oprala za pet ili deset minuta, ali ne, mama je na tome inzistirala baš tad, iako se ništa loše ne bi dogodilo ni u protivnom. To nemoguće zahtijevanje da se nešto napravi odmah i sad, odnosno tad kad meni padne na pamet, Dragog dovodi do ludila. Još jedan mamin komentar koristim, a kao maloj od njega mi se doslovno dizala kosa na glavi, a taj se odnosio na situaciju kada nešto nisam mogla dohvatiti,a bila sam prelijena da se popnem na stolicu, a budući da sam bila izrazito naporno dijete ispitivala bih, a kako ću, a kako ću, na što je slijedio mamin odgovor:" I majmun zna da se mora popeti kad nešto ne može dokučiti."

7. Razmijena recepata.

Kada se u petak navečer nađeš s prijateljicom uz čašu vina i kada spontano počnete razmijenjivati recepte pri čemu još i objašnjavate svoje male tajne kuhanja, to je zasigurno znak da polako, ali sigurno starite.

8. "To u naše vrijeme nije bilo tako!"

Na posljednjem mjestu, najveći dokaz toga da si zaista nepovratno ostario je dan kada izgovoriš onu teatralnu i uzvišenu rečenicu: " To u naše vrijeme nije bilo tako." Znate li što je u svemu najveća ironija vremena ili sudbine? Što upravo tada u tom trenu dok izgovaraš tu okamenjenu rečenicu nemaš nigdje pa ni u krajičku svoga mozga sjećanje na sve one trenutke kada su stari izgovarali tu prokletu rečenicu, a kada si se ti duboko u sebi sam sebi zakleo, da nikada i ni pod koju cijenu nećeš izreći taj spoj riječi.
Kad ono vidi, vidi, samo nekih petnaestak godina poslije promatraš hrpu klinaca nekih, otprilike dvanaestak godina mlade, kako puše, prostače i pljuju po pločniku i ne možeš, a da ne izustiš, onako sebi u brk: " To u naše vrijeme nije bilo tako."
Pa logično je da nije, to je naše vrijeme prošlo i došla su neka nova vremena, neki novi klinci, izbacili su te iz igre, više ne da nisi klinka, već si teta koja s vrećicama obilazi grupu spomenutih klinaca i onako oštro sebi u brk govori ništa drugo nego nepobitne činjenice.



Ne želim da na kraju netko pomisli kako se bojim starenja, jer to zaista nije tako, ali fascinantno je to kako sam odjednom shvatila koliko sam se promijenila, a sve sam to vrijeme mislila da sam potpuno ista. Vrijeme je beščutno, prolazi i mijenja te, htio ti to ili ne!

I za kraj citat s magneta za frižider " Siguran znak starenja je kad ti omiljena zabava postane drijemanje"

When you're home alone
and you don't answer the phone
all right!
But it's like a crime
if I don't answer mine
tonight!

mrzim kada si u pravu, a
gotovo uvijek si u pravu.
volim te zbog svih orgazama koji su iza nas,
ali još i više zbog svih koji su pred nama...
dok sam upadala u san, razmišljala sam
kako bi dobro bilo da me poševiš tada i tamo,
a onda sam, ne znam ni sama, jel zbog umora
ili votke
zaspala.
kako je lijepo dijeliti krevet s nekim tko te
razumije i bez riječi,
u dvoje,
mnogo zabavnije od samotnog šetanja
prostorom ljudskog postojanja.
navika?
ljubav?
i jedno i drugo, zamotano, svinuto, upetljano,
bez spoznaje gdje počinje prvo, a završava drugo,
gdje završava drugo, a počinje prvo.....

koliko kapi kiše stane u jedan oblak srednje veličine?
ako se poželim izgubiti u valovima
tvoga zagrljaja,
hoćeš li me primiti?
forma pitanja donosi mnogo,
iako pita, ne zahtjeva
odgovor.
boreći se protiv zaborava, zapisujem u alejama svojih lelujavih misli
sva ona mjesta na kojima sam susrela sreću...
iako nepostojana
pokušavam ostati zapamćena pod svaku cijenu.
bacam sidro,
hvatam se, ostajem
tu!

Ponovno se događa osmi mjesec. Svake godine kada se vratim s mora vrijeme u Osijeku bude užasno što samo pospješuje ispiranje moje vrlo teško postignute tamnije nijanse kože koja je inače poprilično svijetla jer mi je i kosa prirodno plava.
Svake godine u osmom mjesecu nema nigdje nikoga pa čak ni na svemrežju, imam osjećaj da se svi negdje kupaju ili cugaju ili plešu dok se ja dosađujem u stanu. Ponovno me počinje hvatati dječji strah koji me je hvatao kad noću nisam mogla spavati, mislila sam da svi spavaju osim mene, užasno me to ubiljalo, a sad mislim da se vi zabavljaju osim mene- podjednako zastrašujuće brrrrrrrrrr!
Napravim sve što trebam i spremim stan i skuham ručak i pročitam knjigu i učim za ispit (toga bih mogla malo više, ali nekako mi se i stručni i ispit na doktorskom čine jako daleko) i opet mi ostane hrpa slobodnog vremena, a nema nikoga, užas.
Jučer popodne sam od dosade spavala, a nisam mogla zaspati, uslijed hrpe popijenih kava i dobro prospavanih noći.
Znam, znam za dosadu si si najčešće sam kriv, ali ja sam joj oduvijek nekako podložna i nije mi bed to priznati.
Da mi ipak život ne bi bio premonoton pobrinilo se moje tijelo, naime kasni mi menga već mjesec dana, tj. nisam ju imala od 6.6. Napravila sam četiri testa i sva su četiri negativna, ali danas idem kod ginekologa pa da konačno vidim šta je to, ubiše me hormoni!

Majke: Krvarim od dosade! Eh, da bar krvarim :)



Dok sam listala knjigu Stakleno zvono koju nisam čitala od srednje škole pronašla sam u njoj stari sastav za koji sam dobila nekakvu nagradu, ne pamtim više kakvu pa ga evo stavljam na blog!

Prozor u svemir

U mojoj sobi postoji jedan prozor. On je skriven (iza ormara). On je moj (jer sam ga sakrila).
Kada dođem kući, umorna od svijeta, prvo pomaknem ormar. I onda ga ugledam. Moj prozor. Gledam. Vani se zvijezde igraju. Onda ga otvorim. U lice mi uleti svemirska prašina i razvuče mi ogroman osmijeh.
Zatim stavim jednu nogu kroz prozor, pa drugu i odjednom se nađem u bestežinskom stanju.
Široko jako široko raširim ruke i letim. Skačem sa zvijezde na zvijezdu. Za vrijeme svakog drugog posjeta Svemiru nahranim Ovcu i popričam s Ružom ( ne, to nisu likovi iz trivijalne književnosti, oni postoje).
Tek tamo sam sretna. Slobodna.
U mojoj sobi postoji jedan prozor. Nemojte ga tražiti jer ga nećete naći. Ma ne, zbog ormara, vi ga ne vidite, ali on je tamo u mojoj sobi. Moj prozor, u moj Svemir.
Svemir u kojem ne vladaju fizikalni zakoni, ni zakoni nekih drugih nauka, tamo vladam Ja!
A sada, dođite bliže, da ne čuju svi! I u vašoj sobi postoji jedan prozor i nije skriven iza ormara, nije skriven uopće, samo treba otvoriti oči.
Otvorite ih!



Bože, to sam napisala prije deset godina, kako sam onda bila mlada ili bolje rečeno kako sam sada stara, užas.

Pjesma za ugođaj


Ponukana načinom na koji razmišlja muški i ženski mozak, a sve zbog priča s prijateljicama i nekih tv serija. U glavu mi je došlo pitanje je li zaista moguće da su muškarci i žene, kad se radi o ljubavnim igrama toliko različiti?
Patetika, osjećaji, vremenski rokovi....
Patetika! Mrze li ju baš svi muškarci? Zar je tako teško za shvatiti da će ženski mozak uživati u patetici pa čak i prekomjerenoj? Zašto su muškarci toliko zagriženi protiv te preslatke patetike?
Kako da savjetujem prijateljicu kada me pita da li da napiše sms poruku ovakvog sadržaja: "Ti si srce moje, ja sam tvoje, ovaj svijet je stvoren za nas dvoje" ili nešto kao: " Sanjala sam da si me poljubio, ljuljala se cijela ulica i što mogu kad bez tebe ne mogu, hajde nisam više curica!"
Poruke bi, naime, trebale biti upućene Frajeru kojeg je tek upoznala i s kojim nije imala ništa, osim par pusica. I kako sad? Što joj reći? Ja ju potpuno razumijem, jasno mi je da je trenutno u njega ludo zaljubljena, ali postoji velika vjerojatnost da će gospodin dotični Frajer pomisliti da je prepatetična, presladunjava, prezaljubljena i pobjeći glavom bez obzira.
O, that crazy game of love!
Najzanimljivije je od svega toga, a to je ono što muški mozak malo teže procesuira, da to što je ona u njega zaljubljena danas ne znači da će ga voljeti i sutra i da mu ne daj bože želi roditi petero djece, mislim možda u ovom trenu i želi, ali to je to. Većina žena koje ja poznajem, osjećaju jako i ravnaju se prema tome, a upravo su osjećaji stvar koja se može jako brzo promijeniti. Tko je smislio onu glupu igru da nekome ne smiješ reći volim te barem neko duže vrijeme, glupost, volim te danas, a sutra tko živ tko mrtav.
Ne znam jesmo li samo moje prijateljice i ja takve, ali sva ta nepisana pravila kojih se treba pridržavati su potpuno glupa. Živi primjer sam ja!
Sa svojim dragim sam prekršila baš svako to glupo pravilo, znam točno šta mislite, baš svako, i još smo zajedno, već pet godina.

Dakle što reći prijateljici?

Ma svijet bi bio puno ljepše mjesto kada bi svi govorili ono šta misle, žele i osjećaju, igre samo kompliciraju stvar, barem ova igra ljubavi jer sve mi se čini da bit te igre više nije samo dobra zabava, već pobjeda!

Ustala sam se negdje oko deset, nahranila ribice i Čiki, odlučila sam na svu sreću još malo odspavati. Sanjala sam jedan od onih snova koji vam napuni baterije.
U snu sam imala nekih petnaest godina i išla sam sa školom na safari. Prva stvar koju smo na safariju radili bila je trčanje sa žirafama. Žirafe su izgledale prekrasno, a trčati tik uz njih ( samo je u snovima moguće tako brzo trčati) je doživljaj koji se ne može opisati.


Kada smo završili s trčanjem,vodič nam je dao neke mini blokiće u koje smo onda nacrtali žirafe ( nema foto aparata u snu, inače bih vam pokazala i slike). Iako ne znam crtati ( u stvarnosti) nacrtala sam tu žirafu prejebeno.
Poslije trčanja sa žirafama slijedilo je kupanje sa slonovima, svi su ulazili unutra i ja sam ne znam ni sama kako ušla zadnja, što se poslije pokazalo predobro, jer sam ja za kupanje dobila malog slonića koji je bio presladak, prava mala slatka slonić beba, koja je na samo razgovarala sa mnom, već je i pjevala neku ludu pjesmu.


Predobar san, da ih je barem više takvih, probudio me susjed s računom za vodu!




Slike su nedostojna zamjena za moje portrete iz sna, ali bolje išta nego ništa!


p.s. vrijeme prilagodbe je i službeno prošlo, najbolje je nekamo otići jer tek povratkom kući shvatiš da je kod kuće najljepše!