RAZVOD i sve što ide s njim u paketu...
Sporazumni, naravno.
Jer zbilja nije više imalo smisla, ali kao i masa drugih brakova, životarila je ta institucija kod nas iz financijskih i stambenih razloga.
I "radi djece", kako se to voli reći, ali ja imam svoje mišljenje o tome.
Kakav je to sporazumni razvod sa odvjetnicima? Nema mi tu logike...
Čovjek je poslom vani po dva mjeseca, mjesec dana bude doma. U tih mjesec dana negdje poslije prošle Nove godine, dao si je zadatak.Našao je odvjetnike, komada 2, izjadao se, a oni poduzeše korake...I eto meni plave kuverte, prve u nizu, sa tužbom za razvod.
E, bilo bi sve dobro da sam ja nešto o tome znala. Nisam čula niti iječ, kao ni za jednu drugu stvar cijelom tom zajedničkom životu.
Onako fino, kurvanjski, iza leđa. Kao i obično.
I to naravno, kad je otišao van.
U svom stilu, i dalje se pravi blesav, ne želi uopće razgovarati o tome, ako i postaviš pitanje, ili šuti ili kaže da ću sve doznati od odvjetnika.
Ali i dalje si daje za pravo jesti ono što ja skuham..i dalje se koristi svime što ja kupim...i dalje baca robu na zajedničku hrpu za pranje...sve i dalje.
I tako...Centar za socijalnu skrb, pričanje gluposti, ni o čemu konkretno, osim o lovi, e, tu je osjetljiv i tu rado priča...o tome kako ja trošim NJEGOVE novce, kako ništa ne radim, kako ne nosim novce doma...etc.etc.
Na dva od četiri ročišta išla sam sama. Jer on nije htio. mada je bio doma. Jer mu nije bilo odvjetnika da mu drži leđa.
Što pokazuje koliki je to kukavičluk.
U međuvremenu, njegovi odvjetnici, za koje slobodno mogu reći da su nepismeni i da rade na sramotu svoje struke, pišu mi sranja koja ne bi pas maslom pojeo...u smislu: "Ne možete dobiti naknadu za uzdržavanje, jer biste MANIPULIRALI našom strankom (???, ni danas mi nije jasno što to znači!), djeca će biti stalno u kontaktu s ocem jer ćete i onako nastaviti živjeti ZAJEDNO poslije razvoda (??? koji je pak to kretenizam?)..."
I sad, zadnji, završni rok.
16.10. u 10 i 30.
Volim doći par minuta ranije, uvijek i svugdje, eto...
Mali je to Sud, lokalni, rekla bih, ne možeš ne vidjeti i ne čuti nekoga tko sjedi i na kraju hodnika.
Zeznulo me čekanje.Prethodna rasprava odužila se za pola sata.
I tu sam pukla.
Počele su mi se ruke tresi, uhvatila me panika, što sam se više pokušala smiriti, bivalo je sve gore.
Sjetila sam se sutkinje i njenih riječi na jednom od prethodnih ročišta: " pa što ako ste toliko smršavili, sad barem dobro izgledate..."
I mrak mi je pao na oči...da smo bar ušli na vrijeme unutra, bilo bi drugačije.
U međuvremenu stiže On i njegov odvjetnik, kojega imam čast vidjeti prvi put u životu. Prolaze pokraj mene, a gospodin kojemu sam rodila dvoje djece, i koji se skoro očešao o mene, u praznom hodniku, nije me udostojio ni pogleda...pa sam doslovno dreknula:"DOBAR DAN!!"...ništa.
I sjednu njih dvojica na drugi kraj hodnika...i čujem nešto što me zabezeknulo. Čovjek, nazovi-čovjek, koji vodi predmet već 8 mjeseci, pita pametnjakovića:"A KOLIKO SU VAM DJECA STARA?".
Isti pobožno gleda u svog spasioca i odgovara mu, a ne kuži da ovaj nije pogledao predmet, da ništa nije učinio, osim što je u šablonizirane primjere pohranjene u PC-u, ubacio samo nova imena...I uzeo gadnu lovu...
Odvjetnik..rodom iz istog mjesta odakle i otac moje djece. Valjda ga je po tom ključu našao. Ulizuje mu se, hoda iza njega, smijulji se blesavo.
A unutra: sutkinja, njena vježbenica, daktilografkinja...socijalni radnik i njegova vježbenica...on i njegov odvjetnik...i ja sama.
"Što imate za reći, što imate za pitati jedno drugoga?"
Pitam isto što i prije par mjeseci kod socijalnog radnika: koliko ti djeca imaju godina, u koji razred idu, tko su im razrednici i - a, kad si bio zadnji put u školi?
Pogled kojim se ubija nije me ubio...ali nije ni njega, jer je sutkinja samo prešla preko toga. I preko neodgovorenih pitanja. jer ne zna u koji mu razred idu djeca. Jer ne može doći do škole, pošto ja stalno vozim auto...ali može busom u Rijeku šurovati s odvjetnicima meni iza leđa...
Odvjetnik, masnokosi lik šezdesetih godina sa menijem na hlačama i sivoprljavo rozom košuljom, onako, podjeća na Jeljcina, došao je do zaključka da sam ja "jedna necivilizirana osoba koja nema kulture i da sam bila civiliziranija, da bi se sve bolje riješilo!" I naravno, pri tom gleda negdje u vražju mater, ali ne i mene u oči...toliko o kulturi...
U jednom momentu je čak socijalni radnik pitao - jel' se ovdje sudi za ubojstvo?
Ono što sam sasula tom kvazi-odvjetniku, bilo je definitivno za kaznu za nepoštivanje suda...bilo mi je sve svejedno, jer i onako nisam imala više što izgubiti, a kreten i onako ne bi uzeo djecu, jer ni ne zna što bi s njima...
Bez pardona i ustezanja...Gospodine pravniče, a tko ste vi?Ne sjećam se da smo skupa spavali niti kavu pili, a da donosite takav sud o meni...i to nakon što me niste niti pozdravili niti odzdravili niti ikada vidjeli do prije 3 minute....Na sramotu sebe i svoje struke!
Bilo je toga još...sutkinja je svako toliko intervenirala, ali ni ona nije bolje prošla...Doduše, tri puta sam se ispričavala, uredno i kako treba, opravdavajući se svojim živcima, ali i nastavila dalje u isom tonu..
Zadnje sranje koje sam čula bilo je:"A što biste vi htjeli gospođo? Pa ne tuče vas, da samo znate kojih mi primjera ovdje imamo...I davat će vam alimentaciju, a ima masa žena koje ju uopće ne mogu iskamčiti..."
To su riječi jedne sutkinje, već u zrelijim godinama..
Prvo, pitam ja nju , o čemu uopće pričamo? O batinama? koji vam je?
A drugo, ako znate da se alimentacije ne plaćaju, a kakvo vam je to funkcionalno sudstvo, kada se točno zna da postoje konzekvence koje neplaćanje za sobom povlači?.
I tako.
Svima je bilo normalno da jedna obitelj, odnosno dvoje ljudi kojima je najbolje i najzdravije da se što prije razdvoje (opaska psihologa), ostane i dalje živjeti zajedno.
Normalno je da ženu u ovom društvu i dalje tlače, a da nema načina da je se zaštiti.
Da joj se još i kaže: kad si bila glupa, pa nisi gledala kamo treba, sad se i vadi...
Morat ćeš se svakako zaposliti, jer ti neće biti lako...ma, zamisli...jer inače sjedim prekriženih ruku i čekam da mi padne s neba.
********
Gorčina koju osjećam kada se toga sjetim, poniženja koja sam doživjela, kao osoba, a i kao žena...poniženje i osjećaj nemoći jer ne mogu uzeti svoj život u svoje ruke zato jer se ne mogu zaposliti i otići svojim putem, nego gledati idiota kako likuje i kako i dalje misli da može kontrolirati i upravljati mojim životom?
Na žalost, može...jer sam ovisna o njegovim financijama...jer sam ovisna o njegovom krovu koji imam nad glavom.
Kad pričam o sebi, onda su tu u paketu sa mnom i moja djeca...
Da sam samo ja u pitanju - ma, kud li lijepe sreće, ne bi me bilo ovdje pet minuta...
Ovako...
Samo se pitam, koliko je sreća biti žena i danas...u 21. stoljeću.
Kao i u prvom.
*******
Pred sam Božić stiže otac djece...svojoj kući.
On i dalje ima svoj privid i baš mu je dobro. On i dalje zna da će ova tu kuhati jer mora, da ne bi djecu zbunjivala. da će prati, da opet ne bi djecu zbunjivala.
Da će šutjeti, da se djeca ne bi loše osjećala.
On će i dalj živjeti kao da ništa nije napravio, jer je normalno da sve bude kako on hoće. Inije mu ni na kraj pameti da dijeli nekretninu.
mene nitko neće ništa pitati.
I ja neću ništa niti govoriti, osim ovdje, jer znam da ću naići na nerazumijevanje, pa čak i podsmjeh.
Neka.
Ovo kao primjer ženama, muškarcima, ljudima.
|
