Inside out

petak, 11.11.2016.

Nenestajući




Ode i Cohen. Nije bio moj najdraži, tek pokoja mi je njegova pjesma sjela u pamćenje... sjećam se kad sam prvi put čuo First we take Manhattan i osjećaja jeze u kičmi kojeg si naprosto morao imati na škripavo ledeni glas koji šapuće, ... then we take Berlin...
Pjesme moje mladosti. Simboli mog odrastanja. Vječno ugodni podsjetnici na ona tako bezbrižna vremena kad se svijet moglo držati na dlanu, a svo je vrijeme svemira bilo na tvojoj strani.

Umiru. Svi oni, jedan po jedan, odlaze, nestaju. Ispravljam se: ne nestaju, nikad ni neće... ali da, umiru. I baš kao što tek po tuđoj odrasloj djeci primijetiš koliko je brzo prohujalo vrijeme, tako i tek po preminulim idolima svog sazrijevanja osjetiš koja ti je zbiljska dob. I uzalud još uvijek potrčiš za tramvajem preko crvenog (praveći se da nije bitno koliko si se pritom zapuhao), uzalud do daske navijaš ZZ Top i AC/DC. To si još uvijek ti, ali... ali.
Umiru. I prokleti bili, zar ne znaju onu, to young to die, to old to rock'n'roll? A toliko su još uvijek čisti, divlji, iskreni i punokrvi r'n'r, a - umiru! Zar ne znaju koliko se osjetiš usamljeno kad odu?!

Pamtim svoje prve bubnjarske palice. Pamtim prvu polomljenu činelu. Pamtim prvi koncert - kao da je bio jučer - i ekstazu udarca punom snagom po dobošu, vrisak mišića iz samih ramena, sa obje ruke, istjerujući sam pakao iz membrane bubnja, iz sazvuka pjesme, iz zažarenih očiju publike opijene energijom zvuka.
Pamtim kako je biti netko koga su drugi na barem par minuta osjećali kao simbol svog odrastanja. Pamtim uživanje, ushićenje, pamtim plamteće obraze isijavajućeg adrenalina.
I on je pamtio, zasigurno. Takve se stvari ne zaboravlja. I zato ideš na pozornicu i kad si već uistinu to old for rock'n'roll, zato se do zadnjeg daha osjećaš to young to die. Jer pamtiš. Jer sve što si ikad odsvirao zauvijek vibrira u tebi, kao da je bilo pred tek sekundu.

Volio bih da sam u barem nekome ostavio taj trag, da moju smrt osjeti kao ubod u svoju zbiljnost. Volio bih da jednog dana netko veli, ej, bio sam na tom koncertu, ubijao je bubnjeve kao da ga sam pakao goni! Volio bih.
Baš kao i svi, volio bih znati da sam ostavio trag. Ne zbog slave; slava je bezvrijedna valuta. Ne ni zbog hrpe neznanaca koji bi ni sami ne znajući zašto promatrali zatrpavanje mog praha zemljom. Nego, da ne ispadne baš da sam samo trošio zrak, a iza mene nije ostalo ništa.
Razbijene činele. Slomljene palice. Sjaj u zažarenim očima publike kojoj srca tuku u ritmu kojeg tučeš. Mislim si, to je nešto značilo. Meni. Ljudima s kojima sam stvarao taj zvuk, ljudima koji su ga slušali, ljudima s kojima sam taj zvuk živio. S kojima ga još uvijek živim.
Mislim si, to jest nešto. I mislim si, kad i odem...

... a tko zna, možda i neću nestati.

11.11.2016. u 19:54 • 5 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>



Inside out... again.
















































.

Creative Commons License

.

.

Emajl:

suton

.

.

......................