Mama44 se ne da !!

MOJE LJUBAVI

Zapravo ne znam da li su bile moje i da li su bile ljubavi.

U stvari, čini mi se, kad se sada okrenem unazad, da mi se uvijek samo činilo da su te ljubavi bile obostrane.

Nekako, kad malo bolje razmislim, imam dojam da sam jedna od onih "sretnica" koje su samo davale, davale, vjerovale, ulagale čitavu sebe u nekakve odnose, da bi na kraju - nadrapale.

Jer, kao, dobro se dobrim vraća.

Ne vjerujem u tu floskulu.

Ne vjerujem uopće u to da se dobro dobrim vraća.

Jednostavno nije istina.

Ili sam bedasta, pa ne znam to prepoznati, ali znam koliko sam dobra napravila. Kao i svatko od nas.

Imamo trenutke samoiskrenosti.

I ne znam zašto su sve te moje ljubavi završavale nedorečeno, neizrečeno, sa mojim osjećajem krivnje za nešto čemu nisam kumovala i što nisam skrivila.

Počelo je prije 25 godina, lagala bih kad bih rekla da i danas ne osjetim ono pitanje "zašto tako?" sa neugodom u želucu...nastavilo se.

I što?

Danas sam sama.

I sve mi se čini da će tako biti zauvijek.

Sumnjam da bih se nakon ovakvih iskustava mogla upustiti u nešto novo.

Ne da sumnjam, nego sam sigurna.

Nikad više.

Tako.

Danas sam sama. I sutra ću biti sama.

Ružno je biti sam.

Ružno je i pomisliti na to da nikome ne trebaš.

(Ne pričam o djeci. Ona ne mogu kompenzirati tu vrstu ljubavi. Iako su na prvom mjestu.)

Da nikom ne treba tvoja ruka, tvoj smijeh, tvoja iskrenost.

Da možda nekom treba samo tvoje tijelo. I to za kratko vrijeme. A to se ponavlja.

Kao da sam magnet za takve.

Ružno je kad moraš sam sebe uvjeravati da ima "toliko lijepih stvari na ovome svijetu i da ti nitko ne treba".

Čak si sretan jer počneš i vjerovati u to.

A onda dođe nešto, neka scena, neka pjesma, nešto što te ubode tako gadno.

Boli do besvjesti. Boli neizmjerno.

Pokušavaš biti sabran i otjerati to od sebe.

A ne ide.

I znaš da ti nije suđeno.

A tako ti treba...

****************


Danas sam jako žalosna.

*********

Nije pisano u cilju izazivanja sažaljenja. Niti samosažaljenja.
Pisano je jednostavno tako.
Jer se mora.
Izbacit.
Još jednu životnu nepravdu.


DODATAK, 16.11.2007.

Idem do Splita. Na dva dana. "Mići boduli" sudjeluju na natjecanju duhovne glazbe CroPatria u nedjelju navečer u Splitskom narodnom kazalištu. Jedini dječji zbor među odraslima, ozbiljnima. Pero Gotovac im je skladao kompoziciju.
Vidjet ću svoju veliku, nakon skoro godinu dana.
I uzet ću digitalac.
Pozdrav do ponedjeljka.