14

ponedjeljak

siječanj

2013

Pa da...

Sjedim u tami tišine.Čujem samo ekspandiranje i kompresiju moga prsnoga koša koji pritišće moja plućna krila.Svježi zrak mi kvari dim cigarete.Spokoj.Mislim o stvarima o kojima zapravo nikada ne mislim.Čas sretan,čas tužan.Zapravo nikada samo jedno.Praznina u punini,punina u praznini.Kolaps emocija.Tko sam ja? I zašto sam tu? Cigareta gori.Gasim je uvlačeći njen život iz nje i time uništavajući svoj.Kako dalje? Do kada?! Zašto močit oči? Kad će više na gore?! Pa da moram i hiljadu i jedan stepenik proći.Psss...tišina u tami...i dalje sjedim..

08

utorak

siječanj

2013

Somewhere else

Dok je imao četiri godine,u 3 sata u noći odlutao je 3 ulice dalje od kuće.Susjedi su ga pronašli kako pretrpava njihovu ladicu tražeći slatkiše.Gdje god da danas pretrpava ladice,sigurno mora biti nešto slatko u njima.

04

petak

siječanj

2013

Svjetla točka u tami

Da li su to neke novogodišnje odluke ili su samo ljudi došli k pameti,neznam.Koliko god teška situacija današnjice bila,postoje one čiste duše zbog kojih smo još tu di trenutno jesmo.Duše koje nam mogu uljepšati dan i dati nam do znanja da razmislimo malo o sebi u dubinu.Da moramo shvatiti da male stvare čine velike.Da je jedan osmjeh besplatan i tako lagan za napraviti a nekoga može lijepo razveseliti...uljepšati mu trenutak.Mala djela velikih ruku.Samo što je problem što smo mi velikih ruku kada treba primiti neki poklon a malih djela kad se treba odvojiti od nečega svoga.Često sretnem one ljude što te mole za koju kunu a vidim im u očima da im treba za neki fiks ili cugu i sere mi se od takvih.Ili one cure što nosakaju djecu po ovoj hladnoći i traže nešto novaca da prehrane djecu.Samo im kažem da pronađu posao.A nekoliko puta sam dobio pogrdni odg tipa ko te j*** i slično.Žalosno je na što smo morali spasti.Da prosimo jedni od drugih.Tuga i bijeda.I dok obavljam posao što moram,tamo negdje u svome svijetu.Naiđem na one čiste duše.Danas dodem do auta na parkingu i sjednem u nj i vidim za brisačem papir neki i odmah mi u glavi prođe misao tipa opet ti letci..Izadem van da ga uzmem kad skužim da je to nešto napisano na papiriću iz kafića prekoputa i parkirna karta koja još vrijedi.Sjednem zbunjen u auto i krenem čitati."Dok sam išla u svoj auto,slučajno sam vidjela da Vam je izašla parkirna karta pa sam Vam je produžila jer je gosp. koji provjerava parking šetao tuda.Ugodni ostatci blagdana.Pozdrav :) " U tom trenutku me prošao val topline i sreće.Nisam mogao vjerovati da je netko stvarno potrošio 5 kn za mene totalnog nepoznanika.Ali nije ni bitna vjrijednost toga kolika je vrijednost samog djela koja je ta osoba napravila.Otrčao sam u kafić preko i pitao konobara da li je netko možda tražio papir i olovku od njih.Pa mi je konobar odbrusio samo kako bi on to trebao znati.Ali nema veze,nije mi time uspio skinuti niti na trenutak osmjeh sa lica.Izađem van iz kafića i gledam uokolo pokušavajući uhvatiti "počinioca" ovog djela.Ali bezuspješno.Na putu do doma,gužva kao i obično.I na pješačkom ispred stoji baka sa nekim kolicima pokušavajući( po meni već duže vrijeme) prijeći cestu.Odjednom auto ispred mene se zaustavlja i pali sve četiri svjetlosne oznake na autu i izlazi van.Ja potrubim sa isfrustriranošču gužve da krene dalje,a on se nije niti obazirao na mene.Otišao je do bake,uzeo joj kolica i polagano krenuo ju prevoditi preko ceste.Time zaustavljajući aute iz drugog smjera te ju uspješno "prenio" preko ceste.Čime mu je ona zahvalila lijepim osmjehom od uha do uha.Ljudi u blizini su mu zapljeskali na što se nije uopće obazirao nego je sjeo u auto i krenuo dalje.U tom trenutku sam osjetio užasnu nelagodu što sam mu potrubio.A on,tako nesebičan čovjek odbio je zahvalu(pljesak) i nastavio dalje te nam ostavio svima takvu šamarčinu realnosti da ja ni sada još nisam svjestan cijele današnje situacije.Zbog takvih ljudi još ima nade.Ima nade za sve nas koji sve obavljamo i radimo iz rutine,a ne radimo svjesno.Pokušajte razveseliti nekoga,osjećat ćete se odlično.:) A sad samo zamislite kad bi svaki čovjek samo jednom dnevno napravio tako neku dobru stvar,ne veliku,ali dobru nekom koga uopće ne poznaje.Koliko bi ljudi bili veseliji i dobročudniji...ah taj svijet...

03

četvrtak

siječanj

2013

Propuh u glavi

Vrijeme?Što nam zapravo znaci pojam vremena?Hmm...Mnogi od nas neće odgovoriti na to pitanje.A svi smo toliko ograničeni vremenom.Svi žurimo, a ubiti nitko od nas nema neki jasan i određen cilj.Svi jurimo i žurimo gradskom gužvom .Vrijeme nas ograničava.Toliko ljudi,toliko raznih misli,toliko različitih osobina,toliko umova prolaze svakodnevno kraj nas.Nitko se ne osvrće na nikoga.Svi živimo u svojem svijetu,vršeći iz dana u dan istu rutinu na koju smo naviknuti.I opet,ograničeni vremenom.Ponekad jednostavno nestanemo u tom metežu i žurbi.Kao da toga trenutka nismo tu,nego na svojem,maštom odabranom mjestu.Svi želimo biti negdje sasvim drugdje nego na trenutnome mjestu.I kad dodemo na to određeno i voljeno mjesto,opet želimo negdje drugdje.Stalno smo u pokretu.A koja je to sila što nas pokreće?Nitko ne zna...Gubeći pojam o vremenu vraćamo se u realnost koja nije tako lijepa kao ono mjesto kojim smo putovali mislima.Ljutnja i razočarenje na samoga sebe donosi samo stres i depresiju.Zašto je svijet tako okrutan prema nama?Zašto toliko briga i smetnji u životu?Toliko prepreka,padova i uspona.No mi smo ti koji kujemo sami svoju sudbino.Zašto se onda bunimo?Brojna su to pitanja na koja rijetko tko zna odgovor.Neki ga znaju i drže ga za sebe;neki ga neznaju i ne žele ga znati;neki ga neznaju i boje se tražiti uopće odgovor na njih a neki ih znaju i ne žele ih priznati jer istina boli.O da,istina boli jer je istinita.Uvijek izađe na vidjelo.Kad lažemo nekoga ne lažemo njega,nego lažemo time sami sebe.Sebi radimo bez veze probleme i stvaramo muke.Ali opet,to je samo naša realnost ograničena vremenom.

02

srijeda

siječanj

2013

Početak početka

Dragi čitatelji i čitateljice,uz nagovor prijatelja pokrenuh blog.Nisam bas iskusan u ovome tako da nemojte zamjeriti dok se malo ne "ufuram".Sve je to meni bila velika nepoznanica dok se malo nisam krenuo raspitivati.Otvorim ja hrabro stranicu bloga i sad malo istražujem.Sve je to super ali mislim si pa tko bi čitao sad tu neka moja razmišljanja o ovome onome..:S Al opet tu mi je neka nada jer ljudi s kojima razgovaram,bili oni prijatelji,poznanici ili nepoznanici kažu da im je ugodno slušati moja pričanja te da im se sviđa način mog razmišljanja.Pa eto,ako ništa pisati ću sebi za dušu te imati neke svoje memoare.Preteško se probiti između toliko različitih umova.Toliko različitih mišljenja i karaktera.A zapravo smo svi na kraju jednaki.Eto nadam se da će vam se svidjeti budući postovi.Živjeli vi meni.

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.