supertajni blog

srijeda, 07.11.2007.

LETAK ZA HRVATSKU

LETAK ZA HRVATSKU
ili
zašto se moramo boriti za hrvatsku državu
Vjesnik hrvatskih radnika i iseljenika u Njemačkoj
godina XII. Uskrs 1982. br.42

1. ZAŠTO SE MORAMO BORITI ZA HRVATSKU DRŽAVU
1.1. Razlozi

Valja se upitati za razloge, koji nas navode na misao, da se moramo boriti za hrvatsku državu. Isto tako, trebamo se upitati, za kakovu se to hrvatsku državu mi moramo boriti? Obično se kaže, da se mi borimo za slobodu. No što je to sloboda, kakve su njezine osobine i što će nama Hr¬vatima donijeti ta sloboda, o tome se malo ili niša ne čuje! Kad kažemo da se borimo za slobodu hrvatskog naroda, time ujedno tvrdimo, da te slobode hrvatski narod danas nema. Dapače, mi tvrdimo, da hrvatski narod uopće nema slobode, da je u današnjoj Jugoslaviji porobljen i izložen su¬sustavnom genocidu. Zbog toga smatramo, da se treba boriti za hrvatsku državu - da treba srušiti Jugoslaviju - u krajnjoj liniji i nasilnim putem! Jer ovakva Jugoslavija, a povijest nas uči: svaka Jugoslavija je za nas propast. "Mi smo shvatili da hrvatski narod samo onda ne će biti izigravan i izrabljivan kad ostvari svoju državnost i da će biti ravnopravan s drugim narodima samo ukoliko postigne suverenitet", pisao je glasoviti hrvatski književnik 1971. god (1)
Ne želimo li, dakle, mi Hrvati nestati s lica zemlje, izumrijeti, mora¬mo se trgnuti, moramo shvatiti, kako ne možemo dopustiti, da nas nepri¬jatelj i dalje uništava, da nas briše sa zemljopisne karte političkih naroda.

1.2. Pojam slobode

O slobodi se vrlo mnogo priča, isto kao i o jednakosti i bratstvu. No, svjedoci smo, da te slobode nema. Mora nam biti jasno, da nitko od nas nije potpuno slobodan. Svaki od nas je smješten u određenom vremenu i prostoru. Svi smo se mi dužni držati određenih moralnih, ljudskih i pisa¬nih zakona, koji tu našu slobodu ograničavaju. Pa kad kažemo, da se bo¬rimo za slobodu hrvatskog naroda, onda time ne mislimo reći, da se bo¬rimo za takovu slobodu, u kojoj bi svaki pojedinac mogao raditi što ho¬će, što mu se svidi. Kad govorimo o slobodi, za koju se borimo, onda mislimo prvenstveno na slobodu za cijeli narod - za sve one koji žive na hrvatskom državnom području.




Za nas je sloboda - stanje, u kojem se naš narod može optimalno gospodarski i kulturno razvijati. U tako shvaćenoj slobodi, sadržane su i sve ostale slobode naroda i pojedinca, koje obično danas nazivamo ljudskim pravima. U današnjoj Jugoslaviji naš narod nema mogućnosti kulturno i gospodarski optimalno se razvijati - niti se u njoj poštuju ljudska prava pojedinaca. " ... Prešan zahtjev našeg doba da se ponovo ispitaju i prosude sve one povijesne odrednice što bijahu i još uvijek jesu uzrokom da se hrvatski narod neprestano mora boriti za opstojnost na vlastitom tlu, za održanje ne samo državne nego i nacionalne samobitnosti, posljedica je povijesnog razvitka, osobito u posljednjih pola stoljeća, kad od cjelokupnog državnog i prosvjetnog ustroja bijaše ne samo zanemareno nego i namjerno potiskivano normalno održavanje hrvatske nacionalne svijesti kako zbog integralističkih zabluda u njegovim vlastitim redovima, tako i zbog hegemonističko-unitarističkih tendencija, koje u socijalističkoj Jugoslaviji bijahu čak pogubnije negoli u monarhističkoj ... ", piše hrvatski povjesničar i general Tuđman.(2) I on, dakle, uviđa katastrofalne posljedice stvaranja Jugoslavije po hrvatski narod, i ima potpuno pravo, kad kaže, da je u Titovoj Jugoslaviji nama daleko gore, nego što je to bilo u Aleksandrovoj. Zbog toga treba "preispitati" odrednice, koje su nas u Jugoslaviju dovele. Budući da nas je povijest naučila, da se Jugoslavija ne može i ne želi popraviti, mi zastupamo mišljenje da ju treba srušiti, kao što je već i Ante Starčević zaključio, da se despocije ne popravljaju, nego da despocije propadaju. Jer to što smo mi iskusili u ovo pola stoljeća "života u našoj zajednici (Jugoslaviji) tako je često podmukla prijevara koju osjećaju, vide svi koji ne žele biti prevareni", - razmišlja hrvatski književnik Petar Šegedin.(3)
Zaključujemo, dakle, da treba stvoriti i izboriti hrvatsku državu. Samo ta država je u stanju zajamčiti svim svojim stanovnicima sva ljudska prava, a cijelom narodu optimalan gospodarski i kulturni razvitak. O tome je pisao Marko Veselica slijedeće: "Bez stvaranja nacionalnih država, bez nacionalne svijesti, bez izražavanja nacionalnih energija ne može početi proces gospodarskog napretka jednog naroda, jer se preko tuđinskih gospodarsko-političkih i drugih utjecaja u stvari razara tkivo tog naroda i njegovih upravljačkih slojeva".(4) Te riječi su toliko jasne, da ih, zaista, ne treba komentirati. Svaki narod ima po moralnom pravu - pravo i dužnost boriti se za takovu državnu zajednicu, kakva mu najviše odgovara, bez obzira na tuđe interese. "Svaki narod ima i treba imati svoju nacionalnu državu, hrvatski ju narod ne može imati", jer to ne odgovara interesima hrvatskih neprijatelja. "Jer kako se može govoriti o narodu ako se ne priznaju: njegova tradicija, njegova osobnost, njegovo pravo na nacionalnu državu" .(5) Sve to naši neprijatelji nama poriču!

Postoje tri velike skupine razloga, koji govore u prilog interesa Hrvata, za njihovu državu, a protiv ostanka u Jugoslaviji. To su: povijesni, gospodarski i politički razlozi. Cilj je ove rasprave pomoću te trostruke podjele dokazati valjanost tih razloga, te potkrijepiti nužnost stvaranja hrvatske države i nužnost raspada Jugoslavije.










2. Povijesni razlozi


2.1. Težnja Hrvata za slobodom

Cjelokupna hrvatska kulturna i politička povijest nosi u sebi slijed težnje za slobodom. Nadasve je karakteristična i poznata Gundulićeva Himna slobodi.(6) Valja napomenuti, da je to prva poznata himna slobodi u europskoj književnosti. U njoj daje pjesnik slobodi najljepše epitete. On joj laska,
on joj se umiljava, kao najvećem dobru: ,,O lijepa, o draga, o slatka slobodo ... " Da bi istakao, kakva je vrijednost slobode, pjesnik ističe, da slobodu "višnji nam Bog je do!" I velike proročke riječi izgovara pjesnik, kad pjeva, da "sva srebra, sva zlata, svi ljudski životi", ne mogu zamijeniti slobodu.

U veličanstvenom slijedu, kojeg obilježuje neslomljiva težnja hrvatskog naroda za slobodom, pjeva nam Tin Ujević, također proročanskim stihovima, da smo samo roblje, koje sniva o slobodi, "dok smrt je blizu gluha našeg plemena." Strahotno zvuče njegovi stihovi: "i doći će sloboda našeg plemena, a ako ne, tad ja ću pozvat pakla vatre, da spale sve, i grom da ropski narod satre" .(7)

A nezaboravni kardinal Stepinac pred jugoslavenskim sudom također svjedoči o hrvatskoj težnji za slobodom, kad kaže: " ... hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku državu, i ja bih bio ništarija, kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda!" (8)

Ta čvrsta vjera, dio je nas samih, i mi joj se ne možemo oteti. Mi se ne možemo sakriti, mi ne možemo zatajiti u sebi tu našu hrvatsku težnju za slobodom, i ona je konačno sila, koja nevidljivo upravlja našim djelovanjem.


2.2. Slijed hrvatske državnosti


Hrvatski je narod već u petom stoljeću (9) imao svoju državu u Bijeloj Hrvatskoj (danas dijelovi Poljske, Češke, Ukrajine i Slovačke) sa sjedištem u Krakovu. Došavši u svoju današnju domovinu i zauzevši prostor, koji nazivamo hrvatskim državno-pravnim područjem, hrvatski je narod bio organizirana zajednica. Novoj domovini su Hrvati dali svoje ime (umjesto Ilirik - Hrvatska), politički sustav i suverene zemaljske gospodare. S hrvatskim knezovima i kraljevima započinje tzv. zlatno doba hrvatske države. Za Tomislava i Petra Krešimira je Hrvatska bila europska velesila. Ušavši u državno-pravnu zajednicu s Ugrima, Hrvatska je i dalje zadržala neke svoje bitne oznake suvereniteta. Cijelo feudalno razdoblje sjeverna Hrvatska je u posjedu tih bitnih oznaka državnosti.

U tome se ništa ne mijenja ni 1527. god., kad ona priznaje vladare iz Habsburške vladarske kuće. Za nas je neosporno dokazano, da je Hrvatski Sabor bio nosilac slijeda hrvatske državnosti, prema tadanjem shvaćanju o predstavništvu naroda. Pa i poslije Hrvatsko-ugarske nagodbe Hrvatska je sačuvala svoj državno-pravni slijed. Najniže je Hrvatska pala u Jugoslaviji donašanjem Vidovdanskog ustava, jer je tim činom bila zbrisana kao država, a posljedice traju sve do danas.





2.3. Nasilno stvaranje Jugoslavije


Kad je 1918. god. stvarana Jugoslavija, nitko nije pitao hrvatski narod, želi li on stupiti u tu novu državnu zajednicu ili ne. Samo jedna mala grupa ropskih političara Hrvatsko-srpske koalicije sklopila je s Kraljevinom Srbijom sporazum o podloj prodaji hrvatskog naroda Srbiji. Jedini glas, glas vapijućeg u pustinji, u famoznoj Saborskoj noćnoj sjednici, "da Hrvati ne srljaju kao guske u maglu", ostao je usamljen. Stjepan Radić je tu svoju viziju platio glavom. Iako je - upravo on! - pokušao voditi pomirbenu i mirotvornu politiku i nagoditi se s jugoslavenskim imperijalistima, bio je ubijen usred beogradskog parlamenta! - znak Hrvatima, da nema sporazuma i nagađanja i da beogradski imperijalisti smatraju Hrvatsku svojim ratnim plijenom, svojom kolonijom.


Ni u novoj Jugoslaviji nije se za nas Hrvate ništa promijenilo. Isti jugo-imperijalisti, samo sada pod krinkom crvene zastave, potpomognuti istim hrvatskim unitarističkim izdajicama, koji su Hrvatsku već izdavali kraljevini Jugoslaviji, nastavili su uništavati i pljačkati Hrvatsku. I u toj novoj Jugoslaviji bilo je Hrvata, koji su vjerovali, da je unutar nje moguć pravedan sporazum s političkim snagama iz Beograda. U doba hrvatskog Masovnog pokreta, vodeći hrvatski političari i kulturni radnici javno su i demokratski postavili hrvatske zahtjeve. Kako su odgovorili na te zahtjeve jugo-imperijalisti? Organizirali su državni udar u Karađorđevu, smijenili hrvatsko političko vodstvo, pozatvarali tisuće hrvatskih studenata i radnika, uništili brojne hrvatske listove, časopise i ustanove, i ponovo su zavladali u Hrvatskoj, kao u svojoj koloniji.


2.4. Plansko uništavanje Hrvata i Hrvatske



Da bi što prije uništili narodnu samosvojnost Hrvata i time držali Hrvatsku u kolonijalnom položaju, beogradski imperijalisti nasilno pokušavaju od Hrvata načiniti "jugoslavene", i to putem jezika, škole, vojske i policije, glasila javnog mišljenja, te državnih organa. Da bi se u tome što bolje uspjelo, služe se jugo-imperijalisti svojom petom kolonom u Hrvatskoj, a to su hrvatski unitaristi, hrvatski "jugoslaveni".

JEZIK je postao jedno od najjačih oružja, koje jugo-imperijalisti koriste protiv Hrvata. Oduzeti Hrvatima njihov narodni, materinji jezik to bi bio prvi korak k uništenju Hrvata. Jer bez jezika nema ni naroda. Zato su jugo-imperijalisti uveli za hrvatski jezik nazivlje "jugoslavenski" ili "srpsko-hrvatski", samo da time navedu na zaključak, kako Hrvati, ustvari, i nemaju svog jezika, a kad nemaju svog jezika, onda nisu ni narod. "Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika" ustanovljuje da se Hrvatima nameće koncepcija "državnog jezika", a to je srpski jezik, koji se širi pomoću državnih i poludržavnih organa.10)

ŠKOLE su posustavile to odnarođivanje svojim nastavnim programima. "Naša škola već dvadeset pet godina proizvodi grbave fizionomije i pognute ličnosti, proizvodi potisnute i frustrirane ljude. koji misle da je Hrvat nešto u najmanju ruku sumnjivo i nezgodno", 'zaključuje u amandmanskim raspravama sveučilišni profesor Ivo Frangeš (11) U školama se više nije učio hrvatski jezik, nego hibridni (nepostojeći) srpsko-hrvatski. Nasilno su se narodu nametali strani oblici naziva (opština umjesto općina!). Zatim se u školama sve manje učila hrvatska književnost. Svaki izraz rodoljublja hrvatske književnosti bio je proglašavan štetnim i šovinističkim, a zato se učila književnost "najbrojnijeg naroda". Isto se postupalo s hrvatskom poviješću. Hrvatski velikani proglašavani su reakcionarnima (ako se ista uopće o njima učilo). "Naša nacionalna povijest ,nestala' je u općoj povijesti, a pitanje nacije, nacionalnih odnosa svelo se u nastavnim programima na istovjetnost integralnog jugoslavenstva", piše predsjednik Saveza omladine Hrvatske.(12)

Isto tako se pokušalo u školama proturiti, kako Hrvati svoje povijesti u stvari i nemaju, te da hrvatska povijest počinje 1918. ili 1945. god.

VOJSKA I POLICIJA su posebno služile protuhrvatskim ciljevima. Od 1918. god. jugoslavenska vojska se u Hrvatskoj ponašala kao okupatorska vojska, što je ostala do današnjeg dana. Pomoću vojske i policije zaveli su jugo-imperijalisti u Hrvatskoj strahovladu, od batinanja seljaka zbog političkog mišljenja do ubojstva. Nova Jugoslavija odmah je započela masovnim pokoljem na Bleiburgu, udbinim terorom i ubojstvima vodećih Hrvata (Hebrang) asimilirati nepokorne Hrvate.

Stotine tisuća Hrvata su izgubili živote pod tim terorom, a još više ih je pred njim pobjeglo u strani svijet. U vojski se nametao "državni" jezik, vojnike se učilo o postanju "jugoslavenskog patriotizma" i o jednostranom "bratstvu-jedinstvu". Cije1i časnički i dočasnički zbor bio je u
ogromnoj većini nehrvatski, protuhrvatski - jugoslavenski, a ono malo Hrvata, koje je našlo u njemu mjesta, bili su većinom unitaristi. Vojska i policija su od stvaranja Jugoslavije do danas bili sredstvo gušenja svih slobodarskih stremljenja u Hrvata.

SREDSTVA JAVNOG MIŠL]EN]A, radio, televizija, časopisi također su od postanka Jugoslavije do danas bili sredstvo borbe jugo-imperijalista protiv hrvatskog naroda. Izuzmemo li razdob1je 1968.-1971. god., kada je bilo slobodnih hrvatskih glasila, sredstva javnog mišljenja su bila u protuhrvatskim rukama.

DRŽAVNI ORGANI su od stvaranja Jugoslavije do danas bili prvenstveno sredstvo za ugnjetavanje hrvatskog naroda. U njih i nije mogao ući nitko, tko se izjašnjavao Hrvatom. Državni organi (pravosuđe, uprava itd.) su putem sredstva prisile u zametku gušili svaki slobodarski glas.


2. 5. Genocid nad hrvatskim narodom

Genocid (13) nad Hrvatima se vrši, dakle, na političkom polju, rušenjem ustanova samouprave naroda; socijalnom po1ju, uništavanjem duhovnog vodstva naroda; kulturnom po1ju, uništavanjem kulturnih ustanova; gospodarskim polju, oduzimanjem narodnog bogatstva; biološkom polju, politikom smanjenja pučanstva (iseljavanje); polju fizičkog opstanka, ubojstvima i pobačajima;
polju mora1a, stvaranjem atmosfere moralnog propadanja (korupcija, alkoholizam, droge itd.).(14)



2. 6. Općenito negiranje hrvatske povijesti i kulture

Iz redova hrvatskih studenata došao je 1971. vapaj: "Mi smo obvezatni spram povijesti i budućnosti zvoniti na uzbunu, kad znamo da nas više umire nego nas se rađa, zar smijemo ostati nijemi i onda kad naš čovjek počinje gubiti svoja najelementarnija obilježja, kao što su jezik i nacionalna kultura!".(15) Tako studenti, koji su uvidjeli, da jugo-imperijalisti, svim mogućim sredstvima nastoje uništiti svaki, pa i najmanji tračak hrvatske samosvijesti. Već smo rekli, da se to pokušalo na razne načine. Hrvatska povijest se našla na udaru unitarista, jer je ona bila živi svjedok, učiteljica života o tisućljetnoj državno-pravnoj hrvatskoj tradiciji. A upravo su tu predaju jugo-unitaristi nastojali zbrisati, kao da nikad nije postojala. Iz istih razloga se uništavalo hrvatsku kulturu. Hrvatski umjetnici, ukoliko nisu bili ubijeni ili u zatvoru, mogli su postići uspjeh, samo ako su bili spremni služiti unitarističkim jugo-imperijalističkim ciljevima. Ako su pak, slijedeći glas svoje savjesti, odlučili služiti svome narodu, onda su bili na sve moguće načine onemogućavani i zlostavljani. Posljedice takove protuhrvatske politike su bile: odlazak dobrih i kvalitetnih kadrova ili u inozemstvo, ili u unutrašnju emigraciju - rezignaciju. A upravo je to i bio cilj unitarista.

Zašto su unitaristi nastojali uništiti našu kulturnu - duhovnu baštinu? Zato jer naša kulturna i duhovna dostignuća prošlosti ne predstavljaju samo baštinu za neki muzej, nego su sastavni dio naše kulturne svijesti. Stupnjevi duhovnog i kulturnog napretka nisu maštoviti i ne predstavljaju prazninu, nego su uzdignuta i bogata dostignuća, od kojih se uzlazi dalje, naviše. Uspinjati se može
samo onaj koji je dostigao određenu visinu, dok bi onaj drugi morao počinjati svagda odozdo. A tu ulogu, počinjati svagda odozdo (od početka), namijenili su nama jugo-imperijalisti. Bez kulturne baštine, koju su nam ostavili naši stari, ne bi mogao naš narod krenuti dalje stupnjevima duhovnog i kulturnog razvoja. Jer svaka generacija može krenuti samo od točke, do koje je prethodna generacija došla. Ako mi, dakle, ne bismo nastavili putem, kojim su naši pređi došli, naš kulturni razvoj bi stao i neminovno padao. Da bi kulturni život našeg naroda krenuo naprijed, mi ne možemo biti bez onoga što je bilo, jer je kulturni život hrvatskog naroda organska povijesna cjelina. Sav taj razvoj jugo-imperijalizam je nastojao i još uvijek nastoji onemogućiti.


2.7. Povijesno iskustvo dvaju Jugoslavija

Kad pogledamo unazad na godine od stvaranja Jugoslavije do danas, opazit ćemo neke osobine, koje se odnose na obje Jugoslavije:

- od početka je vlast zgrabila jugo-imperijalistička mafija, koja je svoj najveći cilj vidjela u koloniziranju Hrvatske i u uništavanju Hrvata kao naroda;
- toj mafiji nije nikad bilo stalo do bilo kakvih sporazuma s Hrvatima. Pa ako je koji puta ta mafija prividno popuštala Hrvatima i njihovim pravednim zahtjevima, činila je to samo zato, da bi prikupila svoje snage i nakon kratkog zatišja još jače udarila po Hrvatima i Hrvatskoj;
- predstavnici te jugo-mafije su u Hrvatskoj uvijek bili unitaristi, orjunaši svih boja, kojima "krv veleizdaje vlastitog naroda nemirno kljuca u njima i oni će se združiti s crnim vragom protiv svog naroda ... " 16) I dalje: "Glavni protivnik hrvatskog naroda je njegova vlastita hrvatska birokracija, koja da bi surađivala s velikosrpskim centralističkim snagama, mora biti anacionalna"; (17)



- hrvatski je narod izložen nezapamćenim progonima, ubojstvima, iseljavanjima - a ujedno ga je ta ista jugo-imperijalistička mafija ocrnila pred cijelim svijetom, kao narod luđaka i ubojica.

Sva, zaista sva povijesna iskustva nam govore, da Jugoslaviju treba razoriti, narodnom revolucijom, kao tamnicu hrvatskog naroda. Svi povijesni razlozi nas upućuju na nužnost stvaranja hrvatske države, u kojoj će hrvatski narod steći svoju narodnu i pojedinačnu slobodu; u kojoj će hrvatski narod, vjeran svojoj državno-pravnoj predaji i tisućljetnoj povijesnoj baštini, biti sam svoj gospodar.

No, tko je uopće pozvan da povede osloboditeljsku borbu? "Radnička klasa, shvaćena, kao suvremena proizvođačka sila, jedini je gospodarsko-politički subjekt koji može po prirodi svog položaja i interesa osloboditi sama sebe i svoj narod u cjelini" .(18)


3.1. Muslimani **


Već smo spomenuli, da su Hrvati došli u današnju domovinu, kao organiziran narod. Zauzeli su prostor između Drave, Dunava, Drine i Jadranskog mora. Tijekom stoljeća, pa do danas, postojale su na tom hrvatskom državno-pravnom području razne hrvatske države, već prema određenim političkim okolnostima. No, kako god se te kneževine, banovine ili kraljevine zvale, bilo Bijela ili Crvena Hrvatska, bilo Kraljevina Slavonija, Kraljevina Dalmacija, Kraljevina Bosna, ili danas SR Hrvatska i SR Bosna i Hercegovina - sve su to bile i danas su hrvatske države, u kojima su nosioci vlasti bili hrvatski knezovi, banovi i kraljevi; u kojima je hrvatski narod bio nosite1j narodnog suvereniteta. Pa iako su hrvatske zemlje bile stoljećima podvojene, polovina u Ugarskoj ili Austrijskoj kraljevini, a polovina u Osmanlijskom carstvu, ipak je te dvije polovine, koje su uvijek os tale samo dio cje1ine, obitavao isti hrvatski narod. Vođene protuhrvatskim interesima austrijske, ugarske i jugoslavenske vlasti su nastojale posijati nepovjerenje između kršćanskih i islamskih Hrvata, posebno u današnjoj Bosni i Hercegovini. Po staroj poslovici: podijeli, pa vladaj, željeli su podijeliti i zavaditi Hrvate, da bi njima lakše vladali. Pogotovo su hrvatski muslimani bili na udaru
jugo-imperijalista od 1918. god. do danas. Tko može zaboraviti silna četnička zlodjela nad hrvatskim muslimanima u Istočnoj Bosni? Pa ako se danas mnogi muslimani zbog unitarističkih pritisaka službeno ne izjašnjavaju Hrvatima - mi moramo biti svjesni, da su muslimani u Bosni etnički najčišći Hrvati i da o njima u ve1ikoj mjeri ovisi budućnost hrvatske države.(l9)

3.2. Vlast

Jugo-imperijalisti su nas dije1ili, pokušavali stvarati među nama umjetne zapreke, da bi mogli u miru vladati, dok se mi međusobno svađamo. Vlast u hrvatskim zemljama je u rukama unitarista i korištena je u protuhrvatske svrhe. U tom smislu kritizira Vlatko Pavletić unitarističke političare, koji "neprestano potiskuju nacionalne interese boreći se za klasne, a da pri tome još nisu alarmirali javnost zbog više nego samo ,zabrinjavajuće činjenice da ta radnička klasa koju oni samozvano ,zastupaju' svakim danom u sve većem broju odlazi na rad u inozemstvo, ostavljajući domovinu i povećavajući i tako oko svojih dobro plaćenih vođa i zastupnika - zrakoprazni prostor" .(20)




3.3. Policija, vojska, diplomacija



Protuhrvatska vlast, posebno se oslanja na vojsku i policiju u hrvatskim zemljama. U tu svrhu se uvijek pazilo, da raspoloženje u vojski i policiji bude protunarodno. U hrvatskim zemljama su pretežno tuđinci i unitaristi mogli ući u vojsku i policiju i u njima igrati neku ulogu. Posebno je policija imala ogromne mogućnosti protuhrvatskog djelovanja. Kad je 1966. god. pao šef policije Ranković, onda je ustanovljeno, da je preko milijun i tristo tisuća Hrvata bilo registrirano u policijskim kartotekama, i to samo u SR Hrvatskoj.

Diplomacija, u kojoj su također koncentrirane protuhrvatske snage(21) imala je dvojaki zadatak:

S jedne strane je pomoću mreže svojih poslanstava, konzulata i jugoklubova stvorila sustav špijunaže i kontrole nad hrvatskim radnicima u inozemstvu. S druge strane je nastojala pred stranim svijetom što više ocrniti hrvatski narod. "Moram reći da je politika koju vode naša službena predstavništva, a na osnovu stavova i direktiva iz Jugoslavije vis a vis radnika na privremenom radu u inozemstvu, više nego nezadovoljavajuća. Pod firmom jugoslavenstva se srbuje, a sve što je hrvatsko svim se silama gura na stranu," javno je izrekao predsjednik Saveza boraca SR Hrvatske.(22)


3.4. Seobe

Da bi što više oslabili jedinstvo Hrvata, jugo-imperijalisti su nastojali od stvaranja Jugoslavije do danas iseliti iz Hrvatske u prekomorske zemlje što više Hrvata. Da je to planski postupak, pokazuju prije svega ugovori jugoslavenske vlade s raznim zemljama, da ce primiti određeni broj iseljenika. Isto tako su bile nuđene razne olakšice za iseljenike (povoljni krediti itd.). U is to vrijeme, dok su poticali Hrvate na iseljavanje, jugoimperijalisti su u hrvatske zemlje useljavali protuhrvatski nastrojeni živalj, da bi ojačali petokolonaško djelovanje među Hrvatima.

3.5. Hrvatski masovni pokret


Nakon pada Rankovića, počeo se u Hrvatskoj razvijati Masovni pokret.(23) On je zahvatio najšire slojeve Hrvata, kako u domovini, tako i u inozemstvu. Njega su predvodile tri struje: Centralni komitet SKH na čelu sa Mikom Tripalom i Savkom Dapčević Kučar, Matica Hrvatska na čelu sa Markom Veselicom i Šimom Đodanom, te Savez studenata Hrvatske na čelu s Draženom Budišom i Ivanom Zvonimirom Čičkom. Tih godina je u Hrvatskoj došlo do naglog poleta i razvoja u kulturi, gospodarstvu i politici. Hrvatski predstavnici su zatražili, da se ostvare u Hrvatskoj ona prava, koja su i tako ustavom zagarantirana; zatražili su prekid pljačkanja hrvatskog gospodarstva, ukidanje jugo-imperijalističkih povlastica, oduzimanje funkcija političke kontrole Udbi, slobodu tiska itd.


Kako rekosmo, sva ta prava bila su i tako ustavom zagarantirana, ali nisu bila provedena i ostvarena. Na samu pomisao da bi Hrvati mogli ostvariti neke slobode i prava, jugo-imperijalisti su


zapadali u bjesnilo. Cijelu 1971. godinu organizirali su u Hrvatskoj brojne provokacije, da bi na kraju te godine iz Karađorđeva proveli državni udar u Hrvatskoj. Posljedice su, uglavnom, poznate. Hrvatska je bačena u još gori položaj, nego što je bila prije 1966. god. Tisuće Hrvata smijenjeno je s položaja, izgubilo posao, izgubilo pravo na studij, uhićeno i suđeno na višegodišnje kazne zatvora. Brojni časopisi i novine su zabranjeni. Kao posljedica tog puča u Karađorđevu, zatvorena je nakon nekoliko godina i Matica Hrvatska u Zagrebu. od tada ponovo u ime Hrvatske govore izdajice, razni Bakarići, Baltići, Blaževići i Dragosavci, otpadnici svog naroda, kojima je izdaja svoga naroda i služba stranom gospodaru smisao života.

3.6. Jedinstvo

Vidjeli smo, da su hrvatski neprijate1ji uvijek nastojali sustavno Hrvatsku razjediniti, raskomadati i rase1iti. Hrvatski neprijatelji dobro paze, da se Hrvatska ne bi politički ujedinila i osvijestila, jer bi time oni izgubili povlastice, koje danas uživaju. Zato je veoma važan zadatak ostvariti duhovno jedinstvo hrvatskog naroda. "Na čelo hrvatskog društva moraju doći najbolje stvaralačke snage kojima politika nije zvanje, nego kojima je politika jedan stvaralački čin, tako da ćemo s pomoću takovih snaga odstraniti ono što nas je sprječavalo u razvoju".(24)

3.7.


Kako smo već rekli, u Hrvatskoj danas vladaju izdajice. No, to ne znači, da Hrvatska nema svoje političko vodstvo. Dakako, hrvatsko političko vodstvo nije na vlasti, ono je u opoziciji. To su oni koji su se usudili javno istupiti protiv jugo-imperijalizma, te ih zbog toga današnji vlastodršci proganjaju. To hrvatsko političko vodstvo, doduše, nije demokratski izabrano, ali zbog svoje hrabrosti i poštenja, zbog svoje političke mudrosti i dalekovidnosti, zaslužuje naše povjerenje. Mnogi iz tog hrvatskog političkog vodstva su danas u zatvoru, osuđeni na dugogodišnje kazne. Mi moramo pomoći i njima i njihovim obiteljima. Onog trenutka, kad uspostavimo hrvatsku državu, birat ćemo političko vodstvo, slobodno i demokratski. Do onda smo dužni slijediti i podržavati one koji već danas neustrašivo dižu svoj glas za ostvarenje hrvatske slobode.


4. Gospodarski razlozi

4.1. Osiromašenje Hrvatske

Pogledamo li samo danas našu domovinu Hrvatsku i njezin gospodarski položaj, vidjet ćemo, da je hrvatsko gospodarstvo (kako industrija, tako poljodjelstvo i turizam) uništeno. što se to dogodilo s tako bogatom zemljom poput Hrvatske?

Zar mi nemamo Slavoniju, žitnicu Europe? A uvozimo žito i druge poljodje1ske proizvode! Zar mi nemamo bogate rudnike i moderne tvornice, sposobne stručnjake i marljive radnike? A proizvodnja opada, industrijska postrojenja se zatvaraju, radnici gube posao ili životare pod minimalnim plaćama! Zar mi nemamo domovinu, koja sve ima, što jednom narodu treba za život u blagostanju? A stvarnost je takva, da o blagostanju ne može biti ni govora! Kako to, da u tako bogatoj zemlji nema mesa, povrća, struje, kave, šećera, čavala, cementa ... ? Nema uglavnom

svega, čega ima u mnogim i siromašnijim zemljama od naše. Tolike godine nakon rata ceste su nam u takvu stanju, kao da su jučer po njima bombe padale, telefonska mreža najlošija je u Europi, a že1jezničke pruge i vlakovi su u takvom stanju, da se neprekidno događaju nezgode.
Kako je to moguće, u tako bogatoj zemlji poput Hrvatske? Svake godine, rijeke nam poplave polja, uništavaju usjeve i živote, a mi nemamo sredstava za gradnju nasipa! Zdravstvena zaštita nam je svakim danom sve gora. Nema lijekova, nema medicinskog osoblja. U Zagrebu od rata do
danas nije sagrađena niti jedna jedina nova bolnica! Kako je to moguće u jednoj tako bogatoj zemlji, kao što je Hrvatska?

Stotine tisuća Hrvata nije našlo kruha u domovini, nego je bilo prisiljeno krenuti u tuđinu da bi preživjeli. Oni šalju svake godine ogromne svote deviza u Hrvatsku, a Hrvatska nema deviza za kupnju nafte i drugih proizvoda, koji su joj potrebni iz inozemstva. Kako je to moguće? Mi imamo najljepše more na svijetu, a turizam propada. Dok Italija i Španjolska žive od turizma, u nas se sve čini, da bi taj turizam propao.


4.2. Plansko uništavanje sela


Govoreći o propasti hrvatskog sela Grgo Gamulin reče, da se u njoj ogledaju svi sudbonosni promašaji, kojima je bio pogođen veliki dio našeg naroda. "selo nam je otišlo u inozemstvo", kaže isti pisac, "a radnička klasa za njim".(25) Nakon 1945. godine selo je bilo planski uništavano. Jugo-imperijalisti su u seljacima vidjeli svoj prirodne neprijatelje, jer su seljaci, svoji na svome, bili neovisni o vlasti, i nije ih se moglo ucjenjivati s mjesečnim plaćama kao radnike. Prvi val progona krenuo je selima odmah poslije rata. Komisije za prisilni otkup poljodjelskih proizvoda određivale su, koliko koje gospodarstvo mora prodati (ispod cijene naravno) svojih proizvoda državi. Budući da su te otkupne količine određivane previsoko, mase seljaka nisu mogle ispuniti nametnutu obavezu. Posljedice su za te seljake bile strašne: oduzimanje posjeda, dugogodišnja robija i potpuno osiromašenje. Oni seljaci, koji su uspjeli preživjeti prve progone, bili su zatim tjerani u tzv. poljodjelske zadruge, u kojima su vodili glavnu riječ protuhrvatski (i nestručni) nastrojeni službenici. I taj pokušaj je propao, selo je još više osiromašilo. U to doba (1950.) raširilo se po selima unitarističko činovništvo, razni direktori zadruga, poreznici, tajnici i predsjednici općina, policija i drugi - svi od reda unitaristi. Oni su otkrili, da se na selu može odlično živjeti - pijući krv seljaku. Slijedeći korak u upropaštavanju sela bio je zakon o oduzimanju zemlje, koji je omogućavao unitarističkoj birokraciji da po miloj volji oduzima seljacima najbolju zemlju. Plaćajući za takovu zemlju smiješno nisku odštetu, stvarale su općine tzv. "Poljoprivredna dobra", u kojima se opet raširilo protuhrvatsko činovništvo. Tako su ti PIK-ovi proizvodili ponovo samo gubitke.


Slijedeći teški udarac seljacima bio je način oporezivanja. Seljački posjedi su bili oporezivani visoko "od oka", a ne po stvarnim prihodima. Isto takav udarac predstavljale su otkupne cijene. Seljaci su bili prisiljeni prodavati državi svoje proizvode po cijenama, koje su ih upropaštavale, jer njima nisu mogli pokriti proizvodne izdatke. I ako se sad upitamo, tko je kriv za takvu situaciju sela, naći ćemo samo jedan odgovor - Jugoslavija!





4.3. Uništavanje industrije i obrta


Današnji položaj hrvatskog gospodarstva obilježavaju slijedeći momenti:
- osjetan pad industrijske proizvodnje zbog pomanjkanja deviza za uvoz sirovina, energije, raznih materijala i opreme;
- oštar pad građevinskih djelatnosti zbog nelikvidnosti i nestašice dinara i deviza, neosiguranja investicija, što dovodi do potpune obustave već započete gradnje tisuća objekata;
- naglo povećanje nezaposlenosti sa sadašnjih 800.000 na preko milijun nezaposlenih ili oko 16% od ukupne radne snage, jer Narodna banka više ne može pokrivati pedesetak milijardi dinara gubitaka u tisućama poduzeća;
- visoka inflacija, dva tri puta veća od predviđenih 15%.(26)

"Naš hrvatski narod je u položaju da mu netko žlicom iz tanjura vadi cereći mu se pri tome još bezobraznije u lice. Za naše otete novce podiže se ,hrvatska industrija' da bi se nedugo iza toga pokrivali njezini gubici".(27) Prvi korak k uništavanju hrvatskog gospodarstva bila je pljačka hrvatskih banaka. Ostavši bez potrebnih kreditnih sredstava, hrvatski privrednici su bili prisiljeni uzimati kredite u beogradskim bankama. Naravno, uz takve lihvarske kamate, da cjelokupno hrvatsko gospodarstvo nije u stanju godišnje toliko zaraditi, koliko bi za otplatu kredita i kamata moralo platiti beogradskim bankama. "I jasno je da nam onda gospodarstvo ovisi o volji i milosti banaka i reeksportera. A oni za hrvatsko gospodarstvo nemaju milosti i zato mu nameću svake godine sve teže uvjete, svake godine mu otimaju sve više i sve više ga dovode u potpunu zavisnost", tvrdi hrvatski gospodarski stručnjak.(28) Osim toga na gotovo sva vodeća mjesta u hrvatskom gospodarstvu došli su protuhrvatski orijentirani činovnici, kojima je najveća briga što više oteti Hrvatskoj. "Samoupravljači u Hrvatskoj već treću godinu ne odlučuju ni o jednom dinaru za proširenu reprodukciju nego o tome odlučuje financijski kapital" .(29)

Uz tu pljačku uveli su unitaristi u Hrvatskoj nečuveni sustav korupcije. Taj sustav, koji mora nagrizati gospodarstvo svake zemlje, uspio je temeljito nagristi i gospodarski sustav Hrvatske. Budući da su na vodećem položajima u hrvatskom gospodarstvu bili nesposobni kadrovi (koje je na te položaje dovelo protuhrvatsko unitarističko činovništvo), hrvatsko je gospodarstvo od samih početaka nove Jugoslavije doživljavalo teške udarce:
- investirano je krivo, milijarde su utrošene u postrojenja, koja ili nisu nikad počela raditi - ili su proizvodila samo gubitke;
- nestručnjaci su otjerali stručnjake u inozemstvo;
- unitaristi su namjerno držali hrvatske radnike i seljake u zavisnom položaju, omogućavajući im samo životni minimum, kako bi bili što ovisniji o državnim i poludržavnim strukturama vlasti;
- cijelim nizom štetnih zakona doveden je također i obrt u položaj, u kojem je morao propasti.

Kako se odnosilo prema turizmu u Hrvatskoj, najbolje pokazuje slijedeća tabela o kreditiranju turističke djelatnosti u SR Hrvatskoj prema sjedištu kreditora: (30)

1970. 1971.

s područja SRH 21,9% 23,9%
s područja SR Srbije 78,1% 76,1%





Time je turizam doveden u totalnu zavisnost o interesima protuhrvatske politike. Posljedice takove politike u Hrvatskoj bile su više nego očite. Pa čak su i hrvatski književnici protestirali protiv te nepravde rekavši, da još uvijek nisu riješena osnovna pitanja deviznog sustava, banaka i reeksportera, te da to dovodi u pitanje "vitalne interese radnih ljudi i republika".(31) "Sadašnji materijalni položaj radnih organizacija poskupljuje troškove modernizacije i rekonstrukcije, jer ih prisiljava da veći dio sredstava u tu svrhu nabavljaju putem bankarskih kredita pod vrlo nepovoljnim uvjetima. S društvenog stajališta takva raspodjela, koja odvaja više od dvije trećine viška rada od neposrednog proizvođača i otuđuje ga od njihovih utjecaja, reproducira etatističku i birokratsku strukturu u našem društvu ... ", izjavio je Mika Tripalo 1968. godine.(32) Međutim, zbog sve te zločinačke politike ne stradavaju oni koji su je stvarali i vodili, nego oni na čijim leđima se takva politika vodila: radnici i seljaci! Takva politika je kriva, da su stotine tisuća naših radnika morale otići na rad u inozemstvo. Pa iako su neki (kratkovidni) bili sretni, što su mogli ići na rad u inozemstvo, upravo to odlaženje iz domovine jest za naš narod najveće prokletstvo! Svi protunarodni režimi nastojali su iz Hrvatske iseliti što više Hrvata. Austrija, Ugarska, Italija i Jugoslavija. Daljnji negativni razvitak hrvatskog gospodarstva može spriječiti samo rušenje Jugoslavije i stvaranje slobodne države Hrvatske.



5. ŠTO TREBA UCINITI, DA SE USPOSTAVI HRVATSKA DRŽAVA?

5.1. Početi od „sitnica“

Sve velike odluke i politički događaji imaju negdje malo počelo. Tako i mi moramo početi već sasvim neznatnim sitnicama, jer su upravo one važne. Mnogi od nas još uvijek kažu, da su "jugoslaveni". Zašto se odricati svoje narodnosti? Zašto ne reći: ja sam Hrvat! I ne bojati se bezrazložno to svuda i u svakoj prilici posvjedočiti. Ne samo da bi to trebao činiti svaki od nas, nego bi tako trebalo učiti i našu djecu, svaki svoju obitelj. Pogotovo ju ružno, kad Hrvati kažu, da govore "jugoslavenski" ili "srpsko-hrvatski". Svatko od nas znade, da takvih jezika nema. Mi time, dakle, samo tajimo svoje narodno ime i ime svog jezika, da bismo ugodili unitaristima i time im pomogli, da nas dalje uništavaju i pljačkaju. Mi Hrvati govorimo hrvatski, i čemu tajiti svoj materinji jezik? I ne samo da ga ne bismo smjeli tajiti, nego bismo morali paziti da govorimo ispravnim hrvatskim jezikom, da ne popuštamo, da nam ga kvare kojekakvi konzulati, jugoklubovi, novine, radio ili televizija. Jedan hrvatski student je svojedobno pisao: "Hrvatski narod bi, naravno, morao biti narod slijepaca, koji čak ne bi ni uboga kakvog čoravca imao da ga vodi, kad sve to ne bi vidio, uvidio makar i s toliko zakašnjenja, morao bi biti narod - luda, bez i jednog pametnog koji bi ga upozorio, kad se toj bestidnoj raboti ne bi odupro" .(33)

Ima među nama i takovih koji bježeći od toga da kažu, da su Hrvati, kažu "ja sam Bosanac, Slavonac, Istranin, Dalmatinac, Hercegovac ili Zagorac". I to je štetno zatajivanje svog hrvatstva. No, sigurno ima najviše onih koji to čine iz neznanja. Zbog toga je dužnost na nama, koji uviđamo nužnost izjašnjavanja narodnim imenom i jezikom, da djelujemo na sve one koji, možda, nisu svjesni ili se boje reći istinu.




5.2. Učiti o Hrvatskoj


Već smo rekli, da škole malo ili ništa ne uče našu djecu o Hrvatskoj. Zbog toga moramo i mi stariji, a pogotovo naša djeca, koristiti svaku prigodu da bismo što više naučili o Hrvatskoj. Svaku prigodu, za naučiti nešto o hrvatskom jeziku, povijesti, zemljopisu, narodu, narodnim običajima, pjesmama i plesovima, te u hrvatskoj politici, treba iskoristiti. Ne samo čekati prigodu, da nam netko nešto ponudi na tanjuru, nego svaki od nas mora sam za sebe i za svoje bližnje naći načina, da nauče o Hrvatskoj. Što više! Hrvatsku treba voljeti, a ne može se voljeti nešto, što ne poznajemo! Nadalje, treba izolirati u našoj sredini sve one koji još danas služe jugo-imperijalizmu. Treba bojkotirati jugo-klubove i sve njihove priredbe, jer svi djeluju protuhrvatski.

5.3. Brat s bratom…

Vrlo je važno međusobno upoznavanje i okupljanje s istomišljenicima. Mi dobra znademo, kome možemo vjerovati, a kome ne. Ne smije se nasjedati udbaškim agentima. Ne treba stvarati u domovini nikakve velike ustrojbe, nego treba svaki od nas u svom selu, na svome radnom mjestu naći dva-tri istomišljenika i s njima oprezno utjecati na neodlučne. Svaki Hrvat, koji nije okrvavio ruke, dobro je došao u naše redove. Nama ne smije ni jedan Hrvat (musliman, kršćanin ili ateist) biti neprijatelj, samo ako je spreman prestati služiti jugo-imperijalizmu. Dapače, mi moramo nastojati ubaciti naše ljude na važne političke i gospodarske položaje. Pa makar takovi još određeno vrijeme morali riječju izražavati odanost jugo-imperijalizmu, važno je da njihova djela koriste Hrvatskoj; važno je, da svaki sa svog položaja otkloni štetu i donese korist Hrvatskoj.


5. 4. Sloboda je briga svakog pojedinca


Nitko od nas ne može sebe izuzeti i reći da ga se pitanje slobode hrvatskog naroda ne tiče. Sloboda je briga svakoga pojedinog člana hrvatskog naroda (bez obzira na njegovu vjeru, porijeklo ili političko mišljenje). No, nitko slobodu ne dobiva na poklon. Za slobodu se moramo boriti na sve moguće načine, pa i s puškom u ruci ako bude potrebno. Danas još nije došlo vrijeme za oružanu borbu, ali na takvu borbu se treba odlučiti i biti na nju spreman. Tek kad dozriju uvjeti i okolnosti za oružanu borbu svatko će od nas, bez posebnog poziva (svatko tko ne želi biti izdajica) osjetiti bilo svog naroda i slijediti put oružane borbe. Svaki od nas mora dobro odvagnuti svoje razloge i odlučiti se, da li je za slobodu i blagostanje svoje i svoje djece, svoje braće i svojih prijatelja, ili se želi i dalje miriti s ropstvom, sa služenjem stranom gospodaru. Svaki od nas mora sam za sebe odlučiti hoće Ii biti izdajica ili ne.







6. KAKVA ĆE BITI BUDUĆA HRVATSKA DRŽAVA



6. 1. Zemlja slobode i blagostanja


U hrvatskoj državi će svanuti hrvatskom narodu sloboda. Sloboda svima i sloboda svakom pojedincu. Svi državni i gospodarski napori i djelatnosti bit će usmjereni na što veće ostvarenje slobode i blagostanja cijelog društva. Ostvarit ćemo slobodu okupljanja, udruživanja i političkog djelovanja. Ostvarit ćemo slobodu misli i slobodu tiska. Ostvarit ćemo socijalnu pravdu - što znači, da ćemo iskorijeniti siromaštvo, omogućiti svakom građaninu Hrvatske život u takvom obilju, kakvo će imati svi stanovnici Hrvatske. U hrvatskoj državi ne će biti zapostavljenih slojeva,
skupina i pojedinaca. Ostvarit ćemo pravo na rad, na školovanje, na zdravstvenu zaštitu, na stan prema broju članova obite1ji.

U hrvatskoj državi više nitko ne će biti progonjen zbog ispovijedanja vjere, zbog političkog uvjerenja ili svog podrijetla. Svi će građani Hrvatske biti potpuno jednaki pred zakonom, a pravosudni sustav će biti neovisan o vlasti i vezan isključivo na zakone. Policija će izgubiti svoje sadašnje povlastice. ISKORIJENIT ĆEMO KORUPCIJU. Hrvatska država će omogućiti nesmetan razvoj društvu i društvenim strukturama. Svatko će naći posla u svojoj domovini, i više nitko ne će morat napuštat svoju domovinu i odlazit u inozemstvo da bi preživio.


6. 2. Gospodarstvo

U hrvatskoj državi će biti ukinuto uništavanje seljačkog gospodarstva. Štoviše, sve ćemo učiniti, da seljačka gospodarstva napreduju. Hrvatski će radnici biti stvarni vlasnici svojih tvornica i stvarno će moći sami (bez miješanja države ili bilo koje partije) odlučivat o svojoj sudbini. Hrvatski će radnici sami odlučivat o svojim radnim mjestima, o plaćama, o upravljanju tvornica. Više nema povratka na sustav privatnog kapitalizma (Amerika) niti na sustav državnog kapitalizma (Jugoslavija). Isto tako će biti omogućena i privatna inicijativa u gospodarstvu.

6.3. Politika


"Nama je na srcu socijalizam, pravi, nadahnut život čovjeka u socijalizmu, pun ljepote i pravde, onaj kojeg su htjeli naši djedovi za nas, život slobodan od laži i podvala njegovih neprijatelja? Mi smo za istinu i pobjedu istinskog samoupravljanja, gdje ćemo zaista svojim glasom na našem području i upravljat. Mi nismo samo na riječima za društvenu reformu, mi smo za reformu ljudskih odnosa ... Mi uistinu želimo da reforma iz naše zemlje izbaci sve što je nezdravo, reakcionarno i što nas sputava", proklamirao je 1968. godine Hrvatski književni list.(34) Mi se s njime možemo samo složiti. Hrvatska država će biti pravedna država. Oni koji budu tom državom upravljali, bit će kontrolirani. U vanjskoj politici će biti Hrvatska neutralna. Hrvatska ne će biti više odskočna daska za napad na druge. Imat ćemo dobre odnose sa svakom državom, koja se bude prijateljski odnosila prema narodu hrvatske države. Stvaranjem takve države Hrvati će dati svoj veliki doprinos političkom razvoju čovječanstva, dajući primjer i rješenja za buduće oblike života slobodnih naroda.






6.4. Borba



Preostaje nam izboriti hrvatsku državu. Svim raspoloživim sredstvima. Jer to je i naše pravo i naša dužnost. Sigurno je, da ta naša borba ne će biti lagana. Bit će, teška, duga i krvava. No, dobitak, koji nas na kraju čeka, nadoknadit će sve naše žrtve i odricanja. Pred hrvatskim narodom će se otvoriti u hrvatskoj državi danas još neslućene mogućnosti napretka, kojeg će nositelji biti naši sinovi i unuci. Na nama je, da im taj napredak omogućimo!

----------------------------------------------------------
34) Uvodnik Sloboda istine, Hrvatski književni list, Zagreb, 1/68
---------------------------------------------------------------------
** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.






1} Tomislav Slavica, Hrvatski tjednik, 4/71.
2) Franjo Tuđman, Prosudba povijesnih odrednica što oblikuju hrvatsko nacionalno biće, Dubrovnik br. 2/71.
3) Petar Šegedin. Sudbina, Forum br. 1-2/71.
3) Marko Veselica, Rastakanje hrvatskog nacionalnog bića, Hr¬vatski gospodarski glasnik.br. 2/71
5} Eduard Kale. Nazadno razdoblje i1i kako se negira Hrvatska, HT 29/71
6) Ivan Gundulić, Dubravka; Himna slobodi, Pet stoljeća hrvat¬ske književnosti, Zagreb 1971.
7} Tin Ujević, Hrvatskim mučenicima, Hrvatska iseljenička liri¬ka, Rim 1974.
8} Aleksa Benigar, AlojzijeStepinac, Rim 1974.
9) O kontinuitetu hrvatske državnosti vidi moju raspravu "Hr¬vatski je suverenitet nedjeljiv",
Hrvtaski list 12/81. i 1/82.
10} Deklaracija o položaju i nazivu hrvatskog književnog jezika, Telegram 1967. god.
11) Ivo Frangeš, Prilog amandmanskim raspravama, Dometi br. 6/71.
12) Mirko Mađor. HGG 4/71.
13} Genocid - zločin uperen protiv cijelog naroda.
14) Ova podjela prenesena je prema djelu profesora Raphaela Lemkin, Axis Rule in Occupied. Europe (Osovinska vlast u osvojenoj Europi) citirano prema Anđelko Belić, O genocidu, Danica 18.8.76.
15. Goran Dodig, Tko smo i što hoćemo, Studentski list,6.5.7l.
16) Nikola Puljić, Sinovi orjune, vlastita naklada, Zagreb 71.
17) Marko Veselica, žalba na odluku o isključenju iz SK, Zagreb 1071. .
18) Marko Veselica, Bit ustavnih amandmana, HT 18/71.

19. Vidi na tu temu: Dominik Mandić, Sabrana djala, br. 1. Hr¬vatske zemlje.Chicago-Rim1973.
20) Vlatko Pavletić, Sloboda – bez diskusije, HT 2/71.
21) O protuhrvatskom djelovanju diplomacije vidi moje teksto've: O Hrvatskoj iseljenoj na zapad, Studentski list 1/71. Tko nas zastupa u Australiji, HT 21/71.
22) lvan Šibl, Autorizirani zapisnik sa XIX sjednice CK SKH.



23) Više o masovnom pokretu u mom tekstu, . Hrvatski masovni pokret, Vjesnik hrvatskih radnika i iseljenika, Muenchen, Božić/81.
24) Marko Veselica, U susret suvremenoj transformaciji Hrvat¬ske, SL 23.4.1971.
25} GrgoGamulin, Ustavni amandmani, Hrvatsko sveučilište, 3.11.1971. .
26) Ove četiri podjele donašamo prema, Poruka slobodne Hrvatske 1/82.
27) Predrag Raos, O minhenskim pivnicama i beogradskim kafanama. SL 23.11.1971.
28) Hrvoje Šošić, Istina o hrvatskom gospodarstvu, HT 2/71.
29} Ibidem
30) Ivan Perić, Suvremeni hrvatski nacionalizam, Zagreb 1976.
31) Izjava Upravnog odbora Društva književnika Hrvatske. HT 28/71.
32) Miko Tripalo, Referat na savjetovanju CK SKH. lipanj 1968.
33} Vidi bilješku 27.
34) Uvodnik Sloboda istine, Hrvatski književni list, Zagreb, 1/68

** Naknadno dodane primjedbe:
- Ovaj je tekst napisan i objavljen za Uskrs 1982.god. kao programatsko-propagandni letak. Iako je objavljen u relativno nepoznatom Vjesniku hrvatskih radnika i iseljenika koji je izdavao u Muenchenu hrvatski župnik i sinjski franjevac dr.Dominik Šušnjara, tekst su preuzeli brojni drugi emigrantski listovi a mnogi su ga tiskali i kao letak i kao separat. Tako je taj tekst doživio neslućenu popularnost i rasprostranjenost.
- U tekstu, prikladno ondašnjim emigrantskim shvaćanjima, Muslimani su Hrvati (vidi Starčevića) a BiH su hrvatske zemlje. Čvrsto sam vjerovao u skoro stvaranje hrvatske države. Nisam mislio da se upravo ja kao politički emigrant trebam odricati bilo kojeg djelića zemlje na koje su Hrvati bilo kada u prošlosti polagali pravo. Mislio sam, jednog dana će o tome odlučivati Hrvatski sabor, a hrvatska država će nastati u onom opsegu u kojem to bude mogla ostvariti. Od 1990.god. i odluka Hrvatskog sabora ja te odluke poštujem i priznajem Hrvatsku u obliku u kojem ju je priznala međunarodna zajednica.

- 17:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se