Svaasta

Prvo bijaše Chaos, drevni demon rođen u dubinama samog pakla. Oslobođen od titana, da štiti njihov svijet i drži ljude robove na uzici. Potlačeni ljudi ipak nisu samo tako odustali od svoje slobode. Oni se pobuniše i otiđoše do sina gospodara titana, Zeusa. Zeus im obeća smrt svog oca samo ako predaju svoje duše njemu i pristanu da on bude njihov vrhovni bog. Očajni ljudi pristadoše i Zeus im pokloni Zlatnog Zmaja, oružje toliko mocno da može obuzdati i samog drevnog demona. Titani pobjegoše na sjever, a ljudi pobjediše Chaosa i zatočiše ga u središte svijeta, zajedno sa njegovim gospodarom, Periserusom. Periserus bijaše drevni bog uništenja, stvoritelj drevnog demona i njegov gospodar, sin samoga Kronosa, gospodara titana, brat Zeusov. Njegova moć nad demonom se razbiše i olimpski bogovi je sakriše u četiri kamena, sakrivenih po cijelome svijetu. Ali zlokobni Periserus okupi bijedne i slabe vještace i obeća im moć ako ga oslobode i skupe kamenje njegove moći. Zadnjim snagama on im izgradi velike kule moći i dade im snagu da obuzdaju ljudski svijet te prikupe dovoljno duša da ga oslobode iz njegove vjecne tamnice. Sada mu se mocni i zli vještaci pokore i skupe kamenje moci, te ih smjeste u svoje kule ubijajuci ljude i uzimajuci im duse da dovoljno osnaze kamenje, a time i njihovog gospodara. Nekada moćno carstvo Zlatnog zmaja spade na pet kraljevstava, od toga četiri kojim vladaju kraljevi vještaci s mocnim tamnim kulama. Ostaci kraljevstva ljudi okupiše se u Španjolskoj pod vodstvom dobrog kralja Ferusa. Mocni rimski imperator Cornelius Malus vladaše u Italiji s kulom moći smještenom u vječnom gradu Rimu. Pokvareni kralj vještac Torkso vladaše u Grckoj i Trakiji s moćnom kulom izgrađenom u samom središtu drevne Grčke. Zla vjestica Malusia vladaše u prekrasnoj Perziji, s kulom moći u mocnim vrtovima Babilona. Te posljednji, visoki svecenik Thundes, gospodar Egipta, s kulom moći u samom Pharosu. Periserusova tamnica bijaše u samoj sredini tih zlih kula, zatočen na otoku zvanom Soach.
Pravedni ljudski kralj okupiše same junake ljudskog roda, sedmoricu najjačih, najspretnijih i najboljih da unište kraljeve vještace i zauvijek zatoče zlobnog Periserusa i njegovog ljubimca drevnog demona Chaosa. Skupina se okupiše u svetom gradu Alhambri, prijestolnici preostalog Zlatnog Zmaja. Oni redom bijahu: sveti paladin Alexus, njegov vjerni prijatelj i sitni lopov Gregg, pravedni kralj Ferus i prekrasna mu kćerka princeza Aria, njegov tjelohranitelj i prijatelj barbar Ax, snažna ratnica Kania, te spretni strijelac Velox.
This human expedition is about to go on a journey, a journey to save their kingdom, to save the world itself.

Dan bijaše mračan kao i uvijek. Otkada vješci uzimaju duše svijetlost svijeta blijedi. Bogovi slabe, a demon jača. Ono malo nade koje je preostalo nalazi se u Alhambri u Španjolskoj. Narodi Zlatnog zmaja okupiše se na vijećanju kako bi odlučili što i kamo dalje. Dvorana bijaše skromna, građena od bijelog kamena. Tridesetero ljudi okupiše se u dvorani. Četvorica sjednu na povišene stolice, a ostali se odmaknu u krug kako bi Ferus kročio do Velike Četvorke.
- Mir, molim! Okupili smo se danas na direktan saziv kralja Ferusa stoga mu odmah prepuštam riječ.- kazao je najstariji od četvorice. Dvoranom je vladala tišina. Ferus, zaogrnut plaštom, okrene se prema ostalima. Tada odgrne plašt i iz njega ispadoše dvije glave. Začuje se žamor. - Mir! - stišavao je starac.- Feruse, objasni se!
- Ovo su glave majke i kćeri! Nađene su bez udova i rebara u Sahari! Tamo gdje seže Periserusovo zlo! Još je stotinu takvih masovnih grobnica kao što je bila ova u kojoj su nesretnice nađene... - srčano je vikao Ferus. - Ljudi, dosta je bilo kukavičluka i gledanja strave koje nam vješci priuštuju! Sakriveni ovdje drhtimo od straha da će vojske doći do nas i čekamo smrt! Moramo se boriti!!!
Ima pravo! - progovori paladin Alexus. - Ovo predugo traje! Mi smo jedini ostali! Jedini s dušama!
- Smiri se, prijatelju. Govoriš ludosti. - izađe vijećnik Pakar. - Mi se ne možemo suprostaviti tami ni da hoćemo. Prejaka je za nas... - Nije jaka vec si ti kukavica! - prekine ga barbar Ax.
- Ti se ne javljaj životinjo. - odgovori vijećnik. Ax uto izvadi sjekiru i krene prema Pakarovoj glavi. - Stoj Ax! - vikne kralj. - Zar cemo im olakšati posao ako se međusobno pokoljemo? Ax spusti oružje.
- Cijenjena četvorko manja jedinica vojnika krenula je iz Rima prema nama. - reče kralj.
- Gotovi smo! Oh BOGOVI! - počnu uzvici.
- Ali mi ćemo ih dočekati. Nekako slutim da su došli pregovarati. A ako ne onda ce biti opasno. No došlo je vrijeme za rat! I borit ćemo se za Čistoću ovoga svijeta! - ohrabrivao je kralj.
- Čini se da je rat neizbježan. - reče četvorka. - No još cemo razmotriti da li da posaljemo vojsku.
Kralj se zahvali iako pomalo razocaran ovakvom reakcijom vijeca.- Dođi Alexuse.
Ovaj priđe. - Ovakav je plan. Skupi 7 najjacih i najspretnijih ratnika koji ce krenuti prema Egiptu. Moramo unistiti vješce jer su oni iza svega. Moja kcer i sin vec su pristali ici.
- Dobro kralju, a vi? - upita Alexus.
- I am going north to meet our unwelcomed guests...

Blaga vatra probijaše noć u pripremnom kampu ekspedicije carstva. Ali to ne biješe jedina vatra koja je gorila. Još jedna gorjaše, vatra u srcima pravednih junaka. Svi su bili tamo: Aleksus, Ax, Velox, Gregg, Aria, Kania i pridošlica, princ Nadan, kraljev sin. Nadan i Arija bili su zabrinuti za svog oca Ferusa koji se išao suočiti s rimskim poslanikom na sjever. Nervoza i strast ispunjavahu kamp, dok se hrabri junaci pripremahu za neizbježan pohod.
- Što vam je, pa nije kao da idemo u lov na demone!- našali se Gregg
- Šuti huljo! Tko je tebe uopce zvao ovdje, beskoristan si! - zagrmi Ax.
Gregg se razljuti i skoci na Axa, te se njih dvojica pocese hrvati na zemlji. Aleksus brzo dohitri i razdvoji dvojcu gnjevnih muškaraca.
- Što vas je spopalo? Kao pas i macka ste, uvijek se svađate! Dosta! - uzvikne plemeniti paladin.
Dvojica muškaraca se još uvijek gnjevno gledaše.
- Pusti ih. Neka se pokolju. Više hrane za nas. - reče Kania sa smiješkom.
- Imaš pravo, ova životinja nije vrijedna mojeg bodeža! - mirno reče Gregg - No, nemaš mi pravo govoriti da nisam zaslužio dati svoj život za svoju domovinu te da nisam od koristi na ovom putovanju. Ja sam bio tamo...- pokaže preko Gibraltara - tamo, u pustinji. Vidio sam stvari koje nikada necu zaboraviti, užasne stvari... - spusti malo glavu na ružna sjećanja - Tamo vlada moćna Sfinga, drevni demon iz starina, gospodarica pustinje. Njezina vojska ubija sve pred sobom, vojska demona. Njezina prednost je misticnost pustinje, zato vam ja trebam, ja poznajem pustinju. - uzdahne Gregg - Poznajem ju i više nego što to moje srce priželjkuje.
Sada se družina vec smirila, svi su mirno sjedili i promotrali Gregga kako uživljeno priča, čak i Aleksus, koji je tu priču čuo već nebrojeno puta. Tišinu nakon priče prekine Aleksus
- Ljudi, naš zadatak je da ubijemo neprijatelja, a ne sebe međusobno. Sve ovisi o nama, zivoti milijuna. Imate li, recite mi, snage da to nosite na prsima? - pogleda Axa. - Ako nemate, vrijeme je da odete svojim domovima, jer nakon ovoga dana, više nema povratka. - malo zastane čekajući hoće li se itko oglasiti, a zatim nastavi - Prijatelji, čekaju nas mnoge pustolovine, opaki neprijatelji, mistična kamenja i najteži zadatak. Prijeci cemo beskrajnu pustinju, neodoljivi istok, klete gore kolijevke kulture, te brojne vojske iz najtamnijih dijelova samoga pakla. Therefore men, sleep well tonight, because I think we will have a hell of a day tomorrow.

Kralj Ferus i njegovih 50 vojnika koračalo je do rijeke Ebro na sjeveru Kraljevstva. Vrijeme je bilo mračno i smrknuto, kao i uvijek. Kralj nije znao što ga čeka na drugoj strani rijeke. Kad stigoše, utabore se i čekaju. Tišina. Malo zapuše vjetrić i netko uzdahne, no to je sve. Hladnoća.
- Kralju možda bi bilo bolje da se vratimo - kaže jedan od vojnika.
- Ne...predugo smo se skrivali...sad ili nikad. - sigurno će kralj.
Najednom zemlja počne podrhtavati. Svi ustadoše. Čuju trube i bubnjevi. Legije iz Rima su stigle.
- Previše ih je! Barem 500! - čuli su se uzvici. Na čelu legije bila je kočija od slonove kosti. Kralj pričeka da se zaustave. Nakon što su se zaustavili iz kočije izađe muškarac u crvenoj togi. Dvije vojske sad je odjeljivala samo rijeka, a kralj i čovjek iz kočije nađu se licem u lice na mostu.
- Ja sam Cleon, poslanik vječnog imperatora Corneliusa Malusa, vladara Europe. - predstavi se. - Ti mora da si budalasti kralj.
- Nisam ovdje došao da se vrijeđamo. - mirno će kralj. - Zašto dolaziš ovamo nepozvan?
- Predajte se. Sad. Predajte se vječnom mraku koji je dobrostiv i živite u njegovoj moći.
- Da...živimo kao robovi poput tebe. - odgovori kralj. Cleon podigne nos u čuđenju.
- Ha ha! Kako si glup. Znaš li ti što znači uspjeh? To je kada na balkonu iznad puka mašeš okrvavljenom rukom, a puk te štuje ne znajući da upravljaš njime.
- Ne, Cleone. Uspjeh je kada si dolje, među pukom i rukuješ se s njima čistom rukom.
- Zbog ovog stava zauvijek ćeš ostati mali kralj... - ali čist čovjek - prekine Ferus Cleona.
- Znaš li ti tko sam ja? Ja sam glasnik gospode i bogova!! - vikne Cleon.
- Hvalisavost je vrlina ljudi bez vrlina. - mirno će Ferus. -Vjecni rat se na svijetu vodi izmedju onih koji iz svijeta pokusavaju izvuci najvecu korist i onih koji su ovdje da bi zivot ucinili na Zemlji sto ljepsim. Zapitaj se koji si ti.
Cleon je navikao na pokornost i s ovakvima se još nije sreo. Bojao se iako je imao 10 puta veću vojsku. Mali se čovjek u duši sada boji. - Srest ćemo se još. - okrene se i krene prema kočiji.
Ferus se okrene prema svojoj vojsci koja ga je gledala s poštovanjem i olakšanjem.
No u taj tren Cleon se okrene, mahne rukom prema Ferusu i vikne svojima: - Slaughter them!

Jutro bijaše obasjano prekrasnim španjolskim suncem. Male vile pleashu svoj proljetni ples, a latice prekrivahu nebo kao snježni pokrov. Jedino se buniše bog sjevernog vjetra, bliski prijatelj samoga boga mora...korumpiranog boga.
Junaci se oboružahu opremom i samopouzdanjem. Njihove misli bijahu usredotočene samo na jednu stvar, sve ostalo bijaše ništa više nego bijedna sjena. Njihov cilj bijahu vječni pjeskovi Sahare, ali prva prepreka bijaše mnogo bliže. Kako bi prešli u Afriku morahu proči preko jedinog prolaza koji vodi do tamo, kamenitih dveri Gibraltara. Na njima bijaše sagrađen most, podignut od samih Drevnih, star nekoliko tisuća godina. Nazvan je "Pustinjski put" ali zbog svoje starosti i neprohodivosti nazivahu ga još i "Predpustinjska smrt".
Nakon dva dana putovanja napokon dođoše do kamenitih dveri. Sjeverni vjetar i dalje puhaše, dok junaci krenuše preko "Pustinjskog puta". Prvi krenuše Aleksus i Aria za njim držeći ga za ruku, zatim Kania i Ax, pa laki Gregg i Nadan. Velox krenuše posljednji. Aleksus i Aria pređoše most, Ax također. No valovi postadu veći. Bilo je očigledno, prema morskoj pjeni, da bog mora nešto sluti. Lukavi Gregg preskoči do kraja, a Nadan zabije sjekiru u kamen i povuče se prema drugom kraju. Hitronogi Velox trčaše sad za svoj život. Valovi počeše udarati most. I napokon, on puče popola. Velox zabije strijelu u dasku i držaše se dok se most rušio prema stijeni. Aleksus brzo uzme uže. Most udari Veloxom u stijenu te ga valovi počeše zapljuskivati svom snagom. Teško se boriti protiv mora. Aleksus baci uže.
- Brzo, uhvati se! - povikne on.
Velox dohvati uže. No crni oblak pokrije nebo. Vjetar prestade puhati, biljke uvenuše, životinje pobjegoše. Tama obuzeše sve. Junaci ostadoše stajati nepomični. Jedino Aleksus pokušavaše izvući Veloxa van. Duboki zvuk sličan barbarskim trubljama probiše nebo iz tmine. Crna sjena drevnog demona pojaviše se na površini divljeg, zapijenjenog mora. Ogromni val zapljesnuše cijele dveri i ubrzo se povuće, ali Velox nestade. Junaci ostadoše kao zaleđeni.
- Bogovi! Leviathan! - uzvikne Nadan.
Aleksus ostade na kraju stijene, gledajući samo prazan kraj užeta, slušajući smijeh pokvarenih bogova. Leviathan je progutao Veloxa. Bijes u Aleksusu postajaše sve veći, gnjev, patnja, izgubljeni prijatelj, napokon eksplodiraše i baci mač skroz preko kamenitih dveri te se zabije točno na sami kraj Gibraltara.
- Hear me Poseidon, the corrupt god! I shall have your soul!

Na Cleonove riječi Ferus se brzo okrene i ugleda kako mnogobrojna vojska kreće prema njemu. Čini se da je Ferus isprovocirao Cleona. Ferusovih pedeset naspram Cleonovih petsto. Ferus je znao kako je uzaludno boriti se, te je odlučio povesti svoje ljude do male utvrde zvane Radsor udaljene par stotina metara.
- Za mnom! - vikne kralj i vojnici potrčaše za njim. Rimljani ih počnu ganjati. Crni su oblaci prekrili nebo i Bogovi su uživali u igri mačke i miša, odlučivši pritom ne miješati se u borbu. Samo su čelkali krvoproliće.
Ferusovih pedeset stigoše do malene uzvrde, brzo uniđu unutra i zatvore vrata.
- Sad smo spašeni! - povikoše vojnici, no Ferus je znao da nije sve gotovo. Rimljani, nađoše se pred zatvorenim vratima, posjeku obližnje drvo. Sada će pokušati razbiti vrata deblom. Vojnici se uspaničeno okrenu prema vratima i shvate da ona neće izdržati. Ferusova mala privatna vojska imala je deset strijelaca. On njima naredi da se popnu na najvišu točku u utvrdi i strijelama demoraliziraju Rimljane. Strijelci se popnu i počoše gađati Rimljane silovitom brzinom. U početku se nisu snašli, zatim staviše štit iznad glave i tako se zaštite. Strijelci su brzo ispucali sve strijele i vratiše se kralju. Sada je kralj postao nervozniji i opcije za spas su se smanjivale, a Rimljani nastaviše probijati vrata.
- Ljudi! Postoji samo jedna opcija i pomalo je suicidalna! - poviče kralj. - Sve ćemo zapaliti!
Pošto je većina utvrde građena od drva, bila je lako zapaljiva. Kralj uzme jedni od baklji što bijahu na zidu.
- Sad, zapalit ćemo vrata i vatra i dim će rastjerati Rimljane, a mi se moramo u pravi čas provući pokraj njih!
- To je ludost! Ne može upaliti! - kaže vojnik.
- A imaš li bolju ideju? - upita kralj. Tišina - Nisam ni mislio.
- Krenimo! - zaderahu se vojnici. Znali su da im druge nema.
- Let us set a little campfire...

Ekspedicija je napredovala, ali sada sa strahopoštovanjem prema neprijatelju. Nakon Kamenitih Vrata izgubili su Veloksa, hrabrog i brzonogog strijelca, te otkrili novoga neprijatelja. Ubrzo, nakon prolaska preko ramena titana Atlasa, junaci su prvi puta vidjeli svoj cilj. U daljini, tisućama i tisućama milja daleko svijetlio je crni toranj, moćni aleksandrijski Pharos na kojem je obitavao vještac Thundes. No ta svijetlost nije bila jedina, zasljepljujuće djelovaše i putsinjsko sunce...
Junaci se uputiše preko prvih dina i kostura davno preminulih uljeza, nepoželjnih upadnika u carstvu Sfinge. Neprijatelj bijaše najdalje do sada, ali ipak bliže nego ikada. Borba sa suncem, pijeskom i samim sobom uzimala je i najmanje atome snage preostale u sada teškim kostima. Odjedanput, sunce nestadoše, a golemi crni oblak prekriše pustinjske beskraje. To je bilo djelo Vipera, čuvarica pustinjskog svijetla. One zatamniše izvor svjetlosti u središtu Sahare, u hramu znanom kao "Hram Sunca".
- Čak su se i božice pustinjskog svijetla pobunile protiv nas...- pomisli Aleksus - Ljudi! Imamo novo odredište! Krečemo u srce pustinje! Moramo vratiti svjetlo! - povikne on.
- Ne! Ne smijemo više skretati s puta. - reče Ax - Vrijeme je od velike važnosti.
- Kako, Ax, misliš naći put bez svijetla? Čak su se i beskrajne zrake Pharosa ugasile pod ovim crnim oblakom. To nam je jedina šansa. - odvrati Aleksus.
Ekspedicija utihne i promijeni put, ovoga put cilj je ležao u mraku svijetlosti, u samom središtu pustinje.
- Čujte nesretni, Sfinge uljezi,
Što govori vam mudrac vaš.
Sfingina jedino može tajna,
Otključat sunca ponova sjaj. - začu se glas iz daljine. Nepoznati voditelj u mraku.
- Taj glas, opet... - pomisli Aleksus - Ljudi, slušajte mudraca, moramo kod Sfinge, po tajnu sunca, pa u Hram Svjetla da vratimo sjaj. - zakljući Aleksus.
- Ali Sfinga je zla. Hrani se ljudima koje im servira vještac. - govorila je Kania.
- Ja se salžem s Aleksusom. Sfinga je nekoć pomagala ljudima, a nagovorit ćemo je i sada. - eče princ Nadan.
I tako se ekspedicija uputiše u po svoj cilj, a iza njih stvori se crna spodoba, nečujno se smijući izgubljenoj ekspediciji.
- Naivci, kako ćete do Sfinge bez sunca? Pa ne vidi se ni prst pred nosom. But you will never find out, that the only darkness is the one we choose to see...

Rimljani su probijali vrata sve brže, a hrabri su se vojnici još uvijek dvoumili da li da spale utvrdu. Ferus je znao da vremena više nema te je uzeo baklju i bacio je prema vratima. Nato se ostali vojnici ohrabre i počnu bacati baklje po cijeloj utvrdi. Rimljani su se potpuno zbunili, a dim je bivao sve jači. Kralj i vojnici morali su još malo držati dah, pa će izletjeti van kada dim postane najgušći. Bogovi su uživali u predstavi, dok su ih djevice hranile grožđem i vinom. Rimski poslanik Cleon zbunjeno je sa uzbrdice gledao novonastalu situaciju. Dim se pojačavao, a i Rimljani i junaci padali su bez zraka na tlo. Rimljani su počeli bježati, a u to Ferus i njegovi projure pokraj njih. Ipak, Cleon ih uoči i stade vikati svojim vojnicima da ih pokolju. Svi su počeli ošamućeno zamahivati mačevima koljući tako i svoje i protivnike. Kralj je uoči da ovo nema smisla, ali u to pred njim zamahne mač i odsiječe mu vrške obrva! Kralj od iznenađenja pade na tlo no brzo se izmakne novom zamahu protivničkog mača. Sada mu protivnik zakači plašt mačem i kralj se u zadnji čas izmakne. Sada je on na redu za napad. Iako je u dimu vidio samo obrise svoga protivnika, kralj mu je čuo svaki pokret. - I sad! - zadere se kralj i probije svog protivnika kojemu je sada pljuštala krv iz trbuha. Dim se polako razilazio i sve postajalo je jasnije. Kada se dim potpuno raščisti, kralj shvati da su on i par njegovih preživjelih vojnika otjerani do stijene, te da se Rimljani približavaju prema njima.
- Predaj se, budalo, dok još možeš! Prikloni se najmoćnijem bogu i zajedno ćemo mu vratiti snagu! - reče Cleon koji se tek sad spusti s brda.
- Priklanjam se jedino lijepim ženama, a ne palim bogovima! - čak je i u ovim trenucima kralj bio raspoložen za šalu, što je očito nerviralo Cleona.
- Feruse, prokletniče! Zar doista misliš da te sada netko može spasiti? Past ćeš u ponor skupa sa svojim budalama od vojnika!
- Niže od tebe ne mogu pasti. - odgovori kralj.
Bogovi su se nasmijali do suza ovom razgovoru, pa je počelo kišiti. No jedna je Božica plakala od tuge. Afrodita lijepa silno je voljela Ferusa i htjela mu pomoći, no Bogovi nisu dopuštali umiješavanje u borbu.

Noć koja je okružavala junake već je počimala uzimati svoj danak. Hladnoća je postala neizdržljiva, a njihovom lutanju nije se naziralo kraja. Mlada princeza Aria stisnula se uz Aleksusa, grijući sebe ali i njegovo srce. Njegove misli uz nju bile su sretne, čak i u vječnom mraku. Polako on je odlutao, u daleka prostranstva svoga djetinjstva, u kolijevku svoga života, u početak.
Lijepa žena plela je pokrivač, činilo se, kao da je slijepa. Mnoštvo malih dječaka trčalo je oko nje, igrajući se i skakučući. Crni oblak nadvio se nad starom kućom. Dječja igra je zatomila, slijepa gospođa zadrhtala. Na konju gotovo crnom kao sami Had, crvenih očiju, šiljatih ukrasa, izmučene duše, dojahali su jahaći. Njihovo je lice bilo sakriveno crnim kukuljicama, samo jedan je bio otkriven. Imao je zlatno ukrašene trepavice i kapke, prekrasnu zlatkastocrnu odoru i opak pogled. Oči su mu se spustile na ženu, gledajući je svisoka. Zli smiješak uneredio mu je lice i kimnuo je glavom svojim slugama. Ne razmišljajući, sluge su izvadile svoje mačeve i odsjekli ženi glavu, padajući u svježe ispleteni pokrivač. Nemilosrdno su pristupili djeci i poklali ih sve, osim jednoga. Zlokobna spodoba mu je pristupila, dragajući ga po kosi.
- Ne brini se, mališane. Tvoja majka i braća su bili slabi. Ti si jak. Jednoga dana bit ćeš mi zahvalan. Zahvalan, što sam od tebe učinio zlo. Sada, mrzi me, hrani se ljutnjom, srdžbom. Tvojim gnjevom ja ću se hraniti, tvojim strahom pojiti, a tvojim životom vladati.- opako se nasmiješi zlatooki čovjek i okrene se smijući se. Dječak je ostao stajati nepomično, čvrsto zatvorenih očiju, mrmljajući neku molitvu.
Aleksusove oči su se brzo otvorile, njegov dah je bio sve brži a zaprepaštena Aria ga je gledala postrance.
- Je li sve uredu? - upitala ga je
- Da, da, mislim..mislim da je. - odgovorio je on zbunjeno.
- Dobro, ljubavi, nastavimo, zaostajemo za skupinom. - reče ona gurkajući ga zaigrano prema naprijed.
Njegove misli bile su potpuno shrvane, znao je da ne smije udovoljiti tom čovjeku, ne smije ga mrziti. Ali to je bilo toliko teško, nepodnošljivo. Zato se i odlučio pridružiti Svetome Odredu, ali nikad nije zaboravio taj dan. U mraku pustinje ponovo mu se učinila figura, obris čovjeka koji je sličio baš njemu, ubojici njegovih snova i obitelji. Aleksus brzo prihvati mač i zamahne prema figuri, i opet i opet. Ona se samo smješila i držala pogled na njemu, taj pogled...
U mračnoj kuli, daleko otamo, isto se tako smiješio jedan čovjek, gledavši u svoju kristalnu kuglu oblijetanu crnim dušama na vrhu kule.
"We meet again, noble paladin. This time, I will have no mercy!"

Rimljani su Ferusa stisli do stijene koja mu nije više dala da se odmaknu. Ferus je znao da su njegovi vojnici bolji, no ipak je rimska brojnost bila prevelika. Cleon se smješkao dok je gledao svoju, mislio je, pobjedu. A tamo gore, na Dvoru Nebeskom svetijim od svih hramova na zemlji, Bogovi su uživali u predstavi. Izopačeni i izvrnuti. Hrane se tuđom krvlju. Zaboravili su svoju misiju, štititi ljudski rod. Ali se sada opijaju i prejedaju smijući se tuđim patnjama. Nehrabri promatrači. Tako su ih nazivali. No ipak, jedna je Božica bila razumna i hrabra. Afrodita lijepa. Zaklela se da će štititi ljude i to neće prekršiti. A i Ferus joj je bio velika neispunjena ljubav. Afrodita lijepa je smišljala plan kako spasiti Ferusa, a vremena je sve manje. Dioniz rujni je bio poglkavar za odsutnosti viših Bogova i trebao je paziti na red, no bio je previše zauzet grickanjem i milovanjem djevica koje su palzile po njegovom tijelu pokušavajući mu na svaki način udovoljiti. Afrodita je uvidjela da je sad prilika iskrasti se iz Dvora na Zemlju. Spustila se brzim korakom Svetim Stepenicama, a kada stigne na tlo pretvori se u gubavu staricu. Odlučila je pronaći barbare koji žive ovim područjima, ali oni su se već odavno odrekli borbe za spas svijeta. Trčala je starica Afrodita kroz guste šume uz rijeku Ebro, te se popikavala na svakom koraku. Tek sad uvidje da Zemlja nije slična nebu. Tamo gore su sagovi i tepisi dopremljeni iz neodoljive Perzije, naravno iz dijela gdje su samo pohlepni Bogovi mogli pristupiti. Za to vrijeme Ferus je smislio plan kako da si bar malo uzmu na vremenu.
- Cleone, izazivam tvog najboljeg vojnika na dvoboj. Pobjedim li maknut ćeš se u Rim, a izgubim li zakolji me! - viknuo je hrabri kralj.
- Vrlo dobro onda! Prihvaćam izazov! Upoznaj Drakcija! - zadere se Cleon, a legije se razmaknu. Iz njih izađe čovjek veličine neba, a zubiju oštrih kao u vuka. To je bilo čudovište iz samoga pakla, mislio je Ferus dok je gledao stasinu kako kreće do njega. nije ni trepnuo, a čudovište je kretalo prema njemu s toljagom u ruci. Ferus se izmakne, primi mač i odsječe čudovištu prst! Krik! Drakcije zamahne još jednom, pa još jednom, a Ferus je to vješto izbjegavao sve dok ga nije treći udarac oborio. U čudo ležaše on, kad primjeti da njegov neprijatelj ima i treću ruku! Kralj se nije mogao pomaknuti, a Drakcije se spremao za konačan udarac.
- Hold on, my love! Help is on the way!