supertajni blog

petak, 30.11.2007.

Dijaspora

Nema sumnje u to da je dijaspora, iseljeništvo, gastarbeiteri, Hrvati koji ne žive u Hrvatskoj nego u BiH ili kojoj drugoj zemlji, bez obzira bili starosjedioci ili doseljenici, dala Hrvatskoj neovisnosti golem doprinos. Ponajprije u novcu. Pa u krvi.

Taj doprinos koji ne smijemo zaboraviti u mnogočemu je tada spašavao situaciju u Hrvatskoj. Meni je 1991.god. vrlo visoki vladin dužnosnik rekao da ne bi bilo moguće isplatiti mirovine (ne znam da li samo za taj mjesec ili uopće) da nema donacija iseljeništva (kako se to tada pojednostavljeno nazivalo).

Kud je taj novac i kojim putovima sve išao, vjerojatno nikad nećemo doznati. No za većinu iseljenika vrijedi: oni su dali a mi smo primili.

Naravno da to nije tako. S tim novcem u velikoj mjeri je raspolagala ondašnja stranka na vlasti. Osim toga i ne poznam baš puno iseljenika koji bi svoj novac dali SDP-u. HDZ je dakle upravljao, raspolagao, trošio kako im se prohtjelo – a sada u očima dijaspore svi smo dužni.

Iz tih donacija u novcu, ali i u stvarima, iseljenici izvode, sasvim opravdano svoja prava da suodlučuju u Hrvatskoj. „Kad ste nas trebali da damo novce onda smo vam bili dobri, a sad kad mislite da nas ne trebate, vi bi ste nas najradije otpisali“, tako ili slično govore ili misle mnogi naši u inozemstvu.

I odmah se postavlja pitanje prava na glasovanje na parlamentarnim i predsjedničkim izborima u Hrvatskoj.

To je problem koji nije lako riješiti i ne umišljam si da bih se baš ja mogao sjetiti nečeg genijalnog. Presjeći gordijski čvor.

Ali trebalo bi naći rješenje koje bi zadovoljilo sve. I one koji izvana žele sudjelovati u političkom životu Hrvatske pa makar samo putem izbora ali i one koji opet s puno istine kažu:“Kako može onaj dečko iz Argentine, koji čak ne zna ni hrvatski, suodlučivati kako ćemo mi ovdje u Hrvatskoj živjeti u iduće četiri godine?“

Možda bi izlaz bio u tome da se Ustavom uredi pravo iseljene Hrvatske na određen broj zastupnika u Saboru. I da ih oni i biraju. A da ti zastupnici mogu glasovati u Saboru samo u točno određenim pitanjima koja pogađaju i iseljenu Hrvatsku.

Doista ne znam da li bi takvo rješenje bilo moguće, bilo sukladno Ustavu i da li bi pomirilo dva suprotna mišljenja o glasovanju iseljene Hrvatske. Ali iseljenu Hrvatsku, ponavljam, ne smijemo ignorirati.

Mislim npr. da je SDP učinio golemu predizbornu pogrešku što nije postavio svoju listu za dijasporu. Možda bi se u redovima SDP-a našlo ljudi koji bi uspjeli dobiti dovoljno glasova za koji mandat. Tko zna. Zapravo ne možemo ni znati jer se nije ni pokušalo.

Ali rješenje treba naći.

Takve probleme ignoriraju samo blesani a rješavaju ih pametni ljudi.

- 07:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 29.11.2007.

Lice izdaje

Mislio sam da o njoj nikad više neću čuti ni riječi, ali prevario sam se. U jednom tjedniku ovih se dana za riječ se javila Milka Planinc, zloglasni egzekutor Masovnog pokreta. I naravno, teško bolesna, u 83-oj godini nastoji promijeniti činjenice i ispričati priču o 1971. i onome što je slijedilo nakon toga na svoj način. Falsificirajući. Prije nego što ode pokušava ostaviti bolju sliku o sebi.

Da je moja susjeda i da joj treba pomoć ja bih joj pomogao. Da je nema tko odvesti liječniku ja bih ju odveo.

Ali preko njenih izjava ne mogu preći. Milka Planinc, ima partizanski staž te dugogodišnji komunistički partijski uspon iza sebe. Koji ju je doveo sve do Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske, a kasnije kad je odigrala svoju ulogu u rušenju Masovnog pokreta i dalje sve do mjesta predsjednika vlade socijalističke Jugoslavije.

Nije teško zamisliti da je naročito kivna na Savku Dabčević Kučar. Milka Planinc je bila polupismena a Savka Dabčević Kučar doktorica znanosti. Pa Milka osjeća potrebu reći da je ona pisala dijelove Savkinih referata. Kaj god. I onda, dok je Milki Planinc bilo stalo do „razvoja samoupravljanja i socijalizma“ Savki je bilo do aplauza masa.

Prešućuje Milka Planinc o čemu se u Masovnom pokretu radilo i zašto je Savka tražila podršku masa. Upravo zbog takvih kakva je bila i ostala Milka Planinc. A radilo se o traženju čistih računa unutar jugoslavenske federacije. Traženje čistih računa pretpostavljalo je postojanje prljavih računa. Računa pomoću kojih je federacija pljačkala hrvatsko gospodarstvo. O tome Milka Planinc šuti. To ni ne spominje. E, sad, za tu politiku čistih računa zalagao se jedan dio ondašnjeg hrvatskog partijskog rukovodstva na čelu sa Savkom Dabčević Kučar.(Mika Tripalo, Pero Pirker, Dragutin Haramija, samo da spomenem još neke)

Unitaristima (tj. pristašama unitarne Jugoslavije u kojoj Hrvati polako ali sigurno nestaju) poput Milke Planinc to je bilo svetogrđe. Milka Planinc spominje i jednu doista „genijalnu“ misao, marksističkog mislioca Vladimira Bakarića:“Federacija treba bolje federirati“. Smislio je to valjda sjedeći na kauču kojem su popustili federi.

Milka Planinc je kivna i na Šimu Đodana i Marka Veselicu. Zašto? Zato jer su upravo oni, kao mladi ekonomisti prvu počeli ukazivati na nelogičnosti i kriminal u financijskoj raspodjeli sredstava unutar federacije. O tome Milka Planinc šuti ali ih zato proglašava nacionalistima. A nacionalisti su zato što su se usudili reći istinu o položaju SR Hrvatske unutar jugoslavenske federacije u razdoblju između 1966. i 1971.god..

I kad je Tito tražio egzekutore Maspoka u kasnu jesen 1971. Milka Planinc je prva stala u red. I odradila posao. Sada ima obraza govoriti o osam ili devet zatvorenih. A znademo da su stradale tisuće i tisuće nakon sloma Maspoka. Nisu svi završili u zatvoru, ne, mnogi su ostali bez posla. Ukinute su hrvatske kulturne institucije. Zabranjeni brojni časopisi. Pa čak je spaljen, početkom 1972.god. i upravo izašli Hrvatski pravopis. I Pravopis je bio maspokovac.

U znak zahvalnosti za razbijanje „hrvatskog nacionalizma“ Milka Planinc se ubrzo našla na položaju jugoslavenske premijerke. I od 1982. do 1986. svojim natprosječnim sposobnostima pomogla da Jugoslavija potone definitivno u politički i gospodarski kaos i ponor. (Tada u Jugoslaviji ničega nije bilo. Mi smo iz Njemačke od kave i šećera do toaletnog papira sve morali slati obitelji koja je živjela u Zagrebu) Milka Planinc tako je utrla put Slobodanu Miloševiću i otvorila put nasilja koje je započelo već 1990.god.

Međutim Milka Planinc to sve ne vidi i ne shvaća. Kao što ništa nisu vidjeli ni shvaćali ni Himmler, ni Goering ni Doenitz.

Milka Planinc pokušava za sve nedaće okriviti Savku Dapćević Kučar i kasnije, spletke svojih partijskih „drugova“. Neće joj to proći. U muzeju hrvatskih izdajica njeno ime će ostati upisano velikim slovima.

- 07:17 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 22.11.2007.

Ruska braća zahvaljuju

Free Image Hosting at www.ImageShack.us
I Lenjin bi danas bio sretan

Gledao sam utakmicu koju je igrala hrvatska nogometna reprezentacija. A danas, sve vijesti njemačkih i švicarskih TV postaja bruje o toj utakmici.

Kažu da u Velikoj Britaniji vlada muk, razočaranje i očaj. Smijenili su i trenera. Englezi doživljavaju ovaj poraz kao nacionalnu sramotu. Da su ih pobijedili Nijemci, Španjolci ili Talijani, ajde, možda ne bi bili tako žalosni. Ali od male Hrvatske, to je i onim najdobronamjernijima previše. Kažu Švicarci u vijestima da je ovo prvi puta nakon 25 godina da Engleska reprezentacija neće sudjelovati na Europskom prvenstvu.

Njemačke TV postaje analizirale su igru hrvatske reprezentacije i na široko tumačili što je sve engleski izbornik krivo učinio. U svakim vijestima pokazana su sva tri gola hrvatske reprezentacije kao školski primjer kako treba igrati. Drago mi je što smo bar u nečemu primjer.

S druge strane Švicarci javljaju o oduševljenju u „majčici Rusiji“. Kažu da su moskovske novine na naslovnim stranicama, velikim slovima, donijele na latinici i na hrvatskom naslove poput „Hvala Hrvatska“ ili „Hvala slavenska braćo“ (ako sam dobro upamtio).

Dakle, onu zemlju u kojoj su donedavno neki gledali boga a mi neki đavla, današnja Hrvatska je usrećila. Da li će se to vidjeti i u nekim konkretnim izrazima zahvalnosti (recimo pomoć oko hapšenja Kadijevića, Mladića i Karađića) to ćemo tek vidjeti. A do onda crveno Carstvo slavi i nas i sebe.

P.S. Interesantno, a u repki ima, navodno, najviše hadezeovaca.

- 17:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 21.11.2007.

HRT i etičko povjerenstvo su odbili emitirati slijedeći video spot:

- 07:27 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 20.11.2007.

Grijeh je ne izaći na izbore


Znam da će mnogima čudno izgledati ovaj naslov. Ma kakav grijeh? Mi katolici bismo rekli – grijeh protiv Duha Svetoga. No za one koji to ne razumiju i ne vjeruju možda lakše objašnjenje: grijeh protiv naroda.

Naime, ne izlaskom na izbore mi u stvari prepuštamo manjini da odlučuje o većini. A to nije smisao demokracije. Izbori u demokratskoj zemlji imaju smisla samo ako velika većina glasaća shvaća važnost izbora i izlazi na njih.

Također je važno da birači biraju slobodno, odgovorno i po svojoj savjesti. Bez pritiska. Čak i dobronamjerne poslanice biskupa mnogi osjećaju kao pritisak. Možda bi bolje bilo da te poslanice za izbore izostanu.

Osim toga ne izlaskom na izbore mi široko otvaramo vrata zloupotrebi vlasti jer je s malo glasova lakše manipulirati nego s mnogo. Ne izlaskom na izbore dajemo i signal onima koji se žele dočepati vlasti da nam je svejedno. Tako im ostavljamo otvorene ruke da rade što žele.

S „figom“ u džepu nitko nije nikad ništa

- 11:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 16.11.2007.

Tri prsta i Rade Leskovac


Free Image Hosting at www.ImageShack.us



Do sada meni nepoznati Rade Leskovac digao je pravu buru protesta svojim predizbornim plakatima na kojima je naslikan kako pokazuje tri prsta. Samo po sebi to ne bi bilo ništa strašno da Rade Leskovac nije u jučerašnjem razgovoru s Mirjanom Hrgom sasvim jasno dao na znanje da su to četnička tri prsta i da on ustavni poredak ove zemlje ne priznaje ili u najboljem slučaju ignorira.

Situacija u Vukovaru i uopće u Podunavlju nije dobra. Srbi sve više dižu političke glave (potpomognuti „sredstvima sa strane“) uvjereni da mogu ishod rata promijeniti u miru. Provokacije Srba (čak i djece) su svakodnevnica u vukovarskim školama, uredima, trgovinama, kafićima itd.

I sad nam je trebao još Rade Leskovac. Pokazuje nam tri prsta. Ta tri prsta su znak pobunjenih krajinskih Srba iz 1990/91. Sa ta tri prsta oni su nam naviještali rat, prijetili nam, ubijali i mučili zarobljenike. Pod ta tri prsta marširali su, pjevajući četnićke pjesme na hrvatske gradove i sela i uništavali ih.

I sad mi to glupavo trpimo misleći da je i to dio demokracije. E PA NIJE!!

Zato predlažem da se zakonski zabrani u Hrvatskoj (kao što su u Njemačkoj strogo zabranjeni nacistički simboli) isticanje bilo kakvih četničkih simbola. Da se zabrani i verbalno prikazivanje Domovinskog rata, ZNG-a, HV-a i svih nas koji smo se borili za slobodnu Hrvatsku kao zločince, okupatore i agresore(kao što je zabranjeno u Njemačkoj i Austriji negirati postojanje logora smrti). Da ne može bilo koji Srbin, pod izgovorom predizborne kampanje vrijeđati Hrvate. Da službeni list Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj „Pravoslavlje“, više ne može pisati i dan danas sasvim javno kako su hrvatski gradovi u stvari srpski („Dubrovnik je najveća srpska luka“). To sve treba zakonski regulirati i staviti znak zabrane onima koji žive u prošlosti.

A Rade Leskovac ima sreću što se nalazi u kulturnoj zemlji među kulturnim narodom. Jer inače, mogao bi on i ostati bez ta svoja tri prsta.

- 07:39 - Komentari (0) - Isprintaj - #

srijeda, 14.11.2007.

Tko je za HDZ a tko protiv

Predizbornu javnost poprilično je uzdrmao oglas koji se nogometni klub Dinamo u izbornoj kampanji stavlja otvoreno na stranu HDZ-a. Pa i najdobronamjernijem promatraču bilo je odmah jasno da Dinamo, čiji navijači, a vjerojatno i igrači pripadaju različitim političkim opcijama, u stvari nema moralno pravo na taj način uključiti se u izbornu trku. No nije se uključio Dinamo, nisu se uključili igrači, pa ni navijači. Uključili su se divljaci koji danas Dinamo, na njegovu i našu sramotu, vode. Koji se i danas, 17 godina nakon nestanka komunizma ponašaju u stilu najgorih komunističkih glavešina. Zbog toga mislim da je potrebno ovdje podsjetiti tko to govori u ime Dinama. Nekoliko posebnih verbalnih delicija donašam ovdje tako da se ne zaboravi.




Pa i brači Kovač, dobrim nogometašima, ali očito lošim misliocima nije baš bilo potrebno uključivati se u izbornu trku na strani HDZ-a. U stvari, trebali su mirno ostati po strani i brigu o izbornoj trci u zemlji u kojoj nisu nikad živjeli prepustiti drugima. Naravno da je narodna maštovitost proradila. Ovdje donašam samo jedan od brojnih kritičkih osvrta na tu temu.
Image and video hosting by TinyPic



Nabrojali smo dakle neke koji su za HDZ. No interesantnije je tko je protiv HDZ-a. Ovdje podsjećam na mog nezaboravnog šefa iz Hrvatskog tjednika Matice hrvatske, jednog od najsjajnijih umova XX.stoljeća u Hrvatskoj - Vladu Gotovca. Poslušajte njegov slavni govor pred Komandom 5. armijske oblasti 1991.god. Poslušajte pažljivo, možda otkrijete neke sličnosti s današnjom situacijom.

- 17:50 - Komentari (0) - Isprintaj - #

utorak, 13.11.2007.

Mučenici s Kornata


Napomena: Nakon što sam danas već napisao tekst o tragediji na Kornatima došao mi je poštom "Vijenac" Matice Hrvatske u kojem sam našao izvrstan tekst na istu temu. A budući da ima onih koji su me zbog mog teksta napali, uz izričito dopuštenje "Vijenca" objavljujem ovaj tekst. Maticu Hrvatsku i autora ovog teksta sigurno nitko ne može sumnjičiti za sklonost SDP-u ili rušenju hrvatske države.


Dnevnik prolaznika - Ive Šimat Banov

Dvanaest mučenika i njihov (trinaesti) učitelj čine simbolički broj aktera užasne nesreće. Među njima ne može biti krivaca. To su junaci Kornata. A iz toga vatrenoga pakla polako, kroz vrata smrti, u život dolazi trinaesti gasitelj. Junak Frane Lučić. Oporavlja se uspješno

Što bi se još moglo reći o kornatskoj tragediji? Poslije toliko žalosti, suza i očajanja, brojnih pisanja i pitanja koja su ,ostala bez odgovora, treba li još pridonositi toj tragičnoj kronici i nejasnoći? A toliko su sati, dana i tjedana najbliži stradalih ostajali bez ikakve službene obavijesti o tragediji?! Toliko politikanskih priloga!
Toliko nejasnoća, žalosnih glazura. Toliko zapravo, usprkos prividu usplahirenosti, sporosti, razvlačenja i posve malo suosjećanja, namještenih medijskih suza i tugovanja.

Dira me neobično taj prostor i ta tragedija. U svojoj sam se mladosti verao tim kamenjarom, gasio požare (koji su tamo bili česti kao dobro jutro) koji su namjerno izazivani da bi mlada, zelena trava brzo iznikla na zgarištu u korist ovaca. Skakao sam (mi Murterini rekli bismo balimbrao) po tom kamenjaru loveći na trk poludivlje ovce svoje stare tete, djedove sestre. Na trk?! I sada, nakon toliko desetljeća, ne bez preciznosti i oštrine skeniram teren i tragičnu pozornicu i vrtim se oko pitanja koja ni kod mene nisu našla razumna i trijezna odgovora. Toliko pitanja na koja nema odgovora – odgovora koji neće u život vratiti ljude, ali će (kao kod nestalih branitelja) umiriti duše ožalošćenih ljudi.

Nismo krivi, nismo odgovorni – u glas tvrde ministri i ministarstva, zapovjednici i službene osobe. Odgovoran je opušak cigarete i zapovjednik na terenu. Svaka čast! Ali dokazivanje krivnje jednoga opuška nosi prizvuk guantanamskog uvjeravanja i priznanja. Kako dokazati krivnju opuška cigarete? A ako je opušak nedokaziv, ali dobrodošao perolak i jednostavan odgovor na prividnu zabrinutu i histeričnu potragu za krivcima, drugi je krivac nađen u poginulom gasitelju koji više ne može govoriti i koji je krivcem naznačen strašnim riječima glavnoga državnoga odvjetnika, naime da je »vlastitu grešku platio svojom glavom«. To je vrh dna ispod i iznad kojega nema veće sramote. Gore rečenice zapravo nema. Treći je razlog pronađen u tzv. eruptivnom požaru, a o tome neću jer nedostaje mi znanja, a u svojim mladenačkim gašenjima bio sam, srećom, eruptivniji od svakoga požara.

Histerična pak situacija (blizina izbora, sveopća zaprepaštenost...) zahtijevala je brzi odgovor, odnosno histerično traženje krivca. Jednom će taj grop nejasnoća, sastavljen od rekonstrukcija i snimaka iskrcavanja gasitelja, krivih i zakašnjelih informacija, uzaludna dozivanja u pomoć, neprimjerene opreme... valjda dočekati svoj vjerodostojni rasplet. A reći da je greška plaćena vlastitom glavom stvarnoj tragediji dodaje bezosjećajnost upakiranu u glaziranu ozbiljnost koja se učvršćuje čestim medijskim defilejima i prividnom odlučnošću, koja uvjerava o potrazi za istinom i smirivanjem situacije. Riječ je, ponavljamo, o trima ministarstvima o nekoordiniranim akcijama, nepotpunim, zakašnjelim i krivim obavijestima, o pogubljenim koordinatama i vremenima, lošim vezama i jednako lošoj opremi... Tu malotko prolazi testove profesionalnosti i odgovornosti. Za sudbinu ljudi ostavljenih vatri i na goleti za sada je kriv jedan opušak jedan čovjek netom izašao iz pritvora i junak kojega više nema.

Tisno, mjesto udaljeno šest kilometara od mojega, izgubilo je šestoricu mladića (za poredbu, u četiri godine rata to je mjesto pokopalo trojicu branitelja). Na Kornatu nije izgubljena samo »cijela jedna vatrogasna smjena« nego entuzijastička, radišna i poštena Hrvatska. Ona koja voli svoju domovinu i svoj rodni kraj, ona kojoj je gašenje požara i dužnost i izlet. Jer letjeti helikopterom nije svakodnevna stvar. A tu je zajedništvo i druženje. Izgubljeni životi najbolji su dio nas. Na njihovu se entuzijazmu, zanosu i ljubavi može graditi svijet.

Na toj se žrtvi daju izvući pouke.

Druga se Hrvatska (i u istom kraju) besciljno klatari po mjestu kradući bogu dane, predozirana ili osakaćena u prometalima i na prometnicama. Druga je Hrvatska u Big Brotherima, tim zamorcima koji ne znaju kamo će sa sobom dok ih mediji pretvaraju u junake i idole. Druga je Hrvatska zemlja političkih premetaljki, zemlja raznih radeljaka, mamića i šoping–terapija golih sponzoruša s plakata koje lascivno traže pokriće za svoju bijedu (»obuci me«). To je ona Hrvatska koja ne zna ni bližnje obavijestiti o tragediji njihovih sinova i braće.

To je bešćutna, ravnodušna, neodgovorna zemlja. Neodgovorna za život i sreću drugih. Nikakva.
Ovdje se zaboravlja gospodin Gordan Alfirev, koji je sebi oduzeo život. Umirovljeni profesor, osnivač DVD Vodice, i njegov dugogodišnji tajnik, neoženjen i bez djece u toj je mladosti gledao vlastitu obitelj. Čovjek koji nije imao izravne veze s tragedijom osjetio se itekako odgovornim. Znamo za nepravdu koju poradi velike tuge mogu ožalošćeni učiniti drugim ljudima i koji u svojoj velikoj boli mogu krivnju pripisati onomu tko je najmanje kriv. Pa ipak ne slažemo se da je »njegov osjećaj odgovornosti iznuđen« te da je »otjeran u krivnju«. Takav, kao gospodin Alfirev, jesi ili nisi. Otišao je za svojim učenicima i izabrao njihovu sudbinu. To je užarena i konačna točka odgovornosti, koja se ne smije ni od koga zahtijevati. To nije pitanje smrti, nego života. Pitanje kako se moglo s tom tragedijom živjeti? A umrijeti zajedno sa svojim učenicima više je od života bez njih.

Gasio sam požare na Kornatima. Gasili su ih i drugi. Mi, koji smo po tom ljutom kamenjaru i škrapama đipali kao podivljale ovce, sada ne razumijemo ništa. Bez ikakve opreme, s nekom zelenom granom u ruci, najčešće u kupaćim gaćama, mlade noge nosile su nas od svih nesreća; zmije ili vatre. Ali ne znači da smo sve iskusili. Možda smo, toliko puta, samo imali sreće? Dvanaest mučenika i njihov (trinaesti) učitelj čine simbolički broj aktera užasne nesreće. Među njima ne može biti krivaca. To su junaci Kornata.
A iz toga vatrenoga pakla polako, kroz vrata smrti, u život dolazi trinaesti gasitelj. Junak Frane Lučić. Oporavlja se uspješno.

On će reći istinu.

I mi bismo je već jednom trebali govoriti.

Prenosim:Vijenac 08.studenog 2007.

- 16:13 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 12.11.2007.

Bandić slavio Martinje?

Bandić vodi grad. Gradi i razgrađuje. Ali vodi i predizbornu kampanju. Pitanje samo za koga. Za HDZ? Za SDP? Tko bi ga znao, jer Bandić, ostaje Bandić. On ipak vodi izbornu kampanju za sebe. Pri tome se izgleda umiješao i sv.Martin pa je tako Bandić prije nekoliko dana pozvao građane da izađu na izbore 26.studenog. A možda nije kriv sv.Martin. Možda su krivi nagomilani problemi grada koje Bandić slaže, poput filateliste, u svoj album ali ih nije u stanju riješiti. Podsjetio bih samo da je prošlo već mjesec dana od katastrofe u zagrebačkoj Kupskoj i da stanari još uvijek nisu zbrinuti na dostojan način. Netko je spomenuo da Bandić nije odgovoran za to što se u Kupskoj dogodilo. Možda je tako ali je svakako odgovoran za sudbinu građana grada Zagreba čija je imovina u Kupskoj stradala. I na tom polju je Bandić zakazao. Doista, Hrvatska je zemlja zaboravljenih afera.

Image and video hosting by TinyPic

Da podsjetim one zaboravne. Nekoliko slika Kupske ulice u Zagrebu snimljene s krova FER-a.

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

Free Image Hosting at www.ImageShack.us

- 09:37 - Komentari (0) - Isprintaj - #

subota, 10.11.2007.

Politika je riziko

Svaka politika povezana je s rizikom. Može to biti rizik neuspjeha. Recimo na izborima. Možda koji puta političari i nisu svjesni rizika u koji se upuštaju pa idu na izbore i izgube i onu minimalnu parlamentarnu većinu koju imaju. To, dakako, ne ovisi uvijek samo o političarima i stranačkoj strategiji nego i različitim okolnostima. Pa tako, na politiku HDZ-a me podsjeća slijedeći spot!

HDZ u akciji:


Na politiku SDP-a me pak podsjeća slijedeći spot:


A ovaj spot me podsjeća na gospodina Čačića. Umočio se, ali je ostao čitav!!


- 17:24 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.11.2007.

Predgovor Hrvatskom političkom leksikonu

Hrvatski politički leksikon, London 1988.

Dvije godine radio sam na Hrvatskom političkom leksikonu koji je ugledao svijetlo dana 1988.god. Kako na ovom blogu već dulje vremena obrađujem povijesne teme odlučio sam ovdje u idućih nekoliko dana donijeti „Primjedbe uz prvo izdanje…“, gdje objašnjavam način i razloge izbora pojedinih leksikonskih jedinica a zatim i predgovor Leksikonu u kojem sam pokušao dati pregled hrvatske političke povijesti od prapočetaka do 1971.god.


PRIMJEDBE UZ PRVO IZDANJE HRVATSKOG POLITIČKOG LEKSIKONA

Ovu knjigu namijenio sam hrvatskoj mladeži, kako u domovini tako i u iseljeništvu, da joj bude trajnim priručnikom i pratiocem političkoj djelatnosti, svjedokom bogatstva, raznolikosti i bitnih podataka glavnih tokova razvoja hrvatske političke misli. Nastojao sam da s dovoljno jasnoće za nestručnjaka, a to znači za nedostatno obaviještena, ukažem na ukupnost povijesnog tijeka, na one glavne odrednice i smjernice, koje su hrvatski narod na njegovu državnom i etničkom prostoru očuvale kao politički narod.

S obzirom da je ovo ne samo prvi leksikon u hrvatskoj političkoj publicistici, nego je uz to i djelo pojedinca, čini mi se uputnim objasniti kriterije po kojima je sastavljen.

Svako vrijeme, što je posve normalno, nosi sobom i vlastito shvaćanje svih bitnih pitanja svijeta, pa i političkih. Zbog 'toga se upravo nametala nužnost suvremene obradbe skupljene građe, ne toliko u tehničkom, koliko u političkom smislu. Prvi korak prema tome bio je uspostavljanje kroatocentričnosti kao temeljnoga mjerila vrijednosti ljudi i događaja. Već tu misao bilo je teško provesti, budući da naša politička historiografija upravo vrvi smjernom naklonošću prema stranom gospodaru, te najčešće pokazuje daleko više razumijevanja za strane interese, nego li za hrvatske. U uvjetima našeg samokažnjavanja, okrenuta je ona svim mogućim uzvišenim i časnim idejama, dinastijama, interesima, zaboravljajući pri tome osnovno pitanje hrvatske državnosti i slobode. Zbog toga je pod mjerilom kroatocentričnosti ocjena osoba ili događaja nešto drugačija nego što je to uobičajeno i prihvaćeno.

Uzimajući u obzir pojedine osobe, bilo je uglavnom zanimljivo i spomena vrijedno samo ono što se odnosi na politiku (akcije ili kontrakcije) i što je s njezina stajališta mjerljivo. U prvi izbor ušle su osobe koje su na političke tokove vršile bitan utjecaj, bez obzira na njihovo podrijetlo. Namjera je autora bila obuhvatiti sve osobe toga prvog kruga. U drugom je redu uvršten izbor osoba koje, doduše, nisu vršile bitan utjecaj, ali su karakteristične za određena razdoblja. Posebna pozornost posvećena je ovdje muslimanskim Hrvatima, ali i predstavnicima pojedinih narodnosnih skupina koje su imale svoje vlastite, od matice naroda odvojene zakone razvitka (Bunjevački, Gradišćanski Hrvati).

U trećem krugu obrađen je suženi izbor onih osoba koje su manje važne ili pak imaju vrlo malo utjecaja na glavne političke tokove, a uzete su u obzir jer zastupaju raznolikost i kolorit hrvatske politike. Osobe svjetskoga značenja, o kojima se može naći dostatno podataka u zapadnim enciklopedijama i leksikonima (Hitler, Staljin, Mussolini, Churchill, Roosewelt, itd.) namjerno nisu uvrštene. Isto vrijedi za opće pojmove (socijalizam, kapitalizam, feudalizam, , liberalizam, itd.).

Politički pojmovi prvoga reda, tj. oni koji su bitni za razvoj hrvatske političke misli, uneseni su u leksikon, bilo da se radi o ugovorima, koalicijama, osnivanjima stranaka ili država, političkim manifestacijama, a opisani su što je moguće kraće, s bitnim podacima. Kod manje važnih pojmova vršen je izbor, i to prema njihovoj današnjoj važnosti.

Krivo bi bilo mjeriti važnost pojedinca, stranke, novine i sl., obrađenih u ovom leksikonu, prema prostoru koji im je posvećen jer je opseg teksta ovisio ne samo o raspoloživim podacima, nego također o pitanju njihove vrijednosti i aktualnosti.

Nastojao sam nakon svake leksikonske jedinice navesti ne samo rabljenu literaturu, nego sam, prema mogućnosti, naveo što više podataka, kako bih zainteresiranim čitateljima omogućio što temeljitiji studij pojedine leksikonske jedinice,

Pri tome sam, s obzirom da je ovaj Leksikon namijenjen u velikoj mjeri Iseljenoj Hrvatskoj, nastojao navesti i onu literaturu koja se može naći u inozemnim, osobito prekomorskim, sveučilišnim ili nacionalnim knjižnicama. Pri tome mi je od velike pomoći bio priručnik A. Miter "Croatica" (Toronto 1985.).

U pripremi ovog Leksikona koristio sam, kao temelj, slijedeća djela:
Znameniti i zaslužni Hrvati, Zagreb 1925.
J.Horvat:"Politička povijest Hrvatske", Zagreb 1936.
J.Horvat: "Politička povijest Hrvatske (1918.-1929.), Zagreb 1938.
Naša domovina, I/ II, Zagreb 1943.
Rječnik historije države i prava, Zagreb 1968.
Enciklopedija hrvatske kulture, Zagreb 1980.
Hrvatska Revija, Buenos Aires - Barcelona, 1951.-1988.
Nova Hrvatska, London, 1970.-1988.

Također želim zahvaliti gospodi Vladi Vdoviću, dr. Ernestu Baueru, Krunoslavu Sigetiću i Hrvoju Vukeliću koji su, djelomično i1i u cijelosti, pročitali rukopis ovog Leksikona, te mi pružili korisne savjete. Posebno zahvaljujem dr. Milanu Blažekoviću za njegovo temeljito recenziranje rukopisa.

Hrvatska politička povijest puna je padova i poraza, ali i zanosa, idealizma i političke dalekovidnosti. Hrvatska politička povijest isto je tako neprekidan slijed političke misli, koja se razvijala u različitim okolnostima tijekom stoljeća, te je njezin razvitak bio podložan određenim zakonitostima. Razvoj hrvatske političke misli treba promatrati kao dio europske političke misli, te ju je samo tako moguće shvatiti. Bilo bi pogrešno i sudbonosno, kad mladi naraštaji ne bi vodili računa o slijedu hrvatske političke misli, o povijesno i društveno uvjetovanim odrednicama, te kad ih ne bi uzimali u obzir. Hoće li za naše mlade generacije i njihovu političku djelatnost povijest biti magistra vitae i1i ne, presudno je pitanje budućnosti. Posluzi li ovaj leksikon tome cilju, ispunjena je njegova namjena.





Razvitak hrvatske političke misli

Politička povijest Hrvata povijest je stremljenja za državnom samostalnošću, za stvaranjem hrvatske države, povijest je razvitka njezine državne misli. Mi danas još uvijek premalo znamo o prvim stoljećima u kojima su bile utemeljene hrvatske države i o oblicima državne i političke vlasti u njima. Dok o tome možemo samo nagađati, čini se pak sigurnim da je jedna vojska iz Bijele Hrvatske u VII. st. prodrla u današnji hrvatski prostor i porazila avarsku moć. Taj čin stvaranja nove države na Balkanu sličan je činu stvaranja kolonijalnih država devetnaestoga stoljeća: iz matice zemlje dolazi vojna sila i osvaja nove krajeve, te u njima osniva novu državu. Tako su od VII. pa sve do konca X. st. postojale dvije države, jedna sjeverna od Karpata, koja se u X. st. utapa u poljsku državu, te druga na Jadranu.
Vojska Hrvata koja je, čini se, tvorila političku os hrvatske države, bila je vojska naroda ratnika-konjanika koji je, prema nekim najnovijim istraživanjima, potekao čak iz Perzije (danas Iran). Možda je taj mali ratnički narod, u nizu seoba i ratnih osvajanja, od područja Perzijskoga zaljeva do Kavkaza, duž obala Crnoga mora, došao u dodir s raznim stranim kulturama i vojno-političkim uređenjima, te je tek u toku stvaranja svoje države nad Karpatima poprimio slavenska kulturna obilježja. Pa i u novoj domovini na Jadranu ratnička hrvatska plemena su zatekla šaroliko pučanstvo slavenskoga, romanskoga, ili ilirskoga i avarskoga podrijetla, što je posve naravno utjecalo na proces stvaranja države Hrvata, na njezinu političku i državnu stabilnost.

Prvo političko uređenje

Hrvati su bili organizirani u plemena, koja su bila teritorijalne i vojničke ustrojbe. Svaki Hrvat, pripadnik plemena, pripada aristokratskom sloju, te samo kao takav pripada političkom narodu. Ostalo pučanstvo podložno je političkom narodu. Izgradnja države trajala je po prilici dva stoljeća. Vjerojatno je u prvom stoljeću, nakon osvajanja zemlje, država Hrvata bila skup manje-vise samostalnih plemenskih jedinica, koje su ipak bile vezane sviješću o zajedničkom podrijetlu.
Područje jednog plemena je župa, a predvodnik je vojskovođa plemena i ujedno upravitelj-župan. Pod pritiskom iz vanjske opasnosti dolazi do čvršćeg povezivanja župa. Predvodnici plemena, u času vanjske pogibelji, biraju sebi vođu-kneza, čija se vlast produžuje i u doba mira. Tako se vojnički voda pretvara u političkog vladara - vrhovnika nad svim plemenima naroda. Stvara se, dakle, monarhistički princip, u početku izboran, jer se za izbor traži pristanak plemenskih župana, koji se sastaju na sabor, što se uščuvalo i onda kad je taj pristanak predstavljao potvrdu već gotove činjenice.
Na daljnji razvoj političkog uređenja utjecalo je pokrštenje Hrvata i time prihvaćanje zapadnoeuropskog kulturnoga kruga, a zatim i utjecaj franačke države, pod čijim se utjecajem ustrojava vladarska vlast sve do dvorskoga časništva. Politički i kulturni upliv Zapada utjecao je i na politiku hrvatskih narodnih vladara, koji, osim učvršćivanja svoje moći, čime ujedno stvaraju gospodarsku, teritorijalnu, a time i političku osnovicu hrvatske države, teže za političkim povezivanjem sa Zapadom, sukladno ondašnjem poimanju i nazorima. Pomoć Crkve u razvoju hrvatske države i u učvršćivanju moći -narodnih vladara ne smije se nikako podcijeniti, no istodobno ta sveza sa Crkvom dovodi vladare u sukob s plemenima. Samo na račun samobitnosti pojedinih plemena moguća je jaka središnja vladarska vlast. Suprotnost plemena politici narodnih vladara odlučno djeluje na razvitak hrvatske Drave, koju su mogli stvoriti samo oni vladari, koji su se izdigli nad plemena i znali i stegnuti i uskladiti njihove posebne težnje i probitke. Politička snaga hrvatske države u doba hrvatskih knezova bila je u tom dijelu Europe zamjeran politički čimbenik, sto je prisililo i pape i franačke i bizantske vladare na sklapanje ugovora s mladom hrvatskom državom. O moći hrvatske države govori i činjenica da pape, u doba kad Crkva tezi za univerzalnošću, šuteći priznaju Hrvatima pravo upotrebe hrvatskoga jezika u bogoslužju.

Trpimirovići

Krunidbom Tomislava za hrvatskoga kralja pobijedilo je kod Hrvata monarhističko načelo, do čega je došlo nakon dva uspješna obrambena rata, protiv Madžara i protiv Bugara, i pod utjecajem međunarodnih prilika u Europi. Kralj je sjedinio sva plemena, moć župana svoje na razinu dvorskih časnika, utvrdio je granice i teritorij, pa je time zadobio sva obilježja neovisne države.
Kao neovisno kraljevstvo postoji država Hrvata gotovo dva stoljeća. Jezgra kraljevstva i kraljevske moći nalazi se na području uz more, koje je pod stalnim i jakim utjecajem zapadnoeuropske kulture. Uvjetovana geopolitičkim položajem, plemena Hrvata u unutrašnjosti zemlje žive i dalje u plemensko-županijskom sustavu, te u stalnoj napetosti i sukobu sa središnjom kraljevskom vlašću. Već se tu pojavljuje trajni hrvatski politički problem: na hrvatskom državno-pravnom području sukobljavaju se interesi Istoka i Zapada. To uvjetuje i politiku hrvatskih vladara koja predstavlja neprekidno i budno praćenje odnosa snaga Istoka i Zapada i njihovo korištenje za hrvatske probitke. Isto tako dolaze hrvatski vladari u sukob s posezanjima Mletaka za hrvatskom obalom. Poslije stoljeća dinastijskih kriza i sukoba uspijeva tek kralju Petru Krešimiru IV. uspostaviti punu političku vlast nad sveukupnim hrvatskim etničkim i državnim područjem. Odmah nakon toga dolazi do najteže krize za Dmitra Zvonimira, u obliku starog sukoba vladara s plemenima, zbog Zvonimirove politike čvrste suradnje s papom Grgurom VII., koji nastoji pretvoriti duhovnu vlast u svjetovnu i sjediniti Europu. Cilj te papinske politike - povesti sjedinjenu Europu u rat protiv Istoka - ne odgovara političkim probicima hrvatskih plemena, što dovodi do novih i teških kriza u hrvatskoj državi, te do konačnog poraza kralja Petra (Svačića). kao predstavnika konzervativnih hrvatskih plemena, i do vlasti madžarske dinastije u Hrvatskoj.
Arpadovići
Bez obzira na to koliko je Pacta conventa ugovor između dviju samostalnih država, ili možda ugovor između predstavnika hrvatskih plemena s madžarskim kraljem Kolomanom, Hrvatska od 1102. ulazi u personalnu uniju s madžarskim kraljevstvom. Zajednički kralj preuzima baštinu prava i probitaka bivših narodnih vladara, uz uvjet jamstva potpune slobode i povlasti hrvatskim plemenima, povlasti političkoga naroda Hrvata. Četiri stotine godina. od ugovora Pacta conventa do bitke na Mohačkom polju, ne mijenjaju se obilježja hrvatske državnosti,iako hrvatsko kraljevstvo doživljava duboke potrese u ratovima s Mlečanima, Turcima, Tatarima i u međusobnim borbama hrvatskih velmoža. Tijekom te četiri stotine godina hrvatsko kraljevstvo ima svoj posebni teritorij, svojeg vrhovnika, kojega predstavlja hrvatski ban, svoju upravu, svoje zakonodavstvo i svoj posebni novac. Hrvatsko kraljevstvo u tom je razdoblju stvorilo za sebe, u duhu vremena, svoje zakonodavno tijelo, Sabor, koji u svim sudbonosnim trenutcima preuzima ulogu predstavnika hrvatskog državnog suvereniteta. Već u razdoblju vladavine narodnih vladara spominju se sabori, no vrlo je vjerojatno da su, barem u političkom smislu, ti sabori imali isključivo značenje izbornih skupština. Nasuprot tome, od XIII. st. Sabor je u Hrvatskoj stalno zakonodavno tijelo, pa su iz 1273. poznati i zaključci takvog sabora. Sabor je izraz i predstavnik volje političkoga naroda, u njemu su odlučni čimbenik predstavnici plemena, županijski plemići i velikaši loji se razvijaju iz nasljedne županske časti. Uz njih se, po uzoru na zapadnoeuropske sustave, javljaju i predstavnici kraljevskog plemstva, te predstavnici Crkve i slobodnih kraljevskih gradova. Ulaskom hrvatske države u državnopravnu zajednicu s Madžarima došlo je do dijeljenja hrvatske države: uz Madžarsku pristaju područja između Save i Drave, te južno od Kupe do mora, a hrvatsko područje južno od Save i istočno od Dinarskoga gorja, područje Bosne, postupno se izdvaja i postaje posebna državnopravna tvorevina, u početku pod banskom, a kasnije i pod kraljevskom vlašću Kotromanića. To bosansko područje živi kao neovisna država i održava snažan plemenski sustav. Bosanski sabori, u kojima su zastupljena hrvatska plemena s područja Bosne, održavali su još u XI V. st. svoje izričito pravo izbora vladara, pa su sabori jači od kraljeva. Pa i u kulturno-vjerskom pogledu živi hrvatska državna tvorevina u Bosni posebnim životom pod utjecajem Crkve bosanske. Madžarsko•hrvatski kraljevi vode protiv Crkve bosanske križarske ratove, koji zapravo predstavljaju pokušaj vraćanja Bosne matici kraljevstva. Ima, međutim, razdoblja, kad inicijativa za ujedinjenje hrvatskog državnopravnog prostora dolazi iz Bosne, što djelomično uspijeva kralju Tvrtku I. Kotromaniću u XIV. st. Pojava Turaka u hrvatskim zemljama okončava ta nastojanja.
Nakon pogibije posljednjeg hrvatskog narodnog vladara (1463.) u Bosni, postaje ona posebnim pašalukom unutar Osmanlijskoga carstva. Početkom XV. st., nakon teških borbi, uspijeva Mlečanima zaposjesti obale i gradove Dalmatinske Hrvatske. Prodor Turaka našao je hrvatsko-madžarsku državnu zajednicu potpuno nespremnom. zbog podunavske politike njezinih kraljeva i njihovih dinastičkih aspiracija na razna europska prijestolja.
Na Krbavskom polju bila je 1493. skršena snaga i moć hrvatskog plemstva, pa već tada hrvatski sabori razmišljaju o traženju nove vladarske dinastije koja bi mogla zasititi hrvatske zemlje. Nakon Mohačke bitke, u kojoj pada zadnji Jagielović i zadnji madžarsko-hrvatski kralj, većina hrvatskoga plemstva izabire na saboru u Cetinu 1 I.1527. za hrvatskoga kralja Ferdinanda Habsburga, pa će hrvatska država idućih četiri stotine godina provesti u sklopu Habsburškoga carstva.
Habsburgovci
U trenutku kad se sudbina velike većine tadašnjeg hrvatskog političkog naroda vezala uz državni sustav habsburškog carstva, čija se moć prostirala od Španjolske do Dunava, područje hrvatske države bilo je smanjeno na prostor od nekoliko stotina četvornih kilometara. Hrvatski Sabor naziva tada svoje područje "reliquiae reliquiarum olim inclyti regni Croatiae", ali usprkos tome, Hrvatski Sabor, kao nosilac hrvatske državnosti, pregovara s izaslanicima Habsburškoga carstva u potpunoj ravnopravnosti. Dapače, pristaje izabrati habsburške vladare samo pod određenim uvjetima. Glavni politički uvjeti su priznanje nezavisnosti hrvatske državnosti, utjelovljene tada u sloboštinama,. povlasticama i pravima tadašnjeg političkoga naroda. Svrha izbora Habsburga bila je jasna: steći potporu habsburške oružane snage da bi se oslobodila do tada izgubljena područja. Ali i tu postoje uvjeti, pa tako habsburška oružana sila mora stati na granicama hrvatskoga kraljevstva i smije priskočiti u pomoć tek na zahtjev Hrvatskoga Sabora.
Od Krbavske bitke do bitke kod Siska 1593. tijekom dugih sto godina, snage hrvatskoga kraljevstva iscrpljene su neprekidnim ratovima s Turcima, a pomoc Habsburga ne dolazi redovito, kasni, a s druge strane habsburska vojska postupno stvara na hrvatskom podrucju pojas Vojne krajine, te u napustena podrucja naseljava prebjege i uskoke.
Stvarenje Vojne krajine dovelo je do velikih sukoba izmedu hrvatskog kraljevstva i Habsburga. Hrvatsko plemstvo je protiv sustava Vojne krajine, koji smanjuje djelokrug vlasti Sabora, a sto njegovi zapovjednici nastoje i prosiriti na raeun povlastica hrvatskoga plemstva. Taj sukob dolazi k vrhuncu u uroti tadasnjih predstavnika politike hrvatskog kraljevstva. najmocnijik velikasa Zrinskih i Frankopana. Buduci da je car Leopold I. 1664. sklopio s Turcima sramotni mir u Vasvaru, hrvatski su velikasi drzali da su Habsburzi time prekrsili uvjete pod kojima ih je Hrvatski Sabor na Cetinu izabrao vladarima hrvatskog kraljevstva. Dok Habsburzi obustavljaju politiku koja bi dovela do oslobodenja hrvatskih krajeva, dotle u Vojnoj krajini oslabljuju moc hrvatskoga kraljevstva. Medutim, za hrvatske je velikase osvajanje izgubljenih krajeva povijesna nuznost. jer im nedostaje gospodarska osnovica za samostalnu politiku prema vladajueoj kuci Habsburga.
Urotnici su zato pokusali u velikim razmjerima provesti politiku koju je s uspjehom vec provodila hrvatska Dubrovacka Republika. Tu je ponovno. uskrsnula i politicka ideja hrvatske drzavnosti: okupiti u jedno tijelo veeinu hrvatskih zemalja. Vode se zato razgovori i s istocnim i sa zapadnim politickim cimbenicima. Nedvojbeno je da bi hrvatsko kraljevstvo pod zaštitom Osmanlija prije ili kasnije priključilo sebi Bosansku Hrvatsku. Međutim, urotnički pothvat nije uspio, i urotnici gube glave na stratištu u Bečkom Novom Mjestu. Istoga trena njemački zapovjednici Vojne krajine žele obezglavljeno hrvatsko kraljevstvo proglasiti nasljednom habsburškom zemljom. Samo nova turska provala, kao i ustanak madžarskoga plemstva, koji predvodi Jelena, kći Petra Zrinskog, osujetiše tu namjeru.

Tek nakon sloma turske moći pod Bečom 1683. započinje oslobodilački rat, koji su Hrvati čekali od Cetinskoga sabora. U doba najvećeg poleta za oslobođenje, uskrsava političku misao Petra Zrinskoga i Frana Krste Frankopana senjski plemić Pavao Vitezović u svom spisu "Oživjela Hrvatska", u kojem daje nove misli i poticaje hrvatskoj državnoj misli. Prvi puta se javlja zahtjev za okupljanje svih hrvatskih zemalja u jednu cjelinu, ne samo na temelju hrvatskoga državnog prava, nego i na temelju narodnog prava, prava krvi i tla. Hrvatska državnost dobiva time u narodnoj misli novu dinamičnu snagu. No već tada su se izjalovile zamisli hrvatskog političkog naroda, jer Habsburzi većinu oslobođenih hrvatskih krajeva nisu priključili državnom području hrvatskoga kraljevstva, nego Vojnoj krajini.
U tom razdoblju dolazi do velikih selidbi pravoslavnoga življa iz srpskog pašaluka pod vodstvom Arsenija Crnojevića u hrvatske zemlje. Crnojeviću i njegovim nasljednicima habsburška vlast priznaje čast patrijarha, te oni postaju ne samo nosiocima crkvene, nego i srpske političke ideje. Tim patrijarsima podvrgnuta su u crkvenom pogledu i naselja Vlaha i hrvatskih pravoslavaca. Hrvatska državna misao i srpska narodna misao postaju time takmaci na hrvatskom državnom području.
Hrvatski sabori, kao čuvari hrvatske državne ideje naglašavaju svoju posebnost i državnopravnu važnost, između ostaloga, i donošenjem Pragmatičke sankcije, čime je snažno naglašena neovisnost hrvatske države i njezina zasebnost od Madžarske i od habsburških zemalja.
U cjelokupnom XVIII. st. Hrvatski Sabor čuva misao o neprekinutom slijedu hrvatske državnosti i vodi ogorčene borbe s habsburškim centralističkim stremljenjima. Treba ipak spomenuti da je, koliko god su političke borbe bile ogorčene, razdoblje XVIII. st. na drugim područjima bilo plodonosno. Hrvati u sklopu Habsburške monarhije upoznaju tehničku revoluciju, razvitak moderne cestogradnje, uvodi se redovito obvezatno školstvo, te se pod Marijom Terezijom donose novi urbari koji uređuju odnose zemljovlasnika i kmeta. Reformama Josipa II. počinju duboke društvene reforme koje u Hrvatskoj dovode do stapanja plemića i velikaša, koji su do tada bili jedini politički narod. s njihovim podložnicima, do tada bespravnim kmetovima, u novi politički narod. Razvitak prometa, uz to donosi zbližavanje i upoznavanje pojedinih ogranaka Hrvata. Gospodarskim napretkom stvara se materijalna osnovica za oživljavanje misli hrvatske državnosti i u onim dijelovima Hrvatske koji su pod mletačkom vlasti. Dok se vrše sve te društvene reforme i u borbi čuva jezgra hrvatske državnosti, iz Dalmatinske Hrvatske javlja se nova snaga koja nastoji duhovno ujediniti rastrgane dijelove hrvatskog kraljevstva. To je prva povijest hrvatskog naroda, napisana za narod: Kačićeva pjesmarica. koja u najširim slojevima budi spoznaju o narodnoj slozi i jedinstvu, o narodnom zajedništvu i o zajedničkim interesima. Ojačanom tekovinama gospodarskog napretka, te idejom hrvatske državnosti, potaknutom od Vitezovića i Kačića,. otvaraju se hrvatskom nacionalizmu vrata XIX. stoljeća.

Hrvatski narodni preporod
Hrvatski sabori, u borbi protiv reformi i centralističkih nastojanja Josipa II., stupaju u pregovore s madžarskim kraljevstvom. U nastojanjima da zaštite svoju ustavnost, a ta je bila ograničena na povlasti plemstva, predstavnici hrvatskog političkog naroda vide, nakon smrti Josipa II., u čvršćoj svezi s madžarskim kraljevstvom. jamstvo svoje ustavnosti, te idu tako daleko da su spremni podvrgnuti se madžarskoj upravi, iako uz uvjet da to potraje samo toliko vremena dok se ne oslobode turske vlasti preostali dijelovi hrvatskog kraljevstva (kao i oni pod Mlečanima. te dok se ne vrati matici zemlji i područje Vojne krajine. Iste 1790. godine, kad je donesena ta odluka Hrvatskoga Sabora. započinje i borba između madžarskog i hrvatskog nacionalizma. Pod pritiskom habsburškog centralizma, ali i pod utjecajem novog duha vremena (Francuska revolucija, enciklopedisti), ojačala je u H Hrvata snaga nacionalne ideje. Ta je snaga odlučnija i jača od snage ideje ustavnosti. Dok u tom trenutku madžarski nacionalizam počinje gledati na hrvatsko područje kao na mogući smjer svoje ekspanzije, ojačali hrvatski nacionalizam tome se protivi. Do otvorenoga sukoba dolazi kad Madžari zahtijevaju da se u Hrvatskoj uvede madžarski jezik kao .službeni umjesto latinskoga. Hrvatski "staleži i redovi" se tome odupiru i spremni su uvesti prije hrvatski, narodni jezik, nego prihvatiti madžarski.
Pod pritiskom napoleonskih osvajačkih ratova obustavlja se borba između madžarskih pretenzija i hrvatske državne misli. jer se plemstvo, i hrvatsko i madžarsko, boji ideja jednakosti koje dolaze iz Francuske. Pod Napoleonom dolazi do kratkotrajnog ujedinjenja Dalmatinske i kopnene Hrvatske u jedno upravno tijelo. Poslije četiri stoljeća, dva najvažnija ogranka hrvatske zemlje, koji spajaju Podunavlje s Jadranom, nalaze se u jednom državnom sastavu. U napoleonskim ratovima opet je Hrvatska podnijela teške gubitke, a poslije dolaze nerodne godine koje slabe gospodarsku moć Hrvatske. Godine 1826. ponovno dolazi do ustavnog života i do nastavka madžarsko•hrvatskog sukoba, u koji Hrvati ulaze znatno slabiji nego Madžari, jer potonjima ratovi nisu nanijeli toliko gubitaka. Hrvatski Sabor u svojoj nemoći popusta glavnom zahtjevu Madžara, tj. da se madžarski jezik uvede u Hrvatsku kao službeni. Godine 1830. "staleži i redovi", kao predstavnici političkoga naroda u Hrvata, iscrpili su svoje snage, a na njihovo mjesto stupa građanski stalež - hrvatska mladež koja zajedno sa sinovima plemstva i seljaštva (potonji se mogu izdignuti iz svojega staleža samo kao klerici) tvori malu, ali djelatnu inteligenciju. Kod Hrvata je ta inteligencija poseban društveni stalež koji nadahnut predajama hrvatske prošlosti, stvara uvjete za narodni preporod u Hrvata.
Prva bitka vodi se za jezik, te mladi na čelu s Gajem reformiraju i uvode hrvatski kao službeni u Hrvatskoj. Uz Gaja na čelo preporodnog pokreta dolazi i stari grof Janko Drašković, koji u svojoj Disertaciji iznosi politički, gospodanki i kulturni program preporoda. Dr. Ljudevit Gaj postaje organizatorom probuđenih hrvatskih snaga, uspjevši uz narodnu ideju sakupiti sve slojeve društva. Temeljna misao pokreta je program stare državne hrvatske misli: okupiti u jedno sve ogranke hrvatskoga naroda. U prvom dijelu razvoja narodni se pokret služi "ilirskim" imenom, koje ubrzo uzmiče pred hrvatskim. U roku od samo jednog desetljeća uspijeva mladim "ilircima" stvoriti čudo narodnog preporoda: probuđene i složne društvene snage stvaraju nove ustrojbe kulturnog, političkog i gospodarskoga života, što jača narodnu svijest
Polje jezične kulture bojište je hrvatske i madžarske državne misli. Jezikoslovlje postaje prvorazredno oružje. s dalekosežnim posljedicama. Prema ondašnjem poimanju jezikoslovne znanosti, iz srodnosti jezika zaključuju se i srodnosti naroda. Dio hrvatske inteligencije u prvoj polovici XIX. st. osvjedočen je da je hrvatski narod samo jedna grana slavenstva, pa u osjećaju vlastite slabosti pristaje uz romantične zamisli češkog jezikoslovca i povjesničara Pavla Safarika i slovačkog pjesnika Jana Kollara o slavenskoj uzajamnosti. Iz tog shvaćanja nikla je i konstrukcija da su Hrvati i Srbi jedan narod. Međutim, već prve godine ilirizma i slavenskoga zanosa, pokazale su neodrživost tih mišljenja. jer ni sami Srbi nisu uz njih pristajali, nego su, naprotiv, već imali začetak svoje države, čiji ideolog Ilija Garašanin u spisu "Načertanije" ocrtava srpsku političku misao, a uz njega Vuk Karadžić izbacuje parolu "Srbi svi i svuda". tvrdeći da Hrvati zapravo i ne postoje. Tu srpsku misao promiče i pravoslavno svećenstvo u habsburškim zemljama. Tako hrvatska državna ideja mora ući u borbu ne samo s nacionalnom madžarskom, nego i sa srpskom nacionalnom misli. Prvi rezultati razvoja hrvatskog narodnog preporoda od 1835. pokazuju se 1848. godine, koja je u životu Hrvata prekretnica povijesnoga razvitka. Narodne snage, koje je probudio i poveo preporod, obavljaju važne zadaće. Kao već više puta u sudbonosnim trenutcima hrvatske povijesti, u skladu s hrvatskom državnom misli, Hrvatski Sabor je predvodnik i začetnik novih ideja. No 1848. to više nije sabor feudalnih staleža i redova, nego je to narodni sabor koji u svoje krilo prima najsvjesnije dijelove narodne inteligencije, kao i predstavnike svih ostalih društvenih staleža. Sabor vrši velike povijesne zadaće: proglašava jednakost svih društvenih skupina, ukida kmetstvo i udara smjernice koje će omogućiti da Hrvatska postane moderna država. Uz to vodi odlučnu bitku s madžarskim hegemonističkim posezanjima koja nalaze
svoj vrhunac u riječima Lajossa Kossutha da ne može naći Hrvatsku na zemljopisnoj karti. Zato Sabor daje punomoć banu Josipu Jelačiću da se razvrgnu sve državno-pravne veze između Hrvatske i Madžarske, te da o sporu odluči oružje. Narodni ban Jelačić vraća matici zemlji Rijeku i Međimurje, spaja u svojoj osobi vlast Banske Hrvatske i Vojne krajine. te daje Hrvatskoj sve oznake neovisne državnosti: ima svoju vojsku, svoju upravu, kuje svoj novac. No oružane hrvatske snage vrše,u tragičnoj zabludi, ulogu spasioca Habsburškoga carstva, a nagrada Hrvatima je ista kao i kazna Madžarima ¬apsolutizam i ukidanje ustavnog života. Tu nalazimo prvu klicu daljnjeg pogibeljnog razvitka hrvatske državne misli - ¬nagodbenjaštvo koje stalno traži oslonca u vanjskim političkim čimbenicima. Kako ćemo još vidjeti, upravo sve kasnije hrvatske političke stranke padaju u raznim razvojnim trenucima u tu zabludu.

Od hrvatske državne misli do jugoslavenske ideje
Slom apsolutizma, nakon bitke kod Solferina 1859., potaknuo je razvoj političke misli u Hrvatskoj. Veljačkim patentom ponovno je omogućeno sazivanje Sabora, koji 1861. vidi pred sobom dva cilja: postići sjedinjenje hrvatskih zemalja i osigurati ustavni razvoj političke misli u Hrvatskoj. U razdoblju od 1861.-1868. stvaraju se tri glavne političke skupine kao začetnici političkih stranaka u nagodbenom sustavu.
Prva skupina se razvila u ogorčenju zbog proigranih mogućnosti iz godine 1848. Uz legendu o "starim dobrim vremenima" okupljaju se uglavnom pripadnici plemstva, koje je izgubilo svoj povlašteni politički i gospodarski položaj a uz njih je i dio bivših preporodnih snaga. Svi oni vide jedinu mogućnost daljnjeg političkog razvoja u što utješnoj državnopravnoj svezi s Madžarima. Po svom svjetonazoru ta je skupina konzervativna, žali za starom ustavnosti i predajom hrvatskoga plemstva, a pretežito potječe iz Slavonije, te je gospodarski orijentirana na panonsko-dunavsku regiju. Vođa te grupe je barun Levin Rauch, kasniji tvorac Hrvatsko-ugarske nagodbe. Ta se skupina naziva madžaronskom.
Drugu političku grupaciju tvori inteligencija, predstavnici slobodnih zvanja: odvjetnici, profesori. svećenici.. sinovi građanskoga staleža, maloga plemstva i imućnog seljaštva. I ta je inteligencija potekla iz narodnog preporoda,. te nastoji očuvati njegova shvaćanja. Ona slijedi nazore zapadnoeuropskoga liberalizma i oživljava misao "ilirsko-slavenske uzajamnosti. U toj skupini je pretežito hrvatski živalj iz zapadnih krajeva Banske Hrvatske, a pred očima im je stara slava mediteranske Hrvatske. Vođa skupine je đakovački biskup J.J. Strossmayer, koji u svoja shvaćanja hrvatske politike unosi i svoju zamisao izmirenja Zapadne i Istočne Crkve. Tu se rađa i njegovo "jugoslavenstvo", koje predstavlja slavenofilsku orijentaciju u političkom rješavanju okupljanja hrvatskih snaga. Svojim visokim crkvenim položajem svojim mecenatstvom, on je u toj skupini daleko važnija osoba od Ivana Mažuranića, koji hrvatsku državnu misao shvaća doduše, kao dio slavenstva, ali traži jačanje hrvatstva, i to tako da se hrvatska politika prikloni Beču. Ova skupina koja stvara Narodnu stranku, vodi taktiku iščekivanja i kolebanja.
Malobrojna i slaba je treća skupina u saborima 1861. i 1868., pa ipak ona predstavlja narodnu volju. Vođa te skupine je Ante Starčević, koji ima samo malu grupu suradnika, među kojima se ističe kao indolog dr. Eugen Kvaternik najdosljedniji i najpožrtvovniji političar toga razdoblja. Uz tu skupinu je, doduše, cijeli narod, posebno mladež. koji na žalost još nema velikog političkog školovanja i nije politički organiziran. Starcevic uvida zablude preponldnog i1~ slavenstva i jugoslavenstva, uvida da su to umjetne konstrukcije, a na stetu hrvatske drzavne misli i naroda. Na-.. Vitezoviceva nauka stvara Starcevic svoj politicki program cistog hrvatskog nacionalizma. Buducnost oonxta on newiil& u savezima s drugim narodima, nego iskljucivo u samoj snazi hrvatskoga naroda i u njegovu jacanju. Oak •••••• konzervativnog plemstva, vodena svojim probitcima, tezi za sto cvrscom unijom s Madzarskom, dok i ••••• Narodne stranke neodlucno plovi slavenskim i jugoslavenskim vodama, Starcevic, dosljedno hrvatskoj drZawnoj naiIIl trazi okupljanje svih Hrvata u jedno nezavisno drzavno tijelo, priznajuci jedino iz trenutne nuzde. vrhow ••••• habsburskog vladara, ali samo kao hrvatskoga kralja. Zivu snagu Starcevic vidi u hrvatskom drzavnom pr-.u,. •• _ njegova stranka naziva Strankom prava. Njihov je program: sjedinjenje, neovisnost i samostalnost svih hrvatskm ~ u sklopu Monarhije ili izvan nje.
Pravasi su jasnije od drugih politicara toga razdoblja spoznali opasnost srpske drzavne misli u Hrvatskoi i z-. odbacuju svaku pomisao na drzavnu zajednicu ili nagadanje s njima. Ostali pak politicari, koji takoder uoeawaju...-i srpske drzavne misli, nastoje s njom uci u nagodbu, trazeci u srpskim politickim strankama saveznika u borlJi •••••• madzarske hegemonije.
Gotovo je suvisno naglasiti da je Starcevic imao pravo, sto se vec pokazalo za vladavine bana Khueoo Hedt:i •• " kojem su glavni oslonac upravo Srbi, a tamo gdje ih nema, stvara ih on na umjetan nacin. Poletni i nestrpIjiwi E. Kvaterni k dize medutim 1871. bunu (u Rakovici na Kordunu), koja tragic no svrsava. Hrvatsko-ugarska nagod:aa • 1868., premda je priznavala hrvatsku drzavnost, nije ispunila ocekivanja cak ni njezinih tvoraca, madZarona. Pr'UIIIII politika izvrsavanja Nagodbe, koju provodi nakon madzarona i Narodna stranka, ne donosi politicko sm~ i stabilizaciju, ipak Hrvatima uspijeva ojacati unutarnje snage modernizacijom uprave za banovanja Ivana ~ reformom nastave i sudstva. Konacno se u to doba prikljucuju Banskoj Hrvatskoj i dijelovi Vojne krajine. pa 1iIIIe zapocinje proces okupljanje hrvatskih zemalja u jednu cjelinu.
U prvom desetljecu Hrvatsko-ugarske nagodbe dolazi do okupacije Bosne i Hercegovine 1878., pa se piI;iRjr:
Bosanske Hrvatske pretvara u bitno pitanje hrvatsko-madzarskih i hrvatsko-srpskih politickih odnosa. Hrvatskoj poIiIici namece se kao glavni cilj sjedinjenje Bosanske i Dalmatinske Hrvatske s Banskom Hrvatskom. Austro-ugarska i srpsfIa politika djeluju protiv tih nastojanja svim sredstvima. Razocaranje u hrvatskim politickim krugovima u onorn treru*II kad je postalo jasno da Bosna i Hercegovina ne ce biti prikljucene Banskoj HrvatskoL iako je Austro-Ugarska isb:aIiI
::riI'VO na Bosnu i Hercegovinu na osnovi hrvatskog drzavnog prava i odlu ka hrvatskog Sa bora iz 1790., pogodovalo je :::&ilkanskoj orijentaciji hrvatske politike. Tome je pogodovala i politika srpske vlade, koja potice srpske stranke u Hrvatskoj, te dolazi do koalicije hrvatskih i srpskih politickih stranaka. Tu se stvara zariste previranja, koje vodi u .ugosIavensku ideju, sto nisu mogle suzbiti neodredene trijal istic ke ideje. Tako novi narastaj hrvatskih pol iticara, pred uaj vladavine bana Khuena, vodi politiku nagodbe sa Srbima, kako bi suzbio hegemonisticku politiku madzllrske vlade. Raila se lozinka 0 narodnom jedinstvu Hrvata i Srba, koja tvrdi da su Hrvati i Srbi jedan narod. lako poslije pada Khuena l!'IrVatski mladi politicari na celu s dr. Antom Trumbicem i Franom Supilom pokusavaju obnoviti suradnju s madzarskim strankama u politici Rijecke rezolucije, taj je pokusaj propao nakon tzv. Zeljeznicke pragmatike, kojom je ponovno
pokusana politika pomadzarivanja Hrvatske.
Uspjesi Srbije u balkanskim ratovima, pritisak madzarskog hegemonizma, srpska promidzba u Hrvatskoj, ali i nepoznavanje srpske drzavne misli, pocinju u Hrvatskoj jacati slavenofilsku orijentaciju, politicko jugoslavenstvo_ Vrti sama cinjenica da Austro-Ugarska nije htjela priznati hrvatske politicke interese, omogucila je Principove hi1l::e u Sarajevu, cime je hrvatsko pitanje postalo pitanjem europske politike. U Prvom svjetskom ratu velika veeina hnratskag naroda vojevala je lojalno na strani Centralnih sila sve do 1918.
Nasljednici Strossmayerove Narodne stranke iz 1861. bili su u emigraciji nositelji politi ke jugoslavenstva. vjerujuCi cia ce u suradnji sa Srbijom rijesiti hrvatsko pitanje. No vec u prvim pregovorima dolazi izmedu srpske vlade pod Pa5iCem i hrvatskih Jugoslavena pod Trumbicem i Supilom do nesporazuma i nesklada. Svakom je moglo biti vidljivo da srpsb drzavna ideja, poznata i napisana prije gotovo stotinu godina u "Nacertanijama" ide za stvaranjem Velike Srbije, a cia nema interesa za stvaranje federalisticke drzave u kojoj bi Hrvati bili ravnopravni cimbenici. Zbog toga srpska ~itilr:a nastoji izigrati Hrvate i sve njihove probitke.
Na svojoj smrtnoj postelji Austrougarska monarhija kao da uvida vlastite pogreske prema Hrvatima. Na krunidJi kralja Karla IV. proklamirano je nacelo hrvatske neovisnosti 0 Madzarima, ponuden je trijalizam, no prekasno. jer. dani Monarhije bili odbrojani i jer nitko u Hrvatskoj nije sa sigurnoscu mogao reci ne ce Ii vjerolomni Habsburzi u koioi za njih povoljnijoj situaciji pogaziti danu rijec.


Kraljevska Jugoslavija
U listopadu 1918. rasp ad Austro-Ugarske je potpun. Hrvatski Sabor pod utjecajem Wilsonovih 14. tocaka pn!kida 29. listopada 1918. sve drzavnopravne sveze Kraljevine Hrvatske, Siavonije i Dalmacije s Austro-Ugarskom. progb5ala Nagodbu iz 1868. nevazecom, a Dalmaciju, Hrvatsku i Siavoniju s Rijekom posve nezavisnom drzavom. Uz to je donesena odluka da nova drzava ima pristupiti, "po nacelu narodnosti i na temelju narodnog jedinstva u zajedniC'" drzavu Siovenaca, Hrvata i Srba na cijelom etnickom podrucju tog naroda bez obzira na drzavne granice". Ovdje Ie ocitovala misao koja potjece iz XI X. st. 0 pojmu narodnosti na temelju jezicne srodnosti. Uza sva ta razmi51jania i zablude, Hrvatski Sabor 1918. poduzima mjere opreza. Sabor se nije raspustio, nego je odgodio svoje zasjedanje. uvjenn da ce imati konaenu rijec kodpristupa nove Drzave Siovenaca, Hrvata i Srba u drzavnu zajednicu sa Srbima. Meifutila se Sabor vise nikad nije sastao.
Narodna vijeca koja su u raznim hrvatskim pokrajinama preuzela vlast, udruzena u Narodno vijece u Zagrebu, biia. podvrgnuta promidzbi i pritisku, pa i otvorenoj prijevari od srpske vlade i srpskih politicara na celu saSveloza~ Pribicevicem. Mimo volju naroda, Sabora, pa i mimo volju samih hrvatskih emigranata, okupljenih u Jugoslav~ odboru, proglasena je 1. prosinca 1918. u Beogradu Kraljevina Srba, Hrvata i Siovenaca. Unatoc prosvjedima politiCkii predstavnika hrvatskog naroda, Antanta je priznala tu drzavu, pogazivsi tako nacelo samoodredenja.
S prvim danom osnutka nove drzave pocinje i borba Hrvata protiv nje. Samo cetiri dana nakon progl..seqa ujedinjenja, u krvavim dogadajima u Zagrebu dne 5. XII. 1918. ugusen je spontani prosvjed hrvatskog naroda prOIiIr velikosrpske tvorevine. Dolaskom srpske vojske u hrvatske zemlje pocinje balkanski teror, ubijanje i batinanje. osoIJi-. hrvatskih seljaka. Politika sile jedino je sredstvo koje srpska vlada. potaknuta precanskim politicarima. paz •.••• Beogradska vlast uvodi najkruci centralizam, unistavajuci gospodarski i politicki snage hrvatskog otpora. Velike _ pobjednice u Prvom svjetskom ratu sutke priznaju tu hegemoniju Srbije nad Hrvatskom.
Medutim, vec prije stvaranja Kraljevine SHS pojavila se nova snaga na hrvatskoj politickoj pozornici - hrva15llD seljastvo daje narodu vode Antu i Stjepana Radica, koji osnivaju Hrvatsku republikansku seljacku stranku. te u RlJIIli drzavi okupljaju oko sebe hrvatsku opoziciju. Spisi dr. A. Radica preokrecu cijelu dotadasnju politicku orijentaciiu u Hrvata. Stjepan Radic, neumorni politicki radnik procuo se svojim smionim potezima vec u Monarhiji, kojima uspijelra pokrenuti i organizirati seljacke mase. Za Radice je konacni cilj hrvatska drzava, koja mora biti uredena pr1!II8 potrebama i probicima vecine naroda, a to su hrvatski seljaci. Beogradskoj carsiji poznata je Radiceva snaga i zatD iii od pocetka drzavne zajednice nastoji slomiti ili ukloniti. Medutim, to joj ne uspijeva, jer Radic razvija zamjenu aktivnost, pa u kratkim razdobljima, kad nije u zatvoru, salje memorandume od Mirovne konferencije pa do Lige naroda, upozoravajuci ih na polozaj u kojem se hrvatski narod nasao. U tim prvim godinama vidljivi su i uspjesi Hrva1Ste seljacke stranke: raste broj njezinih organizacija, pobjeda na izborima, a okupljaju se i druge hrvatske stranke pmII njezinim vodstvom.
Vidovdanskim ustavom, koji je prihvacen bez glasa hrvatskih stranaka, uzakonjena je hegemonija velikosrpsla kraljevine. Cilj Vidovdanskog ustava je parcelirati hrvatski drzavni prostor, kako bi se smanjila snaga hrvatskih politiCkii zahtjeva.
Godine 1920. dobiva HSS na izborima 230.000 glasova, tri godine kasnije 474.000, a 1925., kad su i RadiC icijeli hrvatski narod stavljeni izvan zakona, dobiva HSS 532.000 glasova.
Drzava nastoji i gospodarski unistiti narod, smatrajuci vec od prvog dana ujedinjenja Hrvatsku svojom kolonijonL Ona prisvaja hrvatske zeljeznice, preuzima zlato iz bivse Austro-Ugarske u visini od 400 milijuna dinara (podloga ~ Narodne banke iznosila je svega 59 milijuna). Iz prihoda drzavnih suma u Hrvatskoj dobila je srpska vlada godiSnii prihod od 2,529.000 zlatnih kruna. dok je prihod iz srpskih suma iznosio svega 355.000 kruna. Ukratko, ujedinjenje je za srpsku drzavu bio prvorazredni posao, te je stalno nastojala, u svojoj nezasitnosti, iscrpsti iz Hrvatske nove prihode i nova davanja. U nee emu je Kraljevina SHS sigurno bila svjetski unikum: nije, naime, postojala porezna ravnopravnost medu njezinim stanovnicima. Dok se u Hrvatskoj npr. na 3 ha zemlje placala zemljarina u visini od 209 dinara. u Srbiiji
se plaealo samo 103 dinara; dok je trgovac s prometom od milijun dinara godisnje is cistom dobiti od 100.000 dinara plaCao u Hrvatskoj 100.680 dinara poreza, u Srbiji je u istim uvjetima plaeao 68.000 dinara. Tako je cijeli narodni irnutak Hrvata bio izvrgnut pljacki beogradskih vlasti. Slicne prevare dogadaju se u izbornom sustavu, verifikaciji poslanickih mandata uglavnom svuda gdje je korumptna beogradska carsija vidjela svoje interese, koje je vrlo brzo naucila braniti nasiljem, bilo vojnickih ili zandarskih trupa, bilo orjunaskim ustrojbama. Pod nagovorom engleske diplomacije, ali i pod dojmom siroke podrske koju je zadobio, Stjepan Radie vrsi zaokret dotadanje politike i priznaje Vidovdanski ustav. Pa i njegov djelokrug se siri jer on nastoji ujediniti s pomoeu politike HSS, a kasnije i s pomocu politike Seljacko-demokratske koalicije, sve nezadvoljne slojeve Kraljevine SHS. Zbog opasnosti od opee narodne opozicije, vladajuea kraljevska kuea Karadordeviea likvidira Radiea u beogradskoj Skupstini 20. lipnja 1928. Istoga dana u Zagrebu redarstvo i oruznistvo puscanom vatrom gusi demonstracije ogorcenoga naroda. Medutim, dogodilo se upravo suprotno od onoga sto su beogradski vlastodriici atentatom na Radiea i drugove htjeli postiei: hrvatska politika nije obezglavljena, al i je stvoren ponor izmedu srpske i hrvatske drzavne misl i. Jos jednom se potvrdilo kako su bile tocne politicke postavke dr. A. Starceviea.
Uz opeu podrsku velikih sila, koje na umorstvo u beogradskoj Skupstini gledaju kao na nekakvu obicnu krizu vlade, nastavlja kralj Aleksandar protuhrvatsku politiku i proglasava 6. I. 1929. svoju diktaturu.
Umorstvo Radiea i drugova, te kraljeva diktatura prijelomni su trenutci hrvatske politike, koja se ovdje razdvaja u suprotne tabore. Vlatko Macek nastavlja voditi politiku HSS-a i Seljacko-demokratske koalicije pregovorima sa srpskom vladom. Zanesena pobjedama na izborima 1935. i 1938., Hrvatska seljacka stranka krivo ocjenjuje razvitak politic kih dogadaja, te vodi nagodbenjacku politiku u suradnji s knezom Pavlom Karadordevieem. Rezultat te politike je Banovina Hrvatska; njezin ban Subasie vodi borbu protiv otvorenih nosioca hrvatske drzavne ideje i prvi u hrvatskoj povijesti otvara logore u koje smjesta politicke protivnike.
Uvodenjem di ktature kralja Aleksandra, nasuprot politici HSS-a, dr. A. Pavelie nastupa s revolucionarnom idejom osnivanja ustaskog pokreta, idejom vodenja oruzane borbe do sloma Jugoslavije i osnivanja hrvatske drzave. On odlazi u inozemstvo, gdje nalazi na podrsku revizionistickih drzava (Italija, Madzarska), te osniva ustaske logore i sklapa sporazum s makedonskom revolucionarnom ustrojbom VMRO. Atentat na kralja Aleksandra i Licki ustanak vidljivi su uspjesi ustaskog pokreta, koji upravo u tom trenutku dolazi u potpunu ovisnost 0 fasistickoj Italiji.
Treea politicka snaga koju, doduse, pred Drugi svjetski rat nitko u Hrvatskoj ozbiljno ne shvaea, jest KomunistiCka partija Jugoslavije, koja iz taktickih razloga osniva Komunisticku partiju Hrvatske i vodi politiku cvrstog oslonca na Sovjetski Savez, pretpostavljajuei proleterski internacionalizam interesima hrvatske politicke misli. Tako, uoci sudbonosnih dogadaja, uoci prekrajanja politicke karte Europe, sve tri politicke grupacije u Hrvatskoj, nalaze se u nagodbenjackom odnosu: jedna prema Rimu, druga prema Beogradu, a treea prema Moskvi.

U borbi za hrvatsku državu

Sporazum Cvetkovie-Macek, Banovina Hrvatska, Drugi svjetski rat - dogadaji se odvijaju vrtoglavom brzinom bez jasne koncepcije hrvatske drzavne misli. Vlada Cvetkovie-Macek vodi prijateljsku politiku prema silama Osovine koje nastoje ocuvati Jugoslaviju, pa je cijena prividne neutralnosti pristup Trojnom paktu. No beogradskim pucem 27. ozujka 1941. dozivjela je ta politika svoj slom i navijestena je propast Kraljevine Jugoslavije. Srpska soldateska pod uplivom srpske drzavne misli i po utjecajem engleske diplomacije rusi ugovor 0 pristupu Trojnom paktu, ali i sporazum Cvetkovie-Macek. To ipak ne prijeci ulaz V. Maceka u vladu generala Simoviea koja, medutim, ne prezivljava travanjski rat. Jugoslavenska oruzana sila raspada se pod prvim udarcima zahuktale njemacke vojske.
Proglasenje Nezavisne drzave Hrvatske 10. IV. 1941., koje provodi predstavnik domovinskog dijela ustaskoga pokreta, pukovnik Slavko Kvaternik, sigurno je u tom trenutku izraz politicke volje goleme veeine hrvatskog naroda. Dr. A. Pavelie vraea se u Hrvatsku i preuzima apsolutnu vlast u svoje ruke a time i svu odgovornost. lako je Nezavisna drZava Hrvatska vee od svog osnutka zauzeta od dviju vojski, njemac ke i talijanske, uspijeva joj u razmjerno kratkom roku osnovati svoj upravni drzavni aparat, te domobransku i ustasku vojsku. Ne izostaje ni medunarodno priznanje novostvorene drzave koja, usprkos ratnim uvjetima, omogueava nevjerojatan zamah i polet hrvatskoj kulturi. Medutim, samo nekoliko dana nakon preuzimanja vlasti dr. A. Pavelie zatvara V. Maceka, razoruzava Hrvatsku gradansku zastitu (koja je pomogla i podrzala proglasenje drzave dne 10. IV.), te tako stvara opoziciju unutar jake stranacke ustrojbe HSS-a. Osim toga, on postupno predaje gotovo neogranicenu moe u ruke svojih rasova, koji bezumnim postupcima tjeraju pravoslavni zivalj u cetnicke i partizanske ruke. Potpisivanjem Rimskih ugovora ispunio je dr. Pavelie svoju obvezu prema Talijanima,alijeugroziodjelo koje je stvorio.
Dok se ustaskom pokretu pridruzio vrlo malen broj vodeeih clanova HSS-a i dok najveei dio njih uz dr. V. Maceka, sto u logoru, sto na slobodi, vodi politiku oklijevanja i cekanja, neki vodeei policari HSS-a odlaze zajedno s jugoslavenskom vladom u London. Izbjeglicke vlade vode protuhrvatsku promidzbu i podrzavaju cetnicki pokret.
Komunisticka partija Jugoslavije, sa svojim hrvatskim privjeskom, ulazi u partizanski rat tek nakon pocetka njemacko-sovjetskog vojnog sukoba, a glavni joj je protivnik Nezavisna drzava Hrvatska, dok joj je hrvatsko pitanje samo stvar taktike i cjenkanja s gradanskim politicarima koji pristupaju partizanskom pokretu. Projugoslavenskoj, sto znaci protuhrvatskoj komunistickoj politici nema otpora u redovima hrvatskih komunista, jer su oni malobrojni prohrvatski komunisti uhieeni u Banovini, a strijeljani u Nezavisnoj drzavi Hrvatskoj.
Politika ustaskog pokreta uvjetovana je odnosom prema silama Osovine, sto se navlastito iskazuje nakon
kapitulacije Italije, kada se novostvorena drzava jos cvrsee veze uz Njemacko carstvo i njegovu sudbinu.Opei slom
njemackih bojista 1945. docekao je dr. A. Pavelica nespremnim, bez politicke alternative, bez koncepcije_ Zadnju mogucnost za mijenjanje politike, koju je nudila grupa Vokic-Lo'rkovic, ugusili su ustase u krvi. Vjerni svojoj krilatici Iii ce hrvatska drzava biti ustaska ili je nece biti, ustaske vlasti napustaju s domobranskim i ustaskim postJ"o!biIrnii Hrvatsku, na putu prema bleiburskoj katastrofi. Hrvatsku napusta i vodstvo HSS-a, dok ban Subasic sklapa sporazume s
Josipom Brozom Titom, omogucivsi mu tako medunarodno priznanje komunisticke vlasti pod prividom demokratskih
odnosa. .

Ponovo Jugoslavija
U svibnju 1945., u posvemasnjem slomu hrvatske politike, u tragediji ubijenih hrvatskih vojnika i civila, u teroru koji poslije komunistickog prevrata uzima maha, doima se kao da je hrvatska drzavna misao dozivjela svoj konacni slom. Ootadanji nosioci hrvatske drzavne ideje, ustaski pokret i Hrvatska seljacka stranka, prebacuju teziste svoga djelovanja u emigraciju, a u Hrvatskoj cvrsto vlada KPJ, provodeCi unitaristicku politiku u svrhu jacanja vlasti i upravljanja drzave iz jednog sredista. Poraz Hrvatske je potpun, i nista na stvari ne mijenja mali broj hrvatskih komunista koji su sudjelovali u partizanskom pokretu, jer nemaju u novoL komunistickoj drzavi nikakvog utjecaja. Pa ipak, u politickom i vojnom porazu pojavljuju se znaci nade. Nakon Orugog svjetskog rata po prvi puta su hrvatske zemlje unutar granica jedne drzave, iako podjeljene u dvije republike (istodobno je Srbija svedena u okvire Beogradskog pasaluka). Ali i pokret otpora, koji se budi u hrvatskim zemljama naucio je nesto iz poraza, pa se prilagodava okolnostima. Na sveucilistu, na fakultetima, komunistickoj stranki uspijevaju samo trenutne akcije. I medu profesorima i medu studentima oZivljava ideja hrvatske drzavne misli, koju ce generacije studenata predavati novim generacijama. Unutar Katolicke crkve takoder dolazi do stvaranja pokreta otpora u kojem, neposredno nakon rata, sudjeluju bivsi clanovi hrvatskih katolickih drustava, ali i mladi narastaji koje se u krilu Crkve tek odgajaju.
Vrlo je zanimljiv pokret otpora, koji nastaje u redovima hrvatskih komunista, razocaranih srpskim hegemonizmom, koji je zamijenio kraljevsku kokardu crvenom zvijezdom.
U brojnoj poslijeratnoj politickoj i ekonomskoj emigraciji takoder je ziva hrvatska drzavna misao. Uz prezivjele ustaske prvake i prvake Hrvatske seljacke stranke stvaraju se nove grupacije koje, bez iznimke, stoje na politickim zahtjevima hrvatske drzavnosti. Veliku ulogu u razvoju politicke misli vrsi tisak koji je najbolje promidzbeno oruzje politickih struktura. Medutim, legitimisticko drzanje ustaskog pokreta, koji se pretvara u organizaciju Hrvatskog oslobodilackog pokreta, kao i Hrvatske seljacke stranke, sprecava zajednicki politicki nastup emigracije, slabi moe njezine politicke djelatnosti. Ideja jedne krovne ustrojbe, u kojoj bi se zajedno ravnopravno nasle sve politicke struje i stranke dozivljava neuspjeh u New Yorku 1962. i samo djelomican uspjeh 1974. u Torontu.
Ook se emigracija gubi u jalovim legitimistickim raspravama, u domovini sezdesetih godina dolazi do ubrzanog jacanja pokreta otpora. On polako zahvaca sve drustvene slojeve koji su u minimal nom politickom programu borbe za neovisnost 0 beogradskom centralizmu jedinstveni. lako nacionalne snage u Hrvatskoj, koje sustavno restauriraju hrvatsku drzavnu misao, placaju visoki danak u krvi i u godinama robije, potreba stvaranja gospodarske osnovice za politicku borbu postavlja se u prvi plan. Na tom programu suraduju i probudene nacionalne grupe unutar SK.
Borba za gospodarsku samostalnost ima svoje duboke razloge. Komunisticki beogradski centralizam vidi u Hrvatskoj koloniju iz koje crpi sredstva za uzdrzavanje svog golemog cinovnickog, policijskog i vojnog stroja, za svakidasnje korumpiranje i kupovanje njegove odanosti. U godinama poslije rata odlijev hrvatskog nacionalnog dohodka iznosi vise od 15% (dok su Englezi iz svojih kolonija izvlacili samo 4%). SR Hrvatska gubi na svim poljima; za hrvatske zemlje samo postojanje Jugoslavije pretpostavlja potpuno unistenje Hrvatske. Povlaceci paralele izmedu kraljevske i komunisticke vladavine, hrvatski gospodarski strucnjaci dolaze do zanimljivih rezultata! U nepuna pola stoljeca, od 1925.-1971. udio Hrvatske u sklopu Jugoslavije bitno se smanjio: u stanovnistvu od 28% na 21%, audio Srbije povecao se od 22% na 26%; u industriji udio Hrvatske smanjio se od 33% na 18%, a Srbije povecao od 20% na 35%; u bankovnom poslovanju udio Hrvatske se smanjio od 51% na 17%, a Srbije se povecao od 25% na 52%. i u veletrgovini udio Hrvatske se smanjio od 55% na 7%, a Srbije povecao od 15% na 86%. Pa i natalitet Hrvatske u Jugoslaviji dobiva, promatrano u duzim vremenskim razdobljima, zabrinjavajuce smjernice. Ook je, naime, natalitet u Hrvatskoj u 19. st. isao usporedno s europskim stanovnistvom,dotle je u Jugoslaviji stopa hrvatskog nataliteta stalno u opadanju. Oodaju Ii se k tome podaci o masovnim iseljavanjima i odlascima na rad u inozemstvo, upravo iz hrvatskih zemalja, 0 pokusajima unistavanja hrvatske kulture i jezika u korist srpske i srpskoga, onda nije cudo da uz hrvatsku drzavnu misao pristaju cak i oni koji su ju vec jednom s oruzjem u ruci rusili. Pod dojmom polozaja Hrvatske u Jugoslaviji u svim strukturama hrvatskoQ drustva dolazi do gibanja, pogotovo nakon privredne reforme 1965. i pada A. Rankovica 1966. Razvija se masovni pokret u HrvatskoL koji u rijetkoj suradnji svih slojeva i narastaja, revalorizira hrvatsku povijest, bori se za hrvatski jezik, postavlja politicke zahtjeve hrvatske drzavnosti, bori se za promjene u gospodarskom sustavu i politickim odnosima. Masovni pokret nije jedinstven, pa dok su njegovi zahtjevi za jedne konacno ispunjenje interesa hrvatske politike, za druge je to samo prvi korak. lako masovni pokret nije ostvario svoje politicke ciljeve, on je, poput brojnih drugih u drugim razdobljima hrvatske politicke proslosti, odigrao ulogu transmisije hrvatske drzavne misli, pa je zata njegova uloga u novijoj politickoj povijesti neobicno vazna. Hrvatska drzavna misao, dakle, i dalje zivi.


- 14:59 - Komentari (1) - Isprintaj - #

srijeda, 07.11.2007.

LETAK ZA HRVATSKU

LETAK ZA HRVATSKU
ili
zašto se moramo boriti za hrvatsku državu
Vjesnik hrvatskih radnika i iseljenika u Njemačkoj
godina XII. Uskrs 1982. br.42

1. ZAŠTO SE MORAMO BORITI ZA HRVATSKU DRŽAVU
1.1. Razlozi

Valja se upitati za razloge, koji nas navode na misao, da se moramo boriti za hrvatsku državu. Isto tako, trebamo se upitati, za kakovu se to hrvatsku državu mi moramo boriti? Obično se kaže, da se mi borimo za slobodu. No što je to sloboda, kakve su njezine osobine i što će nama Hr¬vatima donijeti ta sloboda, o tome se malo ili niša ne čuje! Kad kažemo da se borimo za slobodu hrvatskog naroda, time ujedno tvrdimo, da te slobode hrvatski narod danas nema. Dapače, mi tvrdimo, da hrvatski narod uopće nema slobode, da je u današnjoj Jugoslaviji porobljen i izložen su¬sustavnom genocidu. Zbog toga smatramo, da se treba boriti za hrvatsku državu - da treba srušiti Jugoslaviju - u krajnjoj liniji i nasilnim putem! Jer ovakva Jugoslavija, a povijest nas uči: svaka Jugoslavija je za nas propast. "Mi smo shvatili da hrvatski narod samo onda ne će biti izigravan i izrabljivan kad ostvari svoju državnost i da će biti ravnopravan s drugim narodima samo ukoliko postigne suverenitet", pisao je glasoviti hrvatski književnik 1971. god (1)
Ne želimo li, dakle, mi Hrvati nestati s lica zemlje, izumrijeti, mora¬mo se trgnuti, moramo shvatiti, kako ne možemo dopustiti, da nas nepri¬jatelj i dalje uništava, da nas briše sa zemljopisne karte političkih naroda.

1.2. Pojam slobode

O slobodi se vrlo mnogo priča, isto kao i o jednakosti i bratstvu. No, svjedoci smo, da te slobode nema. Mora nam biti jasno, da nitko od nas nije potpuno slobodan. Svaki od nas je smješten u određenom vremenu i prostoru. Svi smo se mi dužni držati određenih moralnih, ljudskih i pisa¬nih zakona, koji tu našu slobodu ograničavaju. Pa kad kažemo, da se bo¬rimo za slobodu hrvatskog naroda, onda time ne mislimo reći, da se bo¬rimo za takovu slobodu, u kojoj bi svaki pojedinac mogao raditi što ho¬će, što mu se svidi. Kad govorimo o slobodi, za koju se borimo, onda mislimo prvenstveno na slobodu za cijeli narod - za sve one koji žive na hrvatskom državnom području.




Za nas je sloboda - stanje, u kojem se naš narod može optimalno gospodarski i kulturno razvijati. U tako shvaćenoj slobodi, sadržane su i sve ostale slobode naroda i pojedinca, koje obično danas nazivamo ljudskim pravima. U današnjoj Jugoslaviji naš narod nema mogućnosti kulturno i gospodarski optimalno se razvijati - niti se u njoj poštuju ljudska prava pojedinaca. " ... Prešan zahtjev našeg doba da se ponovo ispitaju i prosude sve one povijesne odrednice što bijahu i još uvijek jesu uzrokom da se hrvatski narod neprestano mora boriti za opstojnost na vlastitom tlu, za održanje ne samo državne nego i nacionalne samobitnosti, posljedica je povijesnog razvitka, osobito u posljednjih pola stoljeća, kad od cjelokupnog državnog i prosvjetnog ustroja bijaše ne samo zanemareno nego i namjerno potiskivano normalno održavanje hrvatske nacionalne svijesti kako zbog integralističkih zabluda u njegovim vlastitim redovima, tako i zbog hegemonističko-unitarističkih tendencija, koje u socijalističkoj Jugoslaviji bijahu čak pogubnije negoli u monarhističkoj ... ", piše hrvatski povjesničar i general Tuđman.(2) I on, dakle, uviđa katastrofalne posljedice stvaranja Jugoslavije po hrvatski narod, i ima potpuno pravo, kad kaže, da je u Titovoj Jugoslaviji nama daleko gore, nego što je to bilo u Aleksandrovoj. Zbog toga treba "preispitati" odrednice, koje su nas u Jugoslaviju dovele. Budući da nas je povijest naučila, da se Jugoslavija ne može i ne želi popraviti, mi zastupamo mišljenje da ju treba srušiti, kao što je već i Ante Starčević zaključio, da se despocije ne popravljaju, nego da despocije propadaju. Jer to što smo mi iskusili u ovo pola stoljeća "života u našoj zajednici (Jugoslaviji) tako je često podmukla prijevara koju osjećaju, vide svi koji ne žele biti prevareni", - razmišlja hrvatski književnik Petar Šegedin.(3)
Zaključujemo, dakle, da treba stvoriti i izboriti hrvatsku državu. Samo ta država je u stanju zajamčiti svim svojim stanovnicima sva ljudska prava, a cijelom narodu optimalan gospodarski i kulturni razvitak. O tome je pisao Marko Veselica slijedeće: "Bez stvaranja nacionalnih država, bez nacionalne svijesti, bez izražavanja nacionalnih energija ne može početi proces gospodarskog napretka jednog naroda, jer se preko tuđinskih gospodarsko-političkih i drugih utjecaja u stvari razara tkivo tog naroda i njegovih upravljačkih slojeva".(4) Te riječi su toliko jasne, da ih, zaista, ne treba komentirati. Svaki narod ima po moralnom pravu - pravo i dužnost boriti se za takovu državnu zajednicu, kakva mu najviše odgovara, bez obzira na tuđe interese. "Svaki narod ima i treba imati svoju nacionalnu državu, hrvatski ju narod ne može imati", jer to ne odgovara interesima hrvatskih neprijatelja. "Jer kako se može govoriti o narodu ako se ne priznaju: njegova tradicija, njegova osobnost, njegovo pravo na nacionalnu državu" .(5) Sve to naši neprijatelji nama poriču!

Postoje tri velike skupine razloga, koji govore u prilog interesa Hrvata, za njihovu državu, a protiv ostanka u Jugoslaviji. To su: povijesni, gospodarski i politički razlozi. Cilj je ove rasprave pomoću te trostruke podjele dokazati valjanost tih razloga, te potkrijepiti nužnost stvaranja hrvatske države i nužnost raspada Jugoslavije.










2. Povijesni razlozi


2.1. Težnja Hrvata za slobodom

Cjelokupna hrvatska kulturna i politička povijest nosi u sebi slijed težnje za slobodom. Nadasve je karakteristična i poznata Gundulićeva Himna slobodi.(6) Valja napomenuti, da je to prva poznata himna slobodi u europskoj književnosti. U njoj daje pjesnik slobodi najljepše epitete. On joj laska,
on joj se umiljava, kao najvećem dobru: ,,O lijepa, o draga, o slatka slobodo ... " Da bi istakao, kakva je vrijednost slobode, pjesnik ističe, da slobodu "višnji nam Bog je do!" I velike proročke riječi izgovara pjesnik, kad pjeva, da "sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi", ne mogu zamijeniti slobodu.

U veličanstvenom slijedu, kojeg obilježuje neslomljiva težnja hrvatskog naroda za slobodom, pjeva nam Tin Ujević, također proročanskim stihovima, da smo samo roblje, koje sniva o slobodi, "dok smrt je blizu gluha našeg plemena." Strahotno zvuče njegovi stihovi: "i doći će sloboda našeg plemena, a ako ne, tad ja ću pozvat pakla vatre, da spale sve, i grom da ropski narod satre" .(7)

A nezaboravni kardinal Stepinac pred jugoslavenskim sudom također svjedoči o hrvatskoj težnji za slobodom, kad kaže: " ... hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda!" (8)

Ta čvrsta vjera, dio je nas samih, i mi joj se ne možemo oteti. Mi se ne možemo sakriti, mi ne možemo zatajiti u sebi tu našu hrvatsku težnju za slobodom, i ona je konačno sila, koja nevidljivo upravlja našim djelovanjem.


2.2. Slijed hrvatske državnosti


Hrvatski je narod već u petom stoljeću (9) imao svoju državu u Bijeloj Hrvatskoj (danas dijelovi Poljske, Češke, Ukrajine i Slovačke) sa sjedištem u Krakovu. Došavši u svoju današnju domovinu i zauzevši prostor, koji nazivamo hrvatskim državno-pravnim područjem, hrvatski je narod bio organizirana zajednica. Novoj domovini su Hrvati dali svoje ime (umjesto Ilirik - Hrvatska), politički sustav i suverene zemaljske gospodare. S hrvatskim knezovima i kraljevima započinje tzv. zlatno doba hrvatske države. Za Tomislava i Petra Krešimira je Hrvatska bila europska velesila. Ušavši u državno-pravnu zajednicu s Ugrima, Hrvatska je i dalje zadržala neke svoje bitne oznake suvereniteta. Cijelo feudalno razdoblje sjeverna Hrvatska je u posjedu tih bitnih oznaka državnosti.

U tome se ništa ne mijenja ni 1527. god., kad ona priznaje vladare iz Habsburške vladarske kuće. Za nas je neosporno dokazano, da je Hrvatski Sabor bio nosilac slijeda hrvatske državnosti, prema tadanjem shvaćanju o predstavništvu naroda. Pa i poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe Hrvatska je sačuvala svoj državno-pravni slijed. Najniže je Hrvatska pala u Jugoslaviji donašanjem Vidovdanskog ustava, jer je tim činom bila zbrisana kao država, a posljedice traju sve do danas.





2.3. Nasilno stvaranje Jugoslavije


Kad je 1918. god. stvarana Jugoslavija, nitko nije pitao hrvatski narod, želi li on stupiti u tu novu državnu zajednicu ili ne. Samo jedna mala grupa ropskih političara Hrvatsko-srpske koalicije sklopila je s Kraljevinom Srbijom sporazum o podloj prodaji hrvatskog naroda Srbiji. Jedini glas, glas vapijućeg u pustinji, u famoznoj Saborskoj noćnoj sjednici, "da Hrvati ne srljaju kao guske u maglu", ostao je usamljen. Stjepan Radić je tu svoju viziju platio glavom. Iako je - upravo on! - pokušao voditi pomirbenu i mirotvornu politiku i nagoditi se s jugoslavenskim imperijalistima, bio je ubijen usred beogradskog parlamenta! - znak Hrvatima, da nema sporazuma i nagađanja i da beogradski imperijalisti smatraju Hrvatsku svojim ratnim plijenom, svojom kolonijom.


Ni u novoj Jugoslaviji nije se za nas Hrvate ništa promijenilo. Isti jugo-imperijalisti, samo sada pod krinkom crvene zastave, potpomognuti istim hrvatskim unitarističkim izdajicama, koji su Hrvatsku već izdavali kraljevini Jugoslaviji, nastavili su uništavati i pljačkati Hrvatsku. I u toj novoj Jugoslaviji bilo je Hrvata, koji su vjerovali, da je unutar nje moguć pravedan sporazum s političkim snagama iz Beograda. U doba hrvatskog Masovnog pokreta, vodeći hrvatski političari i kulturni radnici javno su i demokratski postavili hrvatske zahtjeve. Kako su odgovorili na te zahtjeve jugo-imperijalisti? Organizirali su državni udar u Karađorđevu, smijenili hrvatsko političko vodstvo, pozatvarali tisuće hrvatskih studenata i radnika, uništili brojne hrvatske listove, časopise i ustanove, i ponovo su zavladali u Hrvatskoj, kao u svojoj koloniji.


2.4. Plansko uništavanje Hrvata i Hrvatske



Da bi što prije uništili narodnu samosvojnost Hrvata i time držali Hrvatsku u kolonijalnom položaju, beogradski imperijalisti nasilno pokušavaju od Hrvata načiniti "jugoslavene", i to putem jezika, škole, vojske i policije, glasila javnog mišljenja, te državnih organa. Da bi se u tome što bolje uspjelo, služe se jugo-imperijalisti svojom petom kolonom u Hrvatskoj, a to su hrvatski unitaristi, hrvatski "jugoslaveni".

JEZIK je postao jedno od najjačih oružja, koje jugo-imperijalisti koriste protiv Hrvata. Oduzeti Hrvatima njihov narodni, materinji jezik to bi bio prvi korak k uništenju Hrvata. Jer bez jezika nema ni naroda. Zato su jugo-imperijalisti uveli za hrvatski jezik nazivlje "jugoslavenski" ili "srpsko-hrvatski", samo da time navedu na zaključak, kako Hrvati, ustvari, i nemaju svog jezika, a kad nemaju svog jezika, onda nisu ni narod. "Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika" ustanovljuje da se Hrvatima nameće koncepcija "državnog jezika", a to je srpski jezik, koji se širi pomoću državnih i poludržavnih organa.10)

ŠKOLE su posustavile to odnarođivanje svojim nastavnim programima. "Naša škola već dvadeset pet godina proizvodi grbave fizionomije i pognute ličnosti, proizvodi potisnute i frustrirane ljude. koji misle da je Hrvat nešto u najmanju ruku sumnjivo i nezgodno", 'zaključuje u amandmanskim raspravama sveučilišni profesor Ivo Frangeš (11) U školama se više nije učio hrvatski jezik, nego hibridni (nepostojeći) srpsko-hrvatski. Nasilno su se narodu nametali strani oblici naziva (opština umjesto općina!). Zatim se u školama sve manje učila hrvatska književnost. Svaki izraz rodoljublja hrvatske književnosti bio je proglašavan štetnim i šovinističkim, a zato se učila književnost "najbrojnijeg naroda". Isto se postupalo s hrvatskom poviješću. Hrvatski velikani proglašavani su reakcionarnima (ako se ista uopće o njima učilo). "Naša nacionalna povijest ,nestala' je u općoj povijesti, a pitanje nacije, nacionalnih odnosa svelo se u nastavnim programima na istovjetnost integralnog jugoslavenstva", piše predsjednik Saveza omladine Hrvatske.(12)

Isto tako se pokušalo u školama proturiti, kako Hrvati svoje povijesti u stvari i nemaju, te da hrvatska povijest počinje 1918. ili 1945. god.

VOJSKA I POLICIJA su posebno služile protuhrvatskim ciljevima. Od 1918. god. jugoslavenska vojska se u Hrvatskoj ponašala kao okupatorska vojska, što je ostala do današnjeg dana. Pomoću vojske i policije zaveli su jugo-imperijalisti u Hrvatskoj strahovladu, od batinanja seljaka zbog političkog mišljenja do ubojstva. Nova Jugoslavija odmah je započela masovnim pokoljem na Bleiburgu, udbinim terorom i ubojstvima vodećih Hrvata (Hebrang) asimilirati nepokorne Hrvate.

Stotine tisuća Hrvata su izgubili živote pod tim terorom, a još više ih je pred njim pobjeglo u strani svijet. U vojski se nametao "državni" jezik, vojnike se učilo o postanju "jugoslavenskog patriotizma" i o jednostranom "bratstvu-jedinstvu". Cije1i časnički i dočasnički zbor bio je u
ogromnoj većini nehrvatski, protuhrvatski - jugoslavenski, a ono malo Hrvata, koje je našlo u njemu mjesta, bili su većinom unitaristi. Vojska i policija su od stvaranja Jugoslavije do danas bili sredstvo gušenja svih slobodarskih stremljenja u Hrvata.

SREDSTVA JAVNOG MIŠL]EN]A, radio, televizija, časopisi također su od postanka Jugoslavije do danas bili sredstvo borbe jugo-imperijalista protiv hrvatskog naroda. Izuzmemo li razdob1je 1968.-1971. god., kada je bilo slobodnih hrvatskih glasila, sredstva javnog mišljenja su bila u protuhrvatskim rukama.

DRŽAVNI ORGANI su od stvaranja Jugoslavije do danas bili prvenstveno sredstvo za ugnjetavanje hrvatskog naroda. U njih i nije mogao ući nitko, tko se izjašnjavao Hrvatom. Državni organi (pravosuđe, uprava itd.) su putem sredstva prisile u zametku gušili svaki slobodarski glas.


2. 5. Genocid nad hrvatskim narodom

Genocid (13) nad Hrvatima se vrši, dakle, na političkom polju, rušenjem ustanova samouprave naroda; socijalnom po1ju, uništavanjem duhovnog vodstva naroda; kulturnom po1ju, uništavanjem kulturnih ustanova; gospodarskim polju, oduzimanjem narodnog bogatstva; biološkom polju, politikom smanjenja pučanstva (iseljavanje); polju fizičkog opstanka, ubojstvima i pobačajima;
polju mora1a, stvaranjem atmosfere moralnog propadanja (korupcija, alkoholizam, droge itd.).(14)



2. 6. Općenito negiranje hrvatske povijesti i kulture

Iz redova hrvatskih studenata došao je 1971. vapaj: "Mi smo obvezatni spram povijesti i budućnosti zvoniti na uzbunu, kad znamo da nas više umire nego nas se rađa, zar smijemo ostati nijemi i onda kad naš čovjek počinje gubiti svoja najelementarnija obilježja, kao što su jezik i nacionalna kultura!".(15) Tako studenti, koji su uvidjeli, da jugo-imperijalisti, svim mogućim sredstvima nastoje uništiti svaki, pa i najmanji tračak hrvatske samosvijesti. Već smo rekli, da se to pokušalo na razne načine. Hrvatska povijest se našla na udaru unitarista, jer je ona bila živi svjedok, učiteljica života o tisućljetnoj državno-pravnoj hrvatskoj tradiciji. A upravo su tu predaju jugo-unitaristi nastojali zbrisati, kao da nikad nije postojala. Iz istih razloga se uništavalo hrvatsku kulturu. Hrvatski umjetnici, ukoliko nisu bili ubijeni ili u zatvoru, mogli su postići uspjeh, samo ako su bili spremni služiti unitarističkim jugo-imperijalističkim ciljevima. Ako su pak, slijedeći glas svoje savjesti, odlučili služiti svome narodu, onda su bili na sve moguće načine onemogućavani i zlostavljani. Posljedice takove protuhrvatske politike su bile: odlazak dobrih i kvalitetnih kadrova ili u inozemstvo, ili u unutrašnju emigraciju - rezignaciju. A upravo je to i bio cilj unitarista.

Zašto su unitaristi nastojali uništiti našu kulturnu - duhovnu baštinu? Zato jer naša kulturna i duhovna dostignuća prošlosti ne predstavljaju samo baštinu za neki muzej, nego su sastavni dio naše kulturne svijesti. Stupnjevi duhovnog i kulturnog napretka nisu maštoviti i ne predstavljaju prazninu, nego su uzdignuta i bogata dostignuća, od kojih se uzlazi dalje, naviše. Uspinjati se može
samo onaj koji je dostigao određenu visinu, dok bi onaj drugi morao počinjati svagda odozdo. A tu ulogu, počinjati svagda odozdo (od početka), namijenili su nama jugo-imperijalisti. Bez kulturne baštine, koju su nam ostavili naši stari, ne bi mogao naš narod krenuti dalje stupnjevima duhovnog i kulturnog razvoja. Jer svaka generacija može krenuti samo od točke, do koje je prethodna generacija došla. Ako mi, dakle, ne bismo nastavili putem, kojim su naši pređi došli, naš kulturni razvoj bi stao i neminovno padao. Da bi kulturni život našeg naroda krenuo naprijed, mi ne možemo biti bez onoga što je bilo, jer je kulturni život hrvatskog naroda organska povijesna cjelina. Sav taj razvoj jugo-imperijalizam je nastojao i još uvijek nastoji onemogućiti.


2.7. Povijesno iskustvo dvaju Jugoslavija

Kad pogledamo unazad na godine od stvaranja Jugoslavije do danas, opazit ćemo neke osobine, koje se odnose na obje Jugoslavije:

- od početka je vlast zgrabila jugo-imperijalistička mafija, koja je svoj najveći cilj vidjela u koloniziranju Hrvatske i u uništavanju Hrvata kao naroda;
- toj mafiji nije nikad bilo stalo do bilo kakvih sporazuma s Hrvatima. Pa ako je koji puta ta mafija prividno popuštala Hrvatima i njihovim pravednim zahtjevima, činila je to samo zato, da bi prikupila svoje snage i nakon kratkog zatišja još jače udarila po Hrvatima i Hrvatskoj;
- predstavnici te jugo-mafije su u Hrvatskoj uvijek bili unitaristi, orjunaši svih boja, kojima "krv veleizdaje vlastitog naroda nemirno kljuca u njima i oni će se združiti s crnim vragom protiv svog naroda ... " 16) I dalje: "Glavni protivnik hrvatskog naroda je njegova vlastita hrvatska birokracija, koja da bi surađivala s velikosrpskim centralističkim snagama, mora biti anacionalna"; (17)



- hrvatski je narod izložen nezapamćenim progonima, ubojstvima, iseljavanjima - a ujedno ga je ta ista jugo-imperijalistička mafija ocrnila pred cijelim svijetom, kao narod luđaka i ubojica.

Sva, zaista sva povijesna iskustva nam govore, da Jugoslaviju treba razoriti, narodnom revolucijom, kao tamnicu hrvatskog naroda. Svi povijesni razlozi nas upućuju na nužnost stvaranja hrvatske države, u kojoj će hrvatski narod steći svoju narodnu i pojedinačnu slobodu; u kojoj će hrvatski narod, vjeran svojoj državno-pravnoj predaji i tisućljetnoj povijesnoj baštini, biti sam svoj gospodar.

No, tko je uopće pozvan da povede osloboditeljsku borbu? "Radnička klasa, shvaćena, kao suvremena proizvođačka sila, jedini je gospodarsko-politički subjekt koji može po prirodi svog položaja i interesa osloboditi sama sebe i svoj narod u cjelini" .(18)


3.1. Muslimani **


Već smo spomenuli, da su Hrvati došli u današnju domovinu, kao organiziran narod. Zauzeli su prostor između Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora. Tijekom stoljeća, pa do danas, postojale su na tom hrvatskom državno-pravnom području razne hrvatske države, već prema određenim političkim okolnostima. No, kako god se te kneževine, banovine ili kraljevine zvale, bilo Bijela ili Crvena Hrvatska, bilo Kraljevina Slavonija, Kraljevina Dalmacija, Kraljevina Bosna, ili danas SR Hrvatska i SR Bosna i Hercegovina - sve su to bile i danas su hrvatske države, u kojima su nosioci vlasti bili hrvatski knezovi, banovi i kraljevi; u kojima je hrvatski narod bio nosite1j narodnog suvereniteta. Pa iako su hrvatske zemlje bile stoljećima podvojene, polovina u Ugarskoj ili Austrijskoj kraljevini, a polovina u Osmanlijskom carstvu, ipak je te dvije polovine, koje su uvijek os tale samo dio cje1ine, obitavao isti hrvatski narod. Vođene protuhrvatskim interesima austrijske, ugarske i jugoslavenske vlasti su nastojale posijati nepovjerenje između kršćanskih i islamskih Hrvata, posebno u današnjoj Bosni i Hercegovini. Po staroj poslovici: podijeli, pa vladaj, željeli su podijeliti i zavaditi Hrvate, da bi njima lakše vladali. Pogotovo su hrvatski muslimani bili na udaru
jugo-imperijalista od 1918. god. do danas. Tko može zaboraviti silna četnička zlodjela nad hrvatskim muslimanima u Istočnoj Bosni? Pa ako se danas mnogi muslimani zbog unitarističkih pritisaka službeno ne izjašnjavaju Hrvatima - mi moramo biti svjesni, da su muslimani u Bosni etnički najčišći Hrvati i da o njima u ve1ikoj mjeri ovisi budućnost hrvatske države.(l9)

3.2. Vlast

Jugo-imperijalisti su nas dije1ili, pokušavali stvarati među nama umjetne zapreke, da bi mogli u miru vladati, dok se mi međusobno svađamo. Vlast u hrvatskim zemljama je u rukama unitarista i korištena je u protuhrvatske svrhe. U tom smislu kritizira Vlatko Pavletić unitarističke političare, koji "neprestano potiskuju nacionalne interese boreći se za klasne, a da pri tome još nisu alarmirali javnost zbog više nego samo ,zabrinjavajuće činjenice da ta radnička klasa koju oni samozvano ,zastupaju' svakim danom u sve većem broju odlazi na rad u inozemstvo, ostavljajući domovinu i povećavajući i tako oko svojih dobro plaćenih vođa i zastupnika - zrakoprazni prostor" .(20)




3.3. Policija, vojska, diplomacija



Protuhrvatska vlast, posebno se oslanja na vojsku i policiju u hrvatskim zemljama. U tu svrhu se uvijek pazilo, da raspoloženje u vojski i policiji bude protunarodno. U hrvatskim zemljama su pretežno tuđinci i unitaristi mogli ući u vojsku i policiju i u njima igrati neku ulogu. Posebno je policija imala ogromne mogućnosti protuhrvatskog djelovanja. Kad je 1966. god. pao šef policije Ranković, onda je ustanovljeno, da je preko milijun i tristo tisuća Hrvata bilo registrirano u policijskim kartotekama, i to samo u SR Hrvatskoj.

Diplomacija, u kojoj su također koncentrirane protuhrvatske snage(21) imala je dvojaki zadatak:

S jedne strane je pomoću mreže svojih poslanstava, konzulata i jugoklubova stvorila sustav špijunaže i kontrole nad hrvatskim radnicima u inozemstvu. S druge strane je nastojala pred stranim svijetom što više ocrniti hrvatski narod. "Moram reći da je politika koju vode naša službena predstavništva, a na osnovu stavova i direktiva iz Jugoslavije vis a vis radnika na privremenom radu u inozemstvu, više nego nezadovoljavajuća. Pod firmom jugoslavenstva se srbuje, a sve što je hrvatsko svim se silama gura na stranu," javno je izrekao predsjednik Saveza boraca SR Hrvatske.(22)


3.4. Seobe

Da bi što više oslabili jedinstvo Hrvata, jugo-imperijalisti su nastojali od stvaranja Jugoslavije do danas iseliti iz Hrvatske u prekomorske zemlje što više Hrvata. Da je to planski postupak, pokazuju prije svega ugovori jugoslavenske vlade s raznim zemljama, da ce primiti određeni broj iseljenika. Isto tako su bile nuđene razne olakšice za iseljenike (povoljni krediti itd.). U is to vrijeme, dok su poticali Hrvate na iseljavanje, jugoimperijalisti su u hrvatske zemlje useljavali protuhrvatski nastrojeni živalj, da bi ojačali petokolonaško djelovanje među Hrvatima.

3.5. Hrvatski masovni pokret


Nakon pada Rankovića, počeo se u Hrvatskoj razvijati Masovni pokret.(23) On je zahvatio najšire slojeve Hrvata, kako u domovini, tako i u inozemstvu. Njega su predvodile tri struje: Centralni komitet SKH na čelu sa Mikom Tripalom i Savkom Dapčević Kučar, Matica Hrvatska na čelu sa Markom Veselicom i Šimom Đodanom, te Savez studenata Hrvatske na čelu s Draženom Budišom i Ivanom Zvonimirom Čičkom. Tih godina je u Hrvatskoj došlo do naglog poleta i razvoja u kulturi, gospodarstvu i politici. Hrvatski predstavnici su zatražili, da se ostvare u Hrvatskoj ona prava, koja su i tako ustavom zagarantirana; zatražili su prekid pljačkanja hrvatskog gospodarstva, ukidanje jugo-imperijalističkih povlastica, oduzimanje funkcija političke kontrole Udbi, slobodu tiska itd.


Kako rekosmo, sva ta prava bila su i tako ustavom zagarantirana, ali nisu bila provedena i ostvarena. Na samu pomisao da bi Hrvati mogli ostvariti neke slobode i prava, jugo-imperijalisti su


zapadali u bjesnilo. Cijelu 1971. godinu organizirali su u Hrvatskoj brojne provokacije, da bi na kraju te godine iz Karađorđeva proveli državni udar u Hrvatskoj. Posljedice su, uglavnom, poznate. Hrvatska je bačena u još gori položaj, nego što je bila prije 1966. god. Tisuće Hrvata smijenjeno je s položaja, izgubilo posao, izgubilo pravo na studij, uhićeno i suđeno na višegodišnje kazne zatvora. Brojni časopisi i novine su zabranjeni. Kao posljedica tog puča u Karađorđevu, zatvorena je nakon nekoliko godina i Matica Hrvatska u Zagrebu. od tada ponovo u ime Hrvatske govore izdajice, razni Bakarići, Baltići, Blaževići i Dragosavci, otpadnici svog naroda, kojima je izdaja svoga naroda i služba stranom gospodaru smisao života.

3.6. Jedinstvo

Vidjeli smo, da su hrvatski neprijate1ji uvijek nastojali sustavno Hrvatsku razjediniti, raskomadati i rase1iti. Hrvatski neprijatelji dobro paze, da se Hrvatska ne bi politički ujedinila i osvijestila, jer bi time oni izgubili povlastice, koje danas uživaju. Zato je veoma važan zadatak ostvariti duhovno jedinstvo hrvatskog naroda. "Na čelo hrvatskog društva moraju doći najbolje stvaralačke snage kojima politika nije zvanje, nego kojima je politika jedan stvaralački čin, tako da ćemo s pomoću takovih snaga odstraniti ono što nas je sprječavalo u razvoju".(24)

3.7.


Kako smo već rekli, u Hrvatskoj danas vladaju izdajice. No, to ne znači, da Hrvatska nema svoje političko vodstvo. Dakako, hrvatsko političko vodstvo nije na vlasti, ono je u opoziciji. To su oni koji su se usudili javno istupiti protiv jugo-imperijalizma, te ih zbog toga današnji vlastodršci proganjaju. To hrvatsko političko vodstvo, doduše, nije demokratski izabrano, ali zbog svoje hrabrosti i poštenja, zbog svoje političke mudrosti i dalekovidnosti, zaslužuje naše povjerenje. Mnogi iz tog hrvatskog političkog vodstva su danas u zatvoru, osuđeni na dugogodišnje kazne. Mi moramo pomoći i njima i njihovim obiteljima. Onog trenutka, kad uspostavimo hrvatsku državu, birat ćemo političko vodstvo, slobodno i demokratski. Do onda smo dužni slijediti i podržavati one koji već danas neustrašivo dižu svoj glas za ostvarenje hrvatske slobode.


4. Gospodarski razlozi

4.1. Osiromašenje Hrvatske

Pogledamo li samo danas našu domovinu Hrvatsku i njezin gospodarski položaj, vidjet ćemo, da je hrvatsko gospodarstvo (kako industrija, tako poljodjelstvo i turizam) uništeno. što se to dogodilo s tako bogatom zemljom poput Hrvatske?

Zar mi nemamo Slavoniju, žitnicu Europe? A uvozimo žito i druge poljodje1ske proizvode! Zar mi nemamo bogate rudnike i moderne tvornice, sposobne stručnjake i marljive radnike? A proizvodnja opada, industrijska postrojenja se zatvaraju, radnici gube posao ili životare pod minimalnim plaćama! Zar mi nemamo domovinu, koja sve ima, što jednom narodu treba za život u blagostanju? A stvarnost je takva, da o blagostanju ne može biti ni govora! Kako to, da u tako bogatoj zemlji nema mesa, povrća, struje, kave, šećera, čavala, cementa ... ? Nema uglavnom

svega, čega ima u mnogim i siromašnijim zemljama od naše. Tolike godine nakon rata ceste su nam u takvu stanju, kao da su jučer po njima bombe padale, telefonska mreža najlošija je u Europi, a že1jezničke pruge i vlakovi su u takvom stanju, da se neprekidno događaju nezgode.
Kako je to moguće, u tako bogatoj zemlji poput Hrvatske? Svake godine, rijeke nam poplave polja, uništavaju usjeve i živote, a mi nemamo sredstava za gradnju nasipa! Zdravstvena zaštita nam je svakim danom sve gora. Nema lijekova, nema medicinskog osoblja. U Zagrebu od rata do
danas nije sagrađena niti jedna jedina nova bolnica! Kako je to moguće u jednoj tako bogatoj zemlji, kao što je Hrvatska?

Stotine tisuća Hrvata nije našlo kruha u domovini, nego je bilo prisiljeno krenuti u tuđinu da bi preživjeli. Oni šalju svake godine ogromne svote deviza u Hrvatsku, a Hrvatska nema deviza za kupnju nafte i drugih proizvoda, koji su joj potrebni iz inozemstva. Kako je to moguće? Mi imamo najljepše more na svijetu, a turizam propada. Dok Italija i Španjolska žive od turizma, u nas se sve čini, da bi taj turizam propao.


4.2. Plansko uništavanje sela


Govoreći o propasti hrvatskog sela Grgo Gamulin reče, da se u njoj ogledaju svi sudbonosni promašaji, kojima je bio pogođen veliki dio našeg naroda. "selo nam je otišlo u inozemstvo", kaže isti pisac, "a radnička klasa za njim".(25) Nakon 1945. godine selo je bilo planski uništavano. Jugo-imperijalisti su u seljacima vidjeli svoj prirodne neprijatelje, jer su seljaci, svoji na svome, bili neovisni o vlasti, i nije ih se moglo ucjenjivati s mjesečnim plaćama kao radnike. Prvi val progona krenuo je selima odmah poslije rata. Komisije za prisilni otkup poljodjelskih proizvoda određivale su, koliko koje gospodarstvo mora prodati (ispod cijene naravno) svojih proizvoda državi. Budući da su te otkupne količine određivane previsoko, mase seljaka nisu mogle ispuniti nametnutu obavezu. Posljedice su za te seljake bile strašne: oduzimanje posjeda, dugogodišnja robija i potpuno osiromašenje. Oni seljaci, koji su uspjeli preživjeti prve progone, bili su zatim tjerani u tzv. poljodjelske zadruge, u kojima su vodili glavnu riječ protuhrvatski (i nestručni) nastrojeni službenici. I taj pokušaj je propao, selo je još više osiromašilo. U to doba (1950.) raširilo se po selima unitarističko činovništvo, razni direktori zadruga, poreznici, tajnici i predsjednici općina, policija i drugi - svi od reda unitaristi. Oni su otkrili, da se na selu može odlično živjeti - pijući krv seljaku. Slijedeći korak u upropaštavanju sela bio je zakon o oduzimanju zemlje, koji je omogućavao unitarističkoj birokraciji da po miloj volji oduzima seljacima najbolju zemlju. Plaćajući za takovu zemlju smiješno nisku odštetu, stvarale su općine tzv. "Poljoprivredna dobra", u kojima se opet raširilo protuhrvatsko činovništvo. Tako su ti PIK-ovi proizvodili ponovo samo gubitke.


Slijedeći teški udarac seljacima bio je način oporezivanja. Seljački posjedi su bili oporezivani visoko "od oka", a ne po stvarnim prihodima. Isto takav udarac predstavljale su otkupne cijene. Seljaci su bili prisiljeni prodavati državi svoje proizvode po cijenama, koje su ih upropaštavale, jer njima nisu mogli pokriti proizvodne izdatke. I ako se sad upitamo, tko je kriv za takvu situaciju sela, naći ćemo samo jedan odgovor - Jugoslavija!





4.3. Uništavanje industrije i obrta


Današnji položaj hrvatskog gospodarstva obilježavaju slijedeći momenti:
- osjetan pad industrijske proizvodnje zbog pomanjkanja deviza za uvoz sirovina, energije, raznih materijala i opreme;
- oštar pad građevinskih djelatnosti zbog nelikvidnosti i nestašice dinara i deviza, neosiguranja investicija, što dovodi do potpune obustave već započete gradnje tisuća objekata;
- naglo povećanje nezaposlenosti sa sadašnjih 800.000 na preko milijun nezaposlenih ili oko 16% od ukupne radne snage, jer Narodna banka više ne može pokrivati pedesetak milijardi dinara gubitaka u tisućama poduzeća;
- visoka inflacija, dva tri puta veća od predviđenih 15%.(26)

"Naš hrvatski narod je u položaju da mu netko žlicom iz tanjura vadi cereći mu se pri tome još bezobraznije u lice. Za naše otete novce podiže se ,hrvatska industrija' da bi se nedugo iza toga pokrivali njezini gubici".(27) Prvi korak k uništavanju hrvatskog gospodarstva bila je pljačka hrvatskih banaka. Ostavši bez potrebnih kreditnih sredstava, hrvatski privrednici su bili prisiljeni uzimati kredite u beogradskim bankama. Naravno, uz takve lihvarske kamate, da cjelokupno hrvatsko gospodarstvo nije u stanju godišnje toliko zaraditi, koliko bi za otplatu kredita i kamata moralo platiti beogradskim bankama. "I jasno je da nam onda gospodarstvo ovisi o volji i milosti banaka i reeksportera. A oni za hrvatsko gospodarstvo nemaju milosti i zato mu nameću svake godine sve teže uvjete, svake godine mu otimaju sve više i sve više ga dovode u potpunu zavisnost", tvrdi hrvatski gospodarski stručnjak.(28) Osim toga na gotovo sva vodeća mjesta u hrvatskom gospodarstvu došli su protuhrvatski orijentirani činovnici, kojima je najveća briga što više oteti Hrvatskoj. "Samoupravljači u Hrvatskoj već treću godinu ne odlučuju ni o jednom dinaru za proširenu reprodukciju nego o tome odlučuje financijski kapital" .(29)

Uz tu pljačku uveli su unitaristi u Hrvatskoj nečuveni sustav korupcije. Taj sustav, koji mora nagrizati gospodarstvo svake zemlje, uspio je temeljito nagristi i gospodarski sustav Hrvatske. Budući da su na vodećem položajima u hrvatskom gospodarstvu bili nesposobni kadrovi (koje je na te položaje dovelo protuhrvatsko unitarističko činovništvo), hrvatsko je gospodarstvo od samih početaka nove Jugoslavije doživljavalo teške udarce:
- investirano je krivo, milijarde su utrošene u postrojenja, koja ili nisu nikad počela raditi - ili su proizvodila samo gubitke;
- nestručnjaci su otjerali stručnjake u inozemstvo;
- unitaristi su namjerno držali hrvatske radnike i seljake u zavisnom položaju, omogućavajući im samo životni minimum, kako bi bili što ovisniji o državnim i poludržavnim strukturama vlasti;
- cijelim nizom štetnih zakona doveden je također i obrt u položaj, u kojem je morao propasti.

Kako se odnosilo prema turizmu u Hrvatskoj, najbolje pokazuje slijedeća tabela o kreditiranju turističke djelatnosti u SR Hrvatskoj prema sjedištu kreditora: (30)

1970. 1971.

s područja SRH 21,9% 23,9%
s područja SR Srbije 78,1% 76,1%





Time je turizam doveden u totalnu zavisnost o interesima protuhrvatske politike. Posljedice takove politike u Hrvatskoj bile su više nego očite. Pa čak su i hrvatski književnici protestirali protiv te nepravde rekavši, da još uvijek nisu riješena osnovna pitanja deviznog sustava, banaka i reeksportera, te da to dovodi u pitanje "vitalne interese radnih ljudi i republika".(31) "Sadašnji materijalni položaj radnih organizacija poskupljuje troškove modernizacije i rekonstrukcije, jer ih prisiljava da veći dio sredstava u tu svrhu nabavljaju putem bankarskih kredita pod vrlo nepovoljnim uvjetima. S društvenog stajališta takva raspodjela, koja odvaja više od dvije trećine viška rada od neposrednog proizvođača i otuđuje ga od njihovih utjecaja, reproducira etatističku i birokratsku strukturu u našem društvu ... ", izjavio je Mika Tripalo 1968. godine.(32) Međutim, zbog sve te zločinačke politike ne stradavaju oni koji su je stvarali i vodili, nego oni na čijim leđima se takva politika vodila: radnici i seljaci! Takva politika je kriva, da su stotine tisuća naših radnika morale otići na rad u inozemstvo. Pa iako su neki (kratkovidni) bili sretni, što su mogli ići na rad u inozemstvo, upravo to odlaženje iz domovine jest za naš narod najveće prokletstvo! Svi protunarodni režimi nastojali su iz Hrvatske iseliti što više Hrvata. Austrija, Ugarska, Italija i Jugoslavija. Daljnji negativni razvitak hrvatskog gospodarstva može spriječiti samo rušenje Jugoslavije i stvaranje slobodne države Hrvatske.



5. ŠTO TREBA UCINITI, DA SE USPOSTAVI HRVATSKA DRŽAVA?

5.1. Početi od „sitnica“

Sve velike odluke i politički događaji imaju negdje malo počelo. Tako i mi moramo početi već sasvim neznatnim sitnicama, jer su upravo one važne. Mnogi od nas još uvijek kažu, da su "jugoslaveni". Zašto se odricati svoje narodnosti? Zašto ne reći: ja sam Hrvat! I ne bojati se bezrazložno to svuda i u svakoj prilici posvjedočiti. Ne samo da bi to trebao činiti svaki od nas, nego bi tako trebalo učiti i našu djecu, svaki svoju obitelj. Pogotovo ju ružno, kad Hrvati kažu, da govore "jugoslavenski" ili "srpsko-hrvatski". Svatko od nas znade, da takvih jezika nema. Mi time, dakle, samo tajimo svoje narodno ime i ime svog jezika, da bismo ugodili unitaristima i time im pomogli, da nas dalje uništavaju i pljačkaju. Mi Hrvati govorimo hrvatski, i čemu tajiti svoj materinji jezik? I ne samo da ga ne bismo smjeli tajiti, nego bismo morali paziti da govorimo ispravnim hrvatskim jezikom, da ne popuštamo, da nam ga kvare kojekakvi konzulati, jugoklubovi, novine, radio ili televizija. Jedan hrvatski student je svojedobno pisao: "Hrvatski narod bi, naravno, morao biti narod slijepaca, koji čak ne bi ni uboga kakvog čoravca imao da ga vodi, kad sve to ne bi vidio, uvidio makar i s toliko zakašnjenja, morao bi biti narod - luda, bez i jednog pametnog koji bi ga upozorio, kad se toj bestidnoj raboti ne bi odupro" .(33)

Ima među nama i takovih koji bježeći od toga da kažu, da su Hrvati, kažu "ja sam Bosanac, Slavonac, Istranin, Dalmatinac, Hercegovac ili Zagorac". I to je štetno zatajivanje svog hrvatstva. No, sigurno ima najviše onih koji to čine iz neznanja. Zbog toga je dužnost na nama, koji uviđamo nužnost izjašnjavanja narodnim imenom i jezikom, da djelujemo na sve one koji, možda, nisu svjesni ili se boje reći istinu.




5.2. Učiti o Hrvatskoj


Već smo rekli, da škole malo ili ništa ne uče našu djecu o Hrvatskoj. Zbog toga moramo i mi stariji, a pogotovo naša djeca, koristiti svaku prigodu da bismo što više naučili o Hrvatskoj. Svaku prigodu, za naučiti nešto o hrvatskom jeziku, povijesti, zemljopisu, narodu, narodnim običajima, pjesmama i plesovima, te u hrvatskoj politici, treba iskoristiti. Ne samo čekati prigodu, da nam netko nešto ponudi na tanjuru, nego svaki od nas mora sam za sebe i za svoje bližnje naći načina, da nauče o Hrvatskoj. Što više! Hrvatsku treba voljeti, a ne može se voljeti nešto, što ne poznajemo! Nadalje, treba izolirati u našoj sredini sve one koji još danas služe jugo-imperijalizmu. Treba bojkotirati jugo-klubove i sve njihove priredbe, jer svi djeluju protuhrvatski.

5.3. Brat s bratom…

Vrlo je važno međusobno upoznavanje i okupljanje s istomišljenicima. Mi dobra znademo, kome možemo vjerovati, a kome ne. Ne smije se nasjedati udbaškim agentima. Ne treba stvarati u domovini nikakve velike ustrojbe, nego treba svaki od nas u svom selu, na svome radnom mjestu naći dva-tri istomišljenika i s njima oprezno utjecati na neodlučne. Svaki Hrvat, koji nije okrvavio ruke, dobro je došao u naše redove. Nama ne smije ni jedan Hrvat (musliman, kršćanin ili ateist) biti neprijatelj, samo ako je spreman prestati služiti jugo-imperijalizmu. Dapače, mi moramo nastojati ubaciti naše ljude na važne političke i gospodarske položaje. Pa makar takovi još određeno vrijeme morali riječju izražavati odanost jugo-imperijalizmu, važno je da njihova djela koriste Hrvatskoj; važno je, da svaki sa svog položaja otkloni štetu i donese korist Hrvatskoj.


5. 4. Sloboda je briga svakog pojedinca


Nitko od nas ne može sebe izuzeti i reći da ga se pitanje slobode hrvatskog naroda ne tiče. Sloboda je briga svakoga pojedinog člana hrvatskog naroda (bez obzira na njegovu vjeru, porijeklo ili političko mišljenje). No, nitko slobodu ne dobiva na poklon. Za slobodu se moramo boriti na sve moguće načine, pa i s puškom u ruci ako bude potrebno. Danas još nije došlo vrijeme za oružanu borbu, ali na takvu borbu se treba odlučiti i biti na nju spreman. Tek kad dozriju uvjeti i okolnosti za oružanu borbu svatko će od nas, bez posebnog poziva (svatko tko ne želi biti izdajica) osjetiti bilo svog naroda i slijediti put oružane borbe. Svaki od nas mora dobro odvagnuti svoje razloge i odlučiti se, da li je za slobodu i blagostanje svoje i svoje djece, svoje braće i svojih prijatelja, ili se želi i dalje miriti s ropstvom, sa služenjem stranom gospodaru. Svaki od nas mora sam za sebe odlučiti hoće Ii biti izdajica ili ne.







6. KAKVA ĆE BITI BUDUĆA HRVATSKA DRŽAVA



6. 1. Zemlja slobode i blagostanja


U hrvatskoj državi će svanuti hrvatskom narodu sloboda. Sloboda svima i sloboda svakom pojedincu. Svi državni i gospodarski napori i djelatnosti bit će usmjereni na što veće ostvarenje slobode i blagostanja cijelog društva. Ostvarit ćemo slobodu okupljanja, udruživanja i političkog djelovanja. Ostvarit ćemo slobodu misli i slobodu tiska. Ostvarit ćemo socijalnu pravdu - što znači, da ćemo iskorijeniti siromaštvo, omogućiti svakom građaninu Hrvatske život u takvom obilju, kakvo će imati svi stanovnici Hrvatske. U hrvatskoj državi ne će biti zapostavljenih slojeva,
skupina i pojedinaca. Ostvarit ćemo pravo na rad, na školovanje, na zdravstvenu zaštitu, na stan prema broju članova obite1ji.

U hrvatskoj državi više nitko ne će biti progonjen zbog ispovijedanja vjere, zbog političkog uvjerenja ili svog podrijetla. Svi će građani Hrvatske biti potpuno jednaki pred zakonom, a pravosudni sustav će biti neovisan o vlasti i vezan isključivo na zakone. Policija će izgubiti svoje sadašnje povlastice. ISKORIJENIT ĆEMO KORUPCIJU. Hrvatska država će omogućiti nesmetan razvoj društvu i društvenim strukturama. Svatko će naći posla u svojoj domovini, i više nitko ne će morat napuštat svoju domovinu i odlazit u inozemstvo da bi preživio.


6. 2. Gospodarstvo

U hrvatskoj državi će biti ukinuto uništavanje seljačkog gospodarstva. Štoviše, sve ćemo učiniti, da seljačka gospodarstva napreduju. Hrvatski će radnici biti stvarni vlasnici svojih tvornica i stvarno će moći sami (bez miješanja države ili bilo koje partije) odlučivat o svojoj sudbini. Hrvatski će radnici sami odlučivat o svojim radnim mjestima, o plaćama, o upravljanju tvornica. Više nema povratka na sustav privatnog kapitalizma (Amerika) niti na sustav državnog kapitalizma (Jugoslavija). Isto tako će biti omogućena i privatna inicijativa u gospodarstvu.

6.3. Politika


"Nama je na srcu socijalizam, pravi, nadahnut život čovjeka u socijalizmu, pun ljepote i pravde, onaj kojeg su htjeli naši djedovi za nas, život slobodan od laži i podvala njegovih neprijatelja? Mi smo za istinu i pobjedu istinskog samoupravljanja, gdje ćemo zaista svojim glasom na našem području i upravljat. Mi nismo samo na riječima za društvenu reformu, mi smo za reformu ljudskih odnosa ... Mi uistinu želimo da reforma iz naše zemlje izbaci sve što je nezdravo, reakcionarno i što nas sputava", proklamirao je 1968. godine Hrvatski književni list.(34) Mi se s njime možemo samo složiti. Hrvatska država će biti pravedna država. Oni koji budu tom državom upravljali, bit će kontrolirani. U vanjskoj politici će biti Hrvatska neutralna. Hrvatska ne će biti više odskočna daska za napad na druge. Imat ćemo dobre odnose sa svakom državom, koja se bude prijateljski odnosila prema narodu hrvatske države. Stvaranjem takve države Hrvati će dati svoj veliki doprinos političkom razvoju čovječanstva, dajući primjer i rješenja za buduće oblike života slobodnih naroda.






6.4. Borba



Preostaje nam izboriti hrvatsku državu. Svim raspoloživim sredstvima. Jer to je i naše pravo i naša dužnost. Sigurno je, da ta naša borba ne će biti lagana. Bit će, teška, duga i krvava. No, dobitak, koji nas na kraju čeka, nadoknadit će sve naše žrtve i odricanja. Pred hrvatskim narodom će se otvoriti u hrvatskoj državi danas još neslućene mogućnosti napretka, kojeg će nositelji biti naši sinovi i unuci. Na nama je, da im taj napredak omogućimo!

----------------------------------------------------------
34) Uvodnik Sloboda istine, Hrvatski književni list, Zagreb, 1/68
---------------------------------------------------------------------
** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.






1} Tomislav Slavica, Hrvatski tjednik, 4/71.
2) Franjo Tuđman, Prosudba povijesnih odrednica što oblikuju hrvatsko nacionalno biće, Dubrovnik br. 2/71.
3) Petar Šegedin. Sudbina, Forum br. 1-2/71.
3) Marko Veselica, Rastakanje hrvatskog nacionalnog bića, Hr¬vatski gospodarski glasnik.br. 2/71
5} Eduard Kale. Nazadno razdoblje i1i kako se negira Hrvatska, HT 29/71
6) Ivan Gundulić, Dubravka; Himna slobodi, Pet stoljeća hrvat¬ske književnosti, Zagreb 1971.
7} Tin Ujević, Hrvatskim mučenicima, Hrvatska iseljenička liri¬ka, Rim 1974.
8} Aleksa Benigar, AlojzijeStepinac, Rim 1974.
9) O kontinuitetu hrvatske državnosti vidi moju raspravu "Hr¬vatski je suverenitet nedjeljiv",
Hrvtaski list 12/81. i 1/82.
10} Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika, Telegram 1967. god.
11) Ivo Frangeš, Prilog amandmanskim raspravama, Dometi br. 6/71.
12) Mirko Mađor. HGG 4/71.
13} Genocid - zločin uperen protiv cijelog naroda.
14) Ova podjela prenesena je prema djelu profesora Raphaela Lemkin, Axis Rule in Occupied. Europe (Osovinska vlast u osvojenoj Europi) citirano prema Anđelko Belić, O genocidu, Danica 18.8.76.
15. Goran Dodig, Tko smo i što hoćemo, Studentski list,6.5.7l.
16) Nikola Puljić, Sinovi orjune, vlastita naklada, Zagreb 71.
17) Marko Veselica, žalba na odluku o isključenju iz SK, Zagreb 1071. .
18) Marko Veselica, Bit ustavnih amandmana, HT 18/71.

19. Vidi na tu temu: Dominik Mandić, Sabrana djala, br. 1. Hr¬vatske zemlje.Chicago-Rim1973.
20) Vlatko Pavletić, Sloboda – bez diskusije, HT 2/71.
21) O protuhrvatskom djelovanju diplomacije vidi moje teksto've: O Hrvatskoj iseljenoj na zapad, Studentski list 1/71. Tko nas zastupa u Australiji, HT 21/71.
22) lvan Šibl, Autorizirani zapisnik sa XIX sjednice CK SKH.



23) Više o masovnom pokretu u mom tekstu, . Hrvatski masovni pokret, Vjesnik hrvatskih radnika i iseljenika, Muenchen, Božić/81.
24) Marko Veselica, U susret suvremenoj transformaciji Hrvat¬ske, SL 23.4.1971.
25} GrgoGamulin, Ustavni amandmani, Hrvatsko sveučilište, 3.11.1971. .
26) Ove četiri podjele donašamo prema, Poruka slobodne Hrvatske 1/82.
27) Predrag Raos, O minhenskim pivnicama i beogradskim kafanama. SL 23.11.1971.
28) Hrvoje Šošić, Istina o hrvatskom gospodarstvu, HT 2/71.
29} Ibidem
30) Ivan Perić, Suvremeni hrvatski nacionalizam, Zagreb 1976.
31) Izjava Upravnog odbora Društva književnika Hrvatske. HT 28/71.
32) Miko Tripalo, Referat na savjetovanju CK SKH. lipanj 1968.
33} Vidi bilješku 27.
34) Uvodnik Sloboda istine, Hrvatski književni list, Zagreb, 1/68

** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.

- 17:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 02.11.2007.

Dušni dan

Image and video hosting by TinyPic

Danas se prisjećamo naših umrlih. A kako mi katolici vjerujemo da čovjek ima dušu i da ta duša nikada ne umire to se danas molimo za pokoj duša naših umrlih.

Jučer sam na vijestima čuo strašan podatak kako nedostaju tijela još 500 Vukovaraca. Nestala su. Neprijatelj (tako je teško vjerovati da i taj neprijatelj ima dušu) je ta mrtva tijela sakrio, uništio... I tako brojne majke i očevi, braća i sestre, supruge i djeca ne mogu barem zapaliti svijeću na grobu svojih ubijenih mučenika.

Strašna tragedija - Vukovar - strašne posljedice - Vukovar.

Želio bih ovdje iz sućuti s vukovarskim žrtvama spomenuti da ima mnogo obitelji i drugdje i od prije koje ne znaju gdje su im pokopani članovi obitelji, prijatelji... Želio bih im reći da nisu sami.

Meni je tako od kad pamtim za sebe. Ne znam gdje mi je pokopan otac. Ubili su ga partizani u Mariboru a vjerojatno je njegovo tijelo bačeno u jedan od tenkovskih rovova koje sada otkrivaju Slovenci kod gradnje cesta.

Nikad nisam mogao zapaliti svijeću na grobu mog oca. Od 1946. do danas.

Ono što je Vukovar danas za mnoge, za mene i mnogo mojih poznanika bio je Bleiburg. No danas, na Dušni dan ne želim misliti na krvnike. Želim u mislima zapaliti svijeću na grobu mog oca. I objasniti onima koji nisu bili pogođeni Bleiburgom kako je za nas koji jesmo bili pogođeni Bleiburg ostao vječna mora. Izlaza nema.

Ovdje donašam pjesmu Borisa Marune "Bleiburg". Sasvim slučajno sam ju otkrio prije nekoliko dana u njegovoj knjizi "Ovako" (Zagreb 1992.).

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic

Image and video hosting by TinyPic




- 10:30 - Komentari (0) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2007.

Svi Sveti i Dušni dan

Po kršćanskoj tradiciji, koju prihvaćaju i mnogi nekršćani, dva dana u godini, 1. i 2. studenog vjernici se posebno sjećaju i u duhu povezuju sa svojim pokojnicima: to su blagdan Svih svetih i Dušni dan. Ne tek uspomena, nego i zapretana vjera u prekogrobni život i Božju nagradu daje pravi smisao ovim danima i onomu što u njima činimo.

Prve zabilježene povijesne tragove blagdana Svih svetih nalazimo u 4. stoljeću. Crkva je od svojih početaka jednom godišnje slavila sve svete mučenike. Crkva, dapače, od samih početaka u bogoslužju (liturgiji, misi) imenom spominje svoje mučenike. Kako je broj mučenika i drugih svetaca vremenom narastao, pa ih je bilo nemoguće sve nabrojati, Crkva ih je mnoge od njih razvrstala u kalendar, slaveći njihov spomendan u određeni datum. No i tu se našla samo manjina svetaca pa zato uvodi blagdan Svih svetih. "Pod izrazom "svi sveti", ne misli se samo na osobe koje su službeno proglašene svetima. Mnogo je veće mnoštvo onih koji nisu stavljeni ni na oltar ni u kalendar, a u životu su ostvarili velika djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Upravo te želi Crkva počastiti blagdanom Svih svetih. Takvih je zasigurno bilo i ima i u našoj blizini. Neupadljivi, zaboravljeni ljudi koji su savjesno obavljali svoj posao i dužnosti, često podnosili nepravde, pokorom i trpljenjem zadovoljili za svoje grijehe i svjedočili veliku požrtvovnost: majke, očevi, vrsni radnici svake ruke, liječnici, branitelji domovine i ljudi svih zanimanja.... svi oni pripadaju mnoštvu svetih i njima je posvećen blagdan Svih svetih. Crkva poziva sve ljude da ih se sjete, da im se zahvale i preporuče. To je prvi smisao posjeta grobovima.

Današnje generacije su navikle blagdan Svih svetih zvati "danom mrtvih", što je netočno! iz upravo iznesena sadržaja ovog blagdana. Nije točno ni s obzirom na vjernike, jer je kršćanska poruka da smrt nije kraj, nego samo prijelaz, "most", mučno rađanje u novi život, život s Bogom "oči u oči".

Prenosimo:Katolici na internetu

- 07:00 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se