srijeda, 31.01.2007.

Priče o Emi napisala sam dok sam još bila na studiju. Od tad je prošlo već tri godine te sam ih slučajno otkrila i poželjela podijeliti s blogerima. Iako se mnogo stvari promijenilo, neke su ostale iste. Još se uvijek nalazim u istom gradu, ali sada sam mlada profesorica i svaki se dan borim u raljama zbornice i nosim s učeničkim barenjem i uvaljivanjem.smijeh
No, sve mi je lijepo objasnio moj dragi i jedini dečko- san je svakog klinca da zbari profesoricu pa im ne zamjeram što pokušavaju, a i daju mi dosta materijala da se nasmijem i zabavim.thumbup
Tu su i ostale životne stvari(kupnja stana, krediti, doktorat, ludi izlasci, snovi o svemu i svačemu...), ali o tome neki drugi put.

- 17:21 - Komentari (0) - Isprintaj - #

O Emi

Emini prvi koraci

Na početku nove godine Ema nije mogla ne uočiti koliko su oko nje narasla tijela koja ju okružuju.Pomišljala je na mnoge ekstremne načine debljanja,ali u pitanju su bili samo sendviči iz kantine koji su od kostura gradili tvrđave.Plašila su ju sva ta tjelesa i glasovi,buka neobjašnjive gluposti te se osjećala malo,osamljeno.
Sva sila neizrečenih potreba rasla je u Emi i dok je sjedila u gomili shvatila je da su te potrebe ono što će uvijek ostati neispunjeno i što će unutar nje postojati poput crne rupe.
Još se jedino mogla truditi da ne postane dio te gomile,mase bez ideje,bez zrna razuma.Morala je ostati svoja,sama,ali svoja.








Kolizija (stvarnosti i Eme)


Drugog dana Ema se zapitala,gledala je u nevjerici sve više shvačajući da se sve to zaista događa. Taj glas,visokointoniran poput zaglušujućeg zvuka govorio je ispremetane ispraznosti.
Emi se učini da će se uskoro probuditi,ali san nije bio u pitanju,bila je budna,budnija no ikada.Sjedila je sa zelenom maramom na glavi jer bio je Dan marama,sjedila je i maštala o kući,šalici kave,njegovom zagrljaju,slobodi.









Pljuske


Ema je toga dana sjedila na crvenoj wc dasci daleko od institucije koja ju je izluđivala i pitala se koliko je sve oko nje uistinu ružno.
Boljeli su je obrazi. Nekoliko verbalnih pljuski koje je primila par trenutaka prije žarili su joj unutrašnjost. Ema je bila poražena i tužna i znala je da je ono što najviše ne želi čuti,znati i priznati istina.


Crne misli

Ema je gledajući u zdjelu nekoliko stolova ispred razmišljala o jajnicima na tanjuru. Rupa u njenom trbuhu svrbila joj je misli i brzo je s jajnika prešla na žumanjak koji je sada već bio tko zna gdje. U mislima joj se pojavila i slika stola i nekog drugog ženskog tijela koje ga sada zauzima...
Da bi otjerala crne misli odlučila je misliti na leptire.










Glad

Glad koju je Ema osjećala bila je gotovo nadnaravna. Trbuh joj se stiskao,a u glavi joj se javljale slike hrane koju bi željela pojesti. Od svega najbliže joj se učine ribice i Ema je svom silom prizivala kraj ovoga besmislenog govora,govora koji je nerazumljiv i koji bi najradije pojela da smiri taj osjećaj gladi unutar sebe.
Slike hrane preplavile su ju i nije više mogla čekati,željela je jesti što prije.
Kada je predavanje završilo Ema više nije bila gladna. Pomislila je kako se najela od same primisli na jelo. Dan je gotovo završio kada je ponovno osjetila glad,a štrudla s višnjama bila je upravo ono što je željela svo to vrijeme,upravo ono što je popunilo rupu u njenom trbuhu (barem jednu).










Supermarket .

U posljednje vrijeme Ema nije mnogo izlazila. Nije željela razmišljati o tome da je u svojim godinama prestara za izlaske,ali njen joj je stan bio najbolje utočište za sve vrste zabava.
Kišilo je i Ema je imala svaku namjeru ostati u kući kada je iskrsnuo neplanirani odlazak u supermarket. Ona i Sven odlazili su u određeni supermarket jer im je u ovome gradu za zabavu preostalo još samo skupljanje bodova na plus karticama.
Popušili su frulu na frku i krenuli.Još uvijek je kišilo i bio je mrak Sven je vozio uplašeno i polako, a Ema se osjećala sigurno i sretno.









Brige

Što je vrijeme više odmicalo Ema je postajala sve svjesnija svoje konstantne brige oko nebitnih stvari. Kada bi primjetila da u autu ima pola tenka goriva već je govorila kako goriva više nema,a neplaćena ju je tv pretplata gotovo dovodila do ludila iako je dolazak inkasatora bio nepredvidiv poput dolaska čovjeka koji je skupljao novac za smeće,ti su dolasci stršili u zraku poput nazubljenih stalaktita..Svaki puta kada je zazvonilo zvono Ema se pribojavala upravo njihovih dolazaka. Duboko u sebi znala je da je to potpuno besmisleno i da su te brige ono bez čega sigurno može no Ema je iz dana u dan živjela s tim brigama i toliko su joj postale bliske da su saživjele s Emom, postale su joj poput upravo onoga bez čega ne može. Poput nečega bez čega Ema ne bi bila Ema.











Dimnjačar

Kad je Ema tog jutra izašla iz stana hladnoća je bila gotovo neizdrživa,a ono što ju je najviše čudilo je to što je zima došla prebrzo i iako je trebala biti jesen zima je bila nepobitna činjenica. Postojala je kao svjedok nečega što prolazi unutar granica tog malog, «pitomog» grada O.
Ema je hodala prema faksu u svojim novim cipelama koje su joj bile prekrasne kada je ugledala dimnjačara, a ako je zbog nečega voljela zimu bili su to dimnjačari i sva sila želja koje su samim tim što su to što jesu ispunjavali. Ema je bila sretna i brzo ju je zaželjela,ali morala je čekati vikend-da se ostvari.




U iščekivanju

Vikend koji se bližio,a u isti se tren činio jako dalekim izluđivao je Emu. Imala je osjećaj da već godinama nije izašla iz stana,a bila je gotovo u pravu. Zadnji put su ona i Sven izašli prije dva mjeseca i od tada su svaki vikend proveli u stanu. Upravo joj je zbog toga pomisao na nadolazeći vikend žarila unutrašnjost.
Odlazak na vikend,u grad Z,koji je toliko voljela ,bio je baš ono što je Ema trebala.
Trebalo joj je da se osjeti živom i da pleše. Željela je plesati,plesati,plesati...
Željela je pobjeći od poznatih hladnih ulica,od poznatog toplog stana.
Samo pobjeći...







Tmurno

Razmišljajući o vikendu koji je sada već bio iza nje Ema se čudila kako je sve brzo prošlo. To ju je rastuživalo!
Željela je vratiti vrijeme i otići natrag tamo gdje je bila sretna. Ovaj ju je grad O,iako sunčan, sputavao i stalno podsjećao na teško breme koje je morala nositi. Zbog svih se tih razloga Ema najradije odlučivala ne izlaziti iz stana iako su je izlasci osnaživali,činili jačom.
Uskoro se bližio Emin rođendan i po prvi puta u životu nije osjećala uzbuđenje,sreću...
Sve je osim Sunca ovdje bilo tmurno.







Podsvijest

Jesen je već toliko zavladala okolicom da je drveće već u putpunosti ostalo bez žutog lišća. Kroz prozor njenog stana bilo je hladno i Ema je sjedila u fotelji i čitala Povijest hrvatske književnosti.
U glavi joj se vrtio san kojega je sanjala i ništa bitno nije bilo u tom snu osim tog mjesta na kojemu se san zbiva. Već je nekoliko puta sanjala to mjesto,a u javi nikada nije bila tamo. Pitala se kako je to moguće i koje je to mjesto koje u svom umu toliko priželjkuje,a koje nikada nije vidjela,a bilo je prekrasno....
Možda se iza svega skrivala tek jednostavna želja za odlaskom ili su u pitanju bile neke druge sfere Emina postojanja u kojemu je pronašla mjesto,baš to mjesto i baš tu kuću u kojoj je bila sretna.







Pismo Svenu

Željela bih široko otvoriti usta i progutati sva tvoja htjenja. Bila bih spremna postati tvoja suputnica na cestama naših ideala.
Voljela bih te,ali i ti bi mene. Jedno bismo drugom poklajnjali pladnjeve trešanja. Noću bismo kušali jedno drugo dok ne zaspemo sljepljeni poput papira stare bilježnice.
Ponekad bih te i mrzila jer vjerujem u taj dualizam,a ti bi me tada ponovno natjerao da te volim. Kada bi ti mene mrzio ja bih ti donijela zrelo grožđe i hranila te sa svog jezika sve dok opijeni ne pojedemo jedno drugo.
Spavala bih pod težinom tvojih ruku nepomično čitave noći da nijedan dio moje kože ostane neprekriven tvojim porama. ..
Zato dođi,dođi,jer fališ mi dok si na poslu.
Ema







Manifest Eminog postojanja

Ema je živjela u maketi. Pokušavala saživjeti s ritmom sadašnjosti,ali nije uspjevala. Ova mala maketa bila je puna ljudi koji ju ne razumiju. Odbijala je prihvatiti nečija pravila i postati lutka na navijanje. Postati lutkica s glavom prepraznom da bi zaista postojala.
Svaki je dan oko sebe Ema nailazila na iste. Svi su joj oni bili toliko prokleto isti da ih je teško razaznavala, a morala je! Polako se,vrlo polako privikavala-ovo je prodavačica,ovo je profesor,ovo je student...Na taj se način probijala ovim labirintom prolaznosti i stalno sretala iste,tek bi ponekad vidjela- ovo je prijatelj!
Ema se zapitivala «Zar sam toliko užasno zahtjevna ako želim da mi –ovo je prolaznik-kaže oprosti ako mi stane na nogu?» Topila se u njihovoj ispraznosti uzalud tražeći sreću na ulicama te makete.
Koliko će zrnaca pješćanog sata još ispasti u iščekivanju ispunjenja koje je možda tek utopija koje je Ema toliko željna. Ispunjenje je upravo ta ključna riječ,ključna karika u lancu njenog postojanja. Ponekad se osjećala kao da je tek šetačica po alejama nečijih kaotičnih misli ili da je linija slike minimalističke apstrakcije.
Jedino u što je bila sigurna bile su njene misli,apsolutno definirane. Pomislila je kako je zahvalna nekome što ih je baš tako definirao,a onda je shvatila da je taj netko bio ona.
Sve što se odigralo na pozornici njenog života bile su predstave napisane direktno iz njenog mozga. Shvatila je da je upravo ona baš ta linija bez koje ovo življenje ne bi postojalo.
Ona je ta kojoj u toj maketi nema ispunjena . Njene su misli fatamorgana njenog postojanja, a njena utopija bila je skrivena duboko u njenoj glavi.
Shvatila je da u biti ne želi znati kako je to kad se ostvari utopija jer bez života u toj maketi i suprotnosti s –ovo su ljudima- ne bi spoznala svoju vrijednost...Imati sebe,to je sve što je Ema željela.







Rođendan

Nos joj je curio i bila je nervozna.
Ema prvi puta u životu nije bila srtena zbog svog rođendana. Bilo je jedanest navečer i samo ju je jedan sat djelio od tog posebnog dana u godini koj je pripadao samo njoj,a ona ga nije jedva čekala čak ni potajno priželjkivala.
Razlog takvom raspoloženju nisu bile godine jer Ema ih je bila toliko malo svjesna da je ćesto zaboravljala koliko joj je.
Sjedila je u svom stanu i razmišljala o djetinjstvu i rođendanima.Tada je bila toliko nestrpljiva u iščekivanju rođendanskog slavlja da je odlazila kućama po prijatelje u želji da slavlje što prije počne. A na samo rođendansko jutro mala bi se Ema oblačila u rođendansku haljinu i bila prokleto sretna...
Gdje si mala Ema,javi se!
Sretan ti rođendan!




Kobasica i francuska salata

U zadnjih se par mjeseci Ema počela previše opterećivati pojedenim.
Negdje je još davno pročitala da je 1800 kalorija dnevno dopušteno da bi se zadržala postojeća težina i tako je svakoga dana brojila kalorije koje je u principu izmišljala jer nije znala koliko je u čemu bilo kalorija. I tako je postajala sve opterećenija, a osjećaj gladi bio joj je draži od onoga sitosti. Znala je koliko je to infantilno i nezrelo,ali nije mogla protiv toga!
No, danas joj je rođendan pa je pojela navečer kobasicu i francusku salatu,glumeći da je zadovoljna, a ne shvačajući da su ta kobasica i francuska salata jedino i posljednje što ju još može spasiti.

Tren beskraja

Dok je sjedila na klupici premalenoj da bi normalno sjedila Ema je imala osjećaj da sjedi u košnici. Tih 50 glasova bilo je u stanju proizvesti toliku buku da je bilo teško za povjerovati da to proizvode ljudska bića.
Nervoza ,koju je zbog toga osjećala,činila je od Eme tek nijemog slušača te hrpe gluposti. Ne mogavši shvatiti gdje je to mjesto na kojemu bi mogla postojati kao sretna osoba,a ne tek kao svjedok njihove gluposti,ostala je tupa,ostala je sjediti i postojati u tom trenu koji se doimao beskrajno....




Volim te
Ema je zaprepašteno pokušavala shvatiti zašto je u opće sjedila u ovoj prostoriji i slušala klepetanje bez smisla i svrhe.
Trebala je ostati kod kuće i biti sa Svenom.Falio joj je Sven. Bila je nervozna kada se vratio s posla i bez razloga drska prema njemu. Bilo joj je žao,ali sada nije mogla učiniti ništa do čekati da završi ovo glupo predavanje da mu kaže-oprosti Sven,volim te.





Koliko vremena

Ema je razmišljala o tome koliko je vremena prošlo od kada je posljednji put pisala u ovu bilježnicu. Ponovno je bila zima, a ljeto kao da je minulo nemjerljivom brzinom. Često je razmišljala o ljetu i moru, sunčanom vremenu, preplanuloj puti i zabavi. Bilo je to, bez sumnje, najbolje ljetovanje u Eminom životu, ali sada je vće bilo jako daleko.
Zima je zavladala ovim gradom i gotovo čitavi dan doimao se poput sutona. Sunce se nije vidjelo ni osjetilo. Ema je razmišljala o fakultetu i o nekoliko preostalih ispita, budućnost koja je dolazila nije joj se činila svjetla. Nada se da neće morati otići u potrazi za poslom i papirima bez kojih je moderni život nemoguć, nada se da će u ovom ledenom gradu bez Sunca uspjeti pronaći mjesto za sebe i Svena.







O sreći i tuzi

Život joj je išao točno onim putom kojim je željela. Apsolventica s dva ispita i diplomskim, s prosjekom ocjena koji će joj omogučiti daljnji put u njenom akademskom napredovanju, radi posao svojih snova i fenomenalno zarađuje. Što bi još mogla poželjeti, a da se ne zamjeri bogovima? Svo to izobilje božjih darova činilo ju je sretnom, a u hrpi svega toga bila je svjesna samo jedne činjenice.
Falio joj je Sven, odnosno ne on kao fizička pojava nego onaj stari Sven koji ju voli i obožava. U njegovom pogledu više nije bilo ljubavi, njegove su riječi postale prazne poput iluzornih pojava neke stare navike. Ema se neprestano pitala nije li ona tomu kriva i bojala se istine, odgovora koji je s druge strane priželjkivala poput djeteta koje priželjkuje trenutak polaska na more. Ambivalentnost njezinih potreba koje su se ticale saznanja, ključala je unutar njezina tijela i tek bi ponekad učinila da slana voda iz njenih očiju iscuri poput mlijeka iz probušenog tetrapaka. Bilo joj je teško buditi se svako jutro sa spoznajom da je sreća tako nestvarna iako postoji, a tuga tako stvarna i užasno boli.




Koliko je vremena prošlo

Čitajući svoje stare zapise Ema je shvatila da je prva slova svoga ljetopisa zapisala prije tri i pol godine.
Koliko se toga samo promijenilo, a koliko je toga ostalo potpuno isto. Ona i Sven još su uvijek živjeli u istom stanu, ali su u iščekivanju isplate kredita za svoj novi stan koji su kupiili. Razmišljala je o njihovom novom stanu, o pedeset kvadrata koji će biti samo njihovi i o tome koliko je tih pedeset kvadrata bilo izvanredno. Ona i Sven konačno će imati svoje malo gnijezdo u kojem će moći stvoriti hrpu sretnih, ali nužno, budući da se o životu radi i onih, malo manje sretnih uspomena.
Što je još mogla postići? Upisala je doktorat, pronašla posao (koji bi bio svršen da ju zla mentorica ne zlostavlja iz dana u dan), ali čemu ubacivati ružne stvari u sliku koja joj se u tom trenu činila idealna.

- 17:09 - Komentari (2) - Isprintaj - #

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se