Mama44 se ne da !!

srijeda, 28.11.2007.

HILTICA

Ne staje već sat i deset minuta.
Onako fino, a uz njeno brmbrkanje, netko i ručno izbija ostatke...pretpostavljam pločica u kupaoni...brm-brm, tok-tok-tok, brm-brm, tok-tok-tok....

Jer " u životu je najvažnije ne skidati pločice sa zida u kupioni", rekla je Bijela vrana....

A oni ih skidaju...nemilice...u stambenoj zgradi...sa 6 stanova...tankih, tananih zidova..di čuješ kad netko piša, s oproštenjem, jer dok je "Dina" gradila stanove za Amerikance, nekim čudom su se u istim bojama gradile i kuće u okolici...Ne možeš se ni seksat k'o čovjek, valjda sam zato to odavno i prestala.

Poslije sam shvatila da se ne možeš ni svađat.

Sada je 16 i15...a imamo mi i onu ploču u portunu, kao neka vrijedna Rembrandtova slika visi, al' samo visi i ne haje, zapravo nitko za nju ne haje....i piše tamo....popodnevni mir od 15 do 17....
Bit će da je dragi susjed malo krivo pročitao...mada se to ne čita....ako imaš malo kulture, onda su ti to već roditelji usadili...odavno...

Osim ako nisi prije 15-ak godina doš'o iz pizde materine, otamo odakle možeš pobjeć jedino ako te vukovi i bijeli medvjedi gonjaju....

Pa ne znaš da je stambena zgrada krletka u kojoj žive, vidi vraga, i neki drugi ljudi...koji ne vješaju kobasice i špek po hodniku...koji ne slažu drva ispred vrata....koji ne luftaju stan od čudnih kulinarskih egzibicija tako da se i ostatak življa podavi...
Koji imaju ormarić za cipele U stanu, a ne NA stubištu...
Ali nije to ništa.
Imamo mi završen vakultet.
Policijski.
Ali ne radimo to.

Mi radimo sa hilticom.
Koja nam paše uz brčiće ala Bata Životinja.

Koja će mi još malo pa probit u dnevni boravak.

Koja mi pila mozak gore od Zagušljivog

Kada zahvaljujem Bogu da postoji blog, pa me drži uz ekran..

Jer ovom mom dragom najdražem susjedu iz pizde materine nije jasno da se danas ljudi svakodnevno ubijaju i radi puno benignijih stvari.

U afektu, štono bi se reklo...

Ne čujem ni što mi dijete govori, ali vidim da likuje, jer "ne može učit od ove buke!".

A što bi se , recimo, bilo dogodilo, da je seronja došao, pozvonio na vrata i rekao:" Ja ću raditi to i to, bit će tako i tako..."

Pa bi otrpili.

Jer kupaona se mora napravit.

(Od moje neće bit takve buke, jer u njoj pločice sustavno padaju same od sebe već godinama, pa će tako i biti dok kompletno ne otpadnu...
Do poplave neće doći, jer su cijevi toliko obložene starošću, da nema šanse da nešto poplavi...
I onako se tu ne peremo, jer je bojler crk'o.)

Ali nije došao.

Pa bi bio red da ja popizdim, zapravo već jesam, pa da odem kod njega i da mu kažem da nije fer...i da pitam dokle će me jebavat.

Ili da mu dođem na vrata i kažem onu famoznu...:"Daj me, susjed, uhvati za cice (ili za ono što je od njih ostalo!)...kad me već jebeš, da mi bar bude lijepo...!"

Ma, ne može...ima on ženu....sa cicama.

Po logici stvari, vjerovatno će prestat oko 17...po svetoj ploči u portunu...

I sad smišljam opakosti....da mu namažem kvaku...ma, ne, ne....ili da mu uvalim krumpir u auspuh...ma, ne ni to...da zamotam fekalije u novinski papir, zaplim, pozvonim i uteknem?...ne znam, prestara sam za to...

Ma, znam....on se rano diže...a moja djeca i ja volimo glasnu glazbu i žestoki ples...ma, nek' se djeca vesele!!

I ja ću im pomoć!!

UPDATE: Još hilta...ne staje...

- 16:34 - Komentari (12) - Isprintaj - #

DJECA.....i ostali kućni ljubimci

Jako volim svoju djecu.

Jer ih svako jutro čupam iz kreveta, e, da bi stigli u školu na vrijeme.

Do vikenda se, naravno, priviknu, pa subotom i nedjeljom sami izranjaju iz svojih brloga točno u 6 i 45...

U 6 i 55 već su izgrebeni i krvavih noseva, strašno se vole.

Jedu svaki svoje, a što i ne bi kad su i oni različiti.
Ni sa marendom nije bolje.

Torbe se, ma naravno, spremaju ujutro. Zašto i ne bi? Sasvim je svejedno da li će unuitra biti knjige za danas ili za petak...

A sinoć me vukla sila teža u horizontalu, pa nisam mogao...

"Šta ću obuuuuć...?!?"

Vražju mater, stavi moje gaće, majku ti neurednu! :((((((((((

ali to samo u sebi... "Zlato, u ormaru ti je sve...."

"Pusti me, kretenu...Neću kravo mala....Prestaniteeeeeeeeeeeeeeeeeeeee!!!!!!!!!!!!!"

Dosta s tim beštijama i psovkamaaaaa!!!!

Ma, ke....k'o da ne postojim...preko mene laktovima...

A nije ni 7 i 20...

Strpi se, mama još samo 10 minuta, a onda krvopije odlaze, pa si u miru Božjem par sati...

Pa ćeš skupljati zmijske kože i ona čuda za nazuvanje....e, baš ona koja si i jučer skupljala...i prekjučer...i čarape, koje su uvijek u dišparu...i nalazit pod krevetom stvari za koje si odavno mislila da su netragom nestale....i bočice sa sokom i glivicama...i sendviće pozelenjele od muke...u staniolu...i perlice od baš onog ručno napravljenog lančića...dugačkooooog...

I papire...i kape, zimske....i donji dio pidžame, sad već ne znam čije...

I tako zgužvane nogavice nečeg što bi treble bit traperice...recimo...

Nisam se još ni umila, al' nema veze....važnija su djeca.

Kakva jutarnja gimnastika, čovječe, ovo je vježba za mentalu i tijelo.

A kad kazaljka stane na čarobnih 7 i 30, slijedi šok...zabezeknutost...jel' moguće da odlaskom dvoje malih ljudi može nastati takav mir??

I uzdah. Olakšanja...onako, od srca.

Potom glupi pogled u bližu okolicu....sreća da imamo samo 70-ak kvadrata, od toga dvije trećine koristivog prostora...pa mi ne treba puno vremena za dovođenje u red onoga što će već popodne opet bit u istom, možda još i katastrofalnijem stanju..

Ne razumijem nešto...kad smo mi išli u školu, imali smo svaki dan po 5,6 sati....ovi svake godine imaju sve kraću satnicu...Ali za to vrijeme uspiju tako ogladnit, da, čim dođu doma, moraju imati na stolu sve spremno za ubacivanje u svoje kontejnere...bez dna...

Neka mi Bog i svi sveci oproste, ali svakodnevni različiti meniji (menui?), već mi na nos izlaze.

U pravilu, što jedan jede, drugom se na to želudac diže...naravno, jer su različiti..

Ona - jede...on - prčka, prebire, nije, kao, gladan...desert - čaša mlijeka i vrećica keksa. "Baš mi se jede slatko!"

Nakon uleta u kuću, e, pa, k'o da nitko nikad ovdje nije ništa radio....torbe kojekuda, vrećice s mapama svakuda...jakna slučajno pala sa stolice, ako ne dreknem, tamo će i jutro dočekati.
Ma, čemu zamaranje, pa i onako je tu....na podu ili na vješalici - sasvim svejedno.

Uključujem istu vrpcu...kako je bilo? Niste se tukli? Niste psovali? Što ste danas radili? Tko što ima za zadaću?

Ona to nekako pamti i rješava, a on "će nazvati Paulu..", e,nećeš bogme, pusti to jadno dijete, i onako je svi maltretiraju, non stop je na telefonu...i onda klasika: pa jesi li ti bio u školi? Jesam. Pa di si bio kad su rekli što imate za zadaću...blablabla....odoše moje papile...

A on - blagoteleći. I tako već 6 godina.

"Popodne imam nogomet" -e, nemaš. Do daljnjega. Dok ne svedeš gradivo na neku razinu.

"Imam i informatiku"...dobro, al' ja te ne vozim, iz istih razloga. Imaš bus.

"A pjevanje? Proba?"...nećeš majci, napjevao si se zadnjih mjesec dana za dva života....danas baš i ne moraš.


"Koja si ti mkjoirotjhgoerhotiwe..." šta sam ja???

"Ništa, ništa...." i bolje ti je.
*****
Eutanazirali smo jednu od dvije ribe.
Možda je namjerno napola umrla. Jer se vlasnica, unatoč obećanjima, nije brinula baš adekvatno o njoj..pa je ribica počela čudno plivati, s trbuhom koji se svako malo okretao prema gore...pa su joj peraje otkazivale...pa nije reagirala...Ova druga je sasvim OK...I nije bilo druge, nego onu siroticu izvuć iz akvarija i skratit joj muke...pa je završila u zahodu.

Bilo je i suza.

Ali na kratko, jer pojavio se novi ljubimac...kanarinac....zeleni, kaže gazda, a ja se pitam što mi je s očnjim vidom, jer kanarinac je sve samo ne zelen...ja bih prije rekla da je vrabac sa prstenom i srednjom kandžom koja strši u vis...znakovito.

Jede ta životinjica....ko i moje životinjice, što će reć da toga ima više oko nje nego u njoj...ali hajde...

Tako.Sad imamo ribu, komada jedan, i pticu. Pa ma koje vrste bila. Za mene je useruša.

*****************

Volim ja i telefone.

Naročito onaj koji zazvoni redovito, svaki dan taman kad pokušam stavit prvu žlicu ručka u usta...koordiniranom akcijom počinju zvoniti i mobiteli, stizati poruke...
Isti onaj koji zvoni kad utoneš u prvi san...
Od raspoloživih 15 minuta.

Popodneva. Od majke i kućanice pretvaram se u taksistu...bez početne tarife. Ma, ni završne.
Usput skupljam primjerke čiji roditelji nisu baš za tu vrstu obaveze...i nije ih baš briga s kim će i čim, njihovi potomci stići na odredište...a bogme ni natrag kući...

"Jel' ti stiglo dijete doma?" "Nije..."..."Pa trebali su već doći..?!".."Ma, doći će, ne sekiraj se...!"

Ne sekiraj se...ma tebe bi trebalo nasekirat, kokoško, kad se tako nonšalantno odnosiš prema tome...boli te živo, a ne znaš ni hvala reć, ni ne znaš koliko puta sam ti dijete vozila...i to do ispred kućnih vrata...nisi ni primijetila...ni pitala...Ma, dobro...u meni je vjerovatno problem...sindrom Majke Tereze...

"Okreni to, sad će bit "Zabranjenaaa..."..."nećuuu, sad će bit...."..."pusti meeee, mamaaaaaaaa.."...ode daljinski baterije i ostali sastojci...

Mamaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaa, on me gnjavi, ne da mi gledaaaaat....da, a ona me pljujeeeeee!!

Dobro. Autosugestija. Ili smaknuće.
Bolje ovo prvo.

"Ma, pobijte se više, majku vam vašu, pa da nemam problema!!! Ajmo, jedan po jedan, dva metra jedan od drugoga, da riječ nisam čula više....spremaj torbe, peri zube i u krevet!!!"

"Ali....."

"Nema ali! Dosta! "

"A dobro....baš si neka...mama-beng..."

"Moooolim?!?!"

"Ništa...laku noć..."

To kad je frka. Kad se skupi. A skuplja se po mjesec dana.

Inače vole pozaspat po kauču i foteljama. Baš im je dobro tako. Samo, poslije treba te napapane i već dobrano odrasle spodobe odvuć do kreveta....njoj pomoć da digne guzu na kat...usput bi me malo i tukla, agresivno neko dijete....on bi van izlazio, totalno dezorjentiran...

I sad bi ja puna volje još nešto radila, da ne moram ujutro...ali nema tko.

Ništa. Pametnije je gledati kapke iznutra.
I iznalazit nove načine za borbu sa krvopijama.
Borba pod nazivom "Kako doskočiti dvojcu bez kormilara".

Ma, svejedno.
A što bih ja bez njih??


- 07:00 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 27.11.2007.

6. razred osnovne, rastavljanje riječi na slogove...

headbangMoj jedinac , ljubi ga majčica headbangmadpuknucu

Dakle, moraš jednom i zapet, ne može baš uvijek sve glatko...Ide dečko u 6.razred...redovito se školuje, što će reći da svaki dan, eto, već šestu godinu, uredno složi knjige u torbu, ode i vrati se...i to bi otprilike bilo sve.

Škola k'o škola, žalibože vremena i bloga...zadnjim ponedjeljkom u mjesecu postoje nekakve čoporativne onformacije, pa se mama uputila, sram me je reći, ali prvi put ove godine...Malo je to sve neorganizirano, a ako imaš dvoje djece, onda i naporno...a čekanje me izluđuje...i onako visim po školi redovito, klinci su još uvijek otvoreni (nadam se da će takvi i ostat!), tako da sve znam...

No, obzirom na prelijepu porodničnu situaciju, treba se otić upisat, e, da ne bi netko slučajno nešto prigovorio...

Prva stvar - roditeljski sastanak...za koji naravno, nisam znala, jer, eto, dijete je zaboravilo...on, da.

Rezime: djeca ne znaju rastavljati riječi na slogove. Ne znaju upotrebljavati velika i mala slova, čak i u osobnim imenima...pišu štampanim slovima. Ne pišu zadaće. Ne uče, definitivno. Totalno su zaigrani i nezainteresirani na nastavi.
Što je najljepše od svega, kad razrednica poludi pa se naljuti na njih, oni je gledaju onim svojim okicama, k'o da pitaju: pa što smo učinili? Nije nam jasno što to oni hoće od nas??

Jednostavno ne shvaćaju, još nisu shvatili, osim par pojedinaca, da moraju nešto raditi, osim što im je škola fantastičan poligon za zabavu....cjelodnevnu...

I druge mame se žale kako nekako i uspiju natjerati svoje ljubimce da sjede po par sati na stolici, ali od toga nikakve koristi...

Svima su im misli negdje sasvim drugdje, bulje u knjige i teke, a ništa od toga....

Profesorica iz matematike, jučer je na blok satu izbacivala iz razreda dvoje po dvoje, a koliko je ja poznam, ispratila mi je dvoje djece iz te škole, ona nikada to nije prakticirala...kaže ona istu stvar....nezainteresirani, zaigrani, nepismeni...
Kaže da ponedjeljkom ima migrenu nakon satova s njima...i to joj vjerujem...

Dorina, pak, razrednica priča nešto što ja odavno znam i jasno mi je, a prvi put da sam to čula od jedne nastavnice razredne nastave, a obradovalo me to što je žena pred mirovinu, a ipak shvaća...

Kao prvo, HNOS, sami kažu, nije zaživio ni u povojima...
Drugo i jako bitno:

ovaj sistem obrazovanja na nivou je, ne arhaike, nego ranog kamenog doba.
I svakim danom to se više vidi.

Kaže učiteljica da su na seminarima prije 10-15 godina nastavnici i profesori bili upozoravani da dolaze nove generacije djece koja će na neki način diktirati rad i nastavu...Na što su ovi odmahivali rukom...no, desilo se.

Zašto?

Pa jednostavno, samo se moramo malo okrenuti oko sebe.

Kako možeš dijete, koje je rođeno u brzini (nadripali me!), koje živi brzinu i života i informacija i kompjutera i svega što se zamisliti može, e, pa kako možeš od takvoga djeteta očekivati da se koncentrira, da sjedi 45 minuta na jednom mjestu i statički upija ono što mu se pokušava ugurat u glavu??

Ajde, razumni odrasli ljudi, ajmo probat to sami...
Usmjerimo koncentraciju i misli 45 minuta na jednu stvar, probajmo pročitati novinski članak, ali tako da i nakon 5. rečenice znamo što smo pročitali u uvodu...i još to i zapamtiti...

Nema šanse.


I sad, mulac koji dio dana provede za PC-om, lifra informacije brzinom koju mu ADSL dopušta, naravno, svepovršno, jer ga brzina na to tjera...treba ući u razred, "poraditi na sebi", odmeditirati na malom odmoru, i ubaciti se u neki sasvim drugi svijet...k tome, ako je još u godinama u kojima je (jesu li ikad čuli za pubertet, hormone i adolescenciju?!?), ako mu ona cura tamo baš danas izgleda interesantnije nego jučer....ako je onaj preko baš sad napravio nešto što je dobar razlog za razbijanje monotonije..

odeeeeeee

Međutim, zezanciju na stranu, čini mi se da ovaj razred nema neke bogznakakve temelje u razrednoj nastavi...a čudi me...nastavnik je bio nekad razrednik mojoj curi, a sadašnja razrednica i nju je vodila do kraja škole...
I primjećuje se velika razlika. Malo manje entuzijazma i nekakve volje...manje truda, sve po sistemu "lako ćemo"...nikada zadaća, brzo prelaženje gradiva...
I čini mi se da se to odrazilo na njih...njihove radne navike, bar onaj dio koji su morali steći u školi...
Možda griješim, ne znam.

U glavnom, imenik je rekao svoje : red rad i disciplina! Stega do daljnjega! Kol'ko daš, tol'ko ćeš i dobit!

Jer...."ne sudjeluje", "nema rada"..."ne nosi pribor"..."mjesec dana nije ništa napravio"..."zalaganje 1"..."STALNO PUŠTA NEARTIKULIRANE GLASOVE" - to na vjeronauku...

Pa da vidimo...polugodište je tu, a mi smo nigdje...

Pa da se nađemo:))

Jer, iako je meni to jako ružno i besmisleno, dogodine dobivamo dva nova krasna predmeta u vidu fizike i kemije...e, onda smo nagrabusili...a počinje i utrka za bodovima, kako bismo, jel', upisali što željeniju školu...da bismo poslije upisali adekvatni fakultet....da bismo se nakon toga sretno zaposlili...

E, mali moj....zdavit ću te!!!!!!! headbang

- 12:57 - Komentari (4) - Isprintaj - #

OBEĆANE SLIKE SPLIT...


ovako nas je krenulo
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Lika...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

neočekivane snježne radosti...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

toliko snijega je bilo...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

...bez jakne, naravno...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

..kavica...10 kunića, pa uživaj...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

pa mala promjena, more na vidiku..
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

vjetrenjače...taj dan su zbilja odradile svoje...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

alo mutno, ali nazire se...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Hotel "Zagreb", Duilovo, "Sretni ples"...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

i poziv na ples sa zvijezdama...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Riva u zimsko, burno veče
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

zavjetrina malo življa
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Pripreme velikih malih umjetnika...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Dok traje proba, mame šeću...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

i pijuckaju kavu...liječe mamurluk...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Pripreme pred nastup...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

upjevavanje...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

daje sve od sebe...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

iza zavjese...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

nisam stigla u kazalište, naravno...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

No, misija je izvršena...moja najstarija...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 08:47 - Komentari (3) - Isprintaj - #

utorak, 20.11.2007.

SPLIT, CROPATRIA I "ČIM SAM TE VIDIO - ODMAH SAM TE SPAZIO"!

Čudna sam ja neka biljka.
Ili me totalno baci u bed, ili me boli, ne trbuh, nego leđa od smijeha.
U glavnom, očito mi nikada nije dosadno.

Dakle, zašto sam ja bila u Splitu?
Dobra prilika za maknut se iz ove vuko*****, aranžman jeftiniji ne može bit (poslije će se i pokazati zašto, al' nema veze!), što je najbitnije, vidjeti najstariju kćer nakon skoro godinu dana, a osim svega toga maleni su nastupali u HNK Split na Festivalu duhovne glazbe Cro Patria.
I, kako to obično biva, krenuli smo po najgorem mogućem vremenu. Bura, odmah na izlasku na magistralu snijeg nošen tako da je letio doslovce vodoravno...vozač autobusa mrtav-hladan, autobus se ljulja k'o barka, ruke mi se znoje, a to se rijetko događa.Do Senja još kako tako, a poslije - no, dobro je prošlo.
Usput sam naučila nešto o baterijama za digitalac.
Naučila sam, konačno, da baterije treba isprazniti do kraja pa ih tek onda puniti (zašto nikad ne čitam sve što piše??), u suprotnom - ništa od slikanja.
Pa je tako i bilo...tu i tamo bi se aparat smilovao, ali na kratko.
Malo smo išli autoputom, malo obilazno...
Prošli smo kroz Gospić i sva ona mjesta koja su stradala u ratu...osim beskrajne bijede i mase jumbo-plakata koji nas podsjećaju na to da moramo ići dalje, vidjeli smo jedva dvoje, troje ljudi.
U Gospiću još i ima obnovljenih kuća, ali u onim manjim mjestima, gdje se ide dalje, žalost i katastrofa...sve se pitam jel' i to u Hrvatskoj, od čega i kako tu ljudi uopće žive? Strašno nešto. Zapušteno i prepušteno.
I dobro da sam to vidjela pred izbore. Definitivno neki ne znaju KAKO se živi u Hrvatskoj. Ma, ne zna nitko!

Pravim paralelu između nedavno dobro prijeđene Istre, mog kraja, dakle Primorja i ovog otoka, i te jadne zanemarene Like...I ne mogu vjerovati da su to tri županije, jedna tik do druge, sa toliko nemogućih različitosti. Tri različite planete.
Dosta.

Stali smo, odmorište Ličko Lešće (?, da li je?), benzinska postaja i kafić sa prodavaonom...snijega k'o u priči, djeca oduševljena ali nepripremljena...ne bi bilo zgodno da se smoče pa prehlade do sutra, kada je nastup...A bili su sretni i presretni:)
Majke su pile kavu, koja uzgred košta 10,00 kuna, ali 'ajde, kava je fina, prefina, osoblje nevjerovatno ljubazno..."Viva" se zove taj restoran, prodavaona...mogli bi oni sa "Vrata Jadrana" u OMV-u nešto i naučiti...No, za cijenu se ipak nešto mora i ponijeti sa sobom za uspomenu i dugo sjećanje...recimo, žličice...

Kako smo išli dalje, tako se vrijeme smirivalo, no Sv.Rok je bio zatvoren, tako da smo morali starim-novim masleničkim mostom preko...konačno more!
I vjetrenjače, koje malo zastrašujuće izgledaju.
I krajolik totalno drugačiji od onog mog poznatog.
I na kraju - Split.

MORH-ov hotel u naselju Duilovo, hotel "Zagreb", kako kažu - poluotvorenog tipa. Radi cijelu godinu.
Grijanje - parcijalno. Jedna soba ima, druga nema, kasnije i obrnuto.
Topla voda - također.
S tim da je žuta, smeđa, ne možeš je dotjerat do njene neboje, pa da se ubiješ.
Ali je zato šank jeftin.
Kapučino 6,00, velika Žuja 12,00 kuna. U odnosu na odmorišta uz cestu...

No, pri samom ulasku, dočekalo nas je iznenađenje. Istu večer održavala se zabava, tradicionalna veče "Imoćana i prijatelja" uz legende gerijatriju Kiću Slabinca, Kemala Montena i voditelja Olivera Mlakara.
Pred ulazom doslovce sami mercedesi imotskih i njemačkih registracija.
Od petnaestak roditelja koji su pratili djecu, nas par je poželjelo malo sjesti u foaje hotela, poslušati glazbu i nešto popiti...međutim, ništa od toga...šank se "trebao zatvoriti u 9, a sada je 9 i po, a ja još špitin tu! Nema ništa!".
OK, ostale su četiri najupornije Gracije i dale si u zadatak popiti bocu vina, pa kud puklo!

I tu kreće showtime.

Naivne ili nadobudne, zamole jednoga od trojice tjelohranitelja (!!) na vrhu stepeništa koje vodi ka drugom šanku, na što nam je on objasnio da ne može. I gotovo. Pa, dobro, možete li nam vi donijeti nešto? Ne može. Sliježe čovjek ramenima, tupavo gleda i još tuplje se smješka. "Nisam ja odavde!" (Naknadno smo doznali da su sva trojica djelatnici hotela, op.ur.)..ne, nego od Muje...

Ništa...izvukle mi cigarete, jedna od nas i žvake, jer nešto mora bit na stolu...

A za šankom izvjesni Frane...pored njega dvije čaše vina, a on prislonio glavu na šank, pa spava...konobarica na odlasku podbola ga je netom dobivenom ružom, pokušala poslati doma, ali joj nije uspjelo...razbuđeni Frane napravio je tri đira oko našeg stola, doduše na jedvite jade, i nakon nekog vremena pristupio, a zna se kome, pa na savršenom francuskom sa nekim čudnim naglaskom objasnio toj, zna se kojoj, da mu se sviđa i da bi plesao s njom...ma, prodala bi dušu ona za ples, ali brate mili..."Aj, mali, lovit rake govnare...", ali na hrvatskom...

Došao je opet frane objasnit mami da joj se"neće više udvarat!"...ajme, žalosti:((

Promijenile smo mjesto boravka, nakalemile se na ogradu s koje smo k'o u areni promatrale ko (sad već) tri sirotice , zbivanja podno nas...Oni plešu, a mi gledamo...oni piju, a mi gledamo...oni jedu, ali mi nismo gladne...
Umiremo od smijeha, bilo je tu zbilja svega.

I onda - padne ideja, "idemo dolje". Ne dalje, nego "DOLJE"!
Pristojno.Kulturno.Ljudski.
Odemo do tete koja vodi nekakve papire, očito je glavna i odgovorna za sve...ima lijepu, malo disonantnu frizuru, ono, bafi slijepljeni za obraze...ima još ljepšu štirkanu čipkanu košuljicu, čija okruglasta bijela kragnica dotiče iste te obraze...i fini make-up...kaže teta da je to "zabava zatvorenoga tipa i da joj je striktno zabranjeno bilo koga pustiti dolje!"
Pa kako? Piše na velikom panou "Dobrodošli Imoćani i PRIJATELJI!"

Pa neka odemo do kuglane autom oko hotela, pa ćemo tamo moći sjesti...a kuglana sa inkriminiranim šankom tik do podija sa glazbom..."Pa, ne bi baš, ono, auto nam je nekih 6 sati odavde, a osobni vozač spava..."

E, sada je bilo malo dosta...Na scenu stupa mama, naravno...mislim, i ja isto...

"Znate gospođo, sad bez zezancije i ružnih riječi...vidite i sami da nismo balavice.Htjele smo samo sjesti i nešto popiti, ne nužno na VAŠOJ zabavi, nego samo kupiti bocu vina i poslije na spavanje...Tu piše prijatelji, eto i mi smo Hrvati, a osjećamo se kao građani drugog reda...Znate, postoji nešto što se zove internet, mediji, ovo je baš jedna fina pričica za javnost....!"
Usput oblačim kaput sa namjerom (ma, ni na kraj pameti!!) da odem.

Sjednem još minutu, iz inata stavim zdravo-seljački noge na stol, kad eto ti ekipe na čelu sa glavnim organizatorom i predsjednikom društva...izvjesni gospodin Budalić, kako reče i kako piše u posjetnici, vlasnik jedne robne kuće u Splitu...
"Dobro veče, molim vas,evo, izvolite, pozivamo vas na našu zabavu, ma dajte, lijepo vas molim, evo, stol vas čeka, naručite što god hoćete...blablablablabla" uz osmjeh kakve gledamo zadnje dane na TV-u i po plakatima...mislim si ja, ma vidi ti ovo!!!

Samo što nam nisu crveni tepih prosuli po stepenicama!!

Ne moram reći koju pozornost smo izazvale. Jer kad dođeš negdje gdje znaš da više nikad nećeš doći, među ljude koje isto tako nećeš nikada više vidjeti...valjda...e, onda imaš i više nego hrabrost:))
Malo smo odudarale od toaleta, bile smo u trapericama i majicama, ali tako opuštene i tako smo se dobro zabavile, da ovima koji su otišli na spavanje može biti žao zauvijek.

Konobari se ustrčali, na pitanje "Izvolite, što biste popili?", ispalila sam k'o iz topa "ŽLAHTINU!! I TO VRBNIČKU!!" Tako.

Pa su pale nekakve portade pršuta i sira, pa neke butelje, pa ples...Kemo jadan...ja mislim da on nije ni vidio di je, što od godina, što od maligana...bogme i Kićo dobro trusi....sad je vidiš- sad ne vidiš...

Konobar nam je non-stop visio za vratom, valjda čovjek ima nervni tik, ispade mu oko od namigivanja...tete u toaletama, one oko nas...ne znam, čini mi se malčice da je bilo nekakve ljubomore...na našu razdraganost....

Pa se pojavio čovjek...da pita kako nam je...ispalo je da je šef kompletne posluge...objasnio nam je sistem turizma u Dalmaciji...sistem grijanja i tople vode u hotelu...na kraju je pitao da li možemo prijeći na ti...i koliko imamo godina...ispalo je da su i on i moje cure 10 godina mlađe...no to ga nije spriječilo da izjavi:
"Ja sam Tonči. Kad si ušla u hotel, čim sam te vidio, odmah sam te spazio!! Išla si na šank i pitala koliko košta kava, bila si obučena tako i tako...blablabla!!"
Pa dobro, Tonči, ima tu i mlađih od mene, da je po mom, već bi bila i baba!!
Ma, nema veze, one nisu baš tako...ajde, Tonči i ti lovit rake govnare, odoh ja plesat....sama! Tako mi je najbolje!!

Naravno da smo se diplomatski na odlasku zahvalile gospodinu Budaliću na učinjenome, na što je primijetio da bi bilo dobro da smo "mu se ranije javili, pa bi on nešto organizirao za djecu...", ma kako se samo snađu na brzinu, to je nevjerovatno...rekla sam mu u istom tonu "ma, bit će prilike, javiti ćemo vam se sigurno!"...kad se već natječemo u pričanju pizdarija...

I naravno da je bilo 4 i pol kad smo teška srca otišle...zadnje, razumije se...i digle se u 7...stavile crne naočale i krenule u nove pobjede.

Na Rivu...na kavu...od 15,00 kuna, pa kud puklo da puklo.
Sunce, more, ljudi drugačijih fizionomija, predivnog naglaska, samo da ih je slušat kako pričaju...bogme i gledat, sve neki dvometraši.

S druge strane, i previše klošara po parkovima i autobusnom kolodvoru. Previše zapušteno i neuredno...previše nekako visi u zraku ono "baš me briga, ne mogu više"...
Ali, idemo dalje, naravno...jer, ljudi su snaga.

I onda ručak.
Na vratima blagovaone lijepo piše, da se zna "zabranjeno iznošenje inventara iz sale!"...dakle, pijate možemo uzet, stolice ne.Ljudi se trude, ali koliko para - toliko muzike...smijeha - salve...Borosana na tone...Vodu ne pijemo, nekako je malo....žućkasta...
Popodnevni odmor je otpao. Tuširanje u mlakoj vodi, skoro pogubno, nisam vjerovala da si možeš izbit oči mlazom vode iz tuša...

I stiže moja Ana. Cilj moje misije.Dobro je, dobro zvuči i izgleda. Zadovoljna je. Ne mogu previše o tome, malo stišće.

Na kraju - koncert.
Kazalište koje ostavlja bez daha.
Tisuću i po mladih ljudi koji se bave ozbiljnom glazbom. Razdragani, veseli, raspoloženi, prijateljski raspoloženi.Iz svih dijelova Hrvatske. I slovenski zbor kao gosti.
"Mići boduli" jedini maleni. Ništa lošiji od velikih. Još da su im spustili i mikrofone, pa da se bolje čulo...ali nema veze. Samo to što su uopće pozvani tamo, velika je stvar i veliko priznanje.
Završnica je bila fantastična. Svi zborovi zajedno pjevali su božićnu pjesmu "A la nanita...", predivno i neponovljivo.
Trebali smo ići i na domjenak, ali bilo je već jako kasno, a čekao nas je put..
6 sati vožnje do kuće. I moram priznati da mi je bilo jako toplo oko srca kada sam na izlasku iz Splita ugledala tablu "Rijeka".


E, da.

U nedjelju idemo u Zagreb.
"Djeca nose svjetove na dlanu", dvorana "Lisinski".

Ako ima kakva zabava zatvorenog tipa, pozovite nas....sigurno će se pretvoriti u otvorenu.

P.S. Slike ću ubaciti naknadno, treba mi malo više vremena...

- 12:49 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 16.11.2007.

Toše Proeski

Igra bez granica

Da se bar mogu probuditi u svijetu ljubavi
bez starih dugova i ovih nakaza
što su me stalno pratili
da te bar mogu poljubiti
bez loših sjećanja na hladna proljeća
bez slike stradanja što se baš na nas zalijepe

Jer moj je život igra bez granica
umorna priča, trganje stranica
na kojim nista ne piše

Jer moj je život vječito padanje
kad zbrojim poraze ništa ne ostane
samo jos vučem navike
i sve na tome ostane.

Da te bar mogu probuditi, kavu ti skuhati, u krevet donjeti
pa te poljubiti,
al' toga nema i ne postoji
da se bar mogu zaljubiti
u malu seljanku
na nekom proplanku
gore u svemiru
tako da dolje ne vidim

Simbolično, proročanski.

***************************

Prošlo je mjesec dana. Kao i sve ostalo, i tu priču su uspjeli zagadit, pretvorit u priču o lovi, lovi i samo lovi...interesima...

Šteta.

- 20:24 - Komentari (6) - Isprintaj - #

subota, 10.11.2007.

FOTOGRAFIJOM PROTIV DEPRESIJE

Doma stišće.
U prsima.
I čudan neki osjećaj u želucu.
Poznato i odavno doživljeno, preživljeno.

Zato, djecu i digitalac u ruke i.... idemo.

Nije baš tako hladno na Plavoj terasi u Njivicama...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Lijepo se vidjela Učka i Opatija....

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

...Punta od Cresa...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

..Rijeka, naravno...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Nikada neću razumijeti zašto more i ljeti nije tako bistro...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

..nas troje u moru...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Lijep je danas dan bio...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Tko kaže da se ništa ne radi i da nema turista?

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

A on bi vozio...i to u čarapama...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Proljeće, jesen, ljeto....svega ima

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Role, role...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Par detalja Njivica...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

...ispred Rivice za nostalgičare...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

volim ovdje sjediti ljeti i slušati klapu...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

I - tadam!! - moj famozni sezonski kiosk...snimljen sa ulaza omiljenog kafića...baze...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

...gdje se uz kavu nađu i ovakovi biseri...treba se i nasmijat iako ti nije do smijeha...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket
(E, pa, neka tuku...oko za oko, zub za zub!)

...i šećer na kraju...
Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ako je ta tvrdnja točna, onda sam i ja potpuno zdrava...osim što sam malo pasivno-agresivna...i sudeć po svemu pod užasnim stresom...no, dok je digitalca i malih krvopijica, nema beda....fin' che dura - non paura...



- 18:17 - Komentari (17) - Isprintaj - #

petak, 09.11.2007.

FORWARDUŠA....ILI "SRETAN MDPPPPŽ!"

Ovo mi je poslala moja Singapurka....baš primjereno tonu koji prevladava posljednje vrijeme na mom blogu...

Dakle, kaže forwarduša:



Danas je Međunarodni Dan Prokleto Prekrasnih i Prejebeno Pametnih Žena
Pa te molim da pošalješ ovu poruku onima koji odgovaraju ovom opisu.

Molim te, nemoj je slati natrag meni jer sam je ja već primila od jedne
prokleto prekrasne i prejebeno pametne žene.

Zapamti ovaj moto i slijedi ga:

''Život ne bi trebao biti putovanje prema grobu s namjerom da tamo stigneš
sigurno, u lijepom I dobro očuvanom tijelu, nego je cilj prolunjati stranputicama
s čokoladom u jednoj ruci i bocom vina u drugoj, izrabljenog tijela do
daske,apsolutno iscrpljena I vičući: "UUU HUUU koja luda vožnja!"

Želim ti prekrasan dan!

*******

U meni vrišti jedna mršava ženskica koja hoće izaći.

**************


Obično kuju mogu ušutkati keksima.
(Unknown)

***************

Najteže godine života su one između deset i sedamdeset.
-Helen Hayes (at 73)-

**************

Ne želim o njima razmišljati kao o dlačicama na bradi.
O njima razmišljam kao o obrvama.
-Janette Barber-

**************

Stvari će se strašno pogoršati prije nego postanu još lošije.
-Lily Tomlin-

**************


Čovjek mora napraviti ono što čovjek mora napraviti.
Žena mora napraviti ono što on ne može.

-Rhonda Hansome-

***************

Fraza "zaposlena majka" je suvišna. -
Jane Sellman

***************

Ono što žene moraju raditi, moraju raditi dva puta bolje nego muškarci
da bi ih se smatralo upola toliko dobrima.
Sva sreća da to i nije tako
teško.
-
Charlotte Whitton-

***************

35 je dob kad konačno imaš sređenu glavu, ali onda ti tijelo počne ići kvragu.
-Caryn Leschen-

***************


Da su visoke pete tako super, muškarci bi ih jos uvijek nosili.
-Sue Grafton-

***************

Dok su žene depresivne, ili jedu ili kupuju.
Muškarci zarate sa susjednom zemljom.
-Elayne Boosler-


****************

Nisam feministkinja.
Ne mrzim muškarce.
Jedino imam neka iskustva.
I malo sam ljuta na njih.
Mrvicu.


- 10:20 - Komentari (8) - Isprintaj - #

četvrtak, 08.11.2007.

Kad ide, onda ide...Saturn?

Jer nije dovoljno da je cijela godina takva kakva je.
Položaj zvijezda, kažu.

Pa spominju nekakav Saturn, valjda je taj krivac za sve...i neka bude, nekako je lakše kad se možeš uhvatit za nekog usputnog krivca.


Saturn u Djevici.
Bilo bi dobro da mi netko podrobnije objasni što to znači.
Mislim, jesu li sve Djevice u nemilosti?
Koliko je taj Saturn zločest?

I najbitnije : a koliko će me još malteretirati?

Jer, tu i tamo zapne mi oko za nekakova bedastoća tipa horoskopa...kao i u svemu drugom što me baš ne zanima, i tu sam površna. Ali sam skužila da me čeka tri godine sranja.
Svakojakih.

Kako je počelo - bit će da ima nešto u tome.

Samo se kalemi jedno na drugo.

Hvata me paranoja.
Jer - dogodi li se nešto dobro, k'o po pravilu poslije toga, valjda po nekakvoj kazni, što li, kreće opet sve nizbrdo.

Nije kuknjava, već činjenično stanje.


Crko bojler.
Načisto.
Umro.
Nema mu pomoći.

Osim financijske, a to znači - kupi novi.

A to neću.
Iz dva razloga.

Prvi : Zagušljivom neću priuštit taj gušt.
Drugo : nemam love.

Veš-mašina?
Kako jedno ne ide bez drugoga, i ona me malo jebucka...samo malčice.
Dođe joj tu i tamo, pa usred pranja jednostavno otvori vratašca milena i izbljuje vodu, robu i ostalo...

Neću meštra ništa ni pitat dok ne crkne defešta.

Jer znam šta će mi reć.

I tražit.

Zagušljivi je privremeno nestao iz mog života, uz pokušaj uvlačenja u moj krevet-kauč netom prije nego je otišao.
To ne bih sada opisivala, jer mi se ruke znoje.
Pa ne mogu pisat.

Zagušljivi je preuzeo taktiku okretanja ploče.
Odjednom je mio i drag i pričao bi i sve bi.
Jer mu nešto treba.
Treba mu privid obitelji, bolesniku, jer je skužio da mama ipak ima namjeru otić kad-tad.
A to njemu ne odgovara.
On bi bio razveden, a možda i ne bi, a trebalo bi sve biti onako kako si je on zamislio i onako kako on misli da treba biti.

Što je to - ja otprilike mogu zamislit u svojoj glavi, ali ne do kraja i ne mogu to verbalizirati.

U glavnom - bolesno.

Samo, što je najgore od svega, za sada se njegove ideje mogu ostvarivati.
Donekle.
Dok moram biti tu.

On bi mene vodio u salon da mi pokaže auto koji "će on kupiti, a ja voziti".
On bi mene vodio u tri p**** materine, gdje god ja hoću.
Ali "ja moram poraditi na sebi!".

Nakon svega.

Pa se sjetih:
sociopatija, psihopatija.
Već viđeno.
Prije nekih 20-ak godina isto tako je bio mio, sladak, divan i krasan dok me nije navukao u svoj brlog.
Kako sam ušla u isti, pokazao je svoje pravo lice.

Sad kada postoji realna mogućnost da kokoš napusti brlog - tupavac opet preuzima ljiga-inicijativu...

E, ne'š majci više, ne..

Taman kupio avion.
I planetu.

E, ženo draga...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ajde, ako je netko čuo slično nešto ovome, pa nek' napiše, kaže, javi, bilo što...jer ovako živim u uvjerenju da me zbilja Saturn gadno gnjavi...i da nema ovakvih priča...nigdje.

Mozak još može podnijeti neke stvari.
Ali tijelo baš i ne.

Jer je prag tolerancije daleko ispod nule.
Pa je dovoljo jedno slovo da se tijelo počne tresti.
Ne samo ruke.
Ne samo brada.

Cijelo tijelo. Od glave do pete. K'o u struju uključeno. Na 220.

Nije zgodno, poslije se osjećaš iscrpljeno i smoždeno.
Tupo.
Ne znaš u glavi posložit ni najjednostavnije informacije.
A pomoći niotkud.

Kaže prijatelj policajac koji se bavi tim stvarima - pokušali smo nedavno dokazati psihičko zlostavljanje u obitelji - nikako nam nije uspjelo...

Ma, naravno - nema masnica, nema krvi, nema lomova, ni iščupane kose...

Jer to zacijeli, kosa naraste.

Ovo drugo ostaje.

I ubija polako, ali sigurno.

Već danima samo spavam. Muskulatura ne drži.
Poznato oporavljanje nakon dužeg stresnog razdoblja. I popratne hiperaktivnosti, kada stalno moram nešto raditi, jer bi inače popiz****...i ne spavam.
Dežuram.
Zaspem sat vremena, i onda - hop!!
K'o sova.
I tako po cijele noći.
Mjesecima.
A neću sedative, nemam hrabrosti to sebi činit.

Posla mi i dalje ne daju.

Bez obzira na Sanaderove bajke.

Najjače su mi one izjave tipa: "Šta je s tobom? Ma, daaaaj, ima i gorih stvari, pa potrpi malo i onako ga nema doma...
Pa vidi, sad će ti i auto kupit!!
Pa možeš valjda toliko pregrmit...

Možeš ti to , mama, jaka si ti žena, nema beda za tebe..."
E, da.
Znam i ja da je najlakše tuđim q**** po koprivi mlatit.

U ostalom - što mi fali?
Baš sam glupa.

Imam stan. Da.
Imam alimentaciju. Da.
Mogu ići kamo hoću. Da.

I djeci je baš dobro.
Ne vučeš ih nikamo.
Njima treba mir i roditelji na okupu.
Tebe tu nitko ništa ne pita.

I ne treba da te pita.
Nisi ti ta o kojoj će netko vodit računa.
Još manje o tvojim željama i osjećajima.
Ko te jebe, draga.

Ti si ta koja mora vodit računa o tuđim osjećajima.
O tuđim potrebama.
Moraš pogodit što tko misli i u kojem momentu ćeš što reći, napraviti, pomisliti uopće.

Jer bitni su oni.
Drugi.


Djeca, ponajprije.
Za njih si odgovorna, pa makar i svojim životom.
Moraš bit zdrava da bi njih izvela.

A zdrava ćeš bit ako poradiš na sebi, jer ovakva luda i histerična, draga moja, to ne možeš.

Jesi normalna?
Ne možeš si to radit!
Daj se zaposli više!
Na bauštelu, ako treba, zima je duga, a svi nešto grade...

Ili u Italiju, nunat polumrtve za par eura...djeca će se sama snać...

Ili u Sloveniju, sobarit, a u slobodno vrijeme možeš u wellness...djeca će se sama snać...

Mislim, zbilja...još bi i birala posao...da radiš samo ujutro, da vikendom budeš doma, s djecom, i još da te plate....c c c c, jesi normalna??


Nađi stan za sebe i djecu, primoraj ga da ti plaća režije (?!?).

Nađi si nekog!

Izađi među ljude (?!?).

Alaaaa......

Ne moram raditi, jer, eto, nije mi potrebno.
Jer imam dobru alimentaciju.

Zašto se ne bi bivšem mužu koketno nasmiješila i da nam bude dobro i meni i njemu, jel'?
Ma, da.
Nije sapun, što bi rekli...zatvoriš okice, odglumiš, i poslije ti je baš lijepo.

Pod uvjetom da si lobotomiran.
I da nemaš osjetljiv želudac.
Pa da te ne tjera na riganje.

I da nisi preosjetljiv.
I da se ne osjećaš prljavo.

Jedva čekam. Jupiiii!!

Možda mu i ljubavne poruke počnem slat.

Možda se i oženimo ponovno.

Pa ću onda imat sve. Samo moram bit nasmiješena marioneta koja će se veseliti imbecilnim forama, diviti narcisoidnosti i mentalnom sklopu Zagušljivoga.
I redovito uskakati u krevetac mili, jer to je najjači uvjet dobivanja svega ostaloga.

E, kako se ono zovu one tete koje zarađuju prodajom svoga tijela?

Jebote, pukla sam.

TOTALNO.

- 09:52 - Komentari (6) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.11.2007.

USRANA POLITIKA, DEFINITIVNO!

Jer sam mazohist.
Pa gledam nedjeljom popodne nekakve predizborne bljuvotine pod dirigientskom palicom Mirjane Hrge.
A i ona zadnje vrijeme ide na jetra.
Jer hoće bit brzopotezna novinarka, i "uvijek joj vrijeme istječe".

Pa nikad upitani ne odgovori do kraja.

Dakle, skupila se svita veleumnih dobrostivih članova našega društva.
K'o da su iz Caritasa.
To su oni koji se smiješe i obraćaju vam se svakih pet minuta preko malih ekrana, slonovskih plakata i radio-prijamnika.

A kada im se obratite, ne udostoje vas ni pogleda, a kamo li riječi.

Neki su osim znanstvenih fakulteta završili i fakultete nemjerljive bahatosti.

Recimo, mladi dragi lik, koji je došao umjesto premijera najdražeg mi Sanadera.

Jer zašto bi Sanader došao predstaviti svoju stranku. Ipak je on persona grata.
Pa je poslao sebi sličnoga. Pače - još i boljega od sebe! Dečko ide laktom, bogme će daleko dogurat. Samo tako, majstore!! Bravo!

Neću pretjerat ako kažem da mi je par puta došlo da gađam televizor prvim što mi dođe pod ruku. Psovke i izbor istih - ne bih o tome...

Pagledam starog barbu, umirovljenika sa 5000 kunica mirovine. Malo se našao zatečen pitanjem jel' on zbilja može predstavljati svoje um(rtv)irovljenike.

One koji imaju 1.500 kuna crkavice.

Pa je odgovorio, misli valjda da je to diplomatski, "da ima (čak!) 20% onih koji imaju i veće mirovine od njega..."...ma i taj je seronja!
Naravno da nije objasnio kako će se boriti za prava onih potonjih...jer ga, kao i sve druge koji se momentalno utrkuju za ležačke plaće i korupcijske profite - jednostavno nije briga.

Nit' osjeća, nit' razumije.

Pa Đapić. Koji je u međuvremenu postao magistar prava. Doduše, samo struke, ne i znanosti.
Al', jeb'ga, mr. je mr.!!

Bez obzira na to što ima roze košulju pa izgleda k'o beba.

Što je prijmijetila gospođa psihologica.

Promatrajući verbalnu, neverbalnu i odjevalačku komunikaciju.
I dužinu čarapa.
I ozbiljnost kravate.

Gospon iz seljačke trebao je na brzinu izračunati kako četveročlana obitelj može preživjeti sa 6.000 kuna...

Nije da ga je nešto išlo, al' pošto se Hrgi uvijek žuri - spašen je...

Zamuckivao nešto o jedenju mesa jednom tjedno, pa bi se ,kao, moglo...

Dala bi ja njemu 2.500 kuna, pa nek' živi na otoku di je Bog rek'o laku noć...i cijenama klope i cijenama prijevoza...pa nek onda računa...pa ni da ima Einsteinov mozak...

Teta Pusićka, koja se pojavila na blogu, pa je nema...pokušala je parirati mladom, perspektivnom Sanaderovom pulenu i jako dobrom učeniku, koji - uzgred - ima sve predispozicije da nadmaši svoga gurua - i dalje se zahvaljuje potplaćenim anketiranim sugrađanima na glasovima...ali ni ona ne ulijeva nekakovo povjerenje...sve je to već isprano, izblijedjelo, smiješno zapravo, jer - a tko još bilo što tu vjeruje??

I onaj barba sa plavosivim okicama...koji je bio zgodan dok ga nisam čula kako govori...brrrr, ledi mi se krv u žilama kad ga vidim i čujem, nelagoda me hvata...ni njemu ama ništa ne vjerujem...

Međutim, u subotnjem "Novom listu", pažnju mi je zaokupio članak izvjesnog novinara Omera Raka, pod naslovom "Betonizacija Jadrana".
U podnaslovu kaže , citiram: "STRANCI JEDVA ČEKAJU 1. VELJAČE 2009. KADA ĆE TEMELJEM SPORAZUMA O STABILIZACIJI (obožavam riječ stabilizacija, asocira me na neka pluskvamperfekt lijepa vremena!) I PRIDRUŽIVANJU STUPITI NA SNAGU ODREDBE O LIBERALIZIRANJU TRŽIŠTA NEKRETNINA. OČEKUJE SE NEVIĐENI STAMPEDO KUPACA SA SJEVERA. SVI RATOVI KOJI SU PROTUTNJALI NAŠOM STRANOM JADRANSKE OBALE NANIJELI SU MANJE ŠTETE OBALI NEGO ŠTO ĆE TO UČINITI TONE BETONA IZ MIJEŠALICA KOJE POHLEPA NE PRESTAJE OKRETATI OD DRAGONJE DO RIJEKE DUBROVAČKE. DIO SMO ZAMIJEŠALI SAMI, DIO SU NAM ZAMIJEŠALI."

I još: RASPRODAJA OBALE: ZAZUBICE STRANACA I LOKALNA POKVARENOST I LAKOMOST LAKO NAM MOGU DOĆI GLAVE.

Obzirom na to da stranci jako dobro, puno bolje nego mi sami, prate rast profitabilnosti rentanja u nas, gdje se predviđa 5,8 % netto godišnje dobiti od rentanja, u odnosu na 2,4% u jednoj Španjolskoj...onda nije ni čudo da se kod nas očekuje utrka za prisvajanjem zemlje kao na Divljem zapadu u drugoj polovici 19.stoljeća...

I??

Jesam li ja zbilja tako jako pametna ili je narod totalno nezainteresiran za svoju sudbinu?
Rekli su mi prije par godina, kad smo nevezano razgovarali o pravu stranaca na kupovanje nekretnina i zemljišta u nas, da sam glupa, da pretjerujem i da sam zloguka proročica...primijetila sam da nas Slovaci, Mađari, Austrijanci, Englezi, u novije vrijeme Talijani i Slovenci nemilice okupiraju...jednom sam rekla da su Hitler i Mussolini bili diletanti i idioti...mogli su sve to fino obaviti u rukavicama, lijepo, kao njihovi potomci danas...uz naš svesrdni pristanak, naravno...jer ruka ruku mije, pa mi njima našu zemlju, odnosno ono što je od nje ostalo, oni nama ulazak u EU, pa ćemo onda možda biti par centimetara dalje od bankrota i moći ćemo i dalje uzimati kredite za pijaču, žderaču i prepižđavanje po jumbo plakatima.
Pitam se usput, tiho, već godinama, kada će doći vrijeme da tražimo dozvolu kako bi u Hrvatskome saboru mogli pričati na hrvatskome jeziku...jerbo, kako je krenulo...ne bih se baš kladila...

I sad, kakve veze ima politicshowtime sa betonizacijom Jadrana?

E, pa ovako: onoga trena kada cijela ova plejada trbušastih i bahato-prepotentnih likova koja krca novinske stranice i male ekrane, bude prestala pretresati teme iz dječjeg vrtića, tipa "kako blesavima zamazati oči", pa kada bude jednom stvarno rekla dosta nekim stvarima koje nas definitivno vode u propast i to galopirajućim tempom, e, onda će možda moći početi vraćati totalno izgubljeno povjerenje.
Onda će možda netko stati iskreno na njihovu stranu i reći - e, vidi, ovi stvarno nešto rade za nas.

Do tada, ne mogu oni meni pričati o poticanju proizvodnje u Hrvata, kad nećemo imati gdje proizvoditi sami za sebe...

Ne mogu mi pričati o turizmu i zaradi od njega kada već sada dobar dio novca odlazi van...

Ne mogu mi pričati o Slavoniji kao žitnici Europe (ili sam zašla duboko u povijest?!?), kada tim jadnim ljudima ne daju niti da dišu, a kamo li da žive od svoga rada.

Ne mogu me uvjeravati u to da će na izbore izići preko 66% punoljetnoga stanovništva, jer su pravili anketu na uzorku od svih 1000 ljudi...

Ne vjerujem čak ni trunčice u ispravnost izbornoga sistema, tko zna pobogu, što i kako oni barataju tim papirima iz kutija...

I u svakodnevnom životu imam neko čulo koje mi otprilike na prvu daje naslutiti s kim imam posla. Ne vara me to moje čulo ni kada su likovi na ekranu...vrlo rijetko pogriješim u procjeni, nešto unutra mi govori tko laže, tko je iskren, tko priča da bi pričao, a tko to radi od srca...

Pa stoga:

Ne vjerujem u ništa i ne vjerujem nikome.

Usput, sve se bavim mišlju da nekako kontaktriam Gorana Milića, pa da ga zamolim da reprizira emisiju od prije 4,5 godina...snimao je reportažu u Španjolskoj, za vrijeme da li europskog ili kojeg nogometnog prvenstva, ne pamtim to više...

Dakle, bio je početak srpnja.U nekom, ne sjećam se više, kojem elitnom turističkom mjestu. U kojem nije bilo doslovce "ni pasa". Apartmana k'o u priči.(Vidi vraga, sličnih ovima na Krku, k'o jaje jajetu...čak slično razbacanih.)
Najprije kupovanih po enormnim cijenama, a kasnije ih se nije moglo prodati...čak su se bavili mišlju da te apartmane rentaju Nordijcima, koji bi, kao, zimovali u toplijim krajevima...k'o laste...no, ni od toga ništa. Beton do betona...
Poanta reportaže bila je, zapamtila sam tu rečenicu jako, jako dobro (na žalost izgleda da sam jedna od rijetkih kojoj je stalo!),
Dakle, kazao je Milić: "Pogledajte ovo, sam beton, bez zelenila, nigdje nikoga, a srpanj je...Neka ovo bude dobra pouka našim turističkim djelatnicima i nama samima, da nas ne bi sutra zadesila ista sudbina.."

No, kažu i to da pametan uči na tuđim, a budala na svojim iskustvima.


Ma! Jebo politiku! Opet sam se iznervirala!

- 17:22 - Komentari (8) - Isprintaj - #

subota, 03.11.2007.

I OPET ISTRA...BUZET..."TUBERFEST"

I ove godine održani su Dani tartufa u Buzetu, jedinom gradu tartufa u nas...ne znam da li i šire...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Izloženi su, naravno, i prodavani i ostali autohtoni proizvodi...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

E, kad smo tu sve prekontrolirali, uputili smo se u stari grad...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Ulaz u grad

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

I jesu zainteresirani...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Malo detalja...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Prekrasan pogled...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 23:32 - Komentari (9) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.11.2007.

JEDAN OD BISERA...IZ NAŠEG ŽIVOTA@

Vrti se reklama za film "Sirove strasti"

On, 12 godina : "..E, to ću ja gledat!!"

Ona, 20 godina: ".ma, da, ti ćeš to gledat, em ne znaš što je sirovo, a još manje što su strasti..."

On, 12 godina: "Pa znam valjda što su sirova jaja...to ti je to!"


...eto...samo jedan u nizu...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

- 11:56 - Komentari (4) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< studeni, 2007 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30    

Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (12)
Listopad 2007 (15)
Rujan 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (8)
Svibanj 2007 (8)
Travanj 2007 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi






  • Avatar:

    http://blogexpertavatari.blog.hr/

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se