Noć koja je okružavala junake već je počimala uzimati svoj danak. Hladnoća je postala neizdržljiva, a njihovom lutanju nije se naziralo kraja. Mlada princeza Aria stisnula se uz Aleksusa, grijući sebe ali i njegovo srce. Njegove misli uz nju bile su sretne, čak i u vječnom mraku. Polako on je odlutao, u daleka prostranstva svoga djetinjstva, u kolijevku svoga života, u početak.
Lijepa žena plela je pokrivač, činilo se, kao da je slijepa. Mnoštvo malih dječaka trčalo je oko nje, igrajući se i skakučući. Crni oblak nadvio se nad starom kućom. Dječja igra je zatomila, slijepa gospođa zadrhtala. Na konju gotovo crnom kao sami Had, crvenih očiju, šiljatih ukrasa, izmučene duše, dojahali su jahaći. Njihovo je lice bilo sakriveno crnim kukuljicama, samo jedan je bio otkriven. Imao je zlatno ukrašene trepavice i kapke, prekrasnu zlatkastocrnu odoru i opak pogled. Oči su mu se spustile na ženu, gledajući je svisoka. Zli smiješak uneredio mu je lice i kimnuo je glavom svojim slugama. Ne razmišljajući, sluge su izvadile svoje mačeve i odsjekli ženi glavu, padajući u svježe ispleteni pokrivač. Nemilosrdno su pristupili djeci i poklali ih sve, osim jednoga. Zlokobna spodoba mu je pristupila, dragajući ga po kosi.
- Ne brini se, mališane. Tvoja majka i braća su bili slabi. Ti si jak. Jednoga dana bit ćeš mi zahvalan. Zahvalan, što sam od tebe učinio zlo. Sada, mrzi me, hrani se ljutnjom, srdžbom. Tvojim gnjevom ja ću se hraniti, tvojim strahom pojiti, a tvojim životom vladati.- opako se nasmiješi zlatooki čovjek i okrene se smijući se. Dječak je ostao stajati nepomično, čvrsto zatvorenih očiju, mrmljajući neku molitvu.
Aleksusove oči su se brzo otvorile, njegov dah je bio sve brži a zaprepaštena Aria ga je gledala postrance.
- Je li sve uredu? - upitala ga je
- Da, da, mislim..mislim da je. - odgovorio je on zbunjeno.
- Dobro, ljubavi, nastavimo, zaostajemo za skupinom. - reče ona gurkajući ga zaigrano prema naprijed.
Njegove misli bile su potpuno shrvane, znao je da ne smije udovoljiti tom čovjeku, ne smije ga mrziti. Ali to je bilo toliko teško, nepodnošljivo. Zato se i odlučio pridružiti Svetome Odredu, ali nikad nije zaboravio taj dan. U mraku pustinje ponovo mu se učinila figura, obris čovjeka koji je sličio baš njemu, ubojici njegovih snova i obitelji. Aleksus brzo prihvati mač i zamahne prema figuri, i opet i opet. Ona se samo smješila i držala pogled na njemu, taj pogled...
U mračnoj kuli, daleko otamo, isto se tako smiješio jedan čovjek, gledavši u svoju kristalnu kuglu oblijetanu crnim dušama na vrhu kule.
"We meet again, noble paladin. This time, I will have no mercy!"
|
