Mama44 se ne da !!

utorak, 30.10.2007.

JUTRO....DANAŠNJE...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket







- 11:04 - Komentari (13) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 29.10.2007.

Roč, Kotli, Hum...prekrasna Istra

Smo šli va Istru...

Image Hosted by ImageShack.us


...smo bili va Roče...

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


TAG this image

..onput smo, bi reć slučajno, zalutali va mesto Kotli....e, ki tamo ni bil, ne zna ča je raj na ovoj zemje...

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


..ovdeka se fino i puno papa...doduše kako ki...

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


..ma ne ovo, nego tartufi...

Image Hosted by ImageShack.us


...mi smo sejno zeli maneštru od bobići - sigurno je sigurno, a poznato poznato...

...malo neš lepega za oko...

Image Hosted by ImageShack.us


..malo je šemerila kada smo je zneli vanka...ma je ostala živa...

Image Hosted by ImageShack.us


..i još...

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


..e, a kada smo prišli va Hum, krepale su baterije...rezervne su, naravno, ostale doma...ne more se bit savršeno...

Image Hosted by ImageShack.us


...a bila je fešta od rakije, natjecanje, pa proglašenje najbolje rakije na ten području...i bil je i "forkrol", kako je pisalo na plakatu...

Ma, moraju oni to na svoj način...

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Po ne znam koji put potvrdilo se sljedeće: kako prođeš tunel - kao da si došao u neki sasvim drugi svijet...ta Istra je zbilja nešto neopisivo...I naravno, kako smo se izvukli iz tunela, na Riječkoj strani dočekala nas je kiša...

No zato imamo slikice...

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us



slikano mobitelom, nije nešto, ali...

Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


Image Hosted by ImageShack.us


- 12:25 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 27.10.2007.

I opet nasilje u školi...na žalost

Matulji. Mjesto iznad Opatije. Osnovna škola "Andrije Mohorovičića".
Sinoć sam gledala vijesti na kanalu Ri, opet sam osjetila gorčinu i nemoć.
Dijete, učenik 5. razreda, dečko koji živi sam sa ocem, iz čista mira napao je svoje suučenike iz razreda...navodno je imao i nožić, koristio se kišobranom, ali ravnateljica to demantira.
Škola je evakuirana, pozvana je Policija,kažu da je čak i jedan profesor koji je pokušao obuzdati dečka zaradio hematome... u ponedjeljak opet nema nastave jer je sazvan veliki sastanak sa svim strukturama...roditeljsko vijeće, učiteljsko vijeće, razne pedagoške strukture, na nivou općine i županije....

ALI.

Obzirom na to koliko se sličnih objavljenih i neobjavljenih stvari vuče po školama, na žalost, rekla bih - ništa novo. Međutim, ovo je slučaj koji se vuče od 2004. godine.
Možda se neki sjećaju, tada je isto to dijete, tada polaznik 3. razreda, sustavno maltretiralo djecu i odrasle..i nitko nije tome mogao stati na kraj iz jednostavnog razloga - kažu - što mu je otac, samohrani, usput, davao podršku.

Dijete, koje očito ima veliki problem, ide redovito u školu i tu nitko ništa ne može. Ne vjerujem da nije bilo incidentnih situacija i u međuvremenu, samo vjerovatno ne ovakvog intenziteta.

Sjećam se da su i o njegovom ocu pisali kao o agresivnom čovjeku, koji ne da da se na njegova sina pokaže prstom.

S druge strane, dečka iz naše sredine, o kojem sam jednom pisala, socijalna služba po slovu zakona, poslala je ipak u odgojno-popravni dom. Prije toga, roditelji su mu bili pod paskom...sve po redu i redosljedu.
Uspoređujući sa slučajem u Matuljima, naš malac je divno dijete.

Treća stvar, moj razvod.
Otvoreno mi je rečeno pri Centru za socijalni rad da su djeca, iako povjerena meni na odgoj i čuvanje, pod strogom paskom te službe, jer, eto, situacija je takova da ako dođe do bilo kakvih promjena u njihovu ponašanju, ja bivam pozvana na odgovornost...da ne pričam o mogućim konzekvencama...praktički su mi se zaprijetili.

Sad, pošto svi živimo u istoj banana-držani, pantagana-državi, čak i u istoj Županiji, pitam se ja tko je tu opet zakazao?
Za koga vrijede zakoni, tko vodi brigu o bilo čemu, kako se može uopće dozvoliti da jedno dijete živi sa samohranim roditeljem koji očito nije u stanju to biti? I to neskriveno, jer sredina je mala, zna se što se događa i što bi se moglo dogoditi.

Znam da sve ovo već ulazi u sferu nekih drugih odlučivanja, promatranja, psihologije, pedagogije, raznih opservacija, i moglo bi ispasti da pričam stvari na pamet...

Ali logično-naivno mi se nameće pitanje:
kako je dijete, za koje se zna da godinama ima problema u komunikaciji i prilagođavanju, moglo biti ostavljeno u školi i roditeljskom domu, a ovo drugo, za koje je trebalo samo malo napora i volje, spremljeno je u dom?

- 07:40 - Komentari (9) - Isprintaj - #

srijeda, 24.10.2007.

you tube

AKO NETKO IMA VIŠE PAMETI OD MENE...

You Tube mi "ne da ništa", traži da instaliram Javascript 9,0., a kad krenem, ne trza....informatičari - pomagajte, Jubito mi treba !!

To je jedno.
*********************************************

A drugo: baš si gledam omiljenoga mi Sanadera, ne politički, jer to je SF za mene, nego, eto tako....čisto, ono ljudski, ženski....seronja lažljivi, to ti je...a i onaj Milanović je dobar samo na slikama....retuširanima...sve je OK dok ne zine, štono bi se reklo...

Pa si mislim:
a za koga bih ja to glasala da kojim slučajem ne moram, jadna ne bila, baš taj dan u Zagreb, na dječji festival? Mislim, tko bi to uopće morao biti?
(BTW, eto slučajnosti, i prije 4 godine isto tako smo išli na taj DDay u Zg na isti festival....c c c c, ne znam kako ih netko nije proglasio antidržavnim elementima, ....zamisli koliko je to ljudi koji ne mogu izvršiti svoju milu građansku dužnost taj dan....zbilja žalosno:(((()

Prvo, morao bi biti mlad...mlađi od mene, svakako.

Drugo, ne bi smio lagati, a to je jako teško, jer mama ima petstoosamdesetdrugo čulo za laž....mam skuži lažljivca....samo kad pomisli lagat, a kamo li da otvori usta...

Treće, morao bi stvorit radno mjesto.
Isti čas.
Mami i njoj sličnima. A takovih nas je puuuuno.

Četvrto, morao bi maknut promptno iz pravosuđa lažljivce, cinike, seronje i ostale farizeje...počev od Općinskoga suda u Krku...

Peto, morao bi istog časa dokazati da je u stanju provesti obećano u djelo, inače - jok!! - ništa od maminoga glasa...jer mama je jako bitan čimbenik u glasačkom sustavu.

Uvijek izbroje i njen glas.

I stave ga kao važećega.

Ponekad čak i presudi, ono, kad je frka , 49:51% u korist onoga koji ne valja...onda mamin važeći glas prevlada...u korist onoga koji ima sve odlike gore navedene...

Pa nam je zato ovako dobro.


I lijepo.


I pišemo postove koji odišu histerijom.
U predizborno vrijeme.

A zapravo uopće nismo histerični, nego nam je pun ku...kuruz svega.

Možda nam samo malo živci rade, ali par Praxitena već će srediti stvar. Ako ne, onda Helex. Manje "baca".
Pa možeš i drugi dan funkcionirat.

Da bi jednim uhom, onako usput mogao slušat najdražeg mi muškarca u Hrvata - Sanadera...kako i dalje sere tuta forca, kako i dalje ne gleda nikoga s kim priča u oči...kako se još nije počeo crvenit od nelagode, a kako stvari stoje - ni neće, jer nema kičme...pa nema ni moždine...pa valjda nema ni krvi koja bi mu u obraze praščičje stigla...

Pa gledam novokomponovanu blogericu VŠO...koja je i opet bolja od boljih, pa se ne može udostojiti svih blogera koji su je komentirali - svojih odgovora....a možda i bolje....sraćka manje...

Pa gledam tetu Vesnu PuŠić, sorry, ali moram...pa, kao, eto, nije imala vremena 4 godine, a sada ga ima na pretek.... i JAAAAAKO voli blog .hr.....pa će i ona iskreno i povazdan veselo ne odgovarati na komentare svojih štioca...

Ne jebe ni ta nikoga kol'ko je crno ispod nokta...ima još vrlih duša koje nam i ovdje pokazuju koliko smo bitni mi mali preživači...i što kaže @Taubek: imamo TOLIKO lijepih velikih trgova, prostranih, bez prometa, a mi ništa...k'o ovce....

Ma, ne....nisam histerična.


Nemam zašto ni biti .

K'o ni ostalih 90% Hrvata.



Jer nam je tako dobro, samo smo toliko glupi pa ne kužimo koliko nam je dobro.



*****************************



Vratite mi YouTube!!!!!!!!!!!

- 21:17 - Komentari (7) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 22.10.2007.

HRATSKA NA RUBU KRIZE....A GDJE SMO DO SADA, POBOGU??

Bit će to sutra u novinama, za sada je na TXT-u...možda u večerašnjim vijestima.

Dakle, MMF je izjavio da je "Hrvatska, sa još nekim istočnoeuropskim zemljama, kao što je Bugarska(!!), na rubu krize", jer joj je vanjska zaduženost premašila 80% BDP-a.
Razlog tome je preveliko zaduživanje, uzimanje kojekakvih kredita i ostaloga nama prijekopotrebnoga...I da, u goroj smo situaciji od nekih azijskih država...
Ulazak u EU bi nam na neki način mogao olakšati situaciju, ali ni to ne bi bilo rješenje, jer nam je gospodarstvo i oni koji ga vode u tako katastrofalnom stanju i na tako jadnom nivou, da nas može zapravo spasit samo čudo...Odnosno, po njihovoj preporuci - pod hitno prestati bezglavo trošiti posuđene pare, koje nismo u stanju vratiti...ni kamate, a kamo li glavnicu...

Ma, što ja tu govorim? MI?? Koji MI?? Koliko se ja sjećam, mene nitko nije pitao da li će i za što će uzeti kredit...niti ljude koje poznajem...

Vidi vraga, a meni nikako do sada nije bilo baš skroz jasno zašto se mi to tako zdušno, svim silama guramo u tu EU, kada svaki seljo-beljo zna da je to sranje...
No, "gazde" su odlučile. EU bi bila otprilike vještičja kućica iz Ivice i Marice...izvana gladac, iznutra jadac...pa će gazde ipak dobiti ono što su naumile....za sebe i svoje, naravno...
A nas će popapati zla vještica.


DODATAK, 23.10.07.
Piše u postu na naslovnici da se u Italiji blogerima crno piše.
Citiram :Ricardo Franco Levi, desna ruka premijera Prodija napisao je prijedlog zakona o "zatvaranju usta Internetu". Nacrt je već ušao u proceduru i prihvaćen je jednoglasno na Vijeću ministara 12. listopada. "Zakon Levi-Prodi predvidja da svatko tko ima blog ili site mora iste registrirati pri registru Odjela za komunikacije, imati certifikat, plaćati poreze, pa čak i ako samo informiraju bez stjecanja koristi."( K vragu, zaboravila sam kako se stavljaju linkovi, ali bloger je Državnik novog kova, imate na naslovnici...)
Baš me zanima koliko će našim veleumovima trebati da nešto slično učine i u RH, kada to već nisu u drugim stvarima, tipa pedofilije i ostaloga...

- 16:55 - Komentari (14) - Isprintaj - #

SVAŠTA PO MALO...

Zaliječili smo rane. Mislim da to malo straha što je najmlađa proživjela ipak daje rezultate....evo, dere po bratu kol'ko god stigne...No, mislim da joj u školi to neće baš pasti na pamet tako skoro...ako uopće bude...
Kaže @Ljelja da škola treba imati psigologa, pedagoga, socijalnoga radnika, etc...Podsjetila me na činjenicu da krčka osnovna škola ima 8 područnih sa više od 1.200 učenika. Imaju jednog (1!!) pedagoga, jednog (1!!) psihologa, a socijalnoga radnika imamo pri Centru za socijalni rad u Krku...punih ruku posla. Pedagog i psiholog svaki dan su u drugoj školi...ne moram više ništa reći.
Ne kužim samo kako ti ljudi uopće stignu fizički porješavati sve ono što se od njih očekuje...Kažu mjerodavni da Ministarstvo ne da...valjda.

Slažem se i s time da dijete treba najviše voljeti kada najmanje zaslužuje...ne pretjerano, jer se mora samo nositi sa emocijama i posljedicama, inače bi to bila medvjeđa usluga...ono, mama k'o kvočka sa krilima iznad svojih pilića...a to ne vodi baš nekamo...

E, kada bi čovjek bio pametan, pa jasno znao gdje je granica između potrebnog i pretjeranog...


***ZAGUŠLJIVI

I tako...Zagušljivi je na mirenju u Centru za socijalni rad onomad, u 4. mjesecu, na pitanje miritelja, jer meni nikada nije htio ništa o tome reći, a ono je glasilo "kako ćete organizirati život poslije razvoda?", rekao jednostavno : "nisam o tome još razmišljao!!"...i ostao živ. Da bi nakon minute rekao kako će "kupiti dva manja stana!"...mo'š mislit, love ima ko pljeve, a iz aviona se vidi da mu ne pada to na pamet....Da bi u odgovoru na tužbu između ostaloga izjavio "kako će on imati neograničene kontakte s djecom, jer ćemo mi svi skupa i dalje živjeti u istom stanu!".

Na završnom ročištu, socijalni radnik rekao je da se što prije i svakako mora riješiti pitanje odvajanja zaraćenih strana, jer da suživot jednostavno nema smisla. I to je naglasio kao vrlo bitno u cijeloj priči.
Međutim, vidim ja da se to nikoga baš pretjerano ne dotiče. Najmanje sutkinje koja je rekla da mogu bit sretna jer me ne tuče.

I tako. Prolazi dan za danom, suzdržavam se koliko mogu, Zagušljivi čuva fotelju, šuti, a ako nešto i kaže to su samo uvrede i ponižavanja.
Puko mi je film prekjuče. Riječ na riječ, ispalo je da sam se ja svojevoljno onomad prije 18,19 godina utrpala u njegov stan, da sam lažljivica, nevjernica od prvoga dana, da sam se samo došla okoristiti o njega, da tražim posao a molim Boga da ga ne nađem, a kada je rekao da se nikada nisam brinula o djeci, brana je popustila.
Gadno popustila. Toliko da sam cijeli idući dan spavala.


I sad najbitnije.
Nakon moje konstatacije da bi bilo dobro da shvati da je potpisao razvod i da smo mi razvedeni ljudi, a njemu to izgleda nikako da sjedne, u jednom me momentu zove u sobu - kao, mora mi reći nešto važno...i odem ja u sobu, misleć da će konačno dotjerati tu stvar do kraja, što se tiče stana i svega ostaloga, a Zagušljivi krenuo prema meni, 'oće Zagi grlit, mirit se!!!!

Popizdila sam, procijedila da me se okani jer ću izać kroz zatvoreno staklo van...
I taj moment me slomio.
U trenu sam shvatila da stvarno imam posla sa bolesnim čovjekom. Koji se ni ne znajuć koliko, jer nema taj čip u glavi, vrlo jednostavno poigrava s ljudima oko sebe. Gledajuć samo svoju korist i svoju guzicu.
On bi, dakle, htio, a zato ništa ni ne poduzima, da njegov film ostane onakav kakvim ga on ima u svojoj glavi, a to je da je sve u redu, da smo mi tu i da on sebi i dalje gradi iluziju nekakve obitelji, bez obzira na sva sranja koja je napravio i kojima je uništio brak, ljude i sve ostalo...i što bi i dalje činio, jer je odavno izjavio "kako ima potrebu nanositi ljudima oko sebe zlo..." i da "ima osjećaj da mu svi oko njega podmeću klipove"...Ja znam, jasno mi je da ta osoba ima veliki problem, samo izgleda da to nikome drugome nije jasno i da ne kuži kakve posljedice život sa takvim čovjekom po okolinu može imati...

Zato ne želi pričati o razdvajanju....zato ne želi pričati niti se dogovarati o bilo čemu...jer je bitno da ja ostanem tu, naravno, pod njegovim uvjetima, da me može kontrolirati i maltretirati do beskonačnosti....i dobro zna da su mi ruke vezane, da nemam kamo niti s čim...i da neću nauditi djeci time što bi ih odvela u neizvjesnost, odnosno, na ulicu....

Nemam riječi.
Niti snage uopće trezveno razmišljati.

Uopće ne mogu vjerovati da ovako nešto postoji, nikada nisam čula niti pročitala da se ovako nešto može zbiti...da netko nekim može upravljati na ovakav način, da nekome možeš biti rob, iako su ti vrata otključana...

Ovo je zrelo za psihološko i psihijatrijsko promatranje, a jednostavno nema načina da se to učini. Pa da se na temelju nalaza, za koje sam više od 100% sigurna kakvi bi bili, da mišljenje o tome koliko je ta osoba pogubna za svoju okolinu, odnosno za najbliže...

Ne znam što drugo reći, do - ovo je strašno.
No, znam da i od gorega ima gore, bez brige...

***
Muka mi je priznat i samoj sebi, ali mali Toše me ne pušta na miru. Ne sjećam se da mi je nečija smrt toliko teško pala, pogotovo smrt nekoga tko mi je bio, bar sam ja tako mislila, samo glas sa radija...Što vrijeme više prolazi, to mi je sve jasnije da je zbilja bio jedan poseban čovjek.

- 09:15 - Komentari (5) - Isprintaj - #

ČIME SE SVE BAVE DOKONI INFORMATIČARI...

Tek toliko da znate, ako već niste dobili ovako nešto....da ste dobitnik ogromne love....bez obzira što niste igrali UK lutriju...

UK NATIONAL LOTTERY
HEADQUARTERS The Marina
Offices, St Peters Yacht Basin,
Newcastle upon Tyne,
NE6 1HX England


SERIAL No: S/N-00168


CLAIMS PROCESSED ON BEHALF OF WINNER



Congratulations on emerging as one our weekly award winners! UK NATIONAL LOTTERY offers awards to Lucky owners of selected emails that came out in our Random Draws. You have therefore been approved to go ahead and claim your funds which amounts to Ł1,000,000.00 (One Million Great British Pounds Sterling). This sum is gathered from our Sponsors consisting of over 100,000 websites and association.

To get your funds transfered to you, we have processed your claims and the winning amount has been transfered to our payment bank for immdeiate transfer to your account. Your funds have been adequately insured by an Insurance Firm here in the UK. With the context of this insurance, your funds are RESTRICTED from been tampered with by any other person till they are remitted to you.

What this simply means is, if by chance the transfer of the said FUNDS require charges, you are to source for and settle these charges yourself WITHOUT requesting such amount to be deducted from your funds here with us as, they have been adequately insured with the very best Insurance Policy around.

CONTACT PAYMENT BANK FOR THE TRANSFER OF YOUR WINNING FUNDS.




Contact Person:
Mr. George McCulough
Managing Director
Watling County Bank Plc
Direct Tel: +44 703 196 5185
+44 704 572 1625
+44 704 573 1423
Direct Fax: +44 707 505 5820

E-mail : wcbplc002@yahoo.co.uk


Along with this, you are requested to fill the form below with a little information and forward to the bank for immediate funds transfer:

Your Name:--------------------------
Amount Won:---------------------
Your Occupation :---------------------
Your Nationality:---------------------
Your Address:---------------------------------
Your Phone Number:----------------------------
Name of Lottery Agent:---------------------------------
Email address of Lottery Agent:----------------------
Lottery Agent Phone number:--------------------------

Yours Sincerely,
Mr. John Campbell
Accredited Fiduciary Agent.
Confidentiality Notice:

Please note that this email and any files that may be attached to it is/are confidential and is/are intended for the sole use of the individual(s) or entity (is) to which it/they is/are addressed. Any use,distribution,copying or disclosure by any other person or entity is strictly prohibited under applicable law(s).Opinions, conclusions and other information in this message that do not relate to official business of NATIONAL LOTTERY and insurance shall be understood to be neither given nor endorsed by NATIONAL LOTTERY finance and insurance when addressed to concern finance and insurance clients; and any information contained in this email is subject to the terms and conditions of the governing client's contract(s).

United Kingdom National Lottery
COPYRIGHT © 1994-2007 ALL RIGHT RESERVED.

















- 09:11 - Komentari (0) - Isprintaj - #

petak, 19.10.2007.

NASILJE U ŠKOLI...

Moja najmlađa jedan je čudan, malo drugačiji od drugih, stvor.
Napisah već negdje da je bila malo živčana otkada se rodila, nije godinu dana usta zatvarala, a i danas je mala osoba s kojom treba zbilja pažljivo. Radi njenih živaca i mira u kući.
Osim toga, a to kažu i njeni učitelji u školi, dijete je i prezrelo za svoju dob (zar i ona?!?), pubertet je pere svom silinom, tu su već ispadi u emocionalnom smislu, čas bi plakala, čas bi se smijala...OK, onaj tko radi s djecom, to bi trebao znati i uzeti u obzir ponekada...

Priča se vraća u prvi razred osnovne škole.
Razred broji jedva 17 učenika, mahom su to curice, koje su preskočile jednu fazu razvoja između vrtićke dobi i već odraslih cura. Ne znaju se igrati, počele su se grupirati, našla se mala liderica koja određuje tko će se s kim družiti i pod kojim uvjetima...e, pošto mama sve nanjuši, nanjušila je i ovo i okolo Kere upozorila učiteljicu na to riječima, otprilike: "'ajte , pripazite malo na to, dečki se tuku i potuku, ali cure znaju biti opasne i opake jedna prema drugoj do krajnosti...da vam to ne bi eskaliralo za koju godinu..."
I eskaliralo je. Cure su starije i perfidnije.

U međuvremenu, na prvom polugodištu prvog razreda učiteljica je otišla na dugo bolovanje, došla je mlada i djeci draža, da bi se stara učiteljica vratila tjedan dana prije kraja 3. razreda i vodi ih (valjda!) do kraja ovoga, 4.

Ne ulazim u to koliko je to bezvezno za djecu, jer su to zaključili i sami učitelji.

Priča ide ovako:

Došla je jučer moja najmlađa doma, kaže: bilo je problema, potukla sam se sa X, one su nas pratile, prisluškivale što govorimo, a kada smo im rekle da se maknu, onda mi je X svašta ružnoga rekla i ja sam poludila i istukla sam je. Učiteljica nas je odvela kod ravnatelja, ali mi nisu dali doći do riječi. Sutra moraš u školu...

Dobro, malena, mama je uz tebe, razumijem da si bila bijesna, ali ti si kriva jer nisi smjela tako reagirati...mogla si bilo što drugo osim tučnjavom, jer se tako to ne rješava...i sada ispaštaš i moraš to pretrpit, jer znamo da se ruka na drugoga diže samo i isključivo u samoobrani...blablablablabla po ne znam koji put, oderah jezik više!!

Vidim da joj nikako to nije jasno, kako se to ona ne može braniti...valjda će joj to jednom sjesti..Zapravo, jasno joj je to u teoriji, ali u praksi prevladaju emocije...
Imam ja s njima i doma svaki dan tulum, taman su si ona i brat nekako po pameti tu negdje, non-stop se natežu, ali vidim da se ona brzo "pali", ima nizak prag tolerancije, sve joj ide na živce (malo za promjenu!), pa kreće rukama...i ne mogu tome stati na kraj.

Elem, odoh ja jutros u školu, malena već od jučer drhturi i plače, bez obzira na uvjeravanja da će sve biti ok, da će i to proći, da mora sada malo pretrpit učinjeno, jer - Bože moj - takav je život...ali ne pomaže.

A u školi...
Svi me pogledavaju, poznam sve djelatnike, Bogu hvala, očito je u zbornici bila dobra rasprava o tome...Dorina učiteljica i ravnatelj pozvali su nas u kancelariju, malena plače, ovo dvoje ne reagira, a učiteljica, starija žena, smjestila facu - sad ću bit seljakuša! - pa k'o da je u najmanju ruku to dijete nekoga skratilo za glavu. Teatralnim tonom, načinom kojeg joj valjda dozvoljava njen dugogodišnji staž, obznanila je kako se to i to dogodilo i kako to NIKAKO nije u redu i još svašta...Ma, ne da mi se digao tlak, nego sam se ja digla i rekla da idem...ako ništa drugo, zato što se nije pojavio drugi roditelj, a i drugo dijete je bilo lišeno šokova...
Pošto mama UVIJEK kaže ono što misli onome koga se to tiče, tako je i ta učiteljica valjda prvi put u radnome vijeku čula ono što su ljudi, roditelji godinama o njoj govorili, ali joj se nitko nije usudio direktno reći, normalno, jer ih je bilo " strah da im se ne sveti na djeci." Klasika.

Ispalo je da ja moram konačno početi pričati sa svojim djetetom (???), da joj moram objasniti neke stvari (???), da je to bilo strašno, jer je mala X imala ogrebotine i masnice po licu, koje ja jutros nisam vidjela, iako sam bila u razredu...mada ne tvrdim da ih nema...
Ispala sam besprizorna, nemarna majka, kojoj bi bilo krajnje vrijeme da to počne stvarno i biti...ma, super!!

Sve mi se čini da je ova njihova reakcija rezultat prije par dana održanog sastanka na temu "nasilje u školi".
I da je netko odlučio napraviti drastičan rez.
Dogodilo se da je prva proba održana sa mojom najmlađom, igrom slučaja, kao glavnom aktericom. Ne branim je, ali na momente je to sve izgledalo tako da sam pitala - jel' ovo egzekucija? Što je sljedeće? Električna stolica?

Mislim, ako vidiš da je dijete očito uplašeno, da plače i da mu je krivo što je to napravilo - da se razumijemo, BILO KOJE dijete, nije bitno što je slučajno to bila moja - pa daj budi pedagog, smanji tenziju, pomozi da se stvar riješi na normalan a ne nasilan način.

Jer govorimo o borbi protiv nasilja u školama, ne?

- 11:45 - Komentari (10) - Isprintaj - #

srijeda, 17.10.2007.

USTAV REPUBLIKE HRVATSKE I NEŠTO UZ TO....

Učili su nas u školi: Ustav je najviši zakon jedne države.
Pa, slijedom logike, i države Hrvatske.

Kako trenutno pokušavam riješiti neka osnovna egzistencijalna pitanja tipa stanovanja,financija i zaposlenja, baš sam si malo bila bistrica, pa nadobudno zavirila u neke odredbe Ustava RH.
Kao najvišeg zakona jedne države.
Pa tako i naše, bila ona banana ili ne.

Kaže tako članak 5. istoga Ustava:

" U RH zakoni moraju biti u suglasnosti sa Ustavom, a ostali propisi sa Ustavom i Zakonom.
SVATKO je dužan držati se Ustava i zakona i POŠTIVATI pravni poredak RH."


Nadalje, nešto što bi bilo smiješno, da nije tragikomično i ponižavajuće, već dok to čitaš...
Odjeljak pod naslovom OSOBNE I POLITIČKE SLOBODE I PRAVA...među inima, stoji tu i članak 54., koji izričito kaže:

"SVATKO IMA PRAVO NA RAD I SLOBODU RADA.
Svatko slobodno BIRA poziv i zaposlenje i svakomu je POD JEDNAKIM UVJETIMA dostupno svako radno mjesto i dužnost."


Na isti se nadovezuje i članak 55., nastavlja u istom revijalnom tonu:

"SVAKI ZAPOSLENI IMA PRAVO NA ZARADU KOJOM MOŽE OSIGURATI SEBI I OBITELJI SLOBODAN I DOSTOJAN ŽIVOT.
Najduže radno vrijeme određuje se Zakonom....tjedni odmor...".blablalbla...


Savršeno dobro znam da pišem, pitam i razmišljam o bedastoćama. To su sve stvari koje bi svakom sretniku koji živi u našoj državi trebale biti odavno kristalno jasne. I naravno da su jasne. Toliko da su postale način življenja. Da već unaprijed svi jako dobro znamo da se nitko, ali ama BAŠ NITKO u ovoj Državi ne drži slova zakona, a kamo li Ustava.
Od onih svetih krava koje su ga proglasile i potpisale, preko onih koji se pred svekolikim pukom (stokom sitnoga zuba i očito još sitnije pameti!) zakljinju na njegovo poštivanje, do dijela onih koji su u mogućnosti tlačiti one najmanje i najnesposobnije, pa otvoreno kažu "Ma kakav zakon, tko gleda na zakon?!?".

Zapravo, griješim dušu. Za mene, vjerovatno zadnju u hranidbenom lancu RH, zakon i te kako vrijedi. Čekam svaki dan da dođe gos'n policajac po mene i da me vodi malo u zatvor, jer, eto, nisam platila kaznu od 500,00 kuna, a i ne želim, jer definitivno nisam napravila prometni prekršaj. Tu su promptni i efikasni.

Pa se pitam (nisam odavno, jel'?), po ne znam koji put:
zar je moguće da nitko ne reagira više ni na šta, da je raja toliko apatična i otupjela, da nitko živ ne može postaviti pitanje poštivanja Ustava? Ma, ne samo Ustava, nego bilo kojeg zakona koji ide u prilog toj istoj raji?
Kakva sloboda?
Kakovo slobodno biranje?
Kakvo pravo na zaradu, a još manje na onu koja će ti uliti kakvu-takvu sigurnost i osjećaj da si - ČOVJEK?

Kao pojedinac, a valjda se i narod sastoji od pojedinaca, mogu otvoreno reći da se u ovakvom sustavu ne osjećam niti sigurno, niti slobodno, a najmanje dostojanstveno.
Osjećam se nemoćno, bijesno, ljuto kada moram voditi dijaloge sa "malim moćnicima" ciničnog osmjeha.
Jadno, jer stičem dojam da sam totalno nesposobna za samostalan život i samostalno podizanje obitelji, djece.
Užasno, jer mogu jedino konstatirati da mi sistem, koji sam ne poštuje slovo najvišeg zakona jedne države, jednostavno ne dozvoljava da budem građanin Hrvatske koji će svojim radom priskrbiti sebi i svojim potomcima život dostojan čovjeka.
A ne tražim puno.
Ili tražim?
Tražim da se meni i svima koji su u istoj situaciji kao i ja, omogući Ustavom zagarantirano pravo na rad.
Tražim da ne moram misliti što će biti preksutra ili za mjesec dana.
Tražim da mogu sama planirati svoj život sa onime što imam, što bih eventualno zaradila svojim rukama.
Ne tražim socijalu niti milostinju.

Želim raditi i biti neovisna o socijali i dobroj volji nekakvih bivših supružnika.

Da mi sutkinja Suda u Krku na brakorazvodnoj parnici ne može reći:"Što biste htjeli, neki daju samo 800,00 kuna, vi ste sretnica!"...ili "Što se vi bunite, vas nitko ne tuče!" i slična sranja...

Pa pitam: da li je itko u ovoj Državi shvatio ozbiljno i jedno slovo nekoga od naših zakona?
Da li postoji itko tko se drži onoga iz članka 5.Ustava...."...SVATKO JE DUŽAN DRŽATI SE USTAVA I ZAKONA I POŠTIVATI PRAVNI POREDAK RH"?


Vidim da na Blogu.hr zadnjih dana nastaje pravi tulum od političara. Politička scena preselila se na Blog...ma, čemu, dragi moji? Mislite li da ćete tako privući birače?
Pa i ti izbori odavno su postali sprdačina nad sprdačinama...šteta samo love koja se i dalje uporno baca u vjetar...


Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

DODATAK:

Čitam neki dan u "Jutarnjem listu", dan prije Dana mentalnoga zdravlja, dr. Vlado Jukić iz bolnice Vrapče izjavio je da TREĆINA Hrvata boluje od nekog psihičkog poremećaja. To ono što je evidentirano. Pravo stanje je sigurno drugačije. Lud neki narod.
Ma, slobodno zatvorimo oči pred činjenicom da je za to dobrim dijelom kriv i život naš svakidašnji. Jer:

Dobro mentalno zdravlje uključuje (kaže doktor):
** dobar osjećaj o sebi, svijest o svojim pravima, osjećaj osobne vrijednosti i samopoštovanja, te prihvaćanje mogućih psihičkih problema;
**sposobnost prepoznavanja, prihvaćanja i iskazivanja misli i osjećaja, stvaranje i održavanje prijateljstva i dobrih odnosa s okolinom;
**sposobnost prihvaćanja životnih promjena i djelotvornog sučeljavanja sa stresnim događajima.

Pa, dobro, kako da imam dobar osjećaj o sebi, kad ispada da sam nesposobna?!? Psihičke probleme prihvaćam, i sam post kaže koliko sam ispala iz kolotečine...
Ako iskažem misli i osjećaje, proglasit će me munjarom, neuračunljivom, jer kočnice, kao što rekoh, popuštaju...
Životne promjene, u ovom kontekstu prihvaćam...znam da život samo mjena jest...ali, pobogu,dokle više i koliko tijelo može trpjeti stres??

- 11:37 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 16.10.2007.

ODE I TOŠE...

A kao da nije dosta da nas svaki dan pere nekim ružnim stvarima, onako usput, čula sam jutros da je dečko poginuo u saobraćajki. Vidjeli ste vjerovatno na naslovnici da ima i snimka sa mjesta nesreće, gledajući to, pitam se dokle, stvarno DOKLE više...
Iznenadila me moja vlastita reakcija. Nikad ni u snu ne bih pomislila da bi me ovakva vijest mogla ovako potresti. Dečko je bio, onako, dobrica, nenametljiv, pjevao je to što je pjevao, ali mnogi znamo da se školovao i za ozbiljnije stvari. Nije ga bilo po tabloidima, ne u onom kontekstu na kojeg smo navikli, pokušavali su neki vrli novinari doduše, ali mi je drago, a sada naročito, da nisu uspjeli.
Kažu da je spavao na prednjem sjedištu...ako to može bit utjeha, baremje otišao a da nije osjetio.
Neka sada daruje Onoga gore, mora da mu je jako mio kad ga je uzeo k sebi.

Nešto sasvim drugačije:



...da ne ispadne da je pjevao samo o kamenom srcu...




A školovao se za ovo...



A zadnje vrijeme čula sam pjesmu "Igra bez granica", zapela mi je dobro za uho...nema je na Jubituu, samo makedonska izvedba...



Ovo sam još ljetos stavila, nije na odmet, čisto tako...u spomen...

- 12:00 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 11.10.2007.

ODGOJ ZA BUDUĆNOST, TOPLA PREPORUKA

Ljudi koji me znaju, virtualni poznanici koji su pratili slijed događaja u mojoj nedavnoj prošlosti, oni koji su čitali moju životnu priču u nastavcima, s kojom sam, usput, uspješno zatvorila to poglavlje života, znati će o čemu pričam.

Dobro se osjećam, mada ne mogu reći da ne razmišljam.
Razmišljam i zato jer me odjednom lupila spoznaja da sam se totalno promijenila. I bez ikakve skromnosti mogu reći da sam to u glavnom sama postigla.
Dobro, ima tu nekih anđela, ima bloga, ima, naravno, i Boga, ali bez mene same to ne bi ujspjelo.
Kada danas pogledam sebe i onu nekadašnju mamu, pa čak i onu otprije godinu dana - ne mogu ne reći da sam druga osoba. Totalno druga osoba. I, poznavajuć sebe otprije i ovu današnju ja - ponekad se ne prepoznajem!

I zato sve ovo što mi se u životu izdogađalo, od lošega djetinjstva, preko loših brakova, pa do drugog razvoda, sve to gledam zapravo kao jedan težak, ali time i jako dobar put do ovoga što sam danas.

E, stavljam naglasak na ono TEŽAK PUT.

Jer, da su temelji bili bolji, da je početak moga života bio trunčicu drugačiji, možda danas ne bih bila tu gdje jesam.

Zato Vas svih molim:

Kada odlučite imati djecu, ili ih već imate, stanite i razmislite.
Razmislite što je stvarno najvažnije, što je stvarno najbitnije za njih i njihovu budućnost.
Slažem se s time da djeca trebaju imati obrazovanje, daje škola bitna za njihov prosperitet u životu.

Ali, puno je važnije od malih, nemoćnih bića pokušati napraviti, odnosno POMOĆI im da postanu SAMOSVJESNI, SAMOPOUZDANI, HRABRI I OTVORENI LJUDI.
Ljudi koji se neće bojati sami sebe i svih oko sebe, koji neće imati užasno nisku razinu samopoštovanja.
Jer kada imate nedostatak samopoštovanja, onda to vodi u krive vode.
Smatrate da niste dovoljno vrijedni ničega, svaka prepreka koja se pojavi pred vama tjera vas da idete linijom manjeg otpora, jer se nemate hrabrosti uhvatiti u koštac sa problemima. Pristajete na mrvice i loše izbore iz jednostavnog razloga što mislite da nemate sreće ili da za vas bolje i nije.
Upadate u kolo kojem nema kraja, nezadovoljni ste životom i ljudima oko sebe, okrivljujete sve i svakoga za svoje stanje, a duboko u duši znate da je problem samo u vama.
Sve ovo povlači za sobom psihosomatiku, bolesti, kasnije depresije, jer odrastanjem, na žalost, te stvari ne jenjavaju, nego se samo pojačavaju. Pojačavaju se do te mjere da postaje nepodnošljivo.

Govorim iz vlastitoga iskustva.

Zato:
nemojte nikada djetetu govoriti da je glupo i nesposobno.
Nastojte stvoriti povjerenje i njemu dati izbor svojih postupaka, s time da mu uvijek objasnite što može očekivati od izabranih opcija.
Volite ga do beskonačnosti, ne opravdavajte se nedostatkom vremena ili umorom.
Ostavite sve, sjednite pokraj njega, zagrlite ga i poljubite. Pa makar i bez razloga.
Svaki neodgrljeni zagrljaj poslije u životu i te kako fali, a najgore je kad se traži kod krivih ljudi, još i gore kada se daje krivim ljudima.
Slušajte te svoje potomke, slušajte ih tako da ih i čujete, da znate što vam govore i kakovu vam poruku šalju.
Slušajte ih i kad mrmljaju nešto sebi u bradu.
Osim toga, možete od njih svašta i naučiti, jer oni ponekad imaju tako obična i normalna rješenja i odgovore na pitanja.

Pružite im sve.
Ne novac. Ne garderobu.
Ne automobile, skutere, sve ono čime bi im kompenzirali sebe.

Sebe i svoju prisutnost, svoju ljubav i pažnju nećete im nikada kompenzirati ni jednim starkama, niti jednim mobitelom.

Sebe im dajte.

Recite im svaki dan da su posebne osobe i da jedna greška ne znači smak svijeta, nego nešto što će ih gurnuti naprijed.
Tješite ih kada im je teško, plačite s njima, smijte se s njima.

Nema toga posla koji može odvratiti vašu pažnju od njih.
A i kada ne možete biti s njima, pa kada uhvatite slobodno vrijeme, nastojte da ono bude kvalitetno.

Nemate pojma, ili možda imate, koliko je vaša pažnja njima i tim trenucima, veliki ulog u njihovu budućnost.

Stambene štedionice, računi na koje slažete novce, lijepa garderoba i prestižne škole jako puno znače...

Ali ono što će učiniti čovjeka koji će sve to koristiti i savladati je jedino dobar i svjestan roditelj.

Ne dajte da radi nedostatka vremena ili vaše nemarnosti danas-sutra imate dijete koje se neće snaći u životu, koje će upadati iz jedne greške u drugu i koje će patiti.
I koje će svoje greške prenositi na svoju djecu. Jer to se u principu događa. Preslikavaju se situacije. A to nema smisla.
Kažem vam još jednom: razmislite, pogledajte život iz drugog ugla. Odaberite prioritete, jako dobro razmislite što je to najbitnije u životu, za čime svi mi to najviše čeznemo i da li to možemo nečim kupiti.

***
Kad pogledam, imala sam sreće što sam zadnji čas počela razmišljati na drugačiji način, što sam prestala, opet zadnji čas, kukati nad sobom, što sam počela slušati ono što se govorilo oko mene, što sam prihvatila onaj glas iznutra koji mi je rekao da tako dalje više ne može.
Da mi se sve ovo izdogađalo prije 5,6,7 godina, vjerovatno bi bila na kakvoj psihijatriji, možda i nešto gore.
Međutim, događalo se polako, a ja sam učila.
Opet kažem, imala sam sreće. I možda pameti.

Ima ljudi koji nemaju sreće. Pa potonu. Voljela bih kad bi se svima takvima pružila prilika da čuju i vide ono što sam ja čula i vidjela. U prisluškivanim razgovorima drugih ljudi, u nekim pročitanim člancima, u nekim predavanjima, u nekim, naoko, slučajnim razgovorima.
Da dođu do ovoga do čega sam ja došla.
Da budu ponosni na sebe.
Da shvate da sami za sebe mogu puno, zapravo sve napraviti.
Da je bitno samo shvatiti i dignuti glavu visoko i ispraviti leđa.
I krenuti naprijed.
Bez osvrtanja u prošlost, jer, ruku na srce, prošlost - a kad smo loše žvačemo samo ružne stvari - samo ždere čovjeka. A ne možemo je popraviti. Ni je nitko, pa nećemo ni mi. Zato, ostavimo je tamo gdje joj je mjesto, izvucimo iz nje pouku i ono najbolje što se može izvući iz loše obavljenoga posla, i krenimo naprijed.
Hrabro.

- 12:59 - Komentari (21) - Isprintaj - #

srijeda, 10.10.2007.

ŽENA BEZ IČEGA

Jutro.
Djeca bunovno bauljaju po kući. Kava je skuhana odavno...Iz svog brloga izlazi Zagušljivi.
Bez ikakvoga pardona ulazi u kuhinju, uzima šalicu, toči kavu...uzima cigarete i kreće na balkon...pali cigaru na cigaru, i tako 4,5 puta u petnaestak minuta.

????????????????

"Pa, dobro, rastaješ se od mene, ne želiš apsolutno razgovarat ni o čemu, ali uredno ispijaš kavu koju sam JA skuhala...uredno bacaš robu na pranje koju misliš da ću JA oprati...mislim, tko je tu lud??"

Ništa.
Nema teksta.
Ne postojim.
Ne postoji ni moj glas.

"Slušaj, gospodine. Tamo imaš kavu, vodu i šećer pa si kuhaj. I utuvi u glavurdu da ja ne želim tebe ni gledati,a kamo li da ti kuham perem i održavam te..."


Ode u vjetar.

Opet me je muško napravilo volom....idiotom?

*******
Jutros.

Scena ista, buđenje, kava, djeca....Zagušljivi izlazi iz brloga, ulazi u kuhinju, uzima šalicu....


********

U 10,30 imam, ako Bog da, zadnje ročište.


DODATAK, 12.42

Eto, ima već sat vremena da sam sretno razvedena.
Bilo je naporno, odvjetnik iz suprotnoga tabora baš je - odvjetnik. Likom i oblikom.
Ali smijehpjevanaughty...nisam mu ostala dužna....kako sam zločesta...

I, usput, naslov nije točan.
Nisam žena bez ičega.

Imam ja tikvice koje me drže na površini ove misterije zvane život.

Anđeli moji, hvala.


Anđele moj, hvala Ti.


DODATAK 2

Čarobno jutro.
Nekako sam puna entuzijazma krenula na ratište.
I onako nemam što izgubiti.
Jedini koji gubi u cijeloj priči je - Zagušljivi - samo je previše zaokupljen sobom da bi mu to ikada došlo do mozga. A pitanje je uopće da li bi mu imalo do čega doći.

Sastav prisutnih poznat meni od ranije, redovita sam bila na ročištima, dakle sutkinja, njena vježbenica, zapisničarka, socijalni radnik i njegova pomoćnica, a gle čuda, tu se stvorio i Zagušljivi sa svojim odvjetnikom, koji se, konačno, udostojio pristupiti.

Nedugo prije ulaska u dvoranu, sjedila sam sama u hodniku. Dva neprijatelja stigla su u paru, naravno, Zagušljivi u garderobi koja me ostavila otvorenih usta, sve sami morski psi po njemu, hodajuća parfumerija, sa poslovnom torbom punom prljavoga veša kojeg, na njegovu nesreću, nije uspio rasprostrti pred nazočnima.
Gospodin odvjetnik, inače rodom i prezimenom iz jedne od Draga podno Karlobaga,kao i Zagi, mentalitetom i ponašanjem očito genetski iskrivljen isto kao i Zagušljivi (krv definitivno nije voda!!), čovjek ogavno raspljackanoga trbuha, masnoga podbratka, rijetke, ali duge kose koja prpošno-masno pada po crvenoj ćeli...sitnih očiju, stroga pogleda, zgužvanog odijela, malo prekratkih nogavica, sa masnom flekom ispod lijevog džepa hlača...

Prođoše ljudi (?) pokraj mene k'o pored turskog groblja, ali drugo nije bilo ni za očekivati....sve se pitam kako je samo nanjušio tog odvjetnika,jer osim po školi, ni po čemu drugom se ne razlikuju...Sjeli tako njih dvojica na drugi kraj hodnika, pa pita Zagušljivog odvjetnik "koliko su mu djeca stara"...aaaa, super, mislim ja, budala ni ne naslućuje da mu je lik uzeo lovu, a da predmet nije ni taknuo od veljače, kada je sve pokrenuto...A Zagušljivi pobožno gleda u njega, kao u svoga spasioca i glasnogovornika, jer opće je poznata stvar da Zagušljivi - ne govori...

Prije sam mu glasnogovornik, zaštitnik, slušatelj za sve nepravde ovoga svijeta, mama za sva vremena, bila ja...no mama je rekla da više neće biti mama i psihoterapeut, a odonda je krenulo zlo i naopako...pa sada Zagušljivi ima tatu u obliku gore spomenutoga nazovi-odvjetnika, koji ga voda za rukicu i ulijeva mu sigurnost.

"Dobar daaaan" dreknem ja za njima....čovjek me prostrijelio pogledom, a ne kužim zašto, pa nisam NJEGOVA žena....

I tako....njih brdo, ja sama.
Bez mame.
I bez tate.
Ali sa anđelom u srcu.

Priznajem, tresla sam se kao prut na vodi.
I uza svu autosugestiju, nisam uspjela smiriti ruke.
Kad sam vidjela da se to i vidi, bilo je gotovo. Kočnice su popustile.

Kočnice su popustile kada je odvjetnik počeo govoriti u stilu u kojem mora, znam to, jer je opunomoćenik drugoga majmuna, a to ide otprilike "MI smo ovo, MI smo ono..."...ni jedan sud niti zakon na ovome svijetu neće me spriječiti da graknem na to. Ne tiče me se i ne zarezuje me. Iz jednostavnog razloga što to nismo MI.

Kočnice su još više popustile kada se odvjetnik meni počeo obraćati bahatim, bezobraznim riječima i optužbama, NE GLEDAJUĆI ME PRI TOM U OČI!!!

A kad mamu netko napada, govori bilo što, a ne gleda u oči, e onda mama popi***, jer zna da ima sa govnima posla, daprostite na izrazu.
Tim više što joj ta govna kroje sudbinu...I još se drže visoko, a Zagušljivi se cinično podsmjehuje i pobjedonosno zabacuje glavu...

Sutkinja, koja je razvela mali milijun brakova, pravi se nemušta, upozorava me na ton glasa, a odvjetnik ukazuje na moju CIVILIZIRANOST!!!

CIVILIZIRANOST, stoko jedna nepismena?????

Kaže odvjetnik: "Da je bilo civiliziranosti, da se vi niste tako ponašali, MI sada ne bismo bili ovdje!". I ostade živ!
Pa kako da ja tom mamlazu objasnim da njegov štićenik nikada, nikada, nikada nije htio sa mnom ni o čemu razgovarati???
Kako da mu objasnim da mi je Bog svjedok da sam probala na sve moguće načine??
Nikako.
Osjećam samo bijes i nemoć.

Vjerujte mi, ljudi, nisam mu ostala dužna ni jednu...od toga da "nisam s njim djecu pravila, pa da nema tu što on komentirati", preko toga da "je prost i neuk na sramotu struke koju obavlja", do onoga da mu se ispričavam, eto "po treći put, ali da je zbilja istina ono što o njemu pričaju njegovi kolege odvjetnici, a to je da je - prasac!"

I još sam mu rekla da je seronja.
Eto.

Ne kužim šta oni hoće od mene, kada sve što kažem proglase irelevantnim, a sranja i laži koje Zagušljivi iznosi, potpomognut svojim zaštitnikom, su i te kako relevantna i kao takva ulaze u zapisnik.
Ma, lako za zapisnik, nego što se to uzima kao činjenica koja meni kroji sudbinu...

MEĐUTIM!

Gospodin Zagušljivi, koji usput sluša lavež morskih pasa Paul Shark (jel' se tako piše?), koji je kupio već N-ti mobitel, nekakvo čudo tehnike, pa je sad sav važan sam sebi...e, taj...on IMA.
Ima, Zagi, i privilegiju da zarađuje, i privilegiju da zajebava...da se inati time što mi ne da da dišem i da mi omogući par kvadrata...jer, naglasio je, to je NJEGOV stan...Ima privilegiju da laže kako nije govorio ženi da je kurva, alkoholičarka i narkomanka....kako joj nije prekapao po stvarima....kako je predivan otac, ali mu, ja, eto, ne dam da to bude....kako me nije godinama sustavno zanemarivao...kako nije istina da me ostavio da se sama gombam kada sam bila bolesna...
Ima on tih privilegija..

Ali, nema nešto drugo.
Nema djecu.
Osim na papiru.
Mada njemu djeca služe samo za pokazivanje poput prije spomenute grderobe i mobitela.
Nema prijatelja.
Ljudi ga izbjegavaju.
Jer je glup i dosadan.
Jer vodi priče u stilu " ja, pa ja, pa ja, pa moje, pa ja...".
Nema s kim popit kavu.
Nitko ga ne zove na te njegove mobitele.
Nitko ga ne traži.
Nitko ne želi njegovo društvo.

Njega nitko živ ne voli.

A ja?
Nemam love.
Nemam posao.
Nemam, realno, di stanovat.
Ne znam što će biti sutra, ali to ni nitko drugi ne zna.

Ali imam djecu.
Imam svo blago ovoga svijeta.
Imam ljubav svoje četvero potomaka.
Imam njihovu pažnju.
I osmjeh.
I povjerenje.

I imam svoga anđela.

A Zagušljivi nije svjestan toga da je ovim svojim predstavljanjem danas ulio u mene TOLIKO snage i volje, da se to valjda vidi iz aviona.
Jer mi se zadnjih dana desilo u više navrata da su mi ljudi u nevezanim razgovorima dali do znanja kako sam jaka i borbena.
Pa sam se zamislila.
I rekla - "istina, mama, ti to možeš!"

Šteta da nisam zla, jer ovo što sada osjećam dalo bi razloga za reći - Zagušljivi, čuvaj se, mama je popiz****!

I nema tog zakona i te sile koja će mami naložiti da radi protiv koristi svoje djece.
Prvo takvo bilo bi kad bi dozvolila da Zagi bude nasamo s njima duže od minute.
Jer pogubno djeluje na njih.
Smućuje ih.
Priča im stvari, koje, u nedostatku odraslih slušatelja, nema kome reći, pa njih tlači bedastoćama koje niti razumiju niti su za njihov uzrast...Raspituje se kod 10-godišnjakinje da li "zna da li se u mjestu prodaje kakva nekretnina?" ????????????????????

Ili: "Samo vi recite što vam treba, sve će vama tata kupiti!" Većina razgovora je na temu kupovanja i imanja....a onda se poslije žali da ga djeca traže lovu...Čovječe, pa zar ti nije jasno da si si sam to napravio???
Bože, idiota!
Ma, ne, naravno da sam ja za to kriva, kao i za sve drugo! I na ovo sam djecu nagovorila...
Vodi s djecom nekakve razgovore , u biti sluša samog sebe kako je pametan, a klinci ga ne kuže koliko je crno ispod nokta...pogledavaju se međusobno, pa se cerekaju...a i što će drugo, kad ovaj vodi političke debate sa neadekvatnim sugovornicima...

Pa sam, prisluškujući jedan takav "dijalog", doznala i sljedeće:
"Tata, kad sam bio u Italiji, sve je bilo sinhronizirano na talijanski..."
A eto Zagija, dig'o brk, naš'o temu za razgovor: "A znaš zašto je to?"
"Zašto?" pita sin..

"Zato jer ti u Italiji ima puno nepismenih ljudi, pa dase ne muče sa prijedvodima..."

E, čekaj, stani malo....pa ne možeš djetetu govorit TAKVE stvari...JA ne mogu dozvolit takovo zatupljivanje...jedno je kad kažeš da "lavica ima grivu, ali se ne vidi", i ustraješ pri tome, ali nemoj mi blesavit dijete...osramotit će se negdje!!

Ne mogu dozvolit da ih negdje odvodi jer sam se puno puta uvjerila da ih nije u stanju niti zaštititi jer je kukavica...dogodilo se da je jedan čovjek vikao bez razloga na maloga pred nama, a ova velika muškarčina, ružnog pogleda i opasnoga brka, zvana otac,šutila je ko pizda, jer nema drugog izraza...skočila sam na tog čovjeka, nisam razgovarala s njim mjesecima, a otac, okrenuo glavu i pravi se da ništa ne vidi...UVIJEK okreće glavu i ništa ne vidi, jer je tako najlakše riješiti s bilo kakvog problema i odgovornosti...

Ni mene nije bio u stanju zaštititi.
Ni pomoći.
Čak ni pitati kako sam.
Niti me zvati po imenu - NIKADA. Razlog - "ne mogu prevaliti to ime preko usta!" (???????????)

Popustile su mi kočnice na sudu.

Jer me boli nepravda.

Jer je sutkinja došla do zaključka da sam ja dominantna pa se on jadan prestrašio i povukao u sebe, pa, eto, nije, jadničak, od šoka od žene-zmaja svih 19 godina mogao prozboriti niti jednu riječ.
Osim ružne.
Uvredljive.
Proste.

Čekajte malo, pitam ja, pa zar sam JA odgovorna za nježnu dušicu osjetljivoga bića koje inače želi sebe prikazati kao muškarčinu?Zar ja trebam voditi računa o njegovim nesigurnostima? Tko vodi računa o mojim nesigurnostima i osjetljivosti?? Još ih se debelo i koristi i upotrebljava kao oružje protiv mene???

Pa nisam mu ja mama!!!!!!

Boli me to što mi tamo neki nepoznati prasac premazan svim mastima popuje i pljuje me k'o da me zna oduvijek. Bez srama.
Jer je netko pogazio 19 godina mojeg života vjere i nekakve ljubavi.
A sada nema nikog da me zaštiti.
Nema ljudi niti institucije koja bi mi rekla, kad se već podrazumijeva da se "i dalje brinem o djeci" - kako da to radim sa kakvom-takvom sigurnošću u sutra?
Jer mi stalno visi nad glavom onaj osjećaj da sam u nepovoljnom položaju samo zato što sam žena.
Pa se svatko tako prema meni može i odnositi.

I tu nema zakona.
Ni za mene, ni za druge moje supatnice.

U zraku stalno visi rečenica : "Tko ti je kriv, mogla si paziti, sada se snađi kako znaš i umiješ!"

Ne daju mi doć do riječi.
Optužuju me da ispadam iz takta i da se neprimjereno ponašam.

Da se tu "ne govori o emocijama i ljubavi, nego o činjenicama"!!!

Hladno, neljudski, kao da sam stvar, a ne čovjek.

Pitam - a što mislite zašto ispadam iz takta i neprimjereno se ponašam???

Jel' vam uopće jasno koji sam pakao prošla sa ovim telcem?

Jel' vam jasno da sam se i razbolila radi života s njime?

Jel' vam jasno da nemam kamo i s čim????


Odgovora - nema.

Ljudi i ovdje okreću glavu.

Guraju je u pijesak.

I vidi se da im je neugodno i da nemaju što reći. Neki.
Neki uopće ne osjećaju, ne razumiju o čemu pričam. Odvjetnici.

Kad nemaju što reći, onda završavaju raspravu ili okreću temu.
Sebi u korist.

A onda ja kažem odvjetniku seljačini da je seronja.
I stojim iza toga.
Zauvijek.

A djecu ne dam.
Ni pod koju cijenu.
Makar morala kontaktirati kompletnu hrvatsku žutu štampu.


Idem dalje.
Samo da prespavam ovu noć, tijelo mi je fizički iscrpljeno od ovog ratovanja danas.

Idem misliti na lijepe stvari.
A njih imam.
Jer se Bog za to pobrinuo.
I zahvalna sam na tome, neizmjerno.

***

Ako ovo sve i zvuči možda malo samosažaljevalački (meni da, iskreno!), ne dajte se zavarati.
Prihvatila sam to sve kao dio života. Kao nešto što se dogodilo, a sa nekim razlogom. Iskreno vjerujem u to, znam da je tako.
I nekako sam zadovoljna.
Sama sobom.

- 18:07 - Komentari (10) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 08.10.2007.

JEDNA ANALIZA - RAD NA KIOSKU

naughtyJe, da.
Kako živimo i kakvi smo, nikada ne obraćamo pažnju na ono što drugi rade, uzimamo stvari zdravo za gotovo, prolazimo pokraj puno toga u životu, a da ne vidimo puno toga.
Na primjer, ujutro, ako imamo sreće da radimo, ili da tijekom dugih zimskih mjeseci stvorimo ritam života, većina nas usput, samo usput, skokne do kioska po novine. I po cigarete eventualno. Rutina, navika. Promrmljamo dobro jutro, više puta samo ostavimo pripremljen novac, već izdaleka ciljamo naslove, žedni nečega novoga, ali tuđega, čime ćemo nahraniti dušu...Ako nam se ne žuri, odemo na kavu, prevrnemo novine, ja obično krenem od posljednje strane, tako oduvijek i ne znam zašto, ali vidim da mnogi to rade...Neki seciraju članak po članak, sjede za tim slovima do besvjesti, oni manje strpljivi samo prelistaju i zatvore.

E, a 'ajmo pogledat drugu stranu tog odnosa. Kako to izgleda s one strane pulta.
***
Jutro počinje s tjelovježbom. Moraš doći dosta ranije kako bi sve temeljito poslagao, prebrojao...U ljetnim mjesecima u ormarićima te čeka 15 do 20 paketa što dnevnih, što tjednih novina. Sve to treba izvući, prebrojati, poslagati, izvući stare novine, a sam Bog zna koliko naslova produciraju naše izdavačke kuće...jer svaki nevraćeni a neprodani primjerak, naravno, ide tebi iz džepa, odnosno - moraš kupiti stare novine. Do kraja ljeta zbilja nabildaš mišiće, paketi znaju imati po 60 primjera novina...
E, nakon toga ide navlačenje stalaka, onih za štampu, a naravno i onih sa razglednicama. Prostor u samom kiosku uvijek je premalen i preuzak za sve ono što moraš potrpati unutra, a za svaku stvar u svakom momentu moraš znati gdje je.
U 7.00 kreće stampedo. Na momente se ispred tebe stvori grupa od desetak ljudi, mahom onih koji su došli na godišnji odmor, dakle, zdrava logika nalaže da su došli usporiti i odmoriti se, ali najmanje tako izgleda. Izgleda više kao utrka za vremenom u nekom velegradu, gdje će svakome od kupaca pobjeći autobus ili tramvaj. Svi pružaju ruke, govore u isti glas, često su nervozni, a o osnovama kulture u velikom broju slučajeva da ne pričam.

Evo što sam zaključila nakon 5 mjeseci rada :

1. knjiga koju noš nisu izdali za jeftinu lovu, a trebali bi pod hitno, jest "Bon-ton". Ne treba biti debela, dovoljno bi bilo početi sa par osnovnih stvari, tipa: kad negdje dođem, kažem dobar dan...kad pružam novce, kažem izvolite...kada dobivam robu, kažem hvala...kada odlazim, kažem doviđenja...A naročito kada to sve čujem od prodavača, jer, u suprotnom, prodavač se osjeća kao idiot, ima dojam da priča sam sa sobom...

2. prodavačica je uvijek kriva. I kada novine ne stignu na vrijeme. I kada na otoku nema sutrašnjih novina. I kada nema sitniša za parking.

3. prodavačica je uvijek meta pogrdnih, niskih primjedbi. Zato jer je prodavačica. Pa joj se može svašta reći. Svakako joj se mora obraćati sa "TI", jer ona je prodavačica. Može se komentirati njen izgled, a bogme i nuditi seks za jednu noć.

4.Prodavačica, radi sebe prvenstveno, mora znati bar tri strana jezika, u govoru i pismu, jer strancima u pred- i posezoni svakako treba znati objasniti zašto novine kod njih koštaju 1 euro, a dok stignu do nas to bude i troduplo...Nema veze što je cijena odštampana već kod njih, što to određuje neka druga ekonomija i politika, bitno je da prodavačica dobije jezikovu juhu.

5. Prodavačica mora biti psiholog. Jer, treba skužit da je njoj krasno u kiosku, pošto ima klimu. Pa joj nije vruće. Bez obzira na sve otvoreno. Ona mora znati da je ljudima ispred kioska vruće, da im piči sunce u leđa i kako to na svaku osobu ponaosob može djelovati. E, to ovisi o području s kojeg su ljudi stigli. Ako su naši, sunce će ih definitivno razjariti, bit će ona kap koja prelijeva čašu, pa će poludit već rano ujutro, a tko će dobit' po repu? Pa, zna se...Dakle, moraš već otprilike znati dok ti se kupac približava što i koliko možeš reći, koliko brz moraš biti, a najbolje je zapamtiti već prvi dan što kupuje, pa ga time i dočekati...

6. Prodavačica mora biti i pedagog. Jer kada se pojave recimo, mame ili bake sa dječicom milom koja nikada, ali nikada ne znaju što bi, ali nešto moraju dobiti, e, tu već stupa pedagogija na snagu...Počinje se sa onim "...a jel' vi imate...", a pedagogica ulijeće u pola rečenice sa "Dobar daaaan!"...onda nastaje tajac, ne može ti nitko ništa reći, a najradije bi te pogledom ubio, jer ga je sram...i sebe i odgoja djece...E, onda krećemo ispočetka: "Dobar dan, ajmo ispočetka!"...I tada dijete obavezno pogledava i prekopava do iznemoglosti sve i sva, a veliki odgajatelji pokraj njega nemoćno pogledavaju, jer jednostavno tom malom, od početka krivo nasađenom biću, ne mogu reći jedno vrlo jednostavno "NE". Nema druge, ako se procijeni situacija, nego izaći iz kioska, čučnuti pred tog malog čovjeka i reći mu:"Slušaj, reci ti meni, a što ti inače čitaš?"..."Paaa..." "Ništa, jel'?".."Pa, ne...", "A, da li ti uopće znaš što tražiš, jel' ti treba nešto određeno, ili bilo što?"..."Paaa..." "E, vidi, 'ajmo se dogovorit: ti lijepo odi sada na kupanje, gledaj ribice, ježiće i ostala čuda, neka ti baka, mama ispriča neku priču, a kada se sjetiš što bi htio, ti se lijepo vrati pa ćemo to pronaći...može?".."Može".
Istina, rizik je to. Ali,hvala Bogu, upalilo je svaki put.
Znala su ta djeca već izdaleka vikati "dobar dan", a nerijetko se odrasli zahvalno odlazili...i ja sretna. Donekle, jer se pitam, a gdje ćete ostalo naučiti to dijete?

7. Prodavačica mora imati dobru tjelesnu kondiciju. Osim jutarnje tjelovježbe, već oko 11 kreće nova...dakle strana štampa koja, eto, dolazi kasnije, valjda zato jer i mora doći iz stranih zemalja, a to je rijetko kome jasno...Najprije opet po naslovima skupljaš staru, ali moraš biti i vidovit, jer trebaš naciljat vrijeme kada uzet staro, a da istovremeno dolazi novo. Što je vezano uz promet na cesti, a o tome je izlišno pričati u ljetnim mjesecima.
Elem, taman kada pomisliš da je jutarnji stampedo prestao, kreće novi, ali sa strancima. I tu ima mali milijun naslova i paketa, s time što još na svaku, ali svaku pojedinačnu moraš napisati cijenu...a oni čekaju...na suncu...u podne...

8. Prodavačica definitivno ne zna što se zbiva u svijetu. Ona vidi vrstu novina, ali ne i naslove. Ruke su joj crne - najbolje je imati crni lak za nokte - provjereno, em paše uz boju ruku, em šokira ljude...dobivaš na vremenu:))

9. Prodavačica, što je najvažnije, mora znati zašto razne Glorije, Extre, Tene, s oproštenjem Arene i ostale veleumne novine stižu na otok dan kasnije nego "kaj je to u kod nas u Zagrebu!". Ona treba biti pristojna i suzdržana, ne pljuvati po visokointelektualnim tetama (bar po izgledu i garderobi!), koje k'o zadnje ovisnice u krizi čekaju svoj primjerak najnovijeg zadiranja u tuđe živote. Jer svojih valjda ni nemaju.

10. Prodavačica bi, eventualno, trebala dozvoliti da i njoj poznata mjesna "gazdarica" prekapa po štampi na ulazu za personal i s visoka naređuje što i kako će raditi. Međutim, tu prodavačica konačno puca, elokventno i isto tako s visoka da do znanja teti da je njeno vrijeme vladavine prošlo, da može, kao i ostali smrtnici pričekati 15-ak minuta i onda kupiti svoju "Gioiu" sa pripadajućim poklon-smećem za 21 kunu...

11. Prodavačica ne smije blokirati. Unatoč tome što ne jede ni ne pije, jer ne stigne. Prodavačica ne smije otići do WC-a, a zašto i bi, kada nema u sebi ni viška tekućine, a bogme ni onog drugog. Prodavačica se ne smije zabuniti kada uzvraća novac, osim kada vraća više. Jer kada vraća više, onda je to OK, ali ako uzvrati manje - onda je lopov. Međutim, kako je prodavačica psiholog, ona to fino uvije u rečenicu, uz široki osmjeh, "...ma, ne zamjerite, pokušala sam nešto zaradit, al' mi nije uspjelo ovaj put!"

12. Prodavačica mora znati sastav svih cigara i duhana koji joj se nalaze iza leđa. Inače je notorna nesposobna glupača.

13. prodavačica mora balansirati između želja svojih gazda i realnih mogućnosti tržišta. Ona mora znati kako se ponijeti prema kontrolorima iz Financijeske policije, a vlastito iskustvo govori da ih se nikako ne smije polijevati vodom, pa čak ni slučajno. Mora znati kako se riješiti mlade, prodorne kontrolorke iz "TDR"-a, jer ne biste vjerovali kako funkcionira zdrava tržišna konkurencija u nas Hrvata. Sistem se zove "Udri, ubij i svakako prodaj, pa makar to bilo i zadnje smeće!"

14. Prodavačica, napokon, mora biti uvijek čila, vedra, nasmiješena i odmorna. Mora saslušati ponekad i jadikovke ljudi koji, vjerujte mi, nemaju nikog svog kome bi se pojadali. Bude tu i tužnih priča. Prodavačica ne smije plakati sa mušterijom.

15. Prodavačica mora biti spremna raditi bez dana odmora mjesecima, naveče do 11, a onda ujutro od 7...bez prigovora.
O familiji nećemo ovom prilikom.

16. Prodavačica biva za sve ovo nagrađena plaćom od 2.500, do 2.800 kuna.

I što reći na kraju?
Pa, ništa. Nitko mi nije kriv što ne mogu smoći hrabrosti i početi čitati sve te naslove, osim i isključivo Alan Forda...Onda se događa da ne znam ljudima reći "što bi to oni danas čitali i što ima u novom broju Glorije?".
Baš sam tipična kiosk-prodavačica naughty

I eto. Prestala sam raditi 19. rujna. Već drugi dan mi je falio taj ritam. Bez obzira na mizeriju od love. Ponekad ne razumijem samu sebe, ali više ni ne pokušavam.
Naučila sam svašta. Čula sam svašta, ali bogme čuli su i od mene svašta. Svakom prema zaslugama. A nisam bila bezobrazna. Samo sam ostavljala ljude sa velikim upitnikom iznad glave. Kada je to trebalo.

I topla preporuka:
kada dođete u bilo koji dućan,(ne mislim pri tom na "butike" u trgovačkim centrima gdje vas s vrata mjere i ocjenjuju da li će vas udostojiti pogleda), nasmiješite se prodavačici, recite joj dobar dan, to puno znači. Osjeća se ljudskije.

Pusa svima kiss



Dodatak:

Ovo sam čula na lokalnoj radio-postaji, Radiju OK u Krku, još u svibnju...pričinilo mi se kao nekakav dodatak našoj turističkoj sezoni, zapravo predsezoni, a sad sam našla i spot na Jubituu...dečki me naprosto oduševljavaju !thumbup

- 08:53 - Komentari (14) - Isprintaj - #

nedjelja, 07.10.2007.

ŠPORT U HRVATA....i još ponešto



Onomad, kada se vraćasmo iz Istre, po cijeloj Riječkoj zaobilaznici na svakih stotinjak metara, specijalci. Od odvajanja za Opatiju, dakle u Matuljima, pa do iznad Bakra, gdje zaobilaznica i završava. Kažu dečki da se tamo uvijek dočekuje navijače suprotnih tabora (?), svakako, čekaju ih autobusi "Autotroleja", dalo se primijetiti - starijih godišta. Tko zna zašto?

Volim sport, volim nogomet, možda više nego klasična "dobra ženica", ali, ljudi moji, ovo je da te volja prođe...to izgleda k'o da rat počinje, a ne sportski susret, Jadranski derbi...Mislim, iako smo već prolupali, pa nam je sve normalno, kako je moguće da bude normalno da sport prati TAKVO policijsko osiguranje?

Nema veze s mozgom.

Mozgom?

Televiziju nisam gledala praktički svo ovo vrijeme dok sam radila. Mogu priznat da je to jako pametno, ne filaš se bespotrebnim informacijama koje ti samo zagađuju ono malo mozga (mozga?) što ti je ostalo...Još ako ne čitaš ni novine, a i one ti prisjednu čim vidiš naslovnicu tipa "Seks na plaži" ili "Razbio pa ubio..." - ma kud li lijepe sreće!!

Elem, prilijepio mi se ipak pogled na kratku epizodu pod naslovom "Krčma Pleso". Glavni akter, glumac, vođa i faca - naravno, izvjesni ZM, kojem, ljudi moji, doslovce nitko ništa ne može...
Interesantno da nitko tu nije bio baš jako važan, niti nogometaši, još manje trener, mali Luka Modrić samozatajno i skromno prozborio je dvije riječi na presici, Marija Mandžukića, neka mi Bog oprosti, nisam baš primijetila, a ova spodoba izvela je performance kakav se ne pamti u Hrvata...Pokazivao je čovjek svoje lijepo tijelo, još ljepše manire, posilni je uredno iščekivao sa strane i pridržavao odbačenu robu, a svekoliki poltronski puk pljeskao mu je i zadivljeno gledao u njega. Prateći njegove visokokulturne pjevačke, plesačke i striptizerske sposobnosti...A on odašiljao cijelom svijetu poruku: "'Ko vas je**, ne možete mi ništa!"


Cinizam na stranu, sve je bilo OK, ipak smo mi, na žalost, postali jedna novokomponirana seljačka nacija. Kažem sve je bilo OK dok dotični "gospodin" nije počeo izvlačiti eure iz stražnjeg džepa hlača...pa ja tako ni slinave maramice ne nosim...dakle, u minuti je iskeširao za svoje svirce onoliko koliko je meni trebalo dolsovno tri mjeseca da ih zaradim.

U momentu mi se zgadilo. Zgadila mi se država u kojoj živim, zgadilo mi se novinarstvo, mediji, blagonaklono, šutljivo gledanje na ovakve stvari, a nekomentiranje. Zgadilo mi se to što uskogrudni i plitki ljudi koji žive na ovim područjima, i koji ne razmišljaju svojom glavom, vide u potezima ovoga nazovi-čovjeka, nešto veliko, vide uzor, drukaju za njega, podržavaju ga...onaj dio ekipe, BBB-a koji misle glavom i koji vide kuda to vodi, koji su se usudili prozboriti riječ protiv i kontrirati, časkom su proglašeni antidržavnim elementima i odstranjeni sa performancea kao nepoželjni.
Stekla sam dojam da "Dinamo" = ZM (o, B ože, pametne žene - shvatila je!!). Nisu tu bitni igrači, nije tu bitan sport, nije tu bitan nitko i ništa do jedne psihički nestabilne, k tome bahate, prepotentne seljačine. Koja gazi sve pred sobom da bi zadovoljila svoje niske porive.

Tu i tamo se sramežljivo oglasi HOO..ili Ministarstvo športa...ili netko tko je jednostavno prisiljen nešto reći...Sve skupa jedno veliko niš!
Ne znam . Pitam se samo kakvu to poruku i sa ovoga trona šaljemo budućim naraštajima? Kakvu to poruku uopće zbunjenim, apatičnim i frustriranim ljudima šaljemo? Kakva je ovo država? Banana-država? Ma, mislim da smo i taj izraz već odavno prevladali, mi smo nešto čega nema na ovoj kugli.

Baš me zanima : da ja, recimo, ili bilo tko od nas, običnih smrtnika, pokušamo iskazivati svoje veselje, nezadovoljstvo, ushićenje ili bilo koju emociju na ovakav način kao što je to učinio i čini dotični ZM, koliko bi vremena trebalo da se pojavi Policija, vozilo Hitne pomoći i stričeki sa bijelom košuljom dugih rukava koji se vežu odozada?

O drugom liku, koji je ustanovio da zgrada "Nade Dimić" nije kulturno povijesni spomenik jer je to stara kućerina koja se trebala već srušiti, te da je u Dalmaciji sve tvrdo, a u Zagrebu tako mekano...mislila sam drugom prilikom, ali neću...Osim ako isti odluči graditi nešto u Puli pokraj Arene....pa i nju proglasi starom zgradurinom koju treba konačno zbrisati s lica zemlje.

O poplavi mladolikih šminkera, kojima je vrhunac pokazivanja dobar, nabrijani auto, koji se trese pod decibelažom ultraturbomodernih narodnjaka, a isti ponosito drže lakat na otvorenom prozoru, bareći pri tom ushićene djevojčurke, koji padaju u trans na "tako dobre tekstove koji imaju ono nešto pa te diraju u dušu!"....o njima isto neću. Samo se pitam odakle su iznikli, jer dobar dio njih djeca su ljudi koji su odrasli na ovim istim prostorima gdje se takav plitki šund nikada nije preferirao, živjela se neka druga zabava i glazba...Ali svako vrijeme nosi svoje, važno je da se razvijamo i napredujemo.

Napredujemo?



Pantagana - pantigana, štakor.

- 10:05 - Komentari (5) - Isprintaj - #

četvrtak, 04.10.2007.

No, haj'mo opet:))

smijehNo zbilja.

Prošlo je tu mjeseci, jel'?

Kao prvo: DARIUS MI JE OBEĆAO, ALI OBEĆANJE NIJE IZVRŠIO, naravno, kao i sve drugo u državi našoj, a obećanje je bilo "ma, daj, mama44, to je čas posla, samo mi ostavi lozinku, sredit ćemo to za čas...". I tako od kraja travnja...

No, nema veze, jednom će SE VALJDA POJAVITI ONIH MOJIH 303 POSTOVA!!!!!!!!

OK, znam, bilo je posla, te Nov@ TV, pa novi dizajn bloga.hr....sve mi je jasno...ALI KAD JA NEKOM NEŠTO OBEĆAM ONDA TO I NAPRAVIM, A AKO NE MOGU, ONDA SE BAR ISPRIČAM I KAŽEM NEKU RIJEČ.

Tako.

Idemo dalje.

*****

Dakle, piše u radnoj knjižici, onoj sivoj, sa grbom bivše Juge, 5 mjeseci i 11 dana radnoga staža. Financijska dobit - nula, i to čista. Ono što nisam potrošila na novu garderobu, otišlo je na hranjenje djece povremeno u pizzeriji, a garderobu sam jednostavno morala kupiti, jer je kilaža nestala...pa nije zgodno hodat okolo u tri broja većoj odjeći, a nije ni praktično....skupljat gaće za sobom...Bogme, ne izgleda to baš nešto, čak sam i grudnjake morala nove kupovat, jer ovi stari....e, to je priča za sebe...morala bi unutra stavit po paket vate da bi imali što držat...
Ma, nije sve ni u tome.

A, to ti je - čovjek nikad zadobvoljan.
Zapravo jesam. Mogu trčat, skakat, ne umaram se, zapravo se jako dobro osjećam. Sa 22 kile manje. Od travnja do polovice srpnja. Bila sam kod doktora nedavno, krvna slika je savršena.

Radila? E, bogme radila. Najprije dvokratno nešto više od mjesec dana i to u Krku...sa pola plaćenog putnog troška. A tko se vozi po Krku, zna kakva je "magistrala"...najblaže rečeno, pogubna za tutače, pogotovo starijih godišta.
Onda sam opet radila, samo jednokratno, opet u Krku, plaćen putni, nevjerovatno....iako je gazdarica rekla da "joj se smiju njeni pajdaši kada kaže da plaća putni trošak"...Naravno, sva ta seljakanja i otvaranja prodajnih mjesta znače i inventure...ulazne i izlazne...Pa sam nakon mjesec dana premještena u Vantačić, sva sreća da jesam, mjesto je nekih desetak minuta od moje kuće, a nisam ni znala da postoji...E, tamo mi je gazdarica rekla "pa, pišajte iza kioska, tko je vidio kafiće u blizini!"...No i to je prošlo:)

I na kraju, početak prave zahuktale sezone i Njivice. Tu mi više, hvala Bogu, nisu trebali plaćati putovanje. Ali su mogli, obzirom na tempo rada i promet bar dati veću plaću. No, kako kaže gazdarica "oni moraju prezimit!", pa sam imala razumijevanja...dok mi nije puk'o film pa sam izasula u svom stilu sve što mi je ležalo na srcu, očekujuć daće mi vratiti radnu knjižicu...ali šipak! Ništa od mog očekivanja. Jer nije raja blesava. Zna raja da može zaradit dvostruko i trostruko više uza manje odgovornoga rada...pa neće radit kod moje gazdarice...Tako da mi nije vratila radnu knjižicu.

Eto. Ma, nije to ni tako loša žena, samo, valjda ne razumije one kojima nije dobro. Ne razumije, kao ni većina ljudi sličnih njoj, što znači životariti i nesigurno živjeti.I možeš se postavit naglavu objašnjavajuć joj, ona ima svoj film u kojem živi, a lova je jedina misao i zvijezda vodilja.
Neka nje. Svakom prema potrebama.

A što je najbolje od svega, meni se dopalo. Jer sam blesava, pa volim radit, i to baš onako - k'o da je moje. Pa dajem sve od sebe. Do te mjere da sam optužila sve i svakoga dfa je potpisao moj poziv za sud. A kad ono - potpisala ga sama. Vjerovatno mi je došao poštar, kao i uvijek, dao papir na potpis, što sam uredno i obavila, no, vjerovatno me netko ili nešto na moment odvuklo pažnjom...I ja sam jednostavno zaboravila, izbacila taj moment iz glave.

I nisam otišla na sud, naravno.

Događa se.

I pametnijima od mene.

***
Razvod se još uvijek navlači. Gospodin se ne pojavljuje na ročištima, drugi tjedan trebalo bi biti zadnje, pa da vidimo, možda se, uz svoje odvjetnike (komada 2!), pojavi i on. U što čisto sumnjam. On i dalje "nema o čemu sa mnom dogovarati se" po pitanju stanovanja nakon razvoda, jer "ćemo mi i onako živjeti zajedno"...Zamislio si je čovjek neke nevjerovatne kombinacije, a ja, koliko sam god navikla na sve i svašta od njega, opet bivam iznenađena svinjarijama koje može smisliti.

U šta ti se život pretvori: hodaš uz more, izdaleka snimiš spodobu kojoj si vjerovao, izrodio mu djecu, a prolazeći pokraj njega ne smogneš snage reći ni ono obično "bog"! Divota jedna.

Ali - to je sve samo život.
Igra života.

****

Kupali smo se cijelo ljeto, iskoristili svaki slobodan trenutak. Bilo je prekrasno, evo, prekjuče sam zadnji put bila u moru.Jest da sam malo utrnula, ipak sam ja nekakva Primorka koja preferira više temperature mora, no... isplatilo se. Sad sam bar prehlađena k'o pas, nisam si odavno to priuštila!

Djeca su malo zakasnila u školu, bili su na Braču kod najstarije sestre, prvi tjedan rujna. Ja, naravno, nisam mogla ići, jer "oni moraju prezimiti". Sada, kad nema više prometa, e, sad mogu kamo hoću!

Luka je bio sa Mićim bodulima u Italiji, u mjestu Ostuni, blizu Barija, na međunarodnom festivalu školskih kazališta i igrokaza "Marinando"...bio je jedini muški član koji je prisustvovao tom događanju, zbor je naravno, prošao super kao i uvijek...sada se spremaju za Split, za festival Duhovne glazbe...pa onda idemo u Zagreb...i tako, neće nam biti dosadno.

Malena je propubertetila, ali onako dobro. Fanjski.Ali, snalazimo se, iznalazimo sve moguće sisteme. Tu je neka čudna frizura, još čudnija garderoba, ali svo zlo s tim...Glavno da je drugo OK.

Studentica je pucala na najbolji studentski dom u Zagrebu. I dobila ga je. Bez veza i vezica. I pošto je završila godinu prva u generaciji, još tamo 18.6., i to sa prosjekom 4...cura ne mora plaćati faks do kraja studiranja.Za nagradu je odradila cijelo ljeto kod isto tako privatnika, zna se kako, deset sati rada za mizernu plaću...ali, neka, sve je to život. Igra života. I dobra škola. Koja se dobro i plaća.


***

Ja?
Imala sam ubrzani tečaj iz predmeta "kako živjeti u neokapitalističkom društvu". Mislim da sam ga dobro prošla, zbilja sam svašta naučila. Mogla bih neke stvari provesti u djelo, još samo da mi malo koža odeblja i da emocije prema drugim ljudima ostavim negdje po strani. Ha, možda mi i uspije smijeh

Osim toga, zna se da je sve što možeš izabirati, ili usrano ili zauzeto. Ovo je naravno, zauzeto, usrano nije definitivno. Glavno da me drži na površini.

Jer bih inače potonula.

Sigurno.

****

Bili smo malo u Poreču, Istra je stvarno sasvim nešto drugo od ostatka naše države...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

E, ovo je zaslužilo ovjekovječiti, jer da nisam vidjela na svoje oči, teško da bih vjerovala...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Motovun...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


E, a onda smo bili i u Opatiji...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

...tu je i Gibo snimao spot...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

..ovdje sam provodila dosta vremena nekada...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Lido...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

"Kvarner"..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

E, tu sam naučila plivati...sama...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

a tu sam postavljala prva nepodobna pitanja...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

još je ovdje, ponekad sa galebom viška..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

"Juraj Šporer"...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

"Imperijal"..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

kuća u kojoj sam odrasla...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

"Maja", nekad omiljeno sastajalište poslije škole...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Kontinental, tu sam dobila jednom gadnu šup-kartu, i danas se ježim kada tamo prolazim...

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

Opatijska tržnica..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket

I još jedna kuća u kojoj sam odrastala...ha, ta je pak preko puta "Ambasadora"..

Photo Sharing and Video Hosting at Photobucket


Eto. Malo sam si popravila raspoloženje.

- 21:05 - Komentari (9) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.

< listopad, 2007 >
P U S Č P S N
1 2 3 4 5 6 7
8 9 10 11 12 13 14
15 16 17 18 19 20 21
22 23 24 25 26 27 28
29 30 31        

Siječanj 2008 (5)
Prosinac 2007 (16)
Studeni 2007 (12)
Listopad 2007 (15)
Rujan 2007 (1)
Srpanj 2007 (2)
Lipanj 2007 (8)
Svibanj 2007 (8)
Travanj 2007 (10)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga

Linkovi






  • Avatar:

    http://blogexpertavatari.blog.hr/

Blog.hr koristi kolačiće za pružanje boljeg korisničkog iskustva. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem web pregledniku. Više o kolačićima možete pročitati ovdje. Nastavkom pregleda web stranice Blog.hr slažete se s korištenjem kolačića. Za nastavak pregleda i korištenja web stranice Blog.hr kliknite na gumb "Slažem se".Slažem se