POST O BOŽIĆU, OMIŠLJANIMA...I JOŠ SVAŠTA...
Pa da!
Poslije Božića i Nove jednostavno nestanem.
Zašto?
Neki znaju, neki ne...
*****
Dakle:
Ne znam kako to koncipirati, toliko emocija, samoponosa...bez zadrške i nekakvog bespotrebnog umanjivanja vrijednosti sebe i svega oko sebe.
U kratko, ovo je bio valjda prvi Božić u mom životu, koji sam osjetila onako kako treba, u svoj njegovoj punini. Božić za pamćenje. Koji će vjerovatno ostati u mom srcu do sljedećega Njegovog rođendana.
Ne znam da li sam jedna od rijetkih, možda nas ima puno, možda malo, rijetko će se od ljudi čuti iskreno mišljenje, no kod nas nikada nije bilo "priprema" za blagdane u smislu histerije kupovanja, razbijanja glave oko toga što kome tutnuti pod bor, kolika će biti vrijednost u onom papiru, pomno odabranom, a koji će istog momenta završiti u smeće čim se poklon otvori.
Nije bilo gomilanja hrane poslije koje se čovjek osjeća ubijen a ne blagoslovljen...bilo je pravljenja kolačića, ali taj ritual ima posebnu svrhu - pravljenje nereda, izražavanje dječje kreativnosti i - puno smijeha...smijeha do suza.
Bilo je,pak, puno nečeg drugog.
Bilo je puno glazbe, plesa, pjesme...Bože, kako mi volimo pjevati i plesati!
Kitili smo bor...ali kićenje bora kod nas je nešto što bi mogao biti dobar scenarij za neku predbožićnu komediju...bila bi to uspješnica na svjetskom nivou..
Na kraju uvijek ispadne savršen, u crvenom ruhu, ali proces stvaranja te kreacije...e, to treba doživjeti...
Što zapravo želim reći?
Ma, to da nakon cijele godine previranja, kojekakvih pretumbacija, nepravdi, koje se nisu ispravile, a niti hoće u dogledno vrijeme (ali baš me briga!!), moja djeca i ja doživjesmo Božić u srcima, onako kako se to priliči.
Lako, jednostavno, lijepo.
To je onaj osjećaj ljubavi prema ljudima oko sebe, prema životu, zahvalnost za život.
Bez patetike i pretjerivanja.
Jednostavno tako.
Presretna sam što sam na neki način uspjela djecu dovesti do toga što je bitno. Kako u svemu tako i u pojmu Božića. Vidjela sam da im stvarno nije bitno ono oko njih (nadam se da će tako i ostati, da će moje riječi ostati jače zapisane u njihovim glavama od riječi nepoznatih glasova u reklamama...)
Iskreno, do sada se uvijek ponavljao onaj osjećaj iščekivanja nečega, a nemaš pojma što se čeka, ne znaš definirati...čekaš nešto, ponese te euforija, sada još više nego nekada...a onda, kada sve prođe, kada dođe period između Božića i Nove - ostaje praznina..kao da te netko razočarao, nisi dobio ono što si očekivao, ili, još bolje...obećali su ti da će nešto lijepo biti i doći, a toga nema..
E, pa ove godine to nešto je konačno došlo.
I ostalo.
Ojećaj sreće i punog srca.
Rekao je Zagušljivi u jednoj laganini prepirci prije par dana: "SVE si imala, SVE sam ti dao, stan, novac...imala si SVE kartice...i opet ti nije bilo dobro!!"
E, moj Zagušljivi...žao mi te je. Nikad nećeš shvatiti, pa da živiš još 7 života...
Nisi mi dao ništa.
Jer time što si mi DAO, nikada nisam mogla kupiti ono što sada imam u svom srcu.
****
Pitao me netko da li sam dobila kao samohrana majka "božićnicu" od Općine Omišalj:).
Iskreno, nisam ni znala da to postoji, no vjerujem da oni i za tu prigodu imaju sredstava u svojem socijalnom budžetu..Ma, nije meni do toga...vjerovatno bi je uručili da su znali, da sam otišla tamo i pokazala papir, da su me evidentirali..
Ali, nije vic u tome. Da vam kažem sumu novaca koju sam potrošila za ovogodišnje praznike, umrli bi od smijeha...I to ne zato što nisam imala, već bi se nekako snašla, kao i uvijek, nego jednostavno zato što nisam osjećala potrebu za time...
******
Netko drugi napisao je da je mosignor bio u misijama...istina je, bio je, živio je neki drugi svijet i neke druge ljude, daleko ispod razine onoga što smo mi ovdje.
Zato i jest drugačiji od velikog broja svojih kolega, zato i jest običan, skroman čovjek.
Zato ga razumijem u svim njegovim postupcima, koje su neki skloni kritizirati...Pamtim kad je jednom prilikom rekao, u situaciji, naizgled bezizlaznoj i van kontrole...Radilo se o grupi ljudi koja je na mjestu gdje je to bilo najmanje primjereno, pravila nered i ponašala se totalno neadekvatno...Na moju opasku "Pa što je ovo, kakvo je ovo ponašanje?", odgovorio je :"A što? Što su napravili? Pa ništa nisu napravili..."..pa kad sam malo bolje razmislila, bilo je upravo tako...Bez prisile, samo razgovorom, blagošću i mirom, stvari su dovedene u red, praktički same od sebe...
Monsignor je čovjek koji se ne eksponira, ali zato radi dobro svoj posao.
Takvih treba.
*****
Njivice.
A, Njivice. Njivice i ja se volimo na jedan poseban način.Ne mogu okrivljavati ljude za to što se jednostavno nismo našli.U ostalom, ja nisam ovdje odrasla, nisam autohtona, nemam u krvi te običaje, način razmišljanja, genetiku .
I nitko tome nije kriv.
Ako se možemo prilagoditi do mjere da budemo podnošljivi jedni drugima, sasvim ok, ali na silu mijenjati njih ili sebe - nema smisla..pogotovo ako to ne ide samo od sebe.
Sve što je na silu, jednostavno - ne valja.
*******
I sad...počinje maškarano ludilo.
A to znači šivanje, pripremanje, utrku sa vremenom, kojeg je uvijek"malo", a u biti svi znamo da će na kraju sve biti na vrijeme i dobro.
Isto kao i lani..bockanje, šivanje, tradicionalno mijenjanje šivaćih mašina, do sada su bile samo tri u điru...ne kužim kako krepaju taman kad najmanje treba?
Ali ima i u tome neke draži...
Spremamo se opet za Korzo, za Riječki karneval...mmmmm, jedva čekam:)
Šteta samo da ove godine maškare traju samo dva tjedna...malo mi je - malo.
No, zato će Uskrs biti brzo, pa će prije sve i zaživjeti u ovom kraju...
*******
Omišalj.Samo je 5 kilometara udaljen od Njivica, a tamo pak imam toliko ljudi s kojima se mogu družiti, popiti kavu, otići na zabave, surađivati s njima.
Nešto sasvim drugo.
Ti ljudi imaju tradiciju, poštuju je, prenose ne mlađe naraštaje, a bez obzira na svu brzinu i modernost života, ti mlađi naraštaji je prihvaćaju i nastavljaju.
Ma, nije ni tamo sve bajno, ali dragi su mi ti ljudi, sa svim svojim različitostima...
********
Kažu da sam iskrena.
I preiskrena.
Pa dobro.
Onda ću bit iskrena do kraja...
Ja JAKO volim svoju djecu...svu...
I predivno mi je s njima.
ALI NE VIDIM DOČEKAT PONEDJELJAK 14. 01. I TO 7 I 30 UJUTRO I NJIHOVE TORBE NA NJIHOVIM LEĐIMA.
I TO S ONE STRANE KUĆNIH VRATA!!
Što je previše - previše je!:)
Glumac....rekao bi čovjek kad ga ovako vidi da on to STVARNO i radi...
Ovo je pravi on:)
**************
I jedan mali DODATAK:Ovo je samo jedan mali podsjetnik na X generaciju Pazinskog kolegija, ovako su u Bratislavi dočekali Novu godinu bivši polaznici, sad već studenti drugih godina fakulteta.
Stvarno - "ukleti" kolegij...
|
