SVAŠTA PO MALO...
Zaliječili smo rane. Mislim da to malo straha što je najmlađa proživjela ipak daje rezultate....evo, dere po bratu kol'ko god stigne...No, mislim da joj u školi to neće baš pasti na pamet tako skoro...ako uopće bude...
Kaže @Ljelja da škola treba imati psigologa, pedagoga, socijalnoga radnika, etc...Podsjetila me na činjenicu da krčka osnovna škola ima 8 područnih sa više od 1.200 učenika. Imaju jednog (1!!) pedagoga, jednog (1!!) psihologa, a socijalnoga radnika imamo pri Centru za socijalni rad u Krku...punih ruku posla. Pedagog i psiholog svaki dan su u drugoj školi...ne moram više ništa reći.
Ne kužim samo kako ti ljudi uopće stignu fizički porješavati sve ono što se od njih očekuje...Kažu mjerodavni da Ministarstvo ne da...valjda.
Slažem se i s time da dijete treba najviše voljeti kada najmanje zaslužuje...ne pretjerano, jer se mora samo nositi sa emocijama i posljedicama, inače bi to bila medvjeđa usluga...ono, mama k'o kvočka sa krilima iznad svojih pilića...a to ne vodi baš nekamo...
E, kada bi čovjek bio pametan, pa jasno znao gdje je granica između potrebnog i pretjeranog...
***ZAGUŠLJIVI
I tako...Zagušljivi je na mirenju u Centru za socijalni rad onomad, u 4. mjesecu, na pitanje miritelja, jer meni nikada nije htio ništa o tome reći, a ono je glasilo "kako ćete organizirati život poslije razvoda?", rekao jednostavno : "nisam o tome još razmišljao!!"...i ostao živ. Da bi nakon minute rekao kako će "kupiti dva manja stana!"...mo'š mislit, love ima ko pljeve, a iz aviona se vidi da mu ne pada to na pamet....Da bi u odgovoru na tužbu između ostaloga izjavio "kako će on imati neograničene kontakte s djecom, jer ćemo mi svi skupa i dalje živjeti u istom stanu!".
Na završnom ročištu, socijalni radnik rekao je da se što prije i svakako mora riješiti pitanje odvajanja zaraćenih strana, jer da suživot jednostavno nema smisla. I to je naglasio kao vrlo bitno u cijeloj priči.
Međutim, vidim ja da se to nikoga baš pretjerano ne dotiče. Najmanje sutkinje koja je rekla da mogu bit sretna jer me ne tuče.
I tako. Prolazi dan za danom, suzdržavam se koliko mogu, Zagušljivi čuva fotelju, šuti, a ako nešto i kaže to su samo uvrede i ponižavanja.
Puko mi je film prekjuče. Riječ na riječ, ispalo je da sam se ja svojevoljno onomad prije 18,19 godina utrpala u njegov stan, da sam lažljivica, nevjernica od prvoga dana, da sam se samo došla okoristiti o njega, da tražim posao a molim Boga da ga ne nađem, a kada je rekao da se nikada nisam brinula o djeci, brana je popustila.
Gadno popustila. Toliko da sam cijeli idući dan spavala.
I sad najbitnije.
Nakon moje konstatacije da bi bilo dobro da shvati da je potpisao razvod i da smo mi razvedeni ljudi, a njemu to izgleda nikako da sjedne, u jednom me momentu zove u sobu - kao, mora mi reći nešto važno...i odem ja u sobu, misleć da će konačno dotjerati tu stvar do kraja, što se tiče stana i svega ostaloga, a Zagušljivi krenuo prema meni, 'oće Zagi grlit, mirit se!!!!
Popizdila sam, procijedila da me se okani jer ću izać kroz zatvoreno staklo van...
I taj moment me slomio.
U trenu sam shvatila da stvarno imam posla sa bolesnim čovjekom. Koji se ni ne znajuć koliko, jer nema taj čip u glavi, vrlo jednostavno poigrava s ljudima oko sebe. Gledajuć samo svoju korist i svoju guzicu.
On bi, dakle, htio, a zato ništa ni ne poduzima, da njegov film ostane onakav kakvim ga on ima u svojoj glavi, a to je da je sve u redu, da smo mi tu i da on sebi i dalje gradi iluziju nekakve obitelji, bez obzira na sva sranja koja je napravio i kojima je uništio brak, ljude i sve ostalo...i što bi i dalje činio, jer je odavno izjavio "kako ima potrebu nanositi ljudima oko sebe zlo..." i da "ima osjećaj da mu svi oko njega podmeću klipove"...Ja znam, jasno mi je da ta osoba ima veliki problem, samo izgleda da to nikome drugome nije jasno i da ne kuži kakve posljedice život sa takvim čovjekom po okolinu može imati...
Zato ne želi pričati o razdvajanju....zato ne želi pričati niti se dogovarati o bilo čemu...jer je bitno da ja ostanem tu, naravno, pod njegovim uvjetima, da me može kontrolirati i maltretirati do beskonačnosti....i dobro zna da su mi ruke vezane, da nemam kamo niti s čim...i da neću nauditi djeci time što bi ih odvela u neizvjesnost, odnosno, na ulicu....
Nemam riječi.
Niti snage uopće trezveno razmišljati.
Uopće ne mogu vjerovati da ovako nešto postoji, nikada nisam čula niti pročitala da se ovako nešto može zbiti...da netko nekim može upravljati na ovakav način, da nekome možeš biti rob, iako su ti vrata otključana...
Ovo je zrelo za psihološko i psihijatrijsko promatranje, a jednostavno nema načina da se to učini. Pa da se na temelju nalaza, za koje sam više od 100% sigurna kakvi bi bili, da mišljenje o tome koliko je ta osoba pogubna za svoju okolinu, odnosno za najbliže...
Ne znam što drugo reći, do - ovo je strašno.
No, znam da i od gorega ima gore, bez brige...
***
Muka mi je priznat i samoj sebi, ali mali Toše me ne pušta na miru. Ne sjećam se da mi je nečija smrt toliko teško pala, pogotovo smrt nekoga tko mi je bio, bar sam ja tako mislila, samo glas sa radija...Što vrijeme više prolazi, to mi je sve jasnije da je zbilja bio jedan poseban čovjek.
|
