Mama44 se ne da !!

IDE JOŠ JEDNA NOVA...NEK' BUDE BOLJA

Ma, treba si ponekad dat malo oduška...ne do mjere da čovjek izgleda k'o ovaj smajlić,ali....

Pa Vam svima, znanima i neznanima želim jedan dobar početak, bez donošenja nekih velikih odluka koje i onako ne zažive ...tipa, od 1.1. ne jedem, počinjem vježbati, prestajem pušiti...S tim se počinje usred tjedna, onako, spontano:)

*****

Elem, mama44, iliti supermama44 morat će mijenjati nick ili naziv bloga, jer u neko skoro vrijeme neće više biti samo mama, nego i baka, nona, baba, kako se gdje to već naziva.

Moja najstarija, nakon što je već počela sumnjati u tu mogućnost, čeka bebu.

Inače jedna vrlo inteligentna, pametna i logici sklona osoba, kao i čovjek njena života, počela je davati toliko smušene izjave, da čovjek ne zna što bi drugo nego se smijao i pustio da tako bude...recimo: "Mama, napravila sam dva testa, oba su pozitivna, ali ja mislim da to nije trudnoća..."..."Dobro, dijete, jesi ti pročitala što piše na testovima? Po kom principu rade? Hormoni?"..."Ma, jesam, ali ne vjerujem ja u to..."
I tako dalje i tome slično...
Pa nije bilo druge nego uzeti "stvar u svoje ruke", biti opet mama "malenome" djetetu i razložiti najjednostavnije što se može..."Dakle, malena...test reagira na hormone...očito ih ima, a pojavljuju se u trudnoći...I lijepo sutra ujutro piči kod doktora na kontrolu, pa ćemo vidjeti što je i kako je...", kao da ne znam..."Pa kako ću, sutra je Badnjak?"..."Ama, ženo, kad ti kažem odlazi kod ginekologa, nemoj me tjerat da ti ja to odavde koordiniram!"..."Dobro..."

I na Badnjak u 8 i 30 ujutro, zove cura, ima sliku UTZ-a, "sve crno, samo jedna bijela točkica unutra"...a ja ne znam što bih sa svojim osjećajima i kamo bi ih smjestila. Tako se nisam osjećala niti kad sam sama bila trudna. I, mada je već prošlo tjedan dana, ja još uvijek nisam svoja, ne znam kamo sve to staviti...Sjesti će sve na mjesto, znam to.

A sad malo o tome kako to funkcionira kod nas....Svaki put kad bi najmlađe dijete u obitelji počelo inzistirati na mlađem bratu ili sestri, definitivno se to i dogodilo...Zadnjih mjeseci moja Dora svako toliko priča o bebama, davi me nekakvim nebulozama tipa "Mama, ja bi malu bebu, brata ili sestru...", na što ja samo odmahujem rukom i savjetujem se da je obrati svojoj najstarijoj sestri, jer je ona sad na redu...I eto...osvarilo se i ovaj put..:)

S druge strane, pak...intuicija i majčinski instinkt...nema tome tri tjedna, nazvala je moja najstarija, digla sam slušalicu, i umjesto pozdrava samo sam ispalila "Što je mala, jesi trudna?", na što se ova samo čudom čudila, kao, što mi je, pa znam valjda da se uzalud trude...
Ne znam odakle mi to, samo je sinulo...ali očito sam pogodila u sridu:)

No, takovih stvari ima puno kod nas.Jednostavno se osjećamo međusobno.

Eto...Bebač ( jer mi je samo proletilo glavom da je muškić, baš me zanima jesam li totalna štriga!) bi trebao stići negdje u srpnju...tradicionalno.
I želim mu da bude zdrav. I dobar.

Usput, kako to u Hrvata izgleda...cura je obznaila direktoru hotela u kojem radi novosti, na što je ovaj suho čestitao, ali i primijetio "kako je za nju vjerovatno brojanje mjeseci viša matematika jer neće raditi taman kada bude špica sezone..."
Sreća da je ona u takvom stanju u kakvom je pa je se to nije baš dotaklo, ali je isto tako sreća da i ja nisam bila u blizini jer bi me čuo...Ovako mu samo želim da i dalje broji mjesece i goste, naravno i lovu, jer to je ipak najbitnija stvar na svijetu...

***

Zagušljivi je otperjao u susjednu državu na tulumarenje kod svoje kćeri iz prvoga braka...Uzeo si je odmor od desetak dana, nakon što je isto toliko dana doma uredno sjedio i jeo još urednije tri puta na dan...
Živjeti s bivšim u istom stanu - ne znam što bih rekla.
Da su u pitanju osobe koje se mogu dogovoriti, koje znaju što čine, koje su odgovorne, onda bi još moglo i funkcionirati neko vrijeme, ali ovako...

Oslobođena stega papira, s novim osjećajem slobode, nemam više razloga za nerviranje i ispadanje iz takta.
Pa sam, glupača notorna, mislila da i njemu paše ovakva situacija, da sad konačno možemo razgovarati i dogovoriti bitne stvari...Uzela sam rokovnik, papire, pozvala ga van na kavu, jer doma to nema smila, sve lijepo razložila, predložila, zamolila ga da razmisli, pa da vidimo što ćemo i kako dalje, a sve zato da djeca što bezbolnije to sve prođu...Na koncu, hoću konačno znati što misli sa mnom i stanom...

Međutim, a što sam drugo mogla i očekivati, čovjek je i opet moju dobrohotnost i normalno raspoloženje shvatio kao znak za uljuljkivanjem u svoju sličicu sretne obitelji..Ne bi čovjek vjerovao to ponašanje...Njemu se ništa nije promijenilo, kad ga pitam što je uopće tim razvodom htio, kad ništa nije promijenio, on se pravi blesav...
Mislila sam da ću moći izdržati takav život, ali već nakon par dana razbistrile su mi se još neke stvari...samo se otvara...Definitivno mi je jasno da taj egoizam i to razmišljanje isključivo i samo o vlastitom dobru, nije osnova za nikakav suživot.
Zato već radim na tome da nađem nekakvo podstanarstvo,sad već bolje funkcioniram u glavi i trezvenije razmišljam...bez misli koje samo skakuću...
Jedino ne znam da li je uputno izlaziti iz tog stana dok nisu riješeni imovinsko-pravni odnosi...To još moram provjeriti.

****

I na kraju...Postala sam, sasvim slučajno, članicom ženske klape...Ubi me trema, provirili su repovi nesamopouzdanja i nevjere u samu sebe, ali su vrlo brzo nestali...Znam što znam i koliko mogu, ali ovdje sam samu sebe tako šokirala, da je pravo čudo da sa stolice nisam pala...Žena me natjerala da pustim glas do kraja, normalnom snagom...e, to je bio šok.

Tako. Konačno mi se ostvario san.

****

Pa, onda, sve u svemu, eto...na mom primjeru vidi se kako to netko tamo gore sve fino izbalansira...cijela godina bila je takva da sam se na momente pitala : pa, zaboga, dokle više?
A na kraju...sve jedno bolje od drugoga.


ŽELIM VAM SVIMA ZDRAVLJA, LJUBAVI I DOBROTE.

SRETAN BOŽIĆ SVIMA, DOBRIMA I ONIMA DRUGIMA...

Od srca svima želim lijep i miran Božić...



Što se mene tiče, dobila sam najljepšu moguću vijest, najljepši božićni poklon...o tom - po tom:)

DOKTORIRANJE MATEMATIKE, NEDJELJA 16.12.2007.

Molim, obratiti pažnju na modne detalje...bitna je inspiracjia i koncentracija...



Pišemo kontrolni sutra, pa što bude



Možda i uspijem...



U međuvremenu...




i tako...

...a njoj je smiješno...modni detalji...ma, nije važno...



DODATAK: KAKO NAPRAVITI SRANJE JEDNIM POTEZOM?Potreban materijal:

1 lopta, rukometna (e, baš ona ispod stola)
1 adventski vijenac, sa tri upaljene, od četiri pripadajuće svijeće
1 dijete, budući magistar matematike i inih znanosti
izvjesna količina ludosti

Sastojke ubaciti u pravo vrijeme na pravo mjesto, okrenuti se leđima svemu tome.
Uspjeh zagarantiran.

Mogući rezultati:
polomljen vijenac
glupi pogled
nemjerljiva količina voska po parketima, stolu, namještaju.......

RAZVOD i sve što ide s njim u paketu...

Sporazumni, naravno.
Jer zbilja nije više imalo smisla, ali kao i masa drugih brakova, životarila je ta institucija kod nas iz financijskih i stambenih razloga.

I "radi djece", kako se to voli reći, ali ja imam svoje mišljenje o tome.

Kakav je to sporazumni razvod sa odvjetnicima? Nema mi tu logike...

Čovjek je poslom vani po dva mjeseca, mjesec dana bude doma. U tih mjesec dana negdje poslije prošle Nove godine, dao si je zadatak.Našao je odvjetnike, komada 2, izjadao se, a oni poduzeše korake...I eto meni plave kuverte, prve u nizu, sa tužbom za razvod.

E, bilo bi sve dobro da sam ja nešto o tome znala. Nisam čula niti iječ, kao ni za jednu drugu stvar cijelom tom zajedničkom životu.
Onako fino, kurvanjski, iza leđa. Kao i obično.
I to naravno, kad je otišao van.

U svom stilu, i dalje se pravi blesav, ne želi uopće razgovarati o tome, ako i postaviš pitanje, ili šuti ili kaže da ću sve doznati od odvjetnika.

Ali i dalje si daje za pravo jesti ono što ja skuham..i dalje se koristi svime što ja kupim...i dalje baca robu na zajedničku hrpu za pranje...sve i dalje.

I tako...Centar za socijalnu skrb, pričanje gluposti, ni o čemu konkretno, osim o lovi, e, tu je osjetljiv i tu rado priča...o tome kako ja trošim NJEGOVE novce, kako ništa ne radim, kako ne nosim novce doma...etc.etc.

Na dva od četiri ročišta išla sam sama. Jer on nije htio. mada je bio doma. Jer mu nije bilo odvjetnika da mu drži leđa.
Što pokazuje koliki je to kukavičluk.


U međuvremenu, njegovi odvjetnici, za koje slobodno mogu reći da su nepismeni i da rade na sramotu svoje struke, pišu mi sranja koja ne bi pas maslom pojeo...u smislu: "Ne možete dobiti naknadu za uzdržavanje, jer biste MANIPULIRALI našom strankom (???, ni danas mi nije jasno što to znači!), djeca će biti stalno u kontaktu s ocem jer ćete i onako nastaviti živjeti ZAJEDNO poslije razvoda (??? koji je pak to kretenizam?)..."

I sad, zadnji, završni rok.

16.10. u 10 i 30.
Volim doći par minuta ranije, uvijek i svugdje, eto...

Mali je to Sud, lokalni, rekla bih, ne možeš ne vidjeti i ne čuti nekoga tko sjedi i na kraju hodnika.
Zeznulo me čekanje.Prethodna rasprava odužila se za pola sata.
I tu sam pukla.
Počele su mi se ruke tresi, uhvatila me panika, što sam se više pokušala smiriti, bivalo je sve gore.
Sjetila sam se sutkinje i njenih riječi na jednom od prethodnih ročišta: " pa što ako ste toliko smršavili, sad barem dobro izgledate..."

I mrak mi je pao na oči...da smo bar ušli na vrijeme unutra, bilo bi drugačije.

U međuvremenu stiže On i njegov odvjetnik, kojega imam čast vidjeti prvi put u životu. Prolaze pokraj mene, a gospodin kojemu sam rodila dvoje djece, i koji se skoro očešao o mene, u praznom hodniku, nije me udostojio ni pogleda...pa sam doslovno dreknula:"DOBAR DAN!!"...ništa.

I sjednu njih dvojica na drugi kraj hodnika...i čujem nešto što me zabezeknulo. Čovjek, nazovi-čovjek, koji vodi predmet već 8 mjeseci, pita pametnjakovića:"A KOLIKO SU VAM DJECA STARA?".

Isti pobožno gleda u svog spasioca i odgovara mu, a ne kuži da ovaj nije pogledao predmet, da ništa nije učinio, osim što je u šablonizirane primjere pohranjene u PC-u, ubacio samo nova imena...I uzeo gadnu lovu...

Odvjetnik..rodom iz istog mjesta odakle i otac moje djece. Valjda ga je po tom ključu našao. Ulizuje mu se, hoda iza njega, smijulji se blesavo.

A unutra: sutkinja, njena vježbenica, daktilografkinja...socijalni radnik i njegova vježbenica...on i njegov odvjetnik...i ja sama.

"Što imate za reći, što imate za pitati jedno drugoga?"

Pitam isto što i prije par mjeseci kod socijalnog radnika: koliko ti djeca imaju godina, u koji razred idu, tko su im razrednici i - a, kad si bio zadnji put u školi?

Pogled kojim se ubija nije me ubio...ali nije ni njega, jer je sutkinja samo prešla preko toga. I preko neodgovorenih pitanja. jer ne zna u koji mu razred idu djeca. Jer ne može doći do škole, pošto ja stalno vozim auto...ali može busom u Rijeku šurovati s odvjetnicima meni iza leđa...

Odvjetnik, masnokosi lik šezdesetih godina sa menijem na hlačama i sivoprljavo rozom košuljom, onako, podjeća na Jeljcina, došao je do zaključka da sam ja "jedna necivilizirana osoba koja nema kulture i da sam bila civiliziranija, da bi se sve bolje riješilo!" I naravno, pri tom gleda negdje u vražju mater, ali ne i mene u oči...toliko o kulturi...

U jednom momentu je čak socijalni radnik pitao - jel' se ovdje sudi za ubojstvo?

Ono što sam sasula tom kvazi-odvjetniku, bilo je definitivno za kaznu za nepoštivanje suda...bilo mi je sve svejedno, jer i onako nisam imala više što izgubiti, a kreten i onako ne bi uzeo djecu, jer ni ne zna što bi s njima...

Bez pardona i ustezanja...Gospodine pravniče, a tko ste vi?Ne sjećam se da smo skupa spavali niti kavu pili, a da donosite takav sud o meni...i to nakon što me niste niti pozdravili niti odzdravili niti ikada vidjeli do prije 3 minute....Na sramotu sebe i svoje struke!

Bilo je toga još...sutkinja je svako toliko intervenirala, ali ni ona nije bolje prošla...Doduše, tri puta sam se ispričavala, uredno i kako treba, opravdavajući se svojim živcima, ali i nastavila dalje u isom tonu..

Zadnje sranje koje sam čula bilo je:"A što biste vi htjeli gospođo? Pa ne tuče vas, da samo znate kojih mi primjera ovdje imamo...I davat će vam alimentaciju, a ima masa žena koje ju uopće ne mogu iskamčiti..."

To su riječi jedne sutkinje, već u zrelijim godinama..

Prvo, pitam ja nju , o čemu uopće pričamo? O batinama? koji vam je?

A drugo, ako znate da se alimentacije ne plaćaju, a kakvo vam je to funkcionalno sudstvo, kada se točno zna da postoje konzekvence koje neplaćanje za sobom povlači?.

I tako.

Svima je bilo normalno da jedna obitelj, odnosno dvoje ljudi kojima je najbolje i najzdravije da se što prije razdvoje (opaska psihologa), ostane i dalje živjeti zajedno.

Normalno je da ženu u ovom društvu i dalje tlače, a da nema načina da je se zaštiti.
Da joj se još i kaže: kad si bila glupa, pa nisi gledala kamo treba, sad se i vadi...

Morat ćeš se svakako zaposliti, jer ti neće biti lako...ma, zamisli...jer inače sjedim prekriženih ruku i čekam da mi padne s neba.


********

Gorčina koju osjećam kada se toga sjetim, poniženja koja sam doživjela, kao osoba, a i kao žena...poniženje i osjećaj nemoći jer ne mogu uzeti svoj život u svoje ruke zato jer se ne mogu zaposliti i otići svojim putem, nego gledati idiota kako likuje i kako i dalje misli da može kontrolirati i upravljati mojim životom?
Na žalost, može...jer sam ovisna o njegovim financijama...jer sam ovisna o njegovom krovu koji imam nad glavom.
Kad pričam o sebi, onda su tu u paketu sa mnom i moja djeca...

Da sam samo ja u pitanju - ma, kud li lijepe sreće, ne bi me bilo ovdje pet minuta...

Ovako...

Samo se pitam, koliko je sreća biti žena i danas...u 21. stoljeću.

Kao i u prvom.

*******

Pred sam Božić stiže otac djece...svojoj kući.
On i dalje ima svoj privid i baš mu je dobro. On i dalje zna da će ova tu kuhati jer mora, da ne bi djecu zbunjivala. da će prati, da opet ne bi djecu zbunjivala.
Da će šutjeti, da se djeca ne bi loše osjećala.

On će i dalj živjeti kao da ništa nije napravio, jer je normalno da sve bude kako on hoće. Inije mu ni na kraj pameti da dijeli nekretninu.

mene nitko neće ništa pitati.

I ja neću ništa niti govoriti, osim ovdje, jer znam da ću naići na nerazumijevanje, pa čak i podsmjeh.

Neka.

Ovo kao primjer ženama, muškarcima, ljudima.

LJUDI S RANAMA

Svi imamo rane. Od koječega. Ovisno o tome koliko su nas ranjavali, koliko smo uopće prijemčivi za njih.
Nekoga prate kroz cijeli život, nekome se pojave, zabole tek sporadično, kad ih nešto potakne na to.
Nosimo se s njima kako znamo i umijemo, nekima treba pomoć drugih ljudi, nekima je drago kad ih netko sluša i razumije, netko se povlači u sebe.

Međutim, ima jedna posebna grupa ljudi u našem okruženju, ljudi koji su i te kako ranjeni, iznutra, duboko, kroz RAT. Možda ne toliko kroz sam rat, koliko kasnije nepravdama i nelogičnostima društva.

Dragovoljci, ratnici, branitelji.
Ljudi koji su krenuli srcem i dušom, koji su do tada većinom bili ili već situirani ljudi na pola radnoga vijeka, ili mladi naraštaj, tek jednom nogom kročio u život.

Što je bilo, kako je bilo i koliko je bilo, to definitivno svaki ponaosob od njih zna i sigurna sam do kraja da oni to ne mogu riječima iskazati.
Što je poslije bilo, kako doživljavaju vrijeme nakon završetka rata, to isto nije moguće opisivati, mi ostali znamo, vidimo, neki više, neki manje, kao i sve ostalo što se oko nas zbiva.

Osjećam se ponekad govnasto kad razmišljam o tim ljudima, kad čitam ili slušam njihove priče. Jer znam da im posvećujemo premalo pažnje. One ljudske.
O državi neću ni pomislit govoriti.


I sad, ono što mi je najgore : nađem se tu i tamo u situaciji, kao danas, na primjer, da naiđem na osobu koja je prošla i teško proživjela rat, a još teže proživljava današnjicu i svoje muke.

Svoja sjećanja, nesanice, nepravde, teške misli.

Što reći čovjeku? Kako mu reći nešto poticajno, a da ga se još više ne povrijedi, da se ne dotakneš nečega što bi ga još više rastužilo ili podsjetilo? A ŽELIŠ pomoći, želiš od srca reći koliko ti je stalo i koliko razumiješ.

Želiš da jednom ti ljudi opet budu slobodni, veseli, da žive život, da mirno spavaju, da budu dio nas običnih sa običnim, svakodnevnim, malim problemima.
Da iza njihova veselja ne nalaziš uvijek ipak trag nekakove gorčine.
Da se ne bojiš za njih.

Da im možeš reći kako smo svi više-manje razočarani stvarima oko nas, da je njihovo razočarenje još i opravdanije, ali da uvijek dolazi novo sutra i da to sutra nosi nove ljude, nova iskustva.

I da mislimo na njih i da smo na njihovoj strani.

I da nisu sami koliko god se ponekad tako činilo.

KRIZASREDNJIHGODINA.BLOG.HR

krizasrednjihgodina.blog.hr (nešto sam zaribala, ne mogu ni linkove kopirat!!), naziv je bloga koji sam sinoć malo prečitavala.
Ne poznam blogericu, ne želim je reklamirati, nego - zaspala sam sinoć sa razmišljanjima, a jutros se i probudila.
Nagnala me na razmišljanje žena.
U stvari, ne toliko ona, koliko komentari na tom blogu, na tu temu, a tema je - prevara bračnoga druga, uvjetno rečeno.Naglašavam - uvjetno rečeno.

(Ovdje se ograđujem od onih koji su ovisnici o avanturama i seksu, pa lete glavom bez obzira..., to je već problem psihološke naravi)

***

Dakle, ovako:
dođemo u neke godine, netko sređenijim, netko malo manje sređenim "predživotom" i shvaćanjima, odgojem, osobnim predispozicijama, pa upoznamo nekoga tko nam se čini osobom "za cijeli život". Ako ne dođe do trudnoće, koje su, nažalost, i danas razlog prevelikom broju sklapanja brakova.
Znači, sa iskustvom iza sebe od nekih dvadesetak, danas i tridesetak godina, gledamo u toj osobi nekoga tko bi stvarno trebao biti ono što mi mislimo da je.Volimo se, planiramo, kućimo, rađamo djecu.

Kao i u svemu drugome, a posljednjih desetljeća je to sve izraženije, u brakovima dolazi do kriza. Emocionalnih, komunikacijskih, život nas odvede negdje drugdje od onoga što smo zamišljali.

Ili smo jednostavno malo krivo procijenili osobu i našu budućnost.

E, tu je ono što mene jako muči.

Ljudi, koji vole voditi brigu o tuđim životima, a tu spadaju i neki roditelji i neki prijatelji i neki poznanici...koji vole osuđivati i kriviti dotičnu/dotičnoga onim famoznim "a gdje si gledala/gledao, pa šta si toliko glupa/glup?"...da li su ikad razmišljali o tome da u mladim godinama jednostavno nemaš iskustva kao u zrelijima, da jednostavno nisi u stanju procijeniti svijet oko sebe zrelo, da nikako ne možeš predvidjeti situacije u kojima ćeš se naći, a tada ćeš tek upoznati i sebe, prvenstveno, a i osobu s kojom jesi.
Kažu tamo, u onim litanijama, prije nego potpišeš "kupoprodajni ugovor" - " i u dobru i u zlu...u zdravlju i bolesti".
Meni je tek danas, nakon što sam dva puta to obećala, jasno kolika je težina tih obećanja. To možeš zbilja obećati samo nekome tko je onaj pravi i za koga znaš da će isto to napraviti za tebe.Ili jako dobro pripaziti što obećaješ. I kome.

I kad prođe zaljubljenost, prvobitna euforija, želja za svakim zajednički provedenim trenutkom (nisam baš vidjela parove u braku 10,15 godina da se onako zdušno ljube i grle, k' mrkači, po cesti - ne osuđujem, simpatično je ako nije pretjerano!!), kad se pojave prvi problemi, a danas ih ima sve više...e, tek tu počinjemo upoznavati osobu s kojom jesmo.

Pokaže se ponekad, da onaj drugi i nije baš više tako zainteresiran, da jednostavno ne zna "što mi treba", koliko god se ja trudio/trudila dati mu/njoj do znanja...

Pokaže se i to da ne radimo na "istoj valnoj dužini", da o nekim stvarima imamo totalno različita mišljenja...E, tu bi trebalo uključiti kompromis, dobru volju , razgovor, sve ono što ljude čini ljudima..

Ali, to u velikoj većini slučajeva možemo činiti sa prijateljima...puno češće nego sa muževima/ženama. Jer smo za njih manje emotivno vezani, s njima nemamo iza sebe ono što imamo sa bračnim partnerima.

Kad se razočaraš na bilo koji način, a to može biti samo usputno saznanje, u nekoj sitnici, da to nije to...onda se sve lagano počinje nagrizati.

Nisu nužne svađe, nije nužna netrpeljivost, mada i do nje dolazi...nije nužno nerazgovaranje, ali oni koji su to probali i koji su to prošli, ili pak tako žive, znaju o čemu se radi.

Jenostavno se sve ohladi.

Usput starimo, razvijamo se, upoznajemo nove ljude i situacije, učimo život, mijenjamo se, zaboga, pa bilo bi nenormalno da stagniramo i ostanemo na nivou dvadesetgodišnjaka!

I što onda radimo?

Pomirimo se sa situacijom. Nesvjesno. Dolazimo kući, pričamo, obavljamo svoje zadatke onako kako treba, djeca su tu, idemo zajedno na godišnje odmore, planiramo...ali u svemu tome nešto fali.Nema onog nečeg.
Toga još uvijek nismo svjesni.

Dok, neki od nas, neke od nas, ne nalete na nekog drugog.
I onda taj netko drugi probudi u nama sve ono što je zaspalo, što je spavalo, što nismo ni znali da je u nama.
Razdrma nas potpuno.

I započnemo vezu.
Čovjek uvijek želi da mu bude dobro. Kad proba nešto lijepo, kad osjeti poseban trenutak, normalno je da želi isti ponoviti, jednostavno se želi osjećati dobro. (Zaboga, k'o da pričam o drogi!!)

Želi biti nekome važan, želi slušati lijepe riječi, želi davati i primati.
I to je ljudski, to je priroda čovjekova.

Kao što je nezdravo ne hraniti se, ne disati, ne piti dovoljno vode, tako je nezdravo zatomljavati svoje emocije, lišavati se emotivnih ljepota.
Još je gore sakupljati negativne emocije, živjeti u emotivnoj žabokrečini. Naročito kad je postaneš svjestan.

I u čemu je problem?

Problem je u ljudima oko nas. U odnosima koje s njima imamo. Ne možemo tek tako sve ostaviti, a ne pada nam ni na kraj pameti.
Obavezni smo prema mužu, ženi, jer smo obećali i potpisali, a i moral je tu...obavezni smo prema djeci, jer, ona nikada ne smiju osjetiti da sam ja ta koja ruši nešto u njihovim očima...Obavezni smo prema okolini koja "bi mogla nešto reći".Osuđivati, prvenstveno.

"Ajme, kako može?"
"Isuse, pa ona/on ima onoga/onu..."

A nitko od tih ne pita - a kako se ta osoba osjeća iznutra?
ZAŠTO ima drugoga/ drugu??

Muž/žena - ako dozna, praviti će u većoj ili manjoj mjeri cirkus. Roditelji, rođaci - neki više, neki manje, vjerovatno će gledati onako znakovito, kao...c c c c..."neću se ja petljat, ali, znaš"...

Djeca?

Pa, u komentarima na tom blogu vidjela sam nešto...pišu ljudi koji su u djetinjstvu doživjeli velika razočarenja kad su shvatili da je jedan od roditelja drugačiji od onoga što su zamišljali.
Ali kad izvučeš osnovu, ona otrpilike izgleda ovako: "JA sam se razočarao u mami/tati...JA sam se loše osjećao...JA sam htio/htjela ovo ili ono..."

Nigdje nitko nije napisao da je barem POKUŠAO shvatiti tog roditelja, niti onda, a niti sada...samo osuda.

Pogledati dublje - valjda se to može ako se hoće - pa probati razumijeti tu mamu ili tatu - pogotovo ako su se k tome još i trudili da sve funkcionira kako treba, a tu i tamo pobirali mrvice za sebe...

Ok, odgovorni smo, moramo prvenstveno paziti na djecu, na njihovu dobrobit.
Ali - e, sad ću dobit po repu - nisam sigurna da li treba živjeti u osrednjosti 25,30 i više godina, pa i kada ta djeca odu i osnuju vlastite živote, samo radi toga da ona ne bi bila razočarana.

I što znači "prevariti nekoga"?
Po današnjim shvaćanjima to bi bilo otići s nekim drugim u krevet, dati mu svoje tijelo.
I vratiti se doma k'o da se ništa nije zbilo.Nastaviti živjeti normalno.
Prevara...

Naučeni smo da moramo živjeti monogamno.
Da je jedan za cijeli život.
Vječna ljubav.

Po toj logici, ako netko ostane udovac/udovica, nema više pravo voljeti, ili...?

Netko tko je pogriješio, nema više pravo tražiti ili naći...?

Netko je nezadovoljan, pa mora sebe varati da je zadovoljan i da mu ne treba ništa više od ovoga što ima?

Što je gore - prevariti drugoga ili sebe?

Sasvim u redu, sreća velika, dobitak ne ravan, nego nemjerljivo veći od dobitka premije na lotu, je kada nađeš neku dušu koja ti je zbilja bliska. S kojom možeš sve i koja te zadovoljava u potpunsti, kao i ti nju.

Što ako tu dušu nađeš kad si već potpisao ugovor?

Život ne možeš predvidjeti.
Ne možeš znati što i tko te čeka iza ugla.

Ne možeš planirati.
Ne možeš ni za sebe ni za druge sa sigurnošću tvrditi da ćeš biti ovakav ili onakav, da ćeš uvijek i zauvijek raditi to i to..

Da li moraš za svoju krivu procjenu ispaštati cijeli život, ubijati sebe iznutra, a samo radi ljudi oko sebe?

Nisam sigurna.

Uzmimo situaciju - doznalo se za prevaru. Ostatak svijeta te osudi, muž/žena te ispljuje, ali oprosti. Ostanete u braku, i?
Nestalo je povjerenja, crv sumnje s uvukao, ne može se računati na to da nitko više nikada neće to spomenuti...

Ali - forma je zadovoljena. "Prevareni" bračni drug je sretan, jer je "pobijedio" uvjetno rečeno. Djeca su sretna jer su mama i tata skupa.Roditelji su sretni, jer im se djetetov brak nije raspao, zaboga, što bi ljudi rekli??
Rođaci...sretni ili ne - o čemu će sada razglabati?

Susjedi - nesretni, ni oni nemaju temu za jutarnju kavicu...

A što je sa osobom koja je "prevarila"?

Stala je, razmislila, ako se veza nije ohladila, nego je prekinuta radi "zdravog razuma" - pojela govno, progutala suze i , kao, ali samo kao, "shvatila što je za svih najbolje".

Nju/njega i dalje nitko neće pitati "KAKO TI JE?"

On će biti u povoljnijem položaju, jer muški su ipak drugačije tretirani kada prevare, nego žene...one su, u pravilu, još i kurve. Drolje.

********

Ne bi čovjek vjerovao koliko ljudi danas živi u brakovima koji to odavno nisu, nego samo nekakve prisilne ekonomske zajednice.
Ne bi čovjek vjerovao koliko se ljudi podnosi samo zato što nemaju mogućnosti otići negdje drugdje.
Probajte popričati s ljudima, navesti ih na iskrenost. Svaki drugi brak je u komi, ljudi godinama ne spavaju zajedno.
Kad ih vidiš vani, a rijetko ih viđaš zajedno, rekao bi - super, sve u redu. A šipak je sve u redu.
Tko i što tu profitira?

*******
I na kraju.
Imamo jedan život (nisam hedonist!).
Dajemo sve od sebe za druge.
Toliko da se pitamo- što to znači "voljeti sebe"

Pa čak i djeca uče kroz naše postupke koliko i kako voljeti sebe, pa i to kopiraju...a ne bismo im željeli ovakve, teške živote...

Okrenemo se oko sebe, pogledamo, pa 'ajde, postavimo pitanje: kako smo se osjećali prije deset godina? Iznutra? Izvana je i onako sve izgledalo savršeno.

Ako mogu doživjeti nešto lijepo, iskreno, ako mogu jedan dio, neko vrijeme dati sebi...ako mogu biti sretan...

******

Nemojmo osuđivati i kuditi.

Pokušajmo razumijeti.

Kaže Novi list danas ovako...



"SANADEROVA OBEĆANJA PALA U VODU: U BANSKIM DVORIMA IPAK PRIZNALI NEUSPJEH U RESTRUKTURIRANJU BRODOGRADNJE
Vlada najavila mogućnost likvidacije brodogradilišta

Ne navodi se kojim brodogradilištima najviše prijeti »ključ u bravu«, no dosad se spekuliralo da su kandidati »Kraljevica« i »Brodotrogir«. Takva je mogućnost otvorena od početka sljedeće godine, ako se ne dokaže dugoročna poslovna održivost


ZAGREB – Vlada Ive Sanadera posljednjih je godinu dana negirala mogućnost da likvidacija bude rješenje problema u bilo kojem brodogradilištu, kad god bi se pojavila nagađanja ili procjene da bi se u restrukturiranju brodogradnje i takav rasplet morao ozbiljno razmatrati. Međutim, čini se da ni sama Vlada nije odustala od likvidacije ..."


A još nedavno izvjesni gospodin Polić iz PGŽ-e šećući ispred i oko "Viktora Lenca" pričao o tome kako ga je vlada Ive Sanadera spasila stečaja, propasti i gladi...njega i još ...tisuću radnika. U reklami koju smo mogli napamet naučiti za jedan dan...

Dakle, počelo je...

Samo - koja Vlada? Jel' mi imamo Vladu?

Jesam nešto propustila u međuvremenu?

Sveti Nikola...i ostalo

To ili su indigo djeca, ili su već toliko perfidni, da čovjek ne zna što bi s njima...

Pa čak više ni ne glume...nema čak ni pisma Svetom Nikoli, naravno, odavno je "provaljen"....

Sad imamo usmeno izricanje želja, a ona se potrudila pa mi je čak napisala pismo sa željama...MENI.

"Draga Maderica, ja nebi (štaaa? negdje piše skupa, negdje odvojeno, kako ću znat što je ispravno??) htjela nikakve velike poklone, samo šššššumi bombone, gumene bombone, bombone od mandarine i čokoladu s keksima..."

I stavila je čizmu u prozor...on nije imao vremena, "uči".

Međutim, i mene je dočekalo iznenađenje...napravilo je meni moje dijete od priručnog materijala, suhog cvijeća i grančica jedan mali zimski aranžman...i popratno pismo...u kojem piše kako me "jaaaaaako puuuuno vooooooli, ali ti to i onako znaš!"

Ma, ljubav mamina.
A ove godine je svetac kod mene nadoknadio valjda sve nedolaske....

******

Inače, osim što visim za kompom previše, ne sjedim baš prekriženih ruku...Znam da je nemoguća misija, ali ipak tražim posao. I hodočastim u Zavod za zapošljavanje, uredno, jer, eto...i uspjela sam u dvije godine na jedvite jade sklopit 9 mjeseci radnog staža, tako da imam pravo na cijela tri mjeseca naknade...koja je navodno sada 1.200 kuna...Baš me zanima što oni koji stvarno žive od te naknade mogu s time učiniti...Doduše, preskočili su me, a to je izgleda ustaljena praksa, pa ću kompletan iznos dobiti vjerovatno - dogodine...Živjela socijala.

Ali to je već ofucano do krajnosti.

Elem, tražim posao...otvaraju se na proljeće nekakvi trgovački centri, poznatog nam tajkuna, ne znam za koga u ovoj vukojebini, ali neka...ako njega veseli, zašto ne?

I doznala sam neke stvari...recimo u glavnom gradu našeg otoka, opće je poznato da u gradskim službama mogu dobiti posao samo bolji od boljih, odnosno jednakiji od jednakih, čitaj: vlada totalni nepotizam.
U tim službama se nova radna mjesta sakrivaju točno onako k'o što zmija nožice skriva, ali tu i tamo procuri informacija...i to sa kompetentnog mjesta...pa se događa da se ista uopće ne oglašavaju, ili potiho u Narodnim novinama...pa na mjesto pravnice, koja ode u mirovinu dođe, recimo , djevojka sa SSS....pa glavna gradska faca uzme novu tajnicu...a par dana prije toga tvrdi kako "nema nikakvih novih radnih mjesta"...a ja ZNAM da ima...
Pa se zapošljavaju rođaci iz Rijeke, a otok je pun fakultetski obrazovane mladeži koja jednostavno nema šanse....

Ali i to je već ofucano...

Na netu baš ne pičim samo po blogu....Moj.posao i Posao.hr su mi jutarnje Sveto pismo...pa kaže:

"Orbico" traži terenske komercijaliste, rad u ugodnom okruženju, timski rad, obuka, blablabla...ali, potrebna je VSS...nisam mogla vjerovati. To su oni koji sjednu u auto načičkan reklamama i naljepnicama, dobiju određeno područje, pa piče po prodajnim mjestima, slažu robu i kontroliraju da li su police sređene po pravilima...cijeli dan su na cesti, nemaju radnog vremena, a u biti...pet godina faksa za takvo radno mjesto??
Ma, lako što ja nemam faks, nego što će misliti oni koji su taj faks završili?

Ofucano.

Dakle, dala sam zamolbu u taj trgovački centar. Nije da mi se mili uopće ni sama pomisao, jer plaća je nikakva, posao težak, fizički težak, zna se kakvi su tajkuni, ali kao što rekoh jednom virtualnom prijatelju, nije vrijeme za ponos...progutati ponos, pregristi go*** i idemo dalje! Hvala!

A zamolba..odnosno upitnik..na tri stranice, sa pitanjima do u detalje...samo što još nije tražena liječnička anamneza, moja i bliže rodbine.

Vidjet ćemo.


Jer ovako više ne ide. Ova zima me dotukla na samom početku. Kuća je u gorem kršu nego što je po ljeti kad zbilja nemam vremena. I ništa me ne tjera da se pokrenem...."sutra ću"...
Jedini izlaz je obaveza. Kad imam obavezu, onda znam da moram i sve drugo organizirati kako bi funkcionirali...Ovako, kao, "imam vremena". I motam se stalno u jednom te istom prostoru. Pa mi je dosta već i samog prostora, a kamo li svega što u njemu moram...

Bljak.

U stvari, što. Nije moj društveni život tako katastrofalan...ostala sam sinoć bez cigareta, 9 sati, noć duga...I krenuh do Rivice, koja je u to doba već bila zatvorena...I taman kad sam mislila do benzinske, snimim otvoren Miramare, mali hotel...a ZNAM da ne smijem unutra ući...I držim se tog pravila, jer kad uđem, onda nema izlaska..I to mi se redovito događa svake dvije do tri godine...

I nije mi vrag dao mira, ušla sam "samo kupiti cigarete"....U 9 i nešto....i izašla u ponoć manje nešto...

Ma...nikad se neću uozbiljit!

Leh ona druga...

Ako je zad tebe nekakov život, nekovo živlenje, nekakova leta, nekakove ne baš lepe stvari kroz ke si pasal, onda to zameš tako kako je.
I delaš fintu da j' se kako rabi, da ti niš ne fali, da j' to jušto ono ča moreš podnest. Aš da ne biš mogal delit z nikin niš više od onega ča zameš po skriveć sako toliko. Da j' to jušto dosti.
Kada zameš par ur ke moreš nekemu drugemu ukrast.
Kada va teh par ur provaš storit se ča drugi delaju kroz dane, mesece, leta.
Kada va teh par ur provaš zrivat se besede, misli i ne moreš, aš ti je kjaro da vreme pasuje. Teče. Kot za vranića, puno hitreje nego inače.
Dok čekaš da te ure arivaju.

Ma, sejno, lepo je.



****************************************



Ja…ki je razumel, razumel je – ki ni, a ča mu ja moren?

PREPISANO, PA PREČITANO...

Draga (super)mama44

Krajnje je vrijeme da nakon dva, tri mjeseca bloganja, pisanja žalopojki, vrištanja, traženja savjeta, konačno napraviš jedan mali rezime svega.Pošto si poprilično prazna i definitivno se opterećuješ i previše zakonitim, tako da o drugim stvarima ne možeš ni razmišljati niti nešto suvislo i razgovjetno reći, prava je prilika da ti JA kažem par stvari.Kao prijateljica prijateljici.Otvoreno.

Dakle:
Vjerujem da si i sama shvatila kako je stvarno krajnje vrijeme da se odrekneš svih blagodati koje ti nosi nekakva financijska sigurnost, a koju i te kako plaćaš...očito nema neke velike koristi kad sve zbrojiš i oduzmeš.
Prestani razmišljati o sebi kao o dinosauru, to što imaš te godine koje imaš, ne znači da svojim sposobnostima ne možeš doći do izražaja i naći put do nekakvog normalnog, a što je najbitnije, stalnog posla.
Sveudilj pišeš kao da se ne sažaljevaš nad samom sobom, ali ipak mislim da svugdje ima po neka trunčica samosažaljenja...to nikako nije dobro...ljudi ne vole takve osobe, dakle...dosta s tim.
Riješi se konačno bezveznih kompleksa tipa viška kila i loše raspoređenosti istih...pogledaj oko sebe, nisu baš svi tako lijepi i skladni...na koncu, uzmi u obzir i genetiku, tu i ne možeš baš nešto previše učiniti...vidi svoju mamu...
Najgore ti je od svega što si dosada dosta pričala, razmišljala o tome kako treba nešto učiniti...istina, napisala si molbi i molbi, kucala na vrata, samo shvati da nikad nije kasno i da baš danas ili sutra možeš negdje osvanuti...
Makni se, ženo, konačno od zagušljivog...stvarno će te zagušiti!!
Ne stvaraj prejake veze sa djecom, biti će ti se teško odvojiti od njih...oni su djeca, a ne predmet tvog obožavanja...da ne bi krenulo u krivom smjeru.
Utjehu možeš potražiti negdje drugdje, ako ti se ukaže prilika.
Nauči konačno bez grižnje savjesti reći ljudima ono što ih ide, okani se straha da će ti netko zamjeriti na istini, a ako i zamjeri, nek se slika...odbaci taj teret iz želuca, škodi zdravlju.
Učini nešto za sebe...nije baš da te ta djeca, koja su već poprilično velika, koče u svemu...nisi ti njihov rob koji ih mora služiti i opsluživati kao male bebe.Dosta.Imaš svoj život!!

Shvati ono što drugima tupiš...za svaki problem postoje najmanje dva rješenja.Samo ih trebaš prepoznati, a ti nisi glupa.Uvijek, i onako, vidiš sve ono što većini drugih promakne.
Iskoristi svoje talente, jer ni Bog ne voli one kojima je dao iste, a ne koriste se njima.
Nemoj više nikada, ali nikada, razmišljati o sebi kao o nekom manje vrijednom i nekome tko nije u stanju ništa učiniti.To jednostavno nije istina.Svi ljudi imaju istu šansu, nečiji putevi su teži, nečiji lakši.
Tvoj put je možda teži, ali tako ćeš naučiti više cijeniti život.
Ne očekuj dobru vilu, znaš i sama da još nikad nije došla, a po svoj prilici ni neće.Dakle, uzdaj se u se i u svoje kljuse.Poslušaj pametne savjete i izvuci iz njih pouku i ono najbolje.

Misli na sebe.Radi sebe i onih koji o tebi ovise.
Dogovori se sa mnom, pa ćemo zajedno poraditi na tome da upišeš nešto, da dovršiš započeto...zapamti, nikad nije kasno.
Upotrijebi svoju inteligenciju i elokvenciju tamo gdje treba, ne rasipaj to bez veze na one koji te i onako ne razumiju, znaš na koga mislim.Zbilja nije vrijedan niti jedne tvoje riječi.
Želim ti da dobro ovo pročitaš, da pročitaš bezbroj puta ako treba, da nešto od toga i upamtiš.
Želim ti isto tako puno sreće u pronalaženju sebe, mene, nas.

Voli te puno tvoje drugo JA.


DODATAK:
Ovo sam pisala 06.06.2006. Danas je 4.12.2007., dakle skoro godinu i pol dana...

Hm...

Za zamisliti se.

TEHNIČKI...70-te...LIKOVNI, GLAZBENI...

E, danas doktoriramo tehnički...mislim, predmet - samo ovakav...tehničko crtanje, materijali, tehničke tvorevine, simboli i kotiranje u graditeljstvu..SIMBOLI I KOTIRANJE U GRADITELJSTVU????

Ma, što je to??

Građevinski fakultet ili osnovna škola???

Koji im je??

Kako pomoći djetetu kad ni naslov ne mogu zapamtit??

Ma? Tko je meni pomagao?? Pa nije bilo ni potrebno!!

(TRI puta sam išla gledati naslove cjelina, op.ur.)


RETRO.......

A kad sam ja....blablabla...da, baš onda, u prošlom stoljeću, ili dok je Bog hodao po zemlji...išla u školu, naš razrednik, profesor tehničkog (odgoja?), profesor Tomislav Tomac (jupiii! nisam skroz zakrečila!!) , radio je u kudikamo kulturnijim uvjetima nego ovi danas...prokleto mračno doba, da.

Imali smo prekrasan praktikum, sa klupama primjerenim radu, a ne statičnoj nastavi, pokraj razreda bile su dvije prostorije, tamna komora sa doslovno svim pripadajućim sadržajem, i mala alatnica sa, također, svime što je bilo potrebno...Na svakoj klupi bio je škrip, mali doduše, ali pravi...
Imali smo uvijek blok sat, oni koji su imali sluha i njuha, zbilja su mogli svašta naučiti i napraviti...nikakve knjige, tlačenja, terminologija koju ni mnogi odrasli ljudi ne razumiju....UOPĆE NE RAZUMIJEM ČEMU TO??

Jer, ako dijete ima afiniteta za tehniku, ma pokazat će ga ono makar živio u zadnjoj zabiti ovoga svijeta (Tesla?), a ovo...ova knjiga, udžbenik...ma..ništa.

Opet sam skrenula....i sa teme, između ostalog...

Dakle, moj najveći uspjeh bila je lemilica...dali su nam nekakav tranzistor (?? još ni danas nisam sigurna što je to trebalo značiti, jer meni je tranzistor bio izvor glazbe, a ne neka pločica...), sa bezbroj sivih točkica, koje je trebalo lemiti i prespajati...prije toga se čovjek doslovce ubi da mi objasni što je strujni krug - ali kako stvari i danas stoje - to je za mene totalna, posvemašnja apstrakcija...

Na koncu, ako krepa osigurač od nekih ampera, znam koji kamo ide i koje jačine...ako krepa žarulja, i to znam, gle vraga!...ako krepa bojler, zovem lika koji se kuži u to...mora i on zaradit nešto...a osim toga, što je sigurno - sigurno je...struja je opasna po život

Dakle, imali smo blok sat...

Danas ovi imaju jedan sat tjedno, kao i glazbenog i likovnog.

Za taj sat, koji NIKADA ne može trajati 45 minuta, jer nema teoretske šanse za to - moraju ugurat u glavu, htjeli - ne htjeli, gore navedene naslove...pa doći kući svojoj jedinoj i to sve razraditi, nije bitno što ku....fera ne razumiju, a još manje je bitno što imaju majke koje su totalni tudumi po pitanju tehnike...

Divno.

Idemo dalje.Hvala!!


U ostalom...visokogradnja i niskogradnja...materijali...namjena materijala...pa, ljudi, dođe mi da plačem!!!

A nigdje ne piše kako da prepozna jel' građevina sfušana, napravljena sa 20% predviđenog materijala ili manje..

Što to rade toj djeci? Ma, nisam pobornik javašluka i pretvaranja djeteta u ljenjivca....niti od onih koji se bune samo zato da bi bili protiv...

Ali ovi što stvaraju programe i pišu udžbenike...pa zar su zaboravili period kada su bili djeca? I to da im neke stvari jednostavno nisu bile jasne...a nisu ni danas?

Zadavit ćemo djecu u hrpi bespotrebnih činjenica i informacija, a ono što je bitno, danas jako bitno, e, toga nema nigdje...od šume se ne vidi stablo.

***

Likovni. Udžbenik. Popriličan udžbenik. I velika mapa. Likovna.

I jedan sat tjedno.

Po istom principu kao i tehnički.

Ma, daj , molim te...teorija i praksa (samoup...ops!!). Nema šanse. Nit' će naučiti teoriju, jer mu je to nešto što mu nije nigdje dostupno u poplavi slika i informacija, nit' će napravit rad.
Možda sam sklerozna, ali nekada, onda...također smo imali blok sat iz likovnog...isto tako prekrasan praktikum, nismo morali kupovati ni ugljen, ni linoleum za linorez, niti boje za isti, prokleto mračno vrijeme....niti nožiće, niti ništa što je iziskivalo dodatni trošak i nije spadalo u osnovnu opremu...Bože, u kojem smo mi mraku živjeli, strašno nešto...
U praktikumu su klupe bile poredane tako da smo svi gledali jedni druge, mogli smo razgovarati, imali smo akademsku slikaricu za nastavnicu, prof. Branku Marčetu...osim obavezne nastave, rado smo dolazili i na slobodne aktivnosti, cijela škola bila je puna radova, pa i od gline, zavjesa koje smo sređivali, više-manje uspješno, batik tehnikom...


Glazbeni...jedan sat tjedno.

I opet knjiga. I pripadajući CD. Neka mi Bog, blog, a i vi mi oprostite, ali ono što je na tom CD-u, ne bih ni ja, veliki zaljubljenik u sve vrste glazbe (cajke nisu glazba!), imala strpljenja slušati...k'o da su se trudili zagorčat djeci život, taj jedan sat tjedno eto, baš time...

OK...mi smo imali predivan veliki razred za glazbeni...sa stolicama, bez klupa, sa onim naslonom za ruku, ili za pisanje u kajdanku..i kontrolnog, naravno.

Iza nas bile su stepenice, one, onakve, za zbor....ah, ne znam kako se to stručno zove, sram me bilo...Pa smo ponedjeljkom od 5 do 7 obavezno svi koji su imali sluha morali dolaziti na probe zbora...i predstavljali školu. Vodile su nas dvije profesorice, prof. Dubravec i prof. Hrabrić...Ona znanja koja smo tada stekli iz glazbenog, i danas su u glavama...sistematski, točno onoliko koliko je primjereno djetetu osnovnoškolske dobi, a izvrstan temelj za nekoga tko ima afiniteta da postigne nešto više...bio je tu Elvis Stanić, Damir Martinović Mrle, još neka imena koja se anonimno i dalje uspješno bave glazbom...

Nismo imali OVAKAV udžbenik.

Niti CD.

Imali smo pianino koji se koristio.

I ploču sa crtovljem.

On je neki dan došao sa sevdalinkom..."Žute dunje".

Lani su preslušavali "Queen"...

Bit će nešto od njih...

A u opasci kod predmeta vjeronauk, piše doslovce: "Neprestano ispušta neartikulirane zvukove!"
I tako dva sata tjedno.

**********

E, a imali smo mi i domaćinstvo. I štednjake i pećnice i ormare pristojno opskrbljene materijalom (ne za visokogradnju).I kuhali smo. I naučili smo čemu služi veš i zašto je baš od pamuka. I da poprečne crte na odjeći proširuju figuru...one uzdužne stanjuju.
I još mnogo korisnih stvari.

I marenda nam je bila odlična.
Nije bilo hladnog bolonjeza i polukuhane pašte bez soli u 9 i 35 ujutro...niti pizze odstajale u nekom limu nešto vremena...niti hrenovki i uvelog pomesfritesa...niti krafni napitih užeglim uljem...

Kad smo imali "dječju radost", onda je u podlozi bio pravi maslac, a ne nešto drugo.Danas nema niti "dječje radosti", niti dječje radosti.

Bože, mračnoga li vremena...

Na hrvatskom je bila opet druga priča...klupe sa responderima, ono, k'o kad publika glasa na "Milijunašu"...i profesoricu koja nas je dikcijom i svojom ljubavlju prema jeziku, opismenila. Prof. Antonija Žunić, ni nju neću nikada zaboravit...a jedva nešto starija od nas...

Kemija i fizika, kabineti sa klupama posloženima u četverokut, tako da su profesori mogli opite prikazivati svima...i bilo je i epruveta i lakmus-papira i svega...i modre galice...neki dan, žali mi se Dorina učiteljica da ne može dobiti ni papir za fotokopiranje, a kamo li bilo što drugo, što nastava iziskuje...

Neću o mračnom dobu naše mladosti...

Tjelesni?
Dvorana za sva sportska natjecanja. Sa doslovce svime što si mogao poželjeti. Sva sreća, jer vjerovatno i danas to koriste djeca ondašnje djece...a sigurno će i unuci...

Jedno ne razumijem.
Imali smo nastavu po 5,6 sati svaki dan, u višim razredima. Poslijepodneva smo provodili na raznim aktivnostima, prve pomoći, zborovi, likovne sekcije, glazbene, dramske grupe...subotom smo imali nastavu svaki drugi tjedan...i nitko se nikada nije bunio, svi smo sve stizali...Ni roditelji nisu šizili, da jesu, već bih ja to bila čula...

7. i 8. razredi imali su subotom kasno popodne organiziran disco, puštali su nam modernu glazbu, razrednice su pravile kolače i torte torta od ananasa sa šlagom, to neću nikada zaboraviti!), ma bilo nam je super!

Ne kažem da nismo imali problematikusa, uvijek ih je bilo i bit će ih, ali nismo bili ovoliko nabrijani, nismo bili ovoliko - s jedne strane, kao, zaštićeni, a s druge gnjavljeni bezvezarijama...uza sve obaveze, kojih je bilo bar 50% više nego danas, osjećali smo se dvostruko više od toga neopterećeni.

(Baš mi je kristalno jasna ova zadnja rečenica, ali neka..)

Eto...'bemti tehnički, vidi kud me odveo...u neke 70-te...jugonostalgičarka jedna...

*******

Samo mala zanimljivost...moji nećaci pohađaju školu u auslandu, u Deutschlandu, od prvoga dana. Mi se, kao, služimo ti i tamo njihovim modelima i idejama u školstvu. Mada, kaže moja seka, ni kod njih nije stvar idealna...međutim, ima nešto. Svi satovi nastave, bar u toj školi, blok su satovi. Što se pokazalo puno boljim, puno lakšim. Jer ne moraju učiti pet predmeta dnevno, nego tri...ne moraju trpati pet raznih područja u glavu, nego tri dnevno...

I....bacite oko na blogove naše djece...ima ih puno, savršeno su dizajnirani, djeca su očito informatički dobro potkovana...OK...ali, brate mili, što su nepismeni, to je strašno...I jesu nepismeni, neka mi nitko ne kaže da nisu, da je to samo piskaranje po blogu...nije..jer kada jednom nešto naučiš, onda to automatski koristiš u svim prilikama. Ije i je...ć i č...i ostalo, superosnovno...Eto. Mislim da je i to jedan veliki pokazatelj uspješnosti našega školstva.
Dođe u 6. razred, pa se ustanovi da više od pola razreda ne zna rastavljati riječi na slogove, da ne znaju koristiti veliko i malo slovo, pa čak ni u vlastitim imenicama...e, pa živjeli!!

Idemo dalje. Hvala!!

***********************


Ništa...idem (dalje!) vidjeti kako napreduje visokogradnja...i niskogradnja.

Ha, možda lumen shvati nešto, pa u doglednoj budućnosti krene u građevinu...vidiš malo, kako sam nepametna, pa građevina je danas tako jedan unosan posao....


****

Bože, sačuvaj me ovakvih postova

ZIMA

Taj zvuk alarma za buđenje ujutro...to je strašno, jel' postoji neka primjerenija glazba, bilo kakav sklop tonova?
Koliko god ga mijenjala, svaki nakon par dana postaje - zastrašujući.

Možda i nije problem u zvuku. Koji odmah napravi lagani grč tu negdje
Možda je problem u tome što otvoriš oko, a vani mrak. Mrakača. Pa još i kiša.

Ljeti u to doba sunce piči već sve u 16, ptice pjevaju, gušt ti je dignut se.

Ali ovo...najradije bi ostao po dekicom do Uskrsa...ma i kasnije jer ove godine je nekako rano...već u ožujku...

Pa onda...ne moram nigdje, ne moram ni na kakav posao...samo klasika, doručak marenda, inventivni, dubokoumni, Sizifovi poslovi...hoću li bit loša žena ako kažem da mi je već pun ku.....fer toga?
Da ne uspijevam, uza svo samouvjeravanje, baš naći neko zadovoljstvo u tim poslovima?

Bljak.

Pa se prisilim.

Pa se obučem.

Pa potražim u sebi onaj inat, ushit, što li i opako krenem put mjesta, dva kilometra od naselja...

Pa zašpartam k'o da me svi vrazi gone, što iz inata, što iz potrebe da raspušem tijelo i razgibam kosti...

A putem...znam svaku travku, svaki kamen, detalje svake kuće...zatvorene, naravno, konzervirane do nove navale turista.

Nigdje nikoga...ni ljudi, ni čovjeka, ni auta, ni pasa...ni mačke, što je najgore, inače ih ima na svakom koraku...

A u mjestu, selu, kako to mi ovdje volimo reći....radi market, kiosk (onaj moj), ali samo do tri popodne...i birtija pripadajuća preko puta, a i ona s istim radnim vremenom...i "Rivica", e, ali tamo mi se baš ne mili...

I uvijek isti đir...sumanuto hodanje, pa onda obilazak pošte, reda radi, nisam od onih koje čeka nasljedstvo nepoznatog rođaka iz Amerike...
Imam sreće ako me ne čeka kakva plava kuverta za potpisivanje, ona sa dostavnicom...

Računi i obavjesti o minusima....na to više ne trzam.


Onda krug po marketu, ako imam hrabrosti zadnjih dana, jer brojke su poletjele u nebo...

Pa onda kiosk, redom četiri dvnevne novine, ne znam zašto, valjda radi horoskopa, i kavica.

A tamo...bauštela, ne kužim više odakle svi ti ljudi dolaze i što više ovdje imaju gradit...al' ima ih...

Ma, ništa, popijem si kavu, prelistam, doslovce prelistam novine, nekako uvijek istim redosljedom i sa početkom od zadnje strane (nikad mi nije bilo jasno zašto to radim?), vratim tu pametnu literaturu...

I opet onim istim jurećim korakom natrag doma...

Bez straha da ću zapet za nekoga.

U naselju još i gore.

Doma - ah, da se ne ponavljam.
Sad je već stara stvar da je ljeti, kad radim, sve puno urednije i bolje doma, nego zimi, kad, kao, imam vremena...

Ne da mi se.

Ama baš ništa.

Bemti zimu na otoku....

Trebaju mi ljudi!!!!

BLOG mama.44.blog.hr JE OŽIVIO !!

SINOĆ OKO 21 SAT POSLALA SAM MAIL help@blogu...

U ROKU ODMAH ODASLALI SU MI POTVRDU O ZAPRIMLEJNOSTI.


JUTROS U 8, BLOG JE BIO REANIMIRAN..


NAKON 8 MJESECI.


EPUR SI MUOVE!

BLOG.HR ili 'AJDE, RAJO, 'KO VAS JEBE!!!

Ne znam zapravo koliko godina postoji ovaj medij.

Nije mi ni bitno. Jednom prilikom, na RTL-u sam vidjela, čini mi se u emisiji Sanje Doležal, lika koji je sve ovo organizirao, izmislio, potaknuo...znam da je bilo rečeno kako i Vesna Pusić ima svoj blog...i kako je u Americi taj virtualni svijet već toliko razvijen da blogerska zajednica čak utječe na javno mnijenje i ima pravo glasa u odlučivanju u bitnim stvarima...

Pa sam, evo, sada će skoro dvije godine tome, sramežljivo otvorila svoj blog. Ne imajući pojma zapravo što ću i kako ću.Informatički nepismena, staviti sliku ili link na blog, bilo je ravno razumijevanju Einsteinove teorije relativiteta.Međutim, vrlo brzo sam stekla krug ljudi koji su rado pomogli, a u drugim stvarima suosjećali, savjetovali, bodrili, hrabrili...

Zašto blog?
Pa valjda radi potrebe za komunikacijom, uvažavanjem na neki način, potrebe da me netko sasluša i čuje, a činjenica je da tu ljude nitko ne tjera na to.Dakle, oni koji dođu, dođu samovoljno, imaju dovoljno vremena i empatije, neki ostanu duže, neki kraće...
Drugi su oni koji nevjerovatnom energijom i entuzijazmom obrazuju ljude, upoznaju ih sa stvarima koje znamo površno ili nikako...iz raznih područja života...
Humana strana bloga, je poticanje raznih akcija za pomoć potrebitima, politiku neću spominjat, jer mi se više gadi, ali i ona je tu.

Nikad se nisam zamarala time tko i koliko financijske koristi ima od ovoga. Kako uopće funkcionira dotok love ovdje, vjerovatno reklamama, linkovima i ostalim, ali zbilja me ne interesira. Ekonomija mi je jedna jako apstraktna nauka...i nema pomoći.

Interesira me to da onaj tko sve ovo drži za uzde, bude toliko fer i pošten pa da barem malo vodi računa o onima od kojih živi. To je svega par admina i u zadnje vrijeme Nov@ TV.
Stvari ni prije nisu bile baš bog zna kako OK, ali otkad se u igru uplela Nov@ sa svojim udjelom, ovdje k'o da je netko popizdio.
Zapravo, ne popizdio, nego se opohlepio, a time i razbahatio, jer to ne ide jedno bez drugoga. Refleksno.Pa misli da će uvijek bit budala koje će se došlepat na ovaj site, ulogirati se, a oni će i dalje na naslovnici rolat svakodnevnu statistiku o tome koliko nas ima, koliko nas momentalno baca svoj jad na tipkovnicu, koliko je novih blogova ($,$!!) otvoreno...blablabla...metodom slučajnog upiranja prstom odabirati postove i stavljati ih na naslovnicu, nekim još čudnijim metodama slagati nekakove cool, almost cool i col cool coool liste...određivati tko je jednakiji među jednakima.
Ok, i to može proći, razumijem ja ljudski um..

Ali, jebemu, ako te pitam da mi pomogneš, a strpao si me na nekakvu almost cool, i ako mi odgovoriš na forumu da je vraćanje bloga u život "čas posla", samo ti treba lozinka i pass, onda to i učini...jer "čas posla" znači upravo to - čas posla, i ako to napraviš, onda u tebe imam još veće povjerenje i znam da mogu računat na to i u buduće...

Ovako, dragi moj DARIUSE, jebiga...pa i pod cijenu toga da ja više nikada ne vidim svoj prvi blog, a ako ovo pročitaš, može mi se i to dogodit...i još puno ružnih stvari...dakle, Dariuse moj i ostali admini ili kako se već nazivate...i nije vam neki pos'o.
Pokazali ste se nekakvim pravim hrvatskim koristoljubnim ljudima, ono, tipa "Orwellova farma", nemam s čim drugim usporedit...Dok smo vam trebali, još je nekako i funkcioniralo, sad kada vam više ne trebamo - ajde, rajo, 'ko vas jebe!!
Mora da se debelo smijete našoj nadobudnosti i informatičkoj pismenosti.

Čovjek ima doslovno takav osjećaj.
Pogotovo kad naivno putem help@bloga pokušava dobiti kakvu povratnu informaciju, a dobije...da ne kažem šta...automatiziranu poruku i to u najboljem slučaju nakon mjesec dana...
Usput, pomoć mi je obećana još u travnju....sada je već kraj godine...

I nemojte mi reći da se ne može, jer ste promijenili sve...ako su klinci srednjoškolci mogli provalit u Pentagon, valjda ovdje postoji način da se blog vrati na ekran.

Fali jedino malo sluha za ljude i dobre volje.

Mislim, zbiljaste svi skupa malo razočarali ove ljude.
Da ste jedini, bilo bi još i OK, ovako....samo ste jedni u nizu.

Kako ovaj narod sustavno gubi vjeru u sve, a ja mu pripadam, tako mogu konstatirati sa žaljenjem, jer mi je stalo do moga truda, pa ma kakvi rezultati bili - da od vaše pomoći meni jednostavno neće biti ništa.
Ne zanosim se.

A vama, dragi moji admini, toplo preporučam da se malo prizemljite, daeventualno uposlite još nekoga ako sami ne stižete udovoljiti zahtjevima pogona...da konačno počnete mariti za one od kojih papate.
Jer bi vam se moglo dogoditi, a to je pravilo funkcioniranja života u svemiru i na Zemlji, da ako previsoko poletite, jako nisko i bolno padnete.


I zašto se po novome ne može poslati tekst uredništvu??


Baš da vidim hoće li tko imat muda pa stavit ovaj post na naslovnicu??


DODATAK:

I što vidim?
Da sam vidovita.

Na naslovnici nepotpisano obećanje da će tim bloga.hr ANGAŽIRATI JEDNU OSOBU ISKLJUČIVO ZA RJEŠAVANJE PROBLEMA NA help@blogu....jupiiiiiiiiiii...I TO U ROKU +/- 48 SATI, MA ŠTO GOD TO ZNAČILO...

Ma, baš me zanima....

ELEMENTAL, NOVA STVAR....

Možda, po nekim ukorijenjenim shvaćanjima, nije primjereno "mojoj dobi", ali volim glazbu,svakakvu, novu, modernu, hip-hop. rap...opet ode u druge vode....ha, i rime sričem:)

(Cajke - ne ubrajam u glazbu.)

Dakle, refren ide otprilike ovako..

"zašto te imam kad ne daješ mi ništa,
zašto te imam, kad ne čuješ moj glas,

da li ti padnem koji put na pamet,
da li, kad staneš, malo pomisliš na nas?"


I, kako ja i inače jako volim i glazbu i tekstove, a naročito onaj muški vokal grupe "Elemental", zapelo mi za uho gore navedeno..i mislim si - eto opet ljubavnog kukanja, mila majko, nepresušne inspiracije...


...a kad ono....politički tekst, od a do ž, stvarnost Hrvata....

...čula sam je tek neki dan, ne znam kad su je pustili u eter, no mislim da bi bila jako dobra za razmišljanje za vrijeme one bljuvotine od kampanje...

Ako vam za uha zapne to nešto novo, poslušajte, neće vam biti žao...

MOJE LJUBAVI

Zapravo ne znam da li su bile moje i da li su bile ljubavi.

U stvari, čini mi se, kad se sada okrenem unazad, da mi se uvijek samo činilo da su te ljubavi bile obostrane.

Nekako, kad malo bolje razmislim, imam dojam da sam jedna od onih "sretnica" koje su samo davale, davale, vjerovale, ulagale čitavu sebe u nekakve odnose, da bi na kraju - nadrapale.

Jer, kao, dobro se dobrim vraća.

Ne vjerujem u tu floskulu.

Ne vjerujem uopće u to da se dobro dobrim vraća.

Jednostavno nije istina.

Ili sam bedasta, pa ne znam to prepoznati, ali znam koliko sam dobra napravila. Kao i svatko od nas.

Imamo trenutke samoiskrenosti.

I ne znam zašto su sve te moje ljubavi završavale nedorečeno, neizrečeno, sa mojim osjećajem krivnje za nešto čemu nisam kumovala i što nisam skrivila.

Počelo je prije 25 godina, lagala bih kad bih rekla da i danas ne osjetim ono pitanje "zašto tako?" sa neugodom u želucu...nastavilo se.

I što?

Danas sam sama.

I sve mi se čini da će tako biti zauvijek.

Sumnjam da bih se nakon ovakvih iskustava mogla upustiti u nešto novo.

Ne da sumnjam, nego sam sigurna.

Nikad više.

Tako.

Danas sam sama. I sutra ću biti sama.

Ružno je biti sam.

Ružno je i pomisliti na to da nikome ne trebaš.

(Ne pričam o djeci. Ona ne mogu kompenzirati tu vrstu ljubavi. Iako su na prvom mjestu.)

Da nikom ne treba tvoja ruka, tvoj smijeh, tvoja iskrenost.

Da možda nekom treba samo tvoje tijelo. I to za kratko vrijeme. A to se ponavlja.

Kao da sam magnet za takve.

Ružno je kad moraš sam sebe uvjeravati da ima "toliko lijepih stvari na ovome svijetu i da ti nitko ne treba".

Čak si sretan jer počneš i vjerovati u to.

A onda dođe nešto, neka scena, neka pjesma, nešto što te ubode tako gadno.

Boli do besvjesti. Boli neizmjerno.

Pokušavaš biti sabran i otjerati to od sebe.

A ne ide.

I znaš da ti nije suđeno.

A tako ti treba...

****************


Danas sam jako žalosna.

*********

Nije pisano u cilju izazivanja sažaljenja. Niti samosažaljenja.
Pisano je jednostavno tako.
Jer se mora.
Izbacit.
Još jednu životnu nepravdu.


DODATAK, 16.11.2007.

Idem do Splita. Na dva dana. "Mići boduli" sudjeluju na natjecanju duhovne glazbe CroPatria u nedjelju navečer u Splitskom narodnom kazalištu. Jedini dječji zbor među odraslima, ozbiljnima. Pero Gotovac im je skladao kompoziciju.
Vidjet ću svoju veliku, nakon skoro godinu dana.
I uzet ću digitalac.
Pozdrav do ponedjeljka.