22.11.2007., četvrtak
I moj brat Robert također?
Tužno je to, kada jedina stvar koju ljudi iščekuju od ovih izbora, jest da oni jednostavno prođu. Moral Hrvatskog naroda nije visok, a u vrijeme izbora samo je niži. Opet je sve isto - obečanja (većinom prazna), svađe, debate, tipične teme. Ipak, nitko do sad nije izašao s pravim "programom" ili "planom". Važno je da je medijska pažnja tu. Tužno je i to, što je ljudima važnije kako će se netko potući, nego kako riješiti neki važan problem same zemlje.
No, osvrnimo se na onu stvar koja je vjerojatno svima najviše zapela za oko, a to je medijska predizborna kampanja. Sigurno je najviše pažnje privukla reklama HDZ-a koja uključuje kapetana hrvatske reprezentacije, Niku Kovača (i njegovog brata Roberta također?). Odličnu je kolumnu na tu temu napisao g. Miljenko Jergović. Po mojem mišljenju, ne znam što je gore - to što se sport upotrebljava u svrhe političke promidžbe ili to što se nogomet(aš) koristi u svrhe političke promidžbe. Rečenice na razini trećeg razreda osnovne škole samo još više potvrđuju obrazovanje nogometaša, ali i jad hrvatske politike, u ovom slučaju HDZ-a. Dragi moji "desničari", ako ste već uposlili osobu s ograničenim materinjim jezikom, mogli ste mu barem postaviti blesimetar, a ne pustiti čovjeka da se mući tri dana oko iscrpnih književnih rečenica (i njegovog brata, Roberta, također?).
Također mi je oko uhvatilo aferu oko Dinama i potpisivanja igrača za podršku HDZ-a. Jedino što je možda gore od upotrebljavanja sportaša u sportske svrhe jest upotrebljavanje sportaša bez njihovog znanja. Ili barem tako oni tvrde? Mislim da bi ipak znali da se potpisuju, pošto je to mukotrpan proces za jednog nogometaša, pogotovo ako nije iz Hrvatske te niti ne zna tko je dr. Ivo Sanader.
Moram priznati da me je reakcija SDP-a nasmijala. Reklama s bakom i njezinom sestrom Baricom je presmiješna. Ipak, kako bi rekla mudra izreka: "Ne spuštaj se na njihov nivo.". SDP ju je pak prekršio u svakome pogledu.
Kada sve pak skupimo i sagledamo, čini mi se da je jedini efekt takvih reklama omalovažavanje ljudi koji ju gledaju. Kako se osjećate kada vas na glasanje zove osoba čija je razina znanja o Hrvatskoj (zaključak izveden iz količine znanja o jeziku) ravna prosječnom osnovnoškolcu? Po meni, to je ponižavajuće.
|
- 19:16 -
Komentari (18) -
Printaj -
#
14.11.2007., srijeda
Pozdrav iz Istre
Svaaštare se preko vikenda posjetile Istru sa razredom. Obišli smo gradove bogate kulturne, a i prirodne baštine. To su Motovun, Poreč i Rovinj. Osim što je na društvenom repertoaru bilo veoma zabavno (dovoljno je reći da smo izgubiloi glas), naučili smo i kamerom ovjekovječili mnogo toga.
Krenimo redom.
Ova slika predstavlja ulazak u Motovun. Motovun je mali gradić u srcu Istre koji je na glasu kao jedan od najljepših u Hrvatskoj. Širem spektru je poznat po svom čuvenom filmskom festivalu. Motovun je sagrađen na brdu i čine ga 3 dijela. Stariji dio je na samom vrhu, a noviji u podnožju.
Gradić je do danas sačuvao srednjevjekovni izgled. Obranu Motovuna činila su dva prstena zidina. Unutarnji prsten oko najstarijeg dijela grada datira iz 13. i 14.st. Kroz njega vode unutarnja vrata grada. Oko podgrađa nalazio se drugi prsten gradskih zidina u koji se ulazi kroz vanjska gradska vrata (15. st.). Na slici možete vidjeti unutarnja vrata. U njima je danas lapidarij. Između dvoje vrata nalazi se vanjski gradski trg. Na trgu je, pokraj unutarnjih vrata i gradska loža iz 17. st., predivan vidikovac na okolicu. Povijest Motovuna započinje prije rimljana kada su na ovom mjestu digli svoje naselje sekusi, keltsko pleme. Središnji trg Andrea Antia naziv je dobio po renesansnom skladatelju i tiskaru nota rođenom u Motovunu u drugoj polovici 15. stoljeća. Na trgu je barokna crkva Sv. Stjepana izgrađena 1614. na mjestu starije crkve. Uz crkvu je zvonik – kula iz 13. stoljeća s nazubljenim prsobranima, građen kada i prva crkva na čijim temeljima je sagrađena sadašnja. Malo ljudi zna da je na istom mjestu u kasnoj antici bila starokršćanska bazilika, još veća no što je današnja crkva Sv. Stjepana. Nasuprot crkve je Komunalna palača, građena u 12. stoljeću, a u 16. i 17. stoljeću proširivana i obnavljana. Ispod trga je velika cisterna koja je opskrbljivala vodom Motovun. Želite li stići do vrha Motovuna stepenicama, znajte da vas čeka uspon od preko 1000 stepenica. Kroz Motovun je prolazila pruga Parenzana i time je mjesto ostvarivalo dobru povezanost s Porečom na zapadu te sa Slovenijom i Italijom na sjeveru. Kolodvor je sačuvan i nalazi se podno brežuljka na kojem je smješten stari dio grada, neposredno prije ulaska u tzv. motovunski tunel.
Motovun je većinu vremena bio pod vlasništvom Prejasne Republike Venete. Tako na ulazu na vrhu vidite krilatog lava s knjigom, simbol Venecije, dok su ispod njega razni grbovi mletačkih velikaša. Važno je napomenuti da u Motovunu prevladava talijanski jezik.
Ovaj reljef predstavlja već spomenutog krilatog lava. Analizirajmo ga. Prvo što će mnogi primjetiti jest zatvorena knjiga Sv. Marka. Kada je knjiga zatvorena to je značilo da je Venecija u otvorenom ratu s nekom državom ili gradom. Sljedeće je uzdignuti rep, što je vrlo dobro. Uzdignuti je rep značio da je to mjesto (u ovom slučaju Motovun) bilo razvijeno i važno središte i prije dolaska Mlečana. Da je rep spušten to bi značila potpuna pokornost nerazvijenog svijeta Veneciji. Komičan dio reljefa je glava lava. Naime, on se belji. To ukazuje da su ljudi koji su ga izrađivali bili mještani, te ovim riskantnim činom iskazali svoje nezadovoljstvo.
Na kraju jedan prekrasan panoramski pogled s vrha grada.
Grad Poreč je sljedeća postaja. Naseljen je još od prapovijesti. Tijekom 2. stoljeća prije Krista, rimski je castrum podignut na sitnom poluotoku, koji je bio 400 m dug i 200 m širok, i na kojem danas stoji jezgra staroga grada. Za vrijeme vladavine cara Augusta u 1. stoljeću, castrum je službeno proglašen gradom i uključen u rimsku koloniju Colonia Iulia Parentium. U 3. stoljeću grad je već imao organiziranu kršćansku zajednicu i ranokršćanski crkveni kompleks. Eufrazijeva bazilika je sagrađena u 5. stoljeću.
Kad je Rimsko Carstvo palo 476. godine, grad je potpadao pod razne vladare i sile. Prvo su ga držali Ostrogoti, a nakon 539. zavladao je Bizant. Krajem 6. stoljeća stigli su Hrvati i sagradili prvo trajno naselje oko 620. godine. Nakon 788. grad je bio pod vlašću Franaka. Uslijedilo je kratko razdoblje nezavisnosti u 12. stoljeću, a onda su zavladali akvilejski patrijarsi. Poreč je 1267. potpao pod Mletačku Republiku, koja je vladala duže od pet stoljeća. Krajem 18. stoljeća prvo ga je preuzeo Napoleon, a onda Austrija 1797. Od 1861. Poreč je bio glavni grad Istre, sjedište pokrajinskog sabora sa školama, te upravnim i sudskim ustanovama. Nekoliko desetljeća (1920-1943.) bio je pod Italijom, da bi 10. rujna 1943. postao dijelom Hrvatske.
Na slici je prikazana Gradska Vijećnica koja s obje strane ima dva dobro očuvana predromanička tanjura.
A sad ono najpoznatije: Eufrazijeva bazilika. Ovo je ulazak u baziliku na kojem vrata poziva sve kršćane na spas od grijeha.
Eufrazijeva bazilika najljepši je sačuvani spomenik ranobizantske umjetnosti na Mediteranu. Nastala je u VI. st., u vrijeme biskupa Eufrazija i cara Justinijana I., a nalazi se u biskupskom kompleksu. 1997. ju je UNESCO uvrstio u svjetsku kulturnu baštinu.
Sustav Eufrazijeve bazilike čine znamenite građevine: Eufrazijeva bazilika, Župna crkva, Sakristija i cela trikora, Krstionica i zvonik, Maurov oratorij, kao i obližnji biskupski dvor, za koji je najnovijim istraživanjima utvrđeno da pripada istom bizantskom razdoblju kao i bazilika. U njemu je odnedavna smještena sakralna zbirka Porečko-pulske biskupije. Uz prezentaciju arheoloških ostataka, u prvom redu mozaika datiranih već u 3. st., u kompleksu možemo razgledati vrijedne sakralne spomenike i umjetničke predmete starokršćanskoga, ranobizantskog i srednjovjekovnog razdoblja.
Bazilika, zapravo katedrala Uznesenja Marijina, počela se graditi 553. na temeljima ranije trobrodne bazilike. Do danas je doživjela niz promjena, pa na izvornom zdanju iz ranokršćanskog perioda stoji treća crkva u gotičkom stilu. Iako su samu zgradu oštetili potresi, ratovi i požari, autentični podni mozaici iz 5. st. ostali su sačuvani i reprezentativan su primjerak ranokršćanskog slikarstva. Prikaz Krista, te likovi mučenika i mučenica, kao i fascinantna kompozicija Bogorodice na prijestolju zadivljuju izradom filigranske finoće. Najstariji pak fragmenti mozika datiraju iz 3. st.
Blještavi mozaici, kojima su oslikani unutrašnjost i pročelje crkve, idu u red najljepših sačuvanih djela bizantske umjetnosti. Mozaicima su iznad apside predstavljeni apostoli s Isusom, u centralnom dijelu tadašnji biskup Eufrazije s maketom bazilike, anđeli čuvari, Djevica Marija s Isusom u krilu, domaći sveci mučenici, posebice sveti Mauro – prvi biskup, potom mučenik i zaštitnik grada Poreča i cijele istarske biskupije. Uz sam rub slavoluka poredani su polukružno "medaljoni" s likovima mučenica. Dva glavna mozaična prikazanja predstavljaju Navještenje i Vizitaciju. Trobrodnu katedralu nose dva reda vitkih mramornih stupova s raskošnim kapitelima.
Evo pobližeg, doduše malo mutnog prikaza Isusa i apostola, te Bogorodice i Svetaca.
Ova slika predstavlja romaničku kuću. Ova je građevina klasik 11. st. Građena je od kamena, trokatnica je, bez dimnjaka, a u prizemlju je kako saznajemo bio dućan.
Ovo je slika sa porečkog mola koju smo jednostavno morali ovjekovječiti. Vjerojatno ćemo je predložiti za razglednicu.
I naša zadnja postaja je Rovinj, jedno od najjačih turističkih centara Jadrana, a i same Istre. Prvo malo povijesti.
Prvo pominjanje Rovinja kao Castrum Rubini, koliko je poznato, nalazimo u djelu "Cosmographia" ravenskog Anonimusa. Djelo, iz VII. st., s mnoštvom geografskih podataka koji se odnose na V. st. iz čega rovinjski kroničar Benussi zaključuje da je Rovinj nastao u razdoblju od III. do V. st. Okolica današnjeg Rovinja je, prema arheološkim nalazima, bila nastanjena već u brončanom i željeznom dobu, kada u Istri cvate kultura Histra koji su tu živjeli i trgovali sa Grcima i Etrušćanima. Najnoviji slučajni nalazi ukazuju na postojanje života već na prijelazu iz II. u I. milenij na samom otoku (od 1763. poluotok) na kojem je smješten današnji Rovinj.
Nakon mirne vladavine Rimskog carstva, a pred navalama Visigota, Huna, Gota i Bizantinaca, stari Romani su, u potrazi za sigurnošću, naselili otoke Mons Albanus, Sv. Katerinu, Sv. Andriju i Cissu. Otok Cissa se prvi put pominje po Pliniju starijem, a navodno je potonuo za vrijeme velikih potresa u drugoj polovici VIII.st.
Castrum Rubini lociran na mjestu današnje crkve Sv. Eufemije, nekad crkvice sv. Jurja, postaje Ruigno, Ruginio, Ruvigno i preživljava razorne napade s kopna i mora: Slavena (Domagoj 876.g.), Neretljana (865. i 887.g.) i Saracena (819. i 842.).
Nakon bizantinske vlasti Rovinj je najprije pod vlašću Langobarda, a potom pod franačkom vladavinom. U feudalnoj Istri Rovinj gubi veći dio autonomije starih rimskih municipija, međutim kao važan grad, o čemu govori činjenica da kao castrum sudjeluje 804. g. na Rižanskoj skupštini, uspijeva se izboriti za određene olakšice.
Od 10. do 12, stoljeća s uspjehom se odupirao pritisku Venecije i stekao autonomni status(sa skupštinom građana i Velikim vijećem). Dolaskom pod Veneciju (1283) gradska samouprava izgubila je svoje demokratsko obilježje. Izložen čestim napadima s mora; 1597 napalo ga je i opljačkalo 17 uskočkih brodova s oko 500 uskoka. U 17. i 18. stoljeću Rovinj je razvijen pomorski grad. Poslije pada Venecije (1797) građani su sami preuzeli upravu grada i zadržali je za vrijeme austrijske (1797-1805) i francuske administracije(1805-1813). Sve do druge polovice 19. stoljeća Rovinj je bio najveća luka na zapadnoj obali Istre. Godine 1918. okupirala ga je talijanska vojska, a 1920 Rapalskim ugovorom pripao je Italiji i bio uključen u talijansku provinciju Furlanija-Julijska krajina. Nakon kapitulacije Italije 1943., Rovinj se pridružio ustanku Hrvata u Istri da bi definitivno 1947 pripao Jugoslaviji.
Slika pikazuje najveću kulturnu baštinu Rovinja: Crkvu Sv. Eufemije. Eufemija je bila kršćanska mučenica koja je 304. g. nakon što je odbila pokloniti se paganskim bogovima, bačena lavovima po naredbi cara Dioklecijana. Njeno je tijelo kasnije preneseno u Carigrad. Tu je sarkofag ostao do 800. godine kad na vlast dolaze ikonoklasti. Sarkofag je, prema predaji, jedne olujne noći nestao iz Carigrada i 13. srpnja 800. dospio do rovinjske obale gdje ga je jedan mladić sa svoje dvije mršave kravice uspio dovući na brežuljak do crkvice Sv. Franje. Rovinjci su od tada sveticu počeli štovati kao svoju zaštitnicu, a sarkofag se danas nalazi u crkvi Sv. Eufemije.
Evo naravno i sarkofaga. Ove dvije slike koje prikazuju crkvu i sarkofag smo uzeli sa wikipedije jer nam je nažalost do Rovinja istekla memorija na kameri.
I za kraj još jedan pejzaž (ujedno i zadnja slika prije isteka memorije). Zalazak sunca u vjetrovitom Rovinju.
|
- 11:51 -
Komentari (15) -
Printaj -
#
05.11.2007., ponedjeljak
O tempora, o mores!
Od početka čovječanstva, preko stolječa sedmong, sve do danas, ljudi su pokušali pronaći savršen način kako mjeriti vrijeme. Razne su civilizacije razvile različite sustave datuma, kalendara, uglavnom utemeljenih na njihovoj religiji. Kako bismo razumjeli druge načine, važno ih je naučiti. Stoga vas danas vodimo kroz razne kalendare svijeta.
Gregorijanski kalendar
Gregorijanski je kalendar dobio ime po papi Grguru XIII. Reformatoru, koji ga je bulom Inter gravissimas, 24.2.1582. ozakonio. Danas je to najzastupljeniji kalendar u svijetu. Temelji se na principima Julijanskog kalendara koji je tom prigodom proširen i podešen. Godine (koje traju 365 ili 366 dana) se broje od rođenja Isusa Krista te se obilježavaju AD, Anno Domini. Godina se dijeli na mjesece (28 - 30 dana) i to Ianuarius (po bogu početaka, Janusu), Februarius (mjesec pročiščenja), Martius (Mars, bog rata), Aprilis (mjesec Venere), Maius (božica Maia), Iunius (Junona), Iulius (Julije Cezar), August (Oktavijan August), September (septem, sedam), October (octo, osam), November (novem, devet) i December (decem, deset).
Ab Urbe Condita
Jednostavno, od latinskog Anno Urbis Conditae, odnosno godina osnutka grada Rima, koja se tradicionalno uzima 753. pr.Kr. Inače je ovaj sustav rijetko korišten, osim u par rimskih povjesničara. Ostali su preferirali računati datume po vladavinama određenih Konzula ili Careva.
Armenijski kalendar
Armenijsko brojanje vremena je u principu vrlo slično našemu, osim u oznakama za godine. Ono počinje 552 AD. Naravno, koriste svoje pismo i numerički sustav.
Islamski kalendar
Islamski kalendar počinje 16. srpnja 622., kada Muhamed emigrira (hidžra) iz Meke u Medinu zbog neuspjelog atentata na njegov život. Dakle kao što kršćani imaju svoj AD (anno domini), tako i muslimani imaju AH (anno Hegirae). Muslimani imaju 12 mjeseci od kojih je najcjenjeniji Ramadan zbog njegove vjerske važnosti - posta. Zanimljivo je da će se zbog neobičnog brojanja i anomalija gregorijanski i islamski kalendar poklopiti tj. izjednačiti 20874 g. iako je po Muslimanima trenutno 1428. g.
Budistički kalendar
Budistički se kalendar koristi u zemljama Jugoistočne Azije. To je lunisolarni kalendar (mjesec i sunce), pa ima izraženu prijestopnu godinu. Tako normalna godina traje 354 dana podijeljenih u 12 mjeseci, dok prijestupna godina ima čak 13 mjeseci i 385 dana.
Kineski kalendar
Kineski je kalendar također lunisolarni, no, u svakodnevnom životu, Kinezi ipak koriste gregorijanski kalendar. Ipak, za svečane prilike, poput kineske Nove godine, vjenčanja i sl. koristi se tradicionalni kalendar. Godina ima 12 mjeseci, a svakim mjesecom vlada neki znak (=>astrologija). Na primjer, trenutno je u funkciji godina vatrene svinje.
Za svaki dan možemo naići na tisuću verzija, svaka godina je različita, relativno vrijeme svatko drugačije mjeri. A zašto? Razlike koje se stvaraju samo sve više razdvajaju ljude. Što je tome uzrok? Kula babilonska ili ljudska glupost? Svi ratovi i sukobi se temelje na razlikama, sva patnja ljudskog roda. Ipak, to je tako, ab ovo ad temporibus nostris, uvijek ćemo se, i oko najmanje stvari, poubijati. Doista je samo čovjek čovjeku vuk.
|
- 18:01 -
Komentari (17) -
Printaj -
#
|
