nepodnošljiva lakoća blogiranja

Od svih ljudskih osobina, bilo onih koje se tiču vanjskog izgleda ili neke unutarnje osobine koju čovjek posjeduje, a to može biti mana ili vrlina, pamet je jedina stvar za koju svaki čovjek smatra da je ima dovoljno. Gotovo sam sigurna da nitko za sebe ne bi zaista pomislio da je glup, pritom ne mislim na one trenutke kad vam gori pod petama pa pametno zaključite da je najbolje reći da ste glupi, iako i u tom trenutku smatrate da ste izrazito pametni te da ste tek primorani tom neugodnom situacijom posegnuli za sredstvom obrane kao što je izjava da ste glupi i samim time možda i nekrivi za situaciju u kojoj ste se našli. Ne, ja mislim na trenutak kada bi si netko iskreno priznao, makar sam sebi, ako već neće drugima da je glup ili nekompetentan da riješi neku situaciju. Svi su drugi, a i mi sami, jako pametni kada su u pitanju drugi. Uvijek drugi znaju šta je za nekog najbolje i kako bi netko u određenoj situaciji trebao reagirati ili što bi trebao učiniti ili koji bi korak bilo najbolje napraviti sljedeći.
Čini mi se da su svi bili prisutni kada se pamet dijelila, a riješavajući svoje osobne situacije i probleme mnogi se ljudi ostalima čine nevjerojatno glupi. Je li to samo pitanje perspektive ili smo svi veliki mudraci i pametnjakovići kad se radi o nečijem tuđem sranju, a naše nam osobno sranje, očito dovoljno ne smrdi da ga riješimo onako lijepo i bez greške kako bismo riješili to isto sranje, ali samo pod uvjetom da je tuđe!?




p.s. sanjala sam noćas da bježim od požara koji guta sve od sebe, spas sam pronašla na groblju gdje su već mnogi drugi ljudi ležali na grobovima (kao na plaži) i gdje je bilo sunčano i sigurno, ja sam isto imala kupaći i bila sam s prijateljicom koja je mijenjala svoj fizički izgled svaki put kad bih ja okrenula pogled, ali uvijek je bila jedna od mojih prijateljica iz zbilje. Ako netko ovo može dešifrirati, molila bih lijepo!