Tišina koja govori

subota, 16.01.2016.

Priča o četiri žene....




Ovo je priča o četiri žene.

Četiri žene koje se toliko razlikuju jedna od druge, da se vjerojatno nikada ne bi upoznale da okolnosti nisu bile takve.

I nisu se upoznale. Ne u onom pravom smislu te riječi, nisu još nikad pogledale jedna drugoj u oči i stisnule si ruku. Još nisu. A opet, na trenutke im se čini da se poznaju cijeli život. Zvuči nemoguće, zar ne? Da mi je netko pričao ovakvu priču prije godinu dana rekla bi da laže. Da su takve stvari nemoguće. Ljudi se mogu upoznati samo razgovarajući dugo, dugo, gledajući se u oči, pa i onda se ne upoznaju kako treba. Čak ni nakon dvadeset godina. I to je možda istina. Ako se ne radi o ženama koje svaka ima svoju životnu priču koja ih je u jednom trenu probala baciti na tlo i uništiti. I sve četiri su u istoj stvari našle slamku za spas. U istoj ljubavi, istim stihovima, isti su im ljudi promijenili život. Nije ni čudo da im se čini da se poznaju cijeli život, i da jedna drugoj dovršavaju misli i rečenice. Njih četiri, koliko god bile različite, razmišljaju o životu na isti način.

Mlada žena, majka troje prekrasne djece, koja je zbog ljubavi i svoje obitelji otišla iz svog Grada da bi gradila svoj život. A opet, nema dana da ne pomisli na svoj grad, svoje ulice, svoje roditelje i prijatelje. Rastrgana između dva svijeta, onog što voli najviše na svijetu, muža i djece, i grada koji nikog ne ostavlja ravnodušnim. Ljudi koji ga nikad nisu vidjeli dali bi sve da ga posjete i osjete barem mrvicu one južnjačke topline, a ljudi koji odlaze iz njega uvijek se vraćaju i ne mogu dugo izdržati bez svojih zidina. Kako onda ona ne bi bila tužna što nije tamo, uz svoje ljude? A voli svoju djecu i muža više od života....i samo jedna stvar ju može utješiti. "Ma, probajmo još jednom, zubima se za me drži...."

Druga od njih četiri, mlada žena koja iza sebe ima priču koju tek treba završiti. Priča koja je trajala godinama i zarobila ju u nešto što ni jedna žena ne bi trebala proživljavati. Bila je dovoljno hrabra da se izvuče iz pakla i pokuša živjeti svoj život onako kako ona to želi. Treba vremena i snage da se stvari stave na svoje mjesto. Treba jako puno strpljenja i jako puno ljubavi prema sebi i životu. I treba ti glazba koja liječi dušu i koja ti svako jutro daje snagu da ustaneš. I da se boriš, protiv svih i svakoga tko ti želi nauditi. I treba ti par prijatelja koji su spremni saslušati te u svakom trenutku. Onaj osjećaj da nisi sam.

Tu je i djevojka koja toliko zrači optimizmom na prvi pogled da te razveseli samo pogled na fotografiju i njen široki osmijeh. I nema se tu više što puno opisivati. Nije sve ko što se čini i iza tog čarobnog osmijeha se krije priča. Kao iza svakog osmijeha. Razočarenje, možda u ljude, možda u ljubav. Ali biti će to dobro. Mladost rješava i najgore probleme. Samo ti treba dovoljno hrabrosti i optimizma....i možda poneka dobra pjesma, da ti skrene misli sa onog ružnog.

I na kraju, tu je žena koja je dovoljno luda i hrabra da piše priču o četiri žene. Moju priču već znate, neću je opet pričati. Znate za jednu godinu u mom životu koju želim što prije zaboraviti i godinu koja je iza mene koju neću zaboraviti nikada. A sada idemo dalje. Uz iste pjesme, iste drage ljude... Uz neke nove prijatelje za cijeli život i šest mladih srca koja gore za ovo što im se događa, i koji nisu ni svjesni koliko su promijenili život nekim ljudima. Zvuči patetično, i zvuči sladunjavo, kao obično...znam. Ali to je ljubav. Ne morate shvatiti o čemu pričam, ne očekujem to od nikoga. I neću objašnjavati više nikome što mi znači Silente. Njima ne moram reči više ni riječi, dovoljno je da ih pogledam i oni znaju. A to je meni dovoljno. I znaju da sam tu za njih, što god im ikad bude trebalo. Ako ništa drugo, da im samo kažem da ih volim i da im želim ono što si sami žele....život pun glazbe i ljubavi. To je dovoljno za sreću.

A ovim dragim ženama se moram zahvaliti. Na tome što su prepoznale u meni ljubav koju osjećam a nisu me nikada vidjele. I na želji da mi uljepšaju rođendan. Neke stvari očekuješ od svojih najbližih ali ne i od ljudi koje tek trebaš upoznati u pravom smislu te riječi. Divno je kad osjetiš da te ljudi razumiju, i da možeš sa nekim pričati o čemu god želiš. Možeš se smijati i plakati, ispričati neke priče koje ne želiš ni mužu ispričati, jer budimo realni, ne moraju muževi baš znati sve...Neke skrivene misli, tajne iz prošlosti, neko breme koje možda nosiš godinama ali nije za svačije uši.

I želim im reći da će sve biti dobro. I nek ostanu ovako iskrene i zaljubljene u život kao do sada.

Četiri žene....svaka sa svojom pričom, toliko različite a tako slične...a svaka želi samo malo ljubavi i osmijeh na licu....

Samo pravo, drage moje prijateljice i vidimo se uskoro....
- 08:47 - Komentari (2) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< siječanj, 2016 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30 31

Kolovoz 2019 (1)
Listopad 2018 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (1)
Lipanj 2018 (1)
Ožujak 2018 (1)
Prosinac 2017 (1)
Studeni 2017 (1)
Listopad 2017 (1)
Rujan 2017 (1)
Kolovoz 2017 (1)
Srpanj 2017 (1)
Svibanj 2017 (1)
Travanj 2017 (2)
Ožujak 2017 (1)
Veljača 2017 (1)
Siječanj 2017 (2)
Prosinac 2016 (3)
Studeni 2016 (1)
Listopad 2016 (2)
Rujan 2016 (1)
Kolovoz 2016 (1)
Srpanj 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (2)
Travanj 2016 (3)
Ožujak 2016 (2)
Veljača 2016 (1)
Siječanj 2016 (4)
Prosinac 2015 (3)
Studeni 2015 (6)
Listopad 2015 (6)
Rujan 2015 (6)
Kolovoz 2015 (9)
Srpanj 2015 (6)
Lipanj 2015 (5)
Svibanj 2015 (7)
Travanj 2015 (18)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

  • Kad sam imala trinaest godina, pisala sam dnevnik. Kao i većina curica. Jer sam htjela neke svoje misli zapisati, ali da ostanu skrivene. Nisam htjela da itko dozna o čemu razmišljam. To je bilo onda. Sada, tridesetak godina kasnije, opet želim zapisati neke svoje misli, ali želim da ih netko pročita. Možda moje misli nekima neće značiti ništa. A možda će nekome značiti sve....

Linkovi




  • "Ono što ostaje je naše djelo i životi koje mijenjamo. Ne postoji taj uspjeh koji će nam značiti više od divnih ljudi koje smo upoznali zbog njega.".


    NEOBRANJIVO

    Kako da te ne volim kad svi misle da te volim
    kako da ne gorim kada misle svi da gorim
    nameće se kao greška nešto čemu ne znam ime
    i kako da ne boli kad svak pita boli li me

    Samo pravo, samo pravo
    srce moje sanjivo
    kako da se brani
    što je neobranjivo

    samo hrabro, samo hrabro
    to mora biti rješivo,
    ali čime da se tješi
    što je neutješivo


    Silente na facebooku



    Misleći da ima izbor
    Ne shvaća tko koga vreba
    Srce moje grabežljivo
    Ni puknut ne zna kako treba





  • Suzana Gubina

    Create Your Badge

    LOVAC NA ČUDESA

    Slobodno ko ptica
    šetaš mi kroz san
    i glumiš da si dijete
    a ja glumim da sam ja

    Tiha kao srce
    i besplatna ko dah
    mirišeš na sol
    i mirišeš na mrak

    Ne gledam u ime
    ni u perje koje nosiš
    šapni mi što piješ
    da ti mogu reći tko si

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    Slobodna ko ptica
    i predvidljiva ko dan
    glumiš da si dijete,
    a ja glumim da spavam

    Snažan kao prva ljubav
    s lovorom u kosi
    opijen kao luda rijeka
    što me tebi nosi

    Barabama ostavljam svijet,
    a nek oni ostave mi tebe
    samo tebe volim
    i kad ne volim sebe

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa


    Ja ti čuvam leđa
    ja te sanjam dok sam budan,
    al ne zamjeri svijetu
    on nije navik'o na čuda

    Jer ja sam jedan od onih
    što dižu ruke u nebesa
    cijeli život lovim tebe
    ja sam lovac na čudesa

    tekst: Sanin Karamehmedović
    glazba: Tibor Karamehmedović

    Lovac na čudesa - SILENTE